NATASA: SLIKE S RAVNOG DABRA I KRIZE

Boco, uspjesniji si animator od mene. Priznajem. Evo, cim si zatrazio,  Natasa posla slike sa svojih izleta. Sad cu ja lijepo prebaciti Natasin komentar ovdje ( a ostavicu ga i tamo gdje je bio) i eto lijepog priloga.

*******************
Masino predivno iskustvo,  prekrasan krajolik i dozivljaj za pamcenje  podsjetilo me je na pjesacenje divljinom i visovima Velebita.

Jednog ranoseptembarskog dana 2003. smo moja prijateljica i ja krenule s planinarskim drustvom na Velebit. Stigli na Zavizan, sjeverni Velebit u vecernjim satima, gusta magla nas je docekala, nikad takvu do tada nisam vidjela, ne vidi se na korak ispred nas. Pazimo da se ne izgubimo od autobusa do planinarskog doma, formirajuci kolonu i koristeci baterije. Hladno, +5C. U planinarskom domu nas je docekao domar i meteorolog, cuveni Ante Vukusic, koji gotovo 30g zivi i radi na Zavizanu. Njegov caj od velebitskih trava nas je odusevio, nikad ukusniji caj nisam pila. Ujutro rano naprtismo nase ruksake na ledja, 10kg tereta, pa krenusmo na pjesacenje, prvo do Rosijeve kolibe, na pola puta do konacne destinacije, Velikog Alana, 25 km, 10h pjesacenja planinarskim uskim stazama pod teretom. Bojala sam se da necu moci, ali covjek moze mnogo vise nego sto misli da moze. Oko 10h se razvedrilo, predivan topao suncan dan, mirisi bilje, gledamo kraske skulpture kojih je Velebit prebogat, ne osjecam umor, ne osjecam teret ruksaka. A planinarski dom, kao i onaj na Zavizanu, skroman, preskroman. Domar nas je docekao s logorskom vatrom, rostiljem i grahom, pricalo se i salilo duboko u noc. Spavamo u sobama izmjesani, zene i muskarci, u svojim vrecama za spavanje, po dvanaestoro u sobama, nema sanse zaspati koliko god da sam umorna. Divim se ostalima koji spavaju dubokim snom, a ja ne mogu od silnog hrkanja, cudnih zvukova u sobi i divljine izvan nje. Ujutro jos veca muka, dva WC a nas pedesetoro, naravno jedan broj, onih pametnijih se posluzio sumom. Sreca pa danas ima raznih potrepstina za odrzavanje higijene i bez kupaonice, zrak cist, nema prljavstine, a usputni izvori pomazu da se umijemo i osvjezimo.
Spustali se tada niz Velebit do Zavratnice, pored Jablanca na obali. Pogled na more i na otok Rab s te visine jos vise uljepsavaju opci dozivljaj, nije cudno sto je covjek od pamtivjeka zelio letjeti i iz pticje perspektive uzivati u ljepotama prirode.
A tek Zavratnica, ali to je vec druga prica.

Bez obzira sto nije bilo spavanja dvije noci, sto nije bilo kupaonice, ljepote vidjenog ucinile su da je sve ono na sto smo navikli u svakodnevnom zivotu, a cega nije bilo, zaboravljeno.
Istina u ovim mojim godinama i s mojim navikama ne duze od 3-4 dana boravka u divljini.

Zalim sto se takvim aktivnostima nisam bavila dok sam bila Masinih godina.
Srecom pa imamo Masu, a mozda ce nam s vremenom ispricati i poneku pricu sa svojih putovanja.

Natasa

P.S.
Nazalost nemam snimke s tog izleta, ali imam s Ravnog Dabra i Kize, koje sam posjetila iste godine, a koje je snimio kolega i nas vodic. Boco, ako poznajes Velebit, onda poznajes i ove predjele.

Dabarski niz s Kize

Hrbar V Sadikovca

Zora nad Ravnim Dabrom