Tuesday, February 28, 2017

Branko Perić: Predstave jednog kolektivnog imaginarija

Poslije "Časa lobotomije" (2007), evo iz britkog pera Tarika Haverića i "časa anatomije", posvećenog analizi kolektivnih predstava bosanskih muslimana/Bošnjaka o njihovom istorijskom razumijevanju i samorazumijevanju, u podnaslovu preciznije određenom kao "ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu". Haverić je hirurg kome ne drhti ruka: on na bolesnom tkivu, koristeći uglavnom primjere iz "istorije kratkog dvadesetog vijeka" (Hobsbaum), izvodi precizne zahvate, pokazujući kako se fantazmi i mitovi pretvaraju u naučno ruho.
U svom naučnom polazištu Haverić će jasno staviti do znanja da su svi naši narodi izgubljeni u vrtlogu ekonomskih, političkih, psiho-socijalnih i religijskih kriza, te da se  ni bosanskohercegovački muslimani/Bošnjaci ni po čemu ne razlikuju se od ostalih "malih bijednih naroda s istoka Evrope" (Ištvan Bibo): "I oni imaju iste kolektivne neuroze koje se ogledaju u sklonosti da se vlastite greške prebacuju na druge, u pomiješanom kompleksu niže i više vrijednosti, u regresiji intelektualne i političke debate, i - naročito - u očuvanju identiteta kao izgovoru za nedjelovanje, konzervativizam i odbijanje prilagođavanja svijetu kakav jest."
Prije nego što će suočiti čitaoca sa primjerima predstava kolektivnog imaginarija, Haverić će ukratko objasniti uzroke posrtanja i dati odgovor na pitanje kako je došlo do regresije pokušaja da se "nereflektirane kulturne pobune prevedu u političke pojmove i političku akciju": "Pojmovi su bili iskrivljeni, temeljeni na zahtjevima, a ne na stvarnosti, pa je i akcija bila kontraproduktivna". Nakon toga slijedi precizna dijagnoza opšteg stanja duha: "Ono što bosanski politički subjekt vidi kao (zlo)namjerno odbijanje drugih da prihvate istine koje u njegovoj zajednici važe za 'dokazane' izaziva kod njega nove frustracije i navodi ga da još energičnije brani svoj svjetonazor i sistem vrijednosti, što kod 'njihovih' neizostavno izaziva novi krug odbijanja, koja opet njega dodatno uvjeravaju u planetarnu zavjeru protiv Bošnjaka i muslimana. On se tako nalazi u trajnom identitarnom grču (la crispation identitaire), stanju koje po definiciji ne može prevladati vlastitim intelektualnim snagama".
Skretanja bosanskog muslimanskog subjekta s putanje kojom bi se približavao zapadnom kulturnom krugu u dobroj mjeri, zaključuje autor, proizlaze iz vezivanja bošnjačkih intelektualnih elita za islamski svijet koji nikada nije usvojio vrijednosti prosvjetiteljstva i političke modernosti.
Haverić ne donosi sudove olako. Stavovi koje iznosi čvrsto su utemeljeni na pažljivo sakupljanoj dokaznoj građi, koja njegovim oponentima ne daje nikakve šanse.  Zadivljujuća je lakoća sa kojom se on kreće kroz "neke od aspekata bošnjačkog diskursa - govora, pisanja ili vjerovanja pomoću kojeg bosanski muslimanski subjekt spoznaje i tumači svijet i svoj položaj u njemu". Ima u tom istraživačkom hodu neobičnog intelektualnog šarma - zanimljivih obrta, intelektualnih eksperimenata, dosjetki i duhovitih i neobičnih poređenja. Tu su poglavlja o opsesiji Andrićevim pisanjem (studija Muhsina Rizvića "Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu"), prozi Alije Nametka, bošnjačkom razumijevanju prirode komunističke vlasti (Moralnost službi bezbjednosti), o veličanju Mustafe Busuladžića, naučnim dometima Nijaza Durakovića ("oni koji su se bavili isključivo perpetuiranjem idološke matrice"),  o  Prilozima za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini Enesa Karića ("egzemplarnog djela divlje nauke»), naučnom "spisu" izvjesne Vahide Šeremet, posvećenom poznatoj baladi "Hasanaginica" (primjeru neznanja i nepismenosti), lažnim herojima besmislenog otpora, o slučaju Fate Omanović i njegovoj političkoj upotrebi. Nije Haverić propustio da se osvrne i na lik i djelo Alije Izetbegovića i reisa Mustafe Cerića u poglavlju "Put mladih muslimana", koji naslov je upotrijebljen kao metafora za "skup više ili manje artikuliranih teorijskih i moralno-praktičkih stavova i argumentovanih  postupaka  koje nalazimo  kod autora što su ovoj organizaciji pripadali ili su joj bili bliski".
Svoj ogled Haverić zaokružuje podsjećanjem na jedan građevinski objekat niskogradnje na magistralnom putu  Jablanica - Mostar, koji su graditelji nazvali "Tunel Vidikovac", kao metaforu mraka koji je bosanski muslimanski subjekt sam proizveo, i zaključkom da bosanski muslimanski subjekt, "od 1996, otkad na dijelovima bosanskohercegovačkog teritorija vrši vlast samostalno i bez tuđih sputavanja, uspio je da kroz 'islamizaciju muslimana' poništi sav prethodno postignuti napredak na putu ka političkoj modernosti i razori materijalne i duhovne osnove svoga života: glavne odluke koje su dovele do obezvređivanja, komadanja i rasprodaje velikih privrednih sistema, gušenje kulturnih ustanova, unižavanje naučnih i obrazovnih standarda i uništavanje intelektualnog života donijeli su vjernici, a ne agnostici ili ateisti." 
Nije li ovo opšte mjesto svih naših "fiksiranih istorijskih mentaliteta"!? S koje god strane danas čovjek krene u prostore bivše države, ući će u "Tunel Vidikovac"! Zbog toga je Haverićeva knjiga kritika našeg uma! I u tome je njena posebna vrijednost!
(Autor je sudija Suda BiH)
(Nezavisne novine)

Monday, February 27, 2017

Ivana Dimić: Sreća je uskladiti svoje želje sa svojim mogućnostima


"Prezirem politiku", kaže Ivana Dimić, ovogodišnja laureatkinja Ninove nagrade. Time vam, moglo bi se reći, stavlja do znanja da se manete pitanja na tu temu. U njenim skorašnjim intervjuima deluje politički nezainteresovano a možda baš to određuje njen politički stav, piše Aleksandra Ćuk u intervjuu sa književnicom.
***
Videla sam Danila Kiša kad su ga napali za "Grobnicu za Borisa Davidoviča". Gledala sam kako strada umetnik od nepravednih optužbi i kako to kida. I mislila sam tada - bolje da se sve što pišem nekako sakrije, da ne bude vidljivo jer ja to ne bih izdržala. Ne bih podnela nepravedne optužbe i vređanja. Naše društvo je tome sklono. Mentalitet naš je takav, da se rugamo.
***
- Ja sada imam 60 godina i meni je sve potaman. Znam ko sam, ko me voli, koga ja volim. Imate u "Hadrijanovim memoarima" fantastičan detalj kad on kaže "shvatio sam da sam odrastao onda kada je prestala da me mori ta nasušna želja da se svima dopadnem". Hoću da kažem, ako do šezdesete ne znate ko ste - teško vama.
***
- Kad je Borhesa na kraju života jedna novinarka pitala da li žali za nečim, on je rekao: "Da, žao mi je što se nisam potrudio da budem više srećan". Ali, pazite tu formulaciju - "žao mi je što se nisam potrudio". Dakle, ja da se potrudim - ističe Ivana Dimić.
***
- Ja se trudim da budem srećna. Sebi sam to dala u zadatak. Pre svega, sreća je da uskladite svoje želje sa svojim mogućnostima. Kad imate malu penziju, da se u nju uklopite - platite sve račune, da imate da jedete i da imate za cigare. To je meni dovoljno.
***
- Da, dovoljno je, jer ako vi imate preterane želje u odnosu na svoje mogućnosti, vi ćete stalno biti nesrećni. Dakle, to vam je prva stvar da uradite, a druga je vežbanje. Ja u to duboko verujem. Kao što Popaj vežba mišiće, vi vežbate mišiće u mozgu da se naviknete, da vidite lepe ljude, lepe stvari, da zapamtite šta je bilo prijatno u danu, zato što je osnovno - da se savlada dan. Ima i pesma "Size The Day", jer u danu morate da naučite to umeće življenja. Kako ćete u njemu biti srećni i kako ćete to rasporediti. Pošto za nesreću imate dovoljno razloga. Možete stalno da budete nesrećni uz onoliko stvari koliko nam se događa - tragičnih na ličnom, na širem planu, na društvenom planu, na opštem planu. Možete odmah sa mosta da se bacite po pet puta dnevno koliko je život komplikovan i težak. I ovo vreme, ovaj duh vremena, strašan, surov,
nemilosrdan prema ljudima i bilo kojoj ljudskoj vrednosti, dakle, u takvim uslovima kad živite - da vam neko kaže - budite srećni. Ali, to jeste, zaista, stvar unutrašnje vežbe.
***
- Ja se sećam da je jedan moj drug neurolog, kad me je nešto od kičme bolela ruka, rekao - prestani da se nerviraš. Pitam ga - kako to misliš, kako da prestanem da se nerviram, a on mi kaže - pa jedino to zavisi od tebe. Vi u stvari ne možete da menjate spoljne okolnosti, ne znate šta će da vam se sruči na glavu tokom dana ili nekad. Ali, ono što možete da kontrolišete jeste vaš unutrašnji doživljaj. Kad vam pukne bojler na dan kad mu je istekla garancija, vi pobesnite. Hoću da kažem, vi tada možete da izbrojite - jedan, dva, tri, četiri, samo da se zaustavite u prvom naletu i onda se smirite. I to je bildovanje sreće, način da napravite sebi srećan život.


Iz razgovora koji je Aleksandra Ćuk vodila sa Ivanom Dimić ('Danas')
Ivana Dimić, dobitnica je 63. NIN-ove nagrade za najbolji roman godine ("Arzamas")

Sunday, February 26, 2017

Most Radija Slobodna Evropa: Jugokultura

Ivan Medenica, dramaturg iz Beograda, Dino Mustafić, pozorišni reditelj iz Sarajeva i Boris Postnikov, književni kritičar iz Zagreba razgovarali su o regionalnoj kulturnoj saradnji sa novinarem Omerom Karabegom.

IVAN MEDENICA: S jedne strane imamo sve izraženije tenzije u političkim odnosima između zemalja bivše Jugoslavije, a s druge sve dinamičniju saradnju u sferi kulture. Ja to objašnjavam činjenicom da povišena nacionalistička retorika u regionalnim politikama zapravo nije autentična i to što kulturna saradnja opstaje možda ukazuje da je reč o nekoj vrsti scenografije ili predstave za kratkotrajnu lokalnu upotrebu, pogotovo u periodima predizbornih kampanja. Takav je slučaj bio u Hrvatskoj, takav je slučaj trenutno u Srbiji, a kako se naše politike vode od vanrednih izbora do rekonstrukcija vlada - imam utisak da smo stalno u predizbornim kampanjama.


DINO MUSTAFIĆ: Mislim da se ovdje čitav društveni život svodi na politički ili još gore - na partijski, tako da se stiče dojam kao da izvan politike nema života. Prešućuje se sve što se dešava u kulturi, a tu ima vrlo zanimljivih autorskih ostvarenja i mnogo toga je učinjeno na planu regionalne kulturne saradnje. Ta saradnja je paralelni tok koji ni na koji način ne odražava političke odnose u regionu što ih diktiraju populisti i demagozi čiji je cilj da antagoniziraju narode.

BORIS POSTNIKOV: Kada govorimo o regionalnoj saradnji u kulturi, za mene je bitno da li se tu radi o alternativnoj ili opozicijskoj kulturi. Drugim riječima - da li se radi o kulturi koja se razvija neovisno i usporedno sa politički dirigiranim kulturama unutar nacionalnih država ili o kulturi koja dovodi u pitanje hegemoniju nacionalnih kulturnih kanona. Meni se čini da se kulturna suradnja trenutno najviše razvija ovim prvim tokom, dakle, pokušavaju se graditi, uvjetno rečeno, paralelne institucije - ako se festivali mogu nazvati institucijama - dok je oponiranje nacionalnim kulturnim politikama još uvijek preslabo.

KARABEG: I u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u BiH na mestu ministara kulture nalaze se konzervativci - ljudi koji pre svega forsiraju nacionalnu, da ne kažem, nacionalističku kulturu. U kojoj meri su oni prepreka regionalnoj kulturnoj saradnji?

MUSTAFIĆ: Oni su po svojoj prirodi, po svom biću, protivnici kulture. Njima je najvažniji nacionalni identitet. Ali i tu slabo rade. Ako ništa drugo oni bi trebalo da naprave jake nacionalne institucije - nacionalni muzej, nacionalno pozorište, nacionalnu galeriju. Međutim te institucije su više-manje zatvorene, devastirane, uništene, posebno u BiH.

MEDENICA: lako nemam velikih iluzija o srpskom društvu, čini mi se da je situacija u Srbiji možda nešto drugačija nego u Hrvatskoj i BiH, jer kod nas izvestan oblik multikulturalnosti - pa čak i tragova jugoslovenske, dakle regionalne kulture - postoji i u okviru institucija. Navešću jedan primer: bilo je nekoliko pokušaja da se promeni ime Jugoslovenskom dramskom pozorištu - svi su, naravno, bili izrazito nacionalistički motivisani - ali to nije naišlo na podršku nijedne relevantne grupacije, niti pojedinaca na kulturnoj sceni. Kada neko nastupi sa nacionalističkom agendom u sferi kulture vrlo brzo dođe do razočaravajuće spoznaje da takve kulture zapravo nema.

POSTNIKOV: Hrvatska se kultura, kako je shvaćaju hrvatski nacionalisti, prvenstveno legitimira proevropski i antijugoslavenski. Kada je pala vlada u kojoj je Hasanbegović bio ministar kulture, na njegovo mjesto je došla znatno umjerenija HDZ-ova ministrica Nina Obuljen Koržinek. Po prvim signalima ona, zapravo, nastavlja provoditi dobar dio onoga što je njen prethodnik zacrtao, iako to čini na manje konfliktan način.

KARABEG: Da li danas možemo govoriti o regionalnim kulturnim zvezdama, ljudima i manifestacijama koji bez problema prelaze nacionalne granice i priznati su u svim sredinama bivše Jugoslavije?

MEDNENICA: Zvezda koja meni prva pada na pamet je Oliver Frljić, na primer, ali mislim da je paradoksalno nazvati zvezdom umetnika koji kreativno provocira svaku sredinu u kojoj radi - bez obzira da li je reč o Hrvatskoj, Sloveniji ili Srbiji. Mislim da bi možda bilo bolje govoriti o fenomenu, to jeste o činjenici da pored regionalnih festivala postoje i umetnici koji režiraju u celom regionu. Pored Olivera Frljića, jedan od takvih je i Dino Mustafić. Ja sam profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beograda i imam dosta studenata iz Pule i Rijeke. Zaista se stvara model rada, neka vrsta radnog i socijalnog dinamizma koji nalikuje na bivšu Jugoslaviju. Oni su rođeni u jednoj sredini, školuju se u drugoj, a onda žive i rade u celom regionu.

MUSTAFIĆ: Ne bih želio da nabrajam mnoge značajne književne, pozorišne i filmske autore koji su česti gosti u našim državama, jer ih je mnogo. Pomenuo bih da se uspostavljaju i autorske ekipe ljudi koji dolaze iz različitih sredina. Recimo, reditelj je iz jedne države, scenograf iz druge, kostimograf iz treće. Južnoslovenski kulturni prostor je vrlo aktivan i dinamičan.

POSTNIKOV: I meni je prva asocijacija Oliver Frljić. Od festivala tu su prije svega oni iz bivše Jugoslavije, ali i cijeli niz novonastalih - od Cum grano salis u Tuzli, preko beogradskog Krokodila, do nedavno pokrenutih Dana Mirka Kovača u Rovinju. Dodao bih i nešto što je iz mog užeg polja - književne kritike. Zanimljivo je koliko ima književnih kritičara koji se bave programatskim čitanjem regionalne ili postjugoslovenske književnosti - od Saše Ćirića i Teofila Pančića u Beogradu, preko Vlade Arsenića u Zrenjaninu, do ljudi mlađe generacije kao što so Marko Pogačar i Dinko Kreho ovdje u Zagrebu. Neprestano se pojavljuju novi, mladi kritičari koji imaju potrebu čitati tu književnost kao neki tip zajedničke književne produkcije.

(Radio Slobodna Evropa)

Friday, February 24, 2017

Mario M.: Poruke naših predaka treba pažljivo čitati

Od najranijeg djetinjstva pokušavali su mi razviti potrebu za pričom. Počeli su pričati najčešće pred spavanje, nije išlo, zaspao bih već poslije pet-šest uvodnih rečenica. Vremenom priče su postale zabavne, poticale maštu, pobuđivale osjećanja... Mogu biti i poučne. I za odrasle. Čak i političari da ih slušaju (mada oni ne vole slušati). Zbog njih zato iz sjećanja izvukoh jednu očevu priču koju je njemu njegov, a ovome...

Otac je volio detalje, zanimljivo bi složio priču i uspješno držao pažnju nenadanim duhovitim poentama. Jednom prilikom me izazvao: ''Da vidim koliko si pametan, pazi dobro dok pričam!'' Dodatno me uozbiljio jer je i njegov Fran slično njemu rekao. Ja, dječak u fazi dokazivanja, pretvorih se uho...

Radnja je locirana u šarolik grad na ivici pustinje u vrijeme kada su Istok i Zapad trgovali karavanima. Bajkovitost nalik na Šeherezadina pripovijedanja u startu mi je budila maštu... Znao je moj Zlatko priču 'ofarbati' sočnim opisima i onim riječima pristiglim sa Orjenta.


Elem, dobro se živjelo u gradu iz kojeg polaze i u koji dolaze povorke deva i konja. Isticali su se sinovi bogatog trgovca Khalida. Trojica, za ženidbu pristiglih mladića, u uživanju bi provodila dane (bolje reći noći, jer danju se spavalo). I to na očevom imetku! Bilo su to birana naslađivanja za nepca, oči i tijela... Nije se posrećilo skromnom Khalidu koji se čitav život odricao da bi svojim sinovima obezbijedio budućnost. Podučavao ih, slao na škole, nije išlo... K'o uzinad nijedan ne ovlada ni zanatskim vještinama... gotovani bili, na razne načine vrdali kada bi trebalo ocu pomoći... ''neće pos'o sam od sebe'', govorio im uzalud.

Zar od njegove mezimčadi - gulanferi?, očajan skrivao je svoj duman. A tri brata su uživali u besposlici i bekrijanju. U gradu se pričalo da su 'prodali duše' svoje lokalnim hurijama. Tugovao je nemoćni otac kad je čuo da njegov najstariji sin Ibn Khalid tučom dolazi do neumjerenih prohtjeva. ''Zar moji miljenici jalijaši?'', plakao je nemoćni Khalid.

Na kraju razuma, shvativši da ih ne može dovesti u red potraži savjet kod vjerskih učenjaka. Vidljive i znane su bile mane u odrastanju i Ulema preporuči poštenom Khalidu da svoje jetime uozbilji: ''Povjeri im jedan odgovoran zadatak na kome će se dokazati!''

Baš u to vrijeme Khalidu je trebala biti isporučena neka vrlo tražena roba, ona što na jagmu ide, trebalo ju je dovesti iz Sohara, morske luke. Valjalo je kroz valovitu pustinju jahati, al' mogu to oni, imaju najbolje konje... Brzo se dogovoriše, otac predade zlatnike Ibn Khalidu, opremiše se i dadoše na zadatak. E, tada sam odlutao, zamišljao sam konje i opremu jahača koje je moj Zlatko opisao do onih sitnih detalja.... Dječak je zamišljao kako se snažni mladići osjećaju nakon višednevnog napornog jahanja, shvatio je i njihovu potrebu za predahom. Jer okrenuli su oni do utvrđene Nizve, grada koji je uz osvježenje nudio raskošna zadovoljstva i naslade. Tu im naumpanu i one praške ''što se na dram k'o i zlato daje'', svašta im naumpane tako da u cijelu heftu samo dvije noći prespavaše k'o ljudi. Kad su sav novac potrošili prvo međusobnu kavgu zametoše, pa onako krvavi vratiše se kući. Posao nije obavljen ali, činio im se uvjerljiv izgovor: napali ih i opljačkali pustinjski razbojnici. A srditi je Khalid osjetio podlu prevaru. I uze ga takva huja da im zabrani ulazak u bogate magaze. I od kuće ih otjera! E, tu ti moj Zlatko pojasni meni taj njegov čin, objasni mi koliku su tugu nezahvalni sinovi ocu učinili. A ja naučih i riječi 'hršum', 'helać' i još neke...

Mladići se ne opametiše nego nastaviše svoj objesni život. Priča je bogata opisa prepirki obijesnih mladića; drskosti i oholosti njihovoj... Ne prestadoše ugursuzi landohanit', onako na veresiju, na račun očekivanog naslijeđa.


Nedugo poslije tog mučnog događaja zakaza srce časnom Khalidu. Sinove je izgleda više zanimala očevina i testament za čije provođenje je sam valija bio odgovoran. Ibn Khalid, najstariji nasljednik, je prema običajima očekivao veći dio imetka. Ali oporuka je bila izričita i neuobičajena: nasljedstvo pripada samo jednom od trojice. I to onom čiji konj poslije projahane pustinje posljednji stigne u Nizvu. ''Postoji li gora oporuka?'', zapitaše se. (Je li to osveta povrijeđenog oca?) Šok i nevjerica... kao da ih je snaš'o kijametski dan. Ipak, nemajući izbora Khalidovi sinovi ubrzo opremiše najbolje konje i krenuše... Iščekivala ih je negostoljubiva pustinja. Kretali su se isključivo noću, u grupi, najsporije što su mogli. U tom monotonom klimatanju držali su jedan drugog na oku e ne bi slučajno koji više zaostao. Iznureni, jahali su omađijani i mržnjom i zlatnim snovima. Tijela i konja i konjanika su dodatno iscrpljivali besani odmori u pakleno vrelim šatorima. Okrenuti sebi i razmišljanju, poslije mnogo tegobnih dana, najzad proradi savjest. Sjetiše se svoga vrijednog oca, njegove dobrote i savjeta. Ibn Khalid je prvi zaplakao... ''ogriješili smo se i o božije i o carske zakone''... ridali su veličajući starog roditelja. Ne obradova ih ni oaza, plavo jezero oivičeno urminim palmama. Od bola ubijeni, ni osvježenje nije moglo saprati osjećaj teških grijeha. Zagrljeni pod jednom palmom žaleći svog dobrog oca nastaviše proklinjati svoju bahatost... I kako to već ide u poučnim pričama, u blizini se našao jedan stari, reklo bi se sveti čovjek, evlija. Shvati on o čemu je riječ, priupita za detalje u oporuci... Pa pošto je taj mudrac osjetio iskrenost u kajanju pomirene braće, odluči da im pomogne. Obgrli ih i nešto im šapnu. Nakon toga mladići kao da dobiše neku snagu, pojuriše ka konjima i potjeraše ih u galop...


Moj mi je otac u par dana više puta morao ponoviti priču, nisam mogao riješiti zagonetku, gubio sam se u mnoštvu novih opisa mjesta i događaja. Šta je šapnuo stari mudrac mladićima? Nisam odustajao dok nisam došao do mogućeg odgovora...

Gdje je sad tu razlog zbog kojega sam s priče obrisao dobar sloj prašine ne bi li došla do sadašnjih političara, prvenstveno ovih naših, bosanskohercegovačkih?

Naime, koji savjet mudrog starca je mogao donijeti obrat u taktici potencijalnih nasljednika? Jasno je, pažljivi čitatelji to znaju, ali zbog političara moram otkriti tajnu: naime, u testamentu je navedeno da nasljedstvo pripada onom jahaču čiji konj posljednji stigne na cilj. Ideja je: ''zamijeniti konje i galopom na tuđem dojahati prije drugih do cilja... i tako ostaviti svog konja da se bori za posljednju poziciju.''



Naši političari timare samo svoje konje i usporavaju ih. Ali ne ide, pokazalo se. Možda bi mogli lakše doći do cilja da 'zamijene konje'... 'Zamijeniti ergele' pa da omoguće galop napaćenim i sluđenim ljudima (više volim tako reći nego: 'narodima').

Mario M.

Thursday, February 23, 2017

Volim snijeg !?


Jedan stari prepravljen zbog aktuelnosti

After having died, George Bush, Barack Obama and Donald Trump show-up for an interview with God, for a job.
God asks Bush: What do you believe?
Bush responds: I believe in a free economy, a strong America, a united American nation and so on ... ..
God is impressed by Bush's answer and says: Bravo, come and sit down on the chair to my right!
God speaks to Obama and ask him: What do you believe?
Obama responds: I believe in democracy, in helping the poor, world peace and so on ... ..
God is really impressed by Obama's answer and says: Bravo, come and sit down on the seat to my left!
Finally, God asks Trump : What do you believe?
And Trump responds: I think you are sitting in my chair!

Wednesday, February 22, 2017

Mario M.: Sličice iz Banjaluke

 Arhiv

 Borcevci u Gospodskoj

 cinovnicke

 Kociceva ul.

 Nova Varos

 novogradnje vis a vis Dvorane

 RKUD Pelagic

 Trive Amalice ulica

 vile

zanatski

Tuesday, February 21, 2017

Odgovor na "federalizam"

(Bh. parlamentarci traže da se Srbima u Hrvatskoj vrati konstitutivnost)

Pred zastupnicima u Parlamentarnoj skupštini BiH naći će se "Prijedlog rezolucije o želji za napredak Republike Hrvatske" koja je svojevrsni odgovor na evidentno miješanje susjedne zemlje u unutrašnje poslove BiH. Rezolucijom se od Hrvatske traži da, u svrhu pružanja ruke pomirenja u regiji, razmotri mogućnost davanja statusa konstitutivnog naroda Srbima koji žive u Hrvatskoj.


Kreator inicijative je zastupnik Socijaldemokratske partije (SDP) BiH u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Saša Magazinović, a prijedlog rezolucije je rezultat agresivnog lobiranja hrvatskih evroparlamentaraca za federalizaciju naše zemlje.

Magazinović je ironično kazao kako su parlamentarci u BiH odlučili da pomognu Hrvatskoj svojim savjetima kao izraz "duboke zahvalnosti" zbog sugestija koje susjedna zemlja daje BiH.
"Na ovim prostorima kažu 'ko će kome pomoći ako neće svoj svome'. Mi se osjećamo loše što naše komšije stalno nama pomažu svojim savjetima i sugestijama šta bi mi trebali raditi u BiH, a mi njima nikako. Ovo je prilika da se ta višegodišnja nepravda ispravi i da i mi kažemo šta mislimo da bi oni trebali raditi u Hrvatskoj i možda im pomognemo sa nekim svojim iskustvima. Šalu na stranu, konačno je došlo vrijeme da pošaljemo poruku vladama susjednih država da prije nego se uhvate u koštac sa problemima u BiH za šta ih niko nije ni zamolio ni ovlastio, neka se pogledaju u ogledalo. Pametnije im je da svoju energiju usmjere na to da pometu ispred svojih vrata, a nas trebaju pustiti na miru. Imamo mi dovoljno svojih problema i bez njihove pomoći", kazao je Magazinović.

U Prijedlogu rezolucije piše: "Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine smatra važnim da vlasti u Hrvatskoj uvaže stavove iz Izvještaja State Departmenta iz ranijih godina u kome se navodi da su socijalna diskriminacija i slučajevi nasilja prema manjinama, ženama, LGBT zajednici, te korupcija u vlasti najveći problemi pri poštivanju ljudskih prava u Hrvatskoj, te da učine konkretne aktivnosti na otklanjanju pomenutih problema".
Dalje se navodi da Zastupnički dom PSBiH poziva Vladu i Sabor Republike Hrvatske da, u svrhu pružanja ruke pomirenja u regiji, razmotre mogućnost davanja statusa konstitutivnog naroda ili na drugi način definisanog posebnog statusa i prava najbrojnijoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj, čiji je broj drastično smanjen u toku ratnih sukoba devedesetih godina.
"Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine poziva Vladu i Sabor Republike Hrvatske da svjesni indeksa korupcije za prošlu godinu koji pokazuje da je Hrvatska nazadovala u borbi protiv korupcije i da se ponovo ubraja u korumpirane države, konkretno i kredibilno djeluju kako bi naredni izvještaj imao pozitivan trend", piše u Prijedlogu rezolucije.
Ističe se i da bh. parlamentarci pozivaju najodgovornije političare da poduzmu konkretne aktivnosti na ravnomjernom ekonomskom razvoju svih dijelova Hrvatske, te da se na taj način smanje ekonomske i druge razlike koje su danas vidljive u različitim krajevima države.
"Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine smatra važnim da se zaustavi jačanje desničarskih pokreta i djelovanja pojedinaca i javne promocije ustaštva, te poziva vlasti na svim nivoima da se snažno suprotstave različitim oblicima narušavanja antifašističkog opredjeljenja i imidža Republike Hrvatske. Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH vjeruje da će u duhu dobrosusjedskih odnosa Vlada Republike Hrvatske učiniti napor da se radioaktivni i nuklearni otpad ne skladišti i ne odlaže na području u blizini granice sa Bosnom i Hercegovinom", stoji u Prijedlogu rezolucije.


(Klix)

Monday, February 20, 2017

Bosna i Hercegovina na Venecijanskom bijenalu


Na najvećoj svjetskoj smotri savremene likovne umjetnosti, Bijenalu u Veneciji ove godine (od 13. maja do 26. novembra pod nazivom "Viva Arte Viva") će učestvovati sve zemlje Regiona.
Poslije 2013. godine kada je na Bijenalu predstavljen rad banjalučkog umjetnika Mladena Miljanovića, Bosna i Hercegovina će se predstaviti projektom mladog umjetnika Radenka Milaka "University of Disaster'' ("Univerzitet katastrofe") koji je realiziran u saradnji s Romanom Uranjekom. Za kustosa paviljona (u Palači Malipiero) predložen je ugledni švicarski kustos Hans Urlich Obrist. Organizator projekta je Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske (Banjaluka).


Vizuelni umjetnik Radenko Milak rođen je 1980. godine u Travniku, a završio je Akademiju umjetnosti u Banjoj Luci (gdje sada živi i djeluje), smjer slikarstvo.
Veliki uspjeh je predstaviti se na najvećem svjetskom okupljanju savremenih umjetnika, a nimalo manji dogadjaj je činjenica da je odobravanje i bezrezervna podrška došla od svih relevantnih državnih institucija.
Radenko Milak s projektom "Univerzitet katastrofe" predstaviće 20. vijek u kojem su katastrofe svakodnevne pojave: rat, prirodne nepogode ili neke druge pojave. '' Želimo da prikažemo projekt koji se bavi pitanjem katastrofa iz različitih uglova, onih za koje je zaslužan čovjek, usljed svih turbulencija koje su se dogodile u svijetu, te ekstremnih situacija, a kako bi se o svemu tome pričalo.'' – rekao je Milak.
Ideja je da stvori umjetničku koncepciju koja se sastoji od različitih vrsta radova: crteža, akvarela, slika i videoradova, gdje je svaki medij povezan s katastrofom i odgovarajućom dokumentacijom.
Cilj je stvaranje zajedničkog prostora znanja i imaginacije kroz ideju slike idealnog univerzuma.

(internet)

Sunday, February 19, 2017

Nisu novi - al' se vrijedi podsjetiti


-  Zašto se Crnogorac stalno žali l kada ode u penziju ?
    Isto se radi a manje se plaća. 



- Došao upravnik zatvora u ćeliju i pita Crnogorca:
   Zašto ne ustaneš kada ulazim?
   A Crnogorac će na to:'Pa meni su rekli da moram odležati dvije godine.



  - Ušla dva miša u videoteku i počela da jedu filmsku traku.
    Pita prvi miš drugog:
    Jel` dobar film ? - Dobar, dobar...samo je knjiga bolja.




-   Bio Mujo na kvizu i sad pitanje:
    Gdje je Isus otišao iz Betlehema?" Kaže Mujo:
     "Ne znam, da nije u Totenhem?"

Saturday, February 18, 2017

MILOŠ VASIĆ: KAD VUČIĆ KAŽE – „VOLIM I JA VAS“!

Studija slučaja: Kontramiting
Ovde je na početku potrebna precizna definicija pojma. „Kontramiting“ nije politički sukob na ulici dve ili više suprotstavljenih grupacija, što svako malo vidimo po Parizu, Berlinu i drugim gradovima. Levičari i ostala studentarija potuku se sa neonacistima – pa šta? Policija ureduje, pohapsi koga treba i tu je kraj. To je evropska tradicija XX veka: još u Vajmarskoj republici nacisti, socijaldemokrati i komunisti lemali su se onoliko, pa i pucali, dok 1933. tome nije došao tužan kraj.
Ne: kontramiting je – taktički i politički gledano – potez vladajućeg režima koji organizovanim okupljanjem svojih pristalica sabotira javni skup opozicije ili nevladinih organizacija, preteći nasiljem u nadi da će ga i izazvati, pa da posle to eksploatiše u javnosti. Kontramiting je opasna rabota; ne zbog mogućeg nasilja koji vladajući režim priželjkuje, nego zbog ukupnog političkog i psihološkog kumulativnog efekta koji se tako proizvodi. Naime, ako jedan režim koji vlada na nespornim legalnim osnovama (većina glasova i parlamentarna većina) oseća potrebu da udavi svaki glas protesta i neslaganja po sveku cenu – pa i po cenu izazivanja uličnog nasilja (koje, ponavljam, priželjkuje) – tu nešto jako nije u redu. Stabilan režim, sa stabilnom glasačkom i parlamentarnom većinom, nema nikakvu potrebu da napada svoju opoziciju ili građanske otpore raznih vrsta. Stare i pametne demokratije preko takvih otpora i manifestacija prelaze mirno, uz sprovođenje cestoredarstvenih propisa – ako baš treba. To je znak zrelosti i samopouzdanja, bez loše savesti i crva koji ih grizu iznutra.
Razmotrimo sada veselu istoriju naših kontramitinga. Nećemo se obazirati na Putina i njegove „Noćne vukove“, „Naše“ i ostale parapolicijske formacije koje se kontramitinzima bave već dugo. Eto ih tamo. Prvi kontramiting održan je na Ušću 11. marta 1991. Neko je bio dovoljno pametan da taj skup odmakne od Terazija gde su studenti i ostali opozicionari već drugi dan držali neki svoj konvent, kako bismo rekli, pošto su 10. marta kroz suzavac probili policijske kordone i okupili se tamo. Taj Slobin kontramiting – prvi u novijoj istoriji – bio je očekivano tužan. Uzalud je onaj neki Dušan Matković (beše?) pozivao prisutne da odu na Terazije i obračunaju se sa „silama mraka i bezumlja“ (jel’ tako beše?); prisutni nešto nisu bili voljni za kavgu. Razlika u godinama i fizičkoj kondiciji odigrala je ulogu.
Naredni kontramiting, prvi znak panike Slobinog režima, odigrao se 24. decembra 1996. na Terazijama, usred serije građanskih protesta zbog izbornih krađa iz novembra iste godine. Tada je režim autobusima (sendvič i pivo, nekima i dnevnica) dovukao jednu izvesnu količinu svojih pristalica da Miloševiću aplaudira ispred hotela „Moskva“. Nikad nismo ustanovili koliko ih je bilo na Terazijama, jer su mnogi, ispostavilo se kasnije, tiho izvukli dupeta i otišli da posete rodbinu ili malo udaljenije kafane. Autobusa je bilo na stotine, to se zna. Taj Slobin kontramiting bio je debakl, sramota i komendija. Na moje oči je Bata Kanda (veliki i zajebani macan) na Bulevaru uterao natrag u autobus grupu zabezeknutih penzionera sa transparentima tipa „Beograd je naš“; nisu smeli ni da pisnu; ko zna Bata Kandu – jasno mu je i zašto nisu smeli. Onda je počela prava zabava: na Terazijama je policija razdvojila nas i njih (kontramitingaše), ali nije mnogo pomoglo. Nije pomoglo ni ono Slobino „Volim i ja vas“, izrečeno preko muškog polnog kurca, da prosti vaše lice. Pale su lepe batine, policija je bila nemoćna, a do kasno u noć trajao je po centru grada lov na kontramitingaše koji nisu pobegli na vreme. Da vam ne pričam…
Kasnije – iz očiglednih razloga – niko nije više ni pokušavao da pravi kontramitinge – do dolaska Aleksandra Vučića na vlast. Ako me sećanje ne vara, prvi kontramiting – dobro, u light verziji – dogodio se u Novome Sadu pre neku godinu, ali nešto nije bio baš uspešan. Opet su autobusima dovedeni zabezeknuti ljudi sa sendvičima i transparentima, ali niti je njima bilo jasno zašto su tu, niti ostatku prisutnih na ulici. Ne sećam se više ni šta je tačno bio povod ovog okupljanja…
Ono zbog čega sam se latio ovih prisećanja, međutim, bio je kontramiting prošle subote preko puta Vlade Srbije. Bio je tamo – ispred Vlade, to jest – protest Vojnog sindikata i Policijskog sindikata Srbije (PSS): ljudi su tražili obećano, ali i bolje uslove rada, uniforme, plate, cipele i već sve što u takva sindikalna posla spada. Reč je ozbiljnim sindikatima: za Vojni ne znam, ali za Policijski sindikat Srbije znam da ima najmanje 13.000 članova, više nego svi ostali („načelnički“) sindikati zajedno. Onda su se preko puta Nemanjine ulice pojavili izvesni ljudi sa transparentima da brane Srbiju od njene vojske i policije. Bilo ih je malo i nisu izgledali baš uverljivo (više očiju neg’ zubi). Dovezlo ih autobusima u organizaciji neke Vulinove operacije „veterana“, sa dnevnicama i sendvičima, nit’ znaju jesu li došli i pošli, zabezeknuti i zbunjeni. Da je došlo do fizičkog kontakta po principu „reč po reč…“, loše bi se bili proveli sa onima s druge strane ulice, sve mladim i snažnim macanima, ali to je bila ideja organizatora: ovi ispiju batine, a mi i naši tabloidi i pinkovi udarimo u kuknjavu kako – eto – Soroševi plaćenici mlate patriote, znate već.
Naravno da je Stefanović dr Nebojša odmah reagovao i prebrojao prisutne sindikalce: većina su, kaže on Soroševi plaćenici, oni iz Ne davimo Beograd, nevladin ološ i možete misliti. Jedva da je tamo bilo policajca ili vojnika, kaže ministar. Nije ovo prvi put, jer od početka protesta „Ne davimo Beograd“ počele su da se pojavljuju slične provokacije, doduše na mikro-nivou: transparenti na zgradama („Nosi patku tati“ itd) uz primetno policijsko prisustvo, ali niko nije naseo.
Imamo, dakle, posla sa režimom koji ne može da podnese ni najmanji znak neslaganja ili drugačijeg mišljenja i spreman je na podle provokacije ne bi li „utro put primeni sile“, kako se govorilo za vreme dijalektičkog materijalizma. Moram da priznam da mi politička logika ovakvog postupanja ostaje nejasna; taktička logika mi je jasna, ali je reč o samoubilačkom ponašanju. Da li ministar Stefanović dr Nebojša zaista misli da će mu kontramiting pomoći? Da će zaplašiti sindikate? Da će u jeftine i ofucane optužbe tipa „Sorosevi plaćenici“ neko poverovati? Pogotovo ako u sve to uvali i „Ne davimo Beograd“?
Tu smo igru gledali još 1991. i teško da se dade osavremeniti i učiniti uverljivom; nije bila ni tada, niti će ikada biti. Ko god da je savetovao Vučića i dr Stefanovića do sada, loše ih je savetovao. Neka odmah raspišu konkurs za savetnika za razlikovanje ispravnog od pogrešnog. Ovako kako je krenulo – neće nikuda prispeti.
(Autonomija)

Friday, February 17, 2017

Milovan Ilic - Minimaks



Ne znam da li će nas Evropa primiti, ali Afrika nas je već stavila na  listu  čekanja.   
 
Godišnjica Kosovske bitke biće proslavljena čim se bitka završi. 
 
Rad je stvorio čoveka, a čovek - Praznik rada. 
 
Rekli smo istorijsko NE. Možda bismo rekli još nešto da smo znali strane jezike.
 
Vešt komunista od dva crvena kartona napravi partijsku knjižicu.
 
Mi smo mala i siromašna zemlja: nama su i kraljevi na privremenom radu u  inostranstvu.
 
Primiće nas na Evropsko tržište čim popravimo kantar.
 
U odnosu na međuljudske odnose, hrana nam i nije mnogo zatrovana.
 
Dok su ostali pratili modne trendove, mi smo decenijama nosili jedno te isto - štafetu.
     
Da je živ, Dostojevski bi se opredelio za malu privredu: otvorio bi fabriku - idiota.
 
Otkako gladuju, Srbi su siti svega.
 
Ovoliki neuspesi. Pa, to još nikome nije uspelo!
 
Ono što nam nisu mogli Hitler i Staljin, postigli smo sami.
 
Više se ne smatram Srbinom. A ni manje.
 
Bliski istok nam je, na žalost, sve bliži.
 
Srbi žele da žive u jednoj državi. Švedskoj, recimo.
 
Razvili smo jedra. Još samo da nabavimo brod i more.
 
U početku beše Tito, a na kraju - Titanik.
 
Naša zemlja sve više liči na zajednicu. Prvobitnu.
 
Gledam šta se radi oko mene... Ništa se ne radi.
 
Evropo, ne možeš ti toliko da se ujediniš koliko mi možemo da se razjedinimo.
 
Bili smo zemlja čuda: sad smo samo čudo.
 
U pravu ste, mada bi logičnije bilo da ste u zatvoru.
 
Nije tragično što smo u blatu do guše,
već što smo iskaljali nove opanke.

 
Slepo smo ga sledili.
Kad smo otvorili oči - sledili smo se.

 
Čoveku su bile potrebne noge
sve dok nije izmišljen daljinski upravljač.

 
Nije istina da mi radimo jedni protiv drugih:
mi smo lenštine.

 
Vidimo mi da je to prst sudbine.
Videli bismo još bolje da nam ga niste gurnuli u oko.

 
Dilema: da li da obijem banku ili da osnujem stranku?!

Thursday, February 16, 2017

Faruk Šehić: Proročka moć književnosti

Pobjeda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u iznova budi interes za književnost negativne utopije. Orwellova 1984. bilježi rast prodaje na svjetskim bestseler listama. Distopija se vraća u modu, taman kada smo pomislili da je vrijeme velikih totalitarističkih projekata završeno.
Istorija se ponavlja, i sve liči na početak sunovrata civilizacijskih tekovina koje samo što smo usvojili u zadnjih nekoliko decenija. Regresija i povratak u najgoru prošlost se čini izvjesnom. Moj instinkt mi kaže da je sve počelo rušenjem kula Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku. I kao pri svakom dramatičnom, ključnom momentu, svako zna gdje je bio i šta je radio 11.9.2001. I ja to znam. Sjedjeli smo u libanonskom restoranu Cedar, na čijem mjestu se danas nalazi popularni sarajevski pub, inače u vlasništvu čovjeka kojem se sudi za ratne zločine. Vremena se mijenjaju definitivno, u svakom smislu. Sjećam se kako nismo bili pretjerano ganuti slikama užasa koje su dolazile iz New Yorka. Čak se tu mogao osjetiti izvjestan podsmijeh, jer, mi, koji smo upravo bili preživjeli jednu malu apokalipsu, naš mali rat, mislili smo kako i drugi zaslužuju svoju dozu patnje i užasa, koju smo mi živjeli nepune četiri godine.
Od 11. septembra svijet je u uzlaznoj putanji, barem što se tiče svjetskog terorizma, koji je postao top tema. Kad sam bio u Bugarskoj, prošle godine u martu, u vrijeme terorističkog napada u Bruxellesu, većina pitanja na koja sam odgovarao, premda sam tamo gostovao kao pisac, bila su vezana za teroristički napad u Bruxellesu. Premda nisam ekspert za terorizam, jedan televizijski novinar me uporno "ispitivao" šta mislim o tome, da li se osjećam sigurnim dok putujem po Evropi, i moji odgovori su bili onakvi kakvi su jedino i mogli biti. Govorio sam mu da Evropa ne smije ući u kolektivnu psihozu, da mora zadržati svoj način života, i biti otvorena za izbjeglice iz ratom zahvaćenih zemalja.
Poslije sam, živeći u Švicarskoj mjesecima, jednom, putujući vozom, sjedio nasuprot mladog radnika iz Magreba. On je imao torbu, i izvadio je kontejner iz nje i jeo kus-kus. Poslije je otišao u zahod. Dok ga nije bilo prepustio sam se nimalo lijepim mislima. Razmišljao sam: šta ako se ne vrati, izađe na prvoj stanici, jer voz često staje dok prolazi kroz ciriške kvartove. Šta ako je u torbi tempirana bomba.
Brzo su me prošle takve misli, odmahnuo sam nevidljivom mentalnom rukom i uspostavio novi slijed misli. Marokanac, recimo da je to bio, vratio se i sjeo na svoje mjesto. On je tek jedan od mnogih običnih radnika koji se vraćaju kući s posla. Bezazlen, umoran, moderni rob u nekoj multikorporaciji.
Razmišljao sam kako je lako zaraziti se kolektivnom histerijom, treba samo malo da ti popuste živci, i da se predaš kolektivnoj svijesti, koja će misliti umjesto tebe, koja će odlučivati umjesto tebe, i u svemu ćeš se ravnati prema njenim zamislima. Tako funkcioniše Borg iz Star Treka, fantastično biće množine, koja je jednina, jer svi Borgovi
su samo jedan Borg. Megasvijest koja upravlja množinom humanoidnih bića s kibernetskim implantatima na tijelu. Zato su nepobjedivi, jer su jedinstvo, koje se vrlo lako prilagođava svakom oružju koje se protiv njih upotrijebi.
Nanovo se ispostavlja koliko su neke knjige neprolazne, i koliko je velika njihova proročka moć. Takva je '1984.', mada je meni 'Homage to Catalonia’ još bitnija knjiga od Orwellove mračne utopije, koju malo-pomalo počinjemo živjeti. Kad pročitaš 'Homage to Catalonia’ sve ti bude jasno, izgubiš iluzije o današnjem svijetu, i onda možeš dalje, graditi neke nove iluzije, sanjati pozitivnu utopiju. Fake news su postojale i 1936., u trenutku kad KP Sovjetskog saveza odlučuje, iz sebičnih, narcističkih razloga, ugušiti španjolsku revoluciju. I tada su postojale megakorporacije kao i sada. Postojala je medijska kampanja kojoj je cilj bio da se prava istina o španjolskoj revoluciji nikad ne sazna. Sve što smo mi doživjeli, sve što se desilo u SAD-u već se bilo desilo. Zato je bitna Orwellova knjiga reportažne proze 'Homage to Catalonia’. Jer ima snagu da te otrijezni od zabluda rutinskog življenja, i da ti nadu kako su promjene moguće baš onda kada se čini kako je stvarnost vječno nepromjenjiva.
Proročka moć literature je ogromna. Što više vrijeme, u kojem ćemo tek živjeti, bude gore, a ono će nesumnjivo takvo biti, sve više će se tražiti knjige koje će nam moći davati utjehu. Oduvijek sam volio takvu literaturu. Onu koja baca daleko svoja svjetla. Zato treba pisati o budućnosti, predviđati vrijeme u kojem ćemo tek živjeti. Što baš nije slučaj sa našim književnostima na balkanskom kulturnom prostoru. Opterećeni viškom istorije, mi smo zaglavljeni u ''starim" temama. Jednom će nas stvarnost prestići i nećemo biti sposobni da je shvatimo. To je svrha književnosti, da prima signale iz budućnosti, i prevodi ih u svima razumljiv jezik pisane književnosti.

Faruk Šehić

Wednesday, February 15, 2017

Angel T.: 2 pictures for you

Boise,12.February 2017. 

Tuesday, February 14, 2017

Sretno Valentinovo!


Čekaj me

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svetu...

Konstantin Simonov
************

Pjesma "Čekaj me", ruskog pisca Konstantina Simonova, smatra se jednomod najljepših ljubavnih poema ikada napisanih.
Simonov ju je napisao u jeku rata, siguran da se neće vratiti kući. Posvećena je čuvenoj ruskoj glumici Valentini Serovoj, koju je bezuslovno volio i o kojoj je godinama maštao. Priča je ipak imala srećan kraj -  pjesnik je preživio ratni front, i sa ruskom lglumicom uplovio  u bračne vode 1943. godine.