Nije mogla ranije jer joj je laptop zaradio virus. Bolje laptop nego Masa.
Slike su sa veranja na visinu od 3858m, na ugaseni vulkan Romeral u Kolumbiji.
Masa nam je inace malo skrta na rijecima pa se ja moram snalaziti i komentarisati ove predivne slike.
Iako neke od slika potvrdjuju da je osvajanje i upoznavanje sa ovakvim predjelima povezano sa raznim opasnostima i poteskocama, Masa o tome ne zeli da govori. Ali slike to same docaravaju. Ono sto ja osjecam gledajuci ove slike je osjecaj slobode i uspijeha za koji sam siguran da ga sada Masa nosi u sebi.
Gledajuci i uzivajuci u slikama, u predivnom cvijecu, predjelima, a posebno u njenom zadovoljnom osmijehu, pozelim da sam s njom.
Mozda nas Masa jednog dana povede u osvajanje bar nekog bradasca...
Povecajte da joj vidite osmijeh
O ovome Masa ne prica. Prilicno klizavo...
Sladjo ne boj se. Drzi se za zicu sa strane.
Most je bezbjedan, uz male popravke ...
Malo je zahladilo. Ispred recepcije. (Zipa na osmijeh!)
.jpg)
Smjestaj, 4-5 zvjezdica. A u pozadini - krava.
.jpg)
Kuhinja, nema stainles steel i mramor, ali sto mirise...
Kad nakon tusiranja i dorucka izidjes, presijece te ostar zrak.
U glavi se zavrti...
A onda - cvijece
Pa cvijetna polja...
...jos malo...
Sve do cilja prati te cvijece...
Predivno iskustvo, prekrasan krajolik, dozivljaj za pamcenje.
ReplyDeleteHvala sto se to divno iskustvo dijeli s nama.
Ali, Predraze potpuno si promasio u jutarnjem tusiranju, to ipak nije Kanada.
Podsjetilo me je to prelijepo iskustvo na pjesacenje divljinom i visovima Velebita.
Jednog ranoseptembarskog dana 2003. smo moja prijateljica i ja krenule s planinarskim drustvom na Velebit. Stigli na Zavizan, sjeverni Velebit u vecernjim satima, gusta magla nas je docekala, nikad takvu do tada nisam vidjela, ne vidi se na korak ispred nas. Pazimo da se ne izgubimo od autobusa do planinarskog doma, formirajuci kolonu i koristeci baterije. Hladno, +5C. U planinarskom domu nas je docekao domar, cuveni Ante Vukusic, ujedno i meteorolog, koji gotovo 30g zivi i radi na Zavizanu. Njegov caj od velebitskih trava nas je odusevio, nikad ukusniji caj nisam popila. Ujutro rano naprtismo nase ruksake na ledja, 10kg tereta, pa krenusmo na pjesacenje, prvo do Rosijeve kolibe, na pola puta do konacne destinacije, Velikog Alana, 25 km, 10h pjesacenja planinarskim uskim stazama pod teretom. Bojala sam da necu moci, ali covjek moze mnogo vise nego sto misli da moze. Oko 10h se razvedrilo, predivan topao suncan dan, mirisi bilje, gledamo kraske skulpture kojih je Velebit prebogat, ne osjecam umor, ne osjecam teret ruksaka. A planinarski dom, kao i onaj na Zavizanu, skroman. Domar nas je docekao s logorskom vatrom, rostiljem i grahom, pricalo se i salilo duboko u noc. Spavamo u sobama izmjesani, zene i muskarci, u svojim vrecama za spavanje, po dvanaestoro u sobama, nema sanse zaspati koliko god da sam umorna. Divim se ostalima koji spavaju dubokim snom, a ja ne mogu od silnog hrkanja, cudnih zvukova u sobi i divljine izvan nje. Ujutro jos veca muka, dva WC a nas pedesetoro, naravno jedan broj, onih pametnijih se posluzio sumom. Sreca pa danas ima raznih potrepstina za odrzavanje higijene i bez kupaonice, zrak cist, nema prljavstine, a usputni izvori pomazu da se umijemo i osvjezimo.
Spustali se tada niz Velebit do Zavratnice, pored Jablanca na obali. Pogled na more i na otok Rab s te visine jos vise uljepsavaju opci dozivljaj, nije cudno sto je covjek od pamtivjeka zelio letjeti i iz pticje perspektive uzivati u ljepotama prirode.
A tek Zavratnica, ali to je vec druga prica.
Bez obzira sto nije bilo spavanja dvije noci, sto nije bilo kupaonice, ljepote vidjenog ucinile su da je sve ono na sto smo navikli u svakodnevnom zivotu, a cega nije bilo, zaboravljeno.
Istina u ovim mojim godinama i s mojim navikama ne duze od 3-4 dana boravka u divljini.
Zalim sto se takvim aktivnostima nisam bavila dok sam bila Masinih godina.
Srecom pa imamo Masu, a mozda ce nam s vremenom ispricati i poneku pricu sa svojih putovanja.
Natasa
To se ja malo salim s Masom. Jer znam kakva je i ona a i sva nasa djeca. Za svaki obrok se tusiraju!
ReplyDeleteSto bi rekla moja mama, istrugace kozu. Dobro si rekla Natasa. Za nas je dva do tri dana ovakve avanture vise nego dosta. Ali za mlade... Njima nista ne smeta ako imaju svoj cilj...
"Expedition! Na moru, na kopnu, u planinama, u ravnicama, u pustinji, u prasumi, sa vama Expedition!"
ReplyDeletePocetkom sesdesetih na nasoj tv emitovala se emisija "Expedition", koja je bila rado gledana. Radjena je na svim merdijanima, paralelama i u svim mogucim podnevljima, a uvodna spica je otprilike zvucala kako napisah na pocetku..
Mi klinci bi odlazili na Banjalucko polje i tamo po zamrznutim barama glumili Expedition!!!
Drago mi je da ima netko kao Masa da taj svoj san i ostavruje, samo neka se cuva i pazi i nek je ziva i zdrava.
Madre mia!
ReplyDeleteDa zanm bilo koji strani jezik, cijeli ovaj komentar bih pisao na njemu.
Mašo, tvoje ime se ovako piše. Predivne fotografije. Komentare samo ujko može srcem napisati. Pa daj onda piši našim slovima sa kvačicama blogeru moj, veliki moj prijatelju. Možeš ti to. kad si nadomjestio onolike izgubljene piksele,a da ne možeš kvačice.
Nataša, puna mi je soba mirisa od vlažnih maramica sa mog Velebita. Napisala si reportažu, a ne komentar. Znam da sa tog planinarenja imaš i krasnih fotografija, pa daj pošalji ih.
Cvijeće, neko ga i tako nazva, toliko asocira na mušku snagu i čvrstinu, da sam čežnjivo odlutao u prošlost. Ova abartovana krava, što dominira oberlihtom, dokazuje da nismo na kraju svijeta, kako se čini gledajući fotografiju sa maglom.
Recepcija: majko moja, zamišljam Čanka na onom svom crtanom luft madracu i umirem od smijeha.
Ma Mašo moja, od srca ti hvala za ove fotografije, a i vama dragi moji, što uživasmo zajedno. Živi bili!
Danas u prolazu (u konobi) upratih fotke prirode, pa ne udjoh. Skontah, da sacekam vece i tekst, Natasin pa cu onda u konobu. Lisac si ti Predraze. Kao Masa skrta na rijecima. A znas (kao i ja) da kad je priroda u pitanju dovoljne su fotke, i tekst ce da dodje. Natasa je tu. Da se nije javila vec bi proradili zabrinuti mail-ovi.
ReplyDeleteA sad ce pitanje: A sta je s tobom vjeko?
A sta je s tobom Vjeko? Obecao ...
ReplyDeleteVjeko, evo i ja pitam - sto je s tobom? Ne javljas se.
ReplyDeleteA sto se tice prirode, zar nije bolje o njoj, nego o politici?
Predraze, poslala i fotografije, Boce radi, sto se dogodilo s njima?
Bas ste me razveselili s komentarima.
Prosto uživam u Predragovoj začuđenosti Mašinim poduhvatima. Ali osjetim i da se raduje njenom odlučnošću i potvrđivanjem. Maša i Nataša su me podsjetile na vrijeme mog druženja s planinama gdje je bilo i lošeg vremena i teških ranaca i planinskih čajeva, ali i uživanja u vidicima (sa osjećajem ptice kako piše Nataša) koji su inače glavni motiv mog penjanja. Sa manjim društvom sam godinama planinario uglavnom ljeti, ali smo obavezno imali pištaljke (zbog magle i oblaka).
ReplyDeleteDo Mašinih priča za Predraga i familiju želim joj još koju planinsku atrakciju. Samo bih joj preporučio da ubuduće patike zamijeni sa pravim planinarskim cipelama.
Pozdrav,
Mario
Meni se cini da netko sjedi bas na sporetu???
ReplyDeleteBivsi planinar
dobar danac iz londona.
ReplyDeletene znam kako se ovo chudo od bloga koristi, a moram da ostavim komentar.
prvo - pohvala za uju, tako se deci daje podrska.
a "shasha" (tako ja mashu zovem), xexe...vesticica jedna mala, gde sve nece stici :)
nadam se da vodi dnevnik redovno i da ce nam svoja putesestvija jednom prezentirati u celosti, jer zaista ima cime da nas zadivi.
smejala sam se glasno kad sam videla sliku nje na sporetu i one s kravom u prozoru! priceless, sto bi rekli nasi zemljaci kanadjani :)
bato, pozdrav bilji i tebi
ljilja, sladjina drugar'ca :)