Svetislav Basara: Spomenik nekulture

Krenuh prekjuče u posetu prijatelju u Čačak, ali ovoga puta - poučen prethodnom Kalvarijom na ljiškoj obilaznici - ne dikom i ponosom srpske niskogradnje, autostradom Ljig-Preljina, nego proverenom maršrutom Beograd-Mladenovac-Topola-Rudnik, ali sve što sam postigao bilo je da u Preljini izdangubim isto onoliko koliko sam onomad izdangubio u Ljigu.
Kao što verovatno znate najnoviji naš autoput - koji počinje usred nigdine u blizini Pripizdine - iz te se nigdine na Ibarsku magistralu ponovo "uliva" kod Preljine, a u tu svrhu je napravljen kružni tok na kome se u četvrtak oko podneva iz nepoznatih mi razloga stvorio zastoj, kome sam vrlo zahvalan jer sam zahvaljujući njemu ugledao prizor koji mi je poslužio kao tema za našu današnju kolumnu.
Da ne dužim. Čekajući da "otčepljenje" kružnog toka ugledah s leve strane puta poveliku, a derutnu skalameriju, svu zaraslu u strnjiku, korov, čkalj i šaš i - sve se pitajući kako tu minu , iako sam stotinama puta pored nje prošao, nikada ranije nisam video - zaključih da je razlog tome što se u vremenima pre izgradnje kružnog toka tuda vozilo prilično brzo, pa mi je izmicala pažnji, što je stvar zbog koje sam pre trideset godina lako mogao biti osumnjičen za neprijateljsku delatnost, jer je skalamerija u stvari (bila) neko spomen-obeležje iz komunističkih vremena, što sam ustanovio tek naknadno, po naherenoj zvezdi petokraci zarđaloj do crnila.
Obuzeše me, pravo da vam kažem, neke crne, melanholične misli - ne zbog propasti komunizma, nego zbog druge jedne propasti (o njoj ću kasnije) - a kružni tok, simbol besmislenog vrćenja u krug - beše kao stvoren za takva mračna razmišljanja. Pada mi na pamet da su se pre samo trideset godina lokalni Srbi okupljali na ovom mestu, ritualno se klanjali "senima", "zaklinjali" se i sadili osamdeset sedam ruža za druga Tita, da bi u osvit demokratije spomen obeležje bilo prekonoć pretvoreno u mačije jebalište i prepušteno propadanju.
Nisu me, međutim, crne misli obuzele zbog jugonostalgije za komunizmom i uvelosti osamdeset i sedam ruža za druga Tita, nego zato što mi je puklo pred očima da će kroz izvesno, ne tako dugo vreme, spomen obeležjima pred kojima se Srbi danas klanjaju i zaklinju isto tako isteći rok trajanja i da će i ona biti prepuštena korovu, čkalju, šašu i mačijoj seksualnosti, što se -figurativno rečeno - "sutra" naprosto mora dogoditi zato što naše današnje "danas" nema "juče", pa otuda ne treba da nas čudi zašto naši auto (i svi drugi) putevi počinju usred ničega i u ničemu i završavaju. Vidimo se…

Svetislav Basara
(Danas)

Eldar Dizdarević: Svjetske cijene napuhale bh. izvoz

U prva četiri mjeseca 2017. godine Bosna i Hercegovina je ostvarila robni izvoz od 3,4 milijarde KM, što predstavlja povećanje od čak 16,5 posto u odnosu na isti period prošle godine. Ovi su pokazatelji objavljeni u Informaciji o kretanju makroekonomskih pokazatelja za april 2017. godine koju je objavila Direkcija za ekonomsko planiranje BiH (skraćeno DEP). Političari na vlasti će ovu informaciju iskoristiti - čim je ugledaju - kako bi se javno pohvalili i ukazali na to kako je njihov “predani rad konačno počeo davati rezultate i u makroekonomskoj sferi života ove zemlje”, jer je, ruku na srce, statistika zaista zabilježila impresivan rast izvoza iz BiH.
Međutim, oni upućeniji će znati da to baš i nije tako. Čak se i u informaciji DEP-a navodi da je prilikom interpretacije ovih dosta impresivnih stopa rasta potrebno imati u vidu da je tokom posmatranog perioda došlo i do povećanja cijena pojedinih izvoznih proizvoda, što je u određenoj mjeri rezultiralo ovako visokim stopama rasta. Jer, statistika bilježi u prva četiri mjeseca zaista impresivne, dvocifrene stope rasta izvoza i BiH, ali, nažalost, ne i razloge tog rasta.
O čemu se, dakle, ovdje radi. Probajmo to maksimalno pojednostavniti. Ako se, naprimjer, iz BiH u četiri mjeseca prošle godine izvezlo, recimo, deset jabuka, po cijeni od 1 KM za jednu jabuku, onda imamo vrijednost izvoza od 10 KM u posmatranom periodu. Međutim, ako u narednom istom periodu, recimo, do prva četiri mjeseca ove godine, dođe do promjene cijena jabuka u svijetu, onda će BiH na isti nivo izvoza od deset jabuka, ali sada sa jediničnom cijenom od 1,16 KM po jabuci, ostvariti ukupan izvoz od 11,6 KM, što predstavlja povećanje izvoza od 16 posto u odnosu na isti periodu lani.
No, idemo i dalje sa našim hipotetskim pretpostavkama. Ako, recimo, cijene jabuka na svjetskom tržištu porastu na 1,4 KM po jabuci, onda BiH može čak i u slučaju smanjenja izvoza od, recimo, osam umjesto deset jabuka, ostvariti rast izvoza od 12 posto, sa 10 na 11,2 KM. Ova računica je, naravno, prilično pojednostavljena i krajnje nategnuta, ali može sjajno poslužiti da se objasne impresivne stope rasta izvoza iz BiH. I to zaista tako funkcionira. Nema, dakle, tu nikakvih zasluga bh. političara i kreatora ovdašnjeg makroekonomskog užasa u kojem živimo. Bh. izvoz uglavnom raste zbog promjene cijena raznih proizvoda na svjetskom tržištu i to je stvar koja se mora imati na umu kad god neko pomene impresivne stope rasta bh. izvoza.
U informaciji DEP-a se navodi da je prema podacima MMF-a iz aprila 2017. godine tokom posmatranog perioda došlo do povećanja ukupnog indeksa svjetskih cijena za 30,1 posto, industrijskih inputa za 22,1 posto, indeksa metala za 30,2 posto, aluminijuma za 22,2 posto i sirove nafte za čak 50 posto. Stoga u DEP-u navode da se na osnovu ovih pokazatelja može zaključiti da je realni rast izvoza bio nešto niži u odnosu na nominalni, ali se odmah dodaje da to nikako ne umanjuje činjenicu da je BiH ostvarila vrlo dobar izvozni rezultat tokom posmatranog perioda.
Hajde sada da vidimo šta smo to iz BiH izvozili u posmatranom periodu. Kod kojih je roba ili proizvoda ostvaren najveći porast izvoza? U ovom slučaju gotovo da i ne trebamo gledati u statističke brojke jer se odgovor na to pitanje zna unaprijed. Naravno, najveći porast bh. robnog izvoza u prva četiri mjeseca ove godine zabilježen je u domenu izvoza električne energije i to od čak 77 posto! Električna energija je inače već godinama bh. robni izvozni proizvod broj 1, koji jako utiče na kretanje vrijednosti ukupnog izvoza. Zapravo, toliko utiče na kretanje vrijednost ukupnog izvoza da je prije nekoliko godina jedan ovdašnji makroekonomski analitičar rekao da je pukim pogledom u nebo veoma jednostavno zaključiti kakav je izvoz iz BiH bio. Ako je bilo kiše, bilo je i struje, što znači porast izvoza, pojasnio je on.
I zaista je tako. Električna energija je bh. izvozni proizvod broj 1 i to je zapravo prava zasluga ovdašnjih i pojedinih predstavnika međunarodne zajednice. Nekoliko projekata raznih međunarodnih agencija u BiH je uglavnom koncentrisano na to da se od BiH napravi “proizvodna crna rupa regije”, odakle će se električna energija žicama voditi do potrošača na Zapadu. Za njih je to čista zelena energija, koja žicama bez ikakvog zagađenja dolazi do njih, a nek’ se pri tome građani BiH guše po svojim domovima od dima iz termoelektrana ili pak nek’ njima voda iz akumulacionih jezera potapa polja. Zasluga bh. političara je zaista u tome da bez ikakve kontrole ili pak uvažavanja osnovnih ekoloških načela izdaju dozvole za gradnju elektroenergetskih postrojenja, tako da je BiH već sada svojevrsni svjetski rekorder po broju “prljavih tehnologija” (termoelektrana) po glavi stanovnika ili po kvadratnom metru površine. No, to ima i svoje posljedice. Zagađenost zraka u Sarajevu, Tuzli i drugim bh. gradovima u zimskim mjesecima veća je nego u Pekingu ili Šangaju u Kini.
Idemo dalje. U čemu je to još ostvaren impresivan rast izvoza? Naravno, u izvozu aluminija (30 posto), metalnih proizvoda (30 posto), osnovnih hemijskih proizvoda (17,3 posto), sekundarnih proizvoda (50 posto) te u izvozu koksa, gdje je vrijednost ostvarenog izvoza uduplana. Kao što se može primijetiti, riječ je, uglavnom, o sirovinama ili pak o jeftinim poluprerađenim proizvodima. Nigdje nema nikakvog iole tehnološki razvijenijeg proizvoda - a vjerovali ili ne, imamo ih - nego se naš cjelokupni izvoz uglavnom zasniva na sirovini i poluprerađenim proizvodima. Pojednostavljeno rečeno, to izgleda ovako. Srušimo drvo, u pilani ga izrežemo na trupce i izvezemo po jeftinoj cijeni na Zapad, a potom uvozimo skupi namještaj iz tih zapadnih zemalja po izuzetno visokim cijenama. Baš pametno, zar ne?
A gdje je to BiH najviše izvozila? U Hrvatsku i Srbiju, naravno, pri čemu su registrirane stope rasta robnog izvoza iznosile 30, odnosno 50 posto, što je i najviše doprinijelo povećanju ukupnog bh. izvoza. Pored ovih zemalja, došlo je i do povećanja izvoza u Sloveniju (20 posto), Austriju (17,3 posto) te Njemačku i Italiju po gotovo identičnim stopama rasta od 1,2 posto, odnosno 1,3 posto. Dakle, o iskorištenju brojnih prednosti i osvajanju novih tržišta i dalje nema ni govora u bh. slučaju.
Osvrnimo se sada i na drugu stranu vanjskotrgovinske razmjene. Pomenuto povećanje cijena na svjetskom tržištu vrijedi i u obrnutom smjeru, pa je tako i vrijednost uvezenih roba u BiH u posmatranom periodu porasla u odnosu na isti period lani. Rast uvoznih cijena rezultirao je povećanjem bh. robnog uvoza u periodu januar - april 2017. godine, pa je tako ukupni uvoz robe na nivou posmatranog perioda iznosio 5,4 milijarde KM, što predstavlja nominalno povećanje od 10,4 posto u odnosu na isti period prethodne godine. Međutim, kao i u slučaju izvoza, ako se ima u vidu evidentan rast uvoznih cijena, može se zaključiti da je realna stopa rasta uvoza robe bila otprilike upola niža u odnosu na nominalnu. Dakle, otprilike smo na istom kao i lani, samo što brojke rastu zbog vanjskih faktora na koje mi iz BiH ne možemo uticati.
Vrijednost bh. vanjskotrgovinskog robnog deficita u prva četiri mjeseca ove godine iznosila je 2,07 milijardi KM, što predstavlja nominalno povećanje od 1,8 posto. Međutim, uzme li se u obzir opet onaj pomenuti cjenovni efekt i nešto viši nivo rasta uvoznih cijena u odnosu na izvozne, može se za zaključiti da je deficit u realnom smislu blago smanjen, navodi se u informaciji DEP-a. Na kraju zaključimo. Uvijek je pametno biti oprezan i krajnje skeptičan prema statističkim pokazateljima. Jer, prema statistici, ako uzmemo jednog milionera i jednog prosjaka, onda njih dvojica u prosjeku imaju po pola miliona. No, čak ni to nije problem. Problem je u tome što će bh. političari te podatke pokušati iskoristiti u svoju korist kako bi i svijetu i narodu pokazali kako vrijedno rade i kako je ovdje blagostanje. Jer ako se uzmu statistički pokazatelji o milioneru i prosjaku, narod onda ovdje živi u izobilju. Isto je i sa našim impresivnim stopama izvoza.

Eldar Dizdarević
(Oslobodjenje)

Mladozenja

Mladi Mujo oženio mladu Fatu, useliše oni u svoj novi stan i uživaju u
medenom mjesecu.
I tako svake noći čuje se iz stana vriska i cika, uzdisanje i ljubavno
stenjanje.
Nakon nekoliko dana sretne Mujo susjeda na ulazu, pa će njemu susjed:
– “Mujo, nemoj se ljutit’, al’ ne može se spavat od vas dvoje i vašeg
seksanja. De, stavi joj kakvu krpu u usta da ne vrišti tol’ko.”
– “Ma nema problema komšija, ispričavam se, nisam znao da smo tako glasni.”
Došla noć, kad u jednom trenutku čuje se Mujo:
– “KOMŠIJAAA, JEL ‘VAKO DOBROOO ?”
– “DOBRO JE MUJO, DOBRO JE!” odgovara susjed.
Došla druga noć kad opet Mujo:
– “KOMŠIJAAA, JEL ‘VAKO DOBROOO?”
– “DOBRO JE MUJOOO !”
Treće noći viče opet Mujo:
– “KOMŠIJAAA, JEL ‘VAKO DOBROOO?”
– “Mujo, vadi joj tu krpu iz usta, cjela zgrada misli da mene je..s.

Corax

Crvene bube

Prije neki dan, setajuci Borikom ugledao sam ove crvene bube. Sjetio sam se kako smo ih nekada pratili, posmatrali...Dugo ih vec nisam vidio. Na banjaluckom asfaltu se mogu cesto vidjeti. Ne sjecam se da sam ih vidio u Kanadi.
Jedino sto znam o njima je da su crvene, da imaju crne oznake po ledjima, slicne indijanskim crtezima i da se cesto krecu po dvije spojene jedna na drugu.  Da li je to neka njihova ljubavna igra?
Ne sjecam se ni kako smo ih zvali, niti da smo o njima ucili u skoli. Cime se hrane? Ko se njima hrani? Kako se organizuju?
Mnogo pitanja na koja nemam odgovore.
Mozda neko od vas moze pomoci da konacno naucim nesto o crvenim bubama!?

Anonimni bolesnici - internet manijaci

Nevjerovatan je broj dusevnih bolesnika. Veoma mali je broj onih kojima je ta dijagnoza ustanovljena i koji se lijece. Mnogo je vise onih koji, na zalost, nikada nisu trazili pomoc ustanove u kojoj rade strucnjaci koji su obuceni i kvalifikovani da pomazu takvima. Stoga oni nemaju dijagnozu. Mi ih, a da toga nismo svjesni, svakodnevno susrecemo na ulici, u prodavnici, gledamo na TV, komuniciramo s njima preko "drustvenih mreza", ni ne sluteci o kakvim se bolesnicima radi.
Jedan takav mi se u poslednje vrijeme nakacio na ledja saljuci licne i uvrijedljive komentare na blog.
I uvijek anoniman! Nema petlju da mi se obrati kao covjek covjeku, vec on to onako - hinjski. Svaki blog ima ugradjen pretrazivac koji daje statisticke podatke o broju i duzini citanja, prilozima koji su najcesce citani, pa i lokaciji sa koje se blog cita ili salje komentar. Uz koristenje jednostavne aplikacije informacija o lokaciji ide do adrese, pa sve do slike kuce sa koje se citaju prilozi ili salju komentari. Lokacija sa koje taj bolesnik najcesce salje svoje bolesne komentare poznata. Prepoznatljiv je i njegov stil. Jasno mi je o kome se radi. Nekada davno smo se druzili i smatrali prijateljima... Kasnije smo se razisli... Rekli jedan drugome sto smo imali... I posli svako svojim putem. Tako sam se bar ja nadao. Takav je zivot...Da nije njegovih otrovnih zaoka punih mrznje, zaboravio bih ga i ne bih ga vise nigdje ni spominjao.  Ali nece on da me se kane. Valjda  tako lijeci komplekse i mrznju koji su prerasli u bolest, jer se samo bolestan i covjek pun mrznje, nicim izazvan, moze sluziti ovakvim provokacijama i uvredama.

Pisem ovo jer ovako nesto se skoro svakodnevno desava i drugima. To je rizik kojeg moramo biti svjesni kad koristimo internet i drustvene mreze. Jer internet je pun raznoraznih bolesnika. Moje misljenje  je da ih treba ignorisati i zaboraviti. Oni ce se umoriti ili naci drugu "zrtvu". Nadao sam se da ce se i ovaj "moj" umoriti. Malo sam se prevario. Iako mi je jasno o kome se radi, ja ovom "svom bolesniku" necu pomenuti ime. Ne zasluzuje on, kao ni drugi anonimni bolesnici, ni ovoliko paznje koliko sam mu ovim tekstom posvetio, ali ja ovo radim i da bih ga upozorio (jer znam da ce on ovo procitati) da cu, ako nastavi, objaviti i ime i prezime i grad i adresu kao i bljuvotine koje salje...

A junci (hrv. lipnjani) !!!

Mi februarci ( hrv. veljacari) !!!

Vedad Hasanović: AFORIZMI

Rekli su nam: „Bistro“, iako smo lovili u mutnom.

U ratovima i nema baš puno dobrovoljaca. Uglavnom su svi loše volje.

Dok jedni brane slobodu, drugi se brane sa slobode.

Divokoza je koza kojoj se svi dive.

Holandija i nije baš zemlja slobode. U to su se uvjerile brojne haške mušterije.


Facebook je socijalna mreža puna asocijalnih individua.


U Sarajevu i dalje zagušljivo, Ronhil ga napada – Valter ga brani.

(digitalna demokracija)

Mario M.: Sličice iz Banjaluke

 rane lubenice

 sjecanje na Drum

 suveniri sa istoka

 tisina jednog dvorista

Vladin kvart

 3 na 3 pod Zelenim mostom

 caskanje pred Bosnom

 dom za starije

grafit

aleja

“Svi govorimo NAŠ jezik”

Tribina „Čiji je NAŠ jezik“, koji je organizovao festival EXIT u saradnji s pokretom Novi optimizam, okupio je veliki broj zainteresovanih.

O Deklaraciji o zajedničkom jeziku govorili su lingvistkinja i autorka knjige „Jezik i nacionalizam“ Snježana Kordić, pisac i predsjednik udruženja Krokodil Vladimir Arsenijević, pisac i muzičar Marko Šelić Marčelo, aktivista pokreta Novi optimizam Vlatko Sekulović i glumac i producent Dragan Bjelogrlić, a moderatorka je bila spisateljica i pozorišna umetnica Minja Bogavac. Ovo je još jedan susret na Exit festivalu u nizu događaja organizovanih u okviru inicijative Tiha balkanska većina, kada je neformalna grupa istaknutih umjetnika i javnih ličnosti iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine na inicijativu EXIT tima sastavila otvoreno pismo javnosti povodom rastućih nacionalnih tenzija u regionu.
Minja Bogavac je publiku pozdravila na „sva četiri jezika“ istozvučnim „Dobar dan!“ što je na samom početku oduševilo prisutne i izazvalo podsmijeh takozvanoj jezičkoj različitosti, protiv koje je usmjerena Deklaracija o jeziku. Nakon pozdrava, putem video poruke se obratila srednjoškolka Ajla Vrebac iz Jajca, gdje je zahvaljujući svijesti mladih ljudi zaustavljena segregacija srednjoškolaca bošnjačke i hrvatske nacionalne pripadnosti. Tamo, kao i u još 54 škole u BiH, uspostavljen je princip gdje pod istim krovom postoje dvije škole, hrvatska i bošnjačka, razdvojene smjenama i različitim profesorima. Nakon toga su na sceni svoja iskustva iz borbe za ukidanje segregacije podijelili i srednjoškolci, heroji iz Zenice, Valerija Blagojević, Amar Kundalić, Nedim Alibegović i Aldin Vrškić, koji su, uprkos prijetnjama direktora škola i ignorisanju države, ujedinjeni u stavu “da se može udariti na mladost, ali da se ona ne može pobijediti“. Prisutni su gromoglasnim aplauzom podržali mlade ljude da istraju u svojoj borbi, kojoj su se priključile poznate ličnosti.
Vladimir Arsenijević, čije je udruženje pokrenulo Deklaraciju o jeziku, prisjetio se kako je nastala Deklaracija o jeziku: „Namera nam je bila da dokažemo da mi, uprkos politici, govorimo jednim jezikom, koji samo ima više svojih varijanti, na šta nas je inspirisala knjiga Snježane Kordić. Organizovali smo diskusije na tu temu širom regiona, ali nismo hteli da se zaustavimo na tome, već smo pokrenuli Deklaraciju o jeziku.“
Autorka ove inspirišuće knjige, koja je besplatno dostupna na internetu, objasnila je da je situacija bila betonirana, a sve pod okriljem zakona. “Laž je što piše u zakonu, čemu se suprotstavlja čak 9 000 potpisnika. Svi mi koji smo iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine treba da se suprotstavimo segregaciji i diskriminaciji“, rekla je Snježana i poručili svima da se pozivaju na Deklaraciju o jeziku.
Vlatko Sekulović ovu Deklaraciju doživljava intimno. „Potičem iz mešovitog braka i upravo su takve zajednice posledica razumevanja jednog istog jezika. Ljubav nema granice, što dokazuje i to da su se na Exitu spojili mnogi ljudi nisu sa istog jezičkog područja.“
Da Deklaracija afirmiše ono zajedničko među ljudima misli i Marčelo, koji smatra da je jezik svih nas, ali i političara, koji ga koriste na drugačiji način. „Ako mislite da približite ljude, onda potencirate sličnosti, a ako želite da ih razdvojite onda ističete različitosti“ i dodao da političari često govore o mladima, a nikako da daju mikrofon na koji će oni reći da im je dosta svega i da neće ponovo da ratuju.
Dragan Bjelogrlić je rekao da je činjenica da govorimo istim jezikom. “Jezik će preživeti, a nadam se i zdrav razum. Lingvisti se moraju boriti za jezik i svi mi ne smemo dopustiti političarima da nas ubeđuju da se ne razumemo i da nam je potreban prevodilac. Nauka ne sme popustiti pred politikom“, zaključio je Bjelogrlić. Svi govornici su na kraju panela jednoglasno odgovorili da govore NAŠIM jezikom.
Pokret Novi optmizam napravio je specijalnu aplikaciju za mobilne telefone „Moj jezik“, putem koje se korisnici mogu na praktičnim primerima mogu uveriti da Srbi, Bošnjaci, Crnogorci i Hrvati govore istim jezikom, jer se u svim ovim državama „ljubav“ kaže potpuno isto.

(EXIT)

Slike s izložbe Radoša Antonijevića

Akademski vajar Radoš Antonijević izložio je u banjalučkom Muzeju savremene umjetnosti svoje instalacije i skulpture pod nazivom ‘’Na svom mjestu stajati’’ koje predstavljaju sudbinsku vezu pojedinca sa određenim istorijskim, religijskim, kulturnim… uticajima. Ova zanimljiva izložba je otvorena do kraja augusta.

Provincija bez identiteta

Svake godine osjetim kako Banjaluka sve vise gubi identitet, tone i postaje provincija. I pored velelepnih gradjevina Vlade i Televizije, vodoskoka, novih spomenika, svjetala, napucanih restorana, grudi i usana, zapravo postaje sve vise srbijanska, ili preciznije beogradska provincija.
Sinoc je koncert Banjalucke filharmonije kojim je otvorena tradicionalna manifestacija "Ljeto na Vrbasu" taj moj osjecaj samo pojacao. Direktan televizijski prenos, Gradonacelnik, velika bina uz Vrbas, jos veci LED displej, dirigenti koji se smjenjuju, vokalna solistkinja koja ne pomjera pogled sa nota i teksta, voditeljica koja nevjesto pokusava da bude duhovita, publika koja je, ocigledno je to, dosla da je kamere uhvate... Pretenciozna revija kica...

Sjecam se kako su nekada ovu manifestaciju oranizovali amateri KAB-ovci. Da, bili su oni amateri ali istinski entuzijasti koji su svoje nedovoljno iskustvo, pa i znanje, nadomjestali energijom, entuzijazmom i voljom. Sve to su oni, zajedno sa ucesnicima, glumcima, sportistima, muzicarima, knjizevnicima prenosili na publiku koja je postajala dio zajednicke predstave i karnevala. I svi zajedno su uzivali!
Danas, sve izvjestaceno, napucano, petenciozno, sa ciljem da pokaze kako je nas grad danas velegrad svjetske kulture. Kako moze sve ono sto veliki gradovi, a posebno Beograd moze. Cak je, cujem, za koju godinu Banjaluka i kandidat za neku evropsku nagradu kao kulturni centar Evrope, ili tako nesto... Hej, Banjaluka kulturni centar Evrope! Kome to samo pada na pamet! Koliko god mi to i zeljeli, koliko god vec i sama kandidatura godi - budimo realni - nije ni blizu!
Jer kultura nije samo koncert, televizija, filharmonija, Univerziteti, Akademija nauke i umjetnosti, akademici, profesori, Armanijeva odijela, leptir masne... Kultura se ogleda u svakodnevnoj komunikaciji, u obracanju nepoznatom, u parkiranju auta tamo gdje se auto parkira - a ne na sred ulice ili trotoara, u bacanju opusaka u javne pepeljare - a ne na svakom koraku, u strpljivom cekanju u redu pred salterom, u ljubaznosti sluzbenika, konobara, u uredjenoj bolnici... i jos mnogo cemu.
I sinocni koncert potvrdjuje da bi Banjaluka htjela da bude velika, pa jos i kulturna - ali, na zalost, nije. Htjela bi da lici na Beograd - a svjetlosnu godinu zaostaje za Beogradom, u mnogo cemu.  Koncert je, umjesto prezentacije banjalucke kulture, uglavnom bio posvecen beogradskoj kulturi, filmovima iz Beograda, TV serijama iz Beograda, muzici komponovanoj i vezanoj za Beograd i Srbiju. Jadno je do boli koliko se danasnja Banjaluka dodvorava Beogradu.
Sam koncert, kao i TV prenos je po mom misljenu bio idejni i tehnicki promasaj. Iako se vidjelo i culo da je nedovoljno uvjezbana, filharmonija je bila bolji dio projekta. Scenario i rezija - amaterski, voditeljica bezuspjesno pokusavala da bude duhovita, greske u tonskoj realizaciji, kamera redovno na pogresnom instrumentu (osim sto je bubnjar bio u kadru vise od pola vremena trajanja koncerta)... Sve u svemu, ocigledno je bilo da je sav taj projekt pripreman na veliku brzinu, zapravo nepripremljen i neuzvjezban. I sta poslije ovoga? Razmisljaju li kulturni pregaoci i oni koji realizuju ovakve i slicne projekte kakve kritike za ovakvu realizaciju mogu dobiti od iskrenih profesionalaca, pa cak i onih iz bratskog  Beograda? Ne onih koji ce za sitan honorar prodati svoje ime i reputaciju.

Neko bi se, u ovoj buducoj "kulturnoj metropoli Evrope" morao dobro zamisliti.

Vedad Hasanović: AFORIZMI

Bogatstvo se temelji na razlikama. Zato postoje bogati i siromašni.

Fudbal je igra u kojoj uvijek pobjeđuju kladionice.

Građani se plaše, a političari se boje- raznim bojama.

Desila joj se ljubav na prvi pogled, a drugi je izvisio.

Iz BiH najviše izvozimo omladinu.

Sada je lako biti fin, konkurencija je prilično loša.

Nije dobro spominjati poštenje. Ono nije tu.

Mile Dodik je pomirio stare neprijatelje: Arape i Irance. Otkako je Sarajevo proglasio Teheranom, u Sarajevu je sve više Arapa.

(digitalna demokracija)

Angel T.:9 pictures for you

 

Boise,12.july 2017.


Dragi moji,

u mom Boise-u je vruce (premda vlaga u zraku je beznacajna) pa sam
"pobjegao" u planinsko mjesto McCall,gdje provodimo najvise vremena u
ljetnom periodu.McCall je divno mjesto (nadmorska visina 1.528 m.)
proteze se duz jezera Payette Lake,a svake godine se ovdje sastaje dio
BL kosarkaske raje sa tla Amerike,a tako ce biti i ovog septembra...
Dnevne aktivnosti su standardne: pjesacenje po prekrasnim planinskim
stazama,kupanje u jezeru,odigra se tenis,a najvise vremena provodim s
unukom Jack-om,ukoliko on ima vremena za mene,jer ima odlicno
drustvo.Tesko ga je isterati iz vode,obozava da se vozi na camcu(mi bi
rekli: povelik slauf) koga velikom brzinom vuce brodic i kada naleti
na veci val i otskoci u zrak..tada se cuje samo djecji vrisak srece...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. 

Vas Angel

Vedad Hasanović: AFORIZMI

Alfred Nobel je ostao bez nagrade. Njegovu nagradu dobili su drugi.


Pravdu istjerujemo, a nepravdu puštamo.


Goli otok je ostrvo koje nema veze sa golotinjom i nudističkim plažama.


Zajednički jezik u 4 ex-Yu republike zove se Jezik Mržnje.

(digitalna demokracija)

In memoriam: Enver Đubo

Sinoc sam cuo tuznu vijest da je umro Enver Đubo. Dugo ga nisam vidio. Nas poslednji susret bio je na dan kad sam otisao u Profesionalu Cajaveca, u razvoj TU da se pozdravim sa mojim bivsim kolegama pred moj odlazak u svijet. Otisao sam tada i u Đubinu kancelariju, hladnu kao i sve druge prostorije i zatekao ga u kucnim zimskim papucama. Svi su tih dana i godina oblacili odjecu i obucu koja ce ih koliko-toliko grijati. Zapamtio sam njegove zimske kucne papuce, sjetan osmijeh, tugu iz ociju i iskren pozdrav. Iako to nisam govorio, mislim da je Đubo bio svjestan da se oprastam na duze.
Bio je rukovodilac i strucnjak za koga sa ponosom kazes da si radio s njim. Sjecam se da sam krajem sedamdesetih profesoru na trecem stepenu na Elektrotehnickog fakulteta u Zagrebu, poznatom jugoslovenskom profesoru za komunikacije, kome sam na zalost zaboravio ime, rekao da mi je Đubo sef. Kakva je to reakcija bila!
"Đubo je briljantan um i strucnjak! Budite sretni sto radite s njim i imate mogucnost da ucite od njega."
Upravo tako! Sretan sam sto sam, bar jedan dio svoje karijere, radio s Đubom i ucio od njega. Otici cu danas 13:00 na Gradsko groblje na njegov poslednji ispracaj.

Neka ti je laka banjalucka zemlja, postovani kolega!
Porodici i prijateljima, iskreno saucesce.

Beethoven Silence

Dragan Bursać: Slavi li Banjaluka srebrenički genocid?

Na vijest da se 11. jula u Banjaluci odrzava skup podrske generalu Mladicu prije desetak dana reagovao sam na facebook-u jednom rijecju: "morbidno". Bila je to moja prva reakcija na ovu strasnu vijest. Na zalost, nakon toga,  sam, od nekih bivsih sugradjana na istom fb-u,na istu temu, optuzen da sam "nedorecen" i da "svi oni isto misle". 
Evo, neka Bursacev tekst prenesen i na ovom blogu bude podrska onima koji dizu svoj glas protiv ludila, fasizma i morbidnosti u nasem gradu. Reakcije onih kojima ni to nije dovoljno, kao i onih koji podrzavaju i odobravaju ovaj skup me ne interesuju.
O Srebrenici sam 11.7.2010. napisao: Jedanaesti juli. Ni danas ovom tekstu ne bih nista dodao niti oduzeo.

*****************
Ovaj prilog je planiran za dan 11.07.2017. Danas, 10.07. u 17:30 doznajem da je Policija upravo zabranila skup podrske generalu Mladicu koji je prethodno odobrila.  Reakcije kakve su se mogle naci drustvenim mrezama i u javnim glasilima ipak su prevagnule i doprinijele da razum pobijedi. Ne zanosimo se, to jeste znacajan korak, ali ne i konacna pobjeda. 

*****************

Policija u Banjaluci odobrila je skup podrške Ratku Mladiću, koji organizuje opskurno
nacionalističko udruženje
"Zavetnici". Kako se veli u njihovom proglasu, baš je 11. jul najpodesniji za ovaj šizoidni skup, jer je toga dana "oslobođena Srebrenica", i tako se na najbolji način izražava podrška, kako rekoše, "jednom od najvećih srpskih junaka 20. vijeka".
Da li su među ovim junacima Mladen Stojanović, Sava Kovačević, Marija Bursać, ili na Olimpu srpstva stoji čiča-Draža, pop Đujić te koljači iz posljednjeg rata, poput višegradskih monstruma Lukića ili srebreničkog egzekutora Krstića, jasno je kao dan.
Prvi su antifašisti i "komunistički izdajnici", barem po logici neofašista, organizatora skupa i protestne šetnje. A, drugi? Pa, srBski heroji, naravno! Tako vele "Zavetnici".

Legalizacija genocida
Da je sva muka u ovoj parafašističkoj organizaciji... A, nije! Gradski oci, gradske vlasti, policija, svi zajedno, pljunuli su po žrtvama genocida. Pljunuli bezglavo, sramno i opet stavili prst u ranu one preživjele bije iz Srebreničke.
Ovom sramnom odlukom, kojom se odobrava naci-skup, svi đuture su se svrstali u vagone sa četnicima Dražinim i Đujićevim, sa koljačima Lukićevim, a partizanske epopeje odavno su pretvorene u svenarodni predizborni krkanluk sa gore pomenutim nacionalističkim ikonama na kapama, šajkačama i majicama. Ovim vozom odavno upravlja Ratko Mladić - "heroj, a ne zločinac", poremećeni um koji je u crno zavio bošnjački narod i u sramotu do neba srpski.
Nezgodacija po ovu sramotnu vlast u Banjaluci jeste to što nije izborna godina. I, po sistemu "daj šta daš", može proći i parada nacionalista - po cijenu nemira, nereda, podizanja međunacionalne mržnje do tačke ključanja, e da bi se održalo "podgrijano nacionalno biće". Ova vlast ne samo da nema moralnih skrupula, ona je spremna i svoj narod, predominantno srpski, staviti u rascjep i ugroziti bezbjednost svih stanovnika Banjaluke, za koricu pažnje i Mladićev naklon. Žalosno, ali je to tako.
Politika jeste vještina mogućeg, ali je u nas vještina indukcije zla.

Banjalučani, na vas je red!
Ako se skup održi, a održaće se, biće to konačni test za Banjalučane. Obrazovane i manje obrazovane, intelektualce i radnike, penzionere i zaposlene, studente i budžetlije... Biće to ultimativni test, kojem li se Banjaluka priklonila carstvu i da li je do kraja utonula u dubine zla ili postoji barem foton svjetlosti? A, to je lako pokazati. U teoriji, nije teško biti čovjek.
Dok opskurna kolona bude šetala centrom Banjaluke, ne treba ih provocirati. To će "Zavetnici" u svojoj patetici velikomučeništva jedva dočekati. Treba pokazati svojim glasom da ste veći i bolji od hordi izbezumljenih nacionalista.
Pisci, glumci, novinari, profesori, učitelji, ljekari, pravnici... eto vam prilike da se u ljude upišete. Sa katedri, sa govornica, sa bina i pozornica, iz parkova i sa ulica, iz tekstova i opservacija, sa
tribina i okupljališta... pokažite svijetu da u Banjaluci ima i ljudi mimo svjetine. Učite djecu o genocidu srebreničkom, održite istorijski čas. Tu, u parkovima, na blogovima, na društvenim mrežama... Danas je sve javno, vidljivo, dostupno. Svaki, i najmanji trag o čovječnosti o vama i u vama biće u digitalnim spisima eonima dostupan čovječanstvu.
I da vidimo jednom tu društveno-angažovanu Banjaluku. Da vidimo te profesore ljevičare, te slobodoumne umjetnike, te nezavisne i etički potkovane novinare. Da čujemo glas struke, teorije, koja djeci kroz vrijeme obrazlaže genezu ljudskog zla. Budite ljudi, budite novinari, okrenite leđa i ignorišite svjetinu. Ne dozvolite da vaše informativne emisije pune opskurni likovi sa četničkom ikonografijom.

Neka bude minut ćutnje za žrtve genocida
Ako treba da ćutimo, neka to bude minut ćutnje za žrtve srebreničkog genocida. Neka taj, baš taj minut zapara uši neofašistima, a onda se derite, urlajte iz svih raspoloživih sredstava vaše struke i nauke protiv fašista koji karnevališu po Banjaluci. Neka se od Univerziteta do Televizije čuje osuda ljudi koji zlo slave na ulicama vašeg grada.
Eh!
Pusti sni zdravog razuma. Ovo bi bilo gdje u svijetu bio aktivistički poziv, koji i ne treba upućivati normalnim ljudima. Samo u Banjaluci ovo je utopizam. Najobičnija idealistička zabluda šačice slobodnomislećih. Ostaće tako Banjaluka navijek ista kukavica, sa pet-šest Don Kihota, koji pokušavaju spasiti obraz onih 200.000 što ne žele da im se obraz spasi. I već vidim kako entitetski režim te hrabre ljude koji ustaju protiv tiranije zla etiketira kao "strane plaćenike i domaće izdajnike" dok "objektivno informiše o dostojanstvenom skupu podrške Ratku Mladiću".
Bez zakona mi ne možemo. Zakon je tu da štiti žrtvu, kažnjava zločinca i, prije svega, prevenira novo zlo. A, u nas nema zakona. Genocid ne samo da se može negirati, nego se, kao što vidimo na dan obilježavanja genocida, prave bahanalije u čast onih što ga počiniše.
Nego, šta je sa žrtvama genocida iz banjalučke vizure? Nema ih! Ne gleda se to u Banjaluci kao dženaza pobijenim. Ne, to je tek jedna parada "tamo njih", na koju paradom valja odgovoriti. Morbidne glave u foteljama Grada Banjaluke racionalizuju: hepeningom na hepening. Ne, ne, nema tu za njih 8.372 ubijena čovjeka. To nisu mrtvi ljudi... To su tek brojevi, na koje karnevalom četnika u centru Banjaluke treba odgovoriti. I kako nazvati vlast koja ne da zabranjuje jedan neofašistički skup, nego ga odobrava, a da taj naziv bude pristojan? Ne, nema lijepe riječi za njih.
Kako nazvati Banjalučane, koji će slijeganjem ramena, mutavo propratiti ovaj morbidluk u po centra grada? E, za to ima riječ: saučesnici!

Saučesnik ili pokajnik
Banjalučani, hoćete li izdati onu uncu ljudskosti i nastaviti stranputicom nacionalne narkomanije? Hoćete li po ko zna koji put metaforičko uriniranje po mrtvima prećutno odobravati i racionalizirati nekakvim dankom u krvi, šta li?
Ili ćete se upisati u ljude? Vidite, uvijek možete biti bolji profesori, glumci, novinari, sudije, advokati, studenti... ali slabo kad se otvara portal za biti boljim čovjekom.

A to je 11. jula. Tada će se u Banjaluci razdvojiti čovjek od nečovjeka. Upamtite, i kolektivni minut ćutnje će biti glasniji od urlikanja svjetine koja zaziva Ratka Mladića.
Prestanite slaviti genocid i njegove kreatore. To je ultimatum za upis među ljude.
Nema pravdanja! Nema opravdanja! Osudite zlotvore!

Dragan Bursać (Al Jazeera) 
(BH novinari su osudili prijetnje smrću koje je zbog teksta o skupu podrške Mladiću u Banjaluci dobio Dragan Bursać)

Viktor Ivančić: Zloguki porok

(foto Predrag Trokicic)

Pozor, braćo Hrvati!

Ne igrajte se, tako vam Boga, sa sudbinom Republike Hrvatske!

Kakva god bila, Republika Hrvatska to nije zaslužila!

Vijest što se ovih dana raskalašila na naslovnim stranicama novina – da će sadašnji Trg maršala Tita u Zagrebu biti preimenovan u Trg Republike Hrvatske – svakog bi odgovornog rodoljuba, čovjeka koji racionalno voli svoju zemlju, trebala ozbiljno zabrinuti.

Upozoravam vas: počast koju biste tim putem iskazali Republici Hrvatskoj ujedno će biti jamstvo ograničena roka njezina trajanja.

Urazumite se, braćo Hrvati!

Ne dopustite da vas zavedu neodgovorni pojedinci koji će, pod firmom ljubavi prema domovini, toj istoj domovini – dok joj iskazuju simboličko priznanje – nasapunati dasku i trasirati put u sigurno odumiranje.

Vjerujte mi, braćo Hrvati: nisam ja nikakav zloguki prorok, nego je ovo što se sprema zloguki porok.

Zašto bi Republika Hrvatska dijelila mračnu sudbinu svojih obožavanih i slavljenih predšasnika kojima je, činom upisa na listu spomeničkih veličina, potpisana smrtna presuda?

Treba li ja da vas na to podsjećam, braćo Hrvati: sve što ste dosad simboličkim putem projicirali u vječnost – otišlo je u pičku materinu!

Sjetite se Jugoslavije, braćo Hrvati, pa bratstva & jedinstva, socijalističke revolucije, proleterskih brigada, partizanskih odreda, narodnih heroja, žrtava fašizma, kralja Aleksandra, svih tih zaboravljenih i prezira vrijednih nakaznosti po kojima su se zvala vaša gumna i drumovi, sjetite se naposljetku samoga maršala Tita kojeg ovih dana sustiže zadnji čin odavno izrečene kazne.

Treba li ja da vas na to podsjećam: kada Hrvati po nekome ili nečemu nazovu aveniju, ulicu, trg ili aerodromsku zgradu, započinje muklo odbrojavanje i samo treba čekati moment kada će paklena naprava neumoljivo detonirati i otpraviti dotad neupitnu svetinju u propast.

Zar i Republiku Hrvatsku, braćo Hrvati?

Nemojte da se desi, braćo Hrvati, da kroz dogledno vrijeme preko imena trga obnavljate uspomenu na državu koju ste nekoć imali.

Da ni ne spominjem zlobnike koji već sada, na samu najavu promjene naziva trga pred zagrebačkom kazališnom zgradom, zbijaju otrovne šale, poput one da će nas trg podsjećati na zemlju koja veličinom podsjeća na trg.

Razmislite: nije li bolje da se trg zove po nekome tko je za vas zauvijek mrtav, nego po nečemu što treba biti vječno, ali će mu se upravo operacijom administrativno-simboličkog veličanja smrtnost osigurati?

I Tito je trebao biti vječan, braćo Hrvati!

Upozoravam vas: zalagati se za Trg Republike Hrvatske znači direktno raditi o glavi Republici Hrvatskoj.

One koji su predložili da se najljepši trg u Zagrebu nazove po Republici Hrvatskoj trebalo bi uhapsiti i sudski goniti zbog neprijateljske djelatnosti protiv Republike Hrvatske!

Treba li ja da vas podsjećam, braćo Hrvati, na sve one tekovine, vrijednosti, ličnosti i državne tvorbe kojima ste simboličkim i spomeničkim sredstvima izražavali vječnu zahvalnost i slavu, da biste ih kasnije bez milosti vrijeđali, pljuvali i gazili?

Zar stvarno želite da tako završi i Republika Hrvatska?

Zar je moguće da ste je izgustirali za manje od tri desetljeća?

Shvatite to već jednom, braćo Hrvati: put do pakla popločan je spomen-obilježjima.

Treba li ja da vas na to podsjećam: pompozna demonstracija odanosti oduvijek je ovdje značila početak izvršenja atentata.

Suprotno agresivnim raspravama što se ovih dana preko svih medija vode na temu ‘Koga to Hrvati žele ili ne žele veličati?’, ovdje se radi o tome koga Hrvati kane likvidirati.

Ne želim vjerovati, braćo Hrvati, da želite likvidirati Republiku Hrvatsku!

Imate li mrvu samilosti?

Zašto, za Boga miloga, jednu dražesnu, lijepu i mladu državu tako rano poslati do đavola?

Treba li ja da vas podsjećam na tu čeličnu zakonomjernost: sve što se ovdje službeno uzvisuje, osuđeno je na nestanak; što je veći spomenik, to će biti grandioznije njegovo rušenje.

Nema u Hrvatskoj tako otpornog spomenika koji će preživjeti konvertitski mentalitet svojih obožavalaca.

Sjetite se, braćo Hrvati, koliko vas se onomad okupilo na željezničkom kolodvoru u Zagrebu prilikom ispraćaja posmrtnih ostataka maršala Tita – dok su ovi putovali Plavim vlakom od Ljubljane prema Beogradu – koliko ste tada samo hektolitara suza prolili, koliko bolnih jecaja otpustili ka nebu, da biste za manje od desetljeća u istoj množini i s istom neukroćenom strašću vitlali glogovim kolcima koje treba zabiti u Vampirovo epohalno nedjelo.

Zar je moguće, braćo Hrvati, da ste već sada spremni našiljiti glogove kolce kojima ćete u doglednoj budućnosti proburaziti Republiku Hrvatsku?

Što vam je ona, pobogu, skrivila?

Niste li u stanju voljeti Republiku Hrvatsku tako da ne plazite pod njenom zastavom i ne kitite njenim imenom javne površine?

Upozoravam vas, braćo Hrvati, da se iznova ne predajete zlogukome poroku i ne upuštate u novi predmortalni spektakl, jer ste već stotinama puta dokazali da je simboličko slavljenje i iskazivanje lojalnosti tek kamuflirani izraz mržnje koja će eruptirati punom snagom kroz koju godinu ili koje desetljeće, svejedno, a nikad se još nije dogodilo da ona ostane trajno zatomljena.

Treba li ja da vas na to podsjećam: javna demonstracija ljubavi ovdje ima ulogu prijekoga suda s odgođenim izvršenjem kazne.

Masovno obožavanje je emocionalna kulisa iza koje se kriju dželatska sjekira i konopac za vješanje.

Koga Hrvati javno zagrle, pa ga krenu sakralizirati i za života pretvarati u spomeničku baštinu, sigurno je da će mu kad-tad zdrobiti kosti.

Ne mogu se sjetiti, braćo Hrvati, ni jednoga vašeg kolektivnog zaklinjanja koje se nije pokazalo pukom uvertirom u kolektivno proklinjanje.

Da mrtva usta govore, bilo tko od onih koje danas pamtimo kao omražene hrvatske izrode, diktatore, krvoloke, ljudoždere i djecoubojice mogao bi posvjedočiti da je njegova agonija počela od trenutka kada su ga Hrvati izlili u bronci.

Treba li ja da vas podsjećam na taj narodni običaj: Hrvati uvijek u bronci izliju objekt nad kojim će kasnije izlijevati žuč.

Veliki hrvatski kipari, poput Antuna Augustinčića – koji je klesao biste i za poglavnika Pavelića i za maršala Tita – ogorčeno su i ne bez grižnje savjesti pred kraj života sebe doživljavali kao višestruke ubojice, smatrajući da su sa svakim udarcem dlijetom upućivali tempirani metak u glavu velikana, makar je tanad putovala godinama ili decenijama.

Razmislite, braćo Hrvati, zbog čega se ovdje u relativno pravilnim etapama kompletni fundusi sakralnoga blaga pretvaraju u deponije za odlaganje povijesnoga otpada.

Morate li ka tom deponiju uputiti i Republiku Hrvatsku?

Morate li joj imenom trga zapečatiti sudbinu?

Ne bi li barem ona mogla biti izuzetak?

Treba li ja da vas podsjećam na neumoljivost hrvatske tradicije: teško je sjetiti se odurnosti koja u određenom času ovdje nije pretvorena u svetinju, a još teže svetinje koja po isteku roka trajanja nije proglašena odurnošću.

Urazumite se, braćo Hrvati, ako već znate da svoje vječne ideale, svoje besmrtne političke vođe i svoje svevremenske državne tvorevine mijenjate kao zmija kožu, pa migoljite od jedne do druge historijske katastrofe, od jedne do druge satrapije, politički se artikulirajući samo u krajnjim modusima klicanja i pljuvanja, klečanja i gaženja, rušeći bez skrupula svoje jučerašnje nedodirljive idole za račun današnjih, kao što ćete današnje za račun sutrašnjih pretvoriti u ruševine, dopustite da bar poneki od tih entiteta umaknu sirovim emocijama vašeg podaništva.

Ovako, Republici Hrvatskoj u koju se kunete počet će otkucavati smrtna ura, te sam čak i ja – iako držim da dotična ne vrijedi pišljiva boba – zgrožen sudbinom što joj je namijenjena.

Gdje vam je duša, braćo Hrvati?

Ako već netko činom iskazivanja počasti treba biti osuđen na nestajanje, a pritom postoji šansa da ta pošast počasti i prateća višestoljetna terevenka jednom zauvijek prestanu, pitam se – zašto plato ispred zagrebačke kazališne zgrade ne bi ponio naziv Trg hrvatskoga naroda?

Novosti, 01.07.2017.

Peščanik.net, 03.07.2017.

Za odmor od vreline....

Božidar Andrejić: Gornja Makedonija?

Bio sam, zaboravih, da l' u Gornjem ili Donjem Stupnju. Sećam se samo da sam pitao - da li je Gornji Stupanj na višem stupnju razvoja od Donjeg. Ma nema razlike, kazaše. Znam za Gornje i Donje Brijanje, Gornju Stubicu, ima i dva Krnjina itd… Mnoga sela imaju gornji i donji kraj: u mom detinjstvu su bili zadnji izdanci tuča između momaka iz jednog i drugog kraja... Nagorno Karabah sigurno nije kritičan iz istog razloga iz koga su izbijale te momačke tuče.
Kad je postojala Gornja Volta, bio sam ubeđen da ima i Donja, sad sam samo siguran da je ta Gornja postala - Burkina Faso. Francuzi, čija je to kolonija bila, Holandiju kad se bukvalno prevede zovu "donja zemlja" (Pays-Bas).
Najveća, zamalo da napišem "gornja" osobenost tih gornjih i donjih naseobina, mesta (toponima) - sad bi na "ptičjem" EU-novogovoru rekli destinacija - jeste u tome što neretko, ona koja se zove donja može da bude na brdu, a gornja u nizini. Uz to, kolonijalni kartografi nisu mnogo vodili računa o nadmorskim visinama, očito su gornjim krstili one teritorije koje su na mapi iznad. Jer, uobičajeno je da doživljavamo da je sever - gore, a jug - dole, mada vasionu baš briga za to.
Kad se sve to uzme u obzir, više nego zanimljivo izgleda predlog koji se nedavno čuo, posle izbora Zorana Zaeva za premijera Makedonije (BJRM). Kaže, u sklopu očekivanog poboljšanja odnosa sa Grčkom očekuje se i rešenje u vezi sa imenom. Neko je pomenuo da bi Zaevljev premijerluk mogao da dobije ime Gornja Makedonija.
A valjda bi onaj grčki deo ostao - Makedonija. Da ne bude nadgornjavanja. Da ona druga ne bude donja. Kao što Gornja Volta nemađaše - donju. Da se u jeku posvemašnje (polne) ravnopravnosti ne može napraviti ni najmanja aluzija na "misionarski položaj" u seksu koji automatski implicira da se zna ko koga j.... Međutim, kad je već o tome reč, opasnije je to kad je "u zdrav mozak". A izgleda da je reč o tome.
Davno mi je jedna prijateljica, Peruanka - smem li sad da kažem "našeg" ako je crnogorskog porekla - rekla kako je čula da će zemlje, poput SFRJ, gde ima mnogo skraćenica brzo da propadnu. Osetio sam da je reč o interpretaciji neke loše propagande, pa sam odgovorio da se tu sigurno misli na opasnost od birokratizma (sovjetskog tipa) koji je sklon tome. Pa i GULAG je skraćenica. Teza nije bila tačna, ali su te zemlje ipak propale. Sad im drugi nadevaju imena koja požele. Glavna konstituciona akta im se zovu - ustavni okvir ili "... ski sporazum", Balkan je podeljen. Bugarski deo sa sve planinom po kojoj je dobio ime je EU, a ostatak je Zapadni Balkan. Divlji i zapadni! U dokumentima "međunarodne zajednice" koleginica je našla pojam "Zapadno Kosovo". Da ne bi bila Metohija. Na kom pridevku Srbija insistira.
- Izvinite da li taj lift ide gore?
- Ma, šta ćete GORE od ovoga!

Božidar Andrejić
(Na drugi pogled, Danas)

Most Radija Slobodna Evropa: Crkvene privilegije

O privilegijama Katoličke crkve u Hrvatskoj i Pravoslavne u Srbiji razgovarali su dva sociologa religije - Srđan Barišić iz Beograda i Ivica Maštruko iz Zadra sa novinarom Omerom Karabegom.

IVICA MAŠTRUKO: Problematičan je ugovor o suradnji na području odgoja i kulture gdje se govori o obaveznoj nastavi vjeronauka u osnovnim školama i u dječjim vrtićima. Problematičan je i ugovor o gospodarskim pitanjima u kome se govori o načinu financiranja Katoličke crkve. To je temeljni problem.

SRĐAN BARIŠIĆ: U Srbiji je sve zasnovano na zakonskoj regulativi koja je išla obrnutim smerom. Prvo je donesena uredba o uvođenju veronauke u škole, zatim je usvojen zakon o crkvenim i verskim zajednicama, pa tek onda je položaj verskih zajednica regulisan ustavom, što je pravni nonsens, jer je ispalo da se nižim pravnim aktima definišu odredbe viših pravnih akata, pa i onog najvišeg - ustava. Sve je to urađeno pod pritiskom verskih zajednica među kojima je najgromoglasnija bila Srpska pravoslavna crkva. Nedavno smo čuli izjavu patrijarha Irineja da je došlo vreme da veronauka postane obavezan predmet, što je naišlo na kritiku građanskog društva.

MAŠTRUKO: Prema Vatikanskim ugovorima hrvatska država osigurava u svom budžetu oko 300 milijuna kuna za plaće i mirovinsko osiguranje svećenika i za karitativnu djelatnost. Oko 230 milijuna kuna se izdvaja za vjeronauk. Tu je onda i 60 milijuna kuna za zaštitu kulturnih dobara. Za vojni ordinarijat godišnje se osigurava 115 milijuna kuna. Taj novac se troši na hodočašća i plaće svećenicima koji su aktivni vojnici jer imaju činove. Recimo, generalni vikar, odnosno glavni vikar za vojsku koji je u rangu biskupa, prima plaću general bojnika. Predviđena je i naknada za imovinu koja je u Jugoslaviji bila oduzeta Katoličkoj crkvi. Ne treba zaboraviti ni ono što izdvajaju općine i županije za pomoć crkvi, crkvene svečanosti, hodočašća, popravku crkvenih objekata i slično - tako da po mojoj procjeni Katolička crkva dobija preko milijardu kuna godišnje.Tu nije uračunato da Katoličke crkve uopće ne plaća porez.

BARIŠIĆ: Država Srbija direktno finansira obnovu hramova i izgradnju hrama Svetog Save. Taj hram ima tretman državnog projekta. Već nekoliko godina svaki građanin, koji u periodu od 15. juna do 31. avgusta koristi usluge PTT-a, mora da na svaku pošiljku zalepi takozvanu doplatnu marku od 10 dinara, a prihod od njene prodaje ide za izgradnju hrama Svetog Save. Iz budžeta se dobrim delom plaća socijalno i zdravstveno osiguranje sveštenika. Kad je reč o porezu, podsetio bih na nedavnu izjavu patrijarha Irineja da crkva neće plaćati porez sve dok joj ne bude vraćena sva imovina. To je bezmalo ultimatum državi. Crkvi je dosad vraćeno preko 70 posto imovine. Reč je o stotinama hektara obradive zemlje i šuma i velikom broju stanova, lokala i drugih objekata po centrima gradova gde je nekada bilo locirano visoko sveštenstvo. To je
veoma mnogo s obzirom na pravnu zamršenost procesa restitucije jer su objekti nakon nacionalizacije nekoliko puta menjali vlasnika.

MAŠTRUKO: Nema dvojbe da su obje crkve u privilegiranoj poziciji. Jer ako se u Hrvatskoj na zgrade Biskupske konferencije i vojnog vikarijata, čija je izgradnja financirana iz budžeta, stavlja oniks - ne mramor već oniks - onda se sigurno može govoriti o privilegiranom statusu. A u Srbiji, po ovome što smo čuli od kolege Barišića, situacija nije mnogo različita.

BARIŠIĆ: Slažem se da je to slično. Često kažem - kada bi Srpska pravoslavna crkva bila organizovana kao Rimokatolička, mislim da bi bila toliko jaka da bi zamenila državu.

(Radio Slobodna Evropa)

Svetislav Basara: Pronalazači grešaka

Došlo zadnje vreme!
Ne može čovek da popije dva kila rakije, da to javnosti predstavi kao ispijanje kafe i limunade, a da ga nedremani neprejebivci ne raskrinkaju, kao što su onomad podfamozni komentatori raskrinkali mene, nakon što sam bezuspešno pokušao da orgijastičko rakijanje predstavim kao bezazleno kafenisanje.
Ama to su - bezbeli će graknuti dilberi iz bolje i zubatije Srbije - komentatorski mufljuzi i luzeri, ali zubati dilberi neće biti u pravu, jer raskrinkavači laži tipa podfamoznih komentatora u obema Srbijama nisu izuzetak, nego pravilo. Niko ovde nikome ništa ne veruje i to s dobrim razlogom jer ovde - čast retkim izuzecima - svi masno lažu i svi u svemu vide prevaru.
Sad će pak neki naivčina reći da je to, kao i siromaštvo, naša "komparativna prednost" jer nas nedremane, neprejebive i nepoverljive kakvi smo, niko ne može izlagati i prevariti, ali ni naivčina neće biti u pravu jer nema ko nas nije obrlatio i prevario, samo ako mu se navio Crven Ban, a Srbi - masovno (i samo naoko paradoksalno) - najviše veruju upravo najmasnijim lažovima i prevarantima.
Odgovornost, međutim, za takvo stanje stvari - zbog kojeg se sve brže i sve neopozivije pretvaramo u naciju mufljuza i luzera - ne pada na sadašnji naraštaj. Davno je to zakuvano, još u XIX veku, u vreme kada su Pantelija Srećković i njemu slični klepali srpsku istoriju i ukrašavali je fantazijama i lagarijama. I blaženopočivši Ćosić je vaktile napisao srceparatelnu odu srpskom laganju, pravdajući ga "teškom istorijom i uslovima života", ni na trenutak se ne zapitavši nisu li možda teška istorija i teški uslovi života posledica, a ne uzrok sveopšteg laganja.
Upravo zato bi Vučićev poziv na dijalog o demitomanizaciji Srbije opozicija (a i svi ostali) trebalo da shvate krajnje ozbiljno, bez obzira koliko Vučić mislio ozbiljno, a intimno ne verujem da misli, jer ako bi mislio ozbiljno - dozvolimo i tu mogućnost - onda bi radio direktno protiv svojih najboljih interesa. Pa zašto onda - možda ćete se zapitati - ako već ni ja ne verujem Vučiću, huškam opoziciju da se odazove na Vučićev ljubazni poziv? Zato što boljeg predlagača i pozivara nema, eto zašto, a ako je našoj nadasve principijelnoj opoziciji ispod časti da razgovara sa Vučićem i ako čeka pojavu nekog blagočestivijeg srpskog vladara koji bi zadovoljio njene visoke kriterijume, onda stvar možemo postaviti i ovako: ako se takav pojavi, koji će nam onda Crven Ban opozicija.
Vladara po meri i ukusu opozicije nema - niti će ih biti - ne samo u Srbiji nego nigde na ovom guravom svetu, ali opozicija i postoji (tamo gde postoji i gde nije ikebana) upravo zato da svim legitimnim sredstvima vladara primorava na što je moguće veći stepen blagočestivosti i blagorazumija. Jedno od tih legitimnih sredstava je i dijalog, ma koliko u početku izgledao uzaludan.

Svetislav Basara
(Danas)

Admir Lisica: BiH - nekadašnja zemlja snova evropskih migranata

Gledajući iz današnje perspektive zvuči gotovo pa nevjerovatno da je Bosna i Hercegovina na početku austrougarske vladavine bila jedna od najpoželjnijih destinacija za življenje među evropskim doseljenicima, koji su uslijed nestabilnih ekonomskih prilika u svojim zemljama sreću tražili upravo u zemlji iz koje danas skoro svakodnevno neko ode tražeći sreću koju ovdje ne mogu pronaći.

Novčani poticaji i besplatno obradivo zemljište

Primamljiva ponuda tadašnjih vlasti upravo je bila glavni razlog zbog kojeg je Franz Benzinger, uzgajivač duhana iz Heidelberga odlučio da se doseli u Bosnu i Hercegovinu, te tako, prema pisanju dr. Amile Kasumagić (‘Austrougarska kolonizaciona politika u BiH i prvi njemački doseljenici’), postane prvi ekonomski migrant sa područja Njemačke. Naime, nakon poziva što je novouspostavljena austrougarske vlast poslala poziv migrantima za naseljavanje prema perspektivnoj Bosni u kojem im se obećavao poticaj za pokretanje vlastitog biznisa, ali i besplatna obradiva površina, Franz Benzinger je odlučio obići okolinu Banje Luke kako bi se uvjerio u ono što nudi austrougarska vlast.
Nakon ispitivanja stanja na terenu Benzinger se vraća u Njemačku, a inspirisan onim što je vidio, ubrzo se ponovo vratio u Bosnu sa svojom porodicom, ali i sa još nekoliko drugih njemačkih porodica koje su, očarane pričama ovog uzgajivača duhana, svoj novi i uspješniji život željele započeti u obećanoj zemlji Bosni i Hercegovni. U prvih nekoliko godina nakon okupacije Bosne i Hercegovine, osim stanovnika Njemačke i Austrije kojih se doseljavalo najviše, među doseljenicima su još bili i Česi, Mađari, Poljaci, Slovenci, Hrvati i Slovaci čiji je broj rastao iz godine u godinu sve do početka Prvog svjetskog rata kada se doseljavanje privremeno zaustavlja zbog nepovoljne političke situacije. Koliko je doseljavanje u Bosnu bilo atraktivno među ostalim zemljama pod austrougarskom vlašću govori i proglas sa trga u Zagrebu 1878. godine u kojem se javno pozivaju stanovnici da se dosele u novo područje koje je od sada pod austrougarskom vladavinom.
Područja koja su ekonomski migranti naseljavali bila su ona bogata obradivom površinom kao što su Semberija, okolina Banje Luke, Prnjavora, ali i dijelovi srednje Bosne u blizini Busovače. Bilo je i onih doseljenika koji su svoj ranije stečeni kapital željeli usmjeriti u neki od privatnih poslova, te su se naseljavali u većim gradskim centrima, koji bi im omogućavali provođene ranije zamišljenih poslovnih ciljeva. Ipak, san o obećanoj zemlji sa privrednim potencijalom među evropskom gospodom nije dugo trajao, jer su se u toku Prvog svjetskog rata zbunjeni cjelokupnom političkom situacijom počeli iseljaviti na područje današnje Vojvodine posredstvom agitatora, čime je dolazak u Bosnu i Hercegovinu prestao biti atraktivan u onoj mjeri kakav je bio na početku okupacije. Nakon završetka Prvog svjetskog rata došlo je do sporadičnih naseljavanja, međutim bez velike euforije i nerealnih očekivanja, kao što je to bilo na početku. Iako je doseljenika bilo i u međuratnom periodu, okončanjem Drugog svjetskog rata završena je migrantska epizoda evropskih doseljenika.

Stotinu godina poslije, iseljavanje u suprotnom smjeru

Da je kojim slučajem danas među živima Franz Benziger bi sasvim sigurno sa čuđenjem posmatrao kako u njegov rodni Heidelberg svake godine dolaze mnogobrojni studenti iz nekada obećane zemlje - Bosne, čiji je cilj sličan njegovom, a to je potraga za boljim standardom življenja. Zemlja čija su vrata bila širom otvorena za sve one nezadovoljne ekonomske migrante sa područja Austro-Ugarske postala je tužna majka koja ispraća sina u jednom smjeru bez nade da će se u skorijoj budućnosti vratiiti, jer osim bosanskohercegovačkih studenata koji u potrazi za sigurnijom budućnosti, odlaze u češki Brno, slovačku Bansku Bistricu ili pak Ljubljanu sa ciljem izučavanja raznih oblasti, mnogo je više onih stanovnika čiji je cilj odlaska u zemlje zapadne Evrope isključivo zasnivanje bilo kakvog pristojnog radnog odnosa koji bi imi omogućio dugoročnu ekonomsku sigurnost.
Zabrinjavajući podatak svakako je da većina mladih ljudi jedini izlaz iz bosanskohercegovačke svakodnevnice vidi u odlasku iz svoje domovine, a još više brine da veliki broj onih koji žele napustiti zemlju nemaju jasno definisanu strategiju o tome koju će zauzeti funkciju u sistemu koji ne prašta niti najmanje pogreške. Kolo sreće se okreće, pa tako migracija ide u suprotnom smjeru već tridesetak posljednjih godina, nažalost bez naznaka kada će biti zaustavljena.

(Al Jazeera)