Jovano Jovanke - Tijana Dapcevic & Ron Holsi

Aleksandar Ravlić: RUKA S KRUHOM I SIROM

Čim su redovnici iz reda cistercita - trapisti stigli u banjalučki kraj 1869. godine, odnosno kada su ubrali prve ljetine, nakon podmirenje njihovih potreba, uveli su jedan hvale vrijedan običaj, koji se uobičavao izgovarati adet. Naime, na svojim samostanskim vratima u Delibašinom selu, današnjim Trapistima, otvorili su malo prozorče dovoljno samo da se proturi ruka. Ubrzo se pročula banjalučkim krajem vijest da kroz taj prozorčić trapisti daju obrok svakom koji pokuca na samostanska vrata, zapravo pokuca na taj prozorčić. Nije dugo trebalo čekati i kroz prozorčić bi se pojavila ruka u kojoj je bio dobar komad kruha i sa najčešće desetak dekagrama njihovog čuvenog trapiskog sira.

O tom lijepom iskazu dobrotvornosti i milosrđa, u banjalučkom časopisu "Putokaz" iz 1928., pisalo je vrlo malo: "Redovnici Trapisti spadaju u red onih nesebičnih i neumornih radnika, koji se mole i sve rade na slavu Božiju i na korist bližnjega, ne ističući nigdje u javnosti svoga djelovanja i ne tražeći ljudske hvale i priznanja za svoj samoprijegorni rad. Danas je ipak nadaleko već poznato milosrđe i djelovanje tih neutrudivih radnika..."
Nije se to ogledalo samo kroz sirotište, koje su imali kao prvi u Bosni i Hercegovini već 1878. godine. Ovaj podatak valjalo je spomenuti, jer jedna rečenica u istom časopisu, pojašnjava širinu njihovog milosrđa: "Njihova ljubav i velika skrb nije samo posvećena pitomcima, već je darežljiva ruka pružala pomoć i ostalim sirotama, koje su pokucale na samostanska vrata, pa makar ma koje vjere bile. Taj dobrotvorni i milosrdni čin osobito se ispoljio za vrijeme strašnog svjetskog rata (Prvog), kad je ljuta glad i oskudica natjerala na stotine bijednika iz okolice banjalučke bez razlike vjere i narodnosti na samostanska vrata. Niko nije odbijen i nije se vratio praznih ruku, jer dobrostivo srce videći bijedu nije moglo da ikomu uskrati pomoć. - Ej, kad bi znale zidine od porte sve pričati - ali... to nije potrebno!"

Valja priznati da su mladi Banjalučani, za vrijeme školskih izleta u Trapiste, provjeravali ovu darežljivost otaca trapista, poneko iz znatiželje da se uvjeri u istinitost, ali kudikamo veći broj bilo je onih koji su željeli kušati taj čuveni trapiski sir, koji u njihove porodice nije mogao ni u snu doći, čak ni u osobitim svečanim prilikama, jer prihodi obitelji nisu bili dostatni da podmire najosnovnije potrebe življenja. I niko od nas koji smo provjeravali ili priželjkivali njihovo dobročinsto, nije ostajao razočaran.
Ovaj lijepi adet samostanskih otaca prekinut je sticajem prilika u vrijeme Drugog svjetskog rata, ali ne njihovom voljom.

Aleksandar Ravlić

Razlog

Žena: Zašto izlaziš na balkon svaki put kad zapjevam?

Muž: Zato da komšije ne pomisle da te tučem!

Ratko Varda: Džordan je bio baš “praćkica”

Tokom boravka u Banjaluci, gdje je promovisao međunarodni košarkaški kamp “Three Points” na Jahorini, nekadašnji član Detroit Pistonsa i Vašington Vizardsa prisjetio se boravka na NBA parketima.
“Kakva god da je bila karijera, meni je bilo super. Zato sam sada tu da neka svoja iskustva prenesem na mlađe, savjetujem ih i naučim ih da ne rade sve ono što sam ja radio”, kaže Varda.
Prisjetio se odlaska “preko bare” 2001. godine.
“Iz Partizana sam u NBA otišao samo zbog jedne stvari – jer u dresu ‘crno-bijelih’ nikada nisam dobio pravu šansu. U prvi tim ušao sam sa 16 godina kao najveći talenat, a onda sam šest godina sjedio na klupi. Jedina opcija u tom trenutku bila je da odem u NBA, što je bila nemoguća misija s obzirom da tada nisam ni igrao i da mi je statistika bila izuzetno loša, tako da me niko ne bi ni uzeo na draftu. Ipak, na osnovu dobrog rada na treninzima, Detroit me je ‘pikirao’ i dobio sam ugovor na dvije godine”, kaže visoki centar rođen u Gradišci.
Poseban period u Vardinom životu bili su treninzi i utakmice sa velikim Majklom Džordanom u Vašingtonu.
“I sa 40 godina, Majkl je na svaki trening i utakmicu dolazio prvi. Bio je baš ‘praćkica’. Ali, o njemu je sve rečeno u brojnim filmovima. I sve je zaista tako. Imao je svoje rituale koji su uvijek bili isti. Svaki put pred utakmicu kada je Dag Kolins, trener Vašingtona, pričao, Majkl bi se izgubio. Nigdje ga nije bilo, važniji su mu bili rituali”, priča Varda i prisjeća se jednog veoma upečatljivog detalja:
“Svaki trening odradio bi u novim patikama, zatim bi ih skinuo, potpisao i stavio u kutiju. I tako, svaki dan – druge patike. Zamislite samo kolike su bile cijene tih potpisanih patika. Zato danas i zarađuje toliko”, kroz smijeh priča Varda.

(banjaluka.com)

Legende Mladog Krajisnika

Znam da malo kasnim. KK Mladi Krajisnik, ciji sam clan bio u njegovim prvim danima, oduzio se svojim velikim igracicama. Vijest koju sam nasao na fb stranici Mladog krajisnika:

****************

Lena Trajkovski, Snežana Šipka Bilić, Slađana Golić i Sanda Vuković.

Manifestacijom "Malene legende", ŽKK Mladi Krajišnik je započeo obilježavanje velikog jubileja - 55 godina postojanja. 
Pod svodove SD Obilićevo, podignuti su dresovi klupskih legendi: Lene Trajkovski, Snežane Šipka Bilić, Mersade Bećirspahić, Slađane Golić i Sande Vuković.

Danas je Bajram

Svim vjernicima islamske vjeroispovjesti i svim onima koji danas slave zelim sretan Bajram!

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

POPA CHUBBY "Hey Joe" 7-18-14

Dinko Kreho: JUGONOSTALGIJA ZA BUDUĆNOŠĆU

Sentimentalna idealizacija proverbijalnog Titinog vakta predstavlja tek naličje desničarske denuncijacije „totalitarnog“ jugosocijalističkog režima. Međutim, u zadnje vrijeme slutim da postoje i drugi i drugačiji oblici „jugonostalgije“ od tlapnji o crvenom pasošu dobrodošlom na svakom graničnom prelazu, švercu u Trstu, jeftinim ljetovanjima na Jadranu, i ostalim mitemima.
Prije nekoliko tjedana, prilikom kućnog druženja kod supruge i mene, bliska članica familije zastala je uz kartu SFRJ koja visi u našoj kuhinji. „Pa vi ste stvarno nostalgični! A jedva da se te države uopće sjećate!“, dobronamjerno nas je podbola, ne bez iskrenog čuđenja. Pritom je aludirala na neke ranije rasprave u obiteljskim krugovima, a u kojima je u našim stavovima prepoznala sentimentalan i pokroviteljski odnos prema bivšoj državi. „Ali uopće nije stvar u sjećanju, niti u prošlosti“, trebao sam reći, ali kao što mi se često događa u živoj komunikaciji, tek sam naknadno domislio pravu reakciju (Francuzi to zovu „duhom stepeništa“, esprit de l’escalier) pa sam tek slegnuo ramenima. Ipak, razlog zašto nisam reagirao spomenutim riječima vjerojatno je bio i taj što mi nije bilo do kraja jasno kakva je zapravo pozadina mog osobnog odnosa spram Jugoslavije. Relativno često me netko – otvoreno ili prikriveno, ozbiljno ili u šali, među četiri zida ili u javnom prostoru, drugarski ili neprijateljski – prozove za „jugonostalgiju“. Ovu optužbu nikad nisam shvaćao dovoljno ozbiljno da bih se njome doista bavio. Pa ipak, nakon nekoliko epizodica poput ove, počeo sam razmišljati: jesam li ja „jugonostalgičar“? Ima li uopće nečega u toj odrednici?
U postjugoslavenskom književnom i širem kulturnom polju pojam „jugonostalgije“ podjednako je prokazan od nacionalnih desnica (pogotovo one hrvatske, koja ga je vjerojatno i smislila) kao i od nov(ij)e lijeve misli koja se na našim prostorima oblikovala nakon 2009. S uobičajenom kritikom „jugonostalgije“ s lijevih pozicija posve se slažem: bolećiva čežnja za prošlim vremenima i beskrajno prebiranje po njima pripadajućem popularnom imaginariju doista paraliziraju političko mišljenje i orijentaciju kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti. Štoviše, kako je to pokazao niz autora, sentimentalna idealizacija proverbijalnog Titinog vakta predstavlja tek naličje desničarske denuncijacije „totalitarnog“ jugosocijalističkog režima. Međutim, u zadnje vrijeme slutim da postoje i drugi i drugačiji oblici „jugonostalgije“ od tlapnji o crvenom pasošu dobrodošlom na svakom graničnom prelazu, švercu u Trstu, jeftinim ljetovanjima na Jadranu, i ostalim mitemima. Štoviše, čini mi se da je u mojoj generaciji – a tu okvirno mislim na ljude rođene osamdesetih godina – snažno prisutno, a vjerojatno i sve prisutnije, nekakvo osjećanje vezano uz socijalističku Jugoslaviju koje se može odrediti kao nostalgično.
Zaključio sam da je naša svojta u izvjesnom smislu i bila u pravu: doista patim(o) od neke vrste „jugonostalgije“. Međutim, sentiment o kojem je riječ ne podrazumijeva okrenutost prošlosti, a ponajmanje čežnju za teleportacijom u neko sretnije i jednostavnije razdoblje.
Uostalom, moje odrastanje nije ni izbliza obilježeno jugoslavenskim socijalizmom koliko ratovima koji su taj sistem rasturili i kapitalizmom koji je ugalopirao u naše živote; socijalistička Jugoslavija za mene ne konotira konkretnu državu, ponajmanje konkretno iskustvo svakodnevnice. Naprotiv, „Jugoslavija“ je za mene ime za određenu budućnost, ili budućnosti – koja se nisu realizirale, ali čije obećanje istrajava, makar i u sablasnom obliku. Ova vrsta „jugonostalgije“ u najkraćem bi se mogla opisati kao nostalgija za budućnošću.
Nedavno preminuli muzički kritičar i bloger Mark Fisher ingeniozno je pisao o početku 21. stoljeća kao o vremenu bez budućnosti. Za Fishera, prividni globalni trijumf neoliberalnog kapitalizma podudario se s posvemašnjom iscrpljenošću društveno-političke imaginacije: više ne uspijevamo zamisliti budućnost izvan diktature kapitala i horizonta „mogućeg“ koji on uspostavlja, tj. izvan parametara „kapitalističkog realizma“. Uslijed paralize u zamišljanju budućnosti, piše Fisher, konstantno nas proganjaju duhovi budućnosti koje se nisu uspjeli ostvariti; primjerice, anglofona glazbena kultura 21. stoljeća kojom se on bavi uhvaćena je u anakrono i dekontekstualizirano prerađivanje fragmenata dvadesetostoljetne kulture, uključno s njenim vizijama budućnosti, ali bez sposobnosti za artikuliranje vlastitih. Primijenimo li Fisherove uvide o „svijetu bez budućnosti“ na naše, postjugoslavensko stanje, i fenomen „jugonostalgije“ o kojem govorim ukazat će nam se u drukčijem svjetlu.
Za povjesničara umjetnosti Branislava Dimitrijevića, sam označitelj „Jugoslavija“, prije nego na određeno društveno uređenje, državno-pravni okvir, ili politički princip, odnosi se na određeno stanje. „Jugoslavija“, na način na koju je definirao jugosocijalistički projekt (naprotiv dvama imperijalističkim i represivnim projektima koja su također nosila jugoslavensko ime), označavala bi stanje radikalne povijesne otvorenosti, ambivalencije, raspoloženosti za eksperiment, i općenito mogućnosti promjene. Definitivan „raskid“ s tim stanjem došao je u paketu s obećanjem sretne i prosperitetne kapitalističke budućnosti, u kojoj ćemo napokon uhvatiti priključak s „normalnim“ svijetom, samo da ukrotimo svoje barbarstvo i prebrodimo svoje ratove, i da nekako podmirimo svoje tisuće mrtvih, prognanih i unesrećenih. Međutim, umjesto da nas svjetlija i civilizirnija budućnost pronađe, našli smo se u dobu bez budućnosti – delegirani u vječitu „tranziciju“ bez ishodišta, u vječno vraćanje istog. Srazmjerno puno je pisano o tome kako sam koncept „tranzicije“ karakterizira osobita vrsta a-temporalnosti, svojevrsna izglobljenost iz vremena. Kad se prisjetim vlastitog odrastanja i sazrijevanja, koje se u velikoj mjeri podudarilo s devedesetima i nultim godinama, rekao bih da to u osobitoj mjeri vrijedi za našu „tranziciju“. Drugim riječima, „postjugoslavensko stanje“ suštinski karakterizira gubitak jugoslavenske budućnosti.
Istražujući jugoslavenske medije i kulturu posvuda nailazim na tragove mogućih budućnosti, koje me doista proganjaju – Fisherova metafora sablasti, pokazalo se, nije pretjerana. Recimo, u štampi pedesetih i šezdesetih godina bili su popularne senzacionalističko-vizionarske projekcije u stilu „kako će izgledati Sarajevo budućnosti“; popularnost ovoga žanra ponešto će opasti usljed realpolitičkog otrežnjenja u dvama predstojećim dekadama, ali očekivanje od budućnosti da donese nove šanse i otvori nove perspektive i dalje će činiti neizostavan aspekt opće kulture. Čak i kad čitam polemike o programima „Hrvatska 2000.“ ili „Slovenija 2000.“, ekonomskim strategijama nastalima osamdesetih godina na pretežno kapitalističkoj računici, oni mi djeluju vizionarski, utopistički obojeno: naime, ne mogu zaboraviti da 2000. godina kakvu poznajem nepovratno pripada nekom drukčijem svijetu. I kad sam se bavio (sub)kulturom znanstvene fantastike u Jugoslaviji, jednim od rijetkih svejugoslavenskih fenomena u književnom polju, činilo mi se da je njezin pad neraskidivo vezan s iscrpljivanjem horizonta budućnosti u kolektivnoj imaginaciji, nakon čega će brzo nacionalističko-kapitalistička realpolitika napokon doći na svoje (da ne bude zabune, ovaj sentiment ne stoji ni u kakvoj vezi s, primjerice, tematikom jugoslavenske SF književnosti – naprotiv, ova je izrazito često bila distopijska).
Ukoliko, kako to nacionalisti vole reći, žalim za Jugoslavijom, onda žalim upravo za jugoslavenskom budućnosti: njezine brojne sablasti neprestano me opominju na propuštene prilike, na zatvorene horizonte i odbačene perspektive. Kao da, iz jugoslavenske perspektive, predstavljamo krajnje nedostojnu budućnost, takvu kakva se odigrala po najgorem zamislivom scenariju. Ipak, ove sablasti i osjećaj koji pobuđuju dobro dođu utoliko što nas, otrežnjujuće brutalno, podsjećaju da loša stvarnost u kojoj živimo nije proizašla iz linearnog, neizbježnog, ili uopće logičnog slijeda stvari. Vratimo li se na trenutak jeziku književnosti, možemo reći da život u postjugoslavenskoj neoliberalnoj distopiji neprekidno upućuje i vraća na utopijske potencijale jugoslavenske prošlosti. Jugoslaven Darko Suvin, pionir akademskog proučavanja znanstvene fantastike, često navodi definiciju utopije koju je formulirao filozof Raymond Ruyer: les choses pourraient être autrement – „stvari bi mogle biti drugačije [postavljene]“. Upravo ovaj osjećaj da je moglo drugačije, u kratkom spoju s kapitalističkim realizmom unutar kojeg sam odrastao, zapravo čini motor moje „jugonostalgije“.

(Dinko Kreho, Proletter)

Most Radija Slobodna Evropa Vučićev progres

Vladimir Gligorov, saradnik Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije i Aleksandar Stevanović, ekonomista iz Beograda, razgovarali su sa novinarom Omerom Karabegom o stvarnom ekonomskom rastu Srbije od dolaska Aleksandra Vučića.

Vladimir Gligorov: Srbija je od 2012. godine imala relativno nisku stopu rasta. Ona je bila niska i pre toga, tako da je od 2008. godine do danas prosečni rast bio jedva nešto iznad nule. I u prvom kvartalu ove godine biće oko jedan posto - tako da ni ova godine neće biti naročito uspešna.

Aleksandar Stevanović: Statistika je neumoljiva. Od 2008. godine, otkada su presušili prilično izdašni prihodi od privatizacije, stope rasta su veoma niske. Vlada se najviše hvali rezultatima 2015. i 2016. godine, kada je rast konačno bio iznad nule, ali tada su i u celom regionu zabeležene relativno više stope rasta.



Gligorov: Srbija u poslednjih deset godina imala veliki spoljnotrgovinski deficit i veoma nekonkurentnu privredu. Da pojednostavim: izvozila je malo, a uvozila mnogo. Deficit se može smanjiti tako da se poveća nezaposlenost i smanje plate. Time bi se smanjila potrošnja, samim tim i uvoz, a podstakao izvoz. Vučićeva vlada je krenula tim putem i zato sada imamo nisku cenu rada u Srbiji.

Stevanović: Plate u Srbiji su na pretposlednjem ili poslednjem mestu u regionu. Borimo se sa Makedoncima za to mesto. Čak i u Evropi imamo malo konkurenata u borbi za najniža mesta. To su Moldavija i Ukrajina, ili Gruzija i Jermenija, ako ih uopšte smatramo evropskim zemljama. Poslednja vlada Demokratske stranke nije se previše bavila uzrocima niskih plata, a vlada Aleksandra Vučića je fascinirana uravnoteženjem budžeta i privlačenjem stranih investitora potpuno nerazumnim subvencijama. Obe vlade su zaboravile da nova radna mesta mogu prevashodno doneti domaće firme i nisu ih ni na koji način stimulisale. Država je skupa i neefikasna, pravni sistem veoma loš, a poslovi se ne mogu dobiti bez političkih veza. Sve u svemu, Srbija je očajno mesto za biznis i to je razlog zašto domaće firme nisu ni ulagale u proizvodnju, niti su zapošljavale. Zbog toga imamo masovni egzodus iz Srbije - i da nema tog nakaradnog ventila plate bi verovatno bile još niže.

Gligorov: Ključni problem Srbije u poslednjoj deceniji, to jest od početka finansijske krize, je što je u tom periodu dramatično smanjen udeo investicija u bruto domaćem proizvodu. U poslednje dve godine zabeležen je izvestan rast investicija, ali je njihov udeo u bruto domaćem proizvodu još uvek izuzetno nizak. On je oko 18 posto, a trebalo bi da bude bar 22 ili 23 posto. To je u suštini najveći problem ekonomske politike koja je vođena u poslednjih šest-sedam godina.

Stevanović: Meni je interesantna Vučićeva skorašnja izjava - da će predsednik Republike Turske poslati u Srbiju dva aviona investitora. To je taj prenaglašeni optimizam koji praksa vrlo često demantuje. Od velikih reči ponekad bude nekih rezultata, ali najčešće ne bude ništa. Setimo se najava o dolasku Mercedesa u Srbiju i fabrika koje će navodno izgraditi kompanija Mubadala iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Čak je i Beograd na vodi daleko od onoga što je obećavano. To se sada svodi na izgradnju dva nebodera u Beogradu, što svakako neće preporoditi srpsku privredu, čak ni privredu opštine Savski venac na kojoj se grade ti objekti. Dakle, gromko se govori o stanim investitorima i investicijama, o svetloj budućnosti koja je tu negde odmah iza ćoška, pa od toga bude vrlo malo ili ništa. Dokle god ova vlada bude dobijala glasove na osnovu nerealnih obećanja - dotle će biti i bombastičnih izjava u koje ni sama vlada ne veruje.

Gligorov: Što se tiče pozivanja nemačke privrede da ulaže u Srbiju - to nije bez osnova. Nemačka je trenutno jedan od najvećih investitora. NJene investicije su dosta uticale na privredni oporavak i Češke, i Slovačke, i Poljske, i Mađarske. Nemačka je zainteresovana i za Balkan, ali do sada je u Srbiji bilo malo nemačkih investicija zbog toga što vlada ima pogrešan pristup. Naime, vlada se, u ovom slučaju konkretno Vučić, pogađa sa nemačkim preduzećima moleći ih da reše neke od problema srpske privrede što, kad je reč o obnavljanju propalih preduzeća, do sada nije dalo rezultate.

Stevanović: Niko na svetu neće doći da spasava Srbiju. Sve zemlje gledaju da spasu sebe. Stalno se kao velika investicija ističe Pupinov most u Beogradu, a istina je da smo mi taj most praktično uvezli iz Kine. Ista je stvar i sa kineskim ponudama da grade autoputeve u Srbiji. Kinezi će nam dati kredit, ali kineske firme će doći da grade te autoputeve i one će dovesti svoje radnike. Nešto malo će dati i srpskim firmama. I te autoputeve ćemo uvesti kao i Pupinov most. Niti će oni biti koncesionari, niti će snositi bilo kakav rizik, sve će to do poslednjeg evra ili juana da plate građani Srbije. Kada je reč o Smederevskoj železari, Kinezi nisu kupili preduzeće, nego imovinu, tako da tek treba da vidimo da li su oni stvarno spasili tu železaru.

(Most Radija Slobodna Evropa)

Citat

Braco Dimitrijević: Svaki čovjek je genijalan dok se ne dokaže suprotno!

*****************
Braco Dimitrijević, one of the pioneers of conceptual art, had his first one-man exhibition at the age of 10. In 1963 he made his first conceptual work, The Flag of the World, in which he replaced a national flag with an alternative sign. It marked the beginning of his artistic interventions into urban landscapes.

Slobodan "Braco" Dimitrijević is a Paris-based Bosnian and Yugoslavian artist. His works deal mainly with history and the individual's place in it. He has exhibited internationally since the 1970s, including at the Tate Gallery in 1985. He has participated in documenta and the Venice Biennale. His works are held in the collection of the Tate Gallery and that of the Centre Pompidou, among others.

Slavljenički koncert Ženskog kamernog hora „BANJALUČANKE“

Dragi prijatelji, 
pozivamo vas da svojim prisustvom uveličate slavljenički koncert Ženskog kamernog hora „BANJALUČANKE“, koji će se povodom 40 godina postojanja i uspješnog rada ansambla održati na tvrđavi Kastel, u srijedu, 21.6.2017. godine s početkom od 21.00 čas.
ULAZ SLOBODAN
Dođite da zajedno proslavimo 40. rođendan hora i Svjetski dan muzike!
Vaše „Banjalučanke“

Mario M.: BASKET NA TRGU

Tradicionalni turnir već 19. put okuplja regionalne basketaše. Teren je postavljen vrlo brzo na centralnom banjalučkom trgu uz poštivanje svjetskog FIBA (3x3) standarda. Dobra organizacija i nagrade krase ovaj turnir, ali posebno treba naglasiti revijalni uvod u takmičenje sa sportistima u kolicima. Ni problemi sa donjim ekstrimetima ne mogu spriječiti želju za nadmetanjem. Tako se afirmiše i banjalučki KKI Vrbas, trenutno najuspješniji gradski košarkaši. Klub koji je osvojio drugo mjesto na finalnom turniru kupa BiH (košarkaši u kolicima).

(mm)

Potukao se...

Mario M.: Sličice iz Banjaluke

I profesori dobijaju ulice

kadifice i ruze

knjizevnik s ljestvama

miris grada - Lipa

obala Vrbasa

Mehmedija i Vrbas

Pub

rekonstrukcija kina Palas

sanacija Zelenog mosta

trening Borcevog podmlatka

ulica Olimpijskih pobjednika

Angel T.: Susret generacije

 

Boise,12.June 2017.

Dragi moji,
po poovratku s nasih prostora (BL,Skopje,Ohrid,BGD..i kraci boravak u
Albaniji),zelio sam nesto napisati o nasoj zajednickoj maturskoj
veceri u nedelju 28.maja u restoranu-kafani "Mala Skadarlija",koja se
nalazi preko Vrbasa...

Premda sam bio "pritisnut" s vremenom,mogao bih reci "rasprodat",nase
dame su me pozvale a Onaj gore kao da mi je rekao:"Moras ici,bice ti
lijepo..."Sada slobodno mogu reci: ne da je bilo lijepo,bilo je
prelijepo...

Neko od nasih je rekao na subotnjem druzenju da tamo ima dobra
muzika,da sviraju od 20-24 casa...Ulazimo u prazan restoran,pocinjemo
s pricama,zezanjima,nazdravljamo...a onda se pojavise muzicari:
gitara,harmonika i kontrabas...krenuse sa starogradskim,pa
sevdalinke,makedonske..Vidi se da su pravi profesionalce,vrsni
muzicari i u pjesmi i u svirci. Mi nismo ostali "duzni" pratili smo
ih,pjevali smo s njima,bili smo sretni,nasmijani,zaboravljajuci nase
godine.

I odjednom harmonikas,estradni umjetnik, Stanisic Zvonimir-Zvonce
krenu izvornim vranjanskim nacinom govora..."Znas li,Kostano, sta je
to karasevdah,taj golem karasevdah...e,e te tu bolest ja
bolujem,ostare,a jos se ne ne za zivee..."
Podug tekst "Kostane" Borislava Stankovica...svi smo odusevljeno
slusali. I onda opet pjesma za pjesmom...
Pomislio sam:"Boze,kako bi bilo lijepo da je  i ostala nasa maturska
raja s nama..."

A Onaj gore,kao da mu nije bilo dosta rezije prelijepih
dogadjaja...Gledam nasu Ljilju (Bundalo-Vlaisavljevic) a ona gleda u
jednog muzicara (Zoran Cvjeticanin,kontrabas),on kao omadjijan gleda u
nju...I Ljilja viknu: "Zorane,jesi li to ti?" Zoran: "Da, ja sam,
profesorice!" Emotivan zagrljaj...I onda Ljilja,izvanredne
memorije,pocne da nabraja ostale djake iz Zoranovog razreda kojem je
predavama prije mnogo,mnogo godina...Zatim muzicari sjedose s
nama,postali smo jedna raja.Osjetio sam smo svi presretni,emotivno
pozitivno uzbudjeni, to je bilo vidno na licima sviju.

Da, ali nije kraj... Onaj gore jos uvijek nije rekao poslednju
rijec...Izlazimo iz restorana oko pola sata iza ponoci,nase dame zovu
taksi,ali oni ne dolaze....Cekamo...Izlaze muzicari i pitaju:"Vi
cekate taksi? Vi necete cekati,mi vas vozimo..."Pokupise nase djevojke
i - llaku noc !

Eto,dragi moji, ovo sam morao podijeliti s vama...Nazalost,nemam mnogo
vasih e mailova,pa ako imate neke,kojima nisam poslao, posaljite nasoj
raji.

Pozdrav svima ! Vas Angel

Joška Fišer: Sveti duh i Angela Merkel

Merkelova zna da su SAD nezamjenljive za bezbjednost Evrope. Ali ona takođe zna da je Trampov predsednički mandat bacio sumnju i na američke garancije bezbjednosti i na zajedničke vrijednosti Nemačka kancelarka Angela Merkel nikada nije važila za posebno nadahnjujućeg govornika. U stvari, ima reputaciju da svojim govorom nežno uspavljuje publiku. Ali se to sve nedavno promenilo. Dok je govorila pod pivničkim šatorom, vodeći kampanju u minhenskom predgrađu Trudering, održala je moćan govor koji je dominirao u naslovima sa obe strane Atlantika. Budući da se približavao praznik Duhova, mnogi su se pitali da nije Merkelovu nadahnuo Sveti duh. Ako nije to u pitanju, možda je bila podstaknuta na akciju nakon brojnih sati provedenih u društvu američkog predsednika Donalda Trampa na nedavno održanim samitima NATO i G7. A glava joj je nesumnjivo bila puna predstojećih saveznih izbora u Nemačkoj. Ali govor Merkelove nije bio samo obraćanje iz pivnice. Ona nije pokušavala da oponaša bivšeg kancelara Gerharda Šredera, koji je, sprovodeći kampanju u januaru 2003. u Goslaru, objavio da Nemačka neće učestvovati u ratu u Iraku, bez obzira na to da li ima podršku Saveta bezbednosti UN. U govoru Merkelove u Truderingu je bilo nečeg mnogo većeg od puke izborne kampanje. "Vremena kada smo mogli da se uzdamo u druge su u izvesnoj meri završena", rekla je Merkelova, "i zato mogu samo da kažem da mi Evropljani moramo da uzmemo sudbinu u svoje ruke." Neki bi ovo možda mogli da shvate kao da se Nemačka distancira od transatlantskog saveza, teži strateškom prestrojavanju ili ulazi u novu eru nesigurnosti. Ali izjava Merkelove nije značila ništa tome slično. Svi koji obraćaju pažnju znaju već izvesno vreme da istorijske promene koje se danas odvijaju nisu potekle iz Nemačke. Pre će biti da one potiču od dve članice osnivača geopolitičkog Zapada - Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Pre Trampovog izbora za predsednika i referenduma o Bregzitu u Ujedinjenom Kraljevstvu Nemci nisu videli razlog za suštinske promene u postojećem geopolitičkom poretku. Ali ta dva događaja su potresla temelje na kojima evropski mir i prosperitet počivaju od Drugog svetskog rata. Odluka Britanije da se povuče iz Evropske unije bi mogla da nadahne druge zemlje da slede njen primer. A Trampova izolacionistička agenda ala "Prvo Amerika" ukazuje da će se SAD odreći uloge lidera u svetu, a verovatno i uloge garanta bezbednosti u Evropi. Evropa je izbegla katastrofu istorijskih razmera na prošlomesečnim predsedničkim izborima u Francuskoj. Da je za predsednika izabrana Marina le Pen iz ekstremno desničarskog Nacionalnog fronta, najverovatnije bi stavila tačku na evro, EU i zajedničko tržište. Kontinentalna Evropa bi sada bila zarobljena u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi. Potrebno je da oni koji još uvek podržavaju ujedinjenu Evropu izvuku lekciju iz zamalo izbegnute katastrofe u Francuskoj da se istorija ne bi ponovila. Evropa mora da proširi kapacitete za delovanje i odgovori na krize i promenljive okolnosti. To je bila poruka u srži opaski Merkelove. Istovremeno, Merkelova se osvrnula i na aktuelne debate stručnjaka i novinarskih komentatora o tome šta Bregzit i Trampov predsednički mandat mogu da znače za budućnost transatlantske i evropske
saradnje. Kada je Merkelova primetila da "mi Evropljani stvarno moramo da uzmemo sudbinu u sopstvene ruke", konstatovala je jednu prostu činjenicu.
Ipak, samo oni koji su beznadežno potcenili Merkelovu su mogli da pomisle da će se ona distancirati od transatlantizma. Merkelova zna da su SAD nezamenljive za bezbednost Evrope. Ali ona takođe zna da je Trampov predsednički mandat bacio sumnju i na američke garancije bezbednosti i na zajedničke vrednosti koje su do sada čvrsto povezivale te dve strane. Pažljiva analiza reči Merkelove pokazuje da ona ne dovodi u pitanje budućnost transatlantskog saveza. Umesto toga, apelovala je na stvaranje jače Evrope. Merkelova zna da ako SAD žrtvuju svoje mesto na vrhu međunarodnog poretka zarad domaćih političkih razloga, neće ih zameniti nova vodeća sila niti će se iznedriti novi svetski poredak. Ono što ćemo imati jeste vakuum moći obeležen haosom. A kako svet bude postajao sve nestabilniji, mi Evropljani nećemo imati izbora osim da se ujedinimo da bismo branili svoje interese. Niko to neće učiniti umesto nas. Dakle, govor Merkelove se prvenstveno ticao jačanja Evrope. A srećom, pronašla je partnera u francuskom predsedniku Emanuelu Makronu. Oba lidera žele da stabilizuju evrozonu, obnove ekonomski rast i osnaže bezbednost Evrope zajedničkom pograničnom silom i novom izbegličkom politikom. Merkelova je sigurno mislila ono što je rekla u Truderingu. S obzirom na burno međunarodno okruženje i da je EU nedavno za dlaku izbegla katastrofu, kretanje u akciju nema alternativu, a njene opaske bi mogle da imaju dalekosežne posledice za mesto Nemačke u EU i njen odnos sa Francuskom. Aktuelna uloga Nemačke štedljive sveznalice se kosi s novim pristupom koji mora da zauzme. Da bi pokazala pravo liderstvo u okviru francusko-nemačkog partnerstva, Nemačka će morati da napravi političke ustupke. Štaviše, samo zbog toga što Tramp nešto kaže ne znači automatski da je to pogrešno. Nemačka i generalno Evropa će morati da učine mnogo više da bi osigurali sopstvenu bezbednost i ojačali transatlantski most koji podupire evropski mir i prosperitet. I dok budemo težili tom projektu, moramo čvrsto da se držimo liberalnih vrednosti na kojima nam zavide ambiciozne demokrate i zbog kojih smo trn u oku autoritarnim liderima širom sveta.
Autor je bio šef nemačke diplomatije i vicekancelar od 1998. do 2005. Bio je lider nemačke partije Zeleni gotovo 20 godina.

(Foto: EPA/ CHRISTIAN BRUNA)
(‘’Danas’’, Copyright: Project Syndicate, 2017.)

Dvije buhe

Razgovaraju dvije buhe. 

Jedna pita drugu: « Kako si se provela jučer?» 

Druga buha kaze: «Pa, ovako. Bila sam u kazalistu 
na jednom koncertu. 
Bila sam u brkovima dirigenta, imala sam predivan
pogled i koncert je bio dobar, no onda je
dirigent kihnuo i ja sam odletjela pjevačici među sise. Tamo je bilo jako vruće i sklisko, a ja sam klizila sve 
dublje i dublje, i na kraju sam se onesvijestila jer 
sam ostala bez zraka.» 

- «I, sto je bilo zatim?
 
«Pa, slijedeće jutro sam se probudila opet u 
brkovima dirigenta.»

Boris Dežulović: Život i priključenija Čarlsa Darvina

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, pita mališan mamu kako su nastali ljudi. “Dragi Bog je šestog dana od blata napravio čovjeka i udahnuo mu život, pa od njegova rebra napravio prvu ženu. Tako su nastali ljudi”, odgovorila mu majka. “Zašto onda tata kaže da su ljudi nastali evolucijom primata?”, zbunio se mali. “Dobro”, pomirljivo će mama, “ja sam ti govorila o mojoj porodici.”
Ne zna se tako za ostatak čovječanstva, ali što se njihove familije tiče, Srbi - čini se - ipak nisu nastali od majmuna. U Srbiji je, čuli ste već, početkom ovoga mjeseca veća skupina eminentnih znanstvenika, sama krema srpske pameti – u svemu više gotovo tri stotine učenih glava, od kojih pedesetak akademika i univerzitetskih profesora – potpisala peticiju za reviziju izučavanja teorije evolucije u školama i na fakultetima. Zapanjeni su srpski akademici i profesori otkrili, naime, kako se ta pomodna pseudonaučna novotarija iz Engleske munjevito proširila srpskim školama, gdje nesretna djeca najnormalnije uče da su ljudi nastali od majmuna. A lepo su akademici upozoravali da će Dositej Obradović i Internet načisto da upropaste srpsku omladinu.
Kako, međutim, peticija iz nekog razloga nije naišla na osobit interes u Beogradu, gdje bez pogovora prihvaćaju svaku beslovesnu budalaštinu sa Zapada, historijska je diskusija podignuta na višu razinu i preseljena u Republiku Srpsku, gdje je raspravu o spornoj teoriji konačno prihvatio Senat Univerziteta u Banjoj Luci. Mrtvi hladni, bez ikakve zajebancije, profesori i studenti slavnog banjalučkog Univerziteta, eto, na službenoj sjednici Senata na Spasovdan – o krsnoj slavi grada – najozbiljnije raspravljaju o stotinu pedeset godina staroj knjizi Engleza Charlesa Darwina “O postanku vrsta”, da jednom za svagda zaključe drži li možda ipak njegova teorija vode.
Čitava znanstvena zajednica bez daha tako prati vijesti s banjalučkog Univerziteta, ne spavaju Oxford, Cambridge i Harvard, ne spava Nobelov komitet, ne spava Stephen Hawking, oči cijelog svijeta uperene su u prozore sale 7 palače Rektorata na Bulevaru vojvode Petra Bojovića, gdje se čeka pravosnažna presuda sveučilišnog Senata o Darwinovoj teoriji evolucije vrsta.
A novinari kampiraju oko Rektorata i hvataju sudionike ove povijesne rasprave.
“Moram priznati da još uvijek nismo imali neku ozbiljniju diskusiju po ovoj tački dnevnog reda”, rekao je tako novinarima banjalučkog ATV-a Ratko Savić, student i član univerzitetskog Senata, “ali sudeći po onome što smo do sada mislili, smatram da će studenti biti suzdržani.”
Sunce ti jebem geocentrično, studenti su suzdržani!
- Štajaznam, meni je ta engleska teorija malo nategnuta – javio se na sjednici Senata predstavnik studenata. – Jasno mi je da su jugoslavenski partizani bili engleski saveznici, i da su Englezi u Titu vidjeli branu Staljinovim aspiracijama na Balkan, ali jedini legitimni nosioci pokreta otpora u Jugoslaviji bili su četnici Draže Mihailovića, koji kao kraljevska vojska nisu tražili nikakve radikalne političke promjene, tako da je stav studenata po tom pitanju jasan, nedvosmislen i…
- Halo – prekinuo ga je u to predsjednik Senata. – Ne teorija revolucije, nego evolucije. Teorija evolucije.
- Ah, to – lupio se student po čelu. – Onda pišite “suzdržan”.
Ništa, eto, u ovoj mahnitoj, suludoj epizodi iz zone sumraka nije tako stravično, jer ništa drugo zapravo i nije stravično, već više ili manje zabavno, kao što je stravičan stav studenata banjalučkog Univerziteta, samog cvijeta republikosrpske mladosti i pameti, što se između dvije teorije o postanku vrsta – one po kojoj su ljudi i životinje milijunima godina evoluirali iz primata, i one po kojoj je dragi Bog jednog petka stvorio sve morske i kopnene životinje, a u subotu čovjeka i ženu – neodlučno preznojava, naginjući čas na jednu, pa na drugu stranu, pa na koncu izjašnjava kao suzdržan.
Jer “još uvijek nisu imali neku ozbiljniju diskusiju po ovoj tački dnevnog reda”!
Sunce ti jebem geocentrično, izvinte me što psujem, studentima Univerziteta u Banjoj Luci teorija evolucije vrsta je “točka dnevnog reda” po kojoj “još uvijek nisu imali neku ozbiljniju diskusiju”! Sam dragi Bog zna što su banjalučkim studentima bile prethodne točke dnevnog reda, zbog kojih nisu do sada stigli “ozbiljnije” pretresti dokaze da je Bog kitove stvorio u petak, a Srbe u subotu. Zapeo valjda dnevni red, jer su mjesecima raspravljali o potencijalno zanimljivoj i intrigantnoj tezi da je Zemlja okrugla. Da su znali u Senatu da će studenti biti suzdržani, mogli su odavno već raspraviti i tu, kako ste rekli da se zove, evoluciju.
Ovako pate sljedeće točke dnevnog reda, i sad je već ozbiljno pitanje hoće li studenti do kraja akademske godine uspjeti proći ostale točke dnevnog reda – “teoriju gravitacije”, “heliocentričnu teoriju”, “svetsku zaveru ljudi-reptila”, “vakcinacija ili drugi genocid nad Srbima”, “izbor izvođača radova na postavljanju inoks jarbola za zastave u zaštićenom parku Univerzitetskog grada” i “razno”.
Strah me, eto, i pomisliti što je takvim studentima na dnevnom redu pod točkom “razno”.
Može vam tako, kao i meni, izgledati stravično kako se banjalučki studenti, znatiželjna i slobodoumna mladost kakva je svugdje u svijetu otvorena i za mnogo hrabrije i revolucionarnije nove ideje od Darwinove, ne bi htjela zalijetati oko njegove smjele teorije o evoluciji vrsta - jer njima ta “točka dnevnog reda” traži malo “ozbiljniju diskusiju”, pa su se na historijskom glasanju u palači Rektorata stisnuli poput šupaka, potonuli u stolice, pilje u onu dvoglavu kokoš na zidu i prave se da ne čuju pitanje – ali stvar je u tome da se oni zapravo i ne školuju za kritičko mišljenje i vlastiti stav, već da budu “suzdržani”. Naučna dostignuća kao “tačke dnevnog reda” i suzdržanost oko teorije evolucije sam je njihov diplomski rad, službeno suzdržani oni su posve spremni za život i izazove novih točaka uzbudljivog dnevnog reda koji ih čeka.
Elem, pitat će sutra mališan mamu kako je došao na svijet, a ona će se zacrvenjeti i zamucati: “Donijela te roda.” “A tata? Je li tata učestvovao?”, pitat će mali. “Pa i nije”, odgovorit će mama. “Tata je bio suzdržan.”

Boris Dežulović (‘oslobodjenje’)

Viktor Ivančić: Džordž i Majkl (iz Bilježnice Robija K.)

Bili jednom dva američka turista. Američki turisti su se zvali Džordž i Majkl. Džordž i Majkl ugibali su u portun od naše zgrade jer pošto su tu rezervirali sobu. Njih je cili dan čekala ona Plazibatka iz prizemlja. Samo američki turisti su u portunu greškom pozvonili na vrata od one Domazetke iz prizemlja. Džordž je Domazetki rekao: ‘Haj! Vi ar Džordž end Majl, ameriken tjurists! Did vi spik vid ju on d telifoun, ebaut d rum?’ Domazetka se zločesto nakeserila i rekla je: ‘Jes, jes, hau jes nou! Kam unutra, kam unutra!’
Malo poslje je Domazetka pokazivala sobu Džordžu i Majklu. Domazetka je rekla: ‘Uan ken slip in krevet, end ader na kauču! Ali ju ken i oba u krevet, šta se mene tiče, tojest in bed, end forget d kauč! Okej?’ Džordž i Majkl su gledali u nju sa lakšim nekuženjem. Domazetka je značajski nagnila se prema njima i rekla je: ‘Aj dont majnd d noiz! Morete guštat do mile volje!’ Majkl je rekao: ‘Okej, fajn! End hau mač iz for d rum?’ Domazetka je rekla: ‘Sevnti euros!’ Džordž je rekao: ‘Bat ju told as on d telifoun det d prajz iz siksti juros!’ Domazetka je porumenkila i rekla je: ‘Ovkors da je siksti euros! To san ti i rekla, glupane, samo mi je engleski malo loš!’
Plazibatki je bilo masu čudno šta američki turisti još ne dolaze. Zato je ona malo poslje pozvonila kod suside Domazetke. Ona je njoj rekla: ‘Skužaj, Domazetka, jesul kod tebe slučajno zvonili neki američki turisti?’ Domazetka je rekla: ‘Nisu!’ Plazibatka je rekla: ‘Ma nemoj! A kakvi ti se onda ono šušur čuje iz sobe? I to na engleskom!’ Domazetka je dignila bradu uzgor i rekla je: ‘To su mi rođaci iz Kanade! Maloprije su stigli!’ Plazibatka je dreknila: ‘To su ti rođaci iz pizde materine, kravo! Kako te nije sram krast mi turiste, kurbetino glupa!’ Domazetka je rekla: ‘Nemoj beštimat, dramfuljo jedna! Rekla san ti da su rođaci iz Kanade!’ Plazibatka je urliknila: ‘Škovaco jedna od žene! Može te bit stid!’ Samo Domazetka je njoj u roku munja zalupnila vrata u facu.
Poslje je Plazibatka nonstop ćiribimbila kroz špijunku da vidi kad će američki turisti izgibat iz Domazetkinog stana u portun. Kad su oni izgibali onda je i ona izašla i pitala je: ‘Sori, gajs, ar ju bi kazns of Domazetka iz Kanade?’ Majkl je rekao: ‘Nou, vi ar ameriken tjurists!’ Plazibatka je rekla: ‘Znala san, pička joj materina!’ Džordž i Majkl su pitali: ‘Uot?’ Plazibatka je njima rekla: ‘Ši iz stiling turists, kučka! Veri bed person! Ši stils ju from mi!’ Džordžu i Majklu je uletijo žešći ošamut. Plazibatka je mavala sa rukama i govorila je: ‘Domazetka je kurvina ćer, čoviče! Doter ov d bič! Krejzi maderfaker! Iskjuz maj frenč!’
Onda je Džordž slegnijo sa ramenima i rekao je: ‘Uel, medm, det iz not auer problem!’ Plazibatka je lukavo stisnila oči i rekla je: ‘Nou, jor problem iz det ju vil pej Domazetka siksti euros za rum! To je tu mač, čoviče! End aj hev rum for ju za samo forti euros! Skoro duplo manje, glupsone!’ Majkl je rekao: ‘Forti juros? Rili?’ Plazibatka je rekla: ‘Jes, jes! End soba je mač biger! End vid dva krevets! Forget d kauč! Kam unutra, kam unutra…’
Malo poslje su Džordž i Majkl otišli nazad kod Domazetke po stvari. Plazibatka je za svaki slučaj nazvala mene na telefon i pitala je: ‘Oš zaradit pedes kuna?’ Ja sam rekao: ‘Oću!’ Dok smo mi pričali Džordž je Domazetki rekao: ‘Sori, medm, vi vil tejk auer begidž end muv tu d houtel nekst dor!’ Domazetka je rekla: ‘Zašto, jebate patak?’ Majkl je rekao: ‘Its mač ćiper! Onli forti juros!’ Domazetka je rekla: ‘Forti euros? Koja droljetina, pizdalijoj materina!’ Džordž je pitao: ‘Uot?’ Domazetka je nagnila se prema njima i rekla je: ‘Ju ken bi in Plazibatkas rum onli uan dej! Bat nekst dej, ju vil slip in hospital! Viruj mi!’
Majkl je pitao: ‘Uaj, for gad sejk?’ Domazetka je utiho rekla: ‘Plazibatka hejt homoseksuals! For Plazibatka, gej iz not okej! Ši lajks tu bit dem vid oklagija! Ven dej slip!’ Džordž je pitao: ‘Uot iz oklagija?’ Domazetka je rekla: ‘Tradišnl kroejšn vepon! Last jer, ši smeš fejesis od dva homoseksuals vid oklagija! Ven dej ver sliping! Zato je provela siks mants in zatvor! Prizn Lepoglava, brale!’ Majkl je rekao: ‘Dijer gad!’ Domazetka je rekla: ‘Šta se čudiš, koji kurac! Ona ti je u onoj Markićkinoj hordi! Brije na Đizesa i obitelj, a mrzi pedere! Krejzi katolik bič! Hardkor fanatik!’ Džordž je počeškao se iza uva i rekao je: ‘Bat vi ar not gejs!’ Domazetka je rekla: ‘Ovkors! Ali Plazibatka bilivs ju ar!’
Malo poslje su Džorž i Majkl opet pozvonili kod Plazibatke. Kad je otvorila Džordž je njoj rekao sa vrata: ‘Sori, medm, bat vi vil kensl d rum! Vi disajd to stej in d houtel nekst dor!’ Plazibatka se nakeserila i rekla je: ‘Ou, jes, jes, mogu odma pogodit! Domazetka told ju det aj hejt homoseksuals, a? Rekla van je da aj vil bit ju vid oklagija, a?’ Majkl je pitao: ‘Hau du ju nou it?’ Plazibatka je rekla: ‘Bikoz ši iz olvejz teling det! Ši iz krejzi handrid posto! Aj told ju bifor da je luda ka kurac! Kako van to više ne ide u glavu, papani!’ Džordž je pitao: ‘Bat uaj iz ši lajing? Aj rili dont andrstend!’ Onda je Plazibatka dignila livu ombrvu i rekla je: ‘Domazetka hes sirius mentalik problems! Al to joj je sve zbog sina, bikoz ov her san, teška trađedi…’ Majkl je pitao: ‘Uot ebaut her san?’
Plazibatka je najprvo okrenila se livo i desno. Onda je ona američkim turistima šapućala: ‘Last jer san ov Domazetka đojin d Isis trups! Vent tu Sirija tu praktis kiling! Bikam islam muslamist, ili muslim islamist, ne znan više kako se reče! Ukratko, terorist!’ Džordž je zinijo: ‘Uot?!’ Majkl je razrogačijo oči: ‘Uot?!’ Plazibatka je utiho rekla: ‘Jes, jes! End den hi vent tu London end kil tventi pipl u podzemnoj! Mejbi terti! Učinija je ogromni masakr, bilo je na svin vjestima!’ Džordž i Majkl su gledali sa teškom stravom. Plazibatka je govorila: ‘End den polis in London kil him nasmrt! Propucali su ga sa strojnicama, čoviče! End den Domazetka get krejzi! Propuvala je trista smista!’ Džordž je opet iskobečijo oči: ‘Rili?! Her san voz Isis terorist?!’ Plazibatka je rekla: ‘Jes! Hardkor fanatik! End Domazetka iz nau hanting ingliš end amerikan turists radi osvete, razumiš, for rivendž…’ Majkl je cijuknijo: ‘Rivendž? Uot kajnd ov rivendž?’ Plazibatka je stisnila oči prema njima i rekla je: ‘Rivendž vid e big kićn najf! Priklaće vas ka mlade kozline! Ven ju slip!’
Džordž i Majkl su sa ošamutom piljili u Plazibatku. Onda su oni pogledali jedan u drugog. Onda je Džordž nakeserijo se i rekao je: ‘Terorists in Kroejša? Ši iz mejking đouk vid as, iznt ši? Ekording tu d gajd, der iz nou ivn maslims hier!’ Majkl je rekao: ‘Ovkors ši iz! Ši vont as tu
bi efrejd! C, c, c, tu krejzi old lejdiz ar fajting for tjurists…’ Džordž je rekao: ‘C, c, c, dej mast tink det ol amariken tjurists ar idiots…’ Plazibatka je rekla: ‘Okej! Kad ne virujete onda ništa! Inđoj jor holidejs!’ Ona je išla da će zatvorit vrata. Samo onda sam ja spuštao se niza skale od portuna u prizemlje sa kesom trišanja.
Ja sam išao da ću pozvonit na Domazetkina vrata. Plazibatka je mene pitala: ‘A diš ti malac?’ Ja sam rekao: ‘Iden baki odnit po kila trišanja!’ Američki turisti su gledali sa čudancijom. Plazibatka je njima rekla: ‘It iz her grendsan! Tejking freš ćeris for grendma! Hi livs apsters, na prvon katu! Vid d vidouv of her san!’ Džordž i Majkl su blekasto se smjehuljili. Ja sam isto blekasto se smjehuljio njima. Plazibatka je rekla: ‘Krasan momak! Veri, veri najs boj! Prima liga!’ Džordž je klimnijo sa glavom prema meni i rekao je: ‘Haj! Vi ar Džordž end Majkl, ameriken tjurists…’ Ja sam rekao: ‘Alahu ekber!’

Robi K. (IIIa)
(Peščanik)

Sutiranje trojki u Banjaluci

Zlatko Dizdarević: ZAŠTO KATAR?

Godinama se na Bliskom Istoku sluti da odnos između Saudijske Arabije i Katara neće izaći na dobro, kad-tad.
Čekao se momenat da bahati Saudijci povjeruju kako su konačno postali vjerski ali, još važnije, vojni centar i sila nebeska na tim prostorima, a Katar ostane u izolaciji spram svih onih što tamo ovise od Rijada.
I "Vijeće za zaljevsku saradnju" (GCC) koje je okupljalo najmoćnije naftaše u regionu i držalo ih snagom petro-interesa savilo je kičmu pred zapjenjenim uzletom saudijske oligarhije. Ustuknuli su pred novom fantazijom koju je Zaljevu prije desetak dana donio Donald Trump u zamjenu za stotine milijardi dolara "posla" unutar kojih i više od sto milijardi samo za oružje. Predsjedniku koji svijet definitivno percipira tek kao tržište s kojeg – ne pitajući kako – treba pokupiti profit, neko je sasvim tačno objasnio ko će mu, kako i zašto, pomoći svim silama da uzme odande i novce a ne samo naftu. Važno je – America first!
Zato je Trump obećao Rijadu da će biti lider i centar novog "arapskog NATO-a", sila nad silama u tamošnjem svijetu. Saudijci to čitaju kao kraj njihove historijske patnje u popriličnoj političkoj i vojnoj inferiornosti i kao realizacije snova – udariti na Iran i oteti mu primat historijske veličine i sve ozbiljnijeg utjecaja u regionu. Katar je u svemu tome žrtveni jarac jer se drznuo da ne smatra udarac na Iran neophodnim, jer se ispotiha suprotstavio logici po kojoj sirova i surova pustinja, mentalno i civilizacijski, treba biti perjanica zaljevskoj budućnosti i, naravno, zato što nisu vehabijske provenijencije. Doha je već poodavno dala utočište palestinskom Hamasu, pokazala maksimum "razumijevanja" za Hezbollah, ali i stvarala konekcije s Izraelom, pa uprkos tome imali dobru relaciju s Iranom.
Katar je, da se ne zaboravi, "domaćin" i zajedničke zrakoplovne baze s Amerikancima. Uvijek se govorilo da je ta baza tu jer treba čuvati američke interese od "susjednih zemalja". Kojih? Ovih što evo sada prijete Kataru. Novi interesi.
Pojednostavljeno, kazana priča glasi: Interes je Trumpov da proširi biznis u regionu koji još uvijek ima ogromne potencijale. Ti se novci u današnjem načinu vođenja politika uzimaju prevashodno kroz oružje, a onda i na sve druge prateće načine. Ratovi donose bezbrojne vrste profita. Šta je cilj koji opravdava sredstvo? Za region i njihove strasti, ali i za cijeli svijet, posebno zapadni, to je terorizam. U Europi, nakon krvi na vlastitim ulicama to ne može više pod kožu. Manchester, London, Nica, Pariz, Brisel... Koga treba proglasiti planetarnim izvorom toga zla. Ko organizira, naoružava, finansira teroriste ? Pa ne može onaj ko je sada centar "protiv terorizma", Saudijska Arabija. Od njih treba uzeti novce u "borbi protiv zla". Kako ? Eno "Deklaracije iz Rijada" i nove fantazije, "arapskog NATO-a" na čijem je čelu Rijad. Ko je onda cilj? Iran! Mrzimo ga, nije s nama, druga je "šejtanska opcija" u vjeri, dižu se na noge, unutar zemlje pobjeđuje opet reformistička struja... Kako je to moguće objasniti ?
Interes, mediji, internet, monstruozna propaganda, pranje uma, egzistancijalna ucijenjenost ljudi... sve je to završena priča.
Zašto u svemu ovome Katar? U svijetu poput saudijskog, svi koji nisu vehabijske provenijencije, neprijatelji su. Prvi je Iran a odmah iza njih su Muslimanska braća kojima, ruku na srce, u priči o podršci ekstremizmu nije baš "maslo za ramazana" ali, nije to ni na način ni po obimu ono što su IS, Al-Qaeda, sjekači glava i bombaši po svjetskim ulicama.
Katar jeste u latentnom sukobu sa saudijskom vanjskopolitičkom dominacijom u GCC-u već godinama. Prekidali su se i diplomatski odnosi ne tako davno, 2014. godine, ali su petro-interesi unutar zaljevskih zemalja ali i velikog svjetskog naftnog biznisa utjecali na smirivanje situacije. Sada je stvar drukčija.
Rijad ne želi propustiti priliku koju im je pružio Trump, i ne tiče ih se previše što to Trump ne radi zbog ljubavi prema emirima i šeicima po Arabiji.
Nije zato čudo što je i Katar, oduvijek višeslojnijeg interesa, bez potreba za zaoštravanjima koja nisu baš neophodna, stvarnu prijetnju svojoj sigurnosti uvijek vidio više u Rijadu nego u Teheranu, makar bio s Rijadom u istom savezu. Rijad sada ne želi više tolerirati jer je emir Shaikh Tamim Bin Hamad al-Thani, eto, izrazio sumnju u opravdanost otvaranja fronta s Teheranom, a saudijski mediji čak "otkrili" i učešće Iraka u toj zavjeri pa su na njihovoj teritoriji, u Bagdadu, organizirali čak i susret katarskom ministru za vanjske poslove Shaikha Mohammada Al Thania s komandantom elitne jedinice iranske armije "Quds Force", Qasam Sulaimanom. Sve skupa pročitano je kao strateška izdaja saveznika iz GCC-a i ozbiljna prijetnja za stabilnost u regionu Gulfa... Lavina sankcija koju su pokrenule "pravovjerni" što su već prekinuli sve odnose s Katarom – do sada Saudijske Arabije, Egipta, Bahreina, Emirata, Jemena i Maldiva cilja široko i visoko. Svi građani Katara koji su tamo moraju napustiti pomenute zemlje u roku od dvije sedmice, prekidaju se sve komunikacije, putovanja, transport, ekonomske veze. Aviokompanije iz ovih zemalja više ne lete za i iz Katara. Blokirani su mediji odande, na prvom mjestu satelitski kanali Al Jazeere. Mjere će se protegnuti i na poslove Katara s tekućim, "ukapljenim" plinom, koji je osnovni energetski izvozni resurs Dohe. Cijena nafte već ide gore...
Kada se sve sabere i oduzme, priča u suštini nije nova ali, ovaj put je zaigrana mimo nekih pravila koja su uvijek krvava, ali ne i izvan kontrole kao što sada postaju. Osnovni pokretač, Trump, ne shvata ili ne želi shvatiti išta o Bliskom Istoku mimo sasvim ogoljenog profita iz posla s oružjem. Upregao je u igru Saudijsku Arabiju, igrača kojim vlada opsesija novca, moći, vjerskog liderstva i mržnje spram Irana. Katar je usputna priča koja je poslužila kao okidač u velikoj i nekontroliranoj igri druge vrste.
Sve se skupa uklapa i u stare istine prema kojima se "zatvaranje" jednog ratišta (polako ali sigurno i Sirija i Irak) definira kao neophodnost otvaranja novog. Tako planeta i moćnici funkcioniraju odavno.
Problem je što ovaj izazov, ako se ne smiri koliko-toliko racionalno, vodi u obračune koji bi bili mnogo razorniji i dugoročnijih posljedica od "proljeća" u Siriji. Otud i odgovor na ono "Zašto Katar" jeste: Pa i nije Katar. Doha je tu kolaterala. Histerija biznisa na profiterstvu političkih i inih retardiranosti ide dalje. To je realnost planete koja ne nalazi snage da se tome usprotivi. Kao što je znala nekad.

Zlatko Dizdarević (radiosarajevo)