Boris Bućan - Labuđe jezero
Za sve one koji vole pročitati dobar komentar na kulturna događanja, a vole i tekstove Miljenka Jergovića, evo jedan svježe napisan, koji je mnogo više od uobičajenog komentara likovnih kritičara, koji mi je iznimno drag i blizak, jer sam doživjela gotovo isto. Nažalost, nikad doživljeno ne bih znala opisati kako to čini naš veliki književnik.
U Gliptoteci sam bila nekoliko dana poslije Jergovića i neposredno nakon posjete Picassu, a osim mene i moje prijateljice bili su još prisutni Bućan i TV ekipa, koja je pripremala reportažu za program iz kulture.
Slikareva duhovitost i provokativnost mnogo su jače od izloženog likovnog izraza, osim u grupi slika - Stakleni ljudi. Draži mi je u grafici, kao na pr. u čuvenim posterima za predstave – Žar ptica i Labuđe jezero. Ali o ukusima, pogotovo kad se radi o umjetnosti, se ne raspravlja.
Nataša
****************************************
Cvat škarpine ili slikarski dnevnik Borisa Bućana
Miljenko Jergović,07.04.2013.
U ovo bolesno, skarlatinozno proljeće, jednoga predvečerja Zagreb je pohrlio na otvorenje izložbe najslavnijega slikara dvadesetog stoljeća, koju godinama već zainteresiranima renta njegov pariški muzej. U redovima se, kažu, stajalo sve do kule Lotrščak, širom međumrežja objavljene su fotogalerije, tako da nismo ni morali biti tamo da bismo znali tko je sve došao vidjeti Pabla Picassa. Organizatori su, bilo je zamijećeno, najviše vodili računa o pedagoškome i odgojnom aspektu priredbe, pa su pozivnice odaslane, uglavnom, onima koji s kulturom i kreativnošću do sada nisu imali izravnoga dodira.
Istovremeno, kojih stotinjak metara niže, ispod zidina Gornjega grada, u Gliptoteci već je deset dana trajala jedna druga izložba. Na njezinom je otvorenju bilo publike – ali ne one koja će doći na Picassa u Klovićeve dvore – o njoj je izvijestila Hrvatska televizija, ali ne na način na koji će izvijestiti o slavnome gostu. Dok se o značajnu Picassovih djela govorilo, isključivo, preko njihovih maloprodajnih cijena, pa je i sama ministrica kulture rekla kako ova izložba košta deset hrvatskih godišnjih proračuna za kulturu, što je onda shvaćeno pa i objavljeno da je toliko plaćeno organiziranje priredbe u Klovićevim dvorima, o izložbi “Stakleni ljudi” govorilo se, u Vijestima iz kulture HTV-a, isključivo preko titule njezina autora. I tako je za hrvatsku kulturu, s proljeća 2013, Pablo Picasso važan zato što je jako skup, a Boris Bućan važan je zato što je – akademik. Umjetnost je ili jedno ili drugo. Za treće se, izgleda, ne zna.
Naravno, ne bismo Bućanu spominjali Picassa, niti bismo slavnome Španjolcu, kao pravi provincijalci, podmetali jednoga našeg, ali slučajnost je htjela da se u isto vrijeme održavaju ove dvije izložbe. Za jednu su nam već rekli da je “nesumnjivo, kulturni događaj godine, možda i desetljeća”, dok je druga važna upravo onoliko koliko je važna samome gledatelju. I nimalo više od toga.
“Stakleni ljudi” izloženi su na cijelome drugom katu Gliptoteke. To je, dakle, relativno velika izložba, iako su pokazani radovi nastali u posljednje dvije godine. Sto trideset slika, u istim, velikim pravokutnim formatima, zajedno čine neku vrstu Bućanova slikarskog i promatračkog dnevnika. Izložbu je postavila Vera Horvat Pintarić, a sam postav je – već i zbog toga dijarističkog momenta – sam po sebi neka vrsta umjetničke kreacije, izrazitije nego što to inače biva.
Prostor Gliptoteke podijeljen je u četiri manje dvorane. U svakoj je po jedan zaokruženi fragment, jedno poglavlje izložbe. Dok sam u dva popodneva obilazio “Staklene ljude” – prvi put u društvu pet-šest posjetitelja, a drugi put, na Veliki petak, u savršeno pustom, od ljudi ispražnjenog prostoru – dvoranama sam, da bih se poigrao, dao nazive: Staklena dvorana, Šarena dvorana, Dvorana dosjetki i Dvorana sjena. Nema razloga da ih dalje tako ne zovem.
Boris Bućan (1947.) po zvanju je akademski slikar, ali je u sedamdesetim i osamdesetim godinama jugoslavensku i europsku slavu stekao kao grafički dizajner. Osim što je autor nekih od najupečatljivijih plakata toga doba – nema tko mu u zadnje vrijeme neće spomenuti plakat za balet Igora Stravinskog “Žar ptica” iz 1983. – Bućan je jedan od nekolicine dizajnera čiji su radovi oblikovali vizualni identitet jednoga vremena, a samim tim i našega sjećanja na to vrijeme. Više od toga neki dizajner ili primijenjeni umjetnik ne može ni postići. Plakati su u svoje vrijeme bili namjenska i potrošna stvar, njihovi dizajneri mogli su biti uspješni zanatlije, umjetnici su postajali retrospektivno, kao dizajneri sjećanja. Bućan je bio među najvažnijima, i to je jedna njegova dovršena karijera.
Nakon što je u Zagrebu dovršio studij prethodno započet u Ljubljani, bavio se, krajem šezdesetih i sedamdesetih, akcijama u prostoru, oslikavanjem fasada, performativnom umjetnošću, što je sve pomno bilježila i vrednovala Vera Horvat Pintarić. Boris Bućan imao je sreću, kakvu danas nemaju ni mladi slikari, ni pisci, ni redatelji, da ih ih netko prati i da nevidljivoj publici, pa i njima samima, objašnjava što oni to rade. Osim što je to važno za umjetnika, važno je i za jednu kulturu. U suprotnome, umjetnost se vrednuje cijenom umjetnine, a umjetnici članstvom u Akademiji…
Dakle, prije nego što se, u zrelim godinama, odao isključivo slikarstvu, velikoj slikarskoj produkciji, Bućan je prošao kroz umjetničko akcijašenje, bio je suputnik prvih mondenih hrvatskih konceptualista, bavio se grafičkim dizajnom, stvorio vlastiti jezik plakata. U intervjuu Dobroslavu Silobrčiću rekao je: “U dobroj formi sam, u odličnom sam, svojem, vremenu. Pronašao sam kako se treba raditi umjetnost. To je velika stvar. Gro ljudi to ne zna. Baš sam zadovoljan.” I to je, zapravo, i Bućanov nehotični manifest, a pomalo i autobiografija: sve ranije, bilo je put do umjetnosti, put u slikarstvo, koji mu se otvorio na način na koji se, doista, drugima na otvara. Samo djelomice to ima veze s umjetničkim darom, a možda i više sa životom, s načinom na koji se čovjek prema svome daru odnosi. Na Bućanovim slikama iz različitih faza, koje je antologizirala Vera Horvat Pintarić u savršenoj maloj slikarevoj monografiji (izdanje Vuković&Runjić, Zagreb 2012.), kao i na ovoj izložbi, integrirano je iskustvo grafičkog dizajnera. Već to što su, u pravilu, nazivi djela upisani u sliku, kao dio likovne kompozicije, zapravo je strategija izrade plakata. Zatim svođenje motiva na upečatljiv znak, na ikonu i simbol, u osnovi je grafičkoga dizajna. I nešto što je sasvim integrirano u Bućanovu slikarsku poetiku: dosjetka. U primijenjenoj umjetnosti, kao i u kolumnističkom i komentatorskom novinarstvu – koji su, također, u svojim boljim izvedbama, žanr primijenjene umjetnosti – dosjetka je poželjna i dragocjena. Prazna likovna forma, koliko god bila uredna, domišljena, virtuozna, malo znači, analitičnost, erudicija i pismenost, koliko god bili izuzetni, dosadni su i neprivlačni, jer bez dobre dosjetke, bez vica, nema upečatljivog plakata i zanimljive novinske kolumne.
Umjetnici, međutim, slikari i pisci, bježe od dosjetke kao vrag od križa. Kada vam u kritici neki mamlaz ili kakva koza iz južnih provincija napišu da vam djelo obiluje dosjetkama – to je nužno negativno. Ne samo da je negativno, nego je od toga negativnije jedino ako vam napišu da ste duhoviti “na prvu loptu”, što je, zapravo, isto. Istina, dosjetkama se, recimo, štedro služe Thomas Bernhard i Maurizio Cattelan, a Harms, István Örkény, pa i Vasko Popa u kasnijoj fazi, svoju su poetiku zasnovali na dosjetki. Na kraju, što je Kniferov meandar, ako ne cjeloživotna dosjetka? I u čemu je onda problem, zašto je dosjetka na lošemu glasu u ovoj našoj provinciji, na divljoj periferiji Europe? Odgovor je prost k’o pasulj: prečesto se umjetnošću, naročito narativnom, bave ljudi koji se u životu ničega ne uspijevaju dosjetiti, pa se onda protiv dosjetke bore kao protiv vlastitoga smrtnog neprijatelja. Jer ako dosjetka može biti umjetnost, čime će se oni baviti, od čega će živjeti? To je, recimo, razlog svom neraspoloženju hrvatske literarne zajednice prema Anti Tomiću.
Boris Bućan prihvaća svaku dobru dosjetku, njegove slike su duhovite, cjelokupan njegov opus je, zapravo, vrlo duhovit. Ako je djelo kriterij, mirne se duše može reći da je Bućan, bez veće konkurencije, najduhovitiji hrvatski akademik. Recimo, u Dvorani dosjetki Gliptoteke fantastične su “Žene u pinijama”. Te slike se, vjerujem, slikar dosjetio u Rovinju, ili s mišlju na Rovinj, čije su pinije, jednom davno, poetizirane u jednoj pjesmi Rovinjskoga kvarteta, beogradskoga pjesnika Ivana V. Lalića. Ili “Kiša u Zagrebu”, koja je izložena u Šarenoj dvorani, i o kojoj se, čini mi se, najviše i pisalo u povodu ove Bućanove izložbe, pa je i reproducirana u novinama. To su, prelistajte po internetu, one ženske figure, s kišobranima u obliku crkvenih zvona, koja, opet, podsjećaju i na one damske šešire iz dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Riječ je, u oba slučaja, o savršenim dosjetkama. Pinije imaju ženska tijela, koja to, možda, i nisu, nego su samo njihove grane, koje u očima promatrača bivaju ženska tijela, i možda to više i ne bi bilo tako da nije naslikano i uvrh slike napisano: “Žene u pinijama”. A “Kiša u Zagrebu” višeslojna je kao i svaka dobra dosjetka, svaki stvarno duhovit vic: Zagreb je zvonak grad, često se u njemu čuju crkvena zvona, a akustika mu je, pogotovo oko Ilice, takva da sa crkvenim zvonima sve najednom počinje zvoniti. Skoro kao u Dubrovniku. Kišobran je, pak, jedan od simbola tog grada, turističkih suvenira. Gospoština Zagreba pomalo je karikaturalna i pretjerana, pogotovo u vicevima i dosjetkama, kao i u svim gradovima na periferiji nekadašnjega velikog carstva. Toj slici odgovaraju starinski , zvonasti ženski šeširići, iz nijemih filmova i s fotografija Glorije Swanson… Naravno, ovako postavljen niz asocijacija tiče se gledatelja i onoga što on vidi, manje umjetnika i onoga što je naslikao. No, sve je, kao što vidimo, krenulo od dosjetke. Ali slikarski savršeno izvedene, svedene na niz znakova, koji s naslovom upisanim pri vrhu slike, čine likovnu cjelinu.
U Šarenoj dvorani nalazi se i jedna od meni najdražih slika: “Amaryllis ili škarpina u vazi”. Amaryllis je cvijet koji je prije dvjestotinjak godina donesen iz Južne Afrike u Europu, i srođen je, sasvim, s dalmatinskim pejzažima, cvjetnjacima oko kuća uz obalu. Cvijet nježan i blag, otrgnut kratko traje u vazi. Između amaryllisa, ili amarilisa, i škarpine, te raskošno ružne i grube ribe, sličnosti baš i nema. Ali u slikarskoj kompoziciji Bućanovoj, doista, amarilisi podsjećaju na škarpinu. Kako je nastala ova slika? Tako što je naslikao cvjetove u vazi, koji su ga onda podsjetili na škarpinu ili je gledao žive amarilise koji su sličili na ribu? Odgovor nije važan, smisao je u gledanjima i pitanjima, ali u Bućanovoj slikarskoj igri ima nešto šokantno djetinje. Imao sam, kao mali dječak, petogodišnjak, jedan rokovnik za crtanje. A crtao sam ovako: uzeo bih kemijsku olovku, zatvorio oči, i ukrug pošarao papir. Onda bih gledao što sam to nacrtao, na što me šarotina podsjeća, i to bi onda bila ptica, medvjed, konj, kuća… Bližnji su bili vrlo zabrinuti zbog tih mojih likovnih djela. Pretpostavljam da se sličnom, ili istom, likovnom praksom bave i druga djeca tog uzrasta. Četrdeset godina nisam o tome mislio, da bih se na Veliki petak, na Bućanovoj izložbi, sjetio toga mog rokovnika. I da ništa drugo na ovoj izložbi nisam vidio ni doživio, ona bi za mene bila dragocjena. Umjetnost, vjerujem, zbog ovakvih stvari postoji, zbog dubinskih sjećanja, koja je nemoguće do kraja rekonstruirati. Umjetnost onoliko vrijedi koliko duboko u gledatelja (ili čitatelja) zahvati, a ne onoliko koliko košta umjetnina ili umjetnikova javna osoba. U neka sretnija vremena ne bi trebalo to ni govoriti, bilo bi to opće mjesto.
U Staklenoj dvorani izložen je niz stilski vrlo ujednačenih radova: na tamnoj površini, bijelom bojom, širokim kistom i u nekoliko poteza naslikani su Stakleni ljudi, Stakleni tenk, Stakleni rat, Prodavačica stakla… Čudan osjećaj čovjeka obuzme, u pustoj Gliptoteci, u kojoj, osim ljubazne domaćice u prizemlju, više nema baš nikoga, među tim Bućanovim staklenim slikama. I to je na neki način dosjetka: kada soboslikarskom četkom ovlaš umočenom u bijelu boju pređete preko crne površine, uz malo sreće i vještine dobit ćete efekt prozirnog stakla. Ili vam se samo učini da je tako, i da možete ponoviti umjetničko djelo (uzgred: stotinjak godina ignoranti bi se šalili govoreći da Picasso nije nikakav umjetnik, jer bi i oni mogli tako – recimo, svatko je mogao stvoriti Glavu bika, od biciklističkog sjedala i guvernala – ali izgleda to više ne govore, barem dok je Picassova izložba u njihovu gradu…). No, na Bućanovim je staklenim slikama i najvidljivije ono na čemu on inače pretjerano ne insistira: slikarska i zanatska virtuoznost. “Stakleni tenk” ili “Stakleni vojnici” rijetko su viđena demonstracija elementarnog artizma, a da to, ama nimalo, ne narušava integritet djela, ne pretvara ga u stilsku vježbu ili, ne daj Bože, demonstraciju sile i vještine. U tom zveckanju stakla, u ispunjavajućoj pustoši jednoga zagrebačkog popodneva, gledatelj se, kao rijetko kad, osjeti građaninom jednoga grada, u najelementarnijem smislu riječi. Tu, na Veliki petak, baš na izložbi Borisa Bućana, čovjeku biva jasno zašto se zatekao u Zagrebu, a ne u nekome drugom europskome, afričkom ili azijskom gradu, jer nigdje osim tu, danas, ovoga časa, u ovo popodne, ne može vidjeti ove slike. One su taj umjetnički sadržaj, ta velika kultura i – sentimentalno i karikaturalno govoreći – taj smisao života, ono bez čega bi živu čovjeku i danas, kao i prije deset tisuća godina, puno ugodnije i komfornije bilo živjeti na drvetu ili u pećini, a ne u gradu. Na Veliki petak, smisao Zagreba bio je u slikama Borisa Bućana.
Bućan slikajući “Staklene ljude” slika ono što vidi. To, naravno, ne znači da slika vidljivi svijet oko sebe, nego slika sadržaj i formu svoga pogleda. Ustvari, on ne slika ono što vidi, nego slika – kako vidi. Pomicanje sjena po zidovima, fragmentarni pogled iz kavane, stablo masline svedeno na beskonačni niz istih, grafički monotonih maslinovih listova, muška košulja, kao jednostavni, kockasti dezen muška košulje… I onda nekoliko velikih, intimno važnih slika, koje se ovom gledatelju rastvaraju u naraciju – možda zato što mi se sve što me gane rastvara u neku priču – poput genijalne “Odrezane glave psa u snijegu”. Tu sliku svedenu na konture i naznake, apstrakciju skoro, nosim s unutrašnje strane oka. Stajao sam pred njom dugo, zapanjen. I mogao bih tu zapanjenost opisati, samo što bih se tada udaljio od ove izložbe i od priče o njoj, pa bi to, recimo, bila Knjiga o Bućanu. Ili Knjiga o psu odrezane glave, koja leži u snijegu…
I kad smo kod knjiga: veliki madžarski pisac, čije prozne knjige zadnjih godina osvajaju Europu i Sjedinjene Države, scenarist svih filmova Béle Tarra, László Krasznahorkai, objavio je prije nekoliko godina knjigu inspiriranu njemačkim suvremenim slikarom Maxom Neumannom. U engleskome prijevodu njezin naslov je Animalinside, a na crnom dijelu naslovnice nalazi se reprodukcija jednoga Neumannovog rada: pas u skoku, kojem, međutim, nedostaju prednje noge. Začudan, pomalo groteskan znak, istovremeno i duhovita dosjetka. Max Neumann veliki je slikar, kažem to, premda nijednu njegovu sliku nisam uživo vidio. Na njega me je upozorio moj američki prijatelj, baš povodom Borisa Bućana. U hrvatskome suvremenom slikarstvu, u živoj hrvatskoj kulturi, općenito, Bućan srodnika nema. Kao što ih, vjerojatno, nemaju ni drugi umjetnici, pisci i redatelji, čiji rad nečemu vrijedi. U maloj i uskoj zemlji, u istoj takvoj kulturi, previše bi bilo tražiti još i srodnike. Oni su obično jako daleko. Ponekad je dobro da tako i ostane.
Picassova izložba trajat će mjesecima, a Bućanova vrlo kratko. To je ispravno, jer jedno je umjetnost u odgojne svrhe, drugo je umjetnost sama. Zbog umjetnosti, Picassa se odlazi gledati u Pariz ili u Španjolsku, ali da bi se ljudi odgajali za Bućana (recimo), doista je trebalo Picassa čarterom dopremiti u Klovićeve dvore. Vidjet ćemo, uskoro, kakav će biti učinak ovakve pedagogije. Uz “Staklene ljude” nije štampan katalog, prospekt, ama ni jedan list papira. I to je, može biti, neka gesta. Umjesto toga, u prizemlju Gliptoteke može se kupiti Bućanova antologija Vere Horvat Pintarić.
Žar ptica
Stakleni ljudi
