Gregg Allman I Can't Be Satisfied

Mljekarica

Wisława Szymborska 

VERMER

Sve dok ona žena u Kraljevskom muzeju 

u naslikanoj tišini i usredsređenosti 

iz dana u dan sipa 

mleko iz bokala u činiju, 

svet ne zaslužuje 

smak sveta. 

(s poljskog prevela Biserka Rajčić)

Angel T.: Tuzna vijest

Dragi moji,

maloprije sam dobio dobio jednu izuzetno tuznu vijest,a ja u nju prosto ne mogu da vjerujem,zapravo ne zelim...

Jutros je na Korculi iznenada umro nas veliki i dragi prijatelj,banjalucanin,kosarkas Milivoje Vranjesevic- Ziri,a vece prije toga je bio sasvim zdrav i veseo,bar mi je tako javljeno. Preminuo je u 73. godini,na svojoj Korculi gdje je dugo godina bio sef Vinarije kao dipl.inz. a odakle je bila njegova supruga.4-5 godina sam odlazio na ljetovanje u njihove Smokvice,Lumbardu,a najvise sam volio Brnu,a njih dvoje predivni domacini,izuzetno cjenjeni od svih Korculana. Poslije se preselio u Svetozarevo(Jagodina). Ne mogu zaboraviti koliko je nastojao da pomogne i pomagao je KK"Borac" kada nismo mogli igrati u B.Luci.

Mozda poneko od Vas nije bolje poznavao naseg Zirija, ali cesto cujem,citam, da mnogu BL raju proglasavaju "legendama",a Ziri je bio i ostao za nas koji smo mu bili bliski, jedna velika BL legenda...Kao gimnazijalca,onako visokog svi su ga  "morali" znati, a o njemu su svi pricali kako na uvijek novi nacin "upadao" na subotnji ples u nasem Domu Kulture,koje su to ideje bile...Sjecam se jedne subotnje veceri kada je gostovao Arsen Dedic,zima,hladno, snijeg,stojim pred ulazom u Dom Kulture,a Ziri bez zimske odjece,odijelo i tada obavezna kravata i kaze mi:"Gele,gledaj sada!" Znam da nema karte za ulaz,a on onako visok i dostojanstven u odijelu samo rece sluzbeniku na vratima:"Ja sam bio vec unutra..." Covjek ga pogleda,a on ozbiljna faca i prodje...Poslije mi kaze da je zimski kaput ,sal ostavio u Hotel"Bosni"i pretrcao do Doma Kulture...

Nas,moj Ziri...Boze,pa zasto nam ga uze...

Dragi moji,tuzan sam,pretuzan...Prevrcem po nasim zajednickim slikama i suze polako klize niz obraz...Ne mogu vise...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama !   Angel

Goran Bregovic with orchestra Serbia 2007

Split - utisci II

U Splitu smo odsjeli u privatnom smjestaju Luxury rooms na 300m od muzeja Dioklecijanove palate na splitskoj rivi. (http://www.booking.com/hotel/hr/split-luxury-rooms.hr.html)
Vec prvi kontakti sa domacicama smjestaja  Ivonom i Nikolinom pokazali su da se radi o veoma prijatnim, profesionalnim i kulturnim djevojkama koje sa svojim gostima, uglavnom strancima, tecno govore na njihovim jezicima. Veoma uredne sobe, mali snack bar za goste, blizina konoba, restorana, spitske spice, Palace...ucinili su nas boravak u Splitu izuzetno prijatnim.

Razlog da napisem ovaj post je zapravo neprijatan dogadjaj koji sam sam sebi priredio. Naime, pri izlasku iz sobe, prazneci sef, nepaznjom sam ostavio novcanik u sefu. Posto smo nakon Splita nastavli na Mljet, mislio sam da sam taj novcanik stavio u neku od torbi koju nismo ni vadili iz auta. Po povratku u Banjaluku, provjerim sve torbe, svaki dzepic, pregradu... novcanika nema. 
Javim se e-malom u Luxury rooms ne nadajuci se mnogo, jer , uz ostalo, nisam ni bio siguran gdje sam ga ostavio. Tako sam i napisao... I nakon samo par minuta dobijam odgovor da je odmah nakon naseg odlaska novcanik pronadjen, da su nas pokusali kontaktirati, ali se mi nismo javljali. Vec pocetkon slijedece nedjelje poslace mi moj novcanik u Banjaluku. Na moje zahvale i pohvale odgovaraju: " Trudimo se dati sve od sebe da djelujemo kao uigrani tim koji svojim gostima uvijek i u svemu stoji na raspolaganju."
Vise od iznosa vracenog novca u novcaniku obradovala je spoznaja o postenju radnika i vlasnika ovog smjestaja. To je razlog zasto ovo pisem i to je jos jedan razlog da ponovo kazem:" Nima Splita do Splita!"
Ako neko od vas bude isao u Split, toplo vam preporucujem ovaj smjestaj. Vjerujte mi, necete biti razocarani. 

Srđan Šušnica: Grad zaborava i amnezije

Ovaj clanak poslala mi je moja starija kcerka Jelena, koja je Srdjanova vrsnjakinja. Iz njenog kratkog komentara sam osjetio da je veoma uznemirena i da je  clanak podsjetio na dogadjaje koje je prezivljavala slicno kako je to i Srdjan prezivio. I ona je bila zbunjena prebrojavanjem i banjaluckoj Gimnaziji. Srdjanov otac Miodrag Šušnica je otpor fasizmu "svojih" platio zivotom. Jelenin je, i pored osuda i prijetnji "njegovih"koje su se pred njom precutkivale, bio vjerovatno samo sretniji. 

Onima kojima ovaj clanak izazove komentar da su i "nasima" "njihovi" cinili isto, nudim, vec na pocetku, citat Gintera Grasa koji i Srdjan koristi: "Tek kada osjetite istinski sram za ono što je počinjeno u vaše ime i doživite istinsku katarzu, tek tada imate pravo na vlastite suze!"

***************************

Količina toga što se želi zaboraviti u Banjaluci je tolika da prazninu koja tom prilikom nastaje ništa ne može ispuniti. Pa ni silni novi pop-mitološki i nacionalistički narativi i spomenici.

Moji baka i deda Šušnice bili su ponosni Krajišnici, Bosanci sa Grmeča i podgrmečkog kraja, iz sela Dabar i Podlug. Oboje su sa 16 godina stupili u NOB. Deda Đuro zajedno sa četvoro svoje braće u Šestu krajišku partizansku, a baka Mira u Drugu proletersku brigadu. Baka je bila ranjavana na Sutjesci u nekoliko uzastopnih bitaka sa četnicima i Es-es-ovcima a prehodala je tifus u povlačenju sa preživjelim Dalmatincima. Krajem rata su se upoznali i vjenčali.

Ponosni unuk partizana

Deda je prihvatio garnizonsku službu prvo na bugarskoj granici, pa se moj stari rodio u Pirotu, a onda i na albanskoj granici, pa su stari i stric odrastali u Tetovu. Kad su došli u Banja Luku 1960., pričali su makedonski a jedva razumijeli srpsko-hrvatski. Bili su i do kraja ostali istinski partizani i komunisti (a ne komunjare) koji su pazili svoj komšiluk, prijatelje i uživali u zajedničkom životu sa svim ljudima i narodima u Bosni. Što bi kod nas rekli – nisu se dali vagnuti u stranu ni za jotu kad su došla ova nevjerna vremena. Nisu nikada bili vjernici, niti se kod njih mogao osjetiti taj nacionalistički konstrukt srpstva.

Sad sa ovom pameću znam da su kao i svi Krajišnici smatrali sebe Srbima, pravoslavcima, ali nisu tome pridavali politički značaj ili životnu bitnost. Njihova etnografija, kultura i ekonomija življenja tokom 20. vijeka je bila daleko od monolitnog i ujedinjavajućeg političkog konstrukta svetosavskog srpstva koji je dopirao iz Beograda i Vojvodine dvadesetih, tridesetih i ponovo osamdesetih i devedesetih godina – već je bila istinski bosanska, ili još preciznije, autohtono bosansko-krajiška.

Sjećam se bakinog komentara na slike četnika i srpskih dobrovoljaca na barikadama u Hrvatskoj 1991. – Sine, rekla mi je, evo opet ovih bradonja četnika i popova, a mislila sam da smo mi to pobijedili jednom za svagda. Oni će nam svima glave doći.

I deda Ostoja, majčin otac, sa šesnaest je otišao u partizane, sa doktorom Mladenom na Kozaru gdje je učestvovao u podizanju ustanka. Preživio je prvu nacističku, ustašku i četničku ofanzivu na tu planinu. Kada se vratio u selo Bistricu podno Prosare, počela je odmazda. Ubijanja ili odvođenja zarobljenika, antifašista i seljana, u Staru Gradišku i Jasenovac. Muškarce su odvozili u radne logore u Austriji i Njemačkoj. Tako i mog dedu, no on je iz tog logora pobjegao nakon četiri mjeseca i vratio se u partizane. Prvo u štajerske a onda ponovo na Kozaru i dalje po Bosni.

Šarolike, izmješane i stopljene oaze

Kad se sjetim svog djetinjstva, neke svoje lične prošlosti, uvijek se sjetim doživljaja, slika i raje iz dva banjalučka naselja u kojima sam odrastao – Rosulja i Borika. Najljepša i najnostalgičnija sjećanja i slike su ipak iz radničkog naselja i raje u Boriku, jer sam tu proživljavao one slatke prijeratne tinejdžerske i gimnazijske godine. Vrbas, kajak, raja iz kluba: Mufta, Muhamed, Sina, Smailaga, Albin, Boro, Pota… Takmičenja u kajaku na rijekama širom bivše Juge. Zezancije sa rajom iz zgrade: Džimi, Smaja, Roske, Darma…

Prva zaljubljivanja i simpatije. Sjećam se djevojke sa imenom Elizabeta Sotelo, zvali smo je Beti Bup. Samo njeno ime je bilo dovoljno da mi uši otpadnu. Banja Luka i Borik mog djetinjstva u odnosu na ovo sada, bile su šarolike, izmješane i stopljene oaze različitih ljudi, imena, porodičnih priča, običaja i istorija, različitih vjera i narativa, različitih temperamenata.

Sjećam se da je pred sami rat u Banjaluci svako pokretao neki svoj mali biznis. Ljudi su pravili i izvozili posteljinu, kožnu galanteriju i ko zna šta već. Kafići i slastičarne su radili ko ludi, naročito oni borički od kafića K4 preko Venecije, Moneta i Kajaka do Tilta, Džoja i Moskve. Bilo je svega, sve dok nam nisu počeli obećavati da ćemo svi jesti zlatnim kašikama. Tada je iz komšiluka isparilo više od polovine mojih drugara.

Sumrak zbog zlatnih kašika

U gimnaziju sam krenuo u jesen 1991. i prve šokove rata sam doživio u tim danima. Sjećam se kako su moji drugari iz razreda nestajali jedan po jedan. A onda, par dana ili sedmica poslije, neko donese haber u razred da se Selma, ili Valentin, ili Mario više neće pojavljivati u školi i da su izašli iz Banjaluke. To su za mene bile traume.

U gimnaziji su moju raju prvi put popisivali po nacionalnosti. Negdje u maju 1992. profesor Mile Sumrak, zamjenik direktora i član SDS, uleće u razred kod nas i kaže: – Ajmo, djeco, napišite ovdje svoje ime i prezime i nacionalnost. I dade da po razredu kruži taj obrazac. Dođe i do mene i tada sam prvi put vidio da djeca nisu samo djeca već i Srbi, Muslimani i Hrvati. Bio sam šokiran, nisam se mogao pomjeriti.

Sad sa ovom pameću shvatam da je popisivanje po nacionalnosti prvi korak u dehumanizaciji čovjeka. Ja nisam znao kojoj kategoriji pripadam i kraj svog imena pišem – Jugosloven. To čini i Bojan, drug do mene u klupi. Ode Sumrak sa spiskom, ali se nakon nekog vremena vrati. Prozva mene i Bojana i kaže nam da nacionalnost Jugosloven ne postoji, da ta država više ne postoji i da se izjasnimo drugačije. Kažem mu da ja ne znam šta drugo da napišem i da moram pitati majku. Zbunjeno je izletio iz razreda.

I sada razmišljam kako je simbolično da je sav taj jad i čemer srpskog nacionalizma i rata u naš razred donio čovjek koji se preziva Sumrak. Te ’92. nestalo je pola mog razreda, a tih godina i pola moje Banjaluke. Sumrak rata je počistio ulice, naselja, sela, sjećanja… I sada nam srpski nacionalisti pokušavaju prodati priču da ta vremena, ti ljudi, ta djeca, taj život, nikada nisu ni postojali. I da je ovako bolje.

Ne znam ni za šta, ni zbog čega

Početak rata za mene predstavlja spoznaja da je moj burazer od strica Boris, dijete iz mješovitog braka, iz kasarne JNA najednom završio na Vukovaru sa svojih 18 godina. Bio je tenkista, preživio je i kada se vratio krajem ’91. Imao je priče zbog kojih mi se sve to sranje zgadilo odmah na početku. Pričao mi je: – Ulazimo mi tenkovima u Vukovar na samom početku. Ne znam ni za šta, ni zbog čega, ali tu sam. Po tenku počeše zvonit meci, a moja noga odmah pade sa gasa. Tenk stade a meni počeše suze ići niz lice. Jebote, gdje me ovo guraju! Cijela se kolona zaustavi, a Šljivančanin urla na nas ko na robove.

Još te zime, moj stari je uspio pokupiti sa fronta na Strugu kod Okučana, Andreju, Beograđanina, doveo ga kući i meni rekao: Spremi ga, on danas ide kući da ne bi poginuo. Bukvalno ga je skinuo sa oklopnjaka i u uniformi doveo u Banjaluku. Momak je bio crn ko ugarak, imao je blata po kosi i u ušima, oči su mu bile ko fildžani. I sav se tresao. Navuko je svoju civilku koju je držao kod nas, stavio minđušu u uho i pravac Beograd. Mislim da sada živi u Italiji. Njegova su vojnička pisma još uvijek kod mene u kući.

Regrutovani Banjalučani svih nacija 1992. sve češće su se vraćali iz Hrvatske u kovčezima. Sjećam se kako se drvoredi kod parka Petar Kočić, na mom putu ka gimnaziji, sve više pune smrtovnicama.

Legli s petokrakom probudili se kokardom

Marta 1992. stari i ja smo išli na pecanje, na Plivu, sa tatinim kolegom Zokom iz SUP-a. Na po puta, Zoka izbaci kasetu Merime Njegomir i ubaci drugu sa nekim četničkim pjesmama. Od Topole, od Topole, Oj, vojvodo Sinđeliću, itd. Pita ga stari: Matere ti, Zoka, od kad to ti slušaš te pjesme? A Zoka mu odgovori da je on njih oduvijek slušao. Ja se na zadnjem sedištu Juga 45 u trenu nasmijem: Aha, baš si ih slušao ranije, al’ na vokmen! Uhvatio sam ljutit tatin pogled u retrovizoru. Dok sam trepnuo dobio sam po nosu. Ćutao sam dok se nismo vratili kući. Stari me stavio pred sebe i rekao da moram paziti šta pred kim pričam. Taj njegov savjet nikad nisam poslušao.

Većina Srba je prosto legla sa petokrakom a probudila se sa kokardom i ne shvatajući šta im se dešava. Kad su shvatili, bilo je kasno i za njih i za njihove familije. Sve ostale šprehe su bile samo traženje opravdanja zašto su od partizana i komunista postali četnici i nacionalisti.

U aprilu 1992. moja porodica je osjetila svu žestinu srpskog nacionalizma. Mog starog, Miodraga Šušnicu ubile su paravojne formacije SDS, tzv. SOS-ovci, po nalogu Stojana Župljanina i vrha SDS, a onda su za to ubistvo u banjalučkim dnevnim novinama Glasu okrivili banjalučke Muslimane i Hrvate. Nama su u nekoliko navrata poslije ubistva pretresali stan, iznosili tatine stvari i pratili staru. Tatine kolege i istinski prijatelji su uspjeli policijski riješiti to ubistvo, ali taj slučaj nikada nije procesuiran na sudu. Izvršioci, organizatori i nalogodavci žive sa mnom u istom gradu. Da apsurd bude veći, taj novinski članak koji je za ubistvo mog oca inkriminirao i dehumanizirao sve Muslimane i Hrvate optužujući za to porodice Beganović i Klindić, napisao je naš porodični prijatelj – novinar Boro Marić. Kad ga je stara pitala – Zašto Boro, bolan, lažete i izmišljate? On je odgovorio: Moralo se!

Nakon toga nismo imali više kontakta sa njim.

Odrekli se komšija i prijatelja

Tog aprila 1992. počelo je organizovano teroriziranje, zastrašivanje i protjerivanje neSrba iz Banjaluke. Ja sam gubio prijatelje iz komšiluka, iz kajakaškog kluba, iz Gimnazije… Do kraja rata u Banjaluci je ubijeno oko 220 civila, a protjerano je oko 75.000 ljudi! Samo zato što su bili Muslimani ili Hrvati. A u Banjaluci nije bilo ni dana rata. Srbi su se odrekli svojih komšija i prijatelja za imaginarno ljotićevsko i velimirevićevsko srpstvo.

Bio sam svjedok kako grupe nacionalista hodaju gradom i tjeraju momke da se prekrste, a ako ovi to ne bi znali ili bi to uradili na „pogrešan“ način – tukli su ih. Sjećam se da su skidali gaće momcima da vide da li su osunećeni ili nisu, pa ako jesu – tukli su ih. Gledao sam kako ljude izbacuju iz stanova, upadaju im u kuće, kako ih tuku kundacima na cesti, kako ih odvode ko zna gdje.

Sjećam se i dana kada je srušena Ferhadija zajedno sa još nekoliko džamija tog dana. Bio je maj 1993. i sva stakla na okolnim zgradama i robnoj kući Boska su popucala. Osim stakala na SUP-u, oni su znali da će džamije biti rušene pa su pootvarali sve prozore. Ja nisam mogao vjerovati, nisam želio vjerovati da se to desilo. Neki su slavili, neki plakali.

Sjećam se dana kada su naše komšije Kalkani i moj drug Samir izašli iz Banjaluke. To jutro je bilo tiho. Nedugo poslije njih izašli su i Džonlići. Samirov burazer se krio od vojske i praktično nije izlazio napolje osim da promjeni mjesto skrivanja. Krio se i kod nas u kući. Bio je floater – osoba koja živi po krajevima grada u kojem ga neće prepoznati da je Musliman ili Hrvat. O da, stranci su imenovali i ovu kategoriju ljudi.

Organizovana amnezija i ignorisanje

Današnja Banja Luka ne liči na onu staru. Nove srpske vlasti su još za vrijeme rata obrisale sve muslimanske, hrvatske i nedovoljno srpske identifikacije iz naziva ulica, naziva mjesnih zajednica i škola. Porušili su sve džamije u Banjaluci i franjevački samostan na Petričevcu. Na prostoru banjalučke biskupije ubijeno je 8 katoličkih sveštenika, a nekoliko ih je bilo zatvarano i premlaćivano! Srpski nacionalisti su u septembru 92. nasred ulice izrešetali imama džamije na Hisetama!

U godinama poslije rata porušili su ili pustili da propadne dosta spomenika kulture, skulptura akademskih BH umjetnika, srednjovjekovnih utvrđenja i starih bosanskih kuća. Skoro sve što je ostavština osmanske, muslimanske, katoličke, austrougarske i naše bosanske naracije. Pod udarom zaborava su bili i spomenici iz NOB-a, ali su par godina nakon rata vratili dio bista narodnih heroja u Banjaluci, što nije slučaj u drugim sredinama. Sve što ima bosansko-hercegovačko nasljeđe ili govori o nekadašnjem interetničkom i zajedničkom životu je nepoželjno i pod udarom je organizovane amnezije i ignorisanja.

Palili su arhive i službene evidencije policije, sudova i opštine – isprva za novac i po želji, a poslije rata sistematski i masovno. Količina toga što se želi zaboraviti u Banjaluci je tolika da prazninu koja tom prilikom nastaje ništa ne može ispuniti. Pa ni silni novi pop-mitološki i nacionalistički narativi i spomenici. Banja Luka je dobila spomenik Stefanu Nemanji (?), banu Milosavljeviću, dobila je i desetine novih pravoslavnih crkava, neke na mjestima na kojima nikada nije bilo crkve. Srpske i državne zastave Srbije se mogu vidjeti svugdje a zastave BiH samo na institucijama BiH u gradu.

Trovanje se nastavlja

Moje istraživanje pokazuje da su srpske vlasti u Banjaluci promjenili naziv 50 odsto ulica, njih oko 240, brišući sve nesrpske narative a namećući samo srpske i pravoslavne. Ljude, stare Banjalučane, možda najviše pogađaju ove posljedice urbicida i kulturocida vidljive u Banjaluci u nazivu skoro svake ulice i na svakom kutku. Ni meni se ne mili živjeti u ulici koja nosi naziv četnika iz Drugog svetskog rata, a kamoli nekom čovjeku kojeg su srpske snage protjerale ili mu pobile najmilije.

U zadnjih šest, sedam godina Dodikove vladavine javni i medijski prostori, politička arena i umovi mladih ljudi su do daske zatrovani srpskim klero–nacionalizmom i etno-fašizmom. Uporedo sa tim Dodik i njegova klika bjesomučno pljačkaju javni novac i resurse maskirajući svoj kriminal nacionalističkim populizmom. Dodik i njegova bratija tajkuna godinama izvlače novac i vrijednosti u Srbiju, Rusiju i Švicarsku.

Zašto?

Ima u Banjaluci dosta raje koja ne prihvata ova nacionalistička sranja i među njima sam stekao prijatelje. Pokušavamo da markiramo događaje i mjesta i tako skrenemo pažnju javnosti na zločine istrebljenja i genocida nad nesrbima u Banjaluci, Prijedoru, Srebrenici i drugim opštinama ove RS. Zajedno sa našim komšijama, Bošnjacima i Hrvatima, obilježavamo stratišta svih naroda u BiH, ali ja sam se fokusirao na zločine nad nesrbima počinjene od strane srpskih snaga a u ime srpstva. Zašto? Zato što će nam se pokoljenja stidjeti za ono što smo učinili na pragu 21. vijeka.

Srpske vlasti i snage devedesetih, osvajajući i čisteći opštinu po opštinu u Hrvatskoj i Bosni u halucinogenom piru odbrane tzv. srpske zemlje – obezvrijedile su srpske žrtve Jasenovca, Jadovnog i drugih stratišta. Ginter Gras je lijepo govorio Nijemcima: Tek kada osjetite istinski sram za ono što je počinjeno u vaše ime i doživite istinsku katarzu, tek tada imate pravo na vlastite suze! Ima li ičeg takvoga u Banjaluci, u RS, u Srbiji? Nema! Jer da ima – ne bi Banja Luka bila dio RS, i ne bi bilo RS jer bi je se odrekli kao najsramnijeg perioda u srpskoj istoriji. I ne bi taj grad bio centar poricanja genocida i sistematskih zločina koje su srpske snage počinile. Ne bi bio grad zaborava i amnezije svega što je nesrpsko.

Možemo se svi mi pozivati i na čojstvo i na petokraku, i na Tita i na partizane, ali naši ratni lideri su bili oberčetnici, obernacionalisti i ludaci, a ova sadašnja vladajuća politička elita u tom mom gradu Banjaluci, a bogami i u Srbiji, ne razlikuje se ideološki ni za jotu od tih ratnih zločinaca. Samo su im metode i maske donekle prefinjenije.

Bojim se novih sukoba u Bosni…

autor: Srđan Šušnica

Protest .ba

Srđan Šušnica, kulturolog, rođen je u Banjaluci 1976. Završio je banjalučku gimnaziju a potom diplomirao na Policijskoj akademiji u Beogradu, a nakon toga i na Pravnom fakultetu u Banjaluci. Magistrirao je na Fakultetu za društvene nauke Univerziteta u Ljubljani na programu Kulturolgije. Bavi se kulturološkim istraživanjima bosanskih i balkanskih tema, pisanjem i društvenim aktivizmom okrenutim protiv kulture zaborava, istorijskog revizionizma, nacionalizma i fašizma. Živi i radi u Banjaluci.

Memorija

Pita žena muža: - Jel se sjećaš one scene iz filma "Niske strasti" kad Šeron Stoun prekrsti noge? - Sjećam se, naravno! - A da kupiš hjleb, to si zaboravio?!?

Mogul' ove umotvorine?

Ne bih se začudiо da mi jednog dana zakucaju na vrata i kažu: 
"Dobar dan, došli smo po bubreg." 
"Kakav bubreg??" 
"Onaj što ste donirali kada ste kliknuli na NEXT, NEXT, I Agree!" 

**** "Jednom se živi." 
Rečenica koju koristimo kada planiramo da uradimo neku glupost. 
****  
Malo je falilo da se zaljubim... Srećom, zasr'o sam na vreme... 

**** 
Kakvo je vreme došlo, niko više ne želi da se venčava osim pedera i lezbejki. 
**** 
Udaje mi se prijateljica a nije trudna. Kažem joj nek stavi jastuk, da se ne blamira! 
**** 
Čudne su žene... Prvo prete mami da će se udati, a posle prete mužu da će otići kod mame... 
**** 
Ne mogu da se dogovorim sa ženom gde ćemo na more ove godine. Ja bih u Tursku, a ona bi sa mnom. 
**** 
Doktori kažu da vam svaki komad pržene slanine koji pojedete, oduzima 9 minuta života. Računajući tako, trebalo je da umrem 1732. godine. 
**** 
Kada čekam u redu, nerviraju me samo ljudi koji su ispred mene... Ovi iza su super likovi! 
**** 
Ja uvek dva puta kažem pre nego što razmislim... 
**** 
Ono što me ne ubije - ja probam ponovo... 

Ann & Nancy Wilson (Heart) Stairway To Heaven Live HD

Angel T.: 7 pictures for you‏

McCall, 28.6. - 13.7.2015. 

U ovom planinskom mjestu provodimo najvise vremena u ovim toplim
ljetnim danima,a najiteresatnije u ovom periodu je bilo gledanje
Wimbledon-a i jos jedna velika pobjeda Djokovica! Moj unuk Jack je
trazio da ga probudim rano ujutro (finalni mec je poceo po ovdasnjem
vremenu u 7 sati) i to njegovo navijanje je trebalo vidjeti...Da, bilo
je i suza kada je Nole izgubio vec skoro dobijeni drugi set...A onda
neopisiva radost!
I jos jedna ulovljena pastrmka na drugom obliznjem jezeru,nova radost
i deda je morao naci posudu sa vodom da bi Jack svoj ulov pokazao
svojoj raji...
Obavezni svakodnevni raznovrsni skokovi u jezero i premestanje
motornog camca u doku bez pomoci tehnike i odraslih. 

 Pozdrav vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel