GOJKO BERIĆ: Neke druge komšije

Ovih septembarskih dana navršilo se trideset godina od dolaska Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, piromana velikosrpskog nacionalizma, koji će uskoro pokrenuti krvavi točak istorije i učiniti da sa političke karte Evrope zauvijek nestane zemlja koja se zvala Jugoslavija. Da li je sve moglo biti drukčije? Na ovo pitanje nećemo dobiti jedinstven odgovor ni za sto godina, ne samo zato što je ono hipotetičkog karaktera, već ponajviše zato što se ni dvojica od stotinu srpskih i hrvatskih istoričara neće složiti oko pretpostavljenog odgovora. Prema vladajućem srpskom tumačenju tih događaja, rata ne bi bilo da nije bilo slovenačkog, a pogotovo hrvatskog secesionizma, dok hrvatska službena verzija tih istih događaja tvrdi suprotno - Srbija je, zajedno sa JNA, izvršila agresiju na Hrvatsku kako bi je prepolovila i tako ostvarila svoj memorandumski program. O činjenicama ne bi trebalo raspravljati kao o nečem spornom. A one Srbima ne idu u prilog. Milošević je htio rat. I Tuđman je htio rat, nije želio državu “bez krvi”. Suština je bila u tome da je Milošević potegao fatalnu avanturističku kartu - udario je prvi i izgubio. Zabluda je da bez njih dvojice ne bi bilo rata. Oni su samo bili crni šeširi na glavama velikosrpskog hegemonizma i “malohrvatskog šovinizma”, koji su tražili svoje vođe i čekali čas međusobnog obračuna - prvi da namiri “istorijske račune” sa Hrvatima, a drugi da se konačno riješi srpskog etničkog korpusa koji je još od Ante Starčevića doživljavan kao “remetilački faktor”. Rat se dakle nije mogao izbjeći, iz prostog razloga što je tih godina u Jugoslaviji nacionalizam već regrutovao na stotine hiljada svojih bojovnika, koji su poput zvijeri namirisali krv. Da li bi taj rat u nekoj drugoj varijanti bio manje tragičan, o tome je sa ove distance besmisleno raspravljati.

Da će “tek u Bosni i Hercegovini biti krvi do koljena”, kako su nam poručivali ratni prognozeri iz Zagreba, postalo je jasno onog trenutka kad su sa vukovarskog ratišta u našu zemlju počeli stizati kovčezi sa tijelima srpskih, hrvatskih i bošnjačkih dobrovoljaca. Bio je to najsuroviji demanti čuvene Izetbegovićeve izjave “To nije naš rat!” A bio je to upravo “naš rat” kakvog ćemo uskoro upoznati, okrutan i prljav da okrutniji i prljaviji nije mogao biti. Od tada sam se mnogo puta pitao ko su i šta su narodi koji su više od sedam decenija živjeli u zajedničkoj državi? Devedesetih su se poklali, kao da su stoljećima živjeli sa pritajenom, ali silovitom mržnjom, koja je tih godina izbila poput vulkanske erupcije. Što se više odmičemo od tog užasa i što sjećanja kopne u paklu sadašnjosti, postaje sve očitije da se neke od najvećih šteta počinjenih u proteklom ratu, poput etničkog čišćenja, nikada neće moći popraviti. Neka mi oni koji preziru svaku jugonostalgiju kažu: Šta ćemo, gospodo, s tim štetama? Ne razumijem one bošnjačke intelektualce koji, iz bog te pitaj kojeg razloga, tvrde kako je danas Bošnjacima bolje nego što im je ikada bilo, a obespravljeni su i poniženi na tri četvrtine teritorije na kojoj su živjeli prije rata?! U ovakvoj Bosni i Hercegovini, sa ovakvim ljudima na vlasti, dobro je samo onima koji su stekli status profitera rata i pljačkaške postratne tranzicije i kojima nije stalo ni do čega osim do vlastitih interesa. “Bosnu i Hercegovinu treba sačuvati za buduće generacije”, čulo se na ovonedjeljnoj sesiji Kruga 99. Međutim, ovakva Bosna i Hercegovina ne treba nikome. Ona se ubrzano prazni upravo od onih kojima bi je trebalo ostaviti u amanet. Na ovim prostorima pojam budućnost više ne postoji. Izbrisan je iz udžbenika, nema ga u razgovorima običnih ljudi, a u medijima zvuči tek kao jeftina floskula.

Opisujući stanje u svojoj zemlji, popularna hrvatska književnica Vedrana Rudan kaže: “U Titovo vrijeme mnogi su jugoslavenski trgovi nosili Titovo ime jer je to bilo u Titovo vrijeme. U ovom se skidaju ploče sa Titovim imenom. I neka se skidaju. Ovo nije Titovo vrijeme. Ovo je leglo mafijaša. Ovo je koncentracijski logor za svakoga ko ima nešto u glavi. Ovo je rupetina u kojoj se gladni, goli, ovršeni, dužni, bolesni, neškolovani dovijaju kako do kontejnera stići dovoljno brzo da bi u njemu našli plastičnu bocu ili truli ručak.” Zar je u Bosni išta drukčije i bolje? Svi mi živimo u velikim ili malim koncentracijskim logorima, u rupetinama u kojima se osjeća zadah propadanja. Pošto su u ratu jedni druge protjerali koliko su mogli, poubijali koliko su stigli i zaposjeli tuđa sela i gradove, narodi bivše Juge su se konačno razdvojili. A kad se rat završio, jedni drugima su oteli sve što se imalo oteti - od banaka i radničkih odmarališta, do benzinskih pumpi i desetina hiljada stanova u društvenom vlasništvu. Čini se da imaju još mnogo neizmirenih računa, kojima ih njihove elite hipnotišu kao pitanjima biti ili ne biti. Suočavajući se sa takvim mentalitetom, Andrić se pitao nisu li ovi narodi stvoreni samo zato da jedni drugima nanose zlo i nesreću?

Neko veče sam gledao jedan poznati srpski i jugoslavenski film, sa prizorima iz vremena udarništva i socijalističke izgradnje. Narod je živio i sa puno elana izgrađivao svoju zemlju. Gledajući taj film, pitao sam se: Gdje je nestao taj narod, jer ovaj današnji ne liči na njega? Današnji narod je uništio sve što je onaj nekadašnji narod decenijama stvarao. Srušeni su mostovi i željezničke pruge, nestali su veliki privredni sistemi, tvornice su završile na tajkunskim grobljima starog željeza. Prevareni radnici ostali su bez posla. Zatrto je svako zajedništvo. Srbi, Hrvati, Bošnjaci… sada su to neke druge komšije. Šta je bilo sa demokratijom koju su nam obećavali oni koji su devedesetih nahrupili u politički prostor ispražnjen od urušenog komunizma? Ubrzo se ispostavilo da su tako govorili zato što nisu imali pojma o tome šta je demokratija. Tačnije, nisu je ni željeli. Država izgrađena na načelima građanskog društva bila im je strana, a bliska država zatvorenog društva, izgrađena na etničkim i religijskim načelima. Izgleda da narodu takva država prija, što se najbolje vidi u Bosni i Hercegovini.

Što reče jedan cinik, za balkanske vlastodršce narod je vazda bio stoka grdna, a demokratija velika zajebancija.

(Oslobodjenje)

Ivan Čolović: Preko škole, kulture i sporta nam nameću sistem vjerovanja u čijem središtu je kult nacije

RAZGOVARAO MILOVAN MATIĆ

Ivan Čolović, poznati pisac, etnolog i politički antropolog u intervjuu za BUKU govori o Kosovskom boju kao najvećem srpskom mitu, nacionalizmu i kultu nacije, deklaracijama za spas srpstva i regionalnim politikama.

Prije samo nekoliko dana Čolović se okitio i nagradom "Mirko Kovač" za knjigu eseja "Smrt na Kosovu polju - Istorija kosovskog mita", u kojoj se bavi  sjećanjima na Kosovsku bitku kroz njenu ideološku i političku interpretaciju, zbog čega smo ovaj naš razgovor započeli upravo ovom temom.

Gospodine Čolović, koliko je Kosovska bitka danas prisutna u političkom i društvenom životu u Srbiji, ali i Republici Srpskoj i kakva je ideološka interpretacija ove bitke danas?

Kad je reč o pozivanjima na Kosovsku bitku danas primećujem dve tendencije. S jedne strane, u klerikalnim i nacionalističkim krugovima u Srbiji i Republici Srpskoj učestalo je  pozivanje na takozvani “kosovski zavet”. Ovaj termin nacionalisti radije upotrebljavaju nego termin “kosovski mit”. Obnovljen je i intenziviran govor o Kosovu i kosovskom zavetu kao tranzistorijskoj osnovi, biću, supstanci srpske nacije. Bez kosovskog zaveta srpska nacija navodno ne bi postojala. Zato, kako je nedavno objasnio jedan srpski zvaničnik, “vidovdanski zavet mora biti zavet svakog Srbina”. Ništa novo. O  zavetnoj kosovskoj vertikali slušamo ovde bar poslednjih trideset godina.

S druge strane,  danas su upadljivi pokušaji  vlasti u Srbiji da kosovski zavet, to jest kosovski mit,  izmiri sa potrebom da sebe  predstavi, naročito  u očima posmatrača na Zapadu, kao modernu političku snagu koja je raskrstila sa mitovima i okrenula se evropskoj “agendi”. Tako je, na primer, u nedavno objavljenoj Strategiji kulturnog razvoja Srbije od 2017. do 2027. godine, za kosovski zavet nađeno evropolitički korektno mesto. On je tu naveden kao herojska dimenzija srpske kulture, ona koja “duhovno pretpostavlja  materijalnom”. Ali to je samo jedna među drugim dimenzijama srpske kulture koje su izdvojili autori ove Strategije, a koji ima ukupno sedam. One čine jedan blago rečeno neobičan spisak dimenzija: slovenska,  vizantijska, starobalkanska, herojska, prosvećeno-evropska, demokratska, kontaktna. Kosovski zavet, stoji u tekstu Strateije, treba da “obezbeđuje samoočuvanje društva pred egzistencijalnim i identitetskim izazovima”.

Postavlja se pitanje zašto uloga očuvanja srpskog društva nije pripisana prosvećeno-evropskoj ili demokratskoj dimenziji srpske kulture. Verovatno zato što autori ove Strategije ipak ne veruju da su prosvećenost i demokratija sposobne za tako nešto važno i da se srpsko društvo može sačuvati samo oslanjenjem na mitove, to jest na kosovski mit. Istina, on je ovde  samo jedna dimenzija srpske kulture, ali kad se vidi koja je funkcija toj dimenziji pripisana nema sumnje da je ona i najvažnija, u svakom slučaju važnija od evropske prosvećenosti, demokratije i drugih lepih ali ne i egzistenciojalno i identitetskih važnih stvari.

          

Koje su to najveće ideološke poruke utkane u mitsku priču o Kosovu do kojih ste uspjeli da dođete tokom rada na ovoj knjizi?

Poruke koje su pratile evokacije Kosovske bitke bile su u ideološkom pogedu  vrlo različite, što je bilo uslovljeno promenama istorijskog i političkog konteksta u toku više od šesto godina, počev od  prvih, najranijih sećanja na ovu bitku, u kultnim spisima o knezu Lazaru, do danas. Ključne istorijske promene koje se se odrazile  u načinu viđenja Kosovske bitke bile su kraj fedualnog poretka i pojava nacija. Pre nego što su postali predstavnici svojih nacija, Lazar i Murat, kao i Muratov ubica Miloš,  bili su ideološki istomišljenici, zastupali su vrednosti svog plemićskog staleža, ubijajali jedni druge u borbi za vlast i teritorije, ali s razumevanjem i uvažavanjem. U stvari kosovski mit u savemenom značenju nastaje sa pojavom nacija na Balkanu, dakle, krajem XVIII i početkom XIX veka.  Ali i posle toga ono što su razne verzije priče o Kosovu poručivale daleko je od toga da bude podudarno, jednosmerno. U svakom slučaju, poruke kosovskog mita ne mogu se  svesti na jedan zavet, na jedno opredeljenje, jedno zaveštanje, kako to nacionalisti tvrde. Postoji kontinuitet proizvodnje poruka izvedenih iz sećanja na Kosvsku bitku, ali ne i kontinuitet njihovog značenja.  

Zašto je baš taj mit toliko neupitan među Srbima i zašto je on toliko primamljiv političkim akterima?

Za mit kao vrstu naracije karakteristično je da je neupitan, da ne dozvoljava sumnju i raspravu.  A to je i glavni razlog što je on političarima primamljiv, to jest za njih koristan, jer ako se političar predstavi kao legitiman čuvar priča koje su neupitne, koje je tradicija osveštala, za koje se veruje da od njihovog očuvanja zavisi opstanak zajednice, onda on ne mora da se mnogo trudi o ostalim, profanim, banalnim problemima sa kojima se zajednica suočava. 

Zašto Kosovo, a ne neka druga tema, druga bitka ?

Nema sumnje da je u vreme kad je u našim krajevima počeo proces konstruisanja nacije i  nacionalne države -  za šta je bilo potrebno, kao i u slučajevima stvaranja drugih nacija,  naći oslonac u srednjevekobnoj prošlosti – građa najpogodnija za tu ulogu bila ona koja se odnosila na Kosovsku bitku.   

Mnogo je tema o kojima bi mogli dalje da razgovaramo, ali pokušaću da budemo aktuelni. Predsjednik Srbije je napokon došao u Sarajevo gdje su ga dočekali njegovi domaćini iz tročlanog Predsjedništva. Poslate su poruke prijateljstva i suživota. Ipak, mi svakih godinu, dvije slušamo ovakve poruke, ali se na kraju svi vrate u svoje okruženje i nastave po starom. U čemu je štos? Zašto samo dan nakon tih "istorijskih" sastanaka više nikog nije briga za prethodno izrečeno?

Zato što se tobože istorijski događaji proizvode takoreći svakodnevno, pa se razlika između svakodnevnih i istorijskih događaja izgubila. U izveštajima o Vučićevoj poseti Sarajevu, ja vidim i primere drugačije retoričke strategije, želju da se publika u našim zemljama uveri da je ta poseta imala  konkretne efekte i da su se sagovornici, uz zaklinjanje na mir i prijateljstvo i duge “istorisjke” izjave,  bavili i neki konkretnim, životnim problemima. Pominju se dve milijarde nekih para, ako sam dobro razumeo, to bi trebalo da bude iznos planirane ekonomske razmene. Ali još jasnije mi o potrebi da se pokaže da Vučić i njegov domaćin Zvizdić ne ostaju na frazama svedoči to što su oni na konferenciji za novinare, posle Vučićeve posete, pominjali i takve stvari kao što su “fitosanitarne i veterinarske mere” (Vučić), ili “priznanje meritornih laboratorijskih nalaza” (Zvizdić).  Nisu te detalje ostavili nadležnim ministarstvima i službama.  Smem li da priznam da ja ne znam šta su to fitosanitarne mere. A što i da znam, kad ima ko će to znati, moj predsednik.

  

Zanimljivo je da na ovim prostorima vlast se dobija preko nacionalizma, a i nacionalizmom se zadržava. Ko god je pokušao da se odmakne od nacionalizma ostao je i bez vlasti. Ipak, vi ste jednom rekli da je nacionalizam ideologija elite i da je on u izvornom obliku daleko od naroda. Zašto se onda toliko dobro prima u narodu i zašto je baš nacionalizam glavno oruđe naših političara?

To je jedno od najvažnijih pitanja u vezi sa nacionalizmom. Različito se na njega odgovara. Meni su bliska tumačenja nacionalizma kao neke vrste sekularne, profane religije nastale putem sakralizacije političke nacije nazvane nacijom. Kad se nacionalizam tako posmatra, njegov uspeh je uspeh elita koje su izgradile sistem verovanja, obreda, ceremonija u čijem središtu je kult nacije, i nametnule taj sistem preko škole, vojske, kulture, sporta. U tome su važnu ulogu imale crkve koje su svoje relikvije i druge resurse  stavile u službu kulta nacije.

Legitimitet da to rade ove elite su našle i danas nalaze u teoriji ili, tačnije, u mitu,  da su one narod, njegov mali ali najsvesniji deo, i da imaju bogomdanu misiju da narod upoznaju sa onim što on jeste a čega većinom nije svestan. To samospoznavanje se pre svega obavlja na simboličkom, ceremonijalnom planu, “liturgisjki”, “saborno”. Nacioanalistička elita u stvari i ne očekuje da narod racionalno sebe shvati, štaviše one koje preporučuju tu vrstu spoznaje ova elita proglašava neprijateljima svog naroda, petom kolonom, samomrscima, autošovinistima i tome slično.

Kada govorimo o nacionalizmima u regionu, zbog čega srpski nacionalizam, koji svoje korijene traži i pronalazi u Srbiji, skoro uvijek dobije zamah i postane eksplozivan na području izvan nje, u Bosni i Hercegovini najviše?

Od kad je osnovana srpska nacionalna država, srpski nacionalizam se hrani slikom stvarnih ili izmišljenih stradanja srpskog naroda izvan Srbije. I, razume se, idejom da će ta stradanja prestati samo onda kada se si Srbi budu našli u granicama jedne države. U skladu s tim, Srbi izvan Srbije podsticani su da se distanciraju od vlasti država u kojima su živeli, a ako mogu i da se otvoreno protiv njih pobune. Takvu politika u vreme postojanja Osmanskog carstva i Austrougarske monarhije bila je legitimna, imala je podršku demokratskih evropskih država i evropske javnosti. Njen najvredniji rezultat bilo je stvaranje Jugoslavije.  Ali, u naše, postjugoslovensko vreme politika koja podstiče na pobunu Srbe u susednim međunarodno priznatim državama s ciljem da se svi nađu u jednoj državi nema demokratski legitimitet, nema emancipatorski kapacitet, nema podršku demokratske javnosti. Ali očigledno je da, uprkos tome, takva politika omogućava nacionalistima da sačuvaju vlast.  

Trenutno na djelu imamo još jednu priču o zaštiti nacionalnih interesa, to je stvaranje nove deklaracije o djelovanju za opstanak Srba koju bi donosili Vučić i Dodik. Koliko se takvi dokumenti o nacionalnim interesima vode mitovima i nacionalnim nabojem, a koliko stvarnim potrebama i stanjem na terenu?

Videćemo šta će u toj deklracioji pisati. U najavi tog dokumenta za mene je najinteresantniji tajming. Naime, rečeno je da to neće biti deklaracija o nekom partikularnom pitanju, nego o onom koje bi trebalo da je najvažnije od svih, o samom opstanku naroda i nacije.  Takvo alarmantno pitanje se postavlja samo kad je opstanak ozbiljno ugrožen i kad treba nešto hitno preduzeti da se  nacija spase od propasti. Međutim, vidim da je planirano da deklaracija o ovom egzistencijalnom pitanju bude doneta tek krajem ove godine, da zatim bude napravljen plan akcija, posle čega će biti potražena za to potrebna sredstva, pa će se tek onda pristupiti sprovođenju mera za spas srpskog naroda i nacije.

Dakle, stvar može da potraje i nekoliko godina. Da ne bude kasno?  Ipak, nema mesta panici.  Srpski narod zaista ima dosta ozbiljnih razloga da se zabrine za svoj opstanak, ali ne zbog toga što će donošenje  deklaracije i mera o njegovom spasavanju potrajati.  Jasno je da pravi cilj ove deklaracije, odnosno priče o joj – jer deklaracije možda neće ni biti - nije spasavanmje naroda nego spasavanje Vučićeve i Dodikove vlasti. Izgleda da ova dvojica osećaju da im je vlast ugrožena i, kako političari njihove vrste često rade, šire strah da je u stvari ugrožen narod.

Kako je moguće, ako znamo koliko loše žive građani u zemljema Zapadnog Balkana, da politika ‘nacionalnog spasa’   još uvijek ima primat nad antinacionalnom i demokratsko-lijevom politikom?

Građani u našim državama možda i nisu toliko zagrejani za ono što vi tačno nazivate politikom nacionalnog spasa. Mislim da bi mnogi od njih s više entuzijazma prihvatili drugačiju politiku, drugačije političare, drugačije političke programme. Ali ljudi vide da su nacionalisti svuda pobedili, da su oni najjači, da su se na vlast vratili i oni za koje se mislilo da su ih demokratske promene definitivno uklonile s političke scene. Takođe, oni vide da i neki političari s levice prihvataju saradnju s nacionalističkim strankama.

Dakle, na vidiku nema ozbiljnih, jakih, obećavajućih političkih alternativa. Nadu da bi se one mogle oformiti nudi civilno društvo, niz građanskih inicijativa, kulturnih praksi, medija koji pokazuju ono što sam rekao, da politika nacionalnog spasa možda ima manje pristalica nego što se misli. Ovo je prilika da pohvalim vaš portal, jer Buka je već više godina jedan od najvažnijih postjugoslovenskih regionalnih medija, važan prostor slobodne kritičke misli. A pohvaliću i sebe kao saradnika Buke, jer ovo nije prvi razgovor sa mnom koji će se pojavitio na vašem portalu.

(BUKA)

In memoriam

Hugh Hefner

(1926. - 2017.)

"...imao se rasta i roditi."

Sinan Gudžević: Jaja belih orlova

Desni bek Radenko Kamberović prešao je u januaru 2010. iz drugoligaške ekipe Sevojna u Partizan. Krunska preporuka za prelazak bila je njegova igra za Sevojno u kup utakmici protiv Crvene zvezde, maja mjeseca prethodne godine. On je na toj utakmici bio najbolji igrač, a dao je i gol za pobjedu i eliminaciju Zvezde. Iako je Kamberović školovan i pouzdan odbrambeni igrač, pa možda i bolji od nekih koji su načinili uspješnije karijere, on u Partizanu nije uspio, te je ostao u ladici ‘sto boljih, sto gorih’. Prešao je u Borac iz Čačka, a odande u Budućnost iz Podgorice, pa u Slogu iz Kraljeva. Od prije dvije godine Kamberović igra za klub srpskih emigranata Srpski beli orlovi u Kanadi. To je proluprofesionalni klub koji se takmiči u ligi koja bi se mogla zvati drugom kanadskom, a odavno ga prati glas da ga je osnovala četnička emigracija.
Kako je nekadašnji Partizanov igrač onamo dospio, ne znam, nisam čuo da je ikada i igdje verbalno ‘četnikovao’. No i da je i da nije, u današnjoj Srbiji se i ne pomišlja na nešto kao prigovor savjesti kad čovjek koji je igrao u Partizanu trbuhom za kruhom ode u Srpske bele orlove. Prije desetak godina trener u tom kanadskom klubu bio je jedan od najvećih jugoslavenskih igrača fudbala Dragoslav Šekularac.
Već preko četvrt stoljeća povampireni četnici po Srbiji divljaju sa svojom propagandom. Imaju radio programe, televizije, listove i silu web-portala. Njihove pristalice u likovima moderatora i voditelja ne biraju sredstva, sve što se igdje ikako može uzeti u korist propagiranja četništva biva prekrojeno, zakrpljeno i iskorišteno. Krivotvori se, laže, galami. Nered kojim se propagatori u svojoj razularenosti i bezobzirnosti služe takav je da se čovjek mora prisjetiti slikara Maxa Liebermanna, koji je, povodom bakljade hitlerovaca kazao kako ne bi mogao žderati koliko bi mogao povraćati. Evo primjera:
https://www.youtube.com/watch?v=mTJfOMBl6j4
Državne strukture Srbije daju toj pošasti i prešutnu i glasnu podršku, izjednačile su četnike u pravima s partizanima, a blaćenje partizanskog pokreta je nekima postala javna djelatnost. Četnički masovni zločini protiv civilnog stanovništva se prešućuju, kolaboracija sa okupatorima relativizira. Ističu se dvije potjernice koju je za četničkim komandantom raspisala njemačka komanda i spasavanje američkih pilota, a prešućuju se pokolji, paljevine, pljačke i masovna strijeljanja između toga dvoga. Za glasno i vidljivo propagiranje četništva danas se u Srbiji masovno koriste i stadioni.
Četnički bijeli orlovi su se ugnijezdili i nose jaja i na jugu Partizanova stadiona, onog stadiona koji je izgradila JNA. Skandiranja ili natpisi u hvalu četnika ili u solidarnost sa četničkim vođama i idejama često se mogu čuti i vidjeti na tom Jugu. Nijedna od više uprava kluba u posljednjih dvadeset godina nije ni riječ kazala javno protiv te sramote. Novost od ovoga ljeta je
uključivanje u odbranu četništva potpredsjednika kluba Vuletića, a povodom zahtjeva koji je, navodno, iz UEFA postavljen Partizanu da pobliže objasni ko je bio Pavle Đurišić čiju su sliku navijači izvjesili na utakmici protiv Budućnosti, prije dva mjeseca. Ne zna se šta je pravni docent podastro disciplinskom organu UEFA. Ne bi bilo neočekivano da se tamo posipao pepelom i molio za oprost zbog propusta u organizaciji utakmice ili tako nešto, kako se već ponašaju branioci neočetništva u evropskim institucijama. Ali je, na domaćem terenu, zagrmio i svitnuo poput groma i munje: okrivio je sve koji su čuli i vidjeli pa rekli šta su čuli i šta su vidjeli. Kad je Partizanu izrečena kazna od dvije utakmice igranja bez publike i 130 hiljada eura, klub se žalio, pa je disciplinska komisija UEFA pozvala predstavnika kluba da dođe i usmeno obrazloži žalbu. No je dični docent Iuris Romani Vuletić u Švajcarsku išao uzalud: smanjenje kazne za klub nije postigao! A bolje mu je bilo, kad je već ondje bio, da je od UEFA zatražio proširenje kazne na barem još jednu utakmice u Ligi Evrope bez publike! Jer svako razuman u klubu još odsad strepi od toga kako će se razularene pristaše četništva ponašati na utakmici protiv albanske ekipe Skenderbega (Skënderbeu) iz Korče, 2. novembra u Beogradu. A zna se i da je UEFA Partizanu poslala posljednju opomenu pred isključenje iz takmičenja.
UEFA zabranjuje vrijeđanje po rasnoj, nacionalnoj, rodnoj itd. pripadnosti. Zabranjuje i političke poruke na stadionima. Kakav nered vlada u glavama onih koji orkestriraju pisanjem transparenata na Partizanovom jugu, to je tema za jači sociološki i psihijatrijski institut. Jedan primjer za to je golemi natpis postavljen na dnu južne tribine stadiona, na ogradi između igrališta i gledališta na utakmici protiv Budućnosti: ‘Od svoje majke ko će naći bolju?! A majka vaša to je zemlja ova.’ Ta poruka je namijenjena navijačima Budućnosti, koji sebe zovu Varvari. Oni koji su napisali tu poruku svakako Varvare smatraju crnogorskim otpadnicima od srpstva. No su dva stiha jedanaesterca koji su za Varvare namijenili Grobari prepisani (drugi još i pogrešno) od Alekse Šantića iz njegove pjesme ‘Ostajte ovdje’ napisane 1896. kojom se poručuje muslimanima da se ne sele u Tursku, što se događalo od 1878. kad je Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu. Razulareni dio Grobara Šantićevo obraćanje muslimanima okreće u opomenu Crnogorcima. (U posljednjih četvrt stoljeća i ova Šantićeva pjesma doživjela je hermeneutičku reviziju: teško je naći da se gdje spominju muslimani i njihovo iseljavanje u Tursku, već se upućuje na rodoljubivost Hercegovaca i opomenu da ne odlaze iz svoje domovine.)
Ne vjerujem da većina ljudi u upravnoj strukturi Partizana odobrava ono što radi razulareni dio Grobara na južnoj tribini. Ne vjerujem, jer neke od njih znam lično i znam šta o četnicima znaju i misle. Ali se ne usuđuju da išta započnu! Zašto ne zabrane transparente i urlanja koja sa fudbalskom igrom nikakve veze nemaju? Ko bi im mogao zamjeriti zbog takve odluke? Zašto Fudbalski savez Srbije ne zabrani političke poruke na stadionima, ako, možda, ne može ili nema uporišta u labavim zakonima, da zabrani pročetničke?
Sramota se upražnjava i nastavlja i na Partizanovim utakmicama u domaćem prvenstvu. Neki dan, za vrijeme utakmice Partizana protiv Mladosti iz Lučana, razulareni pristaše četništva na južnoj tribini razvili su natpis, napisan ćirilicom: ‘Danas Momčilo Đujić, sutra ćirilica?!’ Lijevo od toga napisa bila je slika samozvanog vojvode Dinarske četničke divizije. Ispod njega pisalo je: ФСС = HNS. Prva kratica označava Fudbalski savez Srbije, a druga Nogometni savez Hrvatske. Fudbalski savez Srbije je, koji dan ranije, kaznio navijače FK Zemun zabranom odlaska na dva gostovanja svoga kluba zato što su više puta na utakmicama razvijali zastavu sa Đujićevim likom. Tobožnja briga za ćirilicu samo je tupav izgovor četničkog dijela Partizanovih navijača da stane u solidarnost sa kažnjenim pripadnicima grupe Taurunum boys (tako se zovu Zemunovi pristaše). No malo je vjerovatno da će FSS kazniti i Partizan zbog četnikovanja. Disciplinski organi FSS-a radije kažnjavaju Partizan i Zvezdu za bacanje baklji u igralište, a pred četnikovanjem žmure ili ne čuju dobro.
Partizanove navijače neko indoktrinira i instruira, a njihove vođe vjerovatno i plaća za četničku propagandu. Na zastavama i rekvizitima koje oni nose, u pravilu, nema grba Partizana, češće su crne majice ili druga obilježja sa bijelim dvoglavim orlom u retuširanom klupskom grbu. Taj dio Grobara glumata nekakav otpor tobožnjim komunistima na vlasti. Oni neće da vide da je Srbija danas zemlja u kojoj je četništvo normalizovano do nevjerovatnih razmjera, i da braniti četnike u takvoj zemlji nije ne samo nikakvo junaštvo nego je smiješno do sablasnosti. Pjesme koje navijači pjevaju dinarskom četniku popu Đujiću, inače dokazanom (dokumenata ima i previše!) i lojalnom kolaborantu talijanskih fašista i njemačkih nacista, primjer su za besprimjernu srozanost. Zdrav razum ne može dokučiti kakve veze ima taj četnik s mladim ljudima u današnjem velegradu Beogradu. Kad čovjek malo razmisli, mora zaključiti da igrač Radenko Kamberović, kad se radi o navijačkim krpama i obilježjima, pa skoro da i nije mnogo promijenio u životu: beli orlovi ondje, beli orlovi ovdje. Moglo bi biti da na utakmicama njegova kluba u Kanadi ima čak manje četnikovanja nego na Partizanovim po Srbiji.

Sinan Gudžević (Novosti)

Mario M.: Sličice iz Banjaluke

 cineplexx

 Gospodska

 grafit

kapija

kod Insanica

 Nova ulica

 reljef na nekadasnjem domu jna

 staklenac

Stupnica

tradicija

Rusi ne dolaze - oni su vec tu!

Citam samo nekoliko naslova iz danasnjih novina. Necu ih citirati jer politicari, nasi lokalni, a i oni Trampovi a i ovi evropski, istocni i zapadni, uglavnom izazivaju mucninu u stomaku. Ako je tako, zasto se uopste i baviti s njima? Pa mora se, jer ako cutis ti ih ustvari podrzavas i dajes im mogucnost da te i dalje ponizavaju i da direktno ili indirektno odlucuju o tvojoj sudbini. Ovako bar kazes svoj stav za koji znas da nece nista promijeniti danas, ali stav po stav, glas po glas... i eto promjene - jednog dana, kad tad...
Ministar policije RS kaze da policija "prikuplja informacije" o nedavnim dogadjanjima u Skupstini RS, onaj mali iz Srbije, nekada Slobin a danas Vucicev potrcko, slikao se sa Trampom i ponosno izjavljuje da je on odavno njegov prijatelj. Rekao bih, cega se pametan stidi - budala se ponosi. Jedan drugi, malo prefinjeniji potrcko, nagradjen za to gradom Banjalukom, otisao u Saltzburg da promovise Banjaluku kao kandidata za Evropsku prestonicu kulture u 2024. i vratio se sa salvama najtezih i najnizih optuzbi na racun opozicionog politicara iz Banjaluke koji je trenutno na funkciji ministra spoljnih poslova BiH, optuzujuci ga da je govorio protiv Banjaluke i Republike Srpske. Najkrace - neprijatelj.
Otkud Rusi u naslovu?
Pa shvaticete. Rusi su u nasem zargonu jos od 1948. bili  metafora militantnog komunistickog rezima, Gulaga, ugnjetavanja sloboda, "cizme" nad drugim drzavama, kulta licnosti... Ovdje u Kanadi sam upoznao mnoge Ruse, divne ljude, bliske nam po mnogo cemu, obrazovane, pametne, skromne, vrijedne... Vecina njih se, na slican nacin nasem, sjecala sovjetskog rezima i kroz salu, jer tako im je bilo lakse,  pricala o teskom zivotu pod represijom, o vodjama, njihovim potrckama, policijskom prikupljanju informacija, zlocinima, lazima, potkazivanju, siromastvu... svemu onome u cemu su morali zivjeti. Zbog svih tih Rusa sa kojima sam i danas prijatelj ne bih zelio koristiti metaforu Rusi u znacenju u kojem smo je godinama koristili. Ali, zbog Rusa koji i danas koriste Balkan za svoje imperijalisticke ciljeve, koji bi da ga vrate u vrijeme iz koga su moji prijatelji Rusi pobjegli, koristim je i dalje kao sto smo je godinama koristili.
Rusi su na Balkanu prisutni u mnogim oblastima, u pokupovanim privrednim resursima, informacijama, velikom direktnom politickom uticaju u Srbiji i RS... Nekada su Titovi politicari isli u Komitet po svoje misljenje. Danas, oni po svoje misljenje odlaze u Rusku ambasadu ili direktno u Moskvu ili u ambasadu neke zapadne zemlje ili u neku od prestonica Evrope, Tursku, svejedno.
U dijelovima Balkana vecinski naseljenim Srpskim narodom Rusi su vec tu. Ako i nisu fizicki, tu su njihovi sateliti u obliku policijskog ministra, ministra inostranih poslova Srbije, gradonacelnika Banjaluke... i hiljada drugih uhljebljenih politicara koji ce uciniti sve da vladaju sto duze a da ugnjetenom naroda ponude sto manje, da ga izoluju, sukobe sa svijetom, sukobe sa komsijama, samim sobom...
Dakle, Rusi nece doci jer oni su vec tu! Oni su prezent.
Jedino sto ove nase balkance sprecava da budu onako okrutni kako su to bili ruski komunisti je razvijen komunikacioni i informaticki sistem i cinjenica da se zlocin u danasnjem svijetu i u danasnje vrijeme ne moze sakriti onako kako se to radilo prije pola stoljeca...

Ukoliko u naslov umjesto Rusa ubacite Turke, Nijemce, Amerikance... i samo malo pomjerite granice, ali ostanete na Balkanu - dobicete potpuno isti rezultat.
Balkan je svjetska kolonija najnize vrste! I to najvise svojom zaslugom.
I ovom prilikom mora se pomenuti da se ne smije generalisati. Da ima pokusaja, ljudi, dogadjaja, pa i politicara koji bude nadu. Na zalost, za sada, samo nadu.

Maja Đurić: Lijepa septembarska strana Banjaluke

Nakon duzeg perioda ponovo nam se javlja Maja Djuric. Nadam se da ce ovaj kolaz "Lijepa septembarska strana Banjaluke" biti uvod u Majina stalna javljanja na Parkic i da ce nam donijeti prijeko potrebne lijepe vijesti iz naseg grada.

*****************
Odlučila sam da Vam se opet malo javim, ovaj put sa lijepim vijestima. Naime, mjesec koji se polako približava kraju donio je dašak ljepote i posebnosti u Banjaluku, pa ako da ako vam se ovo učini interesantno možete proširiti po Parkiću.

Prvo je 12.09. u Vijećnici Kulturnog centra Banski dvor održana promocija definitivnog i autentičnog izdanja "Kameni spavač" najvećeg bosanskohercegovačkog pjesnika Maka Dizdara. Ove godine se obilježava stotinu godina od Makovog rođenja i, u sklopu velikog jubileja, i mi smo imali priliku da makar nakratko budemo dio jedne takve priče. Tada je u Banjaluku, ravno iz Indonezije gdje je bila promocija indonežanskog izdanja knjige, stigao Makov unuk Gorčin Dizdar, a osim njega govorili su i profesor Sanjin Kodrić koji je jedan od priređivača izdanja i banjalučki pisac Ranko Risojević. Svima toplo preporučujem da, ako već ne mogu posjetiti Makovu stolačku hižu, barem virtuelno zavire na stranicu Fondacije Mak Dizdar. Evo malo o promociji iz ugla novinske vijesti:
http://www.nezavisne.com/kultura/knjizevnost/Promovisano-autenticno-izdanje-Kamenog-spavaca/442883

Zatim, 19.09. u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS desila se neobična, topla i iskrena promocija knjige "Priče iz komšiluka", za koju se tražila stolica više. Za razliku od ustaljenih, uobičajenih i već toliko puta viđenih književnih večeri, ovo je zaista bilo pravo osvježenje. Knjiga je nastala na osnovu konursa portala mondo.ba i čine je priče više autora, a sve govore o onim pravim, istinskim vrijednostima koje, sudeći po knjizi, ipak traju i nisu posve izgubljene. Meni je posebna čast što je i moja priča "Klupe s pogledom" uvrštena u ovo posebno izdanje, tim više što sam pronašla divne kćerke koje su u spomen na oca klupe i podigle, a jedna od njih (obe žive u Londonu) se čak i zadesila u Banjaluci za vrijeme promocije. O klupama bi se dalo još pisati, ali one su tema za sebe i o njima mogu nekom drugom prilikom, a sada se još malo osvrnimo na promociju "Priča iz komšiluka":

http://mondo.ba/a759735/Magazin/Kultura/Promocija-knjige-Price-iz-komsiluka.html

Naposljetku, 22.09. na istoj adresi, veče za pamćenje. Izdavačka kuća "Imprimatur" iz Banjaluke, u čijem izdanju su izašle "Priče iz komšiluka" i izdavačka kuća koja se trudi da sačuva bogatstvo knjige, priredila je radionicu Uvod u kreativno pisanje, koju je održao pisac i profesorZoran Živković, a nakon toga smo mogli više da čujemo o njegovim knjigama. Vrstan pisac u čijim knjigama se prepliću naučna fantastika, humor i sjajne priče ne samo da je najprevođeniji srpski pisac, nego je njegova knjiga "Biblioteka" uvrštena u obaveznu srednjoškolsku lektiru u Portugalu. Po njegovim pričama Puriša Đorđević je snimao kratke filmove, dok je čitanje priče Voz/ Train jedno od najizvođenijih na radiju BBC 4. To je tek dio onoga što Živković jeste, a nemoguće je ne napisati da je, iako izuzetnog uma iz kojeg idolaze čudesni zapleti, riječ o izuzetno prirodnom, jednostavnom i šarmantnom čovjeku. Toliko da je nakon radionice publici dijelio kiflice jer nas je već zadržao, a jpred nama je bilo još druženja. Evo i intervju vrijedan čitanja:

http://mondo.ba/a759358/Magazin/Kultura/Zoran-Zivkovic-MONDO-intervju.html

Navikla sam odavno da je banjalučka publika uspavana, a ovakve vijesti se slabo i gotovo nikad ne obrađuju dublje i ne više od puke informacije. Rastužilo me je što je Makov "Kameni spavač", tako vanvremensko i jedinstveno književno djelo prošao gotovo neopaženo kroz Banjaluku. Ali, mi smo valjda takvi. Kako reče profesor Kodrić: "Da je Mak pisao na jednom od velikih svjetskih jezika, naprimjer na engleskom, on bi bio poput jednog T.S Eliota". Ali, to smo mi, kako reče Branko: "Znam ja nas, j... ti nas". Ipak, važno da je Mak "došao" i nama. A ono što je za svaku pohvalu je iskren trud portala mondo.ba, IK "Imprimatur" i NUBRS da osvježe učmalost i rutinu banjalučkih književnih promocija. U tome su itekako uspjeli!

Svako dobro i srdačan pozdrav,

Maja Đurić

Banjaluka

John Lee Hooker, Carlos Santana and Etta James - Blues Boogie Jam (Offic...

Krece li se - ili se cini da se krece

Ljudi su opravdano zabrinuti za sudbinu zemaljske kugle, sudbinu opstanka zivota na njoj... Sada, kada je danasnji predsjednik Amerike objavio da vise ne misli ulagati u istrazivanja u oblasti zagadjivanja i klimatskih promjena koja je do sada finansirala americka vlada, mnogi su posebno zabrinuti jer je poznato da je Amerika ulagala ogromna sredstva u ovu oblast.  Problem su ponovo sredstva - dolari. Problem je svakako i politicki, americko drustvo ponovo podijeljeno na savovima izmedju demokrata i republikanaca. Izgleda da su se na ovom stvarnom problemu, koji mnogi ni ne mogu razumjeti  jer radi se o procesima mjerenim u hiljadama godina, mnogi uhljebili i muzu za licnu korist. Evo sada, vise nego ranije, dobijamo nove "dokaze" koji treba da ukazu na ozbiljnost situacije. Medjutim, ono sto ja citam u ovom clanku je ustvari nista sem bombasticnog naslova jer naucnici na koje se autor clanka poziva ne dokazuju nista vec nagadjaju. Clanak je pun izraza"cini se" . U nauci se ne cini,u nauci ili jeste ili nije. Postoje dokazi, mjerenja, snimanja, testovi... Povrsnim clancima kao sto je ovaj ne dobija se nista. Samo se gubi povjerenje u iskrene namjere i pomaze Trampu i slicnima da kazu kako je sve to samo BS.

****************

Novi snimci sa Antarktika pokazuju ono od čega se strahovalo

Ogroman ledeni brijeg četiri puta veći od Londona, koji se prije dva mjeseca odlomio od Antarktika, počeo je da se kreće, pokazuju najnoviji satelitski snimci. Kada se ledeni brijeg A68 odlomio od ledenog grebena Larsen C bilo je nejasno šta će se dogoditi. Ledene ploče nakon odvajanja mogu da ostanu na istom mjestu decenijama, u zavisnosti od morskih struja i topografije morskog dna. Međutim, čini se da je ledena ploča počela da se kreće. Veličine oko 5.800 kilometara kvadratnih i težine hiljadu milijardi tona, ploča A68 je jedan od najvećih ledenih brijegova ikada poznatih, iako je njegova polovina upola manja od Posove ledene ploče, piše Independent. “Nakon odvajanja od Larsena C, čini se da se brijeg A68 kreće”, napisao je na svom nalogu na Tviteru profesor Stef Lermit sa Univerziteta Delft u Holandiji. On je uporedio posljednje satelitske snimke sa prvim nakon odvajanja. Postoji zabrinutost da će se ledeni brijeg cijepati na manje dijelove koji bi mogli da se nađu na nekoj od transportnih ruta. Ukoliko budu toliko usitnjeni da bi se pratili satelitom, biće rizični po brodove. Naučnici vjeruju da globalno zagrijavanje nema uticaja na “cjepkanje” ploče. Ipak, ima i onih koji tvrde baš suprotno. Profesorka Nensi Bertler sa Univerziteta Viktorija u Velingtonu ističe da globalno zagrijavanje i rupa u ozonskom omotaču dovode do iznenadnog raspada brojnih ledenih ploča od kojih neki postoje više od 10.000 godina.

Bob Marley - Redemption song

Angel Trajkovski: 8 pictures for you

McCall,Sept.2017.
Dragi moji,
dani provedeni u McCall-u sa Majkom,Mladenom Blelajcem (doletjeli iz Toronta) i mojim ovdasnjim prijateljom Kentom su nesto nezaboravno, prelijepo... nesto sto bih pozelio svakom svom prijatelju...Kao i svake godine u ovo vrjeme sadrzaj naseg "programa" je slican: kupanje u jezeru,voznja brodom po jezeru Payette,setnje po planinskim stazama,gledanje tenisa US Opena, nasi teniski pokusaji da odigramo kao Nadal,Federer...obavezno pivo poslije tenisa,uobicajeno nase zezanje,smijeh...Ranoranioc sa uzivanjem posmatra izlazak sunca,da bi poslije toga otisli u obliznju ljekovitu banju na brckanje u toploj mineralnoj vodi. Po Majkovoj izboru ponovo smo i ove godile otisli u isti restoran kao i prosle, da bi nas kelnerica koja nas sluzila iznenadila svojim odgovorom na nase pitanje:"Pogodite odakle smo?" S pika je odgovorila:" Iz Jugoslavije..."

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Vas Angel

Ego & Nature

Mile Stojić: ČETIRI PJESME

(''Prognane elegije'', Dani, Sarajevo 2004.)

Mile Stojić (Dragićina, 1955.)
Savremeni bh pjesnik, esejist, novinski pisac.
''Trajno odan izvornome melankolijskom osjećaju svijeta i molskom tonalitetu pjesme...''

GOLD COAST, 1


Gledao sam ljude koji u pedesetim
uče nepravilne njemačke glagole
U njihovu pogledu ja sam otkrivao omču
ali ne mržnju. Prije neku samilost
prema svijetu koji sve zna, a ništa ne razumije

Na njihovim izbrazdanim licima
na njihovim prijevremeno osijedjelim kosama
teško se zaustavljala raskoš njemačke sintakse
još teže razlog nekog valjanog povratka smislu

Za svaku svoju gestu oni su govorili "Oprostite"
čekajući gdje će ih rasporediti slijedeći policajac
slučaja. Svoje tijelo što traži šaku riže
oni su shvaćali kao krivicu

Svoja žedna usta oni će napajati novom nadom
Nevični ovoj zemlji, kao što je ona nevična njima
kradom u kavani tiho razmjenjuju sjećanja
sve dok ih ne prekine glasna muzika iz vrta
ili poslovni ton konobara
Hier, bitte, das letzte Glas!

GOLD COAST, 2



Na šalteru banke u Melbourneu
mijenjam nešto njemačkih maraka za
domaću valutu. Na lošem engleskom
objašnjavam da mi trebaju novčanice
u manjim apoenima
da mi se žuri

Službenica me gleda krupnim očima
punim genetske nomadske tuge. Morate malo
pričekati, kaže
i pita jesam li raspoložen za kavu. O hvala, kažem, meni se jako žuri

Odmah ćemo to srediti, kaže. Odlazi, pa se pojavljuje za koju minutu. Pružajući mi novac
moli da još jednom prebrojim. Ali ja to ne činim,već joj primajući novac, dotaknem gležnjeve ruke

Ona se pravi da to nije primijetila
ja se okrećem i izlazim

Aufwiedersehen, dovikuje mi ona.

GOLD COAST, 3



Ispred kuće s trijemom i ogradom
nalazi se spomen ploča nekom Talijanu
što je dva sata visio na helikopteru
držeći se zubima za uže. Jessica,
koja se nekada zvala Ajša, jedva
razumljivim hrvatskim objašnjava mi
da je ovu kuću gradio njen otac, koji je
tu došao prije tri desetljeća iz iseljeničkog
logora u Italiji. Moj rahmetli babo, naglašava
Umoran sam, kažem, i glava me boli
od svih tih emigrantskih priča
Hoćeš li da ti donesem Scotch sa sodom,
nudi ona i brižno pita:
Može li čovjek sto puta voljeti?
Naravno, odgovaram ja, ako mu vjetrovi neprestano
pušu u jedra i ako dobrovoljno pristaje
na umnožavanje užasa

RAZGLEDNICA IZ SYDNEYA



Sanjam kako plovim Neretvom
od Počitelja do Ušća
Cijela dolina je poplavljena
Nikako ne mogu da se sjetim
kako se zovu gradovi pod vodom

Stižući u Deltu
prisjećam se riječi "cvit", "nedilja"
zastave na kojoj leprša zgarište
(jedno dijete nikad neće naći oca),
spaljenih uvojaka, lozinke koja glasi
Never

Aco Ravlic: 22 GODINE OD UKAZA DO URUČENJA ORDENA

Generacije Banjalučana po dobrom su upamtile liječnika Peru Stjepanovića. Dr. Pero Stjepanović bijaše čovjek, koji je svakog pacijenta želio razumjeti i, dakako, pomoći mu u svakoj prilici i na svaki način. Bio je i zapaženi društveni radnik - dugogodišnji predsjednik Banjalučkog šahovskog kluba u godinama između dva svjetska rata. Teško je pobrojati sve funkcije, koje je obavljao i to vrlo uspješno ovaj posljednji predsjednik Ljekarske komore Vrbaske banovine. Ipak, spominjem jednu davno zaboravljenu. Po oslobođenju Banjaluke, po povratku u ovaj grad (koji je napustio zajedno s partizanskim jedinicama i mlađim sinom Draganom - Dragim, prilikom povlačenja partizanskih jedinica, odnosno napada na Novu godinu 1944.), odlukom Okružnog narodno-oslobodilačkog odbora Banjaluka (br. 2175) već 2. maja 1945. preuzeo je upravničku dužnost u Higijenskom zavodu.
Ovaj čestiti čovjek, međutim, lako je mogao, da se u ono doba njegovala svjetska (Ginisova) knjiga rekorda, biti uvršten u njen prvi tom (možda nije ni danas kasno?), zbog jednog ordena. Naime, dr. Pero Stjepanović dobio je poslije 22 godine, u ruke orden koji mu je kraljevskim ukazom dodijeljen. Orden je zaradio kao "medicinar" u mladićkoj dobi i u toj dobi mu ga kraljevskim ukazom dodijeliše, ali orden mu stiže mnogo, mnogo godina kasnije, kad je već bio obavio gotovo sve svoje životne poslove - okončao studij i postao uvaženi liječnik, osnovao obitelj i bio sretan otac troje djece... "Sreski lekar g. dr. Pero Stjepanović primio je ovih dana, posle pune 22 godine, sa ukazom Blaženopočivšeg Kralja Petra Prvog iz 1914. godine odličje Krst milosrdja izvijestile su lokalne novine početkom 1936. godine. Pojasnile su i iz kojih razloga je odlikovani toliko dugo čekao na uručenje: "Ukaz o odlikovanju, kojim je Blaženopočivši Kralj nagradio patriotske pobude nekadašnjeg medicinara Peru Stjepanovića, danas sreskog lekara u Banjoj Luci, za njegovo učestvovanje u Balkanskom ratu, u svojstvu medicinara, bilo se zabacilo, pa je, kao što vidimo, pronađeno tek posle 22 godine i upućeno onome koji ga je zaista i zaslužio ".
Zanimljivo je i čudnovato "putešestvije" jednog ordena, pa je pravo čudo da je ipak jednom, makar i poslije 22 godine, dospjelo u ruke odlikovanog, našeg sugrađanina dr. Pere Stjepanovića. Ne treba, naime, zaboraviti da je orden uručen poslije smrti dvojice kraljeva, kralja koji je potpisao ukaz o odlikovanju, ali i dvije godine poslije smrti njegovog nasljednika koji je čak petnaest godina vladao.

Aco Ravlic

In memoriam: Ljubisa Samardjic

14.11.1936. - 8.9.2017.

Danas nas je napustio i Ljubiša Samardžić. 

Talenat ga je predodredio za velike uspehe, a posebnost koju nosi u sebi učinila legendom.

 - Odrastao sam u čestitoj rudarskoj porodici. Rano ostao bez oca. Divio se majci koja nas je izvela na put sa mizernom rudarskom penzijom. A bilo nas je troje dece. Iz takvog detinjstva shvatio sam da sirotinja nije najstrašnija stvar koja može da se desi u životu - ispričao je Ljubiša Samardžić 2015. u intervjuu za "Blic".

Od 1960. do danas ostvario je više od 70 filmskih i televizijskih uloga, sarađivao sa svim jugoslovenskim rediteljima, a onda krajem devedesetih i sam preuzeo režisersku palicu.

Uloga je toliko da ih je najbolje podeliti u dekadama. Šezdesete godine obeležili su naslovi: "Spletka i ljubav" (1960), "Igre na skelama" (1961, Gvardijan), "Prekobrojna" (1962, Mikajlo Nastic), " Peščani grad" (1962, Smoki), "Desant na Drvar"(1963, Milan), "Dani" (1963, Dragan), "Jutro" (1967, Mali), "Smoki" (1967, Smoki), " Bitka na Neretvi" (1969, Novak).

Sedamdesete su donele naslove: "Biciklisti" (1970, Partizan), "Kuda idu divlje svinje (1971, Crni rok), " Građani sela Luga (1972, Vidoje), "Valter brani Sarajevo (1972, Zis), "Bombaši" (1973, Kovac), "Obraz uz obraz" (1972, Smoki), "Dimitrije Tucovic (1974, Dimitrije Tucović), "Naivko"( 1975, Buzga Mirocki), "Ljubavni zivot Budimira Trajkovica (1977, Voja Trajkovic), "Bosko Buha" (1978, Milun).

 Osamdesetih su njegovu karijeru obelezili filmovi i serije: "Avanture Borivoja Šurdilovića" (1980, Borivoje Šurdilovic Šurda), " Vruć vetar" (1980, Borivoje Šurdilović Šurda), "Rad na određeno vreme"(1980, Siniša Pantić), "Moj tata na određeno vreme (1982, Sinisa Pantić), "Nije lako sa muškarcima" (1985, Ivan Sekulović), " Život je lep" (1985, Valentino trovac), " Razvod na određeno vreme" (1986, Siniša Pantić), "Bolji život" (1987, Ljubomir Zavišić). Ništa manje uspešne nisu bile ni devedesete u njegovoj karijeri, kada su glumački niz nastavila sledeća ostvarenja: film "Policajac sa Petlovog brda" (1992, Boško Simić), dve godine kasnije zaigrao je u istoimenoj seriji u istoj glavnoj ulozi,  "Ubistvo sa predumišljajem" (1995, Vidosav), "Stršljen" (1998, Lane sekularac).

A onda nam je 21. vek doneo  Ljubišu Samardžića u sledećim fimskim i televizijskim naslovima: "Nataša" (2001, Tasa, Natašin otac), "Jesen stize, Dunjo moja" (2004, Marijin otac), "Konji vrani" (2007, Dunjin deda), "Bledi Mesec" (2008, Dunjin deda), "Miris kiše na Balkanu (2011, čuvar groblja).

Pomenute uloge su pokazale veličinu njegovog talenta, ali jedno umeće retko ide samo, češće ga prati još jedan talenat. U slučaju Ljubiše Samardžića glumačku veštinu pratio je talenat za režiju. Rediteljski debi je imao 1999. filmom "Nebeska udica".  Listu filmova i serija koje je režirao ispunili su zatim "Nataša" 2001, "Jesen stiže, Dunjo moja" 2004, "Konji vrani" 2007, "Bledi Mesec" 2008. i "Miris kiše na Balkanu" 2010. godine.

(Zena - Blic)