Sunday, January 31, 2021

Jovan JOCO Bojović: SUTURLIJA

Jovan Joco Bojović (31.01.2015 - 31.01.2021.)


Uz rijeku uzlazim. 

A onda niz rijeku, s kamena na kamen, kao mjesečar s oblaka na oblak.

Kamen me zaustavi, i rijeka.

Napisah na kamenu: ugarak može da govori.

Sunce me crveni, ljut jačam.

Obadi me napadaju. Uz pljesak, jedan po jedan, mrtav u rijeku pada.

Mirišem životom, kupam se.

Shvaćam oca, kad me sa četiri godine baci u rijeku, i moje drugo krštenje.

Sunce najavljuje smiraj dana, to moja koža potvrđuje. Uzimam vojničku košulju s grane, a svu ovu ljepotu ostavljam gdje je i zatekoh.

Prati me rijeka, i njen miris života nosim.

Da sam drvo, bio bih vrba ili jošika, bio bih svako drvo, što kraj rijeke raste.

Još uvijek mirišem na rijeku.


Wednesday, January 27, 2021

In memoriam: Srdjan Aleksic

 27.1.1993. - 27.1.2021.

27. januar nije samo pravoslavni svetac Sveti Sava. 

Na ovaj dan 1993. godine preminuo je u Trebinju Srdjan Aleksic, trebinjski mladic koji je nekoliko dana ranije u svom gradu smrtno pretucen braneci svoga druga Muslimana Alena Glavovica. Ubili ga, utukli, dvojica pijanih vojnika vojske RS jer se usudio da im se suprotstavi i da brani 'Baliju'.
A on je zapravo branio ljudsko bice od dvojice naoruzanih, pijanih fasista.

Procitajte danas nesto o njemu. 
Konacno su o njegovom djelu i u Republici Srpskoj poceli pisati sa postovanjem. Danas je na njegov grob, pored njegovog oca Rade i njegovih prijatelja dosao i Predsjednik skupstine Trebinja Dragoslav Banjak. Citam da i jedan sportski kompleks kao i plivacki miting u Trebinju nose sada ime Srdjana Aleksica. Veliki je to pomak ako znamo da je do nedavno i samo spominjanje Srdjana Aleksica smatrano jeresom u RS.
On zasluzuje i vise. Zasluzuje da se slavi kao heroj. Svetac. Jer branio je druga, prijatelja, ljudsko bice... Njegovo djelo  zasluzuje da se o njemu prica, da bude zapisan u citankama da se generacije koje dolaze na njegovom primjeru uce ljudskosi; da se glavne ulice i trgovi sirom Balkana nazovu njegovim imenom... 

Ako nista drugo, zbog onoga sto je ucinio, zbog zrtve koju je podnio -  Srdjan zasluzuje da 27. januar bude i dan sjecanja na njega.

Pocivaj u miru, Srdjane!

Đovani Klaser, Bosanac trentinskog porijekla, “izumitelj” je banjalučkih ćevapa. Ovo je njegova priča

 pise: Edvard Cucek


Kiosk za prodaju ćevapa koji je Đovani Klaser otvorio 1970. a zatvorio 1974. kada je otišao u penziju

Čuveni ćevapi prisutni su u cijeloj takozvanoj balkanskoj regiji a poznati su i pod nazivom ćevapčići. Ali spona koja povezuje Bosnu i Hercegovinu i ćevape daleko nadilazi vezu koja se formira između jedne teritorije i njenog tipičnog jela: riječ je o autentičnom kulturnom nasljeđu. Oduvijek se vodila tiha bitka oko toga ko će biti najbolji u pripremanju ćevapa. To je postalo pitanje prestiža u kulinarskoj umjetnosti, kako zbog beskonačnog nadmetanja među ćevabdžijama (od kojih svaki ima svoj tajni recept), tako i zbog želje da se pokaže “ko je bio prvi”, odnosno ko je izmislio ćevape i učinio ih “tradicionalnijim od uobičajene tradicionalne varijante”.

U današnjoj Bosni postoje četiri zvanična recepta za ćevape, četiri vrste, četiri načina pripreme i čak četiri različita priloga. Ne nedostaju ni osobenosti u načinu serviranja ćevapa.

Ako vas put nanese u Bosnu dobićete različite preporuke gdje pojesti najbolje ćevape u zavisnosti od regije kroz koju putujete. Tako će vam biti toplo preporučeni sarajevski ćevapi ili pak oni travnički. Udaljavajući se od ovih gradova, primat preuzimaju tuzlanski ili banjalučki ćevapi. Četiri grada, četiri tradicionalna recepta.

Zadržaću se na banjalučkom receptu kako bih vam ispričao jednu veoma zanimljivu priču.

Dok u ostalim bosanskim gradovima, ali i drugdje, čuvena natopljena lepinja, neizostavna kada je ovo jelo u pitanju, biva napunjena “pojedinačnim” ćevapima, u Banjaluci se, čini se oduvijek, ćevapi služe u “pločicama” po četiri.

Banjalučki ćevapi, specifični po tome što se ne pripremaju pojedinačno već u blokovima od po četiri komada, postali su pravi lokalni brend i duguju svoju slavu koja ih čini jedinstvenim, uključujući i osoben ukus, jednom skromnom i gotovo nepoznatom mesaru, ali u ovom slučaju velikom izumitelju, porijeklom iz Trentina. Njegovo ime je Đovani Klaser (Giovanni Clazzer).


Saznao sam za njega zahvaljujući jednom komentaru objavljenom na jednom internet forumu. Autor komentara koji je napisao svoja sjećanja i pomenuo ime Đovanija Klasera – koje sam ja tada prvi put čuo – bio je otac jedne moje drage prijateljice, Herbert Winkler-Kini, jedna od duša one Banjaluke koja je možda zauvijek nestala.

Sin Čelestina (Celestino) i Katarine (Katharina) Holtmann, imigranata porijeklom iz Trentina, iz doline Valsugana, Đovani Klaser rođen je 1916. godine u Mahovljanima (od 1883. tirolska kolonija). Pripadali su dakle drugoj generaciji trentinskih doseljenika u Bosni. U dvanaestoj godini Đovani se seli u obližnju Banjaluku, administrativno središte austrougarske vlasti. Počinje učiti za mesara, od samog početka vođen jasnom idejom da postane ćevabdžija, tačnije onaj priprema smjesu za ćevape i zna ih najbolje napraviti, pekući ih na tradicionalan način, na običnom roštilju.

Giovanni Clazzer - desno - i porodica

Prema svjedočanstvima, Đovani je učio kod jednog od najboljih učitelja, kod čuvenog ugostitelja iz tog doba po imenu Jove Dimitrijevića.

Do kraja Drugog svjetskog rata, Đovani je bio zaposlenik, pošten i veoma cijenjen mesar.

Odmah po završetku rata odlučio je da se osamostali i da otvori roštiljarnicu poput onih tipičnih za to doba, koje su se svugdje jednostavno zvale ćevabdžinice, gdje je prodavao ćevape i druge specijalitete od mesa koje je pripremao sopstvenim rukama.

Nije, međutim, dugo bio poduzetnik. Jednog dana u njegovu radnju su došli državni službenici i saopštili mu da sutradan počinje raditi kao upravnik mesnice onomad, a i danas, prestižnog Hotela Bosna, u centru Banjaluke. Takvu “priliku” u to doba nije bilo moguće odbiti. Bio je primoran da zatvori radnju.

Od toga dana Đovani Klaser postao je veoma bitna osoba za grad i njegove stanovnike, iako toga nikada nije bio zaista svjestan.

Tokom svog službovanja u mesnici Hotela Bosna, do 1970. godine, osim što je snosio veliku odgovornost za nabavku kvalitetnih proizvoda za hotelsku kuhinju i još tri restorana koji su bili dio istog lanca, Đovani je imao mnogo prilika da eksperimentiše. U naravi mu je bilo da uvijek teži poboljšanju, da doda dašak originalnosti svojim proizvodima, čak i kada to nije bilo nužno. Naime, u to vrijeme u Banjaluci restorani koji su pripadali Hotelu Bosna nisu imali pravu konkurenciju.

Prvi korak koji je poduzeo u cilju poboljšanja obrade miješanog mljevenog mesa neophodnog za pripremu ćevapa bila je modifikacija stare austrijske mašine za mljevenje mesa koja se koristila za pravljenje kobasica. Zahvaljujući jednom specijalnom lijevku, iz mašine su izlazile četiri identične trake mljevenog mesa dužine oko jednog metra, pripremljene, naravno, prema Đovanijevom receptu. Trake su potom sječene na pojedinačne ćevape, dugačke oko osam centimetara, koji su predstavljali finalni proizvod.


Čuveni lijevak pomoću kojeg se dobijao poseban oblik mljevenog mesa

Jednog dana “maestro Đovani” odlučio je, iz samo njemu znanih razloga, da trake mljevenog mesa ostavi spojene te da ih iseče tako da dobije neku vrstu kvadrata sačinjenog od četiri “tradicionalna” ćevapa. Radilo se o jednostavnom triku koji je ćepave učinio drugačijim ne samo po izgledu već i po ukusu, s obzirom da su postali mnogo sočniji. Prava mala revolucija. Nije slučajno što su Đovanijev recept i njegova odluka da jedno tradicionalno jelo ponudi u novom ruhu učinili slavnim brojne ćevabdžije koji su izašli iz njegove škole. Metod pripreme ćevapa koji je osmislio Đovani ubrzo su usvojile sve banjalučke ćevabdžije koje su nastojale ići u korak s vremenom.

Čak je ručno izrađen i poseban lijevak (na središnjoj fotografiji) koji je omogućavao da se samo jednim propuštanjem mesa dobije isti rezultat za koji su ranije bile potrebne četiri takve operacije. Od kraja 1950-ih gotovo svi banjalučki ugostitelji nudili su ćevape u obliku koji je osmislio Đovani Klaser.

Među njima je bio i jedan od brojnih Đovanijevih saradnika, Mujo Đuzel, koji je upijao Đovanijevo znanje a koji je banjalučke ćevape učinio mnogo čuvenijim nego što je iko mogao zamisliti, s obzirom da je u pitanju jedno jednostavno ali veoma prilagodljivo jelo, koje može postati drugačije zahvaljujući brojnim detaljima i trikovima onoga ko ga priprema.

Mujina genijalnost i upornost u nameri da ostavi svoj trag u beskonačnoj knjizi recepata “najboljih ćevapa” učinile su da sladokusci ne samo iz ostalih dijelova Bosne nego i iz drugih bivših jugoslavenskih republika jednoglasno potvrde da je vrijedilo preći tolike kilometre “da probaju Mujine ćevape”. A ko ih jednom proba, uvijek se vraća!

Govorilo se da “čak i kada je ukus iščezavao iz usta, miris koji je dopirao iz ćevabdžinice ‘Kod Muje’ ostajao je urezan u sjećanje još mnogo godina”.

Ne možemo tvrditi sa sigurnošću, ali da nije bilo genijalnog izumitelja porijeklom iz Trentina i njegovog podjednako genijalnog bosanskog saradnika, banjalučki ćevapi bi danas vjerovatno bili isti kao i ostatku regije. Ali nisu isti. To je povijest koja mora biti zabilježena i upamćena.

Od 1970. do 1974. godine, kada je otišao u penziju, Đovani je ponovo držao malu ćevabdžinicu na lokalitetu poznatom kao Paskulina ciglana (nazvana po još jednom italijanskom poduzetniku koji je ostavio neizbrisiv trag u tom dijelu Bosne) čiji su ostaci opstali sve do početka 1990-ih.

Đovani (koji je preminuo 1977.) bio je oženjen Anom Štajner, s kojom je dobio dvoje djece. Stariji sin Emil poginuo je u saobraćajnoj nesreći 1976. godine, a mlađi Bruno, koji je takođe veoma cijenjen ćevabdžija, nakon masovnog iseljavanja nesrpskog stanovništva iz Banjaluke i okoline, emigrirao je u Australiju sa suprugom Božanom i porodicom, i danas živi u Brisbejnu.


Iskreno se zahvaljujem Brunu i Božani, kao i mnogim drugim osobama koje su mi pomogle, poput Predraga Čanka, Renate Stjepanović Vidović, Ade Hodžića i Vjeke Kranjčića, na privatnim fotografijama koje su mi ustupili i na porodičnoj priči koju su sa mnom rado podijelili.

(Ovaj tekst je prvobitno objavljen u časopisu Trentini nel mondo  )

Monday, January 25, 2021

Vladislav Bodnaruk - Toba: 29. dio More je slano

O Moru nemam sta pisati. More k'o more!

Dosli, vidjeli svuda okolo go kamen, smrad algi i morske trave, pustos, nigdje sume.

Sirotinja na sve strane. Izasli mi voza, svi sjeli na neke cigle pored puta, zene izvadile ostatke piletine iz novina, jedu ljudi sto je preostalo. Oko nas trckaraju djecica, mole da im damo malo hrane. Majka odreza krisku domaceg hljeba i dade nekom djecaku mojih godina. On se usprotivi i rece da hoce "mesike". A ono mi nismo imali vise nista "mesike" posto smo sve pojeli u putu. Ostale samo kosti!

"Nema vise mesike decko, pojeli mi sve u putu, ostale samo koske!" rece tuzno Majka.

A on kaze : "Daj koske!"

Majka dade, misli, bacit ce to on negdje a on poceo da ...glaba! Glab'o, glab'o pa poglab'o!

Posto smo se zadnji prijavili za ljetovanje, zbog mog Horoza, ukradenog sakoa, Have i Druga Tite, regresa, K-15 karte, pa i ostalih sranja, za nas nije bilo mjesta u ucionicama mjesne Osnovne skole nego nas Cajevacki Sindikat tj. onaj njihov ljudski isprdak Drug Sredoja, smjesti u obliznju ispodkucnu prostoriju, u Dalmaciji zvanoj konoba. E, a ovi ugledni domacini vec poodavno izgubili taj ugled, pa konobu poretvorili u magarecu staju ili stalu, sad sta je pravilnije!?

Sindikalisti Cajaveca, neke magarce prilicno lako izvedose iz staje i svezase za obliznje cemprese ... ali jedan... nikako da izadje.

Bas je bio tvrdoglav!

Bas kao i Mirjam!

"Ja necu da spavam zajedno sa malim konjem!" bila je energicna.

"Nije to sreco nasa mali konj, to je mali "Mago" pokusa Majka da je ubijedi.

Ja sam znao da se jos nije rodio onaj ko bi u nesto ubijedio Mirjam!

"Za mene je ono, mali konj, samo sto ima velike usi i ... i ... pet nogu a jos sve nisu isto ravne, ovaj iste ...duzine!" zavrsi misao i prekrski ruke na prsima, prkosno!

Majka se trznu k'o ofurena cuvsi za pet nogu! Otkud magarcu pet nogu? A, onda skoro poskoci!

Gleda u magarca ... pa broji!

Broji ponovo!

Gleda u nas a vise ni ne broji! Obrazi joj rumeni.

"Ti bi mene Sredoja, govno jedno Sindikalno, moje dvije djevojcice, moga sina i ovu malu maltesku sokolicu smjestio u istu stalu sa ovim kuratim akrapom!" pljesnu rukama, sama ne vjerujuci da se ista tako ikad moglo desiti jednoj pristojnoj majci a cajevcanki!

Drug Sredoja na brzinu okupi preostalu dvojicu sindikalaca oko sebe, k'o oformi mali kruzok za brzinsku diskusiju. Pocese nesto mjerkati pa se dosaptavati te naglas zakljucise:

"Zoro, prostorija bi mogla biti komotna za sviju! Magarac ce se vec do jutra smiriti i ostat ce u svom cosku a to je onda prihvatljiva situcija! Nemoj i ti vazda da nesto izvoljevas! Vama sve ostalo a jos ima i slama na podu ... pa ne moramo vuci novu!"

"Jel tako Sredoja, debeli smradu!?"

Majka skinu svoje naocale zacarane dioptrije + - 12 i zatakari ih u ve izrez svoje bluze, trznu onaj nas najveci kofer i bez nekog posebnog zaleta ili nekih ekstra priprema, zafrljaci kofer bez i jedne rijeci Drugu Sredoji ravno u lice. Pogodi ga po sred nosa.

Ovaj trehnu po sred staje na slamu ... jos lupn'o glavom o pod, a to je bilo do njega samoga, zatim otres'o nogom i to je bilo to ... ne mrdnu se vise!

Nos mu se opasno iskrivio u stranu a iz krivave razjapine potekla krv! Ujedno, to je bio i dobar znak da je ziv!

Brzo ga zgrabise drugi sindikalisti za ruke i noge i onako polumrtva iznesose iz staje. Lupk'o je jadan glavom o svaki stepenik na koji je naisao!

Poslije, cijelo nase ljetovanje hod'o je sa onim velikim flasterom za pete i kurije oci zaljepljenim na nosu! Oko ociju prvo poplavio, poslije pocrnio ... nije morao ici na sunce da se sunca. Dobio boju prvi dan ljetovanja!

Ali nam vise nikada nije prisao!

U medjuvremenu Majka se okrece, posto je skinula naocale, rukom trazi i pipa drugi kofer, taman kad ga je napipala, skonta da su svi nagulili. Ost'o samo magarac i mi.

Kladim se da bi i on nagulio ali se nije snas'o ... odmah!

Nasli su nam neki vojnicki sator tj. dva satorska krila, vjerovatno kod nekih Cajevcana koji su to maznuli jos iz vojske, a krilo, k'o ... krilo nije imalo dna, samo slamu pobacanu po goloj zemlji. To rasirili u skolskom dvoristu!

K'o Partizani!

Nekako se desilo, da sam ja razdragan prvi usao u sator, ne bi li sebi hapio mjesto dalje od vrata, zbog sigurnosnih rezona a i jer sam bio siguran da bi se Mirjam bas tu uvalila, pa valjda preumoran od dugog puta na onoj slami i zaspao. Majka ubacila i nase kofere sa strane satorskih krila da nam ne duva ili ako otrese kisa da nas ne povalja!

Mirjam se bacila u potragu za kuhinjom. Ma nije nju zanimalo kuhanje, sto bi neko pomislio, ona bi samo ... halisala.

Gladno malo govno, odvajkada!

Majka gleda u raspar satorska krila, svaki druge boje i sara!

Pomisli : "Jebote, zar nisu mogli ukrasti dva ista, ili barem svaki da je ukrao dva razlicita pa da sparimo jedan ... identican? To bi mi imalo logike!" pa samo, izdahnu nesto kao ... blllhh.

"Ovo, samo za veceras ... inace sutra ako se ne nadje pristojan smjestaj ja provaljujem Zbornicu ... bas me briga!" to rece moja Majka a tako glasno da se culo ... ojha!

Mene su ostavili da spavam na onoj slami, zajedno sa koferima. Majka uze za ruke moje sestre, Tanju i Marinu i povede u najvecu ucionicu, tj. improvizovanu menzu. Iznad kuhinjskih stolova ugleda rusvaj crne kose kako se jedva vidno pomjera!

"Mirjam, s mjesta dolazi ovamo ... vidjela sam te!"

Mirjam dosepa, sa velikom veknom crnog hljeba u rukama!

"Sto copas, drago dijete, da nisi na neki trn stala?" zabrinuta je Majka.

"Joj ti Zoro svasta pitas, k'o da nisi vidjela, ispala mi ona jedna moja cipelica na peronu u Banjaluci, kada su me ubacivali u vagone, pa sad copam, posto mi ta banjalucka nedostaje!" Podize lijevu ili desnu nogicu, no dosta je vremana proslo da bi se neko sjetio, koja je to bas bila izgubljena!

"Dobro, Mirjam, onada ... daj mi tu cipelicu sto ti je na nogici da ti pricuvam, pa mozda jednom kada dodjemo u Banjaluku ... da uparimo! A?

Sigurno je Ingrida to pokupila!" osmjehuje joj se Majka.

"Nedam, ti's to garant negdje izgubiti pa cu ja onda copati i po Banjaluci sa onom drugom cipelicom!"

I meni se to cinilo logicno!

Tamo vecera bas zavrsila pa se i sit narod razisao.

Jaci a mladji muskarci po sred dvorista igraju zuje! Djevojke i mladje i starije, naslonjene na skolske drvene tarabe, zadivljeno gledaju mladice, a oni, svi redom goli do pasa, pomalo neuhranjeni a stofane pantole zavrnuli do koljena. Pravi junaci te predivne krkanske igre! Pljuste udarci, strah od Boga!

"Dostana, daj i nama cet'ri vecere ... Malcu ne treba, zasp'o je u satorskim krilima, evo ti i bonovi!" spusti se Majka umorno na izlizanu skolsku drvenu stolicu, reklo bi se k'o neko k'o je na kraju puta!

"Ne treba , bonovi, Zoro." sumorno rece Dostana.

"Kako ne treba, zeno draga!?" zinu Majka.

"Tako! Nema nicega ... ljudi sve pojeli, sta pojeli ... oblizali serpe!"

Majka ponovo skide svoje naocale i taman da ih zatakari u ve isrez kad ... prolomi se uzasan zenski krik ..."Ljudi, ljudi ... zmija, zmija, zmija!"

Zena, od straha izbezumljena lika, pritrcava Majci, hvata je za prsa i trese je u tom svom ludilu, trga male dugmice sa tudje bluze :"Zmijuga, Malcu lezi na celu, leti ... vidi!"

Majka je cak ne stize upitati sta je rovala u nasem satorskom krilu, mozda ce kasnije ... vec poleti!

Nasta nevidjena panika, vriska i cika! Svi se usrali od straha, cijeli Cajavac!

Oni sto su igrali zuje vec svi poskakali preko ograde a dalje gdje ce ... ne zna se!?

Ostali muskarci iskacu kroz skolske prozore, sreca, ljeto jos uvijek pa prozori otvoreni! Oni sto znaju plivati, a to samo nekolicina, bjeze prema moru a i zene bi bjezale, ali ostale da pod ruke puhvataju djecurliju ... pa sta bude! Jedna uzela nekakvu metlu pa da mlatne zmijugu, bude li trebalo.

I tako, joj sve noge polomi!

Muskarci su legende ... skakali bi i sa visih prozora da je bilo, bas ih briga, a sve u smislu strateskog povlacenja pred nepoznatim neprijateljom. Ma, ipak, ne bi li sacuvali vlastitu guzicu!

Majka pritrca satorskom krilu, lijevom rukom uhvati vrh satora te povuce oba krila u vis svom silinom! Poletise na sve strane drveni kolci i spage koji su drzali tu skalameriju na okupu! Baci se na mene kao leopard te desnom rukom spopandrlja sa mog cela zmijugu, bas za glavu.

Priletise i druge zene! I ona jedan sa ... metlom.

"Dise li ?" uzbudjeno pita neka.

"Ne dise, drzim je za glavu!" odsjece uzbudjena Majka.

"Ma ne zmijuga, Malac bolan ne bila? Malac, dise li?"

Ugledavsi bezivotno tijelo na slami, Majka zafrljaci zmijugu prema skolskoj zgradi a ona, jadna, nekim slucajem proleti kroz uski prozor pravo u muski klozet.

Kasnije sam cuo od Raje da je Majka dugo upumpavala u mene vazduh a ja nista. Valjda zato sto je taj vazduh prvo vec bio u njoj! Taman kad su prisutne zene pomislile na razlaz jer sam mrtav i da se nema vise sta za gledati, stadose pristizati i prvi odbjegli muskarci iz raznih pravaca ... k'o iz sumarka, k'o iz pravca plaze.

"Jel' Malac mrtav ? Jel' ga jako ugrizla? Sto mene niste zvali da joj ja glavu otkinem? Uh, steta sto nisam bio tu!" i sve u tom fazonu.

Izbezumljena Majka prestade sa (umjetnickim) disanjem pa kao da se nesto prisjeti te me podize na noge drzeci me ispod pazuha. Kako me istegnu, ja bolno udahnuh! Jebajiga!

Prodisah!

Evo i sad mi je zao, zbog toga! Koji mi je to kurac trebalo? Mogao sam umrijeti i ostati mlad, kao James Dean, koliko bih patnje ustedio sam sebi?

Kakve teske dane ne bih dozivio.

Ne bih srao o Ratu, ali ni o noci u zagrebackoj katedrali, ni o onom vozu koji prodje mimo mene u januarskoj noci tisucudevetstosedamdesetineke, jer nikad ne znas na koje tracnice tacno treba stati! Nismo mi svi zeljeznicari. Traba raditi na Zeljeznici, onda ti se Svijet ... otvara!

Ko zna red voznje, zna gdje i kako daleko moze stici!

Jedva sam uspijevao da disem!

Ipak moja sreca sto se Majka sjetila da mi je skacuci na zmijugu svoj lakat nehotice zabila u pleksus te me na taj nacin kratko eliminisala sa ovog svijeta!

Nismo cekali slijedece jutro nego Majka isti cas ode i provali u Zbornicu.

Samo je snazno zadnjicom spucala u vrata a ona se sama otvorise. Dakle nije bilo provaljivanja pa nas samim tim niko nije mogao ni za sta optuziti.

Svi se slozise da tu privremeno prespavamo.

Kad se situacija malo smirila, mi legli na pod u Zbornici spremni za spavanjac, culo se okolo komesanje i suskanje. Licilo je sve kao da kolona ljudi vuce svoje noge po hodniku skole.

Reklo bi se k'o tiha evakuacija. Skoro na prstima! Ali ipak suste!

Jebajiga!

Uskoro zatim, zestok smrad zapaljenih krpa poce dopirati i do nas. Ispod vrata Zbornice zaleluja se plavicast dim. Majka na brzinu izvadi iz kofera svoju haljinu, nakvasi je vodom, uvrnu u pletenicu i podmetnu pod vrata.

Nesta dima, nesta smrada!

Kroz prozor uzvikuje : "Sto zapaliste skolu ljudi, jeste li vi normalni!?"

"Ne sekiraj se Zoro, sve je pod kontrolom ... tjeramo zmijuge iz skole, eno ih pun muski klozet!" vikao je onaj debeli Drug Sredoja, sindikalista sto mu je flaster za pete drzao nos da ne ode u krivo.

Nakon par minuta ponovo se oglasi Majka sa prozora.

"Ljudi sve je bezbjedno, mozete nazad u skolu ... rjesila sam problem zmijuga! Pozurite, gasite ove krpe usmrdiste Dalmaciju!" vice Majka.

"Kako si r'jesila zmijuge, Zoro?" pita uspaniceni Drug Sredoja.

A cijela zadanja smjena Cajevackih radnika, u polumraku, gusto zbijena u skolskom dvoristu otvorenih usta prati razvoj situacije. Ma gotovo ista scena k'o kad u Vatikanu Papa izadje na balkon, samo sto ovd'e kod nas moja Majka izviri kroz uski ... prozor!

Ah, da ... a i naroda je nesto manje!

"Lako, pofatala sve, Sredoja!" vice opet Majka.

"I dje su sad'?" brine se Drug Sredoja a ne brine se za sebe ... reklo bi se, brine za radnike!

"Ubacila ja u cenifu! Cucavac! Eto!" dodaje Majka smireno.

"A ako ponovo iskoce!?" vristi piskavo Drug Sredoja.

"Ma nece ... povukla ja vodu!"

"Ipak , ako ponovo iskoce, ako mozda nisi dobro povukla vodu!? Sta onda?" uzjogunio se Drug Sredoja. Mora dobiti valjan odgovor na svako pitanje!

"Onda, Sredoja ... fatajte se sume, eto vam je sto metara odavde! Tu serite!

Uostalom, navikli ste tako u Ratu ... osim , mozda, ti se ne snalazis jer nisi ni bio u Ratu!? Ti si iz Rata samo benificije izvukao!" vrti glavom sumnjicavo Majka.

Tu je razgovor naglo prestao! Drug Sredoja, negdje nagulio! Il' ga je Majka ubijedila pa je razumio, il' ga je stislo, pa poteg'o u sumu!?

Medjutim, ljudi su radoznalo insistirali na tome gdje me je zmija ujela tako da jos dugo nismo imali mira. Majka je nasla neku ranicu na mojoj nozi, sto nije bilo tesko i na upit ljudi o ujedu ... pokazivala na to mjesto.

Vecerali smo u tisini i u polumraku Mirjamin crni kruh, sam bez icega.

Majka ga je pazljivo isjekla na tanje kriske, tako da je izgledalo da ga ima ... ojha!

Mirjam je blistala od ponosa! Bjelasala mrakom svojim bijelim zubima!

Majka, sjedeci na stolici Direktora te Osnovne skole, u sred Zbornice, privi Mirjam na grudi , tako je zagrli, rukom odize zbun crne kose povaljan na malo celo i ... njezno je poljubi! Bas u celo!

Joj jest' to meni biolo sm'jesno ... k'o da je mala bolesna a njoj nista!

Kako je u tom casu Mirjam drzala dvije kriske crnog hljeba, u svakoj ruci po jednu krisku, reklo bi se, za svaki slucaj ... na taj iznenadni poljubac ... obe kriske ispadose joj iz ruku!

To maleno ljudsko stvorenje, skoro neupotrebljivo za sta bilo sta , osim mozda za ovako neke opise i davne price ... zabi svoju lijepu glavicu u Majcine velike grudi!

Pomislio sam da maznem one njene dvije kriske crnog hljeba sa poda a onda nekako skontah ... meni je taj crni lebac prekisao! Nekako, kao da nije za ljudsku ishranu, osim ako si siromasan pa ne mozes nista bolje i sebi i svojima priustiti!

Naravno, i sam kontam, i siromasi su na neki nacin ... ljudi ... samo nemaju, zato i izgledaju kao zvijeri!

Osim kad im se primaknes, i pritisnes neciju gladnu glavu na svoje grudi!

Sutradan, na Majcine zestoke proteste, cak je opet dva puta skidala naocale i zabijala u ve izrez, u nadi da se opet pobije sa Sindikatom, dobili smo

smjestaj u lokalnoj nevelikoj mesnici, koja inace ljeti ne radi zbog vrucine jer se meso na vrucini brzo uscuje.

Onu slamu smo morali sami prebacivati iz vise puta.

Bilo je razlike! Nije bilo magaraca u njoj a cvrsta gradnja je ipak , cvrsta gradnja! No sa dva problema! Prvi, manji ... nije bilo prozora vec zeljezne resetke na vratima! K'o u zatvoru!

Drugi, veci problem ... nije bilo klozeta. Sindikat nam je pozajmio neku kantu od UNRA - inog narandzastog sira. Nisu pominjali, treba li to vratiti!

Ja sam se lako snasao! Samo stanem na vrata mesare i kroz one resetke ... sve do po sred nazovi ulice, dobacim.

Sestre i Majka i Mirjam su bogami morale sicati a to vec nije bilo lako. Nocu posebno. Tada sam i ja sazn'o da zene moraju tako jer nemaju cunu. Zene nemaju malu pipicu da soraju kao mi!

Bio sam naprosto sokiran tim saznanjem!

Jebajiga!

Ja da sam se takav rodio, ja bi se odma' vratio odakle sam dos'o!

Cuj, cijeli zivot, pisat' cuceci ... a dje trava, mravi, razne boce ...rdzave konzerve od mesnog nareska , svako trnje sto se bode u guzicu ... a u Meksiku, jos i kaktusi, pa ti cucni nocu, ako smijes!

Sreca da smo jeli samo suhu hranu pa u klozet za one cvrsce stvari nismo imali ni neke potrebe!

Ja se nisam kupao u moru! Nesto mi nije sjelo. No jednom zestoko ozednio od suhe hrane, zvizgan upek'o a ja sta cu, kod cu, a more prozirno plavo, hladno ... zaletim se da pijem!

Kakooo sam se zajebooo! Fuj ... slanooo, a ja mislio da je k'o Vrbas.

Jedva sam cek'o da se vratimo kuci!

A kako i ne bi'?

Peti dan na moru, mi izgubili Mirjam, niko ne zna gdje ... tacno!

Zvali policiju, policije ni s glave. Sreca , vise nije bilo ni stranih turista i uopste ikakvih turista, pa da se pomisli da ju je neki kidnapov'o, nista osim nas, sindikalnih clanova i neke madjarske ekipe, ubi boze, kretena ... ko abonenti nekog popravnog doma. Svi listom osisani na nulu, a po glavusi im rasute bijele fleke. Neko rek'o da su mozda tifusari a opet neko drugi rek'o da nisu tifusari jer se nisu druzili sa Partizanima, nego je to njima zbog lose

krvne slike i zato sto nemaju more da im so izvuce te bijele fleke iz glave!

Cuj, Madzarska nema more!? A onol'ka zemlja!

Koja budalestina!

Al' , oni imali bolju hranu, od nas, tj. uzinu koju su im donosili na plazu svaki dan.

To bi mogla biti kljucna stvar u nestanku Mirjam, ali se nismo odmah sjetili! A i ko bi!?

Nama su oko podne donosili u velikoj pletenoj korpi za ves kriske hljeba, crnoga a namazane svinjskom mascu , odozgo so i aleva paprika, a za nekolicinu Muhamedanaca, kriske namazane margarinom i odozgo ... nista. Kad se podjela te hrane zavrsi, uglavnom ostanu samo oni margarinski sendvici. Muhamedanci nisu nista halisali, valjda da se ne zajebu ili sta li!?

A jedan rek'o: "Necu, mazali ste istim nozem k'o i mast!"

Cujjj!? To bas i nisam najbolje razumio! A mozda su prvo mazali margarinske kriske, posto su one bile donje u korpi. Znaci li to da sad ja treba da izjavim : "Necu, mazali ste istim nozem k'o i margarin!"

Rekoh, nisam se odmah najbolje snas'o, kako onda ... tako i danas ... uglavnom jos ne kontam!

Poslije mi djeca pojedemo sto je ostalo, da se djaba ne vraca nazad. Samo kamenom zgulimo onaj margarin ... da nas ne ubije ... ta masnoca ili onaj noz sto sve maze.

Tada se nije znalo tacno da li su so i aleva paprika halal stvar pa samim tim, nisu smjeli stavljati u margarin sendvice. Danas je vec lakse ... zna se da moze so i aleva paprika ... ponekad!

Medjutim ... Madzari su rokali u sendvice salamu a konjsku, znaci ... halal ...pa kisele papricice, po list zelene salate... i tako! Znaci sve ... halal!

Jebajiga, lako je madzarima biti zdravijima od nas! Jaca hrana! Jedino one bijele fleke na odrijanim glavama ostale su svima nejasna tajna!

Drugi dan, Policija nam je iz Zadra javila da ne mogu doci jer smo daleko desetak kilometara a jos je prilicno vruce tj. toplo, ali da se puno ne brinemo za nestalu djevojcicu Mirjam, posto male djevojcice znaju upasti i neke rupe u stijenama i da ce to more, izbaciti kad - tad!

Treci dan po nestanku Mirjam, mene opet povuce miris Madzarske klope, valjda vonj one konjske salame, a cula se nadaleko, te se i ja primakoh do njihove korpe. Pros'o sav red raje, svi Madzri se nakrkali a korpa sendvica tek prazna do pola.

Navalile muhe sa svih strana, k'o gladni Dalmatinci na nasu piletinu!

Jedna debelguza mi ljuto rukom pokaze da pozurim i uzmem sta hocu! Ja zino, posto tada nisam dobro znao madzarski jezik, nisam bio siguran da li razumijem, a za mahanje sam znao. Madzri masu isto k'o i nasi!

Nisam dugo zjev'o, da ne gubim na vremenu, nego onako zinut poletim ka korpi ... tako i natovarim "naramak" sendvica a ona samo pokazuje ... trpaj, jos ... jos!

Sutradan isto, ista prica ... samo kad sam se natrp'o sendvicima, debelguza me zaustavi rijecima ... "e, ehehhhe", sad dobro to i nisu bile rijeci, ali su imale znacenje.

"E, Ehehhhe!"

Narocito kad rukom pokaza da moram nositi korpu sa ostatkom hrane nazad u njihov kamp. A kako cu sam nositi toliku korpu sa dvije rucke, kad drugoj rucki ne mogu ni prici?

Gestom mi pokaze na djevojcicu koja je virila iza jednog drveta te rece na Madzarskom : "Ima, Mirjam da se hvata za drugu rucku!"

Tek kad sam ugledao kako iz sjenki borova izlazi Mirjam, znao sam da razumijem i madzarski ... ma barem ... djelimicno.

Ponesosmo korpu, uzbrdo! Mirjam i ja nista ne pricamo! Uostalom, nikad nista nismo ni pricali! Debelguza ljulja za nama!

Vratio sam se sa Mirjam, medju ... nase. Neki se bas obradovase, neko ... nista! Samo pogleda!

Jebajiga!

Majka me safatala za glavu, objema rukama, sa svih strana, i ljubila, ljubila, nesto drobila, plakala ... ali ja nista nisam cuo posto mi je rukama zacepila ove moje usi.

O jest' imeni opet bilo sm'jesno to ljubljenje! Nisam se mog'o nikako snaci!

"Dje si spavala, drago dijete?" pitala placno moja Majka.

Mirjam nije htjela izdati!

Jer u nasoj Raji je vazila ona: "P...., k'o izda!"

Ovo "P" je prilicno prosto za napisati pa sam zato stavio tackice! U fazonu, ko se , sjeti ... sjeti! A od poezije se ne moze nikad pobjeci daleko ... treba samo ganjati , rimu!

Ja sam znao, dje spavala, cim sam ugledao onu veliku pletenu korpu za ves ... i gomilu crnih frckavih dlaka tj. dlacurina zapetljanih za stijenke korpe.

A i poneki sendvic bi znao puvuci po koju, pa koga dopadne!

Sutradan smo Mirjam i ja sisli sa do pola natrpanom korpom madjarskih sendvica, medju nase! I tako sve do kraja nase smjene!

Ljudi su nam se bas radovali!

A mozda i korpi od pruca i dodatnoj klopi? Moja Majka je bila ponosna na mene! Njoj sam uvijek znao usnjirati res okrajak mirisnog bijelog hljeba. Posto je jos uvijek imala sve svoje zube ... mogla je rskati res peceni okrajak, bas u slast! A pride, salame, kol'ko volis!

Ovo kazem samo zato, jer je Cajevac nekako u to vrijeme dobio i svoje stomatologe, tj. zubare a ovi ubjedjivali sve pa i moje da je bolje imati porculanske zube, tzv. porculance, nego svoje vlastite.

Pijes, pusis, krkas, boli te briga ... zubalo skines i bacis u nesto k'o varekina i sutra si k'o nov!

I nikad vise u zivotu da te zub zaboli!

A ljudi, k'o , ljudi ... slusaju savjete profesionalaca!

Doslo tak'o vrijeme da nam se niko vise u Svijetu nece moci rugati da smo krezubi Balkanci ... sada smo bezzubi al' sa porculancima!

No, Madzrska je cudo, al' se ne znalazi najbolje sa sendvicima!

S mora smo se vratili pocetkom septembra, dan dva pred pocetak skole. Neki dobili nesto i na vagi ... kilu-dvije, svejedno ... sevap je!

Docek je bio velicanstven!

Stigli smo u Banja Luku oko sedam ujutro! Bunovni, krvavih ociju od gara i pepela, u licu crni k'o ugarak ... listom ... svi!

Neke kone donjele tepsije pite, neke dagare, pa tepsije baklava!

Narod se brzo prestroji ... svaki za svoju tepsiju!

Nas niko nedoceka!

Tj. ne doceka!

Majka skinula svoje debele naocale pa trlja li trlja ne bi li sklonila maglu koja se vremenom tu navukla. Pa opet nista! Nikog nema za nas, ne da nas pokupi, to ne treba, ma kuca nam je sto metara od stanice, znamo mi nas put i sami, nego onako ... ljudski, sa tepsijom necega .... nek' je samo toplo!

Valjda bilo rano , ili sta li!?

Majka nas poredala na peronu. Podijelila kofere za nosenje. Sebi uzela onaj veliki teski a Tanji i Marini povjerila manji, al' da guraju, posto je i manji bio potezak. Mirjam i mene je Majka stavila ispred sebe, k'o da nas ima na oku, te se pocesmo tako probijati kroz razdaganu masu ljudi.

A mirisi ono u tepsijama!

"Stani Zoro malo sa djecom ... zalozite se ... ima svega na pretek." neko nam govori.

"Neka, neka ljudi, hvala vam, idemo mi svojoj kuci, tamo nas ceka svega pa da ne pokvarimo djaba apetit."

Cim ljudi shvatise da mi odbijamo hranu, pocese nas svi redom nuditi!

U prolazu najcesce cujem rijec "zmija" a vidim i da narod napadno gleda u nas. Zene razvlace ruke u sirinu, k'o kad ribari pokazuju koliku su ribu ono jednom uhvatili.

Muskarci razvlace ruke jos i sire! Neki muski glas dodaje: "Jedva dijete otrgosmo zmiji iz usta!"

"A sta jadna Majka?" pita zabrinuti narod.

"Nista, sta ce jadna ... onesvijestila se ... jedva smo ju povratili!" punim ustima hrane promljacka neki muski glas.

Nas bas briga sta pricaju! Nama bilo samo vazno da smo stigli nazad u nasu Banja Luku!

Jebajiga!

Nakon jedno pola sata zvonjenja na nasa vrata, doleti Ingrid sa velikom dzezvom crne kafe. "Jos ga niste probudili? Drzi ova kafa Zova ja kad kuca na vrata, dizem i mrtvaka!" te snazno zalupa na vrata sto sakama, sto nogama.

Otvorise se vrata! Stari razvalio osmijeh a ruke rasirio u zagrljaj. Ne zna koga bi prvog zagrlio te u tom neznanju mi mu se svi provukosmo nekako ispod ruku a kad dodje red na Majku ona samo ispruzi ruku i skloni ga sebi s puta. Tom prilikom nije bilo puno price pa samim tim ni sad nema puno teksta o tome!

Ingrid izvadi iz kredenca dva fildzana i nasu sebi i Majci kafu.

"Imas li koju cigaru, slucajno kod sebe?" pita tiho Majka. Ingrid izvadi!

Majka zaviri u spajizu ne bi li nam nasla nesto za jelo ... kad ono prazno!

Nema!

Lupa neko na vrata, zestoko!

Ulazi Hadzihafizbegovicka sa tepsijom necega prekrivenog kuhinjskom krpom. Ispod se provlaci bijeli dim i miris svjezeg jela!

"Dje si Kumo, dje si Kumo!" uzvikoje glasom punim srece.

I Majci se vrati osmijeh na lice! "Jel' krompirusa ... opet?!"

Hadzihafizbegovicka naglim pokretom ruke podize kuhinjsku krpu uzvikujuci ... taraaa!

"Sta ti je to draga moja?" upita Mjaka zaprepasteno. "Kakve ti to kvrge izviruju iz tijesta, da nisi nekog ubila jadna pa tu sahranila, kakvu si to zivotinju ubila!?"

"Ovo ti je kvrgusa, tako se to zove, zato kvrge izviruju, a zivotinja je piletina! Skocio nam malo standard pa se odustalo za neko vrijeme od krompiruse!"

Majka stisla obe ruke i prislonila sake na usta pa puse li puse u svoja dva sljepljena palca!

Bil' zaplakala, ne bil' zaplakala?!

Zaleti se u Hadzihafizbegovicku u snazan zagrljaj!

Friday, January 22, 2021

In memoriam: Mira Furlan

Citam, a ne vjerujem. Otisla je i Mira Furlan. Velika Mira Furlan. Velika glumica - jos veci covjek! Osjecam se kao da mi je otisao vrlo blizak prijatelj. Od naseg rata devedesetih je zivjela u Los Angelesu gdje je i umrla. Ranije sam na blog prenio neka njena razmisljanja. Procitajte  "Ovo nije moje vrijeme" i  "Malo smrdi, ali se čovjek navikne" - vrijedi, bicete bogatiji!


*******************************

Ovo nije moje vrijeme!

Rat koji se dogodio 91. meni je sasvim promenio život, prerezao ga na pola. Pogubno vrijeme, destruktivno vrijeme, protivno normalnom čovjeku. Odgovaralo je najgorim ljudima, u svim sredinama, i takvi su izvukli korist. Oni drugi su bili ušutkani, sklonjeni, eliminirani iz društvenog života. Da, strašno vrijeme koje se produžava, nema mu kraja. Sve te strasti su još uvek žive. Postoje površinske promijene, ali iznutra to još sve traje.
Predstava "Pozorišne iluzije" desila se u vrijeme tih strašnih događaja. Mi smo je probali kad su bile martovske demonstracije, na probu sam prolazila kroz tenkove i policiju. Nezaboravno. Na zadnju predstavu, iz Zagreba u Beograd, putovala sam dva i pol dana. U želji da zadržim normalnost našeg života. Naravno, to je bila suludo naivna ideja, normalnosti više nije bilo. Bilo je, zapravo, gotovo. I posle tog puta, kad sam došla u Beograd, preko Austrije i Mađarske, tada sam shvatila, potpuno jasno da je to kraj, da smo poraženi. Bilo je gotovo. Rekla sam sebi da više neću igrati, i nisam videla druge mogućnosti nego da odem iz svega toga. Predstava je imala fenomenalan kraj... Bilo je to dramatično vrijeme, jako, jako... Na zadnjoj predstavi smo stajali i plakali, mi i publika. Znali smo da je kraj jednog vremena, zajedničkog života, svih tih dobrih stvari. Sledilo je svrstavanje u grupe, nacije, itd. Počelo je nešto drugo.
Mi smo manjina, poražena manjina. Ne samo na ovim prostorima. Svijet ide u pravcu podjela, igara na snagu. Ne vidim dobru budućnost i jako se brinem, kako će to sve izgledati za našu dijecu
.
Nikom ne bih preporučila život u egzilu. To je razdiranje, podvojen život. Identit nestaje, mora se graditi novi, i nije sasvim sigurno da je to uopće moguće. I to je klasična emigrantska situacija: ne pripadaš ni tamo, ni ovamo. U tome se može videti nesreća, ali i... jedna jako dobra strana. A to je izvesna sloboda, osvajanje prostora slobode. To nepripadanje je veoma teško, ali i jedini način da se ostvari individualna sloboda, do koje je meni uvijek bilo stalo. Nedostaje ono što nemaš, ali trudim se da probam ostvariti taj ideal života u trenutku, da mi je dobro kad sam tu i da nekako vidim dobre strane u tim sredinama u kojima postojim tako podvojeno. Kao da imam više života.
Nedostaje mi kazalište, ali Amerika nije zemlja kazališta, osobito Los Anđeles. U kazalištu je glumac moćan, to je njegov medij. Na filmu je on samo upotrebljen, baš kao svetlo, scenografija, deo je veće slike čiji je komandant reditelj.
Teror mladosti i lepote je apsolutno dominantan, žene mojih godina su neugodna pojava - čini se da se svijet boji žena mojih godina, hahaha. Ne znaju što bi s nama. Više nismo ovo, a nismo ni ono... Ne znaju točno u šta bi nas smijestili.
Eto, voljela bih se vratiti kazalištu. Sijedim kod kuće, pišem, ponekad nešto glumim, ali nemam želju za takmičenjem u ovakvom svijetu. Jednom su Boba Dilana pitali: Šta ste radili između te i te godine? - To nije bilo moje vrijeme, rekao je. Ovo svakako nije moje vrijeme, a nije bilo i ono prije 20 godina. Tako je, kako je. Treba pronaći svoj mali prostor slobode, mali vrt koji ćemo obrađivati. Ništa drugo nam ne preostaje. 
**********************************
Malo smrdi, ali se čovjek navikne
Sjećam se kad su se ljudi pred tridesetak godina palili gledajući svog Vođu: “Kako ih je zajebo!” “Oni” su, naravno, bili odvratni Amerikanci i još odvratniji Evropljani. Poslije je i tima koji su se palili, postalo jasno da Taj nije “zajebo” Njih nego je “zajebo” Nas.
U našim krajevima je uvijek postojalo divljenje prema onome tko igra nepošteno, prema mutnima i kriminalu sklonima, prema podmuklima i okrutnima, prema “spretnim” igračima spremnima na sve kad je riječ o vlastitoj koristi. Čak i kad je sam bio “zajeban”, građanin se i dalje divio. Nikada nije osuđivao, osobito ne javno. Uvijek je pristajao. Na svaki sistem, na svaku ideologiju. Kao da su ideje ikada bile važne!  Oduvijek je bilo važno samo prevariti sistem i bližnjega svoga, dodvoriti se pretpostavljenom i ušićariti makar i sitnu korist. Oduvijek je bilo važno upravo to: zajebati. Čak i nije važno koga ni zašto. Uspjeh u toj uzbudljivoj akciji  donosio je akterima osjećaj moći i snage, osjećaj nadmoći nad ostalima, onima poštenima i iskrenima, čitaj glupima i nesnalažljivima.
Ali, naučila sam, divljenje drskim gadovima nije samo karakteristika “stare zemlje”. Američki Stabilni Genije je čovjek kome se divi upravo zastrašujuća masa ljudi u ovoj zemlji (“zastrašujuća” zbog milijun razloga od kojih je jedan taj da je upravo ta skupina naoružana do zuba). Što god da kaže ili ušini, Stabilni Genije uvijek pobjeđuje. Njegov “genije” možda nije naročito stabilan ali je nepobitan: On je vlastoručno uspio promijeniti sva pravila po kojima se dosada igralo u političkom životu Amerike. Ništa, ali baš ništa mu ne može nauditi. Tko se tome ne bi divio?
Neki dan Tramp je otpustio još jednog čovjeka koji će se uključiti u nepreglednu povorku nepodobnih i zato odmah odstranjenih. To je ovoga puta “inspector general”, tj.  glavni “revizor”, onaj Gogoljev. (“The Inspector General” je američki naslov Gogoljevog komada.) Taj je inspektor bio zaposlen u Obaminoj administraciji pa me zapravo čudi da je ostao na funkciji sve do sada (koje je sve kompromise taj morao učiniti?) . Obama je Trampova opsesija. Njegova je misija bila od početka da sruši sve što je Obama napravio. U tome je uspio iznad svih očekivanja. Razrušio je, ukinuo i eliminirao apsolutno sve (od ukinuća deala s Iranom do izlaska iz Pariskog sporazuma o klimatskim promjenama). Svi su Obamini ljudi bili otpušteni već u prvim danima Trampovog predsjednikovanja. Tramp je istinski entuzijastičan samo i jedino oko destrukcije. Proces koji traje od novembra 2016. sad je već pri kraju: Sve su insitutcije ili uništene ili su na izdisaju. Novi termin od pred neki dan je “Obamagate” koji se navodno bavi kriminalnim djelatnostima Obame i Bajdena. Stabilni genije je opsjednut svojim prethodnikom iako njega vise nema na sceni vise od tri godine.
Nista više ne začuđuje i upravo je to najveći problem. Neopisiva količina laži, dezinformacija, najluđih teorija zavjere toliko je zatrpala javni prostor da smo svi odustali i umorili se. I to je najveći uspjeh Stabilnog Genija. Jer kako očekivati bilo kakvu političku akciju od rasturenih, umorenih, izbezumljenih i preplašenih ljudi koji više ne razlikuju istinu od laži?
Neki dan Stabilni je izjavio da već tjedan i pol pije hidroksiklorokvin kao preventivu protiv virusa i da se osjeća sjajno. Sve medicinske organizacije su se uzbudile, pitajući se odakle mu pravo i obraz da na nacionalnoj televiziji promovira neispitani lijek. Povjesničari su se uprli naći paralelu u povijesti ne bi li nasli neki primjer gdje je predsjednik, sjedeći na najmoćnijem položaju na svijetu, iskoristio svoju poziciju kao megafon da proda neki neisprobani produkt (iako Tramp to radi svakodnevno, otkad je došao na vlast, baš kao i njegovi potomci), da u svijet ispusti (poput govna) laži i bizarne tvrdnje sa isključivom namjerom da spasi svoju političku budućnost. Primjera ima mnogo ali nitko, ali baš nitko ne dostiže drskost Genija.
“Tramp naravno nije prvi političar koji laže i izmišlja priče”, kaže za LA Times Eileen Culloty koja istražuje dezinformacije na Dublin City University u Irskoj. “Ali je sama količina njegovih neosnovanih, konspiratornih tvrdnji, bilo da se radi o Obaminom rodnom listu (prije no sto je izabran, Tramp je tvrdio da Obama nije rođen u Americi pa da prema tome nema legalno pravo na to da bude predsjednik; Tramp je tada započeo cijeli anti-Obama pokret pod nazivom “birtherism”), ili o priči da je porodica Teda Kruza povezana s ubistvom Kenedija (mračni konzervativac Ted Kruz je na prošlim izborima bio Trampov protivnik u trci za republikansku nominaciju) ili sada Obamagate – ta količina laži je apsolutno izuzetna i nema joj premca.”
“Pandemija je najplodnije tlo za dezinformacije jer su ljudi uplašeni i zbunjeni i zato podložni tome da povjeruju u svaku, pa i najluđu teoriju zavjere”, kaže Ričard Stengel (Richard Stengel), bivši urednik Tajm magazina.
A potomci? Donald Jr. je neki dan na Instagram stavio mim koji predstavlja Džoa Bajdena kao pedofila. (Tako je i Hilari Klinton, prema Trampovim teoretičarima zavjere,  imala organizirani biznis za porobljavanje djece u jednom lokalnom pica restoranu u Vašingtonu!)
Drugi sin, Erik, neki je dan izjavio na desničarskoj Foks TV da Demokrati manipuliraju virus ne bi li naudili njegovom tati i sprijecili ga da organizira velike narodne skupove koji su Trampov glavni adut u predsjedničkoj kampanji. (Buka i bijes i pistolji i mitraljezi. I pozivi na nasilje. I gnjevni naoružani ljudi spremni za akciju. Zvuči li poznato?) “Vidjet ćete, sve su to Demokrati. Nakon 3. Novembra (dan predsjedničkih izbora) virus će naprosto nestati i zemlja će se otvoriti”, rekao je zabrinuti Erik.
Ali, Tramp i njegovi ljudi znaju jednu stvar: Što luđe, to bolje. Što nevjerojatnije, to efikasnije. Strategija je bila vrlo pažljivo, rekla bih čak pametno isplanirana. Tramp je tu samo izvođac radova, samo potrebni klaun. On je samo distrakcija od glavnih radova koji traju svo ovo vrijeme, radova koji razgrađuju sve što je bila Amerika. Ili, točnije, sve što smo mislili da je Amerika. Ili, još točnije, sve što je Amerika htjela da mislimo o njoj. Ili, možda najtočnije, sve što je Amerika mogla biti.
Strategiju je dobro definirao nekadašnji (a već dugo sklonjeni) Trampov glavni politički savjetnik, teoretičar novog fašizma Stiv Benon:
“Demokrati nisu važni. Naši pravi neprijatelji su mediji (čitaj novinari, točnije istraživački novinari). Kako s njima postupati? Tako da se cijeli medijski prostor ispuni govnom.”
Uspjeh je potpun. Ne samo prostor medija, nego je i cijeli javni prostor sad ispunjen tom materijom.
Malo smrdi ali se čovjek navikne. 
(Nova.rs)

Thursday, January 21, 2021

Angel Trajkovski: Nasa putovanja(1) -"Sofronije"

 Dragi nasi,

sigurno se sjecate nasih mnogobrojnih putovanja i bezbroj dozivljaja koje pamtimo i rado ih spomenemo prilikom nasih susreta...
Posebno je interesantan dogadjaj kada je nas dugogodisnji predsjednik KK"Borac" Milivoje Grozdanic-Lika,dosao na ideju, da bi nam olaksao putovanja,i kupio autobus za Klub...Naime,Lika je radeci u Osiguravajucem Zavodu BL dosao do podatka da za veoma povoljnu cijenu se moze kupiti stari(ali u dobrom stanju) TAM autobus 1968 g. Takodje, dosta je uradio na ponekim popravkama,a mi,igraci, smo ga sredili,ocistili,ukrasili zajedno sa vozacem Bajom i bili smo ponosni sto imamo NAS autobus,koji je imao 23 sjedista."Zahvaljuci" godinama autobusa dali smo mu ime "Sofronije"...
Nase prvo putovanje sa "Sofronijem" je bilo 31.jula 1968 god.u Cehoslovacku (sada Slovacka u grad Partizanske) na medjunarodni kos.turnir.
Bilo je interesantno kako smo se "grabili" za mjesta u autobusu,kada smo kretali na ta duza putovanja.Nisu bila najinteresantnija mjesta "do prozora",vec mjesta do prolaza u sredini i poslednja mjesta na kraju autobusa gdje se moglo dobro "ispruziti". Mjesta do prolaza su bila najpopularanija,jer tu se formira cetvorka od 4 sjedista i odmah se pocinje sa raubom...Uvijek su u tome bili najbrzi Miro Danis,Vlado Bojer,Kosta Vidovic,Slobodan Savic,Drago Kopanja...Najuspjesniji  u raubu su bili Miro,Kop...
Evo nesto slika sa prvog putovanja "Sofronijem"

Stoje s lijeva na desno: Tihomir Stupar-Cisa,Branislav Majkic-Majk,trener Milan Tosic-Prle...Cuce:Dragoljub Obradovic-Cober,Branko Dokic-Doka,Zelimir Lesjak-Les i Zlatko Galijas-Gale

Pred polazak: Gele,Majk,Vladek i Prle

Krecemo!

Moja razrednica,prof.Dragojla Tosic je putovala s nama,pa sam iskoristio priliku da se slikam sa suprugom naseg trenera,a Kikan je iskoristio pauzu da se odmori na krovu autobusa u Budimpest


Roki i Vlado u busu prilikom voznje


Slika prilikom povratka 4.avgusta 1968. u Madjarskoj.
 Na slici: profesor, ne sjecam se imena,Borislav Raicevic-Kiki,vozac Baja, Miso Hinic, Dragan Obradovic-Griska, Branislav Kljajic-Kljaja,Borko Miljevic-Holivud,Divjak Tihomir-Kikan,Vladimir Miholic-Vladek,Zlatko Galijas-Gale,Vera Galijas,prof Dragojla Tosic,prof.Feri Kadunic i Branislav Majkic-Majk.Dole:Angel Trajkovski-Gele i Kosta Vidovic-Kole,a na krovu busa:Djoko Kaludjerovic-Sopen i Lazo Roljic-Zola

Mislim da je za pocetak dosta,a dozivljaji sa Turnira u Partizanskom mozda drugom prilikom.

Pozdrav Vasim porodicama, pozdrav Vama!
                                                     Vas Angel

Wednesday, January 20, 2021

Prijedlog urednistvu CNN i drugim svjetskim urednistvima vijesti!

Slijedecih 1000 dana 

ne pominjite ime Donalda Trumpa,

pa ma sta on uradio ili rekao! 


Odlazi u zaborav!


Danas je Bijelu kucu u Vasingtonu  napustio Donald Tramp - njen stanovnik u poslednje cetiri godine.

Iako je na izborima 2016. godine osvojio manje glasova nego Hilari Klinton, pobijedio je na tim izborima prema vazecem izbornom zakonu USA i na danasnji dan prije tacno cetiri godine Barak Obama mu je predao vlast i time ga proglasio predsjednikom USA.

Njegova vladavina najjacom drzavom na svijetu bila je po mnogo cemu najneuspjesnija i najsramotnija u novijoj istoriji Amerike!

Danasnji dan treba slaviti jer je sa velike svjetske scene, sa pozicije koja utice na sva dogadjanja u svijetu, otisao covjek koji toj poziciji ni po cemu nije dorastao. Otisao je covjek opasan po mir u Americi i u svijetu.

Trampa treba sto prije zaboraviti i njegovo ime u buducnosti ne izbjegavati jer to ce za njega biti najveca kazna!

Tuesday, January 19, 2021

Zivjeti od sadake!

 Ima li ista gore, teze za podnijeti vec zivjeti od necije sadake?!


Ogromna vecina normalnih ljudi se uzasava od pomisli da jednog dana dodje u situaciju da zivi od necije pomoci, milostinje...

Ogromna vecina ljudi citavog zivota vrijedno radi i stedi da bi i pred kraj svog zivota imala dovoljno za skroman - ali zivot nezavisan od bilo cije pomoci. Nekima, na zalost, to ne uspije i samo oni znaju koliko je tesko zivjeti od necije sadake.

Ogroman broj nezavisnih zemalja zivi od poreza koji njeni gradjani placaju od svoje zarade. 

I ponose se sto ne zavise od pomoci drugih!

A vodja entiteta Republika Srpska u drzavi Bosna i Hercegovina, vodja koji to zvanicno nije,  jer zvanicno je predsjedavajuci predsjednistva drzave Bosna i Hecegovina, kaze da ce zamoliti predsjednika druge drzave, Srbije da Republici Srpskoj pokloni (ne posudi - vec pokloni!) odredjeni kolicinu vakcina!

Covjek koji je svo svoje ogromno bogatstvo stekao na narodu Republike Srpske trazi sadaku od predsjednika Srbije! Od Srbije koja je u samo nesto malo boljem polozaju od Republike Srpske!  Ali ce predsjednik Vucic, da bi pokazao koliko brine o srpskom narodu u RS, udijeliti sadaku i, naravno, dati to "na velika zvona"- jer treba pokazati kako drzava Bosna i Hercegovina ne brine o Srbima, a mi, eto, "odvajamo od usta", odricemo se i  brinemo...

A zasto taj Dodik ne odvoji malo od svog silnog bogatstva i kupi te vakcine i pokaze da brine i da je gazda, baja - kako za sebe voli dakaze - a ne prosjak i gmizavac! 

A ako je on prosjak i gmizavac - kakav je tek narod koji on vodi! 

To je poruka koju on, trazeci sadaku, salje!

Sunday, January 17, 2021

Postoji jedan neverovatan gad koji se zove Miroslav Antić


Postoji jedan neverovatan gad koji se zove
Miroslav Antić
Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja
Odela
Sa mojom ženom leže u krevet na moje
Rođene oči
Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde
Daleko u Lenjingradu

I taj Antić što me je upropastio i kao
Pisca i kao čoveka
Dakle taj koji će na kraju leći u moju
Sopstvenu grobnicu
Pita me jedno jutro šta vam je boga mu
Čoveče
Izgledate mi nekako bolesni
A šta se izvinite za izraz baš njega tiče
Kako je meni
I dokle mi je

O meni se najlepše brinu oni koji me
Ostavljaju na miru
A on pere ruke mojom rakijom ima ključ od
Mog ateljea

Ljudi taj me tera da čitam knjige petlja sa
Mojim plavušama
Dere se u mojoj kući ogovara me svašta
Laže
Deca mi liče na njega a on nosi kravatu
Brije se poznaje neke ljude radi
Svako jutro se tušira pravi se da zna sve
O zenbudizmu
Prevodi knjige čini mu se da ima prijatelje
Mom sinu zamislite svinjariju mome jedinom
Sinu kupuje sladoled

Bio sam mornar bežao sam ili odem na primer
U Pariz
Pokrijem se ćebetom preko glave pustim brkove
A on me i tu pronađe u nekoj ulici Žolive
U nekom bednom hotelu
I vrati kući i rasplače me

Mati moja Melanija koja ne zna da je rodila mene
A ne njega
Više ga voli više mu veruje i on to još kako
Koristi
A on je uveravam vas on je ta upeglana stoka kojoj
Ja dižem spomenik

On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem
Biografiju
Ovako popljuvan i sam i do krajnosti zgađen
Što moram da mu javno pozajmim oči I dušu
I ono malo para koje sam jedva pozajmio

Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske
Tvrđave
On je uskakao u đačke čitanke
Kad me je doktor Savić lečio od alkohola
On se pravio kao da ima neke veze sa filmom

Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam
Pristajao je na kompromise cerekao se na
Prijemima
Primao je moje nagrade mešao se u moje snove
Jedan licemer

Jedan stvarni licemer
Jedan provincijalac
Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću
Trpeti
I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene
Da bi umesto mene
Svinja jedna
Da bi umesto mene što pre jedini živeo

Miroslav Antić

(fenomeni)

Friday, January 15, 2021

"Trampizam" i Balkan

Oni kojima se ucini da neke dogadjaje, termine i paralele suvise pojednostavljujem molim da shvate da ne radim nista drugo nego li da u sto kracim crtama nabacam svoja razmisljanja povodom nedavnih istorijskih dogadjaja u Americkom Senatu i slicnim dogadjanjima naroda na Balkanu devedesetih i nakon njih.    


Da li je robovlasniocki sistem bio moralan jer je donio brzi napredak americkog drustva i trebao se sacuvati ili je bio nepravedan sistem eksploatacije robova i  stoga ga je trebalo srusiti. Po jednima - porazenima, americki gradjanski rat (1861 - 1865.) je bio opravdan i herojski jer je branio "juznjacki" nacin zivota od nasilne agresije sa sjevera (Lost cause of the Confederacy). S druge strane - pobjednicke, taj isti grdjanski rat je srusio rasisticki robovlasnicki sistem. Ideje confederalista sa juga su porazene u tom ratu ali ne i ugasene. One su samo potisnute i u nekoliko navrata nakon gradjansko rata federalisti su pokusali da ih ozive i preokrenu rezulatat gradjanskog rata, za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata, zatim pedesetih i sezdesetih godina dvadesetog stoljeca.Te ideje je, na svoj nacin, ozivio i Tramp i na njima dobio predsjednicke izbore 2016.  jer su federalisti u njemu prepoznali svog covjeka. Na ideji vracanja Amerike starim, konfederalnim vrijednostima, porazenim u Gradjanskom ratu, na ideji novog americkog napretka Tramp je pridobio milione pristalica. Na poslednjim izborima 2020, na kojima je porazen, za njega je glasalo 74 miliona glasaca. Rasizam, prekrajanje istorije i prilagodjavanje svojim ciljevima, mrznja i strah od komunizma, mrznja prema migrantima - posebno obojenim, nebrojene teorije zavjere u koje slijepo vjeruju, mrznja prema Demokratama koje poistovjecuju sa socijalistima, nevjernicima, sotonama, ponavljanje lazi sve dok one ne postanu "istina"... Oruzana borba i naorozavanje svakog pojedinca i organizovanih grupa kao sredstvo za postizanje ciljeva nikada nisu napusteni! Za cetiri godine vladanja Amerikom Tramp je veoma jasno dao do znanja da je njegova baza porazena confederalna strana u Gradjanskom ratu a cilj njegove vladavine njihovo vracanje na vlast u Americi. 

U ratovima devedesetih na Balkanu, koji su bili i agresija Srbije na, raspadom Jugoslavije, tek formiranu Hrvatsku i Srbije i Hrvatske na tek formiranu Bosnu i Hercegovinu. Ali, u isto vrijeme, i gradjanski ratovi unutar tih novih drzava. Vrlo brzo su se svim zaracenim stranama prikljucili, do tada prikriveni, u Drugom svjetskom ratu porazeni nacionalisti i fasisti svih vrsta i boja.  Za razliku od Gradjanskog rata u Americi, te retrogradne snage pobjedjuju u ratovima devedesetih na Balkanu. Za mobilizaciju svojih pristalica koriste iste metode koje je Tramp koristio za mobilizaciju svojih pristalica: nacionalizam, prekrajanje istorije, mrznja prema drugoj naciji, mrznja prema socijalistima i komunistima... Sirenje nebrojenih teorija zavjere, uvjerenje da nebrojeno puta ponovljene lazi postaju istina, nebrojene teorije zavjere, prekrajanje istorije u cilju prilagodjavanje svojim ciljevima...Balkanci tu idu i korak naprijed - slave fazisam porazen u Drugom svjetskom ratu.  Nacionalizmi svih vrsta ulaze u sve pore drustava. Djeca se skoluju na nacionalizmu i mrznji prema onim drugima - drugacijima. Crkve vide svoju sansu i uplicu se u sve pore novih drustava. Vjeronauka (zamislite, vjera a nauka!?) se u u 21. stoljecu uvode u skolske programe.


Ko je ovdje od koga ucio, Tramp i njegovi konzervativci od Balkanaca ili obrnuto, nije tesko zakljuciti.

Balkanski ratovi devedesetih su se desili ranije i posluzili su, uz sve drugo i kao pokazni poligon gdje su se vjezbale  mobilizacije masa i razne ratne varijante. Balkanci su svim tim vjezbama dodali svoj urodjeni entuzijazmom i talenat! Ponekad su se otimali kontroli, ali su u vecini slucajeva, placeni ili ucijenjeni, slusali i ostvarivali i vise od onoga sto se od njih trazilo. Pokazna vjezba na Balkanu, na istim principima u stanju "ni rata - ni mira" i  dalje traje. 

Balkanci su nekoliko puta pokazali kako se priprema i kojim snagama se rusi Skupstina (pandan Kapital hilu). Trampove pristalice i sam Tramp su se pocetkom januara 2021. pokazali amaterima  koji nisu dobro naucili balkansku lekciju. Toliko puta je Amerika direktno ili posredno ucestvovala u rusenju rezima po citavom svijetu ali su u nedavno rusenje nebranjenog Kapitol hila usli kao nepripremljeni amateri.    

I zato su, na srecu cijelog normalnog svijeta, pa i na srecu po Balkan, uzbunjivaci na celu sa Trampom porazeni!  

Mozda ce i Balkanci nauciti nesto iz poraza americke populisticke politike u zadnje cetiri godine. 

Mozda... ili ce Balkan ponovo uciti samo na sopstvenim greskama.