Zoran Đukanović: O zamkama diskursa

U posljednjee vrijeme sam ponovo "procistio" moj fejzbuk. Mnogi oni koji sa odusevljenjem pisu ili, postavljajuci tudje tekstove, namecu teme i misljenja koji mi izazivaju mucninu u stomaku su pomjereni dovoljno daleko da ih vise ne primijecujem. I vjerujte mi, bez njih i njihovih uvjerenja, i ideja se osjecam  mnogo bolje. Ne kazu bez razloga, da na kraju svog puta covjek ostaje sam! Ali, da se to meni ne bi dogodilo ja u zamjenu za one koji izazivaju mucninu pronadjem neke druge od kojih mogu cuti i nauciti nesto pametno, cije novo javljanje ocekujem s nestrpljenjem... Jedan od njih je Zoran Djukanovic, nas covjek na "privremenom radu" u Holandiji. 

Vrijedi ga citati. Danas vam nudim temu o kojoj je pisao prije dvadesetak godina. Tema, o kojoj i sam cesto razmisljam i preispitujem se, i njegovo razmisljnje su i danas aktuelni. 

Prociatajte!

*************************** 

Postoje tri diskursa koji kontaminiraju većinu naših rasprava i sužavaju prostor za racionalniju razmenu između onih koji ne misle isto. Nabrojaću ih:

1) diskurs nacionalizma (u rasponu od ratno-huškačkog do umereno-legalističkog),

2) diskurs odbrane "građanskog" od "ruralnog" (rat ruralnosti protiv urbanosti – seljaci su nam došli glave),

3) diskurs suprotstavljanja"spolja" protiv "unutra" (ko je otišao i ostavio nas nema prava da sudi o ovome ovde i nama koji smo ostali).

Na prvom od pomenutih diskursa ne bih se zadržavao ovoga puta. Drugi i treći su zanimljiviji jer su varljiviji i upotrebljavaju ih ljudi vrlo različitih uverenja.

U jednom delu spektra diskursa odbrane "građanskog" od "ruralnog" može se nazreti privlačna i veoma opasna ideja emancipacije "nas građana" od odgovornosti, jer uostalom, sve su pokvarili "seljaci-varvari". Svi izmenjeni gradovi (Sarajevo, Beograd, Zagreb, Priština…) suočeni su sa izazovom da svoju ugroženost životom kakav je sada pripišu "najezdi sa planina", i to često čine. Koliko je slaba razlika između diskursa nacionalizma i diskursa odbrane "građanskog" od "ruralnog", pokazuje i činjenica da, ako se (za promenu) zaviri u komšiluk, samo "dve zemlje dalje", u Hrvatsku, na listi prioriteta omraženosti od strane dela zagrebačkog građanstva primitivci Hercegovci već su poodavno zamenili mrske Srbe, o čemu je dosta pisao Boris Buden.

Sva tri diskursa su, po definiciji, diskursi proizvođenja "drugoga", svaki od njih doprinosi konstruisanju dihotomije "mi" i "oni". Ne mali broj disputa o odgovornosti i uzajamnih optuživanja iscrpljuju se u tome da obe strane ostanu unutar dosta oskudnog horizonta tri diskursa. Ovo "sveto trojstvo" (i pored sve konfliktnosti unutar neželjene, a ipak nekako zajedničke matrice), zamagljuje suočenje sa složenošću problema odgovornosti; vodi osporavaju legitimnosti i kvaliteta uvida onog koji misli na drugačiji način. Postulat samog srca problema razmišljanja o Srbiji je hipertrofija podele na "mi" i "oni".

Ako u delovima izjava Bogdana Bogdanovića mogu, nažalost, povremeno prepoznati tragove diskursa odbrane "građanskog" od "ruralnog", u delovima odgovora Velimira Ćurgusa Kazimira isto tako može se prepoznati diskurs suprotstavljanja "spolja" protiv "unutra". I to ni u kom slučaju samo zbog rečenica tipa "Kritika, koja dolazi od spolja…". Po standardnim rečničkim definicijama insajder je osoba koja ima neku posebnu prednost, znanje ili uticaj, on je uključen u situaciju i zna više. Autsajder je, naravno, osoba koja sve to nema. Polarizacija na insajdere i autsajdere, ma koliko u proseku imala osnova, jedan je od potencijalno opasnih mitova koji po trivijalnosti mehanizma dosta podseća na svog jasnije zlog brata – nacionalizam. Kod nacionalizma suprotstavljaju se narod-protiv-naroda, bolji-protiv-gorih, zli-protiv-dobrih, a kod "insajderizma" reč je o suprotstavljanju iznutra-protiv-spolja, ali u oba slučaja reč je o mistifikovanoj (moralnoj, intelektualnoj ili kakvoj drugoj) superiornosti, mistifikovanom pravu koje je neupitno. Ko god da nešto tumači, jedino što je važno je kvalitet uvida ili argumentacije, a ne koliko smo fizički daleko ili blizu predmetu o kome govorimo. Ne postoji monopol niti nasleđena ili stečena privilegija insajdera. Neke stvari se ponekad (ne uvek) mogu jasnije videti iz "periferije" nego iz "centra" stvari.

Ćurgus sjajno portretiše "Gospodara Slučaja koji je odlučivao da li će neko otići ili ostati". Najvažnije pitanje, međutim, ipak nije da li su se oni snašli (mnogi nikada nisu, ali se ni mnogi od tih neće vratiti) nego da li prihvatam da njihov glas ravnopravno čujem, bez obzira na to što će se on nužno razlikovati od moga. Ili možda upravo zato? Ono što je Bogdanović rekao "prema unutra" boli. Mora da boli. Treba da boli. A takođe i ono što Ćurguz izgovara "prema spolja". Jedna Ćurgusova rečenica to objedinjava: "Uzajamna razočaranja često su pojava u mračnim vremenima." Bojim se da su ipak neophodna oba ova viđenja, i Bogdanovićevo (zamrznuta, traumatizovana sadašnjost) i Ćurguzovo (napravimo od sadašnjosti budućnost). Oba ne samo da su "nesavršena" i selektivna nego oba nose taloge pomenutih diskursa.

Postoje situacije koje su toliko natpolitizovane, ideološki i emocionalno kontaminirane, da je The only winning move is not to play the game. Ne igrati nijednu od tako prisutnih "diskursnih" igara je zaista teško, pogotovo kad smo iritirani drugačijim mišljenjem, ali je vredno truda.

(Nedeljnik Vreme, 2001)

https://www.vreme.com/posta/o-zamkama-diskursa/?fbclid=IwAR0EXs2LovWd9DZBz1dJmt2IS5vLbEcBPgFvWzf8atPts33pV1nMjQipNpE#

HENI ERCEG: Guns & roses

 

                                              Kijevski metro, foto: @ronhenzel

Ne bi li svaki imperijalizam, uvijek pod ciničnom egidom uvođenja demokracije potlačenom narodu, trebao biti jednako ogavan? Ali eto nije američka invazija na Irak ili trajna izraelska na Palestinu, unatoč golemim razaranjima i stradanjima civila, nikada izazvala takvu reakciju Evropljana kao kada je ruski car silom ušao u Ukrajinu. I „probudio“ uspavane birokrate kršćanske Evropske Unije čije članice odjednom dahću jedinstveno, ujedinjene u golemom strahu jer ruski šef ima ono nešto ubojito što može upotrijebiti kad god mu se ćefne. I nije to rat u Bosni i Hrvatskoj kada je srpski Putin sličnom mantrom o spašavanju Srba od ustaša i balija godinama razarao te države, dok je EU nijemo promatrala i odbijala slati oružje ugroženim narodima. Također u srcu Evrope. Zato jer Slobodan Milošević nije imao nuklearni arsenal kojim bi iz Beograda mogao napucati Ajfelov toranj u Parizu. Pa se i pokolj u Srebrenici promatrao, iz blizine, kao unutrašnja stvar zaraćenih „bandi“, a i pobijeni Bošnjaci bili su muslimani…

Rat u Ukrajini, grozan kao i oni u Iraku, Siriji, Afganistanu… učinio je međutim od svih zapadnih vođa svece i humaniste, svi unutrašnji problemi gurnuti su u drugi plan, evo hrvatski premijer, glasan u obrani „evropskih vrijednosti“, nije ni sanjao da će mu baš rat omogućiti da se zaboravi sav kriminal njegovih ministara, a opozicija više ne traži odstupanje s vlasti. Ratno stanje tiho je proglašeno u čitavoj Evropi, a njegov gadni, propagandni dio traži bezuvjetnu rusofobiju, zabranu koncerta Čajkovskog u Zagrebu, zabranu upotrebe „jezika agresora“, uh, kako nalik Hrvatskoj ratne 1991., pa je Harkov postao Harkiv, a velika imena ruske umjetnosti po evropskim državama moraju se pismeno izjasniti da su protiv Putinova rata. Hrvatski mediji puni su sumnjivih likova koji opet odlaze braniti Ukrajinu, kao „dobrovoljci“, a zapravo su tamo pripadnici pronacističke jedinice Azov, ukorporirane sada u ukrajinsku vojsku, ali ne, ne rade to za novac, nego iz dobrote, i nisu to plaćenici nego hrvatski heroji.

Da, histerija je uvijek druga strana rata, a kad propaganda laje, onda demokracija i slobodni mediji ima da šute. Zato su i mali evropski diktatori naglo postali velike demokrate, i mađarski šef Viktor Orban i slovenski Janša, i češki Zeman, svi u utrci tko će što šire otvoriti vrata ukrajinskim izbjeglicama i dokazati svoju privrženost evropskim vrijednostima. Koje je sve pod noge bacila i zgazila Rusija. Do toga trenutka nije se puno propitivala niska razina tih vrijednosti, niti gadovi kojima je sada zamrznuta imovina, Putinovi oligarsi, koji su prljavim novcem, uz privolu Evrope, pokupovali pola Londona, pola Balkana, privredne i prirodne resurse. Nije se propitivalo stanje ljudskih i manjinskih prava u Ukrajini, ni krvavo bogatstvo njihove mafije, ni poslovi Vladimira Zelenskog čije se ime našlo u Panama Papersima i sumnjivim off shore kompanijama.

Danas kada se rijeke izbjeglica slijevaju iz Ukrajine kroz otvorene granice evropskih država reklo bi se da je Evropa postala carstvo humanizma, ujedinjena u otporu agresoru koji svakog trenutka može smaknuti kolektivni život Evropljana. Ali je li baš tako? Ili je Poljska koja tako nesebično prihvaća najveći broj Ukrajinaca, odbila čak i minimalni prihvat tražitelja azila, a izbjeglice iz razorenih bliskoistočnih zemalja zatvorene su u nemogućim uvjetima, čekajući deportaciju lišeni najosnovnijih prava.

„Svatko tko bježi iz Ukrajine naći će prijatelje u mađarskoj državi“ poručuje Orban, isti desničar koji je koliko jučer kazao da „neće pustiti nikoga unutra“ kada su se pred žicom našle sirijske, afganistanske izbjeglice, u bijegu od rata u svojim zemljama. Bugarski premijer Petkov nije se niti trudio prikriti amoralnost svoje migrantske politike: „Ovi su ljudi Evropljani. Inteligentni, obrazovani, ovo nisu oni u čiji identitet nismo bili sigurni, nejasne prošlosti koji su mogli biti čak i teroristi“, a slovenska je vlada bila još jasnija: „Ukrajinske izbjeglice dolaze iz okruženja koje je u kulturnom, vjerskom i historijskom smislu drukčije od onoga iz kojega dolaze izbjeglice iz Afganistana“.

Da, i za rat vrijede pravila slobodnog tržišta, pa oni „nejasne prošlosti“ ne smiju dobiti dozvolu boravka i mogućnost rada. Tako Evropa opet posrće u rasnom profiliranju i grubom tretmanu svih koji nisu bijeli Ukrajinci, te se tisuće afričkih i azijskih studenata, bježeći iz Ukrajine, suočavaju s diskriminacijom na granicama ili im je odbijen ulazak, ili im se brani ulazak u vlakove kako bi se napravilo mjesta za Ukrajince.

Hrvatska je pak „preuzela obavezu prihvata i integracije izbjeglica, omogućiti im sudjelovanje u kulturnom i socijalnom razvoju, a djecu iz Ukrajine odmah uključiti u škole“. U školi bi danas bila i malena Afganistanka Madina Hussiny samo da je hrvatska policija, shodno evropskom programu pushbackova, nije protjerala natrag prema Bosni. U smrt pod kotačima jurećeg vlaka. I ovaj je rat stoga ogolio institucionalni rasizam Evrope kojim se jača vlastiti nacionalizam. Kao gnojno tlo iz kojega je davno niknuo i Putinov autohtoni fašizam.

Mladina, 11.03.2022.

Peščanik.net, 15.03.2022.

Leonard Koen: ZABAVA JE VEĆ TADA BILA ZAVRŠENA

                                                                              Foto: Jelena Bakić

Imah oko 15 leta

kada sam s jednom lepoticom

otišao u Komunističku partiju Kanade.

Tamo su se održavali tajni sastanci
i vikali bi na tebe
ako si samo minut kasnio.

Proučavali smo Mekaranov zakon
koji su donele marionete u Vašingtonu
i Padlokov zakon
njihovih slugu u kolonizovanom Kvebeku;
i rekli su neka gadna sranja
o mojoj porodici
i kako smo došli do para.

Hteli su da unište
zemlju koju sam voleo
(i služio, kao izviđač na moru).

Čak i dobre ljude
koji su hteli promene
mrzeli su
i nazivali socijalnim fašistima.

Znali su šta će s kriminalcima
kao što su moji ujaci i strine
znali šta će
s mojom jadnom majkom
koja je pobegla iz Litvanije
s dve zamrznute jabuke
i punom maramom nevažećeg novca.

Nikad mi nisu dali da se približim curi
niti je cura dala da se približim devojci.

Postajala je sve lepša
dok se nije udala za advokata
i sama postala socijalni fašista
a verovatno i kriminalac.

Ali divio sam se komunistima
zbog njihove tvrdoglave privrženosti
potpuno pogrešnim idejama.

Mnogo godina kasnije
našao sam se u sličnoj situaciji:
pridružio sam se grupici žilavih fanatika
koji su se smatrali
Marincima duhovnog sveta.

Samo je pitanje vremena:
uskoro ćemo pristati ovim splavom
na Drugu obalu.

Uskoro ćemo odneti ovu plažu
na Drugu obalu.

Leonard Koen

Prevela s engleskog: Milena Grujičić

(Fenomeni)

DRAGAN MARKOVINA: Igor Mandić, svijet za sebe

 

Foto: Kupindo

Umro je Igor Mandić, jedan od trojice najvećih polemičara koje smo imali i koji se generacijski smjestio između ostale dvojice, Krleže i Ivančića. Pisao je o svemu i svačemu, često namjerno provocirao sredinu i većinsko mišljenje, u svim životnim i povijesnim razdobljima. Pa je tako bio prvi koji je doveo u pitanje samog Krležu, s knjigom ‘Zbogom dragi Krleža’, ali i prvi koji je otišao u Beograd na sajam knjiga i osvanuo na naslovnici NIN-a, i to upravo 1999., braneći taj svoj čin na svim dostupnim mu platformama. Bio je tvrdoglavi Dalmatinac, rođenjem Šibenčanin, odgojem i mladošću Splićanin, životnim odabirom Zagrepčanin i simbol Vjesnika, uvijek pun grandece, ali i lude zaigranosti i duha koji ga nikad nije napustio. Uz svu tugu koju mu je život donio, trudio se zabavljati i sebe i druge kad god je mogao. Iza njega je ostalo more knjiga, čitava biblioteka iz raznih razdoblja i različitih žanrova, od polemičkih ‘Policajaca duha’, preko već spomenute knjige o Krleži, kritičarskih eseja, kultne ‘Mitologije svakidašnjeg života’, do sjajnih knjiga kolumni ‘Bijela vrana’ i ‘Za našu stvar’ u kojima se lucidno, ali bespoštedno obračunao s nacionalizmom devedesetih. Na koncu je, kad je malo tko to očekivao, progonjen vjerovatno potrebom da se suoči s gubitkom kćeri, napisao nekoliko autobiografskih knjiga, od kojih su ’Sebi pod kožu’ i ‘Predsmrtni dnevnik’ postali apsolutni hitovi. Bio je simbol Vjesnika u srijedu i samog Vjesnika, pisao je i u Erotici, Slobodnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu, Novostima, NIN-u i konačno u dva navrata te do kraja u Jutarnjem listu i manje-više gdje god mu se pružila prilika. Pionirski je uveo Barthesove mitologije u naš javni prostor, ali i fenomenološko pisanje o erotici i seksualnosti. Također je prvi pisao o žanru kriminalističkog romana i rado sudjelovao na svim javnim tribinama i polemičkim emisijama u medijima. I u svakoj od tih tema, a to su bile sve teme vezane uz društvo, kulturu, politiku i čovjeka, bio je na svom terenu, a koliko je u svemu briljirao, dovoljno je pogledati par polemičkih Emisija opće prakse na HRT-u, čiju zanimljivost Peti dan koji je došao nakon nje nikad nije uspio dosegnuti. Umnogome zahvaljujući Igoru Mandiću. Čitav život je bio u opoziciji i ne bi bilo pretjerano reći da je uz feralovce bio praktično jedini javni intelektualac koji se dosljedno zalagao za slobodu govora i misli, jednako u socijalističkom razdoblju, kao i nacionalističkom koje ga je naslijedilo, nikada ne popustivši zovu kolektiviteta bilo koje vrste. Pojednostavljeno govoreći, bio je netko tko je ideji zajedničkog jugoslavenskog kulturnog prostora i onoj antifašizma ostao vjeran čitav život, dok je sve drugo dovodio u pitanje. To ga je, naravno koštalo i u jednom i u drugom periodu, zbog čega mu je godinama i u socijalističkom razdoblju, kao i u nacionalističkom, bio zabranjen pristup medijima. Zbog toga se nikad nije bunio, znao je da to cijena slobodnog pisanja i bio ju je spreman platiti. Na kraju krajeva, publika ga je uvijek voljela, čak i kad se s njim nije politički slagala, a jedno je uvijek bilo sigurno. Imati njega u novinama i medijima, bilo u formi autora ili intervjuiranog, značilo je imati atraktivan provocirajući sadržaj.

Mandić je zapravo bio onaj tipični intelektualac francuskog tipa, što u ovdašnjoj tradiciji nikad nije postojalo pa ga zbog toga nikad nisu ni priznavali kao relevantnog, oni koji su o tome odlučivali. Kad su se u Hrvatskoj dogodili jedini istinski prijelomni izbori nakon 90-ih, oni iz 2000. godine, odlazeća uprava režimskog Vjesnika imenovala ga je za glavnog urednika, što je on prihvatio pokušavajući spasiti novinu u kojoj je stvorio ime, ali je njegov istinski antinacionalizam, vidljiv u obračunu s mitologijom Domovinskog rata, očito bio previše za Račanovu vlast, koja je propustila istinski odbaciti nacionalizam kao strukturalnu činjenicu. Mandić je ubrzo smijenjen, a sljedeća socijaldemokratska vlast je ugasila Vjesnik, novinu lijeve tradicije i utemeljenja, radi benignih ušteda. U vezi s temom nacionalizma, ostat će i zauvijek zapamćena njegova teza da je samostalna Hrvatska promašen projekt.

Rodni Šibenik mu se na neki način odužio pozivom na festival ljevice, Fališ, na kojem je briljirao 2019. godine i s kojeg možemo izdvojiti rečenicu koja može ostati kao nekakav epitaf jednom bogatom životu i karijeri: „Uzori su mi bili moj pravi otac Emil, u intelektualnom smislu Krleža, a sudbinski Tito. Zadnju dvojicu sam usvojio. Govori se oduvijek dok ne ubiješ oca ne možeš postati glavni u čoporu. Sa svom trojicom sam raskrstio, ne samo zbog toga što su mrtvi. Ja sam trostruki ocoubojica.“

Igor Mandić predstavljao je svijet za sebe, jednako po količini, raznovrsnosti, kao i kvaliteti onoga što je napisao i govorio. Čime je ispunio sve preduvjete da ga zavidna i nacionalistička sredina podigne u zvijezde tek nakon smrti i temeljitog čišćenja od mjesta koja im u njegovom opusu ne odgovaraju i nakon što ga je godinama ignorirala.

Peščanik.net, 14.03.2022.

Moj skolske drug Goran Fulanovic...

  - isli smo zajedno jos u prvi razred Osnovne skole Peter Kocic, poslao mi sliku naseg drugog razreda iz Petar Kocic skole, kod ucitelja Velje. Direktor skole Zarko Kojic na slici stoji do Velje.  

Nismo li svi bili slatki - mali i sretni! 

Ja prepoznajem Gorana. Mislim da Miso Pavlica stoji odmah do mene. Javi sw Miso! Vecina ostalih likova su mi poznati, ali se imena ne sjecam... Tu bi negdje morao biti i Mladen Zoric, ali ga ne pronalazim. Zalosno je kao memorija blijedi! Da mi je tu kraj mene sada moja mama Zora! Ona bi se sigurno sjetila bar polovine imena. Nema je vise.  Sjecam se i Goranove mame. Lijepa gospodja koju su, ako me sjecanje ne vara, uvijek ukrasavali sesirici ili kapice. 

Neka nam obje i sve nase mame pocivaju u miru i u nasim sjecanjima.

Zipa mog friza- malo ukoso! Sisao me Ante- frizer sa brcicima! Cim sam malo porastao, odabrao sam da me sisa Stroco Suvalic, frizer i sahista iz iste frizerske radnje! I sisao me sve do studentskih dana, kada sam pustio dugu kosu i sisao je godinama sam!

A onda, uz pomoc moje sestricne Ljilje i malo povecavanja, prepoznam na slici i moju mamu Zoru i sestru Bobu ispred nje. Boba je tada isla u cetvrti razred  Petar Kocic skole. Prepoznao sam na slici sestre i bracu nekih drugih drugara. 

SRĐAN PUHALO: Egipatski udar na visočke piramide

 

Prije neki dan u časopisu „Nedeljnik“ čitam intervju doktora Zahi Havasa arheologa, egiptologa, istraživača, bivšeg generalnog sekretara Saveta za starine i prvog ministra za antikvitete Egipta, nekadašnjeg direktora platoa Gize, borca protiv teorija o antičkim astronautima i zastupnika ideje da Velika Britanija mora da vrati sve ukradene antikvitete drevnog Egipta.

Upitaše ga za „piramide“ u Visokom, a on reče;

„Smatram da to nisu uopšte piramide. Verujem da je to prirodna tvorevina, obična planina. Nikako nije reč o piramidi. Proučavao sam oblik i ono što je do sada pronađeno od materijala i jedini zaključak do kog sam došao jeste da je reč o prirodnim kamenim blokovima koje možete naći ispod površine bilo koje druge planine tog tipa, ali nema nikakvog dokaza da je zaista reč o piramidama. Moj zaključak je da to nisu piramide.“

Tu ja popizdim i počeh da razmišljam koji su to argumenti kojim bi domaći ljubitelji piramida osporili stavove pomenutog Egipćanina.

Pa krenimo redom.

Munevera, domaćica iz Vareša potegla bi argument da on ne može da priča o piramidama u Visokom jer ih nije ni obišao i vidio. Da je došao u Visoko uvjerio bi se da su to piramide, a ne obično brdo. Nagledala se ona brda oko Vareša koliko hoćeš, ali nijedno nije ovako. Sad ona treba da vjeruje tamo nekom naučniku, a ne svojim očima.

Milan, električar iz Brčkog kazao je da to nisu klasične egipatske piramide. Piramide u Visokom su mnogo starije od njih i vjerovatno su rađene nekom naprednom tehnologijom o kojoj mi danas možemo samo da sanjamo. Visočke piramide su kalup za sve ostale piramide od Kine do Jukatana.

Fikret, fizioteraput iz Fojnice je kazao da redovno posjećuje piramide u Visokom i da tu ima nešto. Ne zna šta je ali neka energija jeste. Nakon svake posjete piramidama on puca od energije, koju kasnije kroz masažu prenosi na svoje klijente. Onda je dodao „ako ne vjerujete meni, mislite da je najbolji teniser na svijetu Đoković budala“.

Marica, službenica banke iz Tomislavgrada je kazala da je normalno da ovaj Egipćanin negira postojanje piramida u Visokom, jer kada bi priznao da su ovo piramide i da su starije od egipatskih, ko bi išao u Egipat da vidi njihove. Ovaj profesor sigurno ne vjeruje ni u čudo iz Međugorja?

Amila, medicinska sestra iz Olova, je kazala da ovaj čovjek mrzi Bosnu i Hercegovinu i da zbog toga neće da prizna postojanje piramida u Visokom.

Ivan, IT stručnjak iz Zadra kazao da je ovaj nazovi arheolog jedan cenzurisani i programirani obični debil. Čovjek bez svog mišljenja i hrabrosti. Govno prodano koji priča onako kako mu drugi kažu.

Dejan, konobar iz Beograda je kazao da ovaj kepec nema veze sa životom i da više vjeruje Osmanagiću koji je doktorirao da državnom fakultetu i da se radi o čistoj ljubomori Egipćanina.

Nemanja, profesor engleskog iz Minhena, tvrdi da bi istorija potpuno drugačije izgledala ako bi se istina o piramidama u Visokom saznala, zato se gospodari svijeta bore protiv toga. Maske bi pale, a ljudi bi zbacili robovske okove i mir bi zavlado svijetom.

Osmanagić iz Visokog mudro ćuti jer zna da je YouTube moćniji od nauke. Ovaj intervju će se brzo zaboraviti, ako ga neko uopšte i primijeti. Uopšte nije važno jesu li to piramide ili nisu, važno je da se ljudima vrati nada u bolje sutra, vjeru u ljubav, unutrašnji mir, smisao života, bjekstvo od surove realnosti.

Na kraju krajeva stiže proljeće, valja se od nečega živjeti u Visokom.

(frontal.ba)

I ovo je 21. stoljece!?

"Meta platforme, Fejzbuk i Instagram su odlucile da dozvole svojim korisnicima pozive na upotrebu sile protiv Rusa i ruskih vojnika u kontekstu invazije u Ukrajiini, kao i pozive na smrt ruskog i beloruskog predsjednika Putina i Lukasenka"

Citam, i ne vjerujem svojim ocima. Zar je to moguce u 21. stoljecu, na demokratskom zapadu?!

Mogu shvatiti opredjeljivanje na jednu od strana, pozive na pomoc izbjeglicama protjeranim iz svojih domova, pa i sankcije, mada ce one opet pogoditi one najslabije, samo sa druge strane granice... Ali pozivati javno na bilo kakvu upotrebu sile i ubijanje protiv bilo koga a poznato je da se ti pozivi nece zaustaviti samo na Putinu vec ce se, sataniziranjem cijelog ruskog naroda, prosiriti na sav taj narod, isti onaj koji pati pod autokratskim rezimom. CNN je vec postao propagandna masinerija najcrnje vrste. Ali, ovi novo-tehnoloski mediji, koji imaju sansu da kontrolisu sta ce ljudi pisati i koji lako mogu da ne dozvole pozive na upotrebu sile i  ubijanje. Nije li s to je osnova svake religije, demokratije. I ta nova medija su se, iz nekih njima poznatih razloga, ukljucili u propagandnu kampanju. Lici mi sve ovo na povratak nacizma na politicku scenu svijeta? Vec su zabranjeni nastupi ruskih sportista. Hoce li zaista zabranjivati knjige ruskih klasika, kompozicije Cajkovskog. Sta je slijedeci korak: paliti knjige, hvatati Ruse po ulicama zapadnih gradova, vjesati ih, paliti na lomaci...?

Da neko ne zakljuci ono sto nisam ni rekao: ja osudjujem invaziju ruskih trupa na Ukrainu,  ubijanje nevinog ukrajiskog naroda, bombardovanje i ravnanje gradova... To je strasni necivilizacijski zlocini, ali ja govorim ovdje o sredstvima informisanja koji pripremaju teren za nove zlocine ovog puta sa novim predznakom. 

Necu da vjerujem da su sve vrijednosti koje je svjetska civilizacija gradila stoljecima odjednom prestale da vaze! 

Zlatko Paković : OMOGUĆIVAČI ZLA

 

I u ovom stoleću svetlost sunca ugledala je jedna svetska knjiga pisana na našem jeziku. Prevođena, nagrađivana, pod pažnjom najuticajnijih evropskih i američkih književnih kritičara, ta knjiga, dobitnica britanske nagrade „Independent“ za najbolju stranu knjigu proze, dokumentarni je, istorijski roman Daše Drndić „Sonnenschein“.

U baroknoj celini, izgrađenoj od brojnih, tematski povezanih, spiskova ubijenih, preživelih, otetih, pronađenih, izgubljenih lica i iskaza časnih svedoka, žrtava i dželata u cvetanju evropskog fašizma i nacizma, ovaj je roman, u stvari, vreme evropskog Dvadesetog veka zahvaćeno jezikom – jezikom koji prodorno misli do ključnog pitanja: postoji li mogućnost da se ova istorija beščašća povrati, „da se povijest ponovi“?

Odgovor na ovo strašno pitanje je pozitivan. Dakle, živimo negativno. Roman „Sonnenschein“ snažno je upozorenje, na jeziku hrvatskosrpskom, evropskoj kulturi, da se fašizam i nacizam vraćaju u nju iz mrtvih, ako su ikada i bili mrtvi, uprkos tome što su u jednom trenutku poraženi.

Objavivši knjigu u Hrvatskoj 2007. (Fraktura, Zagreb), kad se već uveliko ustaški zlokobni poklič „Za dom spremni“ abolira, kad se ustaškom kardinalu Stepincu kliče da je svetac, i kad se Srbijom širi jak i opojan miris tamjana sa pomena u beogradskoj Sabornoj crkvi Nediću i LJotiću, dok su u toku sudske rehabilitacije četničkih zlikovaca iz Drugog svetskog rata, Daša Drndić u romanu veli: „Nacist, fašist, ustaša, četnik, svejedno. Sjeme nije zatrto“ (srpsko izdanje, Akademska knjiga, Novi Sad, 2018).

Zgledajmo se u sledeću sliku, sa glavnom junakinjom romana: „Godine 2006. Hayin televizor je upaljen i ona gleda kako Paolo di Canio junački podnosi poraz svoga ‘Lazija’ pozdravljajući igrače ‘Livorna’ ‘po rimski’; njegovi navijači mašu svastikama, navijači ‘Livorna’ mašu crvenim zastavama. Nema kraja, kaže Haya.“

Nismo iskorenili fašizam i nacizam. Bili smo patetični u njihovoj osudi; nismo primetili da smo sažaljevali one koji su gazili čizmama dečje glavice do smrti, silovali devojčice i klali majke s decom na sisi. Morali bismo da budemo rigoroznije pravični, okrutno pravedni. U tom slučaju, danas niko ne bi smeo da uzvikne „Hajl“, ili „Za dom spremni“, i da brani četništvo, jer to nije tek nezrelo flertovanje sa onim ogavnim u čoveku, nego učešće u masovnom usmrćivanju nevinih. Ukoliko do kraja, do poslednjeg daha, ne branimo ideju o pravu na nevin, častan, pravedan život, onda učestvujemo u korupciji pravde i likvidaciji čoveka. Ukoliko na smrt ne osudimo monstruoznost i monstrume, i sami smo monstruozni. Ne spasimo li čoveka, ostaćemo da živimo sa čudovištima, i nećemo se od njih razlikovati.

„Kod onih koji stoje po strani nikad se ne zna što misle, za koga navijaju, jer oni samo stoje i gledaju što se oko njih zbiva kao da ništa ne vide, kao da se ništa i ne zbiva… Bystandera ima mnogo, oni su većina… Bystanderi, to smo mi… ti omogućivači zla.“ . To je otkriće u „Sonnenscheinu“, koji, dakle, nije tek istorijski roman, nego dokumentarna knjiga o mogućoj i verovatnoj budućnosti sveta.

„Kad sam stigao u Treblinku, zatekao sam kaotično stanje. Nedostajalo je plinskih komora. Poslije smo izgradili nove, jedno pet-šest većih i ljepših komora“, kaže jedan nacista. NJegov kolega iz Treblinke nadopunjuje: „Cvijeće smo sadili na kraju, kad smo se spremali na odlazak. Naredio sam da se bagerima poravna logor. Zasadili smo vučike. Molim? Vučike su trajnice, krasno cvijeće, spektakularne cvjetne svijeće. Na lijepoj lisnatoj podlozi stvaraju čudesni cvjetni krajolik.“

Hoćemo li nastaviti da debatujemo o urbanističkoj estetici gasnih komora i pejzažnoj arhitekturi na stratištima, ili ćemo na smrt osuditi fašiste i naciste čim promole glavu? Sunce sija, Sonnenschein, i nastaviće tako bez obzira da li se pod njegovom svetlošću čini pravda ili nepravda. Sunce je obasjavalo i, ako ništa ne uradimo, obasjavaće, koncentracione logore i logore za eutanaziju bolesne dece, i one među nama koji to gnusno doba i danas nazivaju srećnim danima, happy days, Schone Zeiten. 

March 8, 2019

https://www.danas.rs/kolumna/zlatko-pakovic/omogucivaci-zla/

9. ZOOM druzenje košarkaša Borca - 06. mart 2022.

 

Dragi nasi,

6.marta, smo imali nas 9.ZOOM Sastanak...Kao i prethodni Sastanci i ovaj je prosao u jednom prijatnom i vedrom raspolozenju...Mi jednostavno ne dozvoljavamo da nas "nadvladaju" svjetski problemi, kao sto je nesretna korona,koja je sada "potisnuta" u drugi plan, kao i trenutno najaktuelna tema u svijetu: rat u Ukrajini...Da, svi smo mi prozivjeli te ratne strahote i dobro znamo sta znaci ratno stanje...I zato nase druzenje je propraceno smjehom, zezanjem, evociranjem na nase mnogobrojne prelijepe dogadjaje iz proslosti sa kosarkaskih terena,iz grada,sa nasih mnogih putovanja...

Sastanak smo poceli minutom sutnje odavanjem pocasti nasem dugogodisnjem izuzetno cijenjenom clanu Uprave KK"Borac" Dusanu Lajsicu,koji je mnogo toga ucinio za nas Klub,kao i za Gordanu Janjic,igracicu "Ml.Krajisnika",SA "Bosne" i YU reprezentativke.Nasi Lajos i Coca su nedavno preminuli...Pokoj Vam dusi i pocivajte u miru...

Na Sastanku su buli prisutni: Mirjana i Slobodan(Bato) Jelic(BGD), Zelimir Sejdinovic-Cek(Svedska), Blaz Kotarac-Koki(BGD), Drago Kopanja-Kop(Pula), Lazo Roljic-Zola(BL), Sait Mustajbasic-Saco(Canada), Vladimir Bojer-Boki(USA), Djoko Kaludjerovic-Sopen(USA) Predrag Canak-Canci(Canada) i Angel Trajkovski-Gele(USA). Takodje, Sastanku je svojom slikom bio prisustan i nas dragi Borislav Pandzic-Suzi, ali zbog tehnickih problema samo smo ga gledali, ali tona nije bilo.

Sastanak je protekao u predivnoj atmosferi, a posto su ZOOM sastanci limitirani vremenom, mi smo u nekoliko navrata produzavali nase ZOOM druzenje...

Da, divan je to osjecaj kada vidis i cujes svoje drage dugogodsnje drugove, toliko geografski udaljenih jedni od drugih,ali valjda cemo ova godine uspjeti da se druzimo i  zagrlimo na nasem Sastanku"Poslednji petak maja", ako nam to "dozvoli" nimalo pozitivna situacija u svijetu.

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama!

                                                    Vas Angel

Sretan vam 8. mart!

 Svim nasim dragim citateljkama zelimo sretan 8. mart medjunarodni Dan zena!

Uz mimozu, prisjetimo se i razloga za proslavu ovog dana.

*********************

Ideja za obeležavanjem Međunarodnog dana žena pojavila se prvi put početkom 20. veka u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uslova. Žene zaposlene u industriji odeće i tekstila su javno demonstrirale 8. marta 1857. godine u Njujorku. Tekstilne radnice su demonstrirale zbog loših radnih uslova i niskih plata. Demonstracije je rasterala policija. Te iste žene su osnovale sindikat dva meseca kasnije.

Protesti su se događali i sledećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz Njujork tražeći kraće radno vreme, bolje plate i demokratsko pravo glasa i za žene.

Mnoge žene, kao na primer sufražetkinje, zastupale su ideju većih ženskih prava. Ipak, prvi nacionalni Dan žena obeležen je 28. februara 1909. godine u Sjedinjenim Američkim Državama nakon deklaracije koju je izdala Socijalistička stranka Amerike.

Godine 1910. organizovana je prva Međunarodna konferencija žena, koja je bila održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale.

Inspirisana američkom akcijom povodom ovog pitanja, nemačka levičarka, Luiz Cic, predložila je organizovanje Međunarodnog dana žena. Inicijativu sprovođenja ideje praznika u delo preuzela je slavna nemačka feministkinja i levičarka, Klara Cetkin, te je predlog prihvaćen i ustanovljen je 'Međunarodni dan žena', sa strategijom promovisanja jednakih prava, uključujući i demokratsko pravo glasa za žene.

Na zapadu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obeležavati u prvoj polovini dvadesetog veka, delom i zbog toga što ga se povezivalo sa jednopartijskim sistemom i boljševičkim komunizmom. Majčin dan se kao praznik u čast majki i materinstva obeležava u tim zemljama svake druge nedelje u maju.^[22]

Međutim, novu afirmaciju Međunarodnog dana žena, kao dana borbe za ravnopravnost i ženska ljudska prava, omogućili su socijalni i feministički pokreti 1960-ih i 1970-ih godina, kao i stvaranje nove levice koja je demokratska, te odbacuje autoritarnost.^[23]

Godine 1975, koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, Ujedinjene nacije su službeno počele obeležavati Međunarodni dan žena. U međuvremenu su uvedene institucije kao što su trudničko bolovanje, ograničenje rada žena u trećoj (noćnoj) smeni, ista plata za isti rad, demokratsko pravo glasa i mnoge druge.