Tuesday, April 24, 2018

Svetislav Basara: Gašenje Šešelja



Dani poznog Šešelja, započeti onomađašnjim maltretmanom Aleksandre Jerkov, nastavljeni gaženjem hrvatske zastave i javnim jebanjem majke ustaške, svoju će završnicu - osim ako se drugačije ne naredi, a čisto sumnjam da hoće - imati na velikom "đurđevdanskom uranku" u Hrtkovcima, gde bi se lako mogao dogoditi pičvajz mnogo teži od goreopisanih, ali možda sa "obrnutim predznakom".

Lako bi se, naime, moglo dogoditi da za razliku od Šešeljevog hrtkovačkog (srbislavskog) mitinga iz devedesetih deblji kraju ovoga puta izvuku i iz Hrtkovaca budu proterani serdar i njegove paravojvode, a ne lokalno stanovništvo, tim pre što su LSV i DS najavili kontrauranak. Ima tu jedna još važnija stvar. Serdar ovoga puta neće imati podršku - bar ne javnu - države Srbije i logistiku određenih državinih službi, koje su odvajkada bile temelj Šešeljeve (povremene) moći. Ne, međutim, bezuslovan. Čak i devedesetih, kad god bi prekardašio - a znao je da prekardaši - službe su povlačile svoju podršku i Šešelj bi se sa visina kabadahijskog Olimpa strmopižđavao u dubine apsana, u kojima - za razliku od nekih drugih znamenitih sužanja - nikada nije ništa naučio.

Iz svega poslednjih godina, meseci i dana priloženog, lepo se vidi da se serdar Šešelj - iako to kao inteligentna osoba uviđa - vrlo teško miri sa činjenicom da su pljačkaška ekonomija i pravo prekog suda - bar u oblicima iz devedesetih - čak i u Srbiji završili u ropotarnici istorije. Nerado, doduše, i pod pritiskom, ali je postšešeljskim političkim elitama ipak došlo iz dupeta u glavu da je nevolja sa pljačkaškom ekonomijom u tome što se - kako je to lepo postavio Miša Vasić - jednom opljačkano ne može ponovo opljačkati, u šta se uverila čak i vesela beogradska bratija kada se, nakon što je popila vrhunska (i bagatelna) erdutska vina, morala vratiti na banatski rizling, umal ne napisah - tečni sumporvodonik.

Sasvim je druga stvar pitanje koje mi je juče u telefonskom razgovoru postavio jedan bliski prijatelj - zašto Šešelja naprosto "ne ugase"? Moj prijatelj, naravno, nije mislio na gašenje u srpskom, junačkom smislu te reči - dakle "gašenje" metkom u leđa ili u potiljak - nego na direktivu državotvornim medijskim kućama da serdara naprosto ignorišu, da ga čak ni u rijalitije ne pozivaju, što bi za rezultat vrlo brzo donelo prekrivanje serdara snegovima, ružmarinom i šašem. To je, da kažemo, čisto filozofsko pitanje. Svega tu ima.

Možebiti da bi neki moćnici - koji li, Bože - u stvari voleli da rade isto što i Šešelj, ali to zbog "viših ciljeva" nisu u prilici, pa im serdarevi pičvajzi dođu kao melem na ranu, a istovremeno i kao upozorenje jednoj strani sveta šta bi se u Srbiji moglo dogoditi ako bi ta strana - daleko bilo - uskratila podršku režimu stabilokratije.

(Danas)

Monday, April 23, 2018

Kosarkaska utakmica u dvorani Borik


Odlazak na Borcevu kosarkasku utakmicu u dvoranu Borik budi u meni posebne emocije. Sjecam se da se prosle godine uopste nisam mogao skoncentrisati na igru. Susreti sa dragim ljudima koje nisam sreo vise od dvije decenije, prepoznavanje, upoznavanje, sjecanja....Ove godine je ipak bilo nesto drugacije. Valjda sam se lani prekalio. Ponovo sam na utakmicu otisao sa mojim sudijskim kolegom i komsijom iz Borika Radom Sikanjicem. U njegovom se drustvu osjecam uvijek prijatno. On kao da osjeti kad sam iznenadjen, zbunjem i nenametljivo objasnjava, pokazuje neke poznate nam ljude koji su vec iscezli iz moje memorije.
Promijenila se dvorana Borik. Promijenili smo se i mi. Novi semafor mi budi sjecanje na onaj stari, mnogo manji, koji je nekada stajao na istom mjestu.


Posmatram posjetioce. Trazim poznate. Nekada, na kosarkaskim utamicama u Banjaluci sam prepoznavao bar 90% prisutnih. Danas je drugacije. Vrijeme je ucinilo svoje. Nove generacije stasale. Oni koji su nekada bili moja mlada raja, sada su vec ocevi igraca, trenera...

Na ovoj utakmici od meni poznatih, pored Rade Sikanjica, tu su braca Jakovljevic, Sinisa i Sasa, Eminovic koji me upoznao sa svojom kcerkom kandidatom za FIBA kosarkaskog sudiju, Cober, Skaka, Mijatovic, rukometas Rade Uncanin, neki koje sam prepoznao, ali se imena nisam mogao sjetiti...


Na tribini preko puta Rade mi pokazuje Djoku Mikesa i Duska Rodica...
I nije lose nakon vise od dvije decenije odsustva sa kosarkaskih terena i tribina.

Da ne zaboravim, Borac je u finalnoj utakmici play-offa  kvalifikacija za prvu BiH ligu igrao protiv Bratunca. Odmah sam uocio da ekipa Borca danas igra mnogo bolje nego kada sam ih gledao prije godinu dana. Bratunac je dosta dobra ekipa i tokom citavog prvog dijela je vodila. Prvo poluvrijeme su cak dobili sa 5 razlike. Uocio sam da gosti imaju kratku klupu i predvidio da ce Borac na kraju dobiti 15 razlike. Neki, koji su to culi, samo su se nepovjerljivo smijesili. Na kraju, Borac je dobio sa 14 razlike i pokazao da je ipak bolji tim od Bratunca. Kako ce biti u Bratuncu, nisam siguran, jer i Borac je, posebno u prvom dijelu meca pokazao slabosti koje bi protivnik mogao iskoristiti.

Проф.Миодраг Живановић за БУКУ: Нису крива дјеца, криви смо ми што их нисмо научили


Професор Филозофског факултета у Бањалуци Миодраг Живановић за себе каже да је по националности Жиле. Њему је довољан идентитет оличен у имену, презимену и надимку.

 Повод за разговор са њим било је Прво републичко такмичење у бесједништву студената Републике Српске, на тему Волим Српску, одржано 1. марта у Бањалуци. Студенти су бесједили у духу српског национализма, поред личног идентитета они су изабрали да буду родољуби. Одговоре о различитим виђењима идентитета, односу према истини и прошлости, проблемима образовног система и студената покушали смо сазнати од професора Живановића
 Како гледате на положај студената у Републици Српској? Који су њихови највећи проблеми као политичких бића?
Проблем постојања и положаја младих људи овдје, посебно студената који би требали бити врх те популације, постоји у два вида: први је феномен идентитета, а други је проблем у односу са истином и са прошлошћу. Може се сажето рећи да постоје отворена питања – благо речено - и у једном том блоку живљења и у другом. Младе генерације, а нажалост и старе, али посебно младе, су биле и данас јесу учесници једног деформисаног система образовања, и то на свим нивоима: од вртића, преко основних школа, средњих школа, па до универзитета. Не ради се ту само о Републици Српској, исто је стање и у она два Мостара како их зовемо. Једноставно, тешко се људи сналазе, сви ми који ту живимо. Тешко се сналазимо у нечему што је заправо надреализам, што припада Фелинију. На примјер, да имамо пет истина о томе што нам се догађало у блиској прошлости. Свака етнополитичка елита има своју истину, дакле и српска, и хрватска и бошњачка, а наравно да онда има и међународна заједница своју истину. И пета истина је истина избјеглица или расељених лица. Кад то погледамо, онда видимо да је кроз тај ресурс нашег живљења који се зове образовање, провучено – морам рећи тако - свашта. Прије свега једно хтијење, чак и тензија, да је свачија истина апсолутна. Мада то реално није тако. Реално је ријеч о можда и више врста истина, ја сам набројао пет. А сада замислите не само тих пет, него сваки човјек има своју истину, појединачну. Али су неки дијелови тих истина постали дио официјелне стварности образовања, а онда и живота када се заврши тај официјелни начин образовања, када млади људе заврше студије, дипломирају. Неки заврше средње школе. Али улазе у живот. А живот је сасвим другачији него што постоји у наставним програмима. И наравно да онда долази нужно до колизије личности и онога што окружује ту личност. У том хаосу менталних склопова и у хаосу тешког живота, разорене економије и разорених душа, то доводи до хтијења или жеље да се одавде оде. И то не желе само млади људи .Ту није проблем демографија како политичари обично говоре – и у Хрватској, Србији и овдје код нас – хајде да повећамо природни прираштај - наталитет. Већи проблем по мом суду је безнађе – одсуство наде. Док се то не ријеши – а то је тежак, дугорочан, пјешачки посао – ми ћемо тешко овдје градити будућност. 
Да ли су ваши студенти већином националисти? 
Не само моји. И не само у Републици Српској. Та генерација која носи са собом хендикепе или дефекте од вртића па даље - ја сам то знао често чак у медијима рећи и они се нису љутили на мене – они су Хитлерјугенди. Ја њима кажем и директно: Дјецо, немојте бити Хитлерјугенди. Међутим, нису они сами криви томе. Једним дијелом јесу, али највећим дијелом нису. Рећи ћу један примјер: Прије десетак година, ако не и дванаест, рађена је анализа садржаја уџбеника такозваних националних предмета у основном и средњем образовању. Иван Ловреновић и ја смо били супервизори. Налази који су добијени у истраживању су катастрофални. Ја ћу вам рећи примјере које сам понио у себи и запамтио. На примјер, овако пише у уџбенику за познавање друштва за шести или седми разред, није битно: „Једини прави постови су исламски постови, јер кршћани током постова ипак нешто једу и пију“. И то дјеца уче. Одмах се зна и ко је издавач и коју етничку групу покрива. У другом уџбенику имате овакав навод: „Зна се тко је потписао Дејтонски мировни споразум и тко је извукао краћи крај“. У трећем имате навод „да је Чикаго највећи српски град“, и тако даље. Кад то узмемо, сасвим случајно наведено и одабрано, онда видимо да ми имамо најмање три идентитета, која прате три модела образовања. Имамо још нешто занимљиво, о томе се ријетко говори. Онда су се одлучиле власти у БиХ да праве истраживање о идентитету. И они су то направили. Добијени су парадоксални подаци, који су супротни од онога о чему смо почели разговарати.Више од 80 посто грађана БиХ тада се опредијелило за европски идентитет. На другом мјесту су етнички идентитети али у малом проценту. А државни идентитет, ко је за БиХ као државу, то је у промилима. Без обзира ко је Бошњак, Србин или Хрват. Онда су се странци из међународне заједнице одушевили. Ето, БиХ је заостала и економски, и у демократији, и у људским правима, откуда сад европски идентитет? Тада смо ми, домаћи људи, морали њима објашњавати да се не ради о томе да су они истински за европски идентитет. Него бјеже од ових сумњивих, климавих, митолошких односа према стварности. Кажу: најбезбједније је нама да ми носимо у себи европски идентитет. То је тај проблем. И сад када гледамо студенте, онда видимо да они заправо не мисле искрено то што говоре. 
На такмичењу у бесједништву једна дјевојка је рекла да је рођена у Републици Српској као једном од ентитета наше не тако велике државе. Али касније је додала да жели да РС буде самостална, јака и успјешна, зато што зна да се то од ње очекује на такмичењу. То ми личи на неискреност о којој говорите. Тон њене бесједе био је песимистички, отворено је рекла да је незадовољна. Мислим да је ипак било храбро што је изашла пред публику и тако рекла. 
Ту постоји утицај неких вриједности које не припадају нама, нашем менталитету, нити устројству друштва. То заговарање стално да неко буде лидер, то није у менталитету и духу нашег миљеа. Није битно јесу ли то Срби, Хрвати, Муслимани.У нашем духу је колективитет. И митови. А ово није. Онда се појаве разни ликови – странци, и то траје четврт вијека. Лако је рећи – они мало дођу па мало оду. Они четврт вијека то трубе нама, чак праве наставне програме, рецимо Цивитас амерички. Који нарушавају ткиво нашег постојања. Са вриједностима које не припадају аутентично нама. 
Како околина утиче на мишљење студената? Могу ли се они супротставити доминантним шаблонима размишљања у својим срединама?
 Навешћу још један примјер. Један скуп је био, он је толико индикативан. Присуствовали су млади људи, студенти, са свих јавних универзитета у БИХ. То је било негдје прије 2-3 године, сваке године се одржавају скупови тог типа. Тада сам ја био организатор и уводничар. Почео је скуп, обичај је да се отвори представљањем. Ја почнем од себе: Моје име је Миодраг Живановић звани Жиле. То је мој идентитет. Представља се једна, друга, трећа, пета дјевојка, кад негдје око средине круга, једна дјевојка каже: „Ја сам муслиманка“. Ја њу питам: „Имате ли ви име и презиме? Ја поштујем што сте муслиманка“. Каже: „Имам ја име и презиме али ми оно није битно“. То је дијете које има највише 21 годину. Друга се представља, она не каже име, каже: „Ја сам очајна“. То је њено име и презиме. Ти људи, не сви, али један дио њих – они су безнадни. Понекад то отворено кажу. Постоје те школе, новинарске школе, едукације разне или образовање за људска права. По десет дана они буду заједно. Кад се врате назад у своје средине - и што год су мање средине већи је проблем, а територије су етнички чисте - њих одмах узме локални шериф и убаци вирусе у њихову свијест. Они за пола године забораве ово што су радили на тим формама образовања, онда опет треба поново. Онда су они располућени између нечега што науче за седам или десет дана и нечега што стварност и свакодневица обликује. И онда се изгубе. Неки оду вани, неки су ту али заправо исто као да су вани јер су искључени из свега. И онда када говоримо о тој реторици, о бесједништву, како ће они бесједити? Бесједиће по подсвјесном диктату оних који организују живот у њиховој заједници. Има неколико добрих замисли код те дјеце у бесједама. Али су то у суштини љуштуре. Нису они криви. Ми смо криви што те љуштуре нисмо испунили неким садржајем. 
Да ли је такмичење у бесједништву било политичка порука некоме? 
Колико знам, није било планирано да буде политичка порука, али је на крају испало политичка порука. Зашто је тако, о томе се може надугачко разговарати. Ја бих додао само једну чињеницу која је брутална: Наставни планови и програми, било гдје, па и у Бањалуци, на нашем универзитету, и у Сарајеву, они су нужно политички интонирани јер немају садржаје који раскривају однос према истини и према идентитету у неком изворном смислу. Него имају само то што је политизација. Не би био проблем да се то догађа 2,3, 5 година. То се догађа четврт вијека. Проблем, односно посљедица проистиче директно из система образовања и њихових садржаја. Све су веће подјеле које су направили системи образовања. Не оно што се зове идеологија. Могу само поновити што сам још кад сам био млађи предлагао: да код нас, ако хоћемо мијењати живот, не иде ред промјена као што је у нормалним друштвима. Ми прво морамо направити промјене у образовању. Економија може сачекати. Што ће рећи – направити промјене у свијести, за шта треба времена. Ми смо мала земља и ми ћемо економију лако ријешити. А онда промјена – ако још остане људи овдје – у односу према будућности. То не може образовање само по себи подарити. И наравно елиминација свих оних кроз образовање насилно убачених елемената у наш живот. 
Да ли је могуће да се на тему Волим Српску бесједи из неке друге перспективе осим националистичке? Рецимо из грађанске перспективе. 
Није. Зато што други дискутанти нису предвиђени. У Уставу РС не постоје грађани. Само народи. То је трибализам, то је племенско уређење. Навешћу примјер: Ја нећу да будем ни Србин, ни Хрват ни Бошњак ни Јевреј, нећу ништа од тих етницитета. Хоћу да будем Миодраг Живановић – Жиле. Тако сам се регистровао на попису становништва. Пише тамо: националност – ја ставио Жиле. Знате ли шта је посљедица? Мени је одузето – сад ћу рећи као Слоба Милошевић – 104 посто грађанских права овдје гдје живим. И сад ми кажу да то није дискриминација. Како није? Ја то кажем младим људима, студентима, али не могу они то сагледати из тог хоризонта. Они мени кажу: Ви сте професоре против Срба. Гдје ћу ја бити против Срба? Па ја сам био у 16. бригади, био сам цијели рат тамо. Нећу бити против ниједног народа. Та њихова свијест не зна шта ће, и онда се окреће симболима. Логика симбола је највећи проблем не само код младих, него и код старих. То су посљедице доминације и даље митолошке свијести. Не могу ти људи да мисле изван тих појмова, јер их је образовање тако научило. То је косовски мит када се говори о Србима, код оних из Међугорја је више наглашен клеро елемент него етнички, национални. То је проблем идентитета. Он је главни проблем када би то сумирали.

Разговарао Драшко Ајдер
(Buka)

Sunday, April 22, 2018

Sretan vam 22.april - Dan Banjaluke!


Današnji dan, 22. april
trajno je zabilježen kao
Dan oslobođenja Banjaluke.
Pamtimo Praznik, uvijek je bio lijep!

Odnedavno je 22. April
proglašen Danom Grada.


Svima vama koji razumijete, znate i iskreno osjecate sta danasnji dan znaci za nas grad, zelim sretan 22. april - Dan oslobodjenja naseg lijepog grada koji je zbog toga Dan Grada!

Da se podsjetimo, na danasnji dan 1945. godine antifasisti su  oslobodili nas grad od fasista.

Svim antifasistima cestitam danasnji dan! 

Smrt fasizmu - sloboda narodu!


Friday, April 20, 2018

Jutarnja setnja Banjalukom (1)

Jutarnje setnje gradom vracaju mi sjecanje na Banjaluku koju  sam davno zavolio. Jutro, oko osam sati. Park Mladen Stojanovic. Prelijep park koji su uvijek koristili mnogi sportisti: teniseri, kosarkasi, atleticari, gimnasticari, setaci, djeca, bake, penzioneri... 
I danas je tako. Park mi se cak cini posjecenijim nego nekada. 

Tu su i ucenici neke od skola koje je nastavnik ili profesor doveo na cas fizickog vaspitanja ili kako li se to vec danas zove. 

Ispucalu asfaltnu stazu dijele svi posjetioci. Cak i crv koji je nepovrijedjen dosao do drugog dijela...

Zelenilo na sve strane. Pred 22. April Banjaluka je najljepsa

Oko parka se gradi nova staza

U rano jutro otac sa dvoje male djece na biciklima. Uputili se, vjerovatno, baki na cuvanje..

Sprave za vjezbanje su uvijek posjecene

Zelenilo...

BL-Bike. Obidjite grad iznajmljenim biciklom!

Ganc novi bicikli!

Strajkac, borac, invalid, protestant uvijek na istom mjestu jos od lani ili preklani. Cini mi se da je sator novi...

Tu su i sahisti koji u parku, na ovom mjestu, cekaju povisicu penzija i invalidnina

Masine otpocele s radom...

 Kosarkasko igraliste (nekada Uciteljske, a poslije Medicinske skole) gdje sam sa KK Rade Licina izborio ulazak u prvu republicu ligu

 Sunce obasjalo Vladu RS

 Do Vlade - Radio i Televizija RS

 U blizini gradiliste sa dizalicama...

 Prepoznajete li Banjaluku iz ovog ugla?

 Sa istog mjesta ,150 stepeni u pravcu kretanja kazaljke na satu, Vlada RS, RTV RS i Borcev stadion sa igracima koji treniraju u rano jutro

 Na zapadne tribine Borcevog stadiona se moze proviriti sa ulice. Nekada sam sa tih tribina pratio prvoligaske utakmice drzave koje vise nema

 I ovaj ce mladi drvored jednog dana postati banjalucka aleja

 Preko puta stadiona - kafic Borac. Prazan..

 Alternativna televizija - koja to vise nije...

 Akvana i sprave za vjezbanje

Akvana lijepo izgleda, iako joj, kazu, financije nisu najbolje 

Thursday, April 19, 2018

Most Radija Slobodna Evropa : Putinov emisar je Dodik


O odnosu Vučića i Dodika sagovornici novinara Omera Karabega bili su Izabela Kisić, izvršna direktorka Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije i Dragan Bursać, novinar i kolumnista portala Buka iz Banjaluke.

OMER KARABEG: U poslednje vreme u Srbiji ne prođe nijedan značajniji politički događaj bez Milorada Dodika. Čas drži govor u Aleksincu na obeležavanju godišnjice NATO bombardovanja Srbije, čas je u Zrenjaninu, a u Beogradu je bar jedanput nedeljno i vrlo često se susreće sa Vučićem. Zašto je Dodik toliko prisutan u Srbiji?


IZABELA KISIĆ: Dodik se pojavljuje u Beogradu kad god hoće i javno govori bez ikakve najave kao da je ovdašnji političar i kao da ovde živi. Mislim da Vučić zapravo koristi Dodika i da mu je on potreban u kontekstu rešenja statusa Kosova. Naime, Vučićevo okruženje - tu mislim na nacionalističku intelektualnu elitu i delove njegove stranke i vlade - insistira da Republika Srpska bude neka vrsta kompenzacije za gubitak Kosova, pa u tom smislu zbližavanje sa Dodikom Vučiću dobro dođe.

DRAGAN BURSAĆ: Dodik nije samo predstavnik bosanskih Srba, on je i državljanin Srbije, a mislim da je i građanin Beograda. To je, naravno, moguće u nakaradnoj politici i nakaradnom sistemu. Rekao bih da Dodika u Srbiji smatraju dobrim dečkom iz unutrašnjosti. On je na sebe preuzeo sav onaj nacionalizam, svu onu nacionalističku retoriku, koju gospodin Vučić ne može da koristi u zadnje vrijeme. Složio bih se da se u Srbiji na Republiku Srpsku gleda kao na teritorijalno proširenje srpske države. U Srbiji se misli da će nakon priznanja Kosova Republika Srpska biti zapadna srpska zemlja, kako to tamo vole da kažu. Dodik je Vučiću potreban u propagandne svrhe kao dio populističke priče, koja i te kako funkcioniše u Srbiji. Dodik je Vučićeva maskota i koju on hrani. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je Milorad Dodik i bukvalno i metaforički sahranio mnoge srpske vladare - od Miloševića, pa nadalje.

KISIĆ: Vučić je jako oprezan i nikada ne daje komentare na Dodikove ispade o referendumu, otcepljenju Republike Srpske i slično. Međutim, mislim da je njihov odnos nešto složeniji. Oni nisu lično bliski. Dodik je bio mnogo bliži Borisu Tadiću, da ne govorim o Tomislavu Nikoliću. Mislim da Dodik u izvesnom smislu predstavlja pretnju Vučiću. Naime, ako je neko na Balkanu ima bliske veze sa Rusima - to je Milorad Dodik. Svojim susretima sa Putinom Dodik zapravo šalje poruku Vučiću. Ne zaboravimo da je Putin primio Dodika uoči referenduma o Danu Republike Srpske. Nedavno smo imali i incident sa Putinovim bajkerima koji su prošli Balkanom i došli do Republike Srpske sa porukom da je Balkan ruski. Tako da mislim da odnos između Vučića i Dodika treba posmatrati i u kontekstu geostrateških ciljeva i politika na Balkanu.


BURSAĆ: Zašto bi se Vučić ograđivao od Dodikovih separatističkih i proputinovskih izjava kada Zapad nikada na njega nije izvršio pritisak da to učini. Inače, Dodik daje različite izjave. On je u stanju da za dva dana da dva potpuno različita intervjua. Kada govori za RadioTeleviziju Republike Srpske, vidite čovjeka koji je spreman da koliko sutra podiže barikade za samostalnu Republiku Srpsku, a kada daje intervju televiziji N1, koja je partner CNN-a, to je posve druga priča. Tako da i Milorada Dodika treba gledati sa više strana. On govori prije svega ono što narod želi da čuje i ono što ga održava na vlasti. Ovog trenutka to je proputinovska priča koje nacionalističke uši vole da čuju. Na konferencijama za štampu Vučić se smješka, tapše Dodika po ramenu, ovaj mu uzvraća, tako da ne znate ko je kome PR. Vučić velikodušno daje neke novce Republici Srpskoj, Dodik mu zahvaljuje, traži još novaca i pokušava se ugurati u priču Kosovo - Srbija.

KISIĆ: Vučić očekuje pobedu Milorada Dodika, pa ga zato i podržava. Oni se uzajamno pomažu i podržavaju. Što se tiče opozicije u Republici Srpskoj, ja je pre svega vidim u onim grupama i pojedincima koji se ne kandiduje na izborima, a to su građanski krugovi. Uporedo sa jačanjem nacionalističke politike Milorada Dodika i drugih političkih struktura u Republici Srpskoj jačaju i antinacionalističke i i antišovinističke snage. To je jako važan process i čini mi se da je sve počelo od onog prikazivanja po stanovima zabranjenog filma Anđeline Đoli. Mislim da se danas u Republici Srpskoj mnogo više čuju racionalni, antinacionalistički i proevropski glasovi. Znam da ti ljudi deluju u veoma teškim okolnostima, ali jako je važno da i se njihov glas čuje. Možda će to jednog dana izrasti u opoziciju.

KARABEG: Gospodine Bursać, mislite li i vi da Rusija preko Dodika šalje poruke Vučiću?

BURSAĆ: Mislim da je trenutno Milorad Dodik glavni ruski emisar, glavna baza Rusije u srpskom nacionalnom korpusu. Predstavnici nepriznatih, pro ruskih separatističkih teritorija poput Abhazije i Južne Osetije su gotovo pa redovni gosti u Banjaluci. Dodik prima te ljude koji su praktično ruski gubernatori tih teritorija. Sve to govori da je ruski uticaj mnogo vidljiviji i jači u Banjaluci nego u Beogradu. Kad dođe stani-pani, Milorad Dodik uvijek može izvući kartu Vladimira Putina, jer, šta god mi mislili o njemu, on se sastaje sa Putinom, jednim od najmoćnijih ljudi na svijetu - i on jeste na neki način Putinov emisar.

(Radio Slobodna Evropa)

Wednesday, April 18, 2018

Aleksandar Ravlić: NIJE OVO JEDINI KONJ


Banjalučani su voljeli Milkana Gojića, jednog od mladih bogataša Banjaluke u godinama prije Drugog svjetskog rata. Milkan je živio s narodom, pa su u njegovom društvu bili i oni koji nisu pripadali soju bogatih, a rado je pomagao i siromašne, osobito učenike. Zahvaljujući tome Milkan je iako "buržuj", poslije 1945., godinama u Jajcu i Banjaluci vršio direktorske funkcije u ugostiteljstvu.

Milkan je tridesetih godina nastupao i kao boksač, po čemu ga mnogi i pamte. Bio je i tenisač. I ne samo to. Iako nije bio ekshibicionist razmišljao je kako će skrenuti pozornost na sebe. Za Milkana se vežu mnoge vesele zgode. Treba sačuvati od zaborava njegove odlaske u serenade, pošto je poslije fajronta u Hotelu Palace, cijeli orkestar "posadio" na zakupljena široka kola sa konjskom zapregom da bi se čula najneobičnija i, dakako, najčuvenija serenada pod prozorom voljene.

Krajem tridesetih Milkan je uzjahao konja. Ništa novo za atletski građenog Banjalučanina, k tomu imućnog. Jahao je Milkan gradom i stigao pred zgradu ondašnje Hipotekarne banke (kasnije zgrada SDK - Službe društvenog knjigovodstva), ispred koje je stražario policajac. Upravio gospon Milkan konja na stepenište, između dvaju golemih brončanih kipova, ali mu se ispriječio policajac.
-Ne mož’ gore gosn’ Milkane. Nije to za konje.
-Ma pusti, bolan, nije to jedini konj koji je ovim stepeništem dosad prošao (i kojim će proći).
Ovu Milkanovu dosjetku narod je danima prepričavao.

Aleksandar Aco Ravlić

Saturday, April 14, 2018

Istraživanje pokazalo: Jedna čaša vina=sat vremena u teretani

Rubrika: Zdravlje



Istraživači sa Univerziteta u Albertu, zapadni dio Kanade, došli su do saznanja da resveratrol, supsatanca koja se nalazi u crvenom vinu, ima slična dejstva kao i jedan sat vježbe u teretani.

Da, dobro ste čuli. Izgleda da jedna čaša vina može biti ekvivalent jednom satu vježbanja u teretani.
Resveratrol daje dobre rezultate kada je u pitanju rad srca i mišićna funkcija. Sve ono što vježbanje u teretani doprinosi vašem tijelu, to isto čini i ova supstanca.

Džeson Dijk, čovjek na čelu istraživanja, objasnio je da resveratrol može da pomogne onima koji nisu u mogućnosti da redovno vježbaju. Studija je došla do zaključka da oni koji piju jednu čašu crnog vina na dan imaju manje šanse da obole od demencije i kancera. Druga istraživanja ističu da supstanca koja se nalazi u vinu usporava starenje i smanjuje šećer u krvi.

Ali u čemu je glavna fora? Jedna čaša vina znači upravo to - jedna čaša vina i ni kapi više. U suprotnom sebi činite medveđu uslugu.

U to ime, živjeli!

(Oslobođenje)

Friday, April 13, 2018

Milan St. Protić: Istorijske zablude


• Koje su najveće srpske istorijske zablude i kako ih prevazići?

Najteža srpska boljka jeste nacionalna megalomanija. Želimo više nego što možemo, Precenjujemo sebe i potcenjujemo druge. U poslednje vreme smo postali bolećivi prema sebi. Malaksali smo biološki, najvredniji nam odlaze decenijama. gledamo sebi kroz prste, bežimo od poređenja, merenja, ocenjivanja, lažemo se i obmanjujemo, živimo u iluzijama.. Pukla nam je kičma... Nalazimo se na strmoj nizbrdici... Nije dobro...

(Iz intervjua Milana St. Protića, istoričara I bivšeg ambasadora SR Jugoslavije u SAD datog Aleksandru Rokniću – ‘Danas’)

Thursday, April 12, 2018

Most Radija Slobodna Evropa: Mrzitelji i izdajnici


Sagovornici novinara Omera Karabega su dva istaknuta pozorišna reditelja - Kokan Mladenović iz Beograda i Dino Mustafić iz Sarajeva.

OMER KARABEG: Kako se dogodilo da umetnici spajaju ljude u regionu, dok ih političari zavađaju?



KOKAN MLADENOVIĆ: Na nesreću, danas u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i širom jugoslovenskog prostora imamo ne samo iste politike, nego i gotovo iste političare koji su devedesetih godina napravili monstruozne ratove. Oni rade ono što najbolje znaju, a to je da prete ratovima i šire mržnju i na talasu novih nacionalizama i novih podela grade svoje pozicije. Sa druge strane, teatar mora da razobličava svaku vrstu laž i licemerstva. To danas rade istinski umetnici, pa je samim tim normalno da oni povezuju ljude u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, koji su, uostalom, mnogo sličniji svojim komšijama nego sopstvenim političkim elitama.

DINO MUSTAFIĆ: Umjetnici koji su učestvovali u zajedničkim projektima i pozorišnim i filmskim koprodukcijama zaista su u jednom trenutku povjerovali da su atavizmi prošlosti pobijeđeni i da se ne može vratiti atmosfera devedesetih. Međutim, Dosljednih nekoliko godina doživjeli smo veliko razočarenje, jer vidimo da su protagonisti podjela i mržnje ponovo došli na vlast. Oni kreiraju nove kulturne politike tako da je danas kulturna razmjena u svojevrsnom padu. Ministri kulture, koji uglavnom dolaze sa desnice, imaju vrlo negativan stav prema južnoslovenskom kulturnom prostoru. Pomenuo bih Zlatka Hasanbegovića, hrvatskog ministra kulture, čiji je mandat istina kratko trajao, ali je ostavio dugoročne posljedice, i Zoru Dujmović, aktuelnu ministricu kulture u Federaciji BiH, koja je masakrirala internacionalne festivale da bi forsirala vjerske, etničke i folklorne manifestacije. A šta da kažemo za situaciju u Srbiji gdje se izbjegavaju velike socijalne, političke i ekonomske teme koje potresaju to društvo.

MLADENOVIĆ: U ovim našim zemljama politička elita sebe je proglasila višom društvenom klasom. Imamo lažne feudalce na visokim funkcijama koji kulturu doživljavaju isključivo kao nacionalnu. Ministarstvo kufture Srbije usvojilo je strategiju koja forsira nacionalnu kulturu, pre svega negovanje ćirilice. Našim političarima su mnogo bliži Guča i popularna kultura nego prave vrednosti. Ako od obdaništa pa kroz celo školovanje forsirate sistem vrednosti koji promoviše primitivce i primitivizam, ako vam se 90 posto televizijskog programa svodi na rijaliti programe, šund i kič, onda je potpuno nevažno da li ćete imati muzeje i pozorišta, jer kreirate narod koji neće imati potrebu za tim.

MUSTAFIĆ: Slažem se da je populistička kultura dominantna. Narod je, naravno, prvi i najvažniji element te kulture, drugi element je vođa, a treći antiindividualizam... Mi koji pokušavamo da budemo kritični, da radimo projekte na prostoru bivše Jugoslavije - za njih smo izdajnici, jednom riječju pokvareni intelektualci.

KARABEG: Gospodine Mladenoviću, smatraju li vas izdajnikom u Srbiji?

MLADENOVIĆ: Jednom, kada prođu ova luda vremena, čovek će biti ponosan što je u tim vremenima bio smatran za nacionalnog izdajnika. Kako kaže jedan meni jako dragi kolega, reditelj Oliver Frljić, meni je jako teško da budem nacionalni izdajnik jer nemam nikakva nacionalna osećanja, pa samim tim ne znam koga bih mogao da ga izdam.

KARABEG: Gospodine Mustafiću, ima li danas umetnika mrzitelja kao što ih je bilo devedesetih godina?

MUSTAFIĆ: Naravno. Njih uvijek ima u svim sredinama i u svim epohama. Oni osjete svoje vrijeme, izađu iz svojih mišijih rupa, zavladaju kulturnim institucijama i kroje repertoarne politike koje odgovaraju vlastodršcima koji su ih doveli na ta mjesta. Među njima su i oni koji su se jako kompromitirali devedesetih godina i koje smo mi u poratnim godinama raskrinkali. Vidim da mnogi od njih sada hvataju nove vjetrove i poput političara pokušavaju retuširatj ono što su govorili i činili devedesetih, ali dosta je nas koji to pamtimo.

MLADENOVIĆ: Ima umetnika mrzitelja i u Srbiji, ali ostrašćeni desničarski angažman obično pokazuje ne samo mizeran umetnički kvalitet, nego i mizeran intelekt. I to nije ništa novo. Ono što je poslednjih godina novo i šokantno u Srbiji je što su neki ljudi značajnih karijera, perjanice eksjugoslovenske i srpske kulture, stavili svoje ime na rasprodaju. Praktično da ne postoji značajnija osoba u Srbiji koja nema svoju cenu. Naime, ova vlast primenjuje obrazac lažnog disidentstva koju je razvio još Josip BrozTito, a čija je suština bila da kompromitujete disidente pred njima samima.

(Radio Slobodna Evropa)

Wednesday, April 11, 2018

Orvel o Španskom građanskom ratu – Borba običnih ljudi protiv gospodara


Kada mislim o španjolskom ratu, uvijek mi ožive dvije uspomene. Jedna je sjećanje na bolnički odjel u Leridu i prilično tužne glasove ranjenih boraca narodne vojske kako pjevaju neku pjesmu s refrenom koji je završavao:
Una resolucion, Luchar hast’al fin!
Dakle, do kraja su se borili dobro. Posljednjih osamnaest mjeseci rata republikanske armije su se morale boriti gotovo bez cigareta i s prokleto malo hrane. Čak i kada sam napustio Španjolsku sredinom 1937. vladala je oskudica u mesu i kruhu, duhan je bio rijetkost, a kava i šećer gotovo nedokučivi.
Druga uspomena je sjećanje na talijanskog vojnika koji mi je u stražarnici stisnuo ruku onog dana kada sam se pridružio narodnoj vojsci. Pisao sam o tom čovjeku na početku moje knjige o španjolskom ratu, i ne želim ovdje ponavljati što sam tamo rekao. Kada se sjetim – oh, kako živo! – njegove pohabane uniforme i plahovitog, patetičnog, nevinog lica kao da iščezavaju složene usputne posljedice rata i jasno vidim da ni u kom slučaju nije bilo sumnje tko je bio u pravu. Usprkos politici velikih sila i novinarskim lažima, središnje pitanje rata bio je pokušaj takvih ljudi da izvojuju častan život za koji su smatrali da im po rođenju i pripada. Teško je razmišljati o vjerojatnom kraju tog čovjeka bez višestruke gorčine. Kada sam ga sreo u Lenjinovoj kasarni, vjerojatno je bio trockist ili anarhist, i u prilikama svojstvenim našem dobu takve ljude, ako ne ubije Gestapo, ubije GPU. (GPU-NKVD – Sovjetska tajna policija).
Ali to ne utječe na dugotrajne posljedice. Lice tog čovjeka, koje sam vidio samo minutu ili dvije, ostalo je u meni kao neka vrsta vizualnog podsjetnika na ono zašto se stvarno ratovalo. Meni je on simbolizirao cvijet evropske radničke klase koju je proganjala policija svih zemalja, ljudi koji su punili masovno grobove španjolskih ratišta i koji sada, uz melodiju nekoliko milijuna, trunu u logorima za prisilni rad.
Kada čovjek razmišlja o svim ljudima koji potpomažu ili su potpomagali fašizam, ostaje zapanjen pred njihovom raznovrsnošću. Kakva momčad! Razmislite o programu koji bar na neko vrijeme na isti brod može dovesti Hitlera, Petaina, Montagu Normana, Pavelića, Williama Randolpha Hearsta, Streichera, Buchmana, Ezru Pounda, Juana Marcha, Cocteaua, Thyssena, oca Coughlina, muftiju od Jeruzalema, Arnolda Lunna, Antonescua, Spenglera, Beverleyja Nicholsa, Lady Houston i Marinettija! Ali ključ je vrlo jednostavan. To su sve ljudi koji imaju nešto izgubiti ili ljudi koji žude za hijerarhijskim društvom i boje se mogućeg svijeta slobodnih i jednakih ljudskih bića. Iza svih odvratnosti koje se govore o »bezbožničkoj« Rusiji i »materijalizmu« radničke klase stoji jednostavna namjera onih s novcem i privilegijama da se prilijepe na njih. Ista je stvar, iako se u njoj krije i djelomična istina, sa svim pričama o bezvrijednosti izgradnje novog društva koje ne prati »duševna promjena«. Pobožni su, od pape do kalifornijskih jogija, plemeniti kada se radi o »društvenim promjenama«, što je s njihovog stanovišta mnogo utješnije nego promjena ekonomskog sistema. Petain je pad Francuske pripisivao »ljubavi za uživanjem« običnih ljudi. To mišljenje vidite u pravoj perspektivi ako se upitate koliko zadovoljstva ima u svom životu običan francuski radnik ili seljak u usporedbi s Petainom. Prokleta bila bezobraznost tih političara, svećenika, ljudi od pera i svih drugih koji čitaju bukvice socijalistu iz radničke klase zbog njegovog »materijalizma«! Sve što radni čovjek traži spada u ono što bi oni drugi smatrali nužnim minimumom bez kojeg je ljudski život nezamisliv. Dovoljno hrane, oslobođenje od mučnog terora nezaposlenosti, uvjerenost da će vaša djeca dobiti nepristrane mogućnosti, kupanje jednom dnevno, čisto rublje, krov koji ne prokišnjava, radni dan poslije kojeg vam i nakon obavljenog posla ostaje nešto malo energije. Nijedan od onih koji propovijedaju protiv »materijalizma« ne bi život smatrao bez tih uvjeta podnošljivim. A kako bi lako mogli ostvariti taj minimum kada bi tom poslu posvetili samo dvadeset godina! Podići životni standard čitavog svijeta na razinu britanskog ne bi bio veći pothvat od rata koji sada vodimo. Ja ne tvrdim, i ne znam nikoga tko bi to tvrdio, da bi se sami po sebi riješili svi problemi. Želim samo reći da neimaština i surovi rad moraju biti iskorijenjeni i da se tek onda mogu početi razmatrati stvarni problemi čovječanstva.
Glavni problem našeg vremena je gubitak vjerovanja u osobnu besmrtnost, a o tome se ne može raspravljati dok se prosječno ljudsko biće kinji poput vola ili dršće u strahu od tajne policije. Koliko su u pravu radničke klase u svojem »materijalizmu!« Koliko su u pravu da shvaćaju da želudac dolazi prije duše, ne na skali vrijednosti, već po vremenskom redoslijedu. Shvatimo to i dugotrajni užasi koje trpimo postat će barem razumljivi. Sva razmatranja koja vas navode na oklijevanje – zavodljivi glasovi Petaina ili Gandhija, neizbježna činjenica da se u borbi morate poniziti, dvolična moralna pozicija Britanije s njenim demokratskim frazama i carstvom kulija, kobni razvoj Sovjetske Rusije, jadna farsa ljevičarske politike – sve to blijedi i pred vama se pojavljuje jedino borba običnih ljudi koji se postupno bude protiv svojih gospodara i njihovih unajmljenih lažljivaca i protuha.
Pitanje je vrlo jednostavno. Hoće li ljudima poput tog talijanskog vojnika biti dopušteno da prožive častan, pun, ljudski život koji je sada tehnički ostvariv, ili neće? Hoće li običan čovjek biti gurnut natrag u blato, ili neće? Ja vjerujem, možda s nedovoljno razloga, da će običan čovjek dobiti svoju bitku prije ili kasnije, ali želim da to bude prije a ne kasnije – negdje u slijedećih sto godina, recimo, ali ne u narednih deset tisuća godina. To je u stvari bilo odlučno pitanje španjolskog rata kao i sadašnjeg rata, a vjerojatno i drugih ratova koji će doći.
Nikada više nisam vidio tog talijanskog vojnika narodne armije, niti sam ikada saznao njegovo ime. Vrlo je vjerojatno da je mrtav. Gotovo dvije godine kasnije, kada je rat očito bio izgubljen, napisao sam mu u spomen ove stihove:
Talijanski vojnik stisnuo mi je ruku
Preko stola, u stražarnici;
Snažnom i nježnom rukom
Baš takvih dlanova
Usred paljbe topova što mogu se sresti
Oh, kakav sam mir spoznao tad
Gledajuć‘ njegovo ranjavo lice
Čistije od lica bilo koje žene.
Odvratne riječi od kojih mi se povraća
Njegovim ušima još su bile svete
On je rođen sa znanjem koje sam ja sticao
Iz knjiga i polako, kao dijete.
Varljivi topovi ispričali su svoju priču
I svaki od nas pošteno ju je platio.
Al’ meni je sudbina bila sklona.
Čemu? Tko bi to ikad shvatio?
E pa sretno, talijanski vojniče.
Ali, sreća za hrabre nije.
Što će ti svijet uzvratiti?
Uvijek manje nego što si dao prije.
Između utvare i sjene,
Između crvene i bijele,
Između metka i laži,
Gdje se skriti, kaži?
Jer gdje je Manuel Gonzales,
I gdje je Pedro Aquilar,
I gdje je Ramon Fenellosa?
Crvi u zemlji znaju gdje su.
Tvoje ime i junačka djela zaboravljeni su.
Ogoljele kosti nitko ti ne traži.
Laž koja te pogubila sahranjena je
Ispod još veće laži.
Ali ono što vidjeh na tvom licu
ne može izbrisat’ nijedna sila.
Nijedna bomba koja je ikad pukla
Kristalno čist duh nije razorila.

Napisano u jesen 1942.
George Orwell: ‘Looking back on the Spanish War’
First published: New Road. — GB, London. — 1943.

Tuesday, April 10, 2018

Aleksandar Aco Ravlić: PERECI, PERECI


Ne bi li što bolje zaradili, banjalučki pekari su svoje šegrte, s povećim pletenim korpama u ruci, punim peciva slali na mjesta gdje god je bilo djece - u Gradski park i školska dvorišta. Obilazili su i gostionice, jer su u njima sjedili mnogobrojni koji su umjesto kvalitetnije i mrsnije zakuske (meze), znali mezetiti perecima na kojim su bile uočljive naslage soli.
Svježi pereci, pecivo, bili su, razumljivo skuplji, ali sutradan, kad otvrdnu, bajate peretke - oblikom nalikovali na osmicu, prodavali bi – sjećam se, ponekad i pet komada za jedan dinar, a kad je dinar gubio vrijednost i tri za dinar. Bez obzira što su bili bajati, djeca siromašnijeg imovnog stanja bila su obradovana kad su se domogla i bajatog peretka.

Prodavača peretaka dobro se sjećao i Gusti Nikić koji je u svojim sjećanjima ostavio nekoliko slogana, koji opet pokazuju atmosferu kakva je bila kada su nailazili prodavači peretaka izvikujući njihovu cijenu. Prisjećajući se pekara Derviša Dede Mašinovića koji je imao pekaru u blizini današnje Tehničke škole i Shoping centra, Nikić bilježi kako su cinici podbadali njegove prodavače sa "Svježi pereci od sedam mjeseci".

Gusti Nikić se prisjeća i prodaje somuna iz pekare Stipe Jukića Juke (stric mu velikan bosanskohercegovačke kulture - llirac fra Ivan Frano Jukić). Njegovi prodavači su izvikivali: "O, vruć taze somun iz pekare Stipe Juke - bez po muke!".

Aleksandar Ravlić (‘Banjalučke zgode i anegdote’)

Monday, April 09, 2018

Dejan Ilić: Idiot

(Foto Predrag Trokicic) 
Čiji je „naš“ novac koji Vučić ne da Nišlijama? I čiji je „naš“ novac koji Vučić štedro prebacuje preko granice, građanima susedne države, ovaj put Bosne i Hercegovine? Vučićevi odgovori na ova pitanja nemaju više nikakve veze s politikom. To što on izgovara apsolutni je idiotizam – u izvornom smislu te reči. U staroj Grčkoj idioti su bile neznalice i osobe bez ikakve veze s politikom i javnim poslovima, to jest osobe kojima je privatni interes bio iznad javnog. Po analogiji, a na osnovu onoga što izgovara, Vučić je apsolutni – idiot.
Ovako Vučić Nišlijama, a povodom aerodroma: „Nišu smo sve dali što možemo, daćemo još više. Ako nećete naš novac, čestitam – hvala vam, oslobodili ste nas“. Da li su Nišlije građani Srbije? Po svemu što znamo – jesu. Da li kao građani Srbije plaćaju porez državi Srbiji? Po svemu što znamo – plaćaju. Čiji je onda „naš“ novac, od koga su Nišlije oslobodile Vučića rekavši mu, kako ih je on shvatio, da ga neće? Po svemu što znamo o državi i politici – to je upravo novac Nišlija.
Šta je onda predsednik republike poručio Nišlijama? On im je rekao da oni neće svoj novac i na tome im se zahvalio, jer su ga oni, to rekavši, od nečega navodno oslobodili. Od čega su Nišlije tobože oslobodile Vučića? Ispada da su ga oslobodile svog vlastitog novca. Šta će Vučić s tim novcem Nišlija, kojim raspolaže kao da je sada njegov novac, a ne njihov. On će ga dati građanima susedne države – Bosne i Hercegovine.
Da li građani Bosne i Hercegovine plaćaju porez državi Srbiji? Ne plaćaju. Oni porez plaćaju svojoj državi – Bosni i Hercegovini. Pa ipak: „Vučić je istakao da će Srbija uputiti novu novčanu pomoć Srpskoj i to u iznosu od pet miliona evra za više opština“. „Srpska“ iz navedene rečenice se odnosi na jedan deo države Bosne i Hercegovine. Da li je Vučić predsednik Bosne i Hercegovine? Po svemu što znamo – nije. Ali to mu ne smeta da se prema tamošnjim građanima ponaša kao da im je predsednik, a za „naše“ pare.
Šta iz svega ovoga može da se zaključi? Kada građani Srbije, ovaj put Nišlije, polažu pravo na to da utiču na raspolaganje javnom imovinom i javnim novcem, Vučić to doživljava upravo obrnuto: po njemu, postavivši takav zahtev, Nišlije su se zapravo odrekle svoje imovine i svog novca. Šta smo još saznali od Vučića? Kada građani plaćaju porez, misli Vučić, oni se tog novca koji su dali državi zauvek odriču i sva prava na raspolaganje tim novcem prenose upravo na njega – Vučića. Zašto kažem baš na njega Vučića, a ne na, recimo (nelegitimnog) predsednika republike? Zato što ni legitimni predsednik republike nema prava da raspolaže javnim novcem.
Ali to Vučić, kao nelegitimni predsednik republike, ne razume. Ako se građani ipak pobune, kao što su to uradile Nišlije, i kažu mu (za aerodrom) – to je naša, dakle javna imovina, i to je naš, dakle javni novac, ne damo ti to: on će ih opet isto (ne) razumeti, to jest razumeće ih onako kako njemu odgovara i ponoviti da su se oni te imovine i tog novca, baš zato što su tražili da time raspolažu, upravo odrekli i da je od sada pa zauvek taj novac njegov i ta imovina njegova, s njima on može raditi šta god hoće i deliti to kome hoće, iako nije, recimo, predsednik vlade (a čak i da jeste, opet to ne bi moglo), nego je, naprotiv, nelegitimni predsednik republike (koji u vezi s javnim novcima i imovinom nema nikakve ingerencije, sve i da je legitimni).
Iz svega toga sledi krajnji izvod: Vučić sa mesta predsednika države mimo zakona i institucija posve mafijaški privatizuje javne resurse i svojevoljno raspolaže ili trguje njima poput nekakvog antičkog idiota koji o javnim poslovima i politici nema nikakvog pojma. Prevedeno u današnje termine, pak, Vučić od države pravi mafiju, a od nas – idiote.

(Peščanik.net, 04.04.2018.)

Sunday, April 08, 2018

Sretan Uskrs!



                                 Svima koji danas slave zelim Sretan Uskrs!

                                Христос вaскрсе!




Saturday, April 07, 2018

Prvi dani kosarke u Banjaluci


Angel Trajkovski: 

"Ovaj sastav KK"Borac" je isao 1956 g. na kvalifikacije za ulazak u I.YU ligu u Zadru. Nisu prosli,pobjednik je bio KK"Zadar i postao novi clan I.YU lige .Najveci broj igraca "Borca" je odmah presao na rukomet,da bi poslije kratkog perioda bili najbolji rukometni tim u Jugi. Mi,klinci, smo vec uveliko trenirali na igralistu Doma Armije sa Acom Juricem i na jedan trening su dosli dotadasnji igraci "Borca" da nam zazele uspjeh u radu,u treningu...Bili smo ponosni na to, a meni je Jerko (Jerolim Karadza, najbolji sportas svih vremena u BL) poklonio svoju trenerku sa natpisom "Borac" prateci to predivnim rijecima...To se ne moze zaboraviti..."

(preuzeto sa fba Rajka Pusica)

Thursday, April 05, 2018

Zoran Milivojević o odlascima iz zemlje

Glavni razlog je doživljaj da je sve bez veze i da se ni za 20 godina to neće promeniti

Građani Srbije imaju mnogo razloga da napuste zemlju a dovoljan im je samo jedan razlog da ipak ostanu ovde - život u uređenoj zemlji. To je pokazalo istraživanje Nedeljnika u kojem su naši čitaoci odgovarali na pitanje "Zbog čega biste napustili Srbiju?" u onajn anketi u kojoj smo dobili 31.650 odgovora.

Na prvom mestu kao razlog za odlazak iz Srbije je odgovor "Jer želim da živim u uređenoj zemlji", sledeći je "Zbog nesposobnih i lopovskih političara", zatim korupcija i kao četvrti najčešći odgovor je "Jer se ovde nikad ništa neće promeniti".
Psihoterapeut dr Zoran Milivojević kaže da je normalno da svako društvo ima probleme, i ekonomske i loš kvalitet života, ali da bi ljudi ostajali, moraju da imaju veru u to da se mogu boriti, da imaju šansu da na kraju ostvare bolji život za sebe i svoju decu.
"Kada izgube tu nadu, tada postaju depresivni ili ravnodušni, ili se odlučuju da odu tamo gde će imati šansu da se izbore za bolji život", kaže dr Milivojević. "Odlazak iz zemlje je uvek veoma bolan događaj jer se ovde ostavlja sve ono za šta je neko emocionalno vezan, što voli. Zato su oni koji odlaze uglavnom ljudi koji smatraju da su ovom društvu dali šansu da ih prihvati, da im stvori bolje uslove, ravnopravniju utakmicu, pravednija pravila igre. Oni koji su u dvadesetim godinama, uglavnom idu kako bi sebi stvorili bolje uslove za život, a oni u tridesetim i stariji uglavnom idu kako bi svojoj deci omogućili dostojanstveniji život. 
Zato mislim da je glavni razlog za odlazak jedna vrsta kolektivnog nihilizma u koji smo zapali, uverenje da ovde nikada neće biti bolje, već da će možda biti gore. Kada ljudi izgube nadu, viziju boljeg dosežnog života, onda kada se nešto i pomeri nabolje, ljudi to ne vide jer ne reaguju na promenu kao takvu već reaguju na ono što oni opažaju. I to je glavni razlog za odlazak: doživljaj da je ovde sve bez veze i da se ni u sledećih 20 godina to neće promeniti."

(Nedeljnik.rs)

Wednesday, April 04, 2018

Partizansko groblje u Banjaluci


O ovom groblju, o odnosu danasnje banjalucke vlasti prema njemu, pa i partizanima sam vec pisao. Procitajte ovdje.

Prije par dana sam se uvjerio kako to groblje sada izgleda. Zapusteno, jadno, sablasno. Za bilo kakvu obnovu potrebna su ogromna sredstva i strucnjaci koji bi to vodili. Bilo kakva akcija entuzijasta, o kojoj sam pisao i koju sam prizeljkivao, svela bi se na orezivanje zbunova i sisanje trave, sto su entuzijasti vec ucinili prosle godine. Ali asfaltne staze koje su vrijeme i nemar skoro potpuno unistili, unistene klupe od kojih su ostali samo ostaci, spomen ploce na kojima imena jedva da se mogu procitati, neke izvadjene ploce... Sve to dopunjava sliku potpune zapustenosti. Bilo kakva ozbiljna sanacija trebala bi poceti od pocetka: idejnog rjesenja, projekta, dozvola, investitora...

Vlast Banjaluke ce pronaci sredstva za spomenik ucesnicima poslednjeg rata u centru grada. I to je dobro, jer svaki okoncani zivot svaka zrtva zasluzuje trajni spomenik. Ali, kako izgleda, za partizane i njihove zrtve vise nema spomenika. Za Partizansko groblje nema ni zelje ni volje da se odrzava, obnovi...
Zasto?
Do odgovora je lako doci. Partizani su u poslednjem ratu porazeni. I to ne samo na jednoj strani u sukobu. Oni su porazeni na svim stranama koje su ratovale jedna protiv druge. To je jedan od apsurda rata iz devedesetih proslog vijeka. Nacionalisti i fasisti svih boja imali su jedan jedini zajednicki cilj:  poraziti i protjerati partizane, umanjiti i obezvrijediti njihov doprinos pobjedi nad fasizmom bilo koje nacionalne boje u II Svjetskom ratu. Isticanjem zlocina patizana (ne zavaravajmo se i njih je bilo) pripremiti teren za "zasluzenu" osvetu...

I zato sto je zajednicki cilj rata iz devedesetih ostvaren, Partizanska groblja i u Banjaluci, i u Mostaru i vecini ostalih mjesta bivse nam domovine danas izgledaju jednako - zapusteno, jadno i sablasno.