Sjecanje na Lojzu Ćurića

 

Alojz Lojzo Ćurić  31.3. 2007 – 31.3. 2023.

Proteklo je mnogo vode Vrbasom od 2007. kada smo  i mi  i Vrbas ostali bez Lojze.

A čini se da je on i  sada tu, da ga vidiš kada zažmiriš, da ga čuješ iza nekog ćoška...

Sugestija popušta onog trenutka kada shvatim da Banova Luka nije ista, nije ona Zelena Potkova slikara Lojze.

Lojzo je ostao omiljen profesor u sjećanju svih generacija s kojima je u školi Zmaj J. Jovanović letio svijetom mašte.

(Lojzo: Čas je počeo. Pozdrav na lijevo, svjetlosti, rukama u igri. Otvorite blok uvijek bijele neizvijesnosti... Najljepše je izabrati čistu radost, red u mislima - idejama, pa će kao na papiru, i u životu, ako radimo, doći sklad i živahni mir, cilj stvaralačke mašte - bitke kruha i duha.    ...A, kad djeca kažu da nešto postoji, to doista i postoji.)

Poslije pedesetak godina slikanja ostao je u memoriji kao jedna od  banjalučkih likovnih legendi.

(Ivan Lovrenović: Osamaren i zaularen Mrkonjićem, ali njime i ozaren i učovječen — eto riječi  u koje će stati sav čovjek — slikar Ćurić. ... lomeći slikarsku pandžu sa sobom, likovno-pedagošku s djecom, i onu prozaičnu s tjesnacima vremena i širinom slikarskih želja, Ćurić na svojim platnima i u bezbroju skica likovno sanja, skiva i bilježi sudbonosna objavljenja svijeta, kozmosa, koja su širila oči a stezala srce mrkonjićkog djeteta, u babinim pričama, serdžadama, očenašima; u didovim vilenjačkim mlinskim noćima; u garavoj tajni varcarskog kovačkog vignja;  ... u sočnim njedrima rujanskih voćaka; u gorkom čestitom mirisu pelina; a nada sve u sudbinama ljudi — matera, očeva, baba, didova, težaka i kovača — u sudbinama u kojima je merhamet i dobra volja ostao valjda samo kao inat, kao ono čega na jednom mjestu nikako biti ne može i upravo zato ga ima, ustrajno i puno. ...)

Umjetnik Lojzo je slikao i riječima, igrao se jezikom, tekstove su mu krasile originalne metafore.  Manje poznat kao pjesnik, Lojzo je pisao inspirisan zavičajem i tradicijom ne krijući svoju ljubav prema Bosni.

(Ranko Risojević: Ne bijaše toga malo – samo što je rasuto, pa ga treba strpljivo sakupljati, jednog dana ta knjiga govoriće o našem savremeniku kome je bilo više stalo do vlastitog života nego do priznanja svjetala pozornice.  ... krajiški sanjar, koji je ispisivao riječi kao da kruni jezičke bisere tako da svaki za sebe jesu svijet, univerzum, neobjašnjiva zagonetka postojanja. ... Alojz Lojzo Ćurić, bijaše neobičan čovjek, svestrani umjetnik, posvećeni likovni pedagog koji je svojim književnim savjetima usadio zavičaj u dušu nama znanih pjesnika. ...)

(Lojzo iz Kanade: Volim misliti Bosnu, odavde, kao zemlju izlazećeg sunca!

Mi rukom sunce, k’o jabuku. Stojećkom naš bosanski duh.

Kaže mi Tina pred zemljopisnom kartom: "Vaša Bosna je mrva."

-  Da, krušna mrva! Ako ti ispadne na tlo, sagni se, podigni je i poljubi - digni je visoko kao Svetu knjigu...) 

U čast velikog Maka Dizdara (posudivši njegov stih) napisao je: KAD ĆE DOMOVINA. Pjesma ovako započinje: 

KAD ĆE DOMOVINA

(SLOVO O ČOVJEKU

     Mak Dizdar)

 Prvina i pravina Didovina

Od doma i vina Makovina

Hajrudinovina vrtoglavina ina topuzina

Nurudinovina

Otajstvina zavjetina uzlovina ukletina

Obrva grobova otkosa krijesa paučina

Viharina zastavina zagrizina zambakrina

Naplavina ogrizina orljavina uvrlina

Stokosina molitvina kurjakovina

Zujevina zazubina opačina glavarina

Beharevina rojevina rujevina

Klokotavina badnjevina tuđa bungurovina

Kukurovina cvrčkovina prtina tišina bodljevina

Davnina zapjevina frževina sunčavina

Krinovina svatovina pehara pohara obduljina

Siljinjine grmljavine koprivine pamravine

Bezglavine akrepine stršljavine krpeljine

Zgarevine sprževine laževine lavežine

Varcavine medna grča ulišta gorčina

. . . . . . . . .

Lojzo Čurić

 

(Lojzo Ćurić, Umjetnik koji je u životu samo bojom uprljao ruke!)

                                                                                                                                  Mario M.

 

 

DANI RODRIK: Budućnost globalizacije

 

                          Foto: Predrag Trokicić

U narativu na kom je izgrađen današnji globalni ekonomski sistem upravo je došlo do neočekivanog obrta. Od kraja Drugog svetskog rata, takozvani liberalni međunarodni poredak podrazumevao je slobodan protok roba, kapitala i finansija, ali izgleda da se to vreme bliži kraju.

Svaki tržišni poredak podržan je narativima – pričama koje pričamo sebi o tome kako sistem funkcioniše. To naročito važi za globalnu ekonomiju, jer svet, za razliku od pojedinačnih zemalja, nema jedinstvenu centralnu vladu koja utvrđuje pravila i nameće njihovo poštovanje. Ovi narativi pomažu u uspostavljanju i održavanju normi koje omogućuju uredno funkcionisanje sistema. Jednom internalizovane, prihvaćene norme stabilizuju globalna tržišta na način na koji međunarodni zakoni, trgovinski sporazumi i multilateralne institucije to ne mogu učiniti.

Globalni narativi su se kroz istoriju više puta menjali. U doba zlatnog standarda krajem 19. veka, globalna ekonomija je prikazivana kao samoregulišući i samostabilizujući sistem koji je najsigurniji onda kada se države uzdržavaju od bilo kakvog mešanja u njegov rad. Preovladavalo je uverenje da će slobodno kretanje kapitala, trgovine i zdrave makroekonomske politike na kraju doneti najbolje moguće rezultate, za svaku zemlju ponaosob i za svetsku ekonomiju u celini.

Kolaps zlatnog standarda i Velika depresija ozbiljno su uzdrmali narativ o dobroćudnim tržištima. Režim iz Breton Vudsa, ustanovljen posle Drugog svetskog rata na kejnzijanskom učenju o upravljanju makroekonomijom u cilju stabilizacije globalne ekonomije, dao je državama istaknutu ulogu. Iz perspektive ovog narativa jedino snažna država blagostanja može garantovati socijalnu sigurnost i pomoći ljudima koji su propali kroz pukotine tržišne ekonomije.

Breton Vuds je promenio i shvatanje odnosa lokalnih i globalnih interesa. Svetska ekonomija razvijana na modelu plitke integracije podređena je ciljevima pune zaposlenosti i izgradnje pravičnijeg društva. Zahvaljujući kontrolisanom kretanju kapitala i popustljivom režimu međunarodne trgovine države su mogle da razvijaju društvene i ekonomske institucije u skladu sa svojim osobenim preferencijama i potrebama.

Narativ neoliberalne hiperglobalizacije, koji postaje dominantan 90-ih godina 20. veka, uvodi kao prioritete duboku ekonomsku integraciju i slobodan protok novca i na više načina predstavlja povratak narativu zlatnog standarda i veri u blagotvorno delovanje samoregulišućih tržišta. Ovaj narativ takođe predviđa i važnu ulogu države: njen zadatak je da nameće pravila koja će svet učiniti bezbednijim mestom za velike korporacije i banke.

Zagovornici neoliberalnog narativa su verovali da će slobodna tržišta doneti korist i van ekonomske sfere, da će ekonomska dobit proistekla iz hiperglobalizacije okončati međunarodne sukobe i ojačati demokratske snage širom sveta, naročito u komunističkim zemljama kao što je Kina.

Narativ hiperglobalizacije ne poriče značaj društvene pravde, zaštite životne sredine i nacionalne bezbednosti, niti dovodi u pitanje odgovornost države za ostvarivanje tih ciljeva. Ali polazi od pretpostavke da se oni mogu ostvariti instrumentima i politikama koje se neće mešati u slobodu trgovine i kretanja kapitala. Drugim rečima, hoće i jare i pare. Ako su rezultati razočaravajući, kao što se i desilo, krivac neće biti hiperglobalizacija već odsustvo komplementarnih politika podrške u nekim drugim oblastima.

Hiperglobalizacija je u povlačenju od finansijske krize 2008. zato što nije uspela da prevlada svoje unutrašnje kontradikcije. Države koje su nadležnosti za razvoj globalnog narativa prenele na korporacije bile su preslabe da ih navedu da podrže socijalnu i ekološku agendu unutar svojih zemalja.

Svet odustaje od hiperglobalizacije i krajnje je neizvesno šta će je zameniti. Ekonomsko-politički okvir koji sam nazvao produktivizmom naglašava ulogu države u rešavanju problema nejednakosti, u pružanju usluga javnog zdravstva i tranziciji na čistu energiju. Postavljanjem tih zanemarenih ciljeva u prvi plan produktivizam potvrđuje unutrašnje političke prioritete, ne ugrožavajući pritom otvorenost svetske ekonomije. Režim ustanovljen u Breton Vudsu već je pokazao da politike koje podržavaju kohezivnu nacionalnu ekonomiju mogu istovremeno doprinositi promovisanju međunarodne trgovine i protoku kapitala na duži rok.

Druga paradigma u nastajanju može se opisati kao hiperrealizam, po tzv. realističkoj školi tumačenja međunarodnih odnosa. U ovom narativu ističe se geopolitičko rivalstvo Sjedinjenih Država i Kine i primenjuje logika nultog zbira na ekonomske odnose između velikih sila. U hiperrealističkom okviru ekonomska međuzavisnost nije izvor obostrane koristi već oružje koje se može iskoristiti protiv neprijatelja, kao što su Sjedinjene Države učinile kada su kontrolom izvoza onemogućile da kineske kompanije pristupaju naprednim poluprovodničkim tehnologijama i opremi za proizvodnju.

Kojim putem će poći svetska ekonomija zavisi od toga kakve će rezultate dati ovi konkurentski okviri ekonomskih politika. S obzirom na njihovo preklapanje u domenu trgovine, najverovatnije je da će u nekoliko narednih godina države usvojiti protekcionistički stav, vratiti proizvodne pogone u sopstvene granice i usvojiti industrijske politike kojima se promovišu napredne proizvodne tehnologije. Takođe je verovatno da će države birati zelene politike koje pogoduju domaćim proizvođačima, kao što je Zakon o smanjenju inflacije u Sjedinjenim Državama, ili uvoditi barijere na granicama, kao što čini Evropska unija kroz Mehanizam za prilagođavanje ugljenika na granicama. Takve politike istovremeno služe ciljevima domaće i spoljne političke agende.

Ipak, verovatno je da će geopolitički razlozi nadjačati sve ostale i osigurati pobedu hiperrealističkog narativa. Još nije jasno hoće li fokus na podsticanje napredne proizvodnje koji sada dominira industrijskim politikama doprineti smanjivanju nejednakosti unutar pojedinačnih zemalja, s obzirom da će dobra radna mesta budućnosti uglavnom biti u sektoru usluga koji nije od značaja za konkurentsko nadmetanje s Kinom.

Dopuštanjem da službe nacionalne bezbednosti preuzmu ekonomski narativ ugrožava se globalna stabilnost. Rezultat će biti sve opasniji svet u kome će uvek prisutna pretnja vojnog sukoba Sjedinjenih Država i Kine primoravati male države da biraju stranu u konfliktu koji nimalo ne služi njihovim interesima.

Imamo jedinstvenu priliku da ispravimo greške hiperglobalizacije i izgradimo jedan bolji međunarodni poredak na viziji zajedničkog prosperiteta. Ne smemo dozvoliti velikim silama da proćerdaju takvu priliku.

Project Syndicate, 09.03.2023.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 23.03.2023.

Sta Nikola Pejakovic kaze...

Nikola Pejakovic kaze: 

"Srbi koji ne veruju u Boga dobiće večeru i metak u čelo…"

Pogledajte link i uvjerite se!

*********

Nikola Pejaković je rodjen 16. septembra 1966. godine u Banjoj Luci. 

Poslije završene Srednje likovne škole upisao je Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, odsjek pozorišne režije. 

Malo Sinise Kovacevica

"Dao je sve za ništa,ali to je ogromno ništa,nije obično ništa,to je jedno neopozivo ništa,jedno lepo ništa,prelepo ništa,najlepše ništa od svih ništa,jedno antologijsko ništa,čarobno ništa,naj ništa od svih ništa,čudo od ništa.Potpuno ništavno ništa. Ništa je za sve dobilo ništa."

"Jasno je da sam priznao da ne priznajem priznanje kojim priznajem sva dosadasnja priznanja,bez obzira sto ne priznajem da sam priznao da priznajem a nikad neću priznati da sam priznao priznavanje priznanja. A potpis bez potpisa nije potpis cak i ako je potpisan mastiljavom olovkom"

"Juče je prodao 100.000 svojih sunarodnika, Dečane, Gračanicu, mrtve heroje za pare koji će dobiti ako bude dobar i to završi. Dobio mogućnost da nas kinji i tlači još koju godinu. Cena je 30 srebrnjaka. Kako se to zove,dragi jezički čistunci?Preljuba? Ili je i to previše uvredljivo."

In memoriam: Vojislav Vojo Erceg

 

Danas stize jos jedna tuzna vijest. Nakon borbe sa teskom bolescu o kojoj nije zelio pricati, otisao je Vojo Erceg; jos jedan od ljudi koji cine moju Banja Luku, koji su razlog zasto, i pored velikih razocarenja, zelim svim srcem da sto duze budem u nasem gradu. Odlaskom ljudi kakav je i Vojo bio, sve je manje te "nase Banja Luke", sve je manje moje ceznje za povratkom. 

Voje se sjecam od ranog djetinjstva i odrastanja u Strosmajerovoj, basketa na igralistu Braca Pavlic skole, susreta na korzu, kasnije i treninga u Radi Licini, a poslednjih godina susreta i druzenja u Mombasi, kafani na kraju Borika gdje u svakom trenutku mozes sresti nekog iz naseg proslog zivota. Za Voju i Ljilju me veze i iskreno drugarstvo njihove Tamare i moje Jelene iz perioda njihove osnovne skole.

Mozda je najbolje da ponovim jednu od objava u Parkicu o Vojinom Pokretu za Banja Luku.

Pocivaj u miru, dobri moj druze! 

Porodici i svima koji su vijest o Vojinom odlasku dozivjeli kao gubitak dragog druga i prijatelja, moje iskreno saucesce!

***************

20. mart 2016.

Vojislav Vojo Erceg: MOJ RAT ZA BANJALUKU 

Sa konferencije za stampu

Stiglo je proljeće i red je da vidimo šta je sa ovim našim gradom, u kakvom je stanju, pred kakvim izazovima i ko mu sve radi o glavi. U Banjaluci je na sceni visoko korumpirani, nenarodni režim, sa elementima socijaldemokratskog dekora, koji je prisvojio kulturu po kojoj vladajuća koalicija sve odlučuje. Nastavlja se degradacija vrijednosti i od Banjaluke pravi krasno mjesto za pobješnjelo samoljublje, razuzdani snobizam i sve veći nemoral. Mića Popović je naslikao sliku i ispod nje napisao “ Ovaj narod spava”, a slika nam otkriva strahote tog spavanja, tog života bez svijesti, nade i volje. Nažalost, i ljudi u Banjaluci su otupili, umorni su od nepravdi i poniženja, pitaju se gdje će biti dno i da li je ovo sada dno. Imam osjećaj da je ovo replika Banjaluke i, strašno je reći, replika ljudi, jer su svi već sami sebe preslikali u neko drugo stanje. Najveća tragedija je u mozgovima ljudi jer većina građana ne shvata da ih ove naše političke barabe pretvaraju u poslušnu masu koja glupavo aplaudira lažima i bahatom izrugivanju demokratije. Po istoj logici blokade mozga i naše domaće krave bi trebale biti glupe, jer ih niko ne može uvjeriti da umjesto mlijeka daju vodu, iako se to nekom isplati. Na sreću, krave su mentalno čvrste i ne može ih preveslati nikakva propaganda. Ljudi bi od kravica mogli puno naučiti, ali mnogi su se radije ugledali na, sve prisutnije i mnogobrojnije, svinjske Papke. U našoj anahronoj i poltronskoj politici rijeш Papak aludira na karakternu osobinu, a ne na pojam iz marvinske anatomije. Iskreno mislim da ta riječ nije prikladna za naše političke primače, trpače i preletače, jer tu se više radi o moralnom idiotizmu. Drugim rječima, Moralni idiot je poremećena osoba kod koje intelekt ostaje sačuvan, koristi se suvislim argumentima, samo ono o čemu misli i za što se zalaže nije ni moralno, ni normalno. Takve osobe su vrsta nezdravog razuma u kojem se politika, k’o fol, reducira isključivo na zaštitu nacionalnih interesa s jakom ideološkom konotacijom. Nema puno onih koji sastavljaju uzroke i posljedice i koji misle dalje od punog tanjira i dublje od naše mučne svakodnevnice.

Nije sve crno kao što izgleda POKRET ZA BANJALUKU Pamet, ponos, pravda…
Mnogi smatraju da je glavni arhitekta i simbol očuvanja postojećeg režima autoritativne kleptokratije Prvi čovjek Banjaluke, koji se pokazao dobar samo u sprovođenju naredbi svoga Lidera, kao da imamo dvorski sistem. U tome mu, svesrdno pomaže većina, od naroda izabranih, bofl odbornika, koji najviše vole da se bakću raznim, manje-više, nebuloznim razbibrigama, jer je najvažnije da se oko nečega kenja i skrene pažnja sa konkretnih tema. Batali grad koji je postao partijska pijaca, sa likovima koji podsjećaju na majmune-ljenjivce sa Papue Nove Gvineje, istrenirani samo da sjede, podižu ruku i guraju skupštinsku karticu u automat. U svakom slučaju, o najcrnjem od svih crnih Gavrana, koji je na čelo Banjaluke došao samo zahvaljujući Čavićevom i Stevandićevom razigranom politikanstvu, neću više ni riječ da progovorim, jer sam na njega potrošio više pameti nego na nešto zaista pametno i ovo je zaista poslednji put da se sa njim bavim. Treba pričati o tome šta dalje, a potpuno je jasno da je Banjaluci potrebna politička snaga koja može da artikuliše interese normalne, građanske i demokratske Banjaluke.

Rješenje je da prestanemo, svjesno ili nesvjesno, podržavati one čiju globalnu sliku krase lopovluk i promovisanje lažnih kultova i ličnosti. Siguran sam da ima stranaka, organizacija i uglednih ljudi jasnih ideja koji mogu Pokretu za Banjaluku dati snagu da bi se unormanila politička scena i utjecalo na sudbinu našeg grada. Ono na što nikako nećemo pristati, to je prazna politička ljuštura, gomila okupljena zbog cenzusa ili rezultata na izborima ideološka papazjanija u koju bi se nakupili sumljivi ljudi, koji su i odgovorni za sve političke stranputice, oni koji svoj smisao vide u sukobima sa svima oko nas i u konstantnom bježanju od zdravog razuma. Želimo građanima Banjaluke ponuditi nešto drugo osim ovog poraza pameti kojom smo preplavljeni, jer ko krene tim putem gluposti neće završiti dobro. Ljudi moraju da razumiju druge onako kako žele da drugi razumiju njih, moramo, konačno, da pustimo da o našoj budućnosti, umjesto najgoreg, odlučuje ono najbolje u nama. Mi više nemamo, ne godine, nego ni mjesece za bacanje. Sve što sam stariji uvjeren sam da, sa ovo pameti koje mi je preostalo, moram da razmišljam, prije svega, iz osjećaja budućnosti moje djece i unuka, naročito unuka. Neće biti jednostavno jer primitivizam, u svom najnovijem trijumfalnom pohodu, želi dokazati da su svi ti pokušaji besmisleni i potpuno nevažni. Ovakvoj apsolutističkoj politici treba zavađeno i svadljivo pleme koje nije vezano interesom i redom u kući, nego nejasnom krvnom vezom, priglupim mitovima i agresivnim nacionalizmom.

A stiže nam živopisna predizborna kampanja, period “ novih poza starih likova ”, koji nas podsjećaju na vrijeme “ mlatimundijalnog “ ispucavanja političkih fraza i dosjetki. Lideri će nas, svako na svoj jedinstveni način, ubjeđivati da samo rmbače, putuju, pričaju, melju, smješe se.., a mi, nezahvalnici i sebičnjaci, samo na sebe gledamo. To što mi vidimo da su se oni ovajdili i obogatili, to nije tačno. Nas naše oči varaju. Ne mislim da političari na vlasti moraju biti žgolje, da moraju gologuzi šetati ulicom, ali je bezobrazluk i nedostatak kućnog odgoja da baš svaki dan moraju proždrljivo voljeti jagnjetinu, škampe, kavijar i šampanjac. Najtužnije u cijeloj priči je što većina ne razlikuje šampanjac od karlovačkog rizlinga, kao ni kavijar od jetrene paštete. Nažalost, osim ovog SNSD-ovog trusta mozgova, ljepote i elokvencije, ima još puno kalkulantsko-profiterskih imitatora kojima su lukavost i bezočno laganje u opisu posla.
Plašim se, a volio bih da griješim, da će i na ovim izborima samo pedesetak odsto stanovnika Banjaluke obaviti svoju građansku, malograđansku i seljačku dužnost i svojom vrijednom rukom zaokružiti jedan broj. Jedni će glasati za dosadašnje ugursuze, ne zato što su zadovoljni stvarnošću, već sa zloupotrebljavanom i već izlizanom argumentacijom o manjem od dva zla.To su one ovce za šišanje koje se, bez imalo dostojanstva, neprestano ponižavaju i prodaju za malo mesa i pivo. Ne postoji pristajanje na poniženje iz koga može ispasti nešto dobro, jer ponižen čovjek nikada nikome nije pomogao. Zbog takvih tupamarosa i ispadamo kreteni koji biraju moralne idiote. Neki će glasati za nekoga iz obezglavljene opozicije, nadajući se da će baš ti junaci rješiti sve njihove probleme i tjeskobe. Samo što neće! Drugi će izaći na izbore samo kako bi u glasačke kutije ubacili prazne ili maštovito išarane listiće i svoju apstinenciju pretvorili u jasan politički stav. Najbrojnija skupina će naprosto ostati kod kuće jer im je preteško dovuć’ se na izborno mjesto, uz osjećaj da više ne žele nikome da poruče baš ništa. To su oni nesrećnici koji će naredne četiri godine, po kafanama, pametovati i divljati i na vlast i na sve živo.
Pokret za Banjaluku je okupio odličan tim sposobnih, hrabrih i, većinom, mladih ljudi, koji znaju šta znači politički posao koji je pred njima. Očekujemo podršku i pomoć od svih banjalučanki i banjalučana koji, na razne načine i gotovo sa jednakom strašću, vole Banjaluku da nam se pridruže i da zajedno gradimo jednu bolju i sretniju Banjaluku.

Vojislav Erceg, predsjednik Pokreta za Banjaluku i kandidat za gradonačelnika Banjaluke

Miljenko Jergović: Aleksandar Trifunović...

...ili kako djeci objasniti zašto je netko izgrebao baš njihov auto

Aleksandar Trifunović pristojan je građanin. Jedan od sve malobrojnijih koji ima svijest ne samo o etničkim i vjerskim razlikama među građanima svoje zemlje, nego i o tome da nije dopustivo u moralnom ili u bilo kojem drugom smislu hijerarhizirati njezine narode. Po načinu na koji se odnosi prema Bošnjacima, Srbima i Hrvatima Trifunović bi, recimo, mogao biti stanovnik Ženeve, a Bosna i Hercegovina mogla bi biti Švicarska. Nepodnošljivo siromašna, žalosna i opustošena, disfunkcionalna kao Sveta obitelj, bez čokolade, čakija i banaka, ali ipak Švicarska.

Aleksandar Trifunović je, kao što mu se to čuje u imenu i prezimenu, bosanski Srbin. U njegovom slučaju to znači da poštuje onaj u javnosti odavno zametnuti bonton: kada navodi loše primjere, uvijek će započinjati od Srba, dok će navodeći dobre primjere, započinjati od onih drugih. To u harmoničnoj višenacionalnoj zajednici znači pripadati. To znači doista biti Srbin, bez obzira na to kako se opredjeljuješ dok ispunjavaš anketne upitnike.

Takvih kao što je Trifunović ima mnogo u Banjoj Luci, Mostaru i Sarajevu, kao i u onim manjim gradovima, varošima i kasabama, gdje god po Bosni ljudi još uvijek u živom dodiru jedni s drugima. A malo je mjesta gdje nisu. Način na koji on javno komunicira ustvari je način na koji se daleko od javnosti, u svojim privatnim životima, međusobno ophode ljudi. U javnosti je, međutim, drukčije. Kao što je drukčije i kad izlaze na izbore, ili na bilo koji drugi način iskazuju vlastitu političku ili kulturno-identitetsku narav i volju. Identitet je u Bosni oblik nasilja prema drugom. Možda ne samo u Bosni. A ljudi u trideset i kusur godina krvave i upljuvane bosanske demokracije nisu shvatili da bi u javnosti jedni prema drugima mogli biti onakvi kakvi su u privatnom životu, i da identitet nije nužno psovka upućena drugom identitetu.

Aleksandar Trifunović vlasnik je, urednik i svakodnevni pokretač Buke, jednoga od malobrojnih bosanskohercegovačkih nenacionalističkih medija. Mnogo više ih je bilo dok je trajao rat: stranci su tad davali velike novce za tu vrstu novinarstva. Buka, vjerojatno, smeta vlastima u Banjoj Luci. Ništa manje nego što bi smetala vlastima u Sarajevu, e da se Trifunović drukčije zove pa da Buku ima u Sarajevu. Ali nije to ono glavno što njima smeta, niti što Milorada Dodika razgnjevljuje: gore je ono što na svoj vrlo pristojan i ljubazan način govori sam Aleksandar Trifunović. Mali i skrajnuti slobodarski mediji, Buka u Banjoj Luci, Prometej u Sarajevu, još jedan ili dva slična portala u Mostaru, nemaju takvog utjecaja na javnost da bi izazivali bijes gospodara bosanskih etnija, kao ni njihovih gradžanlijskih slugu, ali samo jedan čovjek koji ljubazno i pristojno govori ono što misli, samo jedan stvarno slobodan čovjek, remeti idilu tihoga građanskog rata, općenarodne apatije i identitarne paranoje. Gdje on to govori, da ga se, ipak, tako dobro čuje? Govori u emisiji “Nedjeljom u 2”, nekoj vrsti San Marina, Monaka, Lihtenštajna, usred HRT-a, govori u emisiji “24 minute”, autorskom projektu Zorana Kesića. Oba mjesta na kojima Aleksandar Trifunović ostvaruje pravo mišljenja i govora vrlo su uočljiva iz banjalučke ili sarajevske perspektive, te se, promatrana iz tih krajeva, čine i važnijim, i glasnijim nego što to jesu u svojim zagrebačkim i beogradskim domicilima. Paradoksalno jest, ali neugodniji je po Dodika Trifunović u “Nedjeljom u 2”, nego što bi po Plenkovića itko ikad u toj emisiji mogao biti. Pritom, valja znati da Dodik i Plenković imaju poprilično srodan doživljaj medija. I nije neobično da u isto vrijeme razmatraju donošenje zakona koji je u izravnoj vezi s radom, pisanjem, govorom i djelovanjem novinara. Pritom, bijes gospodara ovaj put uzavreo je nakon treće emisije: “Pressinga” Ilije Jandrića, na hrvatskom N1, emisije krajnje ljubazne, pristojne, građanske. Po gospodare, dakle, najgore.

Milorad Dodik nakanio je, po ugledu na Sjedinene Američke Države i Akt o registraciji stranih agenata iz 1938, donijeti zakon o nužnoj registraciji svih medija u Republici Srpskoj koji primaju inozemne donacije. Dakle, cilj mu je da na isti način i po istoj logici po kojoj su Amerikanci na svom teritoriju blokirali djelovanje Russia Today, a Rusi na svom teritoriju Glas Amerike i Radio Slobodnu Europu, on blokira Buku i još neka glasila, a da djelovanje ljudi kakav je Aleksandar Trifunović s jedne strane obesmisli, tako što će ih praktično onemogućiti u novinarskom poslu, i ozloglasi, tako što će ih proglasiti stranim špijunima.

Plenković nema problema s inozemnim financijerima nepodobnih medija – njih je nestalo još prije nego što je Hrvatska ušla u Europsku Uniju – ali ima problem s novinarskim izvorima, te s curenjem podataka iz istraga za koje je na različite načine zainteresiran. Pritom, on, za razliku od Dodika, ima gotovo potpunu kontrolu nad Državnim odvjetništvom i pravosuđem, tako da je tek pojavom europskog tužiteljstva moglo biti objelodanjeno da mu se ministrice i ministri aktivno bave kriminalom. Naravno ne svi. Jednako kao što se ni svi mediji ne bave otkrivanjem onoga što rade pojedine njegove ministrice i ministri. Plenkovićev cilj tu se ne razlikuje od Dodikovog: stvoriti informativnu idilu, koja u hrvatskom slučaju znači da novinari pišu samo o pravomoćnim sudskim odlukama, dok je u republičkosrpskom slučaju stvar malo različita, jer tamo međunarodna zajednica ima stanovitu kontrolu nad dijelovima pravosudnog sistema.

I onda se, usred svega ovog, jednoga dana Aleksandar Trifunović ujutro probudio te je pred kućom, ispred zgrade, zatekao krvnički izgreban auto. Nije on to ni primijetio, nego njegova mlađa kći. Nedužno je, ali sasvim razložno, upitala: zašto nama? Na to pitanje odgovor nije nimalo jednostavan. Svaki pokušaj da se na njega odgovori suočit će čovjeka s temeljnim nesporazumom oko smisla i sadržaja posla kojim se bavi. Kako da Aleksandar Trifunović svojoj kćeri objasni u čemu je greška? I u čemu je, zapravo, greška? Usput, auto nije bio izgreban samo njemu, nego i njegovome susjedu, novinaru Nikoli Morači, koji je prethodno odbijao odati svoje izvore u slučaju seksualnog nasilja nad jednom djevojčicom. Morača se bio upitao kako je i zašto počinitelj mogao biti pušten na slobodu. I Nikola Morača ima kćer. I opet je dijete prvo vidjelo ogrebotine na autu… Ne, nije ni tu do ogrebotine, nego do odgovora na pitanje: zašto baš nama?

Sat-dva kasnije, Milorad Dodik javno govori da su Trifunović i Morača, možda, sami sebi izgrebali aute. “Rečeno mi je da ima indicija da su sami organizirali tu aktivnost”, kaže Dodik, kazujući što su sve samo u stanju učiniti ti nerazumni mandeljštami, e ne bi li napakostili vlastima i vladaru. Naravno, ništa njemu nije “rečeno”. Ne vjeruje on u to što govori, niti ikoga ima tko bi u takvo što povjerovao. Smisao Dodikova cinizma je u tome da se Aleksandru Trifunoviću i Nikoli Morači pokaže koliko su u svemu ovom nemoćni i jadni, i koliko malo u svijetu kojim on vlada vrijedi ne limarija njihovih automobila, nego njihovo ljudsko ime. Što da ta dvojica očeva kažu svojim djevojčicama? I o čemu da im govore: o Miloradu Dodiku ili o autima?

Aleksandar Trifunović je skupa s Peđom Ličinom, Hristinom Popović, Severinom i Goranom Bogdanom autor najefektnije kampanje protiv govora mržnje i diskriminacije susjeda, koja je u ovim krajevima osmišljena. Njezin smisao je, na neki način, bio upravo u tome da se deaktiviraju oružja i oruđa cinizma. Potreban je mali pomak, sasvim mala promjena tačke gledišta, pa da čovjek shvati kako sve ovo skupa nema nekog velikog smisla, i kako bi, možda, bilo bolje opet biti dobar i pristojan prema drugim ljudima. Temeljna razlika između Aleksandra Trifunovića i Milorada Dodika u tome je što je Dodik nekad davno bio na onim pozicijama na kojima je danas Aleksandar Trifunović, a Trifunović nikad nije bio na pozicijama na kojima je danas Dodik. I neće ni biti. On kući peče kruhove za obitelj i prijatelje, uzgaja tijesto kao da je i ono živo biće, brine se za njega na isti način na koji se pokušava brinuti za zajednicu… On je građanin koji nije izgubio vjeru u ono što radi, kao što je Dodik tu vjeru, pretpostavljam, jednom davno izgubio. Bio bi sretniji da se tad negdje daleko odselio. Cinizam cinika ne čini sretnim.

Slučaj Aleksandra Trifunovića neće među onim drugim nacionalistima izazvati reakciju. U svemu će oni, po potrebi, biti i protiv Dodika, i protiv Republike Srpske, i protiv Srba, ali kad Dodik ošine po Trifunoviću, njima je dobro pri duši. Na ovaj slučaj neće reagirati ni PEN centar u Bosni i Hercegovini, ti nadaleko čuveni antifašisti iz pendžiluka Asmira Kujovića, koji inače spremno bdiju nad svakom opačinom koju počine Srbi i Hrvati, bilo u Bosni, bilo širom svijeta. Ali Trifunović je i njima, kao i Dodiku, baš legao kao šamar budali. Pozlatili bi ključ i čakiju onome tko je Trifunoviću po autu grebao.

Autor: Miljenko Jergović

https://www.vecernji.hr/vijesti/aleksandar-trifunovic-ili-kako-djeci-objasniti-zasto-je-netko-izgrebao-bas-njihov-auto-1665321

"Kinezi" nam srusili spomenik partizanima!

Kako su ti Kinezi nemilosrdni! 

Srusili spomenik partizanima i antifasistima u sred ponosne zemlje Srbije! 

"Kinezi su fasisti koji prekrajaju istoriju Balkana - jer znaju voziti bagere! " 

A sta li smo onda mi koji smo tom bageristi naredili sta da radi?!!

Vjeruj blentavi narode ponosne zemlje Srbije (i okolnih "srpskih zemalja")!

I neka ti je tako kako jeste! Zasluzio si ti to! 

Vjeruj i da ce Rusi doci da na istom mjestu naprave novi spomenik partizanima!

Most Radija Slobodna Evropa: Pozivanje na mržnju nije sloboda govora

U Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o tome zašto se u Bosni i Hercegovini ne primjenjuje Zakon o zabrani negiranja genocida. Sagovornici Omera Karabega su bili Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, i Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava (BiH) iz Bijeljine.

Polemisalo se o tome zašto za godinu i po dana, otkako postoji taj zakon, tužioci nisu podigli nijednu optužnicu iako je bilo više od 50 prijava za negiranje genocida u Srebrenici, da li su razlozi politički ili je taj zakon, koji je nametnuo bivši visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Valentin Incko, od početka bio osuđen na propast i kako Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, uporno nekažnjeno negira genocid u Srebrenici.

Razgovaralo se i o tome kako je tužilac javnu izjavu Radovana Kovačevića, savjetnika Milorada Dodika, o tome da se u Srebrenici nije dogodio genocid protumačio kao njegovo lično mišljenje kojim nije imao namjeru da povrijedi ničija osjećanja i da zato ne podliježe kažnjavanju, može li se dokazati da negiranje genocida podstiče nasilje, da li se pojedine izjave o negiranju genocida mogu tumačiti kao sloboda govora, kolika je kontrola političara u Bosni i Hercegovini nad pravosuđem, kao i o tome da li će Zakon o zabrani negiranja genocida ostati mrtvo slovo na papiru.

OMER KARABEG: Prošlo je više od godinu i po dana otkako je bivši Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, Valentin Incko nametnuo Zakon o zabrani negiranja genocida. Od tada do danas nije podignuta nijedna optužnica. U čemu je problem, da li je zakon tako loš?

MIRSAD TOKAČA: Tužioci ne rade svoj posao, oni pokušavaju da se iz cijele te priče izvuku. Nije Incko taj zakon donio slučajno. Radi se o procesu koji već skoro dvadesetak godina traje u cijeloj Evropi. Vijeće Evropske unije je 2008. preporučilo članicama unije da u svoje krivično zakonodavstvo ugrade odredbe kojima će se kažnjavati negiranje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Naši tužioci treba da rade svoj posao. Zakon je vrlo jasan, on se ne odnosi samo na srebrenički genocid već i na Jasenovac, Holokaust i sve ratne zločine tokom Drugog svjetskog rata. Govori o javnom poricanju, grubom umanjivanju i pokušaju opravdavanja zločina što bi, kako piše u zakonu, moglo prouzrokovati mržnju i nasilje. Dakle, ako negirate genocid koji je učinjen protiv određene etničke grupe i koji je dokazan u sudskom postupku, a to je naš slučaj, stvarate ambijent u kome može doći do mržnje i nasilja.

BRANKO TODOROVIĆ: Kad je Incko nametnuo taj zakon prije nego što je otišao sa funkcije Visokog predstavnika u BiH, na kojoj je proveo više od 10 godina, svima je bilo jasno da se radi o ciničnoj želji da se pokriju godine nerada. Jer svih tih godina Incko, zajedno sa međunarodnom zajednicom koja je stajala iza njega, nije napravio nijedan ozbiljan korak. Međunarodna zajednica u BiH, koja je imala ogromna ovlaštenja u pogledu pomirenja, izgradnje povjerenja, pa i zabrane negiranja ratnih zločina i genocida, nije uradila ništa. Ne bih optuživao Tužilaštvo. Mnogi ljudi u njemu i u pravosuđu su svjesni da ovaj zakon nije dovoljan okvir da bi mogli nekoga optužiti i osuditi zbog negiranja genocida. Nametanjem zakona nekoliko dana prije odlaska sa funkcije Valentin Incko se na ciničan način nasmijao svima nama u BiH, prvenstveno žrtvama. Tokom godinu i po dana od nametanja zakona pokazalo se da je on u praksi neupotrebljiv. I takav će ostati. Zašto? Prvo, taj zakon sam po sebi nije dobar. Drugo, otvara niz pitanja o slobodi mišljenja i govora i treće - bosanskohercegovačko pravosuđe je u takvom stanju da nije sposobno da se bavi mnogo lakšim pitanjima nego što je negiranje genocida. Tako da ne očekujem da će bilo koga procesuirati.

TOKAČA: Teško se složiti sa tvrdnjom da je ovaj zakon neprovodiv. Neprovodivo je ono što nećete da provedete. Zašto Tužilaštvo nije makar s jednom optužnicom izašlo pred sud, pa da sud kaže svoje? Nedavno je glavnituzilac BiH Kajganić rekao kako je vrlo teško dokazati slučajeve negiranja genocida jer nema sudske prakse. Pa, kako će postojati sudska praksa ako Tužilaštvo pripremi slučaj i ne stavi ga pred sud. Slažem se da je Incko dugo čekao. Ali čekao je da naši akteri nešto urade.

TODOROVIĆ: Politički i je u potpunosti stavio pod kontrolu i sud, i tužilaštvo, i sigurnosne i policijske službe. Onog trenutka kad su to postigli, oni više nisu morali da budu zabrinuti zbog bilo kog zakona, ne samo zbog Zakona o zabrani negiranja genocida, nego i zbog zakona koji se tiču korupcije i zlouotrebe vlasti. Druga stvar koju su uradili je da su međunarodnu zajednicu u BiH sveli na karikaturalnu pojavu koja kao nešto radi, a u suštini niti šta radi, niti šta ozbiljno može da uradi.

TOKAČA: Ako imate 50 ili ne znam koliko prijava, a niti jedne optužnice, pa nisu valjda sve te prijave bile bez osnova. Naši tužioci se žale da nema policijskih dojava o negiranju genocida, pa ne treba policija da im sve uradi. Godinama sam radio sa tužiocima Haškog tribunala. Oni nisu čekali da im neko drugi uradi njihov posao, nego su sami istraživali, odlazili na teren, gradili slučaj.

KARABEG: A da li su dobili instrukciju da ne rade svoj posao?

TOKAČA: To je već nešto drugo. O tome neću da raspravljam jer ne znam. Ali je indikativno da oni ne rade na slučajevima negiranja genocida. Da li zato što su pod pritiskom, da li zbog nečijeg signala, da li zbog nekog interesa - neću u to da ulazim. Činjenica je da tih predmeta nema pred sudovima. Žrtve su vrlo nervozne. Hoćemo li čekati da isfrustrirane žrtve, ljudi koji su prepatili strašne stvari i izgubili cijele porodice, naprave nešto. Ja se toga bojim.

KARABEG: Milanko Kajganić, glavni tužilac BiH, kaže da, kad je reč o negiranju genocida, treba pronaći sredinu između slobode govora u krivičnog dela. Mogu li se neke izjave o negiranju genocida u Srebrenici tumačiti kao sloboda govora?

TODOROVIĆ: To je pitanje o kome vrhunski pravnici u svijetu mogu da raspravljaju danima i nikada neće utvrditi pravu istinu.,

TOKAČA: Nijedna izjava o negiranju genocida apsolutno se ne može podvesti pod slobodu govora. Slobodu govora ograničava zakon. Postoji evropski konsenzus o tome da je neprihvatljivo negirati Holokaust i genocid. Postoje konvencije i sudske presude i onda neko dođe s tako stupidnom izjavom. Ne želim nikoga vrijeđati, ali ta izjava je stupidna. Moja sloboda govora je ograničena zakonima ove zemlje. Ne mogu pozivati na mržnju i reći da je to sloboda govora. Ako je sloboda govora da ja mogu kazati šta god hoću, kad god hoću, o kome god hoću, onda je to potpuni haos, potpuna anarhija. Zakon o zabrani negiranja genocida vrlo je jasan i ne želim slušati gimnastiku I ekvilibristiku koju oni sada uvode u narativ o tom zakonu. On je vrlo primjenjiv, samo treba imati hrabrosti.

KARABEG: Jula prošle godine Radovan Kovačević, savetnik predsednika Republike Srpske, javno je izjavio: "U potpunosti uvažavam i najiskrenije žalim za svim žrtvama zločina koji se dogodio u Srebrenici, ali jasno i odgovorno tvrdim da se u Srebrenici nije dogodio genocid". Pošto je protiv njega podneta prijava, tužilac je, nakon što je razmotrio prijavu, zaključio da ta njegova izjava ne sadrži bitna obeležja izazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje, razdora ili netrpeljivosti "jer nije javno odobrio, porekao niti grubo umanjio ili pokušao opravdati zločin". Tužilac smatra da je on izneo lično mišljenje i da nije imao nameru da povredi ničija osećanja. Kako gledate na taj postupak tužioca?

TODOROVIĆ: Mislim da trebamo biti vrlo oprezni kad komentarišemo odluke pravosudnih institucija, pogotovu visokih pravosudnih institucija kao što su Tužilaštvo, Sud BiH ili Ustavni sud. To bi pitanje prije svega trebalo postaviti tužiocu koji je to napisao. To je, kao što sam rekao, pitanje za vrhunske pravnike jer je veoma tanka i slabo vidljiva linija gdje se sa slobode mišljenja i govora prelazi na krivično djelo.

TOKAČA: Mogu privatno misliti šta god hoću. To je moje pravo, ali ovdje se ne radi o tome. Zakon je jasan. On se odnosi na javno poricanje genocida. Kad izađete u javnost, niste više privatna osoba koja o svemu može misliti šta god hoće. U Kovačevićevom slučaju riječ je o javnom poricanju presuda međunarodnih sudova. To je kažnjivo. Skoro sve evropske države su to unijele u svoja zakonodavstva. Nije BiH jedina koja ima takav zakon. Njemačka i Austrija su odmah poslije Drugog svjetskog rata donijele takve zakone. Nakon trideset godina rada Haškog tnbunala mi se vraćamo na priču o slobodi govora. O kakvoj slobodi govora se, pobogu, radi. Ako pustima da svako priča šta hoće, imaćemo haos i nove sukobe.

(Radio Slobodna Evropa)

Zimska idila - mart 2023.!

 

Za one kojima januarska slika zimske idile nije bila dovoljna, evo jedna danasnja! 

Moze li snijeg u martu biti idilican? 

Meni - nikako!