Covjek i noj

Kazu da nojevi veoma dobro oponasaju ljude!
Ili obratno, nisam vise siguran!

Pogledajte ovih nekoliko slika nojeva.

Da li poznajete nekoga kome bi neka od slika odgovarala?
Na kojoj slici vidis sebe?

Nikola Bertolino: GUŠTER

Tih toplih i mirnih dana kasnog leta, boraveći sa ženom na jednom od jadranskih ostrva, svakodnevno sam s njom odlazio na prelijepu hrid visoko uzdignutu nad morem, delimično izloženu suncu, a delimično pokrivenu senkom visokog bora. S nje smo imali lak pristup obali, a i izvanredan pogled na more i okolne otočiće, pa smo se tu sunčali, kupali, i često ostajali ceo dan, donoseći sa sobom i hranu. Uz to, uživali smo u potpunoj samoći.

Ali ipak, ne baš potpunoj. Već prvog dana, dok je moja žena raširenih ruku ležala na leđima i izlagala se suncu, neopazice joj je prišao čudan pridošlica. Bio je to mali gušter jarkozelene boje koja je pod glavom i na trbuhu prelazila u žutu. Kad ga je moja žena opazila, trgla se jer joj je dodirnuo prst, a on je utekao u najbližu pukotinu u steni. No minut-dva kasnije vratio se na isto mesto odakle je pobegao. Mislili smo da ga privlači naša hrana, ali ne, on se smestio pored prsta moje žene i kao opčinjen gledao u kamen na njenom prstenu. Bio je to granat čije su se boje u suncu menjale i presijavale kao plamen; za naše oči taj dragulj bio je sićušan, ali za minijaturne oči malog zanovetala svakako je bio ogroman i u toj ogromnosti krio tajne nedostupne našem poimanju. Barem smo takav dojam imali, jer gušter se nije odmicao od bleštavog kamenčića, a kad bi moja žena pomakla ruku, pomakao bi se i on, prateći svoju čaroliju. Odlazio bi nekim svojim poslom samo kad bi moja žena ustala i sišla s hridi da bi se okupala. Dok smo ručali, ili dok je ona čitala, on se kretao po toj steni koja je zacelo bila njegov dom, ali ne udaljavajući se previše od nas, kao da je čekao da se ruka s njegovim malim suncem vrati na tlo. Na naše veliko čuđenje, to se ponavljalo svih sledećih dana. Gušterčić se i pripitomio; kad bi moja žena podigla ruku i stavila je u krilo ili preko noge, hitro bi se popeo na nju kako bi i dalje bio blizu predmeta svoje žudnje.

A ja sam, gledajući ga, pokušavao zamisliti ono što ga u tom dragulju toliko privlači. Šta on to vidi u granatu na prstenu? Da li je u memoriji njegove vrste, stare dve-tri stotine miliona godina, postojao, upisan u gene, neki fantastičan prizor koji mu se, prenoseći se tim vremenskim ponorom, u krajnje smanjenim razmerama ukazuje kroz kamen koji ga je začarao? Nastojao sam sebi u duhu predstavili taj prizor, ali bez uspeha. A onda mi je sinulo da je verovatno taj isti pogled već pre 40.000 godina imao homo sapiens dok je gledao munju ili ognjene potoke što se slivaju iz vulkana; ali imali su ga i naši savremenici, ljudi koji su posmatrali ogromne plamene pečurke nad pustinjom u Novom Meksiku, nad japanskim gradovima ili nad tihookeanskim otocima. A jamačno sam i ja imao te gušterove oči kad sam prvi put primetio postojanje zvezdanog neba, a imam ih i danas, kad god uronim pogledom u svemirske dubine. U stvari, ponašanje guštera nije trebalo da me čudi: trebalo je da shvatim da smo on i ja, u suočenju sa tajnama, lepotama i užasima sveta, veoma srodna bića.

Nikola Bertolino (Kutija za snove)

Sinan Gudžević: Kušači vina i pogađači vode

Prije dvije godine, posljednja tri dana jula, proveo sam u mjestu Chiesina Uzzanese, blizu toskanskog grada Pistoia. Bio sam ondje pozvan na jednu turističko-umjetničku priredbu. Usred svakovrsnih ića i pića, pokazivanja i prikazivanja, sviranja, degustiranja, zapričao sam se i sa trojicom elegantno odjevenih muškaraca, četrdesetak godina svaki. Tamnoplavi sakoi i prsluci, bijele košulje i leptir mašne u vrelom danu izdvajali su ih od mnoštva u ljetnoj odjeći. Riječ po riječ, rekli su mi da su sva trojica sommelieri! Bili su upravo stigli sa jedne degustacije i razgovora o vinima, ja tome nisam prisustvovao, ne može se svuda stići. Somelijeri, kušači vina mamili su i ženske i muške poglede, kao da su čarobnjaci, kao da su mađioničari. Ni traga od podsmijeha, nipodaštavanja i kinjenja za dokonaštvo i mistifikatorstvo što se u našim krajevima počesto zna čuti o ljudima koji ‘mljackaju’ i ‘obraze skupljaju’.

Dobro raspoloženi, bez otpora su krenuli da udovoljavaju mojoj radoznalosti te se dali u opisivanje zahtjevnosti i svoga učenja i svoga posla. Somelije je zanimanje jako zahtjevno, najbolje škole somelijerske su skupe, a diplomski ispit je težak. Da se dobije zvanje, koje ponašeno zovemo somelije, mora se polagati najprije pismeni ispit, a on predviđa odgovore na pitanja o najboljim vinima evropskim, ali i američkim i australijskim, pa teško razvrstavanje elemenata presudnih za imenovanje vina po geografskom porijeklu, pa beskonačna geografija najboljih vinograda, s padina sa ove i s one strane ekvatora, pa mlada vina i šira, pa popravljanje mošta, pa aerodinamika vina. Jedan od somelijea je kao posebno zahtjevan dio naukovanja (i ispita!) opisao sparivanje određenog jela sa vinom koje uz to jelo pristaje. Onda su druga dvojica navodila sparivanje evropskih vina sa churrascom, a sjećam se kako su uglas rekli da crno vino Aglianico iz Lukanije i Kampanije najbolje ide uz beef Stroganoff, ako se ovaj noć prije pečenja marinira u bijelom vinu.
U razgovoru od preko sat vremena čuo sam šta sve mora stajati na etiketi koju ima boca s vinom, kako se vinska etiketa čita, pa o obaveznoj oksidaciji vina koja dugo stoje u bačvama, to jest o onome što Talijani zovu decantazione, a mi dekantiranje vina. Sva trojica su prošla i strogo pogađanje i opis vina ‘na slijepo’, to jest zavezanih očiju.

Jedan od njih mi je rekao da je položio i za ocjenjivanje okusa vode. Okušao se u preko pedeset vrsta mineralnih voda. Imao je ponuda iz arapskih zemalja da tamo ode i za dobre novce preporučuje vodu u dobrim hotelima i restoranima. Kad mi je sve to kazao, pa kad je dodao da mu je Ravenna rodni grad, meni se u sjećanje javio epigram Martijalov o vinu i vodi iz somelijeova rodnog grada:
Sit cisterna mihi quam vinea malo Ravennae,
Cum possim multo vendere pluris aquam.
(Htio bih bunar da imam, a vinograd ne u Raveni:
Više bih novaca, znam, s vode zaradio tu.)

Kad su ovo čula, ona dvojica su, da dodatno pecnu svoga kolegu, mangupski dodala da je danas posve drukčije u odnosu na antička vremena: Ravena danas nema ni vina ni vode da valja! Pa su obojica prasnula u smijeh. U Martijalovo vrijeme Ravena je imala malo vode za piće, a vina je proizvodila dosta.

Nekoliko dana po završetku toskanske fešte, zovnuo me moj najmlađi brat Jakup, iz Züricha. Bio je u bolnici, iznenada mu je na lijevoj nozi pukla ona tetiva koju zovemo Ahilova. Da ga malo razgalim poslije operacije, ispričao sam mu nešto od ovoga što sam čuo od trojice somelijera, pa dodao da je jedan od njih i somelije za vodu. Na to mi je Jakup rekao da je u našem kraju nekada živio najbolji pogađač vode, da je bio i naša svojta, i rekao mi njegovo ime: Adem Smajović. Meni je ime djelovalo poznato, ali ga, u trenutku zbunjenosti, nisam znao smjestiti, pa sam pitao brata otkud zna za toga Smajovića, na što mi je odgovorio da je za njega čuo od mene! I još me podsjetio da je meni o tome Smajoviću priču ispričao naš tetak Rasim Džanković, koji je rodom iz Draževića, a Smajoviće je, naravno, dobro poznavao. Moj dobri brat Jakup nije više izišao iz bolnice u Zürichu, na onaj svijet je otišao iz nje, ni dva mjeseca nakon toga. Pucanje Ahilove tetive bila je jedna od posljedica podmuklog mikrocelularnog raka pluća, što se sve do potkraj avgusta nije znalo.

A priču o Ademu Smajoviću sam od Rasima čuo dvaput. Danas mi je mnogo žao što priču nisam zapisao ili snimio magnetofonom. Jer, nema slaganja po pitanju koji je Smajović bio pogađač vode. I Rasimovi sinovi, koji su od oca priču čuli više puta nego ja, ne slažu se oko imena. Jedan kaže da je Smajović bio Adil, a ne Adem, drugi da se ne radi ni o jednom od Smajovića, već o Murselu Mujkanoviću, itd. A ja sam priču upamtio ovako.

U Draževiću, selu na rubu Pešteri, jedne zime boluje Adem Smajović. Od starosti, pritisle godine, pao Adem na postelju. Svaki dan se Ademu sve više odbija jelo, svaki dan mu se i voda sve više odbija. Sinovi i ostali ukućani pitaju ga bi li išta (išta, išta, makar nešto) mogao da pojede ili da popije, da im kaže, da mu to donesu. On im u jedno popodne rekne da bi mogao popiti malo vode sa Tetaje. Tetaja je izvor, i česma jugoistočno, više uzbrdno no ravno od Draževića, udaljena između tri i četiri kilometra od Ademove kuće. Čim čuju to, dvojica mladića, jedan od njih je Ademov sin, skoče na noge, obuku se, bunde, sargije, rukavice, obuju se, testiju u ruke i istrče iz kuće. Pada snijeg, hladnoća stisla, leden vjetar krivac puha sa Golije, vitla snijeg i diže mećavu. Dvojica momaka, navikli na pešterske smetove i kijamete, pohitaju što jače mogu, ali ih mećava vraća, korak naprijed korak natrag. Otegne se put do Tetaje, oni hoće, a Tetaja neće. Stignu nekako do mjesta odakle se vidi voda sa česmom po imenu Bučanka. Zna se, to zna i Adem, da Tetaja i Bučanka imaju zajedničko vrelo ispod zemlje, od njega je jedan rukavac Bučanka, a drugi Tetaja. Od Bučanke do Tetaje ima najviše pola kilometra. To za mladiće nije nikakva prepreka po lijepom vremenu, ali po nevremenu zna biti i previše. Tu jedan od dvojice vodonoša predloži da uzmu vode sa Bučanke, jer je to zaista ista voda koja je i Tetaja, a bolesnik im može umrijeti dok se oni kroz mećavu probijaju ka Tetaju. Rečeno – učinjeno, s mukom se domognu vode Bučanke, natoče testiju na njoj i dahćući, jedan iza drugoga, drugi gazeći stope u snijegu onoga prvoga, jurnu natrag ka Draževiću. U Draževiće stignu plaho izmoreni, stresu snijeg sa odjeće i obuće i s testijom upadnu u sobu gdje je dušek i na njemu bonik. Adem, čim ih ugleda, slab i u glasu, rekne: ‘E sokoli, halal vi vera, ja pomislio da ste po ovoj mećavi tek stigli onamo, a vi već ovamo!’ Tu skoči neka žena, donese čašu, a Adem rukom pokaže da mu je čaša prevelika, neka mu dadu vode u kašiku. I naliju Ademu vode u kašiku, pa mu postave još neki jastuk da mu bude lakše da srkne. I prinesu mu do usta kašiku, i on srkne vode s kašike. I proguta ono vode što je srknuo. Pa ovako rekne onoj dvojici vodonoša:

– Aman, jazuk vi bilo! A što ste mi donijeli vode sa Bučanke, što mi nijeste donijeli vode sa Tetaje?

Riječ jazuk je turcizam i označava štetu, ali i stanje onoga ko pretrpi štetu. Izraz ‘jazuk ti bilo”,
znači : ‘neka ti bude žao’, ‘neka štetuješ za ovo što si načinio’.

Tako je pogađač u vode sa izvora Adem Smajović, na umrlom času znao i kazao da voda koju je popio nije bila ona koju je tražio.

Ovu sam priču zauvijek upamtio, a pamtim i da sam je, negdje ranih osamdesetih godina, ispričao Vasku Popi i Bori Radoviću, u beogradskoj kafani Mala Moskva. Obojica su bila opčinjena Ademovim riječima. Popa je rekao: ‘Da i Tolstoj pozavidi!’

Sinan Gudžević (Novosti)

Dogodilo se na današnji dan

Na zalost, ne znam ko je autor ovog teksta. Neko ga je, ne navodeci izvor, postavio na svoj fb zid, pa onda neko drugi na svoj i tako je tekst dosao i do mog fejzbuka... Originalnom autoru i izvoru se izvinjavam, ali ne mogu tek tako proci pored ovog "podsjecanja  na sadasnjost", jer je ubistvo Stambolica bio uvod u novi sistem koji ve skoro dvadeset godina vlada Balkanom. Raznorazni svjetski vagabundi i istrenirane ubojice, nekadasnji clanovi raznih svjetskih Legija stanaca, domacih i stranih tajnih policija i slicnih bandi, postali su generali i pukovnici raznih policija na Balkanu. To im omogucava da, uz pomoc svojih zlocinackih, za ubijanje i pljacku treniranih, hordi i dalje ubijaju, prebijaju i vladaju uplasenim masama... Vecina njih i dalje slobodno setaju nasim gradovima, tajno ili javno savjetuju i drze u saci vlastodrsce, bave se unosnim poslovima... Koliko god to apsurdno izgledalo, vecina ih i dalje za dezorijentisani narod ima status heroja nacije! Zato ne treba da cudi velik broj nerijesenih ubistava, prebijanja, pljacki... Sve je to uvezano u isto kolo: vlastodrsci, vecina opozicije, ubice, batinasi, pljackasi... To je zajednicka konstanta za sve drzavice nastale raspadom Jugoslavije... A sve je to vjezbano u ratu a provjereno i ozvaniceno kao sistem vladavine 25. septembra 2000. godine na Kosutnjaku. 

Probudite se uspavani, dezorijentisani  i prezreni jer sutra ce vasa slika ili slika vaseg djeteta biti objavljivana po stranicama fejzbuka!

*****************************

Uoči izbora 2000. godine, 25. avgusta, sa svog uobičajenog treninga u Košutnjaku nestao je Ivan Stambolić. Ciničnu podršku potrazi za "nestalim" bivšim predsednikom države dala je tadašnja vlast, a nešto kasnije i ona nova - a zapravo su bile podjednako ravnodušne. Dan nakon nestanka samo je novosadski Dnevnik objavio kratku vest agencije Beta, dok su provladini mediji ćutali dva dana. Potom "Politika" počinje da zameće tragove sugerišući da ih treba tražiti u njegovim poslovnim vezama. Portparol JUL-a Ivan Marković cinično izjavljuje da "onog ko je šetao treba pitati gde je odšetao" i "ako neko treba da ima informaciju, onda je to njegova žena" Nakon 5. oktobra Koštunica obećava da će, u meri koju mu dozvoljava Ustav (pusti legijalista), založiti svoj autoritet za rasvetljavanje ovog slučaja, ali ne zaboravlja da primeti da je Stambolić pripadao komunističkoj vlasti. U isto vreme uz svoje skute drži Radomira Markovića, načelnika SDB-a koji se vređa zbog "grubih insinuacija" na račun Resora i njega lično. Bio je to znak koji je jasno pokazao da ni nova vlast nije spremna da suštinski pređe granicu koja ide linijom zločina. Pažnja anestezirane srpske javnosti ubrzo popušta i ona ćutke prelazi preko onoga što je urađeno Stamboliću i njoj samoj. Tek nakon atentata na Zorana Đinđića (12. mart 2003) otkrivena je istina o slučaju Stambolić. Pripadnici Jedinice za specijalne operacije oteli su Ivana Stambolića u Košutnjaku, stavili ga, vezanih očiju i ruku, u kombi, odvezli na Frušku Goru i nad jamom koja je već bila iskopana i zalivena živim krečom pucali mu u potiljak. Leš su potom zalili vodom, a humku posuli biberom da je ne raskopaju šumske zveri i učine vidljivim tragove zločina. Za to su, osim tapšanja po ramenu, dobili i po 20 000 nemačkih maraka. U presudi se kaže da je ovo učinjeno "po naređenju Ulemek Milorada koji je postupao po nalogu Milošević Slobodana". Da, znamo to, ali podozrevamo i ulogu partnerke s kojom je Milošević delio psihotični poremećaj poznat kao folie à deux. No, dobar deo srpske javnosti relativizovao je ovaj zločin poredeći ga sa velikim brojem izginulih Srba u ratovima i odbacujući ga kao obračun među "decom komunizma". Na spomen-obeležju gde je pogubljen Stambolić 2007. godine je osvanuo grafit: "Hvala Legija". Gajim duboko uverenje da bi Zoran Đinđić danas bio živ da smo insistirali na istrazi o Stambolićevom nestanku i istini koju su dugovali nama i njegovoj porodici. Umesto toga, mi smo se ogradili zidom ćutanja i pristali na život u zločinačkom miljeu iako smo svi sve znali. I zato "mrak koji je progutao Ivana Stambolića još uvek traje".

Angel Trajkovski: Susreti u BL maj 2018. (6)

Dragi moji,

ovogodisnji boravak u nasem gradu je bio uljepsan i nekim dogadjajima koju su me potsjetili na nekadasnje ceste divne dozivljaje u nasoj B.Luci , kulturne, sportske i druge lijepe uspomene...

 Eto, na trgu ispred "Boske" Sasa Kecman i njegovi zumbasi...

Pobjeda rukometasa "Borca" u Dvorani "Borik''' ...

I onda tuga...golema,pregolema...

Ispred Slovenskog konzulata veliki broj mladih ljudi svakodnevno ceka vizu za odlazak sa ovih prostora,a domaci mi kazu da ti redovi znaju biti i znatno veci...Dugo sam gledao, suze sam uspio da zadrzim, ali tuzno, tuzno...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama.   Vas Angel

Banjalucki kosarkaski susreti...

 ... 2018. godine se nastavljaju i u avgustu.

Sopen nije uspio da se pridruzi nasem susretu u maju 2018. Zelio je on to vise od bilo koga od nas ali... Imamo mi i svoje teorije o razlozima njegovog izostanka, ali necemo o tome javno. Mi to cuvamo za nase susrete jer poznato je, koga nema  - o njemu cemo najvise pricati! A kako pricati - mi to najbolje znamo!
Stigao Sopen u Banjaluku u avgustu. Frka i brzina! Ni za sta nema vremena, jer njemu bi trebalo bar nekoliko mjeseci da se sastane sa svima koje b zelio vidjeti. Njegov dobri drug Kljaja nije mogao  da ne dodje iz Beograda da se sretnu i druze.
Naravno, druzili su se opet sa kosarkasima. Ovog puta mladje generacije...

 ... sa Skakom..
.

... pa onda sam Sopen sa Skakom. 

...

...pa Kljaja sa Darijem. 

Cekali Sopena ispred Monea, ali on morao u Prijedor na more gdje se sastao sa Suzijem... Opravdano.

Uocavate li vi te iskrene osmijehe! To se ne da glumiti i pozirati!

Dva kosarkasa u zustroj raspravi sa rukometasem Ducom. Na banjaluckom  sportskom polju rukometasi su uvijek pobjedjivali kosarkase.  Sta mozemo, jedino sto namje ostalo je da to sportski priznamo. Ali gledajuci ovu sliku razmisljam da ne bih bio na Ducom mjestu u ovom verbalnom duelu...

Sretan Kurban Bajram

Svima onima koji slave zelim sretan Bajram  

Bajram Šerif Mubarek Olsun

*****************

Kurban-bajram ili Hadži-bajram je islamski praznik prinošenja žrtve, najznačajniji islamski blagdan. On dolazi dva mjeseca i deset dana nakon ramazana. Kurban-bajram traje četiri dana.

Muslimani širom svijeta prvog dana žrtvuju svoje najbolje životinje kao simbol spremnosti poslanika Ibrahima da žrtvuje svog sina za Boga, Bog se umiješao u posljednjem trenutku i umjesto toga dao je Ibrahimu da žrtvuje ovna.

Roditelji daruju svoju djecu, a djeca rodbine i djeca iz komšiluka koja rano prvog dana dolaze da čestitaju praznik dobivaju novčane poklone. Običaj je da se kuća i avlija posebno očisti za ovaj praznik, a da se vjernici svečano obuku.

Muslimani Bajram dočekuju u svojim domovima, a u zoru odlaze u džamije na sabah-namaz, čekaju izlazak sunca i klanjaju bajram-namaz. Slijedi čestitanje. Zatim odlaze na mezarja, te se potom vraćaju u svoje domove gdje su pripreme za žrtvu Kurbana po pravilima šerijata.

Mario M: Sličice iz Banjaluke

balkon

cvijece na pijaci

drvo - eko gorivo

grafit

Halilovac - jabuke

 oronuo stari

 pod satorom knjige

 Pozoriste

 Rosulje - skola ceka ucenike

uskoro restoran Balkon

Arsen Dedić: Čistim svoj život

Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari

čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari

Gdje li sam ih kupio? Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život, petkom odvoze smeće

kada se nada budi, i kad je blago veče

Gdje li sam ih kupio? Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život od onih šupljih ljudi,

kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi.

Gdje li sam ih kupio? Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život, da spasim dok je vrijeme,

malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme

Gdje li sam ih kupio? Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život od prividnog svijeta,

od ljubavi bez traga, od jeftinih predmeta

Gdje li sam ih kupio? Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život, to hrđa je i tmina,

i ostaću bez ičeg al’ bolja je tišina…



Arsen Dedić

Pomoc...

Malo pravopisa

Tipoglikemija:

Nsiam vrevoao da zpavrao mgou rzmaueti ono što čtaim. Zaavljhuujći
nobniečoj mćoi ljdksuog mgzoa, pemra irtažsiavnjima nučainka sa
Kmbreidža, njie vžano kjoim su roedsldoem npiasnaa slvoa u rčei,
jdieno je btino da se pvro i psldeonje sovlo nlaaze na sovm msteu.
Otasla solva mgou btii u ptponuom nerdeu i bez ozibra na ovu
oloknost, tkest mžeote čtiati bez pobrelma. Ovo je zobg tgoa što
ljduksi mzoak ne čtia savko slvoo pnaooosb, već rčei psmraota kao
cleniu. Oavj preomećaj je šljiavo nzavan tipoglikemija.

A uevk ste msilili da je pavrpois vžaan!?

Angel Trajkovski: Susreti u BL maj 2018. (5)

Dragi moji,

prilikom naseg Tradicionalnog druzenja bivsih kosarkasa "Borca" 25.maja 18. u BL,imali smo na nase iznenadjenje drage goste i nekadasnje kosarkase "Borca",koji su se po prvi put poslije mnogo godina bili s nama...

Lena (Trajkovska) Crnomarkovic,dugogodisnja igracica "MK" i reprezentativka Jugoslavije u drustvu sa svojim vrsnjakom i skolskim  drugom u razredu - Kljajom

Gordana (Bulajic) Zagorac - Buli,svojevremeno igracica "MK" u razgovoru sa neskrivenim emocijama na nekadasnje dane sa Cankom,Suzijem,Tasom i Rodom

Dusan Rodic-Roda,dugogodisnji igrac "Borca"...a s njim su: Djoko J.,Suzi,Taso i Buli

Milan Puvacic-Pucko (dugogodisnji igrac "Borca" u starijoj generaci) i Brane Kosic,uvijek uz "Borac" ...U Presjednistvu Kluba,vodje nasih putovanja, pravni savjeti igracima, na utakmicama, na treninzima...Obojica su u BL poznati u svijetu advokatsko-pravne sfere...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Vas Angel

Branko Perić : Zašto se slučaj Davida Dragičevića pretvara u slučaj Davora Dragičevića?

Izgleda da se slučaj nesrećnog Davida Dragičevića pretvara u slučaj Davora Dragičevića! Jedna tragedija i jedan krivičnopravni slučaj ulaze u novu fazu manipulacije, ovog puta političke. Kada je svako razuman, poslije svih institucionalnih inscenacija, očekivao da se Tužilaštvo oglasi o uzroku smrti nesrećnog Davida Dragičevića, ponovo se oglasio Predsjednik.

Ovaj put u ekskluzivnom obraćanju građanima preko javnog TV servisa sa sinopsisom scenarija za ometanja oktobarskih izbora u Banjaluci, u kome (scenariju) Davor Dragičević sa kompanijom negdje na putu za Banjaluku otima kamion s glasačkim listićima!?

Zašto je Predsjednik javno objavio pripremanje jednog ozbiljnog antidržavnog i terorističkog djela? Otkrivanje pripremanja takvih djela pravno se može smatrati ozbiljnom opstrukcijom obavještajno-istražnih aktivnosti. Ako je u svemu bilo indicija, makar i malog stepena vjerovatnoće, o tome je trebalo da brinu institucije u strogoj tajnosti. Krivci su trebali biti pohapšeni u pokušaju i završiti u zatvoru. Medijska upotreba takvih informacija diskredituje i naratora i institucije.

Sve dok državne institucije mjesecima ćute o uzrocima tragične smrti Davorovog sina Davida, neumjesno je i neprimjereno dovoditi slučaj u politički kontekst. Ćutanje o uzroku smrti Davida Dragičevića je kontekst sam po sebi i upotrijebiće ga svako ko od toga očekuje korist. Ključ rješenja je da državne institucije slučaj rasvijetle. Zašto se to ne čini!? Zašto je ključno pitanje postalo periferna stvar?

Davor Dragičević živi svoj život s neizmjernim teretom boli. Ko nije sahranjivao svoje dijete nema pravo da Davoru Dragičeviću bilo šta zamjeri. Tuga i ljudska muka s kojima živi Davor Dragičević daju mu za pravo da urla do neba, da sumnja i da optužuje, da proklinje i kune, da bude neodmjeren i da bude neprijatan svuda i prema svima. Taj nesrećni čovjek, mogli smo da se uvjerimo, misli i govori srcem, a ne razumom. Zamjeriti mu na riječima koje nisu birane i nisu sasvim jasne, nije pristojno. Ni Davoru Dragičeviću ponekad ne koriste vlastite izgovorene riječi. Treba li ga zbog toga javno optuživati i očekivati da ima mjeru?

Treba li Davor Dragičević da javno govori o svojoj patnji? Treba, sve dok će mu to olakšati muku i dok ima nadu da će ga neko čuti. Možda Davor ponekad pogrešno zaključuje, možda ga nedobronamjerni koriste, možda ga neki ljudi pogrešno savjetuju!? Možda ga i razne službe koriste za razne ciljeve, što je politički omiljena teza i tema? Da li on sve to može znati? Skrhan bolom, čovjek vjerovatno vjeruje da je to što čini dug prema mrtvom djetetu. Da li neko misli da Davor treba da ćuti i da čeka? Šta da čeka?

Država se teško ogriješila o Davora Dragičevića i nema pravo da bilo šta od njega traži. Davor Dragičević ima pravo da od države traži da mu kaže istinu o smrti njegovog djeteta. Ništa više od toga Davoru ne treba! Ako država nema odgovor, Davor ima pravo da sumnja i optužuje. Ima pravo da traži da mu u tome pomogne svako ko ima bilo kakvu moć, pa makar to bila i opozicija. (Da li Predsjednik zaista misli da opozicija nema legitimno pravo da bude na strani građana kojima država neće ili ne može da pomogne?)

Bilo je nepotrebno i nesmotreno reagovanje Predsjednika. Iznenadilo me, priznajem. Poznajem Predsjednika po spremnosti da razumije i da pomaže. I da održi datu riječ! Šta ga sada lišava empatije i odvodi na put osionosti? Da li je zaista tačno da svaka vlast kvari, a apsolutna kvari apsolutno?

Očekivao sam od Predsjednika da nakon traljave policijske istrage zatraži ostavke ministra i direktora policije. Ne zbog njihove krivice (a i ona, izgleda, postoji!), nego zbog moralne odgovornosti. Ugled i dostojanstvo vlasti zasnivaju se na moralnoj odgovornosti. Nema odgovorne države ako nema odgovornih pojedinaca. Da je Predsjednik to učinio, ne bi mu trebala izborna kampanja. Bila bi to snažna poruka da je Predsjedniku, kao i posljednjem građaninu ove zemlje, stalo do pravde i odgovornosti. Predsjednik mora da zna da više nije bitan Davor. Nije slučaj Davora Dragičevića važniji od slučaja Davida Dragičevića. Svaki građanin ove zemlje želi da zna kako je stradao Davorov sin David. Ako je ubijen, svaki građanin ove zemlje želi da ubica bude otkriven i kažnjen. Zašto Predsjednik ne upire prstom u istražni predmet Davida Dragičevića i traži odgovornost pravosuđa?

Pokušavam da se sjetim da li je Predsjednik nekada sankcionisao nekoga iz javne vlasti. Izgleda da nije! Kao da su mu svi s oreolom bezgrešnosti. Prosto ne znam kako da to razumijem!? Ali znam da će krivica za grijehe mnogih ministara, direktora i svojih partijskih činovnika na kraju pasti na njegova pleća i da taj teret neće izdržati.

Da budem iskren, nadao sam se da će zatražiti od glavnog tužioca Republike Srpske da preuzme istragu i obavijesti javnost o uzroku smrti Davida Dragičevića. To je adresa na koju je trebalo da se obraća Predsjednik. Nadao sam se i da će zatražiti i od Visokog sudskog i tužilačkog savjeta da formira nezavisno stručno tijelo koje će istražiti na koji način je Okružno tužilaštvo u Banjaluci vodilo istragu u slučaju "Dragičević". Bilo je mnogo razloga da se istraži da li su učinjeni propusti koji ukazuju na nekompetentnost i disciplinsku odgovornost postupajućih tužilaca. Takvi potezi Predsjednika bi bili institucionalni put koji bi zaustavio spekulacije i političke manipulacije slučajem. I koji bi dali značaj institucijama i učinili sistem vlasti odgovornijim. Predsjednik je propustio šansu da predsjednički reaguje.

Ne pišem ovo da bih savjetovao Predsjednika. Ponekad mi se čini da pretjerujem i ne osjećam se dobro. Pišem zbog toga što je i meni stalo do odgovornog pravosuđa i odgovornog društva. Pravosuđe, kojem pripadam, teško se obrukalo na slučaju "Dragičević". Stvari poprimaju neočekivane obrte. Institucije se ruše, društvo se rastače, moral je u teškoj krizi! Ne želim da slušam priče kako pravosuđem u Republici Srpskoj upravlja Dodik, a u Sarajevu SDA i Radončić. Nadam se da to ne želi ni Predsjednik.

(Nezavisne novine)

Most Radija Slobodna Evropa: Dodikova predizborna trka

Tema Mosta Radija Slobodna Evropa: Zašto Milorad Dodik želi da poništi izvještaj Vlade Republike Srpske o događajima u Srebrenici koji je usvojen 2004? Sagovornici novinara Omera Karabega su Zdravko Krsmanović, narodni poslanik i potpredsjednik opozicionog Narodnog demokratskog saveza i Branko Todorović, izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava sa sjedištem u Bijeljini.

OMER KARABEG: Zašto je Dodiku taj izveštaj zasmetao tek danas, 14 godina nakon njegovog usvajanja?

ZDRAVKO KRSMANOVIĆ: Kao narodni poslanik dobio sam materijal za posebnu sjednicu Narodne skupštine RS, zakazanu za 14. avgust na kojoj treba da se raspravlja o tom izvještaju. U tom materijalu piše da je neposredni razlog za razmatranje tog izveštaja to što je udruženje Majke Srebrenice predalo njemačkim vlastima spisak od 22.000 Srba koji su posredno ili neposredno učestovali u događajima oko Srebrenice. Međutim, niko ne može da se otme utisku da je ključni razlog za aktuelizovanje izvještaja vlade RS o Srebrenici od prije 14 godina primicanje opštih izbora u oktobru ove godine.

BRANKO TODOROVIĆ: Slažem se da je poništavanje izvještaja o Srebrenici povezano sa izborima i bojim se da taj potez može Dodiku donijeti prevagu na oktobarskim izborima. Pitanje Srebrenice je jedno od najbolnijih pitanja u BiH i regionu oko koga postoji duboka polarizacija. Izvještaj komisije vlade RS o događajima u Srebrenici, koji je usvojen 2004, bio je hrabar i značajan iskorak, ali nakon njega nije uslijedio široki i snažni proces suočavanja sa istinom u RS.




KARABEG: Gospodine Krsmanoviću, da li ovim potezom Dodik želi da diskredituje predsednika vaše stanke Dragana Čavića, koji je u vreme donošenje izveštaja bio predsednik RS. Čavić je tada izjavio: "Kao čovjek i Srbin, kao otac, brat i sin, a tek onda kao predsjednik, moram reći da je tih devet dana srebreničke tragedije sramna stranica istorije srpskog naroda".

KRSMANOVIĆ: Čavić u svom govoru povodom usvajanja izvještaja o Srebrenici 2004. nijednog momenta nije rekao da li je tamo bio genocid ili ne, jer nije ni tužilac, ni sudija, niti neko ko presuđuje. Ali je ljudski i dostojanstveno dao karakteristike onoga što se desilo u Srebrenici i kao predsjednik Republike, u ime svog naroda, i rekao da to zaslužuje osudu.

TODOROVIĆ: Izjava Dragana Čavića bila je svakako ljudski i politički hrabra i dostojanstvena. Njegova izjava i izvještaj Komisije o Srebrenici trebalo je da označe početak procesa suočavanja sa istinom o zločinima i da otvore put povjerenju. Nažalost, to se nije dogodilo.

KARABEG: Koliko znam, Dodik, koji danas negira da se u Srebrenici dogodio genocid, bio je jedan od prvih političara u RS koji ga je priznao. On je 2007. rekao: "Ja znam savršeno
dobro šta je bilo. Bio je genocid u Srebrenici. To je presudio i sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica".

KRSMANOVIĆ: Nije prvi put da Dodik sebe pobija. U prvom sazivu Narodne Skupštine RS on je bio disident. Podsjetio bih i na njegovu ulogu prilikom izbacivanja predsjednika RS Nikole Poplašena iz njegove kancelarije, dolazak na vlast na tenkovima SFOR i preuzimanje svih medijskih kuća u RS samo sa dva poslanika u Narodnoj skupštini. Protiv njega su se vodili sudski procesi, ali je svaki put nalazio način da uz pomoć međunarodne zajednice ponovo osvoji vlast.

KARABEG: Opozicija tvrdi da izveštaj o Srebrenici može da poništi samo vlada koja ga je i usvojila pre 14 godina i da skupština nema nikakve veze sa tim?

KRSMANOVIĆ: To je za nas u opoziciji suštinska stvar. Pitanje je da li ćemo mi toj sjednici Narodne skupštine 14. avgusta i prisustvovati. Vladajuća koalicija saziva sjednicu Narodne skupštine, a da nemamo stav vlade, niti prijedlog zaključaka. Nigdje se ne navodi šta je netačno u izvještaju o Srebrenici... Očigledno je da je sve to u funkciji predstojećih izbora. Cilj je da se 22.000 ljudi, čija su imena navedena u izvještaju o Srebrenici, i njihove porodice okrenu Dodiku, koji će ih navodno i zaštititi.

TODOROVIĆ: Dodik želi da u Narodnoj skupštini pravi predstavu u kojoj će se pokazati ko su pravovjerni, a ko izdajnici. On želi da uoči izbora pravi tu vrstu diferencijacije. Opozicija ima dvije varijante - ili da dođu na sjednicu, ili da je bojkotuju. Ne zna se koja je za njih gora.

KARABEG: Kako vi kao opozicija možete razuveriti tih 22.000 ljudi koji su na tom spisku da im ne preti nikakvo hapšenje i da Dodik nema od koga da ih štiti?

KRSMANOVIĆ: Imamo jake partijske infrastrukture. Ti ljudi su maltene svi članovi Srpske demokratske stranke. Ne mislim da oni nemaju povjerenja u svoju političku partiju i da očekuju da ih štiti Dodik. Duboko sam ubijeđen da su ti ljudi svjesni Dodikovog trika koji to pitanje otvara poslije 14 godina.

KARABEG: Gospodine Todoroviću, rekli ste da će poništavanje izveštaja o Srebrenici imati snažan uticaj na oktobarske izbore. Da li bi to moglo doneti pobedu Dodiku?

TODOROVIĆ: Samo otvaranje ove teme mu je već donijelo ogroman broj glasova. Uvjeren sam da je on pripremio još takvih trikova i da će, kako se bude približavao oktobar, biti još ovakvih iznenađenja. To otvara niz pitanja. Šta rade međunarodne organizacije u BiH, čime se bavi OSCE, ako on ne zna da se u ovom trenutku u mnogim malim mjestima u RS kupuju izbori. Kad se završi glasanje, OSCE će reći da su izbori bili demokratski i tako će im dati legitimitet. A mi znamo da nisu, jer smo svjedoci brutalnih nepravilnosti. Ne govorim samo o kupovini glasova. Na to bi trebalo da reaguje međunarodna zajednica. Tu prije svega mislim na EU.

KRSMANOVIĆ: Meni najviše smeta Dodikova kandidatura za člana Predsjedništva BiH, države koju on ne priznaje, koju negira, ponižava i vrijeđa. Zamislite dokle ide taj bezobrazluk da se kandidujete za predsjednika države koju ne priznajete. Ako se o takvim stvarima ćuti, ako se zloupotrebljava Narodna skupština, ako opozicija i nema pristup javnom televizijskom servisu, ako se dozvoljava da se izbori pokradu, da se novci javnih preduzeća troše na kupovinu glasova, onda se zaista može postaviti pitanje regularnosti izbora. Mislim da bi međunarodna zajednica morala da se tim pozabavi.

(Radio Slobodna Evropa)

Goran Trkulja: Podrži sad Pravdu za Davida, jer kad dođu po tebe i tvoje dijete, biće kasno!

Svaki dan gledam ljude na Trgu Krajine u Banjaluci.

http://www.6yka.com/novost/142869/podrzi-sad-pravdu-za-davida-jer-kad-dodu-po-tebe-i-tvoje-dijete-bice-kasno-

Letu Štuke - Bočice (Official Lyric Video)

IVO GOLDSTEIN: Thompson je politička činjenica

Ivo Goldstein se bavi aktuelnim dogadjajima u Hrvatskoj. Nije mnogo drugacije ni u jednoj zemlji nastaloj nakon rasturanja Jugoslavije. Ne treba biti mnogo pametan pa zakljuciti da je ekstremni nacionalizam pobijedio i vec cetvrt stoljeca vlada Balkanom. Jedan je korak izmedju ekstremnog nacionalozma i fazizma. Fasizam se samo nevjesto i nerado prikriva  zbog pritiska i uticaja Evrope i Amerike. Da nema tog pritiska on bi davno pokazao svoje pravo lice... Ovako, malo se koketira sa fasistima, malo sa antifasistima... Ustvari, i ustase i cetnici i svi njihovi pandani drugih nacionalnosti se prikrivaju onoliko koliko moraju. Ali oni su uvijek to sto jesu - fasisti na vlasti na Balkanu koje stranci drze na uzici da ne podivljaju kao sto bi htjeli i mogli!

************************

Ako se netko od vas, dragi čitatelji, kad pročita naslov ove kolumne, zapita zašto se opet bavim temom poput ove o Thompsonu i prigovori: «Pa to smo već sto puta čitali!», evo što mu mogu unaprijed reći: samo se na prvi pogled radi o Thompsonu, a zapravo je riječ o nama, o Hrvatskoj – ovdje i danas.

Marko Perković Thompson politička je činjenica. Vama se samo čini da on pjeva, jer on svakom svojom pjesmom, svakim javnim nastupom ili pojavljivanjem šalje političku poruku. Još jedan hrvatski pjevač, Oliver Dragojević, svojim nastupima ne šalje političke poruke. Oliver pjeva, već dugo, gotovo 40 godina, „vjeruj u ljubav“. Je li Oliver manji Hrvat od Thompsona?

Prije više od četvrt stoljeća Thompson se pojavio s pjesmom «Bojna Čavoglave». Jest da smo se smrzavali zbog početka pjesme, ali to je bilo drugo vrijeme. Thompsonova autentičnost, činjenica da brani Čavoglave i izvor Čikole u dijelu Dalmatinske zagore koji su samo bolji poznavatelji znali smjestiti „blizu Otavica, gdje je Meštrovićev mauzolej“, priskrbljivala mu je simpatije.

Potom dosta dugo Thompsona nije bilo nigdje, barem se tako činilo onima koji ne prate previše pozorno glazbenu scenu. Došla je 2000. godina, promjena vlasti.

HDZ je doživio totalni potop, još više snage desnije od njega. Na tom političkom prostoru nije se uspjela afirmirati nijedna ličnost, ni kao ideolog koji bi osmislio cjelovitu političku ideju i njezinu praktičnu prezentaciju ni kao pragmatični političar koji bi prikupio znatniji broj glasova. Osobe koje su se nastojale nametnuti kao lideri mijenjale su se brzinom svjetlosti. Stranke koje su trebale zauzeti taj prostor svađale su se i dijelile, tako da više nikome nije bilo jasno što se događa, a nitko više nije ni mario. Činilo se da je izborna baza te ekstremne, folklorne desnice relativno velika, brojna, ali se na izborima to nije potvrđivalo.

Bilo je to doba ubrzane europeizacije Hrvatske koju su započeli Mesić i Račan, a potom nastavili Mesić i Sanader.

Glas dijela hrvatske javnosti zgroženog i frustriranog takvim razvojem događaja počeo je najbolje artikulirati Marko Perković. Nadimak Thompson stekao je po pušci koju je nosio, što mu je, možda zvuči banalno i apsurdno, vjerojatno pridonijelo popularnosti. Taj „sustav političkih vrijednosti”, ako se uopće u Thompsonovu slučaju i slučaju hrvatske ekstremne desnice to smije tako zvati, zapravo je vrlo jednostavan – domovina, obrana domovine, obitelj, tradicija, vjera, s izrazitim pozicioniranjem „nas“ u odnosu na „njih“. Uglavnom, taj je „sustav vrijednosti“ suprotan onome što bi trebala biti mainstream, etablirana politička kultura jedne zemlje članice Europske unije.

Osim toga, Thompsonov pastirski rock, na tragu Bijelog dugmeta, naslanjao se na folklornu baštinu, tako dragu slušateljima. I rokerski imidž članova njegova benda, nešto poput Deep Purplea, privukao je mlađu publiku. Sve je bilo izvrsno posloženo, tako da je Thompsonu popularnost, logično, rasla.

Još je 2006. Jurica Pavičić napisao da je Thompson „možda seoski fašist“, ali istovremeno i nositelj „vruće, uvredljive kontrakulture koja može zapeći“ promotore liberalnodemokratskih vrijednosti. Dvije godine poslije ja sam dodao da je Thompson „propagator ustaštva“, i ostajem pri tome. No Thompson je danas nadrastao poziciju nositelja „vruće, uvredljive kontrakulture“. On je u Hrvatskoj postao „mainstream“. I to je, zapravo, sva strahota, i – ako hoćete – sva bijeda ove zemlje.

Vjerojatno se gužva oko Thompsona ne bi stvarala da je on, kako su godine prolazile, prestao izvikivati „Za dom spremni“ na početku „Čavoglava“. I da nije idućih godina objavio niz pjesama s vrlo sličnim porukama. Navodno se slavilo hrvatstvo, a zapravo se otvoreno koketiralo s ustaštvom ili se ono podmetalo. „Ustašijada“ kod Thompsona nije bila slučajna provokacija, to je bila i to jest strategija.

Sve se to dade iščitati iz riječi pjesama. Jedna pjesma nosi naslov “Na ljutu ranu ljutu travu”, a to je bila Pavelićeva dosjetka kojom je 1941. najavio genocid nad Srbima. U njoj se kaže: „Onu istu našu košulju pripremi / na tavan je stavi, za mene je spremi. / Bit će ona opet i sinu po mjeri / kao što je bila mom djedu i meni.” U pjesmi “Moj Ivane” govori se o “kupreškom junaku/kupreškim junacima”, a to ne mogu biti drugi nego pripadnici Crne legije, koji su, doduše, 1942. obranili Kupres od partizanske ofenzive, ali su istodobno počinili niz zločina nad srpskim civilima.

Ključna pjesma, nema sumnje, jest „Jasenovac i Gradiška Stara“. Da ne biste ostali u bilo kakvoj dvojbi o tome tko je Marko Perković Thompson, evo njezinih riječi:

«Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara. / Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure. / U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila. / Oj, Neretvo, teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu! / Ko je moga zamisliti lani da će Božić slavit partizani. / Ko je reka, jeba li ga ćaća, da se Crna legija ne vraća. / Gospe sinjska, ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju. / Oj, Račane, jeba ti pas mater i onome tko je glasa za te! / Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam Antu Pavelića.”

O tome da je Thompson tu pjesmu pjevao postoje videozapisi. Kad su oni 2004. nađeni, Thompson je isprva negirao njihovu autentičnost, a potom je priznao da je pjesmu „pjevao svagdje po hrvatskim trgovima i dvoranama”. No, ni tada ni poslije, sve do danas, zbog svega toga nije mu palo na pamet da se ispriča.

„Jasenovac i Gradiška Stara“ ustaška je pjesma još iz vremena Drugoga svjetskog rata. Anonimni autor teksta vrlo je dobro upućen u događaje – oni „Maksovi mesari“ su ustaše koji su pod vodstvom Vjekoslava Maksa Luburića masovno ubijali u Jasenovcu. A i stihovi “U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila. / Oj, Neretvo, teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu” opisuju masovne ustaške zločine oko Čapljine i šire, u dolini Neretve, i u Hercegovini, u lipnju 1941.

O tim bi se zločinima moglo puno pisati, ali je dovoljno navesti onodobno svjedočanstvo mostarskog biskupa Alojzija Mišića: „Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo – žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame… U Ljubinju samo u jednu jamu je bačeno 700 šizmatika. Od Mostara i Čapljine odvezla je željeznica 6 punih vagona žena, majka i djevojaka, djece ispod 10 godina do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali su u duboke propunte. U selima župe Klepci ubijeno je 3700 šizmatika. Jadnici, bili su mirni. Dalje ne nabrajam. U samom Mostaru na stotine ih se vezalo, odvodilo izvan grada pa ko živine ubijalo.”

Je li i biskup Mišić „mrzitelj Hrvatske“ kad govori o ustaškim zločinima? To ne znam, ali znam da Marko Perković Thompson nije ni revizionist ni negacionist, dakle osoba koja negira ustaške zločine, nego on čini nešto mnogo, mnogo gore – on ih slavi (glorificira), veliča!

A sad se vraćam na bit političkog konteksta: preskočit ću političke postupke i izjave Zlatka Dalića i Luke Modrića (jer se isključivo o politici radi - zanemarimo, barem za trenutak nesumnjivo izvrsne domete dotične gospode u drugim domenama). Preskočit ću i izjavu Janice Kostelić, državne tajnice za sport, da o Thompsonu na dočeku nogometaša u Zagrebu “ne misli ništa”.

Naime, mnogo je veći skandal ponašanje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarovićkoja se prošli tjedan opet bavila Thompsonom, pjevačem „kojeg voli slušati“. Prethodno je u Jasenovcu nedvosmisleno osudila ustaški režim i ustvrdila kako su „mnogi Hrvati, poginuvši za slobodu i ljudskost, svrstali našu domovinu na ispravnu stranu povijesti“. Neki su se ponadali da je to znak da predsjednica mijenja politiku – da se odmiče od revizionizma i približava antifašizmu, kako joj, uostalom, i Ustav nalaže. No, KGK je trebalo samo dva dana da odustane od „novog kursa“.

Naime, u intervjuu za Deutsche Welle predsjednica je rekla da ne zna da je prije Thompson pjevao nekakve pjesme. Pa ona bi, kao prva osoba u državi, morala znati da je Thompson slavio konkretne ustaške zločine u Jasenovcu i Hercegovini! Zašto postoji predsjedničin Ured i svi njezini savjetnici? No, predsjednica se osvrnula na Thompsonovu pjesmu «Lijepa li si» te zaključila: „Apsolutno odbijam da nju netko karakterizira kao nacionalističku pjesmu i da je uperena protiv nekoga.” Volio bih da nas KGK poduči malo o zemljopisu – koja je to Herceg-Bosna u pjesmi spomenuta uz Dalmaciju, Liku, Zagorje itd.? Je li to negdje u Istri, ili je možda u Slavoniji, kod Našica ili u Požeškoj kotlini? Ili se ipak u toj pjesmi dovodi u pitanje integritet i suverenitet BiH?

Tko tu koga pravi majmunom? Imao je pravo Žarko Puhovski kad je nedavno zaključio da KGK ne zna tko joj glavu nosi.

Thompson ne treba više ništa ni pjevati ni govoriti. On je svoje rekao. Svoje je rekla i hrvatska politika, s najvišega mjesta, kad je branila tog slavitelja ustaških zločina. Ali, najgore od svega – sve su rekli i hrvatski građani, jer je jučer objavljeno da je nakon svih mogućih izjava i ponašanja na nogometnim utakmicama u Rusiji popularnost KGK u proteklih mjesec dana porasla 11 posto.

Kolinda raste u očima svojih glasača, ali pridonosi uneređivanju i primitiviziranju hrvatskog društva, od nas radi samozadovoljnu, samodovoljnu državicu na rubu EU, koju zapadni svijet marginalizira i smatra dijelom balkanskog polusvijeta.

Do boli je banalna, ali i istinita konstatacija da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.

Ivo Goldstein za Globus

Gojko Berić: Specijalne veze ili rašivanje Bosne

Majstori koji rade na “rašivanju” BiH privode posao kraju, pa je Dodik polovinu Bosne pretvorio u autonomnu oblast Srbije. U tome ga niko ne ometa, jer postoje majstori rašivači i na hrvatskoj i bošnjačkoj strani.

Čovjek bez identiteta nije ličnost, a država bez identiteta nije država. Kad je o tom aksiomu riječ, svjedoci smo bizarne analogije između hiljada migranata koji se mjesecima potucaju po ovoj zemlji i države pod tim imenom - identitet je izgubljen na obje strane. Migranti su ga izgubili onog trenutka kad su krenuvši na dalek, opasan i neizvjestan put, pobacali svoja identifikaciona dokumenta, kako bi granice prelazili pod izmišljenim imenima i sa izmišljenim pričama. Možda će ga jednoga dana ponovo pronaći, ali u njihovim životima više ništa neće biti isto.

Bosna i Hercegovina se svog identiteta nepovratno odrekla ima skoro tri decenije. Danas je to valjda jedina država u svijetu ispred čijeg imena ne stoji nikakva odrednica, jer po svom ustroju nije ni republika ni federacija, a nije ni kraljevina, ni konfederacija, već dejtonska tvorevina koju njeni kritičari od prvog dana nazivaju skalamerijom. Njen jedini prepoznatljivi identitet je kakofonija etnonacionalističkog troglasja, buka bez svrhe i smisla. Problem migranata u Unsko-sanskom kantonu, gdje ih trenutno ima više od četiri hiljade, najbolje govori koliko je država nejaka kad joj se suprotstave lokalne vlasti. Humani odnos građana prema tim nesretnicima takođe je bio kratkog daha i danas ih niko ne želi u svojoj blizini. U Bihaću je nastala apsurdna situacija - građani se od migranata štite čuvajući noćne straže!
Tu skoro, u obimnom razgovoru za TV N1, Miljenko Jergović je rekao da je tzv. nadidentitet bio sama supstanca Bosne i Hercegovine. Taj njen prepoznatljivi nadidentitet izrastao je iz njenih različitosti i bio je i njihova sinteza i njihov čuvar. Ratujući za ekskluzivno nacionalni identitet, a on je zbog svoje isključivosti nacionalistički, tog nadidentiteta su se odrekli svi, kako Srbi, tako i Bošnjaci i Hrvati. Zanimljivo je Jergovićevo opažanje prema kojem se rat protiv BiH, koji se zvao agresija, u proteklih dvadeset i kusur godina transformirao u mnogo kompliciraniju i složeniju pojavu - u psihološku i mentalnu agresiju u kojoj ima mnogo više učesnika nego u oružanom sukobu devedesetih godina. Ona je uperena protiv ove zemlje i njene pomenute supstace, kako bi bila potpuno uništena. Na pitanje ko su nosioci te mentalne agresije, Jergović kaže: “Kleronacionalistička i fašistička gamad. Ili, da budem precizniji, produženi rat protiv BiH vode tri nacionalističke elite, koje imaju podršku iz tri različita centra.”

Opisima takvog razaranja Bosne i Hercegovine nedavno je dodana i jedna kazališna metafora. To se dogodilo u predstavi poznatog hrvatskog reditelja Bobe Jelčića “Govori glasnije”, koja je premijerno izvedena u Zagrebu i u kojoj glumica kaže: “Dok mi sjedimo uvjereni u svoju bezgrešnost, jedna časna i poštena zemlja se neumitno raspada, kao lijepa haljina koja se rašiva.” U intervjuu objavljenom u Oslobođenju i Danima, Jelčić kaže: “Da li mi se čini da se Bosna rašiva? Da. Da li mi se čini da će je netko sašiti? Ne znam. Tko?!”
Bobo Jelčić je Mostarac. Pun je ironije i gorčine, “velike kao planina”, i smatra da će sve ovo što se desilo u posljednjih tridesetak godina trajati i dalje, neće skoro završiti. Ljude koji danas vladaju, arbitriraju i odlučuju o svemu naziva “ljudima bez prošlosti”, koji u svom životu nisu učinili ništa po čemu bismo ih upamtili. “Prevaren sam, ne znam od koga”, kaže.
Prevarene su čitave generacije, koje su tu prevaru skupo platile. Reći da su ih prevarili Milošević i Tuđman, uz još ponekog postkomunističkog narodnog vođu, bilo bi suviše pojednostavljeno. U tom udruženom zločinačkom poduhvatu širokih razmjera učestvovalo je na hiljade opskurnih tipova - od političara i generala, do akademika, popova, pisaca, psihijatara, novinara... U ime zahvalnosti, najistaknutijim među njima narod podiže spomenike, otkriva spomen-biste, ulice, trgove, aerodrome i škole naziva njihovim imenima. Prednost imaju ratni zločinci!
Nama su ostavili grobove, zastave, siromaštvo, mržnju i beznađe. Nema nikakvih znakova da političko ludilo na ovim prostorima jenjava, u Bosni i Hercegovini pogotovo. Evropu možemo nazvati kakvim god hoćemo imenom, ali ona nas sve više doživljava kao zemlju od koje se ne može očekivati ništa dobro.

Bosna i Hercegovina ne samo što ne posjeduje jedinstven politički identitet već za njim i ne traga. Majstori koji rade na njenom “rašivanju” privode posao kraju. Koristeći pravo na “specijalne veze”, ovjereno Dejtonskim sporazumom, Dodik pretvara polovinu Bosne u autonomnu oblast Srbije. Uvodeći u osnovne škole nastavne planove i programe kakvi su na snazi u Srbiji, on rašiva BiH na jednom od najvažnijih šavova. U tome ga niko ne ometa, jer postoje majstori rašivači i na hrvatskoj i bošnjačkoj strani.
Trebalo bi na dan početka izgradnje pelješkog mosta napraviti njihov grupni portret, kao dokument političke hipokrizije. Vlasti ne podnose građanske proteste na kojima ima više od sto ljudi. Sve što je više od tog broja, proglašavaju politički motiviranim činom “izdajnika” i “plaćenika”. Dodik se uplašio protestnog skupa od 15 hiljada ljudi u Banjoj Luci, održanog pod parolom “Pravda za Davida”. “Trebali smo ga zabraniti”, izjavio je nekoliko dana kasnije. Nakon sarajevskih medija, “muslimanskih sudova”, NATO-saveza i veće grupe tobože ubačenih britanskih špijuna, nove neprijatelje Republike Srpske i sebe lično otkrio je u nevladinim organizacijama koje djeluju u tom entitetu, pa je pokrenuo inicijativu da se njihovo finansiranje podvrgne kontroli, “kako bi se vidjelo ko ih plaća i za koga rade”.

Međunarodni faktori kao da čekaju da se ovdje dovrši ono što je započeto devedesetih godina. Vjeruju da su kao “prinudni upravitelji” učinili sve što su mogli, ali nije išlo. Sada nam predlažu da, kad prestanemo biti opsjednuti onim što je nekad bilo, krenemo iznova. Da, recimo, pokušamo sa belgijskim modelom. Dobra, kažu, stvar! Flamanci i Valonci ne mrze se ništa manje nego Srbi i Hrvati, ali kao politički narod i jedni i drugi su Belgijanci. Vidjeli ste kako su fantastično igrali na nedavnom Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji.

Međutim, ta teorija ovdje nikoga ne interesuje. Realnost je ono što gledamo svakodnevno - mladi se u sve većem broju ukrcavaju u čamce za spašavanje. I odlaze, ne obećavajući da će se vratiti!

(Oslobodjenje)

DR.SLAVEN KOVAČEVIĆ: Da li građanski koncept, princip ili model pretpostavlja unitarno uređenje?

Znam da je clanak predugacak za vecinu koja od interneta ocekuje kratku informaciju bez ulaska u sustinu i obrazlaganja, bez nudjenja i objasnjavanja dokumenata, ali preporucujem vam ga jer se odnosi na sustinski problem BiH i govori o gradjanskom konceptu koji, na zalost, gubi bitku od nacionalnog. Hiljade je razloga zasto je to bas tako i Dr. Slaven Kovacevic u ovom tekstu pokusava dati svoje vidjenje.

*************************

Odmah na početku kažimo kako pozivanje na građanski koncept, model ili ideju ne znači automatski stvaranje unitarne države niti je tako nešto uzročno povezano. Takvo automatizirano povezivanje građanskog sa unitarnim, izvjesno je, ističu oni koji nemaju dovoljno znanja o tim pojmovima ili pak znaju o čemu se radi, pa posežu za političkom manipulacijom kako bi ojačali svoje stavove. Da stvar bude još interesantnija, takvi prave poveznice da građanski koncept automatski znači unitarnu državu, a onda to sve zajedno znači izborni metod jedan čovjek - jedan glas, a onda još k tome dodaju kako bi to značilo stvaranje neke islamske države u Bosni i Hercegovini. Dakle, što bi raja iz mahale rekla ukratko - niđe veze. Ali, baš.

Šta je to građanski model, princip ili koncept?

Odgovor na to pitanje relativno je jednostavan - to ne znači ono što govore protivnici takve ideje - da je to oblik državnog uređenja pojedine zemlje. Očito da zagovornici građanske ideje, koncepta ili modela svoju inspiraciju crpe iz toga da bi Bosna i Hercegovina, kao i svaka druga normalna država, trebala obezbijediti zaštitu osnovnih ljudskih prava svakom svom građaninu, državljaninu ove zemlje, i to na individualnom nivou. Odnosno, onda bi ovdje trebala postojati vladavina prava, kao jedan pojam koji kaže da bi se svi pripadnici jednog društva, na individualnom nivou i bez obzira na status u tome društvu, morali tretirati jednako pred zakonom. Još preciznije, to znači da se svi zakoni trebaju primjenjivati jednako prema svakom građaninu jedne zemlje, bez izuzetaka. Kako pojam vodi porijeklo iz Velike Britanije, početkom XVI stoljeća, onda možemo zaključiti da se radi o izvornom pojmu anglosaksonskog prava, koje je jednim dijelom temeljeno na običajnom pravu. Drugi koncept pravnog poimanja je ovo što se primjenjuje u kontinentalnom dijelu Europe i zbog toga ima svoj naziv kontinentalno pravo, sa svoje dvije varijacije - francuskom i njemačkom. Kako se u našoj zemlji pravna terminologija crpi u najvećem dijelu iz oblasti kontinentalnog prava, onda je najbliži pojam "vladavini prava" ono što kolokvijalno nazivamo "pravnom državom". Sličnost je u tolikoj mjeri velika, jer se u oba pojma pojavljuje država kao vrhovni autoritet i jedini izvor prava i pravde. U oba slučaja, posebno kod "pravne države" (ger. Rechtsstaat) koju u ovim krajevima najčešće pominjemo, država je takav autoritet koji mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti svojim građanima i to na individualnom nivou. Kako to kaže izreka - svi smo jednaki pred zakonom (na individualnom nivou), jer kao pojedinci imamo svoja prava, obaveze i odgovornosti. Ako neko želi kolektivna prava, mora biti spreman preuzeti i kolektivnu odgovornost, što u atmosferi presuđenih "udruženih zločinačkih poduhvata" nije nimalo mudro. Zaključimo kako oni koji se zalažu za građanski model, koncept ili ideju, zapravo svoj temelj imaju u terminu "pravna država" koja mora biti garant svih prava, sloboda i jednakosti, svojim građanima (državljanima) na individualnom nivou. Tačnije, građanski koncept, model ili ideja je temeljena na principima pravne države.

Šta o tome kaže Ustav Bosne i Hercegovine?
 
Ovo je jako interesantno pitanje, koje ćemo započeti sa citatom iz odluke Ustavnog suda BiH broj U5/98-III koji kaže:

"Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav BiH u Aneksu IV Daytonskog sporazuma je sastavni dio jednog međunarodnog sporazuma. Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu – koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3(b) Ustava BiH ‘sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta’ - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav BiH.”

To znači, kako je Ustav BiH sastavnim dijelom Općeg okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, koji se u cijelosti primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ovdje imamo prvi zanimljiv element. Daytonski sporazum ima svoj osnovni tekst od 4 stranice, koje su potpisane na Bosanskom, Hrvatskom, Srpskom i Engleskom jeziku, dok ostalih 11 aneksa sporazuma, kako je to OHR potvrdio u novembru 2017. godine, nikada nisu službeno prevedeni, tako da su svih jedanaest aneksa Daytonskog sporazuma ostali u službenoj verziji samo na engleskom jeziku. To je 1996. godine rekao i tadašnji Visoki predstavnik Carl Bildt, koji je rekao da komisija za prevođenje Daytonskog sporazuma, nije mogla da se usuglasi oko prijevoda, tako da je sve ostalo na službenoj engleskoj verziji.

U toj službenoj verziji Ustava BiH, na engleskom jeziku, pogledom na član I/2 vidjećemo slejdeći tekst:

"2. Democratic Principles Bosnia and Herzegovina shall be a democratic state, which shall operate under the rule of law and with free and democratic elections."

Moj prijevod: "Bosna i Hercegovina će biti demokratska država koja će djelovati na temelju vladavine prava i sa slobodnim i demokratskim izborima."

Vidimo kako je Ustavom BiH propisano da se u njoj primjenjuju načela vladavine prava, a kako smo rekli gore, najpribližniji prijevod tog termina je "pravna država" što onda znači da Bosna i Hercegovina već sada mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti, svim svojim građanima i to na individualnom nivou. Meni je poznato, kako ima onih koji koriste drugačije prijevode ovog člana Ustava BiH, ali ne treba biti previše pametan niti suviše dobro poznavati engleski jezik, da se ova jedna prosto proširena rečenica shvati na pravilan način. Znate šta je zanimljivo. Odete na internet stranicu Ustavnog suda BiH, otvorite Ustav BiH, nađete ovaj član I/2 Demokratski principi i u gornjem desnom uglu mijenjate jezike i znate šta dobijete - četiri različite verzije istog člana Ustava BiH. E sad, kako onda građani Bosne i Hercegovine mogu osjećati pravnu sigurnost kad ni Ustavni sud BiH ne zna šta je službena verzija Ustava BiH, a to je samo ona na engleskom jeziku. Ako meni ne vjeruju, neka pitaju OHR, a to što imaju 4 (četiri) različite verzije istog člana Ustava BiH na svojoj internet stranici, to ide njima na obraz.

Da zaključimo ovaj prvi dio. Ako je Bosna i Hercegovina temeljena na vladavini prava, a vidimo da Ustav BiH kaže da jeste, onda to znači da ovdje mora postojati pravna država koja mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti svojim građanima i to na individualnom nivou. Odnosno, to znači kako ovdje građanski model, koncept, princip i ideja već postoji. Pridodajmo tome i cjelokupan Aneks VI Daytonskog sporazuma, koji govori o zaštiti ljudskih prava, što je ravnopravan aneks onome aneksu pod brojem IV (Ustav BiH), pa onda imajući u vidu da je i Ustavni sud BiH rekao da se Daytonski sporazum u cijelosti primjenjuje u BiH, ostaje otvoreno pitanje - zašto niko od aktivne ili pasivne političke scene nikad nije spomenuo Aneks VI Daytonskog sporazuma koji se bavi ljudskim pravima.

E da, vjerovatno sada neki već izgoriše od želje da iskažu svoje protivljenje, tačnije oni koje se sakrivaju iza termina "konstitutivni narodi" pa se pitaju gdje su te odredbe Ustava BiH koje o tome govore. Ima ta, sada već čuvena alineja 10. Preambule Ustava BiH, koja na engleskom jeziku glasi:

"Recalling the Basic Principles agreed in Geneva on September 8, 1995, and in New York on September 26, 1995, Bosniacs, Croats, and Serbs, as constituent peoples (along with Others), and citizens of Bosnia and Herzegovina hereby determine that the Constitution of Bosnia and Herzegovina is as follows"

Moj prijevod: "Pozivajući se na Osnovna načela dogovorena u Ženevi 8. rujna 1995., au New Yorku 26. rujna 1995., Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstituentni narodi (zajedno s ostalima) i građani Bosne i Hercegovine ovime utvrđuju da Ustav Bosne i Hercegovine je kako slijedi"

To jednostavno znači da Ustav BiH ima tih pet ustavotvornih elemenata: Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale i građane. Tako piše  Ustavu BiH. Da, piše termin "konstituentni" što bi značilo "dijelom cjeline" a nikako da se radi o nekom većem stepenu prava.

Da, jeste, Ustavni sud BiH donio svoju odluku U5/98-III u kojem se kaže da Bošnjaci i Hrvati moraju biti konstituentni u bh. entitetu Republika Srpska, kao i Srbi da moraju biti konstituentni u bh. entitetu Federacija BiH, ali znate kako - kao građani iz etničkih skupina sa svojim ljudskim pravima na individualnom nivou. Još preciznije. To znači kako građani iz različitih etničkih skupina, trebaju imati isti stepen prava, onako kako to kaže član I/2 Ustava BiH, a ne da se etničkim (kolektivnim) pravima daje veća važnost. Kad se, na primjer, radi o zapošljavanju, onda se zapošljavaju građani kojima pripada pravo na rad, a ne zapošljavaju se cijele etničke skupine. Povremeno čujemo kako se govori da je daytonski Ustav BiH, ovu zemlju uredio kao balans između etničkog i građanskog, što želim reći da je samo djelomično tačno. Političke elite dale su takav oreol tim ustavnim odredbama, na način da etničko ima apsolutnu prednost u odnosu na univerzalna prava građana na individualnom nivou, što je veoma pogrešno i nije u skladu sa europskim vrijednostima, posebno sa regulativama iz europske pravne stečevine. To je potvrdilo Vijeće Europske unije (ono iz Brusellsa koje se još zove i Consillium) koje neko hrabro zove Vijećem za vanjske poslove, što je netačno i čime pokazuje elementarno nepoznavanje institucija Europske unije. To svakako nije Vijeće Europe iz Strassbourga. Dakle, Vijeće Europske unije je u oktobru 2017. godine i maju 2018 godine reklo u svome zaključku broj 4. (a ne u neobavezujućoj rezoluciji) sljedeće:

"Whilst acknowledging that the Constitution of Bosnia and Herzegovina lists Bosniacs, Croats and Serbs as constituent peoples (along with Others), the Council reiterates that the principles of equality of all citizens and non-discrimination shall be fully warranted. The Council underlines that no legislative or political steps should be taken which would make the implementation of the Sejdić-Finci ruling and related rulings more challenging."

Moj prijevod: "Iako priznaje da Ustav Bosne i Hercegovine navodi Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstituentne narode (zajedno s Ostalima), Vijeće ponavlja da načela jednakopravnosti svih građana i nediskriminacije moraju biti potpuno garantirana. Vijeće naglašava da ne treba poduzimati nikakve zakonodavne ili političke korake, što bi otežalo provođenje odluka Sejdić-Finci i povezanih odluka."

Time je sve rečeno, iako se neki dan pojavi Dragan Čović, prilikom susreta sa premijerom Hrvatske Andrejom Plenkovićem, sa rečenicom da vladavina prava može biti garantirana samo kroz jednakopravnost konstitutivnih naroda, što je teorijski netačno. To je još jedan njegov konstrukt koji apsolutno nema nikakav temelj ni u teoriji niti praksi. Gore sam vam naveo zašto, a dodajem i ovo. Nositelji suvereniteta jedne države su njeni građani, a nisku nikako etničke skupine, zato bi građani kao nositelji suvereniteta, koji je nedjeljiv i neprenosiv, morali imati adekvatnu ulogu u političkom životu Bosne i Hercegovine, a ne biti majorizirani od strane etno-politika.

Šta je onda unitarna država?

Više teorijskih izbora kaže istu stvar, da postoje dva osnovna oblika državnog uređenja: unitarno i složeno uređenje, s tim da ovo složeno ima svoja dva tipa: federalno (savezna država) i konfederalno (savez više država). Time je sasvim jasno rečeno da građanski koncept, model, princip ili ideja nema nikakve poveznice sa osnovnim oblicima državnih uređenja.

Unitarno uređena država je ona u kojoj postoji centralna vlast sa najvećim stepenom ovlaštenja, u odnosu na niže ili druge nivoe vlasti koji imaju manji stepen ovlaštenja. Jel vi u tome, negdje, bilo gdje, vidite ono što ponavljaju "Čovičevci" - metod jedan čovjek-jedan glas, neku islamsku državu, neko preglasavanje, neke "legitimne političke predstavnike naroda" i sliče bedastoće onih koji se brane manipulacijom. Naravno da ne vidite, jer toga nema. Unitarno uređena država ima svoj dodatni tip, o kojem ćemo nešto reći na kraju. Stojim na stajalištu da za Bosnu i Hercegovinu svaka federalizacija na etničkom principu znači podjelu ove zemlje po etničkim i teritorijalnim linijama. Javljaju se tada pojedini koji mi, s pravom postavljaju pitanja - pa jesu li onda savezne (federalne) države kao što su Amerika, Njemačka, Austrija, ili recimo Belgija unutra podijeljene države. Onda ja tim istim, s pravom, odgovaram kako se radi o različitim historijskim kontekstima nastanka tih zemalja, gdje su različite teritorijalne cjeline, bile one u to vrijeme pokrajine ili države, putem sporazuma ili potpisivanja (ratificiranja) ustava tih zemalja pristale da organiziraju jedinstvenu državu na federalnim principima. S druge strane imamo Bosnu i Hercegovinu, koja danas funkcionira na temelju Daytonskog mirovnog sporazuma i koju nisu potpisale njene teritorijalne cjeline, koje su se dogovorile o uređenju, nego Bosna i Hercegovina, Hrvatska i nekadašnja SR Jugoslavija, kao suverene i međunarodno priznate države, potpisale su 1995. godine mirovni sporazum uz prisustvo šest svjedoka - garanata Daytona - SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija i Europska unija. Zato se, opet s pravom kaže kako Bosna i Hercegovina nije nastala spajanjem nekih teritorijalnih cjelina, koje su kao potpisale neki sporazum na federalnim temeljima, nego je Republika Bosna i Hercegovina transformirana u ovo što imamo danas. Da stvar bude još interesantnija, sve daytonske papire za Republiku Srpsku je potpisivala tadašna SR Jugoslavija, iz samo jednog razloga, zato što Republika Sprska nije imala i nema ni danas međunarodnopravni subjektivitet. Evo vam isječak iz Daytona:

Neki će reći kako Bosna i Hercegovina ima konture federalnog uređenja, jer njeni sastavni dijelovi, entiteti, Federacija BiH i Republika Srpska imaju ugrađene nazive državnih uređenja, pa je to kao asocijacija na federalno uređenje. Netačno, jer niti je Federacija BiH bila međunarodno priznat subjekt, niti Republika Srpska, a to što oni imaju nazive "federacija" i "republika" ne prejudicira državno uređenje Bosne i Hercegovine. Ne znam zašto se često zaboravlja postojanje Distrikta Brčko, koji je shodno članovima 9. i 10. Konačne odluke za Brčko iz 1999. godine ustanovljen kao: jedinstvena administrativna cjelina pod ekskluzivnim suverenitetom države BiH. Dakle, Bosna i Hercegovina se sastoji od Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko. Očito da i ovaj element ne odgovara određenim sadašnji  odredbama Ustava BiH, ali je to naprosto tako.

Da ovaj dio teksta završimo ovako. Oni koji kažu da građanski model, koncept ili ideja automatski znači unitarnu državu, tvrdim da su u krivu, navodeći kao argument primjere Njemačke i Italije. Obje države su temeljene na principima pravne države i kao takve garantiraju sva prava, slobode i jednakostima svim građanima na individualnom nivou, što bi značilo da su one građanski koncipirane. I jesu. Ali, jedno veliko ali, Italija je unitarna država, iako se sastoji od 20 regija od kojih sa povećanim stepenom ovlaštenja, dok je Njemačka savezna (država) koja se isto tako sastoji od regija (pokrajina). Obje su građanske, a jedna od njih je unitarna, a druga federalna država. Dakle, automatika pretpostavljanja da je građansko isto što i unitarno, ovime pada u vodu.

Šta bi bilo najbolje za Bosnu i Hercegovinu?

Moje je mišljenje, da bi Bosna i Hercegovina, uzimajući u obzir njenu veličinu, brojnost populacije i ekonomsku moć najbolje bile uređena, kao složena unitarna država. To je taj tip unitarne države, koji kaže da je složena unitarna država ona koja ima centralnu vlast, koja putem ustava ili zakona vrši transfer dijela ovlaštenja na niše ili druge nivoe vlast (regije) i koja je temeljena na principu decentralizacije. Evo ovih par redova oslikava moje viđenje najboljeg rješenja za državno uređenje Bosne i Hercegovine, vodeći računa da se time smanjuje prekomjeran broj državne administracije, te se pokušava uklopiti u ekonomsku moć države da ona to može lakše finansijski i materijalno podnositi. Za takvo nešto bio bi potreban politički dogovor, ali vas uvjeravam da bi se na ovaj način mogli značajno približiti principima iz europske pravne stečevine, a samim tim biti kredibilniji kandidat za Europsku uniju od ovoga što imamo danas.

Za sve one koji negiraju Bosnu i Hercegovinu ili je kroz neargumentiranu saradnju sa susjednim zemljama uvlače u teškoće, želim ponuditi dokument sa slike, pe neka malo razmisle!