Sredinom septembra, u predivnom ambijentu uredjenom u stilu srednjovjekovnog zamka, vjencali su se nasa banjalucanka Irena i njen momak, a sada i muz, Dan. Divan par. Divna i svadba. Irena je kcerka Tanje i Ede Selmanovica, banjalucana sa kojima drugujemo jos od prvih kanadskih dana. Tada je Irena bila petogodisnja djevojcica, koju sam ja, ni sam ne znam zasto, uvijek zvao Marina. Jednostavno kad je vidim ili kad je spominjem umjesto Irena ja kazem Marina. Ona me u pocetku ljubazno ispravljala, ali je kasnije, kad je vidjela da to ne pomaze, prihvatila igru i odazivala se na Marina kao da je zovem njenim imenom.
"Svadba k'o svadba..." kaze Djordje Balasevic. Nije bas tako. Ova je bila nesto drugacija. U jednoj veceri lijep spoj engleske i bosanske tradicije; Ireninih i Danovih gostiju. Mnogo veoma iskrenih i duhovitih pozdravnih govora. Dan, hokejas, sportista sa svim lijepim sto ta rijec nosi. Citavo njegovo drustvo izvanredni mladi ljudi, puni duha, mladalackog optimizma... Price koje su oni ispricali docarale su nam njihov zivot prije nego sto su se Irena i Dan upoznali kao i period nakon toga. Mnogo dogadjaja izpricanih vrlo zanimljivo i duhovito.
I Irena je odrzala divan govor. Imala je ona ispred sebe i podsjetnik ali ga nije ni pogledala. Obratila se prisutnima onako kako to iskusni govornici rade. Predstavila se i onima koji je nisu poznavali u najboljem svjetlu. Pokazala da je obrazovana, pametna mlada osoba koja zna sta hoce i kako hoce. Prava profesorica.
I Danovi i Irenini roditelji imaju sve razloge da budu sretni i ponosni.
A nasa mala kolonija banjalucana u Torontu imala je jos jednom razlog za druzenje, proslavu i radost.
Od srca, najiskrenije zelje Ireni i Danu za sretan zajednicki zivot.
No comments:
Post a Comment