Sjecanje na Lojzu Ćurića

Lijepim nas je tekstom pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić uvela u čitanje jedine Lojzine knjige. Objavljena prije više godina, ali nije rasprodata, nema je u banjalučkim knjižarama, može se kupiti putem interneta... Kao da autor nije Banjalučanin, nema je ni u ovdašnjim bibliotekama. Lojzo Ćurić je knjigu 'Mačak i Ptica' ilustrirao i zanimljivo podnaslovio: 'Ne pjevaj kroz Banju Luku', 'Zabranjeni izvori', 'Usta zašivena'. Vrijeme je bezosjećajno, ide samo u jednom pravcu, ali vrijedi se okrenuti i sjetiti jedinstvenog banjalučkog umjetnika. Do današnjeg datuma 2007. godine Alojz Lojzo Ćurić je slikao i pisao. (mm)

****************************

SLOVO O NASTANKU KNJIGE

Vrijednost jednostavnih ljudi koji zabilježe svoje misi je u podsjećanju na važno i blisko, zagubljeno u blizini svakodnevice.

"Ima jako puno stvari o kojima ne treba govoriti; treba ih jedino činiti."(Phil Bosmans), rečenica je, koja većinu ljudi asocira na ljubav i milosrđe.

Moja prva pomisao je bila kako je jedna od tih "stvari" i poezija.

O njoj se i govori, i piše. Poeziju čitamo, doživljavamo, analiziramo, raščlanjujemo na pjesničke izraze i slike, pa utiske aranžiramo, ali to ima lažan okus verbalne ikebane umjetnog cvijeća koje ne živi i ne miriše.

Kada se o poeziji zaista nešto kaže, stvara se nova poezija.

U poetskomisaoni prostor riječi Alojza Lojze Ćurića nije lako ući, ali ni izaći ako nisi bremenit novom poetikom. Ni najvještiji magičari i žongleri riječi ne mogu da se ne posrame, ako njegovom tekstu prislone frazu.

Pred Lojzinim poetskim zapisom treba zastati, zaustaviti dah, kao kad se povlači potez kistom, i zgusnuti se u vremenu i prostoru.

U Lojzin tekst može zakoračiti samo strpljivi sladokusac, radoznalac duha, koji poput znalca fotografa, pred reljefom stećka, satima čeka pravi ugao svjetlosti, da sunce oživi davnu priču u kamenu.

Jer Lojzo slika i kada piše. Traga za zlatnim mostovima između riječi, stvara bremenite duge što se sasipaju u oko, u uho, u "bistru misao" koju nosi rijeka.

Slikar koji hoće "znati rukom kano rijekom, tkati vazda svoje jutro" ... "svjetlati". Koji se pita "ko će opjevati zabasalo sunce u Bosnu", koji zna da "robovi veslaju, tuđe lađe odvlače stare gradove na dno..."

Ponesen davnom ljepotom Stoca, koju pamti, i zgrožen nad zgarištem bezumlja, a začaran vječnom svjetlošću "vode od srebra", počeo je pisati "Bregavu" decembra 2002. godine.

Iz bolničke postelje u Sarajevu, na Koševu, danima je mogao vidjeti samo pahulje prvog snijega. Možda je čista ljepota kristala pokrenula zatravljeno sjećanje na rijeku od svjetlosti, koju je i njegova majka Elza pamtila iz djetinjstva. Pričao mi je o tome, a sutradan pročitao prve zabilješke.

Nekoliko godina je brusio, dograđivao rukopis. A odlučio staviti ga u mapu, sa davnim crtežima, početkom 20O6. godine.

Povod je bio izložba slika, slikara i pjesnika iz Mostara, Vlade Puljića, očekivana u prostorijama HKC-a u Banjoj Luci.

Okolnosti su bile nesklone, ideja o izložbi i pjesničkoj večeri nikada nije ostvarena.

Lojzina zamisao da daruje prijatelja mapom sa svojim poetskim zapisom i crtežima, ostala je u rukopisu. A želio je napraviti desetak primjeraka za još neke, po duhu bliske ljude, kojima je ponekad čitao svoje zapise. Kada sam u maju krenula u Tuzlu na susrete pjesnika za djecu "Vezeni most", jednu fotokopiju rukopisa je poslao prijatelju, pjesniku i uredniku Šimi Ešiću, "da malo gušta". On je prepoznao vrijednost teksta, i iduće godine, uz moj pristanak, poslao ga na konkurs Fonda za izdavaštvo BiH. Knjiga je dobila dotaciju za štampanje.

Nažalost, Lojzo to nije doživio. Da li bi on pravio neke izmjene, ili bi zadržao ideju da ilustracije sevdalinki budu "knjiga u knjizi", nisam sigurna. Koncepcija je nesumnjivo neobična, ali sa dubokim smislom, i mnogoznačna kao sve stoje Lojzo radio i pisao. "Te dvije paralelne knjige, kao dvije vode, ulijevaju se jedna u drugu", govorio je.

Pošto je ovo prva objavljena Lojzina knjiga, ja želim sačuvati autentičnost. Kao i njegov pseudonim, Hval Bešker, kojim je potpisivao svoje tekstove.

Enisa Osmančević Ćurić

Pijaca - trznica

Kad se nakon osam mjeseci vratis u svoj grad, svoj stan, prvo pregledas ima li ostecenja, provjeris cistocu, predjes prstom po namjestaju da provjeris prasinu. Ako si bio dovoljno iskusan, ovo zadnje ti nece ni trebati, jer si sav namjestaj prije napustanja stana prekrio starim carsafima, zavjesama koje vise ne pasu izabranici srca tvog...
Slijedeca faza je ukjucivanje interneta u stanu, kupovina novih kartica za mobilne telefone. To se uvijek mora odraditi vec prvog dana po dolasku.
Odmah, istog tog dana, dolazi na red i popunjavanje frizidera, jer ziv covjek mora jesti.
E, da bi se to izvelo treba otici na pijacu koju danas svi zovemo Trznica. Sjecam se kako sam nekada, prvo sa mamom, kasnije sa suprugom na tu istu pijacu, koju danas nazivamo Trznicom, isao kao na prisilni rad. Bilo je dosadno do bola! Uvijek sam jedva cekao da se to zavrsi.

A danas - drugi covjek! Radujem se odlasku na pijacu. Pricam o tome danima ranije. Jer kad udjem na Trznicu nadjem se u poznatom ambijentu, srecem poznate trgovce, ponekad i nekog poznatog mi iz onog, bivseg zivota.... Tu sam prepoznat. Tu, na pijaci,  nas vjerno ceka nasa kajmak zena (svako ima svoju kajmak zenu,  zenu za jaja, zenu za gljive, grinzajg... Njeni proizvdi su najbolji na pijaci, jel' da? Nasa Bogdana se obraduje kad me ugleda k'o svome najrodjenijem, jer ona zna da ce od sada, za duzi period imati stalne musterije. Ona me odvodi kod svojih kona da kupim domaci puter, domaca jaja, domacu piletinu, domacu slaninu... Sve domace! Kod Bogdane ostavljam kese sa prethodno kupljenom robom da ih ne vucem dok dokupljujem A te plasticne kese kao da su napravljene tako da ti se nakon pet minuta nosenja rucka urezu u prste i uz to prijeti da ce svakog trenutka puknuti i da ces po ispucalom betonu Trznice prosuti kupljene namirnice.
Znam, tu pomazu ona kolica za pijacu, koja banjalucke gospodje nekako posebno, kao sa ponosom, vuku iza sebe. Ali ja, kad sam idem na pijacu, idem da kupim samo nekoliko stvari i ta kolica ne ponesem. Kasnije se kajem, ali kasno...
A onda - potajno i neprimjetno zagledanje u lica kupaca-prolaznika. Je li mi ovaj poznat odnekud? Da li sam sa njom isao u osnovnu? Je li to zena onog mog prijatelja, ili ja to samo umisljam? Sjeca li je ona mene? Prepoznaje li me on ili sam se toliko izmijenio? Pazite na ovo - izmijenio. NIkada ostario. Samo izmijenieo...To je mnogo bolje! Pa jos, izmijenio na bolje! Kako li se zove ovaj sto mi prilazi? Je li to on? Ime mi ne dolazi na pamet a vec smo tako blizu? Da li mu se javiti i priznati zaborav ili ne? Srescu ga drugi put a do tada cu se vjerovatno sjetiti imena...

I tako, nako zarsene kupovine,  natrpan kesama koje se urezuju u prste, polazim prema autu i sretnem, koga drugoga vec mog druga Marija. Zamislite, nas dvojica koji se skoro svakodnevno dogovaramo nesto o Parkicu na daljini od skoro deset hiljada kilometara, sretnemo se slucajno, bas mog prvog dana u Banjaluci, i to bas na pijaci! I dok Mariu objasnjavam da mu se nisam javio jer sam tek prije desetak minuta kupio novu karticu, pored nas dostojanstveno prolazi moja prijateljica Jaca- Jaca sa Radija. Ispravljenih ledja, lijepo obucena, sa urednom frizurom, kao i uvijek, dostojanstveno nosi pune kese grincajga i ostalih namirnica. Kese koje se i njoj nemilosrdno urezuju u prste. Zato je nas susret kratak uz dogovor da se uskoro nadjemo.

Samo ova dva slucajna susreta su mi dovoljna da budem zadovoljan sto sam ponovo dosao u svoj grad. U Torontu gdje zivim i koji isto tako volim jer je on, onakav kakav jeste, postao moj novi grad, ovakvi susreti se ne desavaju.

"ZBOGOM LIJEPI I STRAŠNI ŽIVOTE“: Posljednji sati Branka Ćopića; na godišnjicu smrti pogledajte njegovo oproštajno pismo......

Branko Ćopić, jedan od najvećih pisaca sa ovih prostora, okončao je život na današnji dan, 26. marta 1984., skočivši sa Savskog mosta u Beogradu. Pročitajte svjedočanstvo o posljednjim satima legendarnog pisca...

Foto: Logicno.com

Dirljiva ispovijest Momčila Srećkovića iz sela Zabrežja kod Obrenovca, koga su Ćopić i njegova žena Bogdanka kao dječaka školovali u Beogradu, zabilježeno je u dokumentarnom filmu Puriše Đorđevića "Mala moja iz Bosanske Krupe".

"Branko me je oko dva po podne pozvao telefonom da hitno dođem, jer ima nešto važno da mi priča. Odmah sam krenuo za Beograd, a kad sam stigao, on već nije bio kod kuće. Cica mi je rekla da je u depresiji i da sjedi u parku.

Našao sam ga na klupi, nije okretao glavu, samo mi je rekao: „Tužan sam ti, jarane moj. Dobio sam novi poziv za policijsko saslušanje, hoće da mi ogule kožu. Ali neće oni više da mi zagorčavaju život. Jarane moj, zatvaram svoj 'dućan', a tebi ostavljam ključeve da ih baciš u Savu.“

Onda je predložio da prošetamo. Koračali smo od Terazija ka hotelu „Moskva“, pa je htio da sjedimo u bašti i popijemo po 'koktu'. Branko je mnogo i brzo pričao, od toga da su mu najdraži 'Doživljaji mačka Toše' i da je proza njegov domen, rudnik, do toga da nikada ni na koji način ne treba da se bavim politikom.

Na njegovo insistiranje krenuli smo ka Zelenom vencu, iako je već bilo sedam uveče. Nije prestajao da priča - govorio je da su njegove bajke ukradene, nedosanjane, da su na naivne slike ljudi koje je imao pali studen i magla, a da su sve priče koje je napisao u spomen narodu koji umije da pljucka smrti u brk", prenose "Večernje novosti" Srećkovićevo svjedočenje.

Faksimil oproštajnog pisma Branka Ćopića (Ilustracija: Politika)

Prema njegovim riječima, tako su stigli i do savskog mosta - Branko je želio da mu pokaže kamenu klupu na kojoj je proveo prvu noć u Beogradu, i kako je bio nagnut, naočari su mu pale dole...

"Otrčao sam stepenicama da ih nađem, a kad sam se vratio gore, Branka više nije bilo. Okretao sam se u mraku okolo, kad sam ga konačno primjetio, on je već prešao polovinu mosta ka Novom Beogradu. Počeo sam da trčim i da ga dozivam, ali od zvona sa Saborne crkve koja su u tom trenutku zvonila nije mogao da me čuje.

Ono što je za mene ostalo najstrašnije je to što sam stigao desetak koraka iza Branka kada sam vidio kako se naginje ka metalnoj ogradi i nestaje. Bio sam u šoku, odjurio sam dole skoro bez svijesti, Branko je ležao u lokvi krvi, a oči su mu bile širom otvorene..."

Stigla je policija i Hitna pomoć, i kako ističe, tada je uslijedio novi šok - ispitivali su ga zašto nije spriječio Ćopićevo samoubistvo, ili da li ga je on možda gurnuo sa mosta. Ispitivanje je prestalo tek kada je Bogdanka došla u stanicu policije sa oproštajnim pismom koje je Branko ostavio, a koje je pronašla tek te noći...

Srećković ističe da "partijski drugovi" nisu proganjali, pratili i saslušavali Ćopića samo zbog "Jeretičke priče" objavljene u "Književnim novinama", iako je Tito tada lično pozvao na "obračunavanje" sa njim, nego i zbog humoreske "Ko s đavolom priče piše".

Branka Ćopića je najviše bolela izdaja pisaca, prisjeća se Srećković.

"To mi je Branko, citiraću ga, ovako opisivao:'Jarane moj, našao sam se na udaru 'podguznih muva' koje su se trudile da opravdaju povjerenje partije, pa me počeše kao Hrista razapinjati'", kaže Srećković. On otkriva i u koga se Ćopić posebno razočarao.

"To su bili Dušan Popović, Skender Kulenović, Mihailo Lalić, Velibor Gligorić, Oto Bihalji Merin, Milorad Panić Surep, Gustav Krklec, Miroslav Krleža, i još takvih ulizica. Od njega su bježali kao da je tuberkulozan, zarazan.

Niko nije želio da bude u njegovom društvu, bio je izolovan. Kada ga vide na ulici, prelazili su na drugu stranu. U 'Klubu književnika' niko nije smio da sjedne za njegov sto, niko ga telefonom nije zvao... Od silnih saslušanja, privođenja, praćenja i razočaranja u prijatelje već mu je dosta popustilo zdravlje", ističe Srećković.

Branko Ćopić rođen je 1915. godine u selu Hašani, nadomak Krupe na Uni. Prvu književnu nagradu dobio je 1938. od Akademije sedam umjetnosti za kratku priču, zatim Rakićevu nagradu iduće godine, potom nagradu Srpske kraljevske akademije 1940. godine.

Krajem pedesetih objavio je knjigu za djecu "Orlovi rano lete", prvi dio "partizanske trilogije". Njegoševu nagradu dobio je 1972. za antologijsku zbirku pripovedaka "Bašta sljezove boje". Ćopić je tu knjigu objavio 1970. godine.

Dobitnik je i Nagrade AVNOJ-a, a NIN-ovu nagradu za najbolji roman dobio je 1958. godine za roman "Ne tuguj, bronzana stražo".

Napisao je, između ostaloga i pjesmu za najmlađe "Ježeva kućica", do sada neprevaziđeno djelo za djecu.

(Slobodna Bosna/Mondo)

Dodik -Vucic politicki pobacaj

Chui feat. Josipa Lisac - Tebi putujem (Official video)

Predrag Lucić: Svečana pesma s otvaranja studentskog doma 'Dr. Radovan Karadžić'

Jeste l' čuli, kumo,
Verujte, bez šale –
Karadžić se Raša
Vratio na Pale.

- Nisam čula, kumo,
Tu vest srcu dragu…
Ta zar nije Raša
U hapsu, u Hagu?

- Telom je u ćorci,
Al' duhom sa nama,
U studentskom domu
Živi na Palama.

- Izvinite, kumo,
Što pitam ko blenta:
Ko od doktor Raše
Napravi studenta?

- Nije Raša student
Već studentski smeštaj,
Po njemu se zove
I dom i nameštaj.

Ovako je bilo,
Verujte, bez šale –
Mile Dodik Rašu
Vratio na Pale.

Svi studenti došli,
Ispred doma stoje,
Mile Dodik poče
Predavanje svoje:

„Karadžić je ličnost
Akademski sveta,
Jer bez njega ne bi
Bilo fakulteta,

Katedre ni klupe,
Znanja ni nauke,
Zato je u Hagu
I stavljen na muke.

Ovaj dom studentski
Nek' se po njem' zove,
Da vam doktor Raša
Dolazi u snove!“

Eto tako Mile
Dom prozvao Rašom,
Nazdravljo mu, nazdravljo
I čašom i flašom.

Nazdravljo mu, nazdravljo
Od srede do petka,
U subotu sabajle
Opet ispočetka.

Kad dovoljno nazdravi,
Mile Dodik smatra –
Mladost će da nastavi
Delo psihijatra.

Ništa drugo da ne uči
Dečurlija ta,
Sem Rašine pesme s Pala:
Ra-ta-ra-ta-ta!

(Slobodnaevropa.org.)

Senad Pećanin: Reislamizacija plus turčenje

U Sarajevu se već dugo njeguje skoro identičan odnos prema (pre)ostalim Srbima i Hrvatima kao što je onaj koji Evropa gradi prema muslimanima – prezreni su sve dok ne dokažu da nisu krivi 

“Zašto moj Peđa ne gledaš na Sarajevo iz drugog ugla, gdje si ti kao Srbin živio zajedno sa muslimanima, sa komšijama kojima su tvoji sunarodnjaci, a možda i poneki rođak bliži ili dalji, ubili dijete, muža, suprugu, brata, sestru ili roditelje, a da nikada niko nije osvetnički djelovao prema tebi.”

Navedeni citat objavio je ekstremni sarajevski islamistički portal Saff kao dio pisma koje je “stiglo na naš redakcijski mail”, a koje je navodno uputio izvjesni Hajrudin Hrvačić. U pismu upućenom predsjedniku Naše stranke Peđi Kojoviću, a povodom sramotnih nacionalističkih etiketiranja koje je Kojović doživio tokom nedavnog zasijedanja sarajevske kantonalne skupštine, Hrvačić kao dobronamjerno otvara oči Kojoviću: “Dragi Peđa, treba biti iskren i reći da je većinska grupa tvog naroda krenula da ruši i pali ovaj grad, da ubija sve koji nose muslimanska imena. (…) Nama nije bio potreban Hag da nas uvjerava da je neko od našeg naroda učinio zločin, mi smo odmah reagovali, kažnjavali i sprečavali da se ponovi.”

Izgleda da je periodu hibernacije bošnjačkog nacionalizma došao kraj.  Stranka demokratske akcije puca po šavovima, a bliže se izbori i vladajuća Izetbegovićeva bošnjačka oligarhija svojim glasačima nema ponuditi ništa osim vlastite varijante nacionalizma po modelu Milorada Dodika i Dragana Čovića. Doduše, nacionalizam “temeljnog bosanskog naroda” različit je od onog koji se brižno i uspješno njeguje kod njegovih komšija. Srpski i hrvatski nacionalizmi u Bosni i Hercegovini prvenstveno su vezani za teritorijalizaciju “srpskih i hrvatskih etničkih prostora”. No, bošnjački nacionalizam je istovremeno i cilj i sredstvo za bildovanje zadatog projiciranog identiteta – ali ne isključivo nacionalnog, već i vjerskog. Kad je stanje “redovno” – od završetka posljednjih do približavanja kampanje za nove izbore – dizajneri novog bošnjačkog identiteta (turčenje plus reislamizacija) obračunavaju se prije svega sa nepodobnim bošnjačkim intelektualcima; no, kako se predizborna kampanja zahuktava pomjeraju se i mete brutalnih kampanja i najčešće to postaju Srbi i Hrvati.

Dva su glavna izvora sa kojih se danas napaja i regenerira bošnjački nacionalizam. Jedan je genocid nad bošnjačkim narodom u proteklom ratu, a drugi je odnos Zapada prema islamu i muslimanima.

Činjenica zastrašujućeg stradanja u proteklom ratu postaje jedna od temeljnih odrednica bošnjačkog identiteta. Kako se pojedinačno i porodično nositi sa ranama gubitka i stradanja najdražih osoba znaju samo oni kojima valja živjeti sa tom mukom – haman svi Bošnjaci. No, mozaik pojedinačnih i porodičnih ratnih tragedija bošnjačkog naroda formulira i kolektivne odgovore na zločin. Jedan od takvih odgovora, najmaligniji, jeste i bošnjački nacionalizam. On je generalno odvratan kao i drugi nacionalizmi, ali i dodatno: zato što kao nesicrpno pogonsko gorivo koristi individualne ratne rane. Tipičan bošnjački nacionalista ponaša se upravo kao SAFF-ov pisac poruke upućene prije svega Srbinu, pa tek onda Peđi Kojoviću: adresant je vlasnik bošnjačkih patnji, ovlašten da ispostavi fakturu “tvojim sunarodnjacima, a možda i ponekom rođaku bližem ili daljem”; pri tome se, naravno, ne zamara nepostojanjem makar jedne indicije (a kamoli dokaza) da je Peđa odgovoran za bilo kakav zločin; ne, samim tim što je Srbin koji je ostao u Sarajevu on ima da trpi opjevani “bošnjački merhamet” zahvaljujući kojem njega, Srbina, bošnjačka većina u Sarajevu (još uvijek) trpi. I da, naravno, sve u proklamiranom bošnjačkom opredjeljenju za izgradnju “multietničke Bosne i Hercegovine ravnopravnih građana”. Pri čemu individualne ratne patnje zaslužuju respekt samo ako su bošnjačke: najbolji dokaz je spomenik u centru Sarajeva koji se ne zove spomenikom ubijenoj djeci Sarajeva, nego spomenikom “ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva”.

S druge strane, sigurno je jezivo biti danas musliman u Evropi i svakodnevno osjećati nove izraze antiislamske histerije, poput onih  Viktora Orbana ili Jaroslava Kačinjskog. Mora da je već odavno strašno biti musliman na zapadu i živjeti u sredini u kojoj je muslimanski identitet dovoljan razlog za pretpostavljenu krivicu, gdje nema bezopasnog muslimana dok se ne dokaže suprotno. Ali, gle paradoksa: u Sarajevu se već dugo njeguje skoro identičan odnos prema (pre)ostalim Srbima i Hrvatima kao što je onaj koji Evropa gradi prema muslimanima – prezreni su sve dok ne dokažu da nisu krivi.

Ukoliko se etnička većina prema Srbima i Hrvatima u Sarajevu bude i dalje odnosila kao poslanici iz vladajuće koalicije u kantonalnoj skupštini prema Peđi Kojoviću, brzo će bošnjački nacionalizam pred Bošnjake postaviti dilemu: žele li demokratsku (a to znači i multietničku) državu na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine ili bošnjačku državu na djeliću te teritorije? Jevrejski nacionalisti, još od vremena Ben Guriona i stvaranja države, nisu riješili dilemu o karakteru Izraela – demokratska ili jevrejska država? Ista dilema je sada i pred bošnjačkim nacionalistima, ali tu ne prestaje svaka sličnost sa njihovim jevrejskim “kolegama”. Naime, i u jednom i drugom slučaju pogrešan izbor nacionalista plaćaju i plaćaće – prije svih – muslimani.

(Tacno.net)

Meša Selimović: Kakvi smo ljudi mi Bosanci?

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!

Meša Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori, Sloboda, Beograd
(prometej.ba)

L. K.: Zašto ateizam toliko užasava ljude?

Vjerujem da se i vama desava da razmisljate o vjeri i "nevjeri", o zivotu  "nakon zivota i smrti", o raju, paklu...Sjecam se cak nasih debata na tu temu jos iz davnih gimnazijskih dana. Tada smo, vecina nas, bili indoktrinirani idejom komunizma, ateizma. Darvinizam je davao odgovore na sva pitanja i dileme... Samo poneki od nas je postavljao pitanja, diskutovao o dilemama... Takav je, jos u to doba bio moj dobri drug iz tih dana, Draska Grbic, koji na zalost nije vise medju nama (http://parkic.blogspot.ca/2010/03/sjecanje-na-draska-grbica-1949-2007.html). On nas je cesto, svojim pitanjima i stavovima, sokirao ali i podsticao da razmisljamo drugacije, da pitamo i pokusavamo odgovoriti cak i na pitanja na koja nasi profesori nisu imali jasne odgovore.  Ponekad smo satima pricali o temama koje u to doba nisu bile uobicajene niti dobrodosle... pa i o zivotu i smrti, neunistivoj energiji ...Ovaj clanak me podsjetio na te nase diskusije iz davnih gimnazijskih dana ali i na dileme na koje ponekad svi mi pokusavamo odgovoriti.  Meni je zanimljiv. Pokusajte i vi.

********************* 

Foto: Press

RADEĆI na svojoj knjizi "Coming Out Atheist: How to Do It, How to Help Each Other, and Why", autorica Greta Christina primijetila je uzorak u 400 i nešto priča koje je skupila za svoju knjigu. Tema koje se u njima često pojavljivala bila je smrt.

"Kada ateisti kršćanima priznaju da su ateisti, njihova prva reakcija je da spomenu pakao. Reakcije su ponekad manipulativne ili neprijateljske, kao neki pokušaj da ih prestraše i tako natjeraju da ponovno počnu vjerovati. Ipak, puno češće radi se o iskrenoj zabrinutosti ili strahu jer iskreno vjeruju da će ateisti gorjeti u paklu, a to nije nešto što vjernici žele ljudima koje vole", objašnjava Christina.

Problem je u smrti

Studija koju je prije nekoliko godina proveo Corey Cook bacila je novo svjetlo upravo na ovaj fenomen. Cook, inače socijalni psiholog sa sveučilišta u Washingtonu, pokazuje nepovjerenje vjernika prema ateistima koje se često pojavljivalo u njegovim studijama. Doduše, nije poznat i razlog zbog kojeg to nepovjerenje postoji.

Njegova je teorija da svijest o smrti iskreno plaši ljude, ali te strahove ublažuje općeprihvaćen stav da smo svi značajan dio univerzuma dok je anti-ateizam zapravo rezultat egzistencijalne prijetnje koju predstavljaju različiti svjetonazori.

"Ono što smo otkrili jest da, kad su sudionici ankete razmišljali o ateizmu, to je kod njih budilo zabrinutost za smrt u istoj mjeri kao i kad su razmišljali o samoj smrti", objašnjava Cook.

Što mislite o umiranju?

I dok razmišljanje o smrti kod mnogih može pobuditi pozitivne reakcije (ljudi više cijene stvari koje se događaju za života), postoji razlika u reakcijama, ovisno o tome razmišljaju li o smrti svjesno ili nesvjesno, a njega je zaintrigirala upravo ova nesvjesna strana priče. Kako bi došao do rezultata, koristio je različite eksperimente.

U prvom eksperimentu sudjelovalo je 236 studenata (172 žene, 64 muškarca i većina su bili kršćani) i zamoljeni su da na papir napišu što misle da se događa nakon smrti i opišu emocije koje razmišljanje o smrti budi kod njih. Nakon toga pitao ih je i što misle o svojim kolegama koji su ateisti ili pripadnici neke druge vjere.

U drugom eksperimentu sudjelovala su 174 studenta koji su morali opisati svoje emocije o smrti te što im predstavlja ateizam. Nakon toga morali su završiti i test u kojem su čitali neutralne riječi i riječi povezane sa smrću.

Svi se pitaju

Cookov eksperiment bio je daleko specifičniji od pukog razgovaranja o smrti. Smrt je postala istaknutija, a kad se to dogodi, prema Cookovoj teoriji, ljudi postaju zabrinutiji za ljude koji dijele njihove svjetonazore i postaju negativniji prema onima koji ih ne dijele. Naime, u trenutku kada vrijednosti do kojih držite postaju važnije, to se događa nesvjesno pa ni ne primjećujete da vam znače više nego prije nekoliko minuta.

Na to nisu bili imuni ni ateisti jer i oni si moraju postaviti pitanje što se događa nakon smrti.

Što povezujemo s ateizmom?

Rezultati nisu posebno iznenadili ni Garyja Ladermana, profesora povijesti religije na sveučilištu Emory i autora koji je napisao dvije knjige o smrti: "Moć vjerskih institucija i tradicionalnih autoriteta postepeno propada na više načina. Ljudi su skloniji prihvatiti više različitih mogućnost što se smrti tiče. Ono s čime se mnogi odbijaju suočiti jest ono što povezujemo s ateizmom. Ta ideja da ne postoji ništa nakon smrti. Nema prelaska u drugi oblik života. Upravo je to ono što je najzanimljivije u ovoj studiji, ona nadilazi klasične i očite debate o ovim egzistencijalnim, bazičnim idejama o životu."

Ideje o tome kako i kada umiremo također su na tapeti. Michelle Boorstein iz Washington Posta posebno ističe primjer eutanazije: "Što više pričamo o potpomognutom suicidu i tome imaju li ljudi pravo donijeti odluku o vlastitoj smrti, to je veća šansa da će ljudi javno pričati o smrti jer to je nešto što se ne događa prečesto."

Veći broj ateista

Boorstein je uvjerena da će ta rasprava povećati broj ateista jer jednom kad odlučite da su ljudi ti koji mogu odlučiti kada umiru udaljiti ćete se od ideje da je Bog jedini koji o tome odlučuje. Štoviše, čak će se i vjernici sve više slagati s ateistima po ovom pitanju.

"Bezvjerci" su skupina koja raste iz godine u godinu, a čini ih trećina odraslih starijih od 30 i brojniji su samo katolici. Da ne bi bilo zabune, oni koji tvrde da ne pripadaju ni jednoj religiji ne deklariraju se nužno kao ateisti i mnogi od njih vjeruju da nešto ipak postoji, ali ne povezuju se ni s jednom religijom. Čak dvije trećine Amerikanaca podržava eutanaziju i mnogi naginju sekularnim idealima po ovom pitanju.

Ipak, Cookova studija ističe i da čak i mnogi od onih koji naginju sekularizmu nisu baš najsretniji s činjenicom da nakon smrti dolazi ono što i prije rođenja - jedno veliko ništa. Ljudi žele život nakon života pa čak i ateisti imaju malu tjeskobu oko toga što dolazi nakon smrti.

Ateizam i nemoral

Christopher Hitchens za Vanity Fair napisao je seriju članaka nakon što mu je dijagnosticiran rak jednjaka, a suočen s vlastitom smrću, ovaj je zagriženi ateist tvrdio je da je sama ideja raja jako precijenjena. Svoje je tijelo ostavio znanosti i izabrao ne imati sprovod.

Hoće li ostali ateisti slijediti njegov primjer? Tko zna? Smrt pogađa sve nas pa bi bilo sasvim logično da o tome otvoreno pričamo. To će svakako izazvati neka teološka razilaženja u stavovima, ali odrasli ljudi moraju racionalno procijeniti svijet oko sebe. Vjernici smatraju da ideja o življenju jednog života na neki način dovodi do nemorala, ali brojne studije pokazuju da se ateisti i nemoral u istoj rečenici nalaze daleko rjeđe od vjernika.

(INDEXHR)

Svetlana Cenić: Seci uši, krpi dupe!

Za dom spremni, za kalifat spremni, sprem'te se, sprem'te, odnosno država za spremnog čoveka, pa te boli uvo za sve veći dug, garancije podobnima, a i što nam je transparentnost javnih finansija (Open Budget Survey 2017) najgora u regionu sa indeksom 35. Makedonija je sa nama u grupi sa nešto malo boljom ocenom, 37. Za neupućene, raspon 21 - 40 se smatra niskim i jedan korak je od nepostojanja bilo kakve transparentnosti.
E, sad kako smo se reformisali sa ovom agendom, onda poštovali sve ono potpisano MMF-u, pokazuje i podatak da ovaj indeks ima silazni trend. Na tabelu su nas uvrstili 2008. i indeks je iznosio 44, pa onda opet 2010. bio 44, one 2012. godine čak 50, a 2015. pad na 43 i zadnji u 2017. samo 35. Maksimalno je 100, naravno. Dakle, reformska agenda nas je uspešno učinila budžetski netransparentnom državom, što znači da se friziralo, petljalo, šminkalo i ko zna šta još. Da dodam da ovaj skor čine razne stvari, pa i učešće javnosti, što je ocenjeno devetkom, ali ne onom studentskom, već kao podatak da javnosti apsolutno nema, kao ni javnosti rada.
Kako kod budžeta, tako i kod reformi, sledom logike. Jer, sve se vrti oko para, a kod nas je ekonomska politika po onoj narodnoj: "Seci uši, krpi dupe!". Zna se i čije uši, a čije dupe.
Zadnja kolona kaže: Nezavisne finansijske institucije (da ili ne, odnosno jesu li ili nisu), pa naravno da stoji eksplicitno "ne". Ko želi da čita, a ne da mu tumače, neka pogleda malo ovaj pregled MMF-a po članu IV i obeleži sve ono što se tiče dugova, bilo po presudama, bilo dobavljačima, bilo zdravstva... Zapaziće da niti imaju uvid, niti entiteti imaju bilo kakav registar tih dugova. Biće, kažu. Valjda jednom kad nas više ne bude. Nema registra zaposlenih u javnoj upravi, stalno je neko tehničko odgađanje, a da ima registar dugova! Pa, grohotom se smejem!
Podsetim tako i vlast i svekoliko pučanstvo da je davne 2005. godine na moj predlog, kao ministra finansija, napravljen popis svih zaposlenih na budžetu i to bez ikakvih dodatnih sredstava ili angažovanja konsultanata i firmi sa strane, bez ikakve reformske agende, bez aranžmana sa MMF-om i bez uobičajenog pritiska. Samoinicijativno, verovali ili ne. Ovo čisto da bude potpuno jasno da nisu tehnički problemi, već vrlo personalni, da ne kažem sebični razlozi i ponovno muljanje sa brojem zaposlenih. Kakvi moratoriji na dalje zapošljavanje u javnu upravu i javna preduzeća, kakvi bakrači! Što reče ministar Bevanda nedavno na Ekonomskom forumu u Sarajevu, najbolja je plata gde je grb iznad vrata.
Nekad podsmehu izložena Albanija zaposlenje u javnom sektoru rešava tako da je to za nas nanotehnologija, u najmanju ruku. Do 15. februara svake godine se mora dostaviti plan zapošljavanja za tekuću godinu, nakon čega se raspisuju konkursi. Elektronsko je prijavljivanje, bez onih silnih overa, kopija, nadovera i izjava. Kandidati su dužni da konkurišu na sva radna mesta u okviru svoje struke. Kad se odaberu kandidati u uži izbor, obavi se testiranje, a rezultati se ne objavljuju da komisija koja obavlja razgovore sa kandidatima ne bi imala priliku da štima bodove. Najbolji mogu da biraju gde će u okviru upražnjenih radnih mesta, ostali šta im zapadne. Tek onda se dostavljaju dokumenti, što je, uostalom, uobičajeno u normalnim zemljama.
Nije čudo što je naša delegacija iz svih agencija za državnu upravu padala u nesvest tokom nedavne posete Albaniji, a neki postavljali nesuvisla pitanja.
I onda ja kriva kad tražim da se u reformski rečnik uvede izraz "navigenmarčiti se", odnosno uzeti štagod kvalitetno da ti sve bude bolje, evropskije i impresivnije, ili "vigereforme", kao izraz za ovakve reforme gde je za kredite gladac, a unutra jadac. I sve se bazira na pogađanju i procenama, pa i broj ljudi čije plate zavise upravo od grba iznad vrata i moći da se nametne povećanje akciza, poreza i nameta širokog spektra. Za smirivanje inostranih savesti i karijera gladac, za domaće pučanstvo, kao i uvek, jadac, sa karijernom kartom u jednom pravcu za Nemačku.
Taj podmetnuti jadac su i Askeri, Srbska čast i slične zabavne udruge nacionalnoratne orijentacije, sa posebnim osvrtom na jednakost između građanske države i kalifata, odnosno građanske države i bošnjačke tvorevine, kako se dao izraziti doktor nauka Čović. Dakle, u javnom diskursu sad pored genocidne tvorevine, imamo i bošnjačku tvorevinu, samo još ne znamo kako bi se zvala ona treća tvorevina, koju doktor Čović zagovara. Tu su za dom spremni, samo da se ozvaniči i vidimo koja je vrsta tvorevine.
Zajedno sa veronaukom, obrazovanje svesti na grupu predmeta gde će biti ponovo ONO i DSZ kao opšte nacionalna odbrana i dogranična samozaštita, sa tri varijante: SNO i DSZ, BNO i DSZ, HNO i DSZ (srpska/bošnjačka/hrvatska nacionalna odbrana i dogranična samozaštita). Rasklapanje puške umesto lektire, vežbe po vrškim čukama umesto ekskurzije, a nacionalne parade umesto maturske svečanosti. Diplomiraš kad napraviš "svoju" partiju, a ostale više akademske titule sričeš ako ti partija postane parlamentarna. Kako sad već ima nekih 160 aktivnih političkih partija, reklo bi se sve akademac do akademca. Ili sve moj do mojega i na kraju reforme.

Svetlana Cenić, Osmatračnica Kastel (‘Dani')

CZARDAS, Violinista Increible! - Desafiando toda tecnica

Zoran Daskalović: СAД ил никaд

Mичeлoвa турнeja и нajaвa снaжниjeг пoврaткa СAД-a нa Бaлкaн у улoзи пoлитичкoг aрбитрa, кaкo би сe зaустaвилo ширeњe рускoг и кинeскoг утjeцaja, у нajмaњу су руку зaкaшњeлe, тим вишe штo зaсaд нису прaћeнe oпипљивиjим улaгaњимa

Прву бaлкaнску турнejу пoмoћникa aмeричкoг држaвнoг тajникa зa Eурoпу и Eурoaзиjу Вeсa Mичeлa зaсjeнилa je Tрaмпoвa смjeнa њeгoвa шeфa Рeксa Tилeрсoнa. Виjeст o Tилeрсoнoвoj смjeни стиглa je нeпoсрeднo уoчи Mичeлoвa слиjeтaњa у Бeoгрaд, a нaкoн њeгoвe пoсjeтe Приштини и Скoпљу тe приje њeзинa нaстaвкa у Aтeни и нa Ципру. Kaкo je Tрaмп Tилeрсoнoву смjeну oбрaзлoжиo њихoвим дрaстичним рaзликaмa o пojeдиним aспeктимa aмeричкe вaњскe пoлитикe, пoнajприje прeмa Ирaну, упитнo je и jeсу ли били суглaсни oкo бaлкaнскe пoлитикe. Mичeл je у Приштини изjaвиo дa ћe приoритeт aмeричкe пoлитикe нa Бaлкaну бити сузбиjaњe и искoрjeњивaњe ‘штeтнe рускe пoлитикe’, a хoћe ли тaкo и бити, oвисит ћe o тoмe хoћe ли сe и нaкoн Tилeрсoнoвe смjeнe СAД нaстaвити кoнфрoнтирaти с Путинoвoм Русиjoм, нe сaмo нa Бaлкaну.

Уoчи њeгoвa дoлaскa српску jaвнoст су узбуркaлe Вeчeрњe нoвoсти нajaвoм дa Mичeл дoнoси нoви aмeрички плaн зa Koсoвo. И прeмдa je oн тo вeћ првoгa дaнa турнeje у Приштини дeмaнтирao, пoручивши дa сe рaди o ‘крeaтивнoм нoвинaрству’, српски мeдиjски aнaлитичaри, aли и пoлитичaри, углaвнoм нe oдбaцуjу тврдњe Нoвoсти jeр прoцjeњуjу дa у нaвoднoм нoвoм aмeричкoм плaну зa Koсoвo зaпрaвo нeмa ништa тaкo пoсeбнo нoвoгa. Нoвoсти, нaимe, пишу дa плaн имa чeтири тoчкe. У првoj, Aмeрикaнци нaвoднo зaгoвaрajу дa Зajeдницa српских oпћинa дoбиje ширe извршнe oвлaсти тe вeћe oвлaсти у пoдручjимa здрaвствa, прoсвjeтe и културe. У другoj сe прeцизирa дa би ЗСO биo нeпoсрeднo пoвeзaн с вицeпрeмиjeрoм кoсoвскe влaдe кojи би биo бирaн из рeдa српскoг нaрoдa и кojи би прaктички кoнтрoлирao њeзин рaд и прoвoђeњe oвлaсти. У трeћoj тoчки oд Бeoгрaдa сe зaузврaт oчeкуje дa oмoгући Приштини члaнствo у мeђунaрoдним oргaнизaциjaмa, пoнajприje у УН-у. Чeтвртoм тoчкoм сe дeфинирa дa ћe Србиjи бити ширoм oтвoрeнa врaтa зa улaзaк у EУaкo прихвaти ‘aмeрички плaн’, a СAД ћe joj jaмчити и знaчajниjу eкoнoмску и диплoмaтску пoдршку нa мeђунaрoднoj сцeни.

Пaжљивиjи српски прoмaтрaчи мeђунaрoдних oднoсa oдмaх су нaглaсили дa je свe штo сaдржи нaвoдни aмeрички плaн зa Koсoвo вeћ нa нeки нaчин зaписaнo у Брисeлскoм спoрaзуму кojи су Бeoгрaд и Приштинa пoд пoкрoвитeљствoм EУ-a oдaвнo пoтписaли. Стoгa зaкључуjу дa су сe Mичeл и aмeричкa aдминистрaциja приje њeгoвe бaлкaнскe турнeje усклaдили с приступoм и пoлитикoм EУ-a, a нoвoст je тeк нajaвa пojaчaнoг aмeричкoг aнгaжмaнa нa Бaлкaну, нaкoн рaздoбљa у кojeму je биo гурнут нa мaргинe њeзинe вaњскe пoлитикe. Лoшa виjeст je тo штo Mичeл кao глaвни рaзлoг aмeричкoг пoврaткa нa Бaлкaн нaвoди сукoб с Русиjoм, jeр тo oдмaх призивa oвдaшњa искуствa из прoшлoсти кoja гoвoрe дa je Бaлкaн у прaвилу у сукoбимa вeликих силa биo мoнeтa зa пoткусуривaњe.

Дa рaзлoгa зa скeпсу имa нe укaзуjу сaмo сукoби у oднoсимa СAД-a и Русиje, нeгo и oни у oднoсимa EУ-a и Русиje, aли и интeрeси других глoбaлних игрaчa кojи су свe присутниjи нa Бaлкaну, oд Tурскe прeкo Ирaнa дo Kинe. Србиja сe у пoсљeдњих нeкoликo гoдинa нaшлa у срeдишту њихoвих aктивнoсти и утjeцaja. Eрдoгaнoвa Tурскa вeћ нeкo вриjeмe jaчa свoj eкoнoмски и пoлитички утjeцaj, a упрaвo нa пoчeтку Mичeлoвe бaлкaнскe турнeje Вучићeв кaбинeт oбjaвиo je дa je кинeски прeдсjeдник Си Ђинпинг прихвaтиo њeгoв пoзив дa нeпунe двиje гoдинe нaкoн штo je тo први пут учиниo, oпeт пoсjeти Србиjу. Истoгa дaнa je, пoслиje тридeсeт гoдинa, oбнoвљeнa рeдoвнa aвиoнскa вeзa измeђу Бeoгрaдa и Teхeрaнa, нaкoн штo су Србиja и Ирaн успoстaвили бeзвизни рeжим и углaвили jaчaњe eкoнoмских oднoсa. Ирaн oчитo свe чини кaкo би изaшao из вишeгoдишњe изoлaциje у кojу гa je пoнajприje гурнуo СAД, a Tрaмп нe скривa дa je у нajмaњу руку нa тo aлeргичaн, штo je смjeнoм плaтиo и Tилeрсoн кojи je зaгoвaрao мeкшу пoлитику прeмa Teхeрaну, пa нe би чудилo дa сe и Србиjи кao гриjeх упишe рaзвoj дoбрих oднoсa с Ирaнoм, кao штo joj сe вeћ зaмjeрajу блиски oднoси с Moсквoм.

Свe зaнимљивиjи пoстajу и oднoси Србиje и Kинe, пoгoтoвo у свjeтлу утркe и сукoбa кojи сe дoгaђajу измeђу EУ-a и Kинe, пa и СAД-a и Kинe у глoбaлним eкoнoмским oднoсимa, a кojи су сe пoчeли прeлaмaти и нa Бaлкaну. У бaлкaнскoм диjeлу тe причe Србиja je зaузeлa пoсeбнo мjeстo, jeр je уз Грчку пoстaлa нajвaжниjи кинeски пaртнeр у oвoм диjeлу Eурoпe. Вриjeднoст кинeских инвeстициja у Србиjи убрзaнo сe приближaвa прoклaмирaнoм изнoсу oд дeсeт милиjaрди eурa, a сaд су вeћ прeшлe из фaзe улaгaњa у инфрaструктуру и eнeргeтику у фaзу улaгaњa у индустриjу и рудaрствo, a нajaвљуjу сe и oнa у ИT сeктoр. Oткaкo je пoстaлa вeћински влaсник Жeљeзaрe Смeдeрeвo, кинeскa ХБИС групa je дoнeдaвнoг држaвнoг губитaшa прeтвoрилa у jeдну oд нajуспjeшниjих српских кoмпaниja, кoja сe нa мjeсeчнoj рaзини смjeњуje нa чeлу нajвeћих српских извoзникa с крaгуjeвaчким Фиjaтoм.

И дoк je прoтeклих дaнa рeгиoнaлним мeдиjимa oдjeкнулa виjeст, кojу je зaкoтрљao Maтe Римaц, дa ћe jeднa oд нajвeћих њeмaчких кoмпaниja из aутoиндустриje у Србиjи пoкрeнути прoизвoдњу eлeктричних aутoмoбилa и у дoглeднo вриjeмe зaпoслити дeсeтaк тисућa рaдникa, гoтoвo нeзaмиjeћeнo je срeдинoм лaњскe гoдинe прoшлa виjeст o пoчeтку рaдa кинeскe твoрницe aутoдиjeлoвa Meитa у Oбрeнoвцу нaдoмaк Бeoгрaдa. У мeђуврeмeну, прoизвoдњa у oбрeнoвaчкoj твoрници сe зaхуктaлa, a брoj рaдникa пoвeћao сa 770 нa прeкo тисућу, уз oтвoрeнe нaтjeчaje зa нoвo зaпoшљaвaњe нaкoн кojих би дo oвoгa љeтa брoj рaдникa трeбao нaрaсти нa 1500. Устo, oвих дaнa Meитa ћe нa истoj лoкaциjи зaпoчeти грaдњу нoвe твoрницe у кojoj би сe вeћ сљeдeћe гoдинe трeбaлo зaпoслити бaрeм joш тисућу рaдникa. Kинeскe кoмпaниje су и мeђу глaвним фaвoритимa зa прeузимaњe РTБ Бoрa, ПKБ-a, Икaрбусa, a нaкoн штo je EУ oдлучилa ригoрoзниje припуштaти кинeскe инвeстициje у тeхнoлoшки нajрaзвиjeниje кoмпaниje, кинeскa кoмпaниja ЦРБЦ je нajaвилa дa ћe у близини Пупинoвoг мoстa нa Дунaву, кojи je нeдaвнo изгрaдилa, изгрaдити и српскo-кинeски индустриjски пaрк гдje ћe смjeстити вoдeћe свjeтскe ИT и инфoрмaтичкe кoмпaниje тe у кoнaчници зaпoслити дo дeсeт тисућa стручњaкa.

У тoм кoнтeксту, у кojeм Русиja чврстo држи и нaстojи ojaчaти свoje пoвиjeснe и eнeргeтскe пoзициje нa Бaлкaну, у кojeм сe Tурскa врaћa нa Бaлкaн, a Kинa грaди нoви Пут свилe, Mичeлoвa нajaвa снaжниjeг пoврaткa СAД-a нa oвe прoстoрe у улoзи пoлитичкoг aрбитрa кojи ћe бaлкaнскe држaвe мирити и стимулирaти дa риjeшe свoje спoрoвe и зaузврaт их трaжити дa буду брaнa ширeњу рускoг и кинeскoг, пa и ирaнскoг утjeцaja, у нajмaњу сe руку чини зaкaшњeлoм, пoгoтoвo aкo ниje, a зaсaд ниje, прaћeнa oпипљивиjим улaгaњимa у oсирoмaшeнe eкoнoмиje бaлкaнских држaвa. Вeс Mичeл je с Aлeксaндрoм Вучићeм, Aнoм Брнaбић и Ивицoм Дaчићeмрaзгoвaрao o вjeчним бaлкaнским тeмaмa с нaглaскoм нa oнe кoje сaдa тиштe Србиjу: o рeгиoнaлнoj стaбилнoсти, eурoпскoм путу Србиje и нaстaвку диjaлoгa Бeoгрaдa и Приштинe. Бeoгрaдски сугoвoрници, кao и oни приштински и скoпски, крoткo су гa сaслушaли, aли цртaњe и учвршћивaњe нoвих бaлкaнских грaницa и aмeричкo вojнo сaвeзништвo oдaвнo je пoчeлo губити привлaчнoст у утрци с руским плинoм и нaфтoм, кинeским цeстaмa, жeљeзницaмa и индустриjaмa, пa и турским тeкстилним и иним твoрницaмa. Њимa су глaвни и joш увиjeк успjeшниjи кoнкурeнти њeмaчкe, aустриjскe и другe eурoпскe инвeстициje и члaнствo у EУ-у и зaтo ћe aмeрички пoврaтaк нa Бaлкaн приje свeгa oвисити o тoмe хoћe ли бити пoдршкa eурoпскoj пoлитици прoширeњa или пукo гeoпoлитичкo сукoбљaвaњe с Русиjoм и Kинoм.

(Novosti)

Ibro Tabakovic: Veliko priznanje Dr. Radoslavu Adzicu, nasem drugu iz banjalucke Gimnazije

Podsjetićemo se danas na Ratka Adžića, Banjalučanina, gimnazijalca i košarkaša koji je davno otišao iz našeg grada ali je njegova veza sa prijateljima koje je tada stekao ostala do današnjih dana. Nakon studija je postigao svjetske uspjehe u nauci kojom se bavi i možemo biti ponosni što jedan ovako uspješan naučnik potiče iz našeg grada, iz Banjaluke. Dr Ibro Tabaković i Angel Trajkovski, generacijski vršnjaci Ratka Adžića, su se potrudili i poslali fotografije iz rane mladosti i tekst koji će nam pomoći da bolje upoznamo jednog našeg bivšeg sugrađanina koji danas živi u New York-u i koji je u oblasti kojom se bavi postao poznat, priznat i cijenjen u svijetu.

***********************************
Podjimo od slika iz mladosti.

Mravac Hasan-Cinana,Angel i Ratko Adzic,neposredno poslije treninga

Stoje s lijeva na desno:Mravac Hasan,Ratko Prohaska,Milan Jelic,trener Aco Juric,

Ratko Adzic,Pavlicic,Eso Hadzicdole:Davor Crnic,Angel Trajkovski,Kacavenda,Zecic,Kadenic i Momcilo Kalinic.

***************************************************

Radoslav-Ratko Adzic je nakon zavrsene Vise Realne Gimnazije u Banjaluci (1960) otisao na studije u Beograd (Tehnoloski fakultet), koje je zavrsio odbranom doktorata iz oblasti elektrohemije kod Akademika Profesora Aleksandra Despica. Moglo bi se reci da je relativno mali broj naucnih disciplina u bivsoj SFRJ-za razliku od elektrohemije- bio prepoznat u svjetskoj naucnoj javnosti. Elektrokemijska nauka u Beogradu i Zagrebu je u to vrijeme imala taj "svjetski nivo" zahvaljujuci uspjesima tzv. Beogradske i Zagrebacke elelktrokemjske skole. Nakon nekoliko godina provedenih na Institutu za elektrohemiju u sklopu IHTM-Beograd, Ratko je nastavio svoj rad u oblasti elektrokatalize i elektrohemije povrsina u USA na Brookhaven National Laboratory, NY, gdje i danas radi. 

Ratka znam evo vec preko 60 godina. U tom periodu su nam se zivotni putevi podudarali i ukrstali. I ja sam upisao Tehnoloski fakultet u Zagrebu (1961), doktorirao na podrucju organske elektrokemije i vratio se, poslije nekoliko godina provedenuih u Zagrebu i Southamptonu (Engleska) u moju rodnu Banjaluku (1975). Iz Banjaluke sam, zbog poznatih dramaticnih dogadjaja 90-tih.,  izbjegao sa porodicom  u USA. gdje sam proveo (do sada) 25 godina. U tom periodu smo se Ratko i ja cesto vidjali na naucnim mitinzima  u "zemlji (USA) i inostransvu'' i razgovarali o razlicitim temema iz djetinjstva, o raji i dogadjajima  iz Gimnazije, o nauci itd. Bili smo i ostali prijatelji.

Pratio sam njegov impresivni napredak u nauci. Za svoj rad je dobio mnoga priznanja (za detalje pogledaj web-google pod Radoslav Adzic).Ratko je objavio preko 350 naucnih publikacija, koji su citirani preko 23,000 puta u literaturi. Po mom skromnom misljenju Dr. Radoslav Adzic je najproduktivniji elektrokemicar sa podrucja bivse SFRJ-do sada.

Americko elektrokemijsko drustvo (Electrochemical Society-ECS) je odlucilo da se na 233rd ECS Meeting-u, koji ce se odrzati  13-17 maja u Seattle-u ove godine,jedan od Simpozija ECS Meeting-a posveti Dr. Radoslavu Adzicu uz naslov: "Electrocataysis. Symposium in Honor of Radoslav Adzic".

Prije oko dva mjeseca smo telefonski razgovarali i Ratko mi rece da se ove godine sprema u penziju, tj da "objesi kopacke o klin i da ne zabija vise golove".

Radujmo se zajedno njegovom uspjehu i pozelimo njemu i njegovoj porodici dobro zdravlje u novom zivotnom periodu.

Ibro Tabakovic