Sunday, November 13, 2011

Teorija zavjere

Kao i svi vi, pocesto dobijam raznorazne linkove ili clanke. Neke, sa cijim sadrzajem se uglavnom slazem, ja objavim, a one koji me svojim sadrzajem, a posebno zakljuccima cine glupljim i ludjim nego sto jesam, odbacujem. U neke od njih samo zavirim, i brzo mi se smuci...
Povodom "Arapskog proljeca", a posebno Libije rekao sam u kratkim crtama svoje misljenje. Brutalnost sa kojim su se "oslobodioci" obracunali sa Gadafijem nisam do sada ni spominjao, ali je i ta brutalnost za mene jos samo jedan od dokaza da ni jedna revolucija, ni jedan rat ne mogu bez zlocina, pocinjenih sa obje strane. Jer, i zlocin nad zlocincem je isto tako zlocin. Aksimom! Tacka! Nema vise! Onaj koji se izivljava nad zarobljenim, pa ma kakvi njegovi razlozi bili, je zlocinac. 
Evo, objavicu jedan clanak, kakvih smo svi mi dobijali , posebno za vrijeme rata u Libiji.
Ta zemlja je nama sa podrucja bivse Jugoslavije, nesto drugacija, jer su u njoj, zahvaljujuci prijateljskim odnosima, postavljenim jos za vrijeme Tita, mnoge nase kompanije dobijale dobro placene poslove. Mnogi nsi ljudi su tamo zaradili mala dolarska bogatstva. Libiji je isporucivano nase oruzje, nase su firme gradile bolnice, puteve, zgrade, sklonista.... Nasi su doktori i sestre radili u Libijskim bolnicama.
Mnogi nasi ljudi su sticali iskustva u Libiji i ujedno je upoznavali.  Zbog toga je odnos balkasnkih zemalja prema ratu u Libiji i Gadafiju bio nesto drugaciji nego sto je predstavljan na zapadu.
Evo, postavicu jedan od clanaka iako autor u clanku pretjeruje u mnogo cemu, iako su mu neki zakljucci najblaze receno cudni i pomalo predodredjeni. Suvise je tu teorije zavjere za moj zeludac, suvise je to ipak jednostrano, ali neke od dilema pomenutih u ovom clanku sigurno je da vrijede da se o njima jos jednom razmisli.
Clanak ne izrazava moje misljenje. Medjutim,  neke od dilema o kojima autor razmislja i donosi zakljucke sigurno ostaju otvorene a neki od zakljucaka sigurno vrijedi uzeti u obzir. Pored toga,  vrijedi ponekada procitati i clanke sa cijim se zakljucima ne slazes. Ne treba zatvarati oci pred nepoznatim i sve gledati kroz svoje naocale. 
Da skratim.  Procitajte i zakljucite onako kako vas uci vase znanje, iskustvo, logika, etika...
Ako vam se cini predugacko. Odmorite - nastavite sutra.
Ako vam sve ovo izaziva mucninu u stomaku - nemojte nastaviti.
(Ako su se potkrale neke tehnicke greske u tekstu, ne zamjerite. Copy-paste tehnika na blogu nekada ne radi onako kako mi to zelimo)

**************************

LIBIJA
moc medija i genocid zlocinacke organizacije NATO
(ili: ZAŠTO JE LIBIJA MORALA PASTI)
 
Neposredno nakon pisanja prošlog posta koji je govorio o neredima u Londonu, spontano
sam naišao do obilja informacija o doga ajima u Libiji, koje sam istoga trena odlucio
podijeliti s posjetiteljima ovoga bloga i time privremeno odgoditi sve planirane teme.
Razmjeri zavjere koju kuju mediji protiv covjeka su uistinu otišli veoma daleko. Kada bi ste
uvidjeli koliko su naši mediji i sve odreda televizijske kuce, od HRT-a, RTL-a, NOVE TV pa
na dalje, sljedbe medijske politike kakva se propagira na zapadu i u europi, i što takva
politika cini, siguran sam da više ne biste upalili TV i dnevnik. Uistinu, ovakvo pranje
mozga možda je krajnji bezobrazluk i ono vrije a ljudsku inteligenciju. Ako je uopce nešto
inteligencije ostalo u glavama kroz dugogodišnje pranje mozga pred TV-om.
Svjedoci smo velike medijske fame o zbivanju u Libiji i pobunjenicima koji su se digli protiv
diktatora Gadafija kako bi svrgnuli njegovu vlast, dali slobodu narodu te uspostavili
demokraciju. Na putu ostvarenja pravde stoji prepreka; odred Gadafijeve vojske
naoružane do zubi, koja nemilosrdno straši narod paležima, klanjem nevinih civila,
silovanjima, bombardiranjem gradova, itd. S obzirom da pobunjenici nisu mogli sami protiv
ovakve nemilosrdne vojske, nastupio je NATO s svojom vojnom intervencijom, kako bi
obuzdala krvolocnu Gadafijevu vojsku. To je prica koju vam prodaju mediji.

Što vam to mediji ne govore?

 Jedno je nezaobilazna istina; Libija je pod vodstvom Moamera el Gadafija “tiranina i
ludaka”, kako ga prozivaju na Zapadu (pa time i u našim guzicarskim pro-zapadnjackim
medijima), postala najbogatija africka država potpuno samostalna i spremna da uvede
novu monetu u trgovini sa naftom- islamski zlatni dinar i beskamatne kredite (cemu MMF
nece imati pristup). U Libiji je najstrože zabranjeno davati kredit sa kamatom (da
budemo precizniji, u Libije nije moralno uzimati kamatu na pozajmkjeni novac dok u
prozapadnjackim zemljama banke generiraju sve svoje prihode upravo na kamati).


Islamski dinar bi zato bio veoma stabilna moneta, a beskamatni krediti bi bili veoma
poticajni. Ovim novcem, kojeg je Libija zaradila od nafte, Gadafi je marljivo kupovao i
zlato. Koliko tocno ima zlata u Libiji niko ne zna. MMF procjenjuje da imaju oko 4,6 miliona
unci, a to je blizu 144 tone. To na tržištu trenutno vrijedi preko 6 milijardi dolara. I Libija ga
najvecim dijelom cuva u svojim sefovima u Libiji, a ne u Švicarskoj, kao što to moraju
ostale porobljene zemlje.


Osnutkom islamskog zlatnog dinara, svi koji žele africku naftu morali bi prvo kupiti ovaj
novac. Što bi se tada dogodilo? Nesumnjivo bi Gadafi preuzeo bankarski tron
Rothschildima. Tako si je Gadafi automatski prisvojio do sada vec dva neprijatelja. To su
SAD, koje su zadobile žestoki udar vec samom idejom o stvaranju nove monete, jer time
SAD više ne bi mogle kupovati naftu od africkih zemalja špekulativnim novcem. Tu su i
potom Rothschildi, koji su s svog bankarskog trona uvidjeli jakog konkurenta koji je veoma
sposoban preuzeti njihov biznis. Isti je Gadafi Rothchildima vec preuzeo Kinu koja je
postala njegov strateški partner i veliko tržište.

Moemer el Gadafi je veoma ubrzo ujedinio i sva plemena, posebno dvije velike libijske
etnicke grupe zbog kojih je Libija uvijek morala biti podijeljena na dva administrativna
dijela. Gadafi je napravio jaku unitarnu državu. Naftne ugovore sa stranim kompanijama je
napravio tako da je najveci dio novca od nafte ostajao Libiji i to na korist narodu, tako što
je glavna naftna kompanija bila 100 posto u vlasništvu države. Proizvodnju nafte sveo je
na samo jedan dolar po barelu, dok je kod drugih zemalja cijena išla i preko 100
dolara.

Ogromnu zaradu od nafte Gadafi je koristio za kupovinu oružja i formiranje vojske, što su i
drugi radili i u cemu im je Zapad obilato pomagao uzimajuci im tako dobar dio novca od
prodane nafte.
 
Da bi shvatili nacin Gadafijeve vladavine, moramo nešto reci o robovlasnickom sistemu. Danas u
školama, djecica na satu povijesti uce, da je zlokobno robovlasnicko društvo odavno

iskorijenjeno. Nasuprot tome, to je potpuna laž. Da se razumijemo, ja ne podržavam niti jedan oblik

hijerarhijskog sistema, pa pogotovo robovlasnicko, no ovdje smo da ustanovimo u kojem su sve obliku
robovlasnicki sistemu postojali i u kakvima postoje danas. Cinjenica jest da su u povijesti postojali

feudalci, koji su svojim ´robovima´ omogucavali bogat život u izobilju. Oni su brinuli za svoju radnu

snagu i osiguravali im siguran dom, sigurnost za njihovu obitelj pa i besplatnu hranu za cijeli život –
a to je ono što su mnogi ljudi tada željeli.
No današnje "slobodarsko" i "demokratsko" društvo je nastalo u trenutku kada se jedan
generalni vlastelinski kartel odlucio skloniti iz javnog života kako njegovi robovi više ne bi

morali gledati u kakvoj raskoši on živi. Takva hijerarhija je više bila ne prihvatljiva u

modernom svijetu, i to je inzistiralo na tome da se ona prikrije, te da ljudi ostanu robovi koji

žive u iluziji da su slobodni. Ista moderna vlastela, modernih feudalaca, koje možemo

nazivati bankarskim obiteljima (nekoc trgovcima) i poznatim elitistima, sebi je omogucila

špekulativnu trgovinu – zamijenila je zlato za papirne priznanice, i nije vezana ni za jednu

zemlju. Danas tako živimo. Njihov teritorij su sve zemlje i svi posijedi na kojima trguju, a to

je prakticki cijeli svijet. Još jedna verzija korporatizma. Ljudi misle da se robovlasništvo

iskorijenilo, no svi smo još uvijek vlasništvo feudalaca.
Ovaj trgovacki kartel formiran od venecijanskih srednjevjekovnih trgovaca uspio je u

periodu od nekoliko stotina godina najmocnijim ekonomijama svijeta nametnuti kao legalno

sredstvo placanja svoje papirne priznanice, odnosno novac koji oni plasiraju i iza koga
odavno ne stoji ni zlato niti bilo koje druge vrijednosti. Prodajom ove izmišljene

vrijednosti (spekulativnog novca) oni su milijarde ljudi širom svijeta teško zadužili i

prakticno porobili.
Mnogima je jasno da je SAD najveca robovlasnicka plantaža. Ova zemlja je i na ivici bankrota, jer ima
takozvani nacionalni dug preko 14 trilijuna dolara i nije u stanju placati robu koju uvozi iz drugih

zemalja. Iako imaju i sirovine, tehnologiju i radnu snagu, u posljednjih 60 godina konstantno ratuju po

citavom svijetu, od toga nisu ostvarile nikakvu dobit.

Sva dobit je otišla privatnim korporacijama. Nakon što su SAD pocetkom 70-ih godina vec jednom
bankrotirale, dolar je postao vezan za naftu, a “americko” zlato koje je nakon 2. svjetskog
rata izliveno iz citavog sveta, posebno od poražene Njemacke, postepeno je odlazilo u
švicarske banke gdje ga sada katolicka crkva, najveci dilerski kartel zlata u svijetu,
kontrolira i prodaje kome hoce.
Vec i prosjecno inteligentni ljudi shvacaju da su samo obicno roblje, te da su
politicke price o “ljudskim pravima", "slobodama" i "demokraciji” najobicnija farsa.
Tako se i SAD kao najveca robovlasnicka kolonija medijski prikazuje kao
"najdemokratskija zemlja na svijetu". Ona to i jest, jer "demokracija" je u praksi
postala paravan za pljacku i teror.

Kako bi zaokružili pricu, sve se vraca na Gadafija, koji je stvarni vlastelin države Libije. To
da je on vlastelin se ne skriva, vec je to opce poznata stvar. On je u praksu sproveo one
nacine funkcioniranja feudalnih vlastela kakve su postojale u povijesti. Njegov kartel mudro
upravlja državnim resursima, i sve vraca nazad u državu i bogati ju, od cega najvecu dobit
ima sam narod. Onako kako to moderno vlastelinstvo ne cini.

Stoga je pala odluka da se Gadafija ´upozori´, da se skloni iz biznisa i da izbaci iz glave
ideju sa pravljenjem novog monetarnog fonda. Takav nacin vlastelinstva se ne uklapa u
globalnu slagalicu robovlasnickog sistema, tim više jer Afrika mora ostati zemlja
porobljena na moderan nacin. A Gadafi, umjesto da je pokleknuo prijetnjama, nametnuo
je sebe kao revolucionara i lidera citave Afrike!

Prica ide dalje…

Man-made river projekt



Gdje ima nafte ima i vode jer se i jedno i drugo stvara duboko u unutrašnjosti zemljine
kore. Citava planeta se prakticno stalno puni vodom, ali ona ne izlazi uvijek na površinu
(što zavisi i od telurskih struja) vec može ostati milionima godina zarobljena duboko pod
stijenama. Takva vodena skladišta duboko pod zemljom se nazivaju akviferi. 1959. godine
je otkriveno da Libija sa skoro dvije trecine svoje teritorije leži na ogromnim
akviferima. Po procjeni strucnjaka ovi akviferi u Sahari sadrže 10 do 12 tisuca kubnih
kilometara vode i ona se nalazi 600 metara duboko pod zemljom. Dakle, Sahara leži na
vodi. Akviferi se nalaze i u Cadu, Sudanu, Nigeru, kao i Egiptu. Potrebno je samo iskopati
bunare i cjevovodom transportirati vodu gdje treba.

S obzirom da je Libiji voda prijeko potrebna jer ima veoma male obradive površine (oko
1% od citavog teritorija) bilo je potrebno transportirati ju. No voda se nalazi tocno ispod
pustinjskog dijela zemlje na jugu, dok 95% stanovništva živi u priobalnom dijelu. Tako se
Gadafi odlucio na još jedan potez koji je bio posljednji okidac za konacnu intervenciju
svjetskih bankara i korporatista u ovu pricu. Dosta je bilo i toga da im Gadafi oduzima
tržište, posao, ne poštuje njihova pravila igre, vec ce se sada odvažiti i na kontrolu vodenih
resursa, koji su na piku americkim kolonijalistima posljednje desetljece, te ce preuzeti i
veliki dio trgovine poljoprivredom. Za transport ove velike kolicine vode iz akfera potreban
je cjevovod od oko 3900 kilometara. To je više nego što je cijela zapadna Evropa. Projekt
je nazvan Velika umjetna rijeka (Great man-made river project).
Projekt je zamišljen da se radi 26 godina u cetiri faze. Dvije su vec završene, a treca faza je
spajanje ove dvije. Libija namjerava na ovaj nacin dobiti 160 000 hektara obradivog

zemljišta. Oko 70 posto vode iz akvfera je namijenjeno za poljoprivredu, dok ce ostatak
ici u gradove. Za industriju, prema planu vlade, nije namijenjeno ništa jer je voda previše
kvalitetna. Oko 3700 kilometara puta je vec napravljeno. U prilogu se nalaze fotografije
cilindara i snimaka iz zraka koji prikazuju cijevi, to je nešto što je sasvim javna i poznata
stvar javnosti u Libiji, a što su naši mediji potpuno zaobišli.
Oko 1300 bunara ce biti izbušeno koji bi trebalo da daju 6,5 miliona kubnih metara vode
dnevno. Na ovaj nacin bi se vodom snabdijevali Bengazi, Tripoli, Brega, Sirta i ogromne
poljoprivredne površine. Kolicina vode u akveferima je procijenjena na kolicinu vode u
Nilu koja protekne za 200 godina. Pojedini stucnjaci sa Zapada, me utim, procjenjuju da
ce se ovaj prirodni rezervoar iscrpiti za 50 godina, dok drugi smatraju da ce voda trajati
preko 4000 godina.
Unatoc tome što na provo enju ovog plana radi samo Libijska radna snaga,
tehnologija cjevovoda je uvedena i iz Njemacke, i angažirane su mnoge
strane komisije iz Južne Koreje, Turske, Njemacke, Japana, Filipina, a
pozvana je na suradnju i Britanija. Libijci ce svoje iskustvo definitivno
prezentirati drugim africkim zemljama koje tako er leže na akviferima. Cilj
Libije je s vremenom potpuno zadovolji svoje potrebe za usjevima,
a Libijci onda planiraju sa proizvodnjom uci na Evropsko
tržište. To bi bio globalni napredak cijelog kontinenta, koji ne samo da bi ih
unaprijedio na podrucju poljoprivrede, vec bi s time došla u paketu i sve ostale beneficije,
kao i opci rapidni društveni razvoj.
Citava investicija treba koštati oko 33 milijardi dolara, s tim da ce vjerojatno biti skuplje
(ako ikada bude završena). Bitna stvar jest da je financiranje do sada vršeno iskljucivo
državnim beskamatnim kreditom koji je dala libijska centralna banka. Dakle, MMF i
Svjetska banka su potpuno zaobi eni!!! Možete vec da zamislite kako je to
Rothschild i ostala bankarska elita ekipa teško prihvatila. Toliko teško da se o ovom
libijskom geostrateškom projektu na Zapadu jedva zna. Mediji su ga jednostavno
ignorirali.


Dakle, Gadafi je potpuno zaobišao MMF i Svjetsku banku, Libija ima cilj snabdjeti cijelu
Europu vocem i povrcem, i to izuzetno visoke kvalitete zbog vode koja je stara i
mineralizirana. Obitelji Rotschild koja ima svoje poljoprivredne investicije u Indiji, te koja u
svojim rukama ima kontrolu nad kompletnom trgovinom u Europi, te koja posjeduje
Svjetsku banku i MMF, ovo je dodatno sjelo na vec inficirani žulj.
Zapocinje udarcinje udar

I došao je trenutak kada je londonski bankarski kartel na celu s vodecim svjetskim
korporatistima odlucio pokrenuti svoj plan. Prvenstveno je aktivirao svoje politicke
marionete koje mediji predstavljaju kao najznacajnije državnike sveta. Nare eno im
je da odobre vojnu intervenciju koja ukljucuje razaranje Libije i masakriranje s ciljem
zastrašivanja naroda. Cak se ni dobitnik Nobelove nagrade za mir nije smio usprotiviti,
vec je pozvao na "osloba anje" Libije od "diktatora". I Rusija je ovo podržala. Interes
Rusije da podržava ovu NATO intervenciju, samo potvr uje cinjenicu da je i
velika´Majka Rusija´danas samo jedna guzicarska kolonija trgovackog
Londona. Politika je iskljucivo biznis.
Tada su nastupili pobunjenici iz tzv. Nacionalnog Tranzicijskog Savjeta (kojemu mediji prišivaju imidž
pravedne organizacije) kojemu je krajnji cilj preuzimanje vlasti Gadafiju, te osnivanje nove
Centralne banke u Begaziju (za racun Rothschilda i Londona) , te nove naftne kompanije koju ce onda
privatizirati sve vodene sisteme. Tome se pridodaje legitimnost i "demokratski svijet" preko
iluminatske organizacije UN (kojom upravlja isti trgovacki kartel iz Londona) koji ce omoguciti
francuskim korporacije (Veolia, Suez Ondeo i Saur) koje danas drže 40% svjetskog tržišta u
poslovima sa vodom, da dobiju svoje vlasništvo nad cjevovodima
.

Druga zlocinacka organizacija, NATO, dobila je tako er svoju ulogu koja se još
uvijek krije, kako na kompletnom zapadu, tako i u nama svim zvanicnim medijima. Pod
okriljem organizacije za zaštitu civila, dobrociniteljska Amerika je poslala NATO operaciju
na Libiju kako bi tamo predstavljala ½podršku pobunjenicima½u borbi protiv okrupljele
krvolocne Gadafijeve vojne sile. No što NATO uistinu cini u Libiji? Prva stvar, za koju
postoji i obilje dokaza, jest da je jedan od zadataka NATO intervencije i razaranja Libijske
ekonomije. Vodeni cjevovod ide paralelno s plinovodom i naftovodom i Libija je do sada,
uz NATO intervenciju pretrpjela goleme infrastrukturalne štete. NATO bombarderi su
zasuli ovaj cjevovod i veliki dio infrastrukturi razornim projektilima vec u prvih par
dana svoje dušobrižnicke intervencije.
Gola istina jest da vladajuca elita, putem svojih alatki (NATO-a) ima cilj uništiti kompletnu
Libijsku infrastrukturu, te embargom i agresijom stopirati životni progres, te prije svega 200
milijardi dolara investicije. Libija je poznata po izuzetno naprednoj gra evinskoj industriji,
te svojim djelovanjima NATO ima cilj stopirati izgradnju škola, bolnica, hotela, velikih
stambenih kompleksa (500 000 njih koji su u izgradnji), te ugroziti 3,5 milijuna
stranih radnika, od kojih je vec 20 000 000 ostalo zbog posla nakon pocetka NATO
intervencije. Zapad se plaši brzog razvoja Libije, i pod svaku cijenu, to je moralo biti
preventirano.


NATO svakodnevno bombardira bolnice, škole, silose s žitom, tvornice, hotele,
infrastrukturu, džamije, plantaže palme i vinove loze, univerzitete, autobuse,
putnicka vozila. Mediji iznose vijesti o tome kako Gadafijevi sljedbenici siluju i
masakriraju žene, no u istraživanjima nezavisnih novinara iz podrucja Tripolija i okolnih
gradova koji su pretrpjeli napade pobunjenika nije se pronašao niti jedan podatak za
osnovanu sumnju da su lokalni stanovnici ti koji ubijaju i siluju žene. Zanimljivo jest i to
da nije formirana niti jedna me unarodna komisija za utvr ivanje istine, što je
trebao biti prvobitni zadatak UN-a, no on je to vješto izbjegao. Stoga, zamislite, vojna
intervencija je pokrenuta iskljucivo na temelju medijskih izvještaja i izjava
pobunjenika!! Sam taj cin je kriminalan i sramotno je da niko nije reagirao na ovakav ishod
doga aja. Dakle, intervencija je pokrenuta na temelju laži.
NATO namjerno ubija stanovnike, bombardira gusto naseljeni kvartove, a stambene
zgrade u Libiji su tako gra eni da su one tik jedna uz drugu te na mnogo katova. Obitelji su
tako er brojne i ima jako puno djece. Po glavi obitelji izme u 4 – 6. Stoga je razmjer ovih
pogibelji nezamisliv, ali i proracunat i ciljan. Npr. cak 18 NATO projektila je razorilo
kompleks u centru Tripolija, gdje se nalaze nevladine organizacije za ljudska prava, visoki
komitet za žene i djecu, me unarodna organizacija za mir i pomoc. Ako je zvanicna
funkcija NATO-a zaštita civila, kako je moguce da je NATO sa cak dvije razorne
bombe izravno pogodio specijalnu školu za djecu s poteškocama u razvoju koja je
poznata škola i zgrada ½pod zaštitom UNESCO-a½? Na srecu djeca baš taj dan nisu bila
u školi. No za vrijeme NATO intervencije u prvih 90 dana poginulo je i ranjeno 4700 civila.
Me u njima i brojka poginule djece, njih 109, s tim da je najmla e dijete imalo tek 8
mjeseci. Svrha ovoga, osim zadavanja traume stanovništvu, jest i poticanje trajne
humanitarne katastrofe.

 


Tko su uopce ti pobunjenici? Pobunjenici, koji se zvanicno nalaze unutar otpora
Nacionalnog Tranzicijskog Savjeta, mladi su ljudi ispranog mozga kojima je obecano da ce
dobiti veliko bogatstvo i slobodu ukoliko ostvare svoje ciljeve. Me u njima su pripadnici
radikalnih islamskih organizacija, te postoje svjedocanstva da su ih njihovi vjerski vo e
pozivali na džihad i ubijanje svakog policajca, svakog vojnika i svake osobe koja ne
podržava njihova nacela. Me u zarobljenim pobunjenicima su se nalazili cak i
placenici iz ´Blackwatera´ zaštitarske privatne organizacije iz SAD-a, poznatoj još
pod nazivom ´psi rata´, te Dyncorp-a. Ovi su placenici trenirani od strane NATO
profesionalaca da postanu mašine ubojice, uz pomoc ovakvih privatnih organizacija kojima
je cilj sijati krvoprolice.

Me u pobunjenicima se nalaze i mala djeca koja su odgajana od malih nogu kao ratnici te
su privikavani na oružje i ubijanje – prava su buducnost ratnih strojeva za ubijanje.
Potpuno identicna situacija koja slijedi principe nastajanja crvenih kmera i problema u
Jemenu s otimacinom djece i treniranja istih da postanu vojnici. Obilje fotografija potvr uje
da se u odredima pobunjenika nalaze maloljetnici naoružani do zuba.
Grupe pobunjenickih snaga, koje se prikazuju u medijima, koje vidimo u tenisicama i
trenirkama bez adekvatne vojne opreme, u biti su samo manekeni za slikanje za potrebe
globalistickih medija. Oni što "osloba aju", ubijaju, opkoljavaju i razaraju su
iskljucivo NATO snage i njihovi profesionalni ratnici i religijski fanatici potplaceni i
obuceni od strane americkih službi. Sve njih sigurnosne snage privatnih korporacija
polaku ubacuju u Libiju kako bi se regrutirale u ostatak placenika.
Takva pobunjenicka sila je opljackala zalihe naoružanja koje je do tada cuvala malobrojna
policija. Zatim su poceli masovno ubijat svakog policajca i svakog vojnika na kojega su
naišli. Pucali su s zgrada po civilima i mediji su ih predstavljali kao snajperiste državne
vojske.

Misorati, koji je 290 km istocno od Tripolija, glavnog grada Libije, bilježi doga aj kada su
pobunjenici za vrijeme svoje okupacije oteli oko 200 stanovnika tog grada, zatim su ih pred
okupljenom masom zaklali, isjekli im tijela na komade, utrpali u vrece, zatim kontejnere i
potom ih zapalili i bacili u more. To je bila manipulacija traumom kako bi se uvjerilo narod
što ce ih zadesiti ukoliko budu neposlušni. Postoje snimke ovog doga aja.
Ovako trenirani manijaci i strojevi za ubijanje znaju da je najjace oružje svakog rata
silovanje – da to donosi najgoru traumu svakom narodu. Silovanje razara obitelji,
uništava psihologiju zajednice, i ostavlja trajne traumaticne posljedice po muževe i žene.
Stoga ovi radikalci sprovode danonocna mucenja i silovanja po kucama, cesto žene pritom
i masakriraju i ostavljaju ih njihovim muževima kao jasnu poruku. Tako su žene u Libiji
pretrpjele posebne žrtve u Libiji. NATO agresija iz zraka im ugrožava živote, a pobunjenici
ih izlovljavaju i zlostavljaju. To je konkretan udar na jedno društvo. Jedan vo a
pobunjenika je cak optužen da je snabdijevao pripadnike svoje vojske s stimulansima
kako bi ovi mogli pociniti što više silovanja.

Dakle, sva zbivanja koja se odvijaju u okvirima medijskog rata, propagande su bankarskih
kartela s ciljem da se ljudi manipuliraju, te podrže masovni genocid nad jednim narodom.
U tome je ocito i uspjelo. Kada se vlastelini sukobe, narodi i države se uvode u ratove.

Tako je bilo u povijesti, tako je i danas.
Libija je bila veoma prosperitetno socijalisticko društvo, prakticno bez kriminala i nasilja.
Zato agenti CIA i MI6 oko nje pletu mrežu vec trideset godina. Tu je i cinjenica da se
2000 plemena, sakupljaju u Omladinskom nacionalnom forumu libijskih plemena i
odaju podršku obrani Libije. Mediji potpuno prešucuju ove skupove, koji su
najvažniji za donošenje validne procjene stupnja podrške koji ima Gadafi od svog
naroda. Gadafi ima podršku svih plemena, i to je najveci problem za NATO.
Uopce ne podržavam Gadafijevu politiku. U ovom postu sam iznosio informacije kako bi se
citatelj u što jednostavnijem obliku mogao suociti s drugom stranom price, a za to je bilo
potrebno upoznati se s nacinom njegove vladavine i usporediti ju s vladavinom njegovih
½suparnika½. No, da li su oni (Rothchildi i ostali pripadnici bratstva) zaista njegovi
neprijatelji? On je bio nesumnjivo veoma blizak s vo ama zapadnjackog svijeta. Uz
to, Gadafi je židov, ro en od židovske majke, ciji se korijeni, po mnogim izvorima
ispreplicu i sa samim Rothschildima. Ulaziti u tu novu granu ove teme je nemoguce jer
je post i vec sada predugacak stoga više o tome ima u priloženim linkovima. Ocigledno
jest da su zapadnjaci porobljeni teškim kreditima i prestrašeni imaginarnim islamskim
terorizmom povukli još jednu stratešku odluku sukladnu svima ostalima u zadnjih nekoliko
desetljeca. Je li Gadafi znao što ga ceka ili je sve stvar dogovora, ostaje (mi) otvoreno
pitanje. Ali nesumnjivo je da za ovakve strateške poduhvate i biznis politike na
najvišim razinama, najvecu cijenu placa nedužan narod, kojemu se uvijek i bez
iznimke ispire mozak.
…………….
http://www.duh-vremena.bloger.hr/post/libija--moc-medija-i-genocid-zlocinacke-organizacije-nato/13075675.aspx  28.08.2011.

• Europska Unija i Amerika duguju Libijskoj državi 200 milijardi dolara za
isporučenu naftu.
• 2012 godine ističu koncesije velikih naftnih kompanija koje polažu pravo na
Libijsku naftu.
• Gadafi je zatražio vraćanje duga i zaprijetio je da će u suprotnom sklopiti
međudržavne ugovore s drugim zemljama i kompanijama. Zbog toga je došlo do
ovog neviđenog razaranje Libije. Je li libijski građanin imao razloga buniti se
protiv režima Muamera el Gadafija? Mislim da nije.

• Ako gledamo standard libijskog naroda i povlastice koje im pruža država imali su
vrlo lijep i lagodan život. Živjeli su kao mali bogovi. Libija ima 6,5 miliona
stanovnika, a ima 14 miliona registriranih automobila. Ako neko hoće studirati u
bilo kojoj državi u svijetu on podnosi molbu i država mu osigurava stan, hranu,
automobil, besplatno školovanje i mjesečnu stipendiju od 2300 dolara.

• U Libiji se ne plaća voda, struja, plin i porez, a krediti se daju bez kamata. Ako u
roku od pet godina ne možete vratiti kredit, država ga otpisuje ili vraća za vas.
Ako hoćete kupiti auto vi dajete 20-30% od cijene, a ostalo dotira država. U Libiji
za 10 dolara možete kupiti 85 litara benzina ili nafte.
• U Libiji je hrana gotovo besplatna, 10kg kruha košta 0,15 dolara.
• U Libiji njihovi građani ne rade fizičke poslove, sve su stranci.  

Živila sam 10 godina u Libiji po raznim gradovima i nikada nisam vidila
ni jednog prosjaka na ulici.
• Libijci ne idu raditi po bijelom svijetu jer za to nemaju potrebe.
• U Libiji ni jedan građanin nije izbačen ili mu je oduzet stan ili auto zato što nije
mogao vratiti kredit, što nije rijedak slučaj po ovim takozvanim demokratskim
zemljama koje su se okomile na Libiju.
• Iskreno, žalim Libijski narod jer će se pretvoriti u najamnu radnu snagu, raditi za
100 dolara i gdje će im ove povlastice biti sve ukinute, a o lagodnom životu kakav
su živjeli moći će samo sanjati.

Par činjenica o životu u Libiji pod Gadafijem:

• beskamatni krediti;
• u toku studiranja prima se prosječna plaća za to zanimanje; - ako ne nađeš posao
nakon završenog fakulteta, država plaća kao da radiš u struci;
• po stupanju u bračnu zajednicu, država poklanja stan ili kuću;
• kupovina vozila po tvorničkoj cijeni;
• nikome ne duguju ni centa;
• Europska Unija i Amerika duguju Libijskoj državi 200 milijardi dolara;
• besplatno zdravstvo (medicinska sestra na svakog pacijenta)
• besplatno obrazovanje; - 25% ljudi visoko obrazovano.
 
Da li je to dovoljno činjenica za razaranje Libije?


Prof. Dr. Sc. Vjekoslava Sankovic Simcic, MArch.
President of ICOMOS in BiH
Emerika Bluma 7/III
71000 Sarajevo
Bosnia and Herzegovina

No comments:

Post a comment