NATASA: VELEBIT

Velik je bio poticaj Mašinih fotografija iz Kolumbije, neprekidno nadolaze sjećanja s planinarenja po Velebitu. Ponovo evo proživljavam te lijepe trenutke stavljajući sjećanja na papir, a zahvaljujući fotografijama dr Brajše, sjećanja su živa, kao da se jučer događalo.

Kako sam upoznala dr. Brajšu i provela nezaboravan vikend na Ravnom Dabru, Kizi, Velikom Sadikovcu, Kubusu pored Oštarija?
Dođoh u Planinarsko društvo jednog četvrtka poslije podne, 2003., vjerujući da će biti slobodnog mjesta, da će netko u zadnji čas odustati od posjete Ravnom Dabru. Zakasnila s rezervacijom, promaklo mi. Ništa od želje. Kaže vođa puta - Nataša ako želite možemo se nas dvoje izmjenjivati u autobusu, ali nisam siguran da će biti slobodnog ležaja u domu. Naravno bilo bi krajnje nekorektno da na takvo što pristanem, pa da čovjek cijelu noć provede sjedeći na klupi, kako bih ja imala ležaj. Koliko sam samo bila žalosna, mislim da su tu žalost svi mogli pročitati na mom licu. Vidim jednog čovjeka, blizu pedesetih, izrazito lijepog, blagog lica, smeđih, otvorenih toplih očiju kako me gleda s pažnjom i rekla bih suosjećanjem. Ne poznajem ga, malo mi je neobično da me tako uporno gleda, ali ja onako žalosna ni ne obraćam previše pažnju na njega. Kad on ustane i priđe mi – Gospođo, očito jako želite ići na Velebit, razumijem vas potpuno, ja sam veliki zaljubljenik u Velebit i ne bih mogao izdržati da barem dva vikenda mjesečno, bez obzira na vrijeme, ljeti ili zimi, ne planinarim njime. U subotu oko 4h ujutro idemo Jozo i ja mojom Ladom Nivom, pa ako želite možete s nama. Znam Jozu, planinar profesionalac, vidim po građi tijela i tenu čovjeka koji me je pozvao na izlet da bi i on mogao biti vrstan planinar. Ne znam u prvom trenutku što bih rekla, iznenađena sam, ali neka unutarnja sreća se pojavila u mojim očima. Sto pitanja mi je brzinom munje prolazilo kroz glavu; ovog čovjeka uopće ne poznajem, ni Jozu najbolje, vidim da ih drugi znaju bolje, da im se obraćaju s uvažavanjem, ali kako ići, ja sama s njima dvojicom, nemam ni dobru kondiciju, bit ću im stalna kočnica, a gdje ćemo noćiti,..? Sto pitanja, a sva protiv odluke da idem, a želja za posjetiti Velebit je prejaka.

Od samo jednog posjeta Velebitu postaješ veliki zaljubljenik u njega, i svaki put kad se vratim u Zagreb, prvih nekoliko sati proplačem od bogatstva i ljepote osjećaja u druženju s njime, i tuge od skučenosti i buke gradskih ulica i gušenja u smradu grada i benzina.
Tko ne poznaje Velebit, teško to može razumjeti.
Predstavi se moj sugovornik – ja sam Mladen Brajša. Gleda on u mene, čita moje misli, pušta da razmišljam. Mogu jedino reći - hvala Vam, bilo bi to prelijepo, ali moram još razmisliti. Zna on dobro o čemu ja razmišljam i kaže mi – ići će i moja supruga, bit će joj drago da ima žensko društvo. Istog trenutka sam odlučila poći, ali ne mogu to odmah reći, bio bi to izraz nepovjerenja prema njegovoj dobroti i pažnji, ali čita on to iz mojih očiju, pristojan je, čeka da ja sama dođem do odluke, pravi uglađeni zagrepčanin, malo ih je, svakim danom sve manje. Rekoh na kraju - mogu li vas nazvati i reći konačnu odluku kad se vratim kući i kad se dogovorim sa suprugom.

I tako nas četvoro krenusmo u posjetu Ravnom Dabru. Nikad mi ljepše nije bilo na Velebitu, jer vidjela sam ono sto inače ne bih nikada, čula ono što nigdje ne bih mogla pročitati, a Lada Niva iako je tvrda, može doći i do najnepristupačnijeg mjesta. Supruga mu je simpatična sitna ženica, ali izvanredne kondicije, napričali se mi tokom vožnje i čak doznala da se Željka, tako se zove, povremeno viđa s Miljenkovom sestričnom. Kako je Zagreb malen?
Koliko mi je sudbina išla na ruku, ne samo tada, mnogo puta i beskrajno sam zahvalna – komu? Nije potrebno imenovati, onaj kome je moja iskrena zahvala upućena – zna, cijeni to i uzvraća mi.
Stigli na odredište u 8h ujutro, dočekala nas je slaba jutarnja magla, miris šume, lišća, trave, humusa. Doručkovali, popili po jednu čašicu prave Jozine domaće travarice, nabacili manje ruksake s malo hrane i vode na leđa, pa stazom ususret Velebitu. Pojavilo se sunce, bilje još više miriši, toplo je, nebo svjetloplave boje bez ijednog oblaka, sve kristalno bistro.
Hodajući tako, njih dvojica zastala, gledaju stazu, tragove na zemlji i travi, polomljene grančice na drvetu i kažu nam – medvjed je ovuda prošao, prije možda pola sata, vidite ove ostake tek ubranog crvenkastog sitnog grozdastog ploda na višim granama stabla, on jako voli taj plod. Ne trebate se bojati, neće on na čovjeka ako se umirimo i pustimo ga da prođe. Opasan je kad ga se iznenadi, kad se uplaši, opasna je medvjedica sa mladima. Možda nas sada iz šume promatra, ali ako mirno razgovaramo, on će se udaljiti. Koliko god su oni to mirno rekli, ne mogu reći da se nisam uplašila.
Najviše pola sata nakon toga, prolazimo manjom livadom, trava do gležnja, šuma uokolo, kad na pola metra od mojih stopala poskok prelazi preko staze. Stanite, ne mičite se, kažu njih obojica mirnim glasom, a i da nisu rekli ja sam se ukočila. Gmizi polako poskok ispred mojih nogu, dugačak oko jedan metar, debeo oko 4 cm, vidim prvi put u životu trokutastu glavu otrovnice, ne na slici knjige iz zoologije, već u živo, sivo smeđe boje, šaren. Čudan je osjećaj koji me je preplavio, ukočena, čini mi se da mi je srce prestalo kucati, gledam ga bez riječi kako prolazi. Svo vrijeme boravka na Velebitu nisam se usudila uhvatiti granu drveta od straha, sve grane su mi sličile na poskoka, a sanjala sam ga narednih nekoliko mjeseci. Nemam nikakvo iskustvo sa zmijama, ali taj iskonski strah u čovjeku, koji ne razumijem, gotovo da nas paralizira.
Ali nije to sve, kažu treba tri stvari da se dogode, pa da prestane s iznenađenjima. Već se primaklo 16h poslijepodne, vrućina, hodamo uz brdo, niz brdo, umorna, lice poprima crvenu boju. Došli na Babićevu kosu, treba još jedan sat penjanja uzbrdo do Bačićevog kuka. Kažu s njega se pruža predivan pogled. Pitam kako izgleda to mjesto s kojeg se gleda ta ljepota? - kažu penje se pomoću užeta, samo dva čovjeka mogu na vrhu sjediti, opasno je stajati, na jednoj strani glatka strma litica, dubina najmanje 30m. E, to je već previše za mene umornu i s upitnom kondicijom. Lice mi već poprima ljubičastu boju, gledaju oni zabrinuto u mene, ja mirna, doktor je s nama, tako sam doznala da je Mladen Brajša, doktor. Najviše me je mučilo što su oni željeli na Bačićev kuk, a sada imaju problema sa mnom. Rekoh - ja ću ovdje, na ovoj kosi ostati, odmoriti se, idite sami, čekat ću vas. Gledaju oni začuđeno u mene, pitaju me bojim li se? Pitam ja njih ima li razlog za strah? Kažu nema. - Odlično onda pođite, da se što prije vratite. Tako ja ostadoh na toj kosi sama 1,5h, tišina, nigdje nikoga, ne bih se ni znala vratiti, vidim i poskoka i medvjeda, čujem da se netko provlači šumom, koja je samo dvadesetak metara uokolo mene, tko zna, možda je i medvjed, ne smijem okrenuti glavu.

Volim svoj službeni telefon, Ericssonov, gdje god da dođemo u divljini, samo on radi, ničiji vise. Nije ovo EPP, već moje iskustvo. Zovem Miljenka, on je bio nekad izviđač i kamper, snalazi se odlično u šumi i divljini. Trebalo je slušati nas razgovor. Ne vjeruje da sam tu gdje sam sama, ali sabrano mi dijeli savjete. Tako mi unutar tih 1,5h čekanja razgovaramo nekoliko puta. Kaže mi - ne boj se, ali objasni mi točno gdje si? A samo ovo pitanje dovoljno je da me uplaši.
Ne znam da li sam bila u strahu, bila sam kao oduzeta. Najednom čujem nekakav jak zvuk iz šume iza mojih leđa, netko trči, lomi grane, srećom čujem i pozive – Nataša, Nataša,...
Hvala Bogu, bio je Jozo, i on se zabrinuo, dugo su se zadržali, trebalo je i Željki više vremena, a bojali su se moje ljubičaste boje lica, koja je sada postala bijela kao kreč.
Trebalo nam je još dva sata pješačenja da se spustimo do doma u Dabru, stigosmo zajedno s noći.
Sutradan krenuli na Kizu, Veliki Sadikovac, na Oštarije i kubus, gledali s njega Pag i uživali u panorami, pa polako predvečer kući.
Predivno iskustvo, ali moram priznati da me je strah uhvatio narednih dana, kad je napetost popustila i kad su mi svakakve misli počele dolaziti u glavu.

Ima toga još, ali bilo bi previše.

Nataša