U moj prvi tekst o utiscima koje sam ponio iz Banjaluke marta, 2011, uklapa se tekst Marka Vesovica koji u e-Novinama procitah prije nekoliko dana. Vjerujem da vecina vas zna ko je Marko Vesovic, a za one koji ne znaju preporucujem da potraze na internetu, i susresce se sa piscem i pjesnikom koji do tancina poznaje tajne jezika i na najbolji nacin koristi sve njegove mogucnosti. Uz to naravno ide i ostar jezik, logika i ostale discipline uma koje Marko Vesovic koristi na najbolji moguci nacin. Za one koji imaju zivaca da citaju duge tekstove ( a znam da su takvi u velikoj manjini), prenosim Vesovicev clanak u integralnom obliku. Za vecinu koja obicno odustane prije polovine, da kazem da je u drugoj polovini zanimljivo Vesovicevo misljenje o akademiku Filipovicu koje vrijedi procitati.
Za one koji ce objavljivanje ovog teksta protumaciti nacionalizmom (koje bilo vrste), nemam savjet. Njima nikakav savjet vise ne moze pomoci. Ipak, mozda pitanje: Ne pise li mozda Vesovic i o njima?
***********************
U našem regionu o srpskom i hrvatskom fašizmu zna se mnogo ili bar znaju oni koji su htjeli da znaju, zahvaljujući ponajprije Srbima koji su odbili da budu Srbi po ukusu Dobrice Ćosića, pripravnika za nobelovca koji se na talijanskom zove Benito, i Hrvatima koji su odbili da budu Hrvati po receptu krivoustog Poglavnika koga su Sarajlije u ratu zvali Gargamel - ali se bojim da se o fašizmu u Bošnjaka zna i govori malo, ili bar nedovoljno, što je shvatljivo: teško je bez nelagode govoriti o fašizmu jučerašnjih žrtava fašizma, ali se više ne može od svijeta kriti da nije mali broj onih koji su uvjereni da bošnjački fašizam kaska za srpskim i hrvatskim i ulažu nadljudske napore da stignu braću koja se krste sa tri prsta ili šakom.
Bošnjački list Saff, koji me dvaput nazvao islamofobom, zadužen je da u BiH zavede tmušu, autohtonu, samobitnu, tisućgodišnju, obaveznu da bude građanska, nezavisna, cjelovita i nedjeljiva. Jedan od Saffovih analitičara je Fatmir Alispahić, tuzlanski Rajko Vasić i mrzitelj Srba čije su drljotine takve da nikad ne znam je li gluplji, bolesniji ili nepismeniji. Ta karina od analitičara u Saffu je nedavno napisala:
“Kulturalni i kolonijalni obrasci jednako se manifestiraju u pogledu nastojanja da Bošnjaci i u medijskom i u političkom smislu budu jednak proizvod, koji hrani s&h superiornost i bošnjačku manju vrijednost. Zato Marka Vešovića do ludila dovodi uspravnost Muhameda Filipovića, koji se usuđuje da svoje begovsko porijeklo i akademsko znanje nadvisi nad srpskim i hrvatskim opancima. Zato je iz ove kolonijalne zbilje prognan svako ko nije bošnjačka karikatura, koja će kreveljenjem i lupetanjem, puzenjem i dahtanjem, zadovoljavati srpske i hrvatske fašističke apetite.”
Bošnjački fašista proročki gnjevno grmi protiv srpskog i hrvatskog fašizma! Ne znam ima li toga u Srbiji i u Hrvatskoj, ali to je u BiH normalna pojava. A kad o nečijem lupetanju govori glupan kakvog nema u tri kadiluka, to je prizor za bogove i, mada znam da toga ima u Srbiji i Hrvatskoj, sve mi se čini da se u BiH tim hobijem bave imbecili veći i od srpskih i od hrvatskih.
Zašto Crnogorca Marka Vešovića “do ludila dovodi“ to što je Muhamed Filipović, zvani Lažov Bili, “nadvisio srpske i hrvatske opanke“ – tuzlanski Rajko Vasić ne objašnjava, smatra tu tvrdnju samorazumljivom, jer se radi o insanu čiji je količnik inteligencije “manji od broja njegovih cipela“, kako bi rekao Nenad Čanak. Ili pak, skupa sa Veselinom Puhalom, vidi u meni “srpskog izdajnika“? U redu to, ali zašto bi izdajnik nakon rata radio za Srbe? Mora da Alispahić, sa klasikom Nedžadom Ibrišimovićem, misli da sam se pokajao što sam u ratu stao na stranu žrtve. U redu i to, ali zašto veli da me izluđuje to što je Muhamed-beg Ontološki nadvisio hrvatske opanke? Zato što sam Hrvat po ženi: sve se logično uklapa u glavi individuuma koji je smjesa paranoika i maloumnika, što se ne sreće svaki dan.
“Uspravni Muhamed Filipović“, tepa najiskompromitiranijem bošnjačkom intelektualacu koji ima kičmu savitljiviju no cirkuski ljudi od gume, kako su dokazali Tarik Haverić u knjizi Čas lobotomije i Marko Vešović u knjizi Tunjo Veliki i u Tunje Mali. “Akademsko znanje“ Muhameda Filipovića, veli Alispahić, mada smo u tim knjigama analizom pokazali kakav je polupismenjak i neznalica naš akademik.
Da vidimo kako piše bošnjački Rajko Vasić. Zbori o “obrascima“ koji se “manifestiraju u pogledu nastojanja“, jer ta polupismena magarica ne zna da se nešto može “manifestirati u nastojanju“, a ne u “pogledu nastojanja“: ovo je napisao skribent koji je riječima služi kao kurvama. Ko “nastoji“ da “Bošnjaci i u medijskom i u političkom smislu budu jednak proizvod“, to ne kaže, ali znamo da beslovesnim škrabanjem u novinama Alisahić zdušno nastoji da svi Bošnjaci budu kao on: glupi, paranoični, puni mržnje. Taj “proizvod“, veli dalje, tu je da “hrani s&h superiornost i bošnjačku manju vrijednost“, što je živa istina: ne vjerujem da ima Srbina i Hrvata zdrave pameti koji u tekstovima Fatmira Alisapića, jednog od najgrlatijih bošnjačkih ideologa, neće vidjeti dokaz “bošnjačke manje vrijednosti“ i usput se osjećati kao pripadnici superiornih nacija.
Po Alispahiću, Tunjo se “usuđuje da svoje begovsko porijeklo i akademsko znanje nadvisi nad srpskim i hrvatskim opancima“. Bošnjaci imaju uspravnog i obrazovanog bega, a Srbi i Hrvati opanke – tvrdnja u kojoj se zrcali legura fašiste koji Srbe i Hrvate, jer nisu begovskog porijekla, lišava prava na akademsko znanje, i debila koji poredi akademika i opanak. A zašto “iz kolonijalne zbilje“ nije “prognan“ i Alispahić, mada je “keveljenjem i lupetanjem“ nesumnjiva “bošnjačka karikatura“, to bi mogao razjasniti Nedžad Ibrišimović. A ko je Alispahić?
2. Ustaška slablast iz Drugog svjetskog rata
“U ovoj zemlji kod Evrope“, kako bi rekao Hamza Humo, nacionalna mržnja svaki dan u svakom pogledu biva sve gluplja. Naivno sam vjerovao da je plafon gluposti dosegla u ratu, ali ako mržnja možda ima granice, glupost ih dokazano nema: razmnožava se pupljenjem kao dupljari u moru, a mora idealnijeg za njen uzgoj od današnje BiH teško da ima. Evo mog intervjua u stilu Pere Lukovića s poznatim beha intelektulacem.
* Zašto su Srbi dobri vatrepolisti? Srbi plivaju u krvi. Od rođenja.
* Zašto imaju velike slikare, kao Veličković, na primjer? Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika.
* Ta estetika za Srbe je kao za vas Bošnjake – šta? Kao za nas behar.
* Šta vama Bošnjacima sa estetikom behara nije, a Srbima s estetikom klanja jeste normalno? Njima je mormalno da se krv gleda, u krvi uživa, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama što su suhomesnati proizvod.
* Nedavno ste u Beču, kao etnolog koji je magistrirao kod Muhameda Filipovića, vršili proučavanja malih Srba. Možete li nam povjeriti nešto od onog što se tamo uočili? Mali Srbin iz Beča neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezeveze kolje zeca.
* Budite ljubezni pa to ponovite da Bošnjaci utuve. Bezeveze kolje zeca.
* Mali Srbin će tom prilikom čak (ili štaviše)? Čak štaviše, mali će Srbin poletjeti.
* Znači li to da su malom Srbinu izrasla krila kao majci Jugovića? Mali će Srbin poletjeti od ushićenja.
* Pošto ste pjesnik, možete li nam to slikovito dočarati? Kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkut ptica.
* Šta ste u malog Srbina zapazili glede otpornosti na krv? Teško je reći da je mali Srbin otporniji na krv od mene. On uopće nije otporan. On je u krvi prirodan.
* To nije dovoljno razumljivo. Pojasnite nam tu stvar jezikom nauke. Stavljati pojam otpornosti na krv u srpski kontekst isto je kao stavljati insana u kontekst otpornosti na zrak. Ne može se biti ili ne biti otporan na zrak.
* Srbima je, znači, krv isto što je „insanima“ vazduh koji dišu? Je li zbilja tako u Srba, na žalost? Tako u Srba, nažalost, nema otpornosti na krv, klanje, hropce, suze, prljavštinu.
* Je li to Srbima izvorna priroda? Izvorna priroda u polovici svoje protuprirodnosti.
Pitanja su moja, a odgovori su ručni rad Fatmira Alispahića, nezavisnog ustaše iz Tuzle, poznatijeg kao Mrzitelj, inače publiciste, kritičara, pjesnika, kolumniste u nekoliko listova i predavača po džamijama i studentskim centrima koji je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu nedavno magistrirao. Kad sam njegovu analizu Srba pročitao u Kazazovom tekstu obavljenom u Oslobođenju, Enveru sam rekao: “Od fašizma se neizbježno postaje idiot“. Uostalom, ako je Bećković, čovjek sa velikom inteligencijom i talentom, postao odrta budala kad se iščaurio u nacistu, šta da očekuješ od piskarala iz Tuzle? Ali jeste mi nevjerojatno da se u tome meni dragom gradu pojavila ustaška sablast iz drugog svjetskog rata: ovakav govor o Srbima sretao sam jedino u Pavelićevih ideologa, mada ne ovoliko debilan.
3. Porok iz Jagomira
Kad su Mrzitelja nazvali antisemitom zbog članka o holokaustu, ovako se branio: ”ljudi koji su čitali moj tekst ne vide da navodim trojicu zapadnih autora koji negiraju ili minimiziraju holokaust, te da njihovi stavovi nisu moji stavovi. Takva se zavjera može izvesti samo uz dogovor, što znači da su ovi ljudi svjesno krenuli u akciju moga uništenja, ne obazirući se na odvratnost zla koje čine, a pogotovo ne na istinu“. Ostavljam po strani maloumnu podjelu zavjera na one “koje se mogu izvesti samo uz dogovor“ i one koje se izvode bez dogovora, a razmotriću kontekst u kojem tuđi stavovi postaju i Mrziteljevi.
“Na Zapadu se već godinama pokušava uspostaviti naučna alternativa proizvodu o jevrejskom stradalništvu u Drugom svjetskom ratu”. Prvo je nauka, a drugo ”proizvod o jevrejskom stradalništvu”, ili ”tekstualni proizvodi na osnovu kojih smo bezrezervno vjerovali da je Hitler pobio 6 miliona Jevreja”. Mrzitelj izriče vrijednosni sud o onim što poriču ili mimaliziraju holkaust: njinoj priči priznaje status nauke, i onim što kažu da je Hitler pobio 6 miliona Jevreja i tu priču naziva “proizvodom”, ili “tekstualnim proizvodima” koje smo primali na vjeru, ne dopušta mogućnost da je to istina, kako će i biti kad je to ”proizvod”, a laž se proizvodi, dok se istina otkriva, ali je Alispahić zavrištao ko Damjanov zelenko kad je nazvan antisemitom.
”Ipak, do nas ne dolazi ništa od ovih istraživanja. Razumljivo, jer politička moć koju drže Jevreji ne dopušta brkanje ’istine’ o holokaustu”. Mrzitelj je dosljedan: prvo su naučna “istraživanja”, a drugo istina pod znacima navoda. Opet vrijednosni sud: poricateljima holokausta priznaje status istraživača, a jevrejsku istinu o holokaustu ismijava navodnicima. Da prosvijetli svoj ummet, veli da je za naše nepoznavanje tih “istraživanja” kriva “politička moć koju Jevreji drže”, a pošto o toj moći Mrzitelj zna sve, kao svaki paranoik, zna i da ona ne dozvoljava da se naučnim istraživanjima ”brka” (kvari, naruši) jevrejska istina pod znacima navoda, pa ipak se dere ko pivara da je na pravdi boga nazvan antisemitom.
Iz ove analize jasno je šta Alispahić misli o “tekstualnim proizvodima” koji se primaju na vjeru, to jest o jevrejskoj istini pod navodnicima, a šta o “naučnoj alternativi” i njenim “istraživanjima”, stoga smo stavove ”autora koji negiraju ili minimiziraju holokaust” prisiljeni čitati i kao Mrziteljeve.
Na sreću, “zavjera” i “akcija uništenja” su propale, a Mrzitelj je nastavio propovijedi: ”Da sam rođen u Šumadiji, bilo bi mi normalno da vrlinom smatram klanje muslimana i žderanje čvaraka“. Klanje i čvarke stavlja na istu razinu, proglašava ih jednakim “vrlinama”, međusobno povezanim: ko ždere čvarke, normalno mu je “klanje muslimana”, mada čvarke ne jedu samo Srbi. Nije mu ovo prvina da bit Srba iščitava iz njina tanjira: “njima je normalno da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama“, rekao je maločas: krvavice su dokaz da su Srbi krvojedi, mada ni krvavice ne jedu samo Srbi, ali mržnja sužava vidno polje: Mrziteljvo oko ne dobacuje dalje od srpskog tanjira.
Zašto “vitez pera”, kako ga nazva Nedžad Ibrišimović – koji reče da smo Divjak i ja nakon rata zamrzjeli muslimane, jer smo se pokajali što smo u ratu stali na njinu stranu – zašto s gađenjem gleda Srbima u tanjir i iz njega tumači ko su? Zato što je ove retke pisao idiot, ali i zato što se imao na koga ugledati: paravojni hodža Džemaludin Latić, predavač Kur'ana na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, u tekstu Baš onako vlaški koji danas naziva “antologijskim“, rekao je da Vešović o njegovoj poeziji “nema šta reći. Onaj ko bazdi rakijom, krmetinom i bijelim lukom nema sposobnosti čitati poeziju nastalu iz humusa islamske kulture“. Zagledan u moj tanjur, Latić profesora svjetske poezije proglašava pripadnikom niže rase koji ne može da shvati njegove lirske zambake nikle iz islamskog humusa, a zavrištao je ko Damjanov Zelenko kad sam napisao da mi njegovi stavovi “jako tuknu na fašizam“.
Tuzlanski Mrzitelj još veli: ”Ekavsko kreveljenje, hroptanja (!) krmadi, krštene prepečenice i sve ono što nam je zagađivalo bosanske živote proteklih decenija”. Mrzitelj zamišlja Bosnu bez “krmadi i krštene prepečenice”, to jest bez Srba i Hrvata, stoga nek s Dodikom i Čovićem odmah počne dogovor o podjeli BiH da bi Bošnjaci odmah počeli živjeti nezagađene ”bosanske živote”, jer nema Vlaha koji će pristati na Mrziteljevu viziju “nezagađenog bosanskog života”, mada me zanima je li u njemu dozvoljena bošnjačka, to jest nekrštena prepečenica? ”Ekavsko kreveljenje”, veli ”vitez pera” koji me zove “islamofobijskim fašistom”, a poriče pravo žiteljima BiH da govore kako hoće bez osvrtanja na tuzlanskog bolesnika koji u ekavici vidi kreveljenje.
Taj ponavlja kao mantre: ”da, Srbi su genocidni”, ”da, Srbi su poremećeni!”, “da, Srbi su otpad civilizacije”. Smeće koje čitav jedan narod zove smećem i kome mržnja prema Srbima lipti na usta, na nos, na uši, to je “vitez pera”, a mene koji sam napisao 5 knjiga u odbranu muslimana ajvan s titulom magistra zove “islamofobijski fašist”, etiketa dostojna đaka iz magareće klupe: nacionalna mržnja provjereno vodi u maloumlje.
Mrzitelj koji se osjeća ugrožen tuđom svjetlošću kaže o katolicima: ”Ko zna gdje su sve još kršćani na početku decembra isturili šarenilo svojih blagdana, koji će uslijediti tri sedmice kasnije. Zašto to čine? Pa mogli su čitavu godinu držati upaljene lampice, u slavu Božića! Nije li po srijedi neka golema frustracija, neko ćeranje inada, goli primitivizam kojim se nastoji muslimanima poručiti: evo nas, žmigamo, hristujemo i isusujemo, vama pod nosom, pa crknite od muke?“
Kad bih kazao da muslimani za Bajram muhameduju, u tome bi svak čuo posprdu, no ako Alispahića optužim da kovanicama “hristujemo i isusujemo“ tjera šegu sa Isom pejgamberom iz Kur'ana, opet će vrisnuti ko Damjanov zelenko: Vešović hoće da me uništi! Vjerujem da su blagdanskim lampicama katolici tom bolesniku ”poručili”: crkni od muke, ali zašto misli da su svi muslimani sazdani na njegovu sliku i priliku? Pisalac ovakvih gadarija ima u glavi tamni vilajet, autohton i samobitan, zato lampice vidi kao napad na ono najintimnije u sebi, ali zašto to proglašava napadom na sav njegov ummet, zašto misli da svi muslimani višak svjetlosti vide kao dokaz “golog primitivizma”?
Taj bolesnik psihoanalizira Druge: “nije li po srijedi neka golema frustracija”, u čemu nije jedini: drugi bolesnik mene je psihoanalizirao dok mu nisam pljucu začepio tekstom u Startu objavljenim. To je Nedžad Ibrišimović koji je kazao da sam se u ratu, pišući protiv četnika, previše uživio u njinu psihologiju i da mi se desilo što i psihijatru koji izludi jer se previše uživljavao u pacijente, pa mi je, uplašen da će ludilo napredovati, savjetovao da o četnicima više ne pišem. Ibrišimović je “usamljenim vitezom pera na vjetrometinama javne riječi“ nazvao tuzlanskog ovna čije je blejanje dokaz da pošemerio od mržnje, ali misli da ga to preporučuje za jednog od bošnjačkih ovnova-predvodnika.
Mrzitelj veli: ”Grupa studenata književnosti sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu pokrenula je šovinistički časopis koji treba razumijevati na istoj razini na kojoj razumijevamo sliku bošnjačkih logoraša koje su četnici i ustaše primoravali da se krste, da pjevaju zločinačke pjesme, da vrijeđaju svoju vjeru i svoje vrijednosti. Jer to što čine studenti nije normalna potreba njihovog akademskog odgoja, već patologija koju su u njihove glave utjerali univerzitetski čuvari logora“.
I ovo je pisala magarica koja je magistrirala i bjegunac iz jagomirske ludnice, ali nije lako reći gdje u njegovim tekstovima prestaje debil s akademskom titulom, a počinje bolesnik i obrnuto. Je li moguć šovinizam Bošnjaka prema Bošnjacima? Tuzlanskom Rajku Vasiću časopis Sic! je dokaz da ti studenti boluju od autošovinizma, što me ne čudi: ako se Bošnjaci autogranatiraju, što ne bi bili i autošovinisti, potonje je moguće koliko prvo: dok reve o autošovinizmu, Mrzitelj je Dabićev đak. Lucidni pogled bjegunca iz lude kuće otkrio je da je Sic! “duhovni okot” proizašao iz ”omacovljenja i okerenja glavnih protagonista islamofobijskog fašizma u Sarajevu”, Vešovića i Kazaza, dva “univerzitetska čuvara logora“. Nakaznim kovanicama omacovljenje i okerenje opet siluje jezik, jer je kurčina koja misli da je pjesnik, čak u svom neartikuliranom pisanju vidi dokaz svoje genijalnosti. Za islamofobijski fašizam nas optužuje gad koji je zbog mržnje prema Drugim postao nacionalni junak ne samo među ruljom već i u očima ne jednog elitnog Bošnjaka.
Da smo u normalnoj zemlji, državni tužilac bi ga po službenoj dužnosti krivično gonio zbog raspirivanja vjerske i nacionalne mržnje, ali, pošto smo u državi koja ne postoji, taj križanac tukca i bolesnika može nastaviti da bude ”vitez pera” “ne obazirući se na odvratnost zla koje čini, a pogotovo ne na istinu“. Mrzitelj drži da zbog onog što Jevreji rade Palestincima ima pravo da napiše: “jevrejska ’istina’ o holokaustu“, a da zbog onog što su četniciu ratu radili Bošnjacima ima pravo da napiše: ”da, Srbi su genocidni”. Stavio je u navodnike genocid nad Jevrejima, mnogo strašniji od onog nad Bošnjacima povodom kojeg veli:“Srbi su otpad civilizacije”. Taj nacionalni bakljonoša zadužen je da u FBiH zavede mrak gdje mu Hrvati neće lampicama poručivati: hristujemo i isusujemo, tebi pod nosom, crkni od muke, i gdje će nezagađeni “bosanski život” biti miljama dalek od “žderanja čvaraka”. Inšalah!
4. Mrzitelj se poziva na kodeks protiv mržnje
Uvodna pjesma u mojoj knjizi Poljska konjica govori o Ćetku “koji je / šesnaest kuka odležao jer je, u onom ratu, / ljubinjske muslimane smicao nožem specijalnim / s dugačkim sječivom”. Ovako je prikazan: “Gledam, a ništa ne vidim. Ćetko ko Ćetko. / Čeljade svagdašnje, sa licem zastrašujuće običnim. / Ne znam gledati, pomislih. / Ko da sam na izložbi, pred platnima, na kojim / dobre portrete ne znam od loših da razlučim. / I priznam, na svoju sramotu, što sam ga duže gledao, / sve više mi je bivao stvorenje koje možeš mazati / i na šenični i na od kukuruza”.
Evo šta sam mislio potom: ”Bude to! Negdašnji zlikovci / postanu, pod starost, melemni dozlaboga. / Krvopija se, sa godinama, izlupa u anđela. / Čini se: što u njima Samo Zlo nekad bješe, / to ti je Sami Život. Koji se, docnije, / u njima razrijedi, i skroz bezazlen bude. / Toliko, tom otrovu, ishlapi žestina prvašnja / da melem postaje. To vam je Ta Vrsta ljudi: / ne brojiš sebe u žive ako od tebe, / od tvoje sile, od tvoga noža / s dugačkim sječivom, nikom ne kuka majka”.
Zatim rez: ”Devedeset četvrte, u ordinaciju Borinu / ulazi borac čije duševno zdravlje rov bješe rasturio. / Doktore, veli, svaka od onih vreća s pijeskom / ispi mi dušu moju. Kasnije, pređe na četnike: / Njima je, doktore, u šumi najbolje. Njina se koža / najbolje osjeća u šumi. Njihovoj koži u šumi je / ko našoj pod jorganom. Tu su njegovi preci. / Pa puška. Pa šiša sa rakijom. Da koga u busiji / sačeka, glavu mu ubere, ili ga opljačka do kože, / ili mu vjernu preotme ljubu – i on je prezadovoljan. / To je sorta koja prosto ne umije drukčije biti živa.
U taj čas, meni, pred oči, iziđe lice Ćetkovo, / odjednom posve razumljivo: vlasniku takvog lica / ubiti čovjeka – dokaz je da valjaš. / Da nisi mrtvik. Ni gnjida. Već da si dostojan života. / Dostojan noža s dugačkim sječivom”.
Pjesmu o koljaču iz onog rata i o “Toj Vrsti ljudi“, to jest o zlikovcima i krvopijama, potom o četnicima iz ovog rata, u kojoj Srbe ne pominjem, čak velim da borac Armije BiH psihijatru Đukanoviću govori o četnicima – Alispahić proglašava mojim “govorom o Srbima“, a vrišti ko Damjanov zelenko kad ga nazovem magaricom koja je magistrirala, mada poeziju ovako čita stvor s mozgom manjim od đačke gumice za 6. osnovne. Mrzitelj, a ne ja, jednači Srbe sa četnicima, otud dijagnoze: “Srbi su genocidni“, “Srbi su poremećeni“. “Srbi su civilizacijski otpad“, a ovo potonje je gore no Biljina tvrdnja da su Bošnjaci “srpski genetski otpad“.
Njegova mržnja prema Srbima vrlo je civilizirana u poredbi s onim što sam, držeći se Mihnjikovog načela: s bagrom treba govoriti jezikom bagre, jer bagra samo taj jezik razumije, rekao o tom sijaču mržnje koji drži da ga štiti Kodeks o štampi. Šta štiti Srbe od Mrzitelja? Ništa. Zato i veli: “Srbi plivaju u krvi. Od rođenja. Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika. Kao za nas behar. Njima je normalno da se krv gleda, u krvi uživa, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama što su suhomesnati proizvod”. Kad sam ga istulehao u Danima, raspirivač mržnje pozvao se na Kodeks koji osuđuje “huškanje i/ili podsticanje mržnje“, jer je njegova mržnja prema Srbima legitimna i zato, kad ga zbog nje izdevetaš, kršiš Kodeks koji osuđuje mržnju. Učitelj mržnje citira Kodeks protiv mržnje, a vrišti ko Damjanov zelenko kad kažem da je bolesnik. Mrzitelj me tužio Regulatornoj komisiji za medije koja mu je bezbeli rekla: odjebi u sokovima, jer, kao što Haški tribunal smatra da je kolona vojnika JNA u Dobrovoljačkoj bila legitiman vojni cilj te se ne može govoriti o ratnom zločinu u toj ulici, Regulatorna komisija smatra da su fašisti legitiman predmet lemanja u tisku i da tekst gdje šamaram jednog od njih ne podliježe sankcijama. Ponavljam: samo smeće može čitav jedan narod nazvati ”civilizacijskim otpadom”.
Ibrišimović s pravom Mrzitelja zove “vitezom pera“, jer samo vitez može reći da “mali Srbin iz Beča neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezveze kolje zeca. Čak štaviše, mali će Srbin poletiti od ushićenja, kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkut ptica“. Mali Bošnjak je pripadnik više rase s estetikom behara i tičjeg poja, a “mali Srbin“ spada u “civilizacijski otpad“ koji likovnu estetiku uči iz “prerezanog krmećeg vrata“, zato prirodu tog djeteta ne može izmijeniti ni Beč. Tako veli “vitez pera” a vrišti ko Damjanov zelenko kad kažem da je ustaša.
Jer “mali Srbin“ na krv “uopće nije otporan. On je u krvi prirodan. Stavljati pojam otpornosti na krv u srpski kontekst, isto je kao stavljati insana u kontekst otpornosti na zrak. Ne može se biti ili ne biti otporan na zrak“, veli Mrzitelj po kome Srbi ne spadaju u insane, jer im je krv što i nama vazduh, ne mogu bez krvi kao ni mi bez kisika, a poziva se na Kodeks koji traži da pevam na note dok pišem o njegovoj mržnji prema srpskoj djeci, jer to je legitimna mržnja pripadnika više prema nižoj rasi i stoga liči na cvrkut ptica. Pošto naši sudovi krivično ne gone propovjednike mržnje, nek ide liječiti se kod mog prijatelja Bore Đukanovića koji će za njega učiniti sve što može. Za takve Boro veli: ”Šteta što nikad neće biti hospitalizirani”.
Lažov Bili čije sam izmišljotine analizirao u knjizi o njemu zove me lažljivcem; šizofrenik Ibrišimović – to je ljekarska a ne moja dijagnoza – kaže da sam se pišući o četnicima toliko uživio u njinu psihologiju da sam izludio kao psihijatar koji se previše uživio u pacijente, a mrzilac malih Srba bije me citatom iz Kodeksa protiv mržnje. Mašala!
5. Grmeč i Beč
Pošto stručnjak za Srbe kao “civilizacijski otpad“ ne može pobiti moje tvrdnje, pobija moju osobu: "Za mene je nezamislivo podići ruku na žensko. Zato ne mogu polemisati s Markom Vešovićem. Jer ja s druge strane ne vidim muškarca, ne vidim stav, već vidim jednu ostarjelu i čangrizavu babetinu, iz čijih obezubljenih i obezumljenih usta ključaju uvrede. Ne znam koliko tome doprinosi činjenica da Marko Vešović stvarno liči na hermafrodita, to jest na babu, ima onu žensku frizuru, ima izražene sise, ima nekakav piskutav evnuhski glasić, kad bi mu obukao suknju i zavezao maramu, taman bi prispio među crnogorske narikače, one što im dadeš rakije da umjesto tebe plaču za tvojim najmilijim.“
O kakvoj polemici bleji? Bio bih blesa veća od njega kad bih polemisao sa, na primjer, njegovom tvrdnjom da Srbi “plivaju u krvi. Od rođenja“. Zbog te gadosti možeš ga tek izlupati što prepisuje četnike koji vele da su Bošnjaci navikli plivati u krvi bijući se stoljećima za sultana. Šalim se: ne prepisuje, nego svi fašisti imaju isti kroj mozga. “Viteza pera“ secirao sam kao žabu da pokažem kako mržnja radi u mozgu veličine lješnika, a pošto nema čim da mi uzvrati, veli da mu je “nezamislivo podići ruku na žensko“, što tog džentlmena ne priječi da nogama gazi djecu: “Mali Srbin iz Beča neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezveze kolje zeca. Čak štaviše, mali će Srbin poletiti od ushićenja, kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkut ptica“.
Vitez pera veli “omacovljenje i okerenje“, ”čak štaviše”, “hroptanje krmadi“, ”ostarjela babetina” (mada neostarjelih baba možda ima u Vlasima nezagađenoj BiH o kojoj Mrzitelj sanja), bulazni o zavjerama koje se “mogu izvesti samo po dogovoru“, o “obrascima“ koji se “manifestiraju u pogledu nastojanja“, poredi akademike sa opancima, a pobjesni kad kažem da je kurčina od pjesnika. Reči o malom Srbinu citat su iz njegova magistarskog rada, u kojem je Plavšićka najcitiraniji autor, pod naslovom Prerezani krmeći vrat kao izvor poremećene likovne estetike genocidnih Srba koji su civilizacijski otpad, branjenog pred Tunjom Filipovićem koji o Srbima veli: ”Ako se tome doda u etnografskoj i etnološkoj literaturi opisana sklonost Srba za drastične postupke, kao što su klanja ljudi, ubijanja sjekirama ili nasilja nad starcima i ženama, česti incestualni odnosi i seksualno iskorištavanje djevojčica i djece, tada se dobije slika o izvorima onih fenomena koji su došli do izražja u ratu, i to izvorima temeljenim u sociopsihologiji Srba kao naroda“.
Akademik je opet polupismen: samo u njega ćeš naći “izvore” koji su ”utemeljeni” svejedno na čemu. Izvori mogu biti skriveni ili sadržani u sociopsihologiji Srba, ili poticati iz nje, a ono što se zida, što se pravi može se temeljiti na nečem. Beg nas kandžijom ćera da zamišljamo izvore kao čardake. “Jedan od najvećih intelektualaca u Južnih Slavena“, kako sebe naziva u Vikipediji, silovanje jezika marljivo upražnjava više od 40 godina.
Kad piše u Kopanjinim Nezavisnim novinama, “uspravni Muhamed“ Srbima se, osobito Dodiku, uvlači u donje spremište, a kad Bošnjacima govori o Srbima, običan je rasist, ali, po starom običaju, nastupa kao svestručnjak, te nije čudo što je postao ekspert za ”sociopsihologiju Srba”: hoće da svoj rasizam zaogrne plaštom nauke, to ne veli on već ”etnografska i etnološka literatura”, a jednog od naistinoljubljivijih mislilaca u Južnih Slavena bilo bi svetogrdno pitati: na osnovu kojih knjiga je sazdao kolektivni portret Srba? Tako Tunjo meditira gdje ga ne čuju Srbi: uzme pola kile sklonosti za klanja ljudi i ubijanja sjekirama, doda dvije šolje nasilja nad starcima i ženama, posoli čestim incestualnim odnosima, zabiberi seksualnim iskorištavanjem djevojčica i djece, i gotova je begova čorba o Srbima – prste da poližeš.
Ibrišimovićev “vitez pera“ u Beču je proučavao “male Srbe” dok kolju zečeve, gledao kako se takmiče u letenju nakon bezveznog klanja, provjeravao imaju li letačke dozvole i jesu li uredno ovjerene, a Tunjo mu dao kameru da snima lupinge koje su “mali Srbi” nakon klanja pravili nad Bečom. Tu je utvrdio da “mali Srbin“ na krv “uopće nije otporan“, čak da je “u krvi prirodan“, jer u Srba je krv isto što je zrak “insanima“, “malom Srbinu“ krv je neophodna kao insanu zrak koji diše. I pogledajte jedan detalj iz jezika tuzlanskog rasiste: ima “malih Srba”, ne i “malih Bošnjaka”, zato svoj genetski produžetak zove “moje dijete”. Narod koji “vitez pera“ mrzi ne rađa djecu, tog stadija u Srba nema: čim iziđeš iz majke, odmah si “mali Srbin“ i zato, imun na uticaj civilizacije, kolješ kao veliki: ko se rodio na Grmeču, zalud raste u Beču.
“Vitez pera“ Kazaza i mene zove “islamofobijskim fašistima“ na osnovu činjenice da na našem fakultetu postoji studentski list čije saradnike zove autošovinistima, čemu smo ih naučili mi kao “univerzitetski čuvari logora“: koristi jedino njemu dostupan izvor informacija da smo umiješani u sve što se na našem fakultetu zbiva a Mrzitelju se ne sviđa. Isti izvor informacija je koristio i kad je napisao da ”politička moć koju drže Jevreji ne dopušta brkanje ’istine’ o holokaustu”, zato do nas ne dolaze istraživanja koja Zapadu nudi ”naučna alternativa proizvodu o jevrejskom stradalništvu u Drugom svjetskom ratu”. Dokaze o našem “islamofobijskom fašizmu” i o “političkoj moći” koja ne dopušta da se “brka” jevrejska istina pod znacima navoda “vitez pera“ vadi iz svoje glavuše u kojoj su priviđenja puna stvarnost: “mali Srbin iz Beča” što “bezveze kolje zeca” halucinacija je koja je postala zbilja. Nek stručnjaci kažu radi li se o šizofreniji, paranoji ili o njihovoj mješavini, a ja dodajem: tim bolesnikom se, kao jakim trubilom, koriste rasisti slični Tunji koji hoće da su javno čisti, jer ludim se brod kuša, što vele Dalmatinci.
P. S. “Ne vidim muškarca, ne vidim stav”, veli o meni “vitez pera“ koji prezire žene nesposobne da imaju stav, za razliku od tog alfa mužjaka s vrlo jasnim stavom o vrlinama Srba: “Da sam rođen u Šumadiji, bilo bi mi normalno da vrlinom smatram klanje muslimana i žderanje čvaraka“. “Vitezu pera“ reci šta jedeš i odmah će ti kazati šta si. Kazazu, u čijem sam tekstu iz Oslobođenja prvi put čitao šta “vitez pera“ bleji o Srbima, rekao sam: “Od fašizma se neizbježno postaje idiot“, što moram dopuniti: možda se vidjelo da je idiot tek kad je postao fašist? Fašizam te pretvara u idiota, ali fašizam se ubio za idiote: vrag zna šta je tu kokoš a šta jaje, ali da su Bošnjaci dobili svog Rajka Vasića, u to nema sumnje.
