KUBA (2)

(nastavak)

Kucice u selima kroz koje prolazimo su ustvari stracare, iskrpane, uvijenih krovova, koji samo sto se ne sruse. Za popravku tih krovova koristeni su svi poznati materijali, gradjevinski ili bilo koji drugi: od crijepa, preko lima dobijenog od ispravljene buradi, raznih vrsta plastike. Gradici i sela su puni ljudi koji ili stoje i gledaju saobracaj koji tece, ili idu nekuda, vjerovatno da odrade nesto i zarade toliko da se prehrane i prezive dan. Gledajuci sve to iz udobnih autobusa covjek ne moze a da se ne postidi i pita: Koja je razlika izmedju nas, sa ove strane autobuskog prozora i ovih jadnih ljudi na ulici? Po cemu su oni ili mi zasluzili da zivimo ovoliko razlicite zivote!?Kakva je to sudbina koja odredjuje kako ce ko zivjeti!? Bilo kako bilo, to nesto, hajde nazovimo ga sudbina, okrutno se poigralo sa generacija ljudi na Kubi. Skoro 12 miliona stanovnika, zarobljenih i izgubljenih u sukobu dva sistema: komunistickog i kapitalistickog. I uopste nije bitno koji sistem ima vise ili manje prava, onaj koji je zaveo diktaturu i restrikcije iznutra ili onaj drugi koji je diktirao embargo izvana. Vazno je jedino da su generacije obicnih kubanskih ljudi izgubile mogucnost za zivot dostojan covjeku. Ili je to samo prvi utisak kad prvi put posjecujes Kubu. Jer istina je, kubanci imaju besplatno skolstvo i zdravstveni sistem i veoma su ponosni na to. I pored toga , veoma su obrazovani. Ali sta vrijedi obrazovanje kada prosjecna plata od oko 10 americkih dolara mjesecno ili nesto malo vise, omogucava obrok sa mesom jednom, dvaputa nedjeljno, ako svaki kanadski ili evropski glupak, na svom jednonedjeljnom ljetovanju , potrosi vise nego kubanska porodica za deset godina. Ja ne mislim da je sreca u novcu. Nikako! Ali imati bar za pristojan ljudski zivot ipak je nesto sto bi svako ljudsko bice trebalo imati. Ima li pravde na ovom svijetu?! Koji su to bogovi u ljuskom obliku koji odredjuju da jedni imaju toliko da ni slijedecih deset generacija njihovih nasljednika to nece uspjeti potrositi a drugi provedu cijeli svoj zivot u bijedi!? Da li je dozrjelo vrijeme da se ljudi ozbiljnije pozabave 'novim svjetskim poretkom' i novim oblikom imperiajalizma!?

A onda novi sok. Resort, sa nekoliko hotela izgradjen po bogatim svjetskim standardima, uz predivne, nepregledne pjescane plaze; ogradjen tako da lokalno stanovnisvo nema sansu da mu pridje. Resort, u koji smo mi isli, imao je rampu bar 30 km udaljenu od hotela. Od izlaska iz autobusa docekuje nas pjesma i igra kubanaca, onih kojima se sreca nasmijesila da imaju posao, pa jos dodatno, da rade u turizmu, i da su u dodiru sa strancima. Od prvog trenutka osjetis da taj narod ima dusu, da svoje probleme ostavljaju kod kuce, da su ponosni, da nastoje na sve nacine da ugode gostu, da mu njegov odmor ucine zabavnim i nezaboravnim. Oni iskreno, a ne samo profesionalno ucestvuju u zabavama. Vrhunski plesaci, muzicari, pjevaci. Razgovor o politickoj situaciji izbjegavaju. Isticu da nemaju novaca ali da nisu siromasni. Plata onih koji rade u turizmu je dvostruko veca od prosjecne. Oni imaju i mogucnost da od napojnica zarade jos bar dvostruko, tako da, za kubanske prilike, sebi mogu obezbijediti veoma pristojan zivot. Kastra ne spominju mnogo. Ni Ce Gevaru, mog idola iz kasnih sezdesetih, koga smatraju svojim u ovoj pokrajini, ne komentarisu. Imam utisam da im je sviju njih a i Amerikanaca i njihove politike dosta, da su u cekanju da se desi promjena, da im zivot postane podnosljiviji.
Buena Vista Cuba
A i Amerikanci su u cekanju da Kastro umre pa da obave ono sto su vec odavno dobro pripremili; da sa sto manje zrtava i uzbudjenja konacno okupiraju tu predivnu zemlju i zavedu sistem slican onome u Porto Ricu, gdje su sva preduzeca americka, gdje je sav kapital americki, ali i gdje je sva mrznja stanovnika uperena prema Americi. To je jos jedan od paradoksa zemalja u koje je Amerika izvezla svoju demokratiju.

Prije nego zaboravim, unatoc prvom soku, nas odmor, i moj prvi boravak na Kubi protekao vrlo lijepo i dinamicno u dugim setnjama plazom, odbojci , plivanju, ucenju latinskih plesova, pracenju raznih show programa koji teku skoro cijeli dan, a pomalo i suncanju. Knjigu koju sam ponio da mi skrati dosadno lezanje na plazi, nisam ni otvorio.
http://www.youtube.com/watch?v=rublV5LQ5Ds

Ljilja i Zlatko Cota proslavljaju godisnjicu braka

Jos nesto. Ovo su bili moji prvi sokantni utisci. Kasnije, cini mi se da smo isli u krajeve koji nisu toliko siromasni, ili sam se navikao... Kasnije, posjetili smo i Havanu. Nasi utisci o Havani su predivni ali o tome neki drugi put.