STRANI SUDOVI I BALKANSKA RASOMONIJADA

Odluke dva strana suda rastresaju i onako rastresene odnose Srbije sa samom sobom i sa komsijama sa Balkana. Medjunarodni Sud pravde u Hagu je vec donio odluku povodom zahtjeva Srbije da se ispita da li je odluka o otcjepljenju Kosova u saglasnosti sa medjunarodnim pravom.
Druga odluka se jos ceka a odnosi se na zahtjev Srbije (ponovo) da se Ejup Ganic izruci Srbiji gdje bi mu se sudilo za ratni zlocin po komandnoj liniji, zbog ubijanja vojnika JNA u Dobrovoljackoj ulici u Sarajevu.

Posto je zeljno ocekivana odluka suda u Hagu vec poznata, rekao bih nesto i o zahtjevu i o politici koja je dozivjela jos jedan poraz. Srbijansku politiku sada u inostranstvu zastupa Ministra Inostranih poslova Vuk Jeremic. Kakav je Jeremic ministar i kakva je politika koju on vodi, najbolje je procijeniti iz njegovih izjava prije i nakon odluke Suda.
e-Novine: Tako je govorio Vuk Jeremic
e-Novine: A sada govori ovako...

Citajuci sta je taj covjek govorio i sta sada prica ne treba mnogo pameti da bi se zakljucilo  da se radi o idiotu. Politika koju on zastupa je, blago receno, idiotska.
Da ne ispadne da i ja kao i Vuk samo lupam, vraticu se malo u istoriju, ovu nedavnu.
Poznato je se Jugoslavija pocela cijepati po savovima krizom na Kosovu, bolje receno srbijanskom politikom prema Kosovu, politikom netolerancije i sile, kao i pokusajem da se dobije podrska svih republika u Jugoslaviji za tu i takvu politiku, onda kada je to vec bilo kasno, i kada su se morala traziti drugacija rjesenja. Bilo je i mnogo drugih razloga za raspad Jugolavije, ali ovog puta o ovome. Cinjenica jeste da je Srbija, vezano za Kosovo, imala velikog razloga i prava da se bori za dio svoje teritorije i to teritorije koja jeste kolijevka srpske kulture i istorije. Logicna je teznja da se ta teritorija sacuva i zadrzi u svojim granicama. Ali nacin na koji je to radjeno bio je, a i danas je potpuno nerealan i pogresan. Umjesto uvazavanja situacije i priznavanja prava albanskog naroda na Kosovu da uredjuju odnose u toj pokrajini na demokratski nacin, da se s njima razgovara uvazavajuci i njihove argumente, neprestano se vracalo na istoriju, na odnose kojih vise nije bilo i koji se vise nisu mogli vratiti. Od Memoranduma pa do danasnjih dana, sa izuzetkom Djindjicevog perioda, srbijanska politika je bazirana vise na mitu nego realnosti a njeni rezultati su slicni rezultatima koje proizvede slon u staklari. S tom razlikom sto slon razbija samo staklo, a politika Srbije kao rezlutat ima unistene ljudske zivote i sudbine.
Danasnja politika Srbije, koju vodi Tadic, balansira izmedju zahtjeva demokratski orijentisane Srbije s jedne strane, Milosevicevih nasljednika s druge strane, kao i onih koji bi na celu Srbije najradije vidjeli Drazu Mihajlovica a ako on, iz opravdanih raloga ne moze, onda bar neki istaknuti Rus; Putin po mogucnosti a ako je on zauzet, i Medvedev bi bio dobar.
I sto je najgore, kako izgleda, vecina ne vidi da je ta politika nerealna i uperena upravo protiv srpskog naroda. Svi ostali nastanjeni u Srbiji i oko nje su kolateralna steta. Rezultati te politike vec godinama upravo to i potvrdjuju. Srbija vec godina gubi sve bitke i vojne i politicke i moralne i eticke... I to je vec svima poznato. Da li bas svima? Da je vodila pametnu politiku, politiku moguceg a ne politiku sile i prisile, Srbija bi zadrzala Kosovo, Jugoslavija se mozda ne bi ni raspala, Srbi ne bi bili prisiljeni da napuste svoje domove u Hrvatskoj, da ucestvuju u krvavom ratu u BiH, da okrenu cijeli svijet protiv sebe (osim brace Rusa i Grka , i sa-brace Kineza). Da srpskim vodjama nije vaznije da pokazu svoju drcnost, inat i k'o biva hrabrost, mnoge se stvari ne bi desile onako kako su se desile. Ali ne, oni ce se radije inatiti sa cijelim svijetom, dokazivati amerikacnicma, francuzima, englezima, njemcima i kome sve jos ne, kako su glupi - a mi pametni, kako su pizde -  a oni muskarcine, kako su ruzni - a mi lepi. Oni ne razmisljaju, niti njih interesuje stanje u kome zivi taj narod, zatvoren i izoliran; izgubljen sam protiv svih. Ne bas svih. Braca Rusi su tu s nama. Njima cemo, ako treba, dati i Avalu i Dunav i Drinu i Kopaonik...Neka Rusa, nasi su! I gace ako treba skinuti...

Istina, Tadic pruza ruku pomirenja. Odlazi na stratista. Pokusava uspostaviti konce saradnje. I to raduje onu polovinu Srbije i srpskog naroda koji nije ni zelio svo zlo ucinjeno i u njihovo ime. Ali, u isto vrijeme taj isti Tadic zeli da zadovolji i onaj drugi dio Srbije. Za ovaj drugi dio on ima vise nego dovoljno ljudi  politicara – idiota, kakav je i Ministar inostranih poslova Vuk Jeremic.

Ako ovako nastavi Srbija ce se i dalje udaljavati od realnosti i svijeta oko sebe. Istina, mora se priznati, za 735 godina moci ce pisati u citankama da se nekada davno, kada to niko nije smio, ta mala zemlja na Balkanu hrabro suprotstavila, i ne samo to vec i hrabro poigravala, i ne samo to, vec i zajebavala najvecu svjetsku silu i sve njene trabante u Evropi i ostalom svijetu, koji su tada brojali oko dvije stotine.  Mi sami ( i Rusi s nama) protiv cijelog svijeta. A mi ih jos i zajebavamo. Tako ce jednog dana u citankaa pisati!  Ko to dozivi moci ce biti ponosan sto je Srbin. To sto ce generacije naroda zivjeti jadno i bijedno - sta se moze.   Nesto se mora i zrtvovati. Generacija, dvije tri...Ko to ne dozivi a i dalje je Srbin – Pokoj dusi rabu Bozijem.

Odluka onog drugog suda, u Londonu, jos nije donijeta. Ocekuje se danas. Zeljno se ocekuje kao da ce donijeti nesto veoma vazno i korisno. Da li ce sud odluciti da se Ejup Ganic izruci Srbiji i da mu se sudi u toj zemlji ili ce ga pustiti u BiH gdje ce u dijelu veceg entiteta biti slavljen kao heroj, se postavlja kao pitanje od presudnog znacaja za sadasnje i buduce generacije Srbije ali i dijela BiH. Po meni, ta odluka, kakva god da bude je potpuno nebitna.  Jer, ako Sud odluci da ga isporuci Srbiji, odigrace se sudsko - politicka predstava, u kojoj ce biti vise politicke trgovine izmedju Srbije i BiH, nego prava i pravde. Ako odluci protiv, opet predstava. Prvo odusevljenja, jer se heroj vraca iz jos jedne pobjede. A onda i sudska, u kojoj ce se i tuzitelji i sudije i branitelji truditi da dokazu nevinost. Ni ovdje, cinjenice, pravo i pravda nece biti bitne. Sve je to vec poznato.
Za mene, Ejup Ganic je bio mali politicar, ubacen u politiku kao Jugosloven, da bi pokupio glasove onih koji su se jos nadali da ce ta zemlja opstati, a nakon sto je izabran od Jugoslovena, prebacio se u svoj nacionalni tabor i vodeci politiku svog naroda doveo taj svoj narod u poziciju da izgubi sve sto je mogao izgubiti. Nakon svega toga pokazao je koliko je i mali covjek jer je, naplacujuci svoje rodoljublje i doprinos, za sebe i svoju porodicu uzeo sve sto je mogao uzeti. Zakonski ili ne, njemu to nije bitno. Bitno je, uzeti sto vise sebi. I, ponovo, dobar dio tog naroda, kao da to ne vidi. Slavi ga kao heroja i poistovjecuje drzavu BiH s njim.

Moram ponovo reci da ovim sto kazem, ni slucajno ne izjednacavam zlocince i zrtve. Naprotiv, pisem o konkretnim idiotima i konkretnoj idiotskoj politici koja narode vodi u propast. Jer, niti su svi zlocinci samo na jednoj strani, niti su svi heroji samo na drugoj ili trecoj ili cetvrtoj strani. Tek kada svaki narod, umjesto da slavi, pocne suditi „svojim“ zlocincima za ono sto su ucinili ili nisu sprijecili a mogli su, kada ta svijest dodje do naroda pa se to desi iskreno i bez pritisaka iz inostranstva, cvor balkanske krize pocece se razmotavati.
Ali narod, k'o narod...