Bolesno!

Jedan od kandidata Demokratske stranke za predsjednoika Amerike je  Pete Buttigieg
(Pit Butidjidj), mladi gradonacelnik male opstine u drzavi Indijani. vrlo ambiciozan, lijepog izgleda, do sada uspjesan u kampanji... Oz ostalo sto istice o sebi, on svakodnevno istice svoju homoseksualnu sklonost, svoju naklonost, vjernost  i ljubav do groba prema svom partneru. Gledajuci te debate predsjednickih kandidata na TV vec sam pomislio kako  Pit, koristi te debate, us ostalo i da propagira homoseksualne sklonosti. Ni jedan kandidat do sada nije pricao o svojim partnerima a on ne propusta priliku da svom partneru izrazi svoju bezgranicnu ljubav.
To je njegovo pravo i ako time povecava podrsku za svoju kandidaturu - dobro za njega.
Meni je zbog tog reklamiranja sve manje simpatican. Dobro i za mene!

Medjutim danas je zaista pretjerao. Na binu je doveeo devetogodisnjeg djecaka da pred masom i pred tv kameramea prizna da je homoseksualac i da mu kao takav pruzi podrsku.

Devetogodisnje dijete!

Priznajem svakome njegovo pravo da bude ono sto hoce, ali manipulisti djetetom od devet godina, djetetom koje se tek pocelo uciti i razvijati se, kosititi ga za propagandu homoseksualnosti na predsjednickim izborima je,  nikako drugacije nego - bolesno! 

LEB I SOL - Uči me majko, karaj me (HD) LIVE

Muharem Bazdulj: Nije Leb i sol sjevernomakedonski, nego makedonski bend

Agencijska vijest koju su prethodnih dana prenijeli mnogi portali, televizije i novine, pa i naš list, glasila je ovako: “Nacionalistička ministrica u Vladi Sjeverne Makedonije smijenjena je u nedjelju jer se novinarima obraćala ispred natpisa na zidu na kojem je pisalo staro ime države, Republika Makedonija. Ministrica rada Rasela Mizrahi smijenjena je s dužnosti nakon duge rasprave u parlamentu i glasanja koje se protegnulo do rano ujutro u nedjelju. Za njezinu smjenu glasala su 62 zastupnika, a 26 ih je bilo protiv, prenosi Hina. Zadnjih tjedana najmanje dva puta je izišla pred novinare ispred natpisa na zidu u svojem ministarstvu na kojem je pisalo staro ime države, Republika Makedonija. Sjeverna Makedonija službeno je novo ime države otprije otprilike godinu dana nakon dugogodišnjeg sporenja s Grčkom, čija se jedna pokrajina zove Makedonija. Grčka je zbog toga blokirala pristupanje Makedonije NATO-u i Europskoj uniji.
Mizrahi je članica nacionalističke stranke VMRO-DPMNE, koja se nikada nije složila s promjenom imena države. Atena je prosvjedovala protiv tog transparenta, pa je tehnički premijer Oliver Spasovski zatražio njezinu smjenu. Objašnjava da je prekršila Ustav i ugrozila pokušaje zemlje da uspostavi veze sa Zapadom.

Politička hrabrost
Socijaldemokrat Spasovski je na čelu prijelazne vlade koja uključuje VMRO-DPMNE. Prijevremeni izbori održat će se 12. aprila.
Moram da priznam da me neobično nervira kako su praktično svi novinari, publicisti, pisci, autori, društveni i javni radnici širom Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije (o)lako i brzo, bez ikakvih rezervi i skrupula, prihvatili da se Republika Makedonija više ne zove Republika Makedonija nego se zove Republika Sjeverna Makedonija. Političarima se ne čudim, njima to spada u opis posla, ali svima ostalima se čudim. Daleko bilo da sporim važnost Prespanskog sporazuma, još dalje da potcjenjujem kompromis koji su postigli Zoran Zaev i Aleksis Cipras. Obojica su se morali suočiti sa snažnim rogoborenjem svojih protivnika u vlastitim zemljama i obojica definitivno jesu pokazali političku hrabrost. Ali opet, ako ni Bošnjaci, ni Crnogorci, ni Hrvati, ni Srbi ne zovu Njemačku ni Germanija ni Dojčland, nego je zovu Njemačka, zašto svi mi skupa ne bismo, makar izvan službeno-formalnog konteksta, Makedoniju i dalje zvali Makedonija.

I kad nismo Makedonci, Makedonija je dio naših identiteta. Od svih vlastitih “makedonskih priča”, jedna od onih koje odavno pamtim tiče se jedne od onih knjiga koje kao dijete uzmeš sa police i znaš da ih nećeš još pročitati kako treba, ali kreneš da ih listaš, da malo čitaš, tek da vidiš dokle će da te odvedu. Tako sam i ja te neke 1986. ili 1987. godine sa police skinuo ono džepno
BIGZ-ovo izdanje “Sto godina samoće”, sa Berberovim motivom na naslovnici, izdanje koje je u ondašnjoj Jugoslaviji prodano u valjda blizu dvije stotine hiljada primjeraka (pa legenda kaže da je Marquez povremeno, jer izgleda nije bilo moguće da se honorar uplati na račun u inostranstvu, dolazio u Dubrovnik da podigne pare), i krenuo da čitam. Taj početak, jedan od najsugestivnijih početaka u istoriji svjetske književnosti, neću nikad da zaboravim. (Kako je samo veličanstvena treća rečenica: “Svet je bio tako nov, mnoge stvari još nisu imale ime i, da bi se pomenule, trebalo ih je pokazati prstom.”) Pukovnik Aurelijano Buendija (za koga ćemo kasnije toliko puta čuti da pije kafu bez šećera) pred streljačkim strojem se sjeća kako ga je otac kao dječaka vodio da prvi put vidi led. Na toj prvoj stranici romana, Marquez pominje Ciganina Melkijadesa koji opet pominje “mudre alhemičare iz Makedonije”.

Makedonski jezik
Dobro, istina je, živimo u vrijeme hipertrofirane političke korektnosti. Već decenijama jedan od najčuvenijih romana Agathe Christie u originalu se ne objavljuje pod naslovom “Deset malih crnaca” pošto riječ “crnac” više nije politički korektna, ali ipak ne mogu da zamislim da na prvoj stranici “Sto godina samoće” umjesto Makedonije osvane Sjeverna Makedonija. Ako nismo odgovorni da slijedimo instrukcije Holanđana koji su namjerili da na internacionalnom nivou više ne budu Holanđani, nego Nizozemci, ne bismo trebali, izvan administrativnog konteksta, da histerično insistiramo na tome da naša prijateljska država s glavnim gradom u Skoplju mora u baš svakom kontekstu da bude Sjeverna Makedonija. Tamo živi narod koji se zove Makedonci, a ne Sjeverni Makedonci; tamo se govori jezik koji se zove makedonski, a ne sjevernomakedonski, tamo se jede makedonska, a ne sjevernomakedonska klopa. To nije sitnica ni trivijalnost, to je pitanje vjernosti vlastitom pamćenju i vlastitom iskustvu. Nisu Struške večeri poezije kulturna manifestacija Sjeverne Makedonije, nego Makedonije; nije Milčo Mančevski sjevernomakedonski, nego makedonski režiser; nije Leb i sol sjevernomakedonski, nego makedonski bend; nije Vardar sjevernomakedonski, nego makedonski klub; nije Darko Pančev sjevernomakedonski, nego makedonski igrač. Odluke Sobranja obavezuju organe vlasti u državi koja se službeno zove Sjeverna Makedonija, ali one ne dobacuju do procesa dugog trajanja, a koji opet sugerišu da postoji samo jedan suštinski tačan naziv za zemlju između Srbije, Bugarske, Grčke i Albanije.

Muharem Bazdulj (Oslobodjenje)

LEB I SOL - Jovano, Jovanke (HD) LIVE 2006

Angel Trajkovski: Cuba, Cuba...

Dragi moji,

februar 2020. i ponovni odlazak na divnu Cubu sa nasim Majkom...Trasa "utabana",Boise-Toronto-Varadero (Cuba).U Torontu sam bio par dana i bio na tuznoj sahrani Dzevada Pasalica-Putkasa(BL) gdje sam sreo mnogo BL raje,koje godinama,godinama nisam vidio...Kao i uvijek kada dodjem u Toronto obavezno je druzenje za BL rajom u Restoranu kod "Fred"-a...nas Canak,Radomir Batic-Bata,Mladen Bjelajac,Boban Stupar...Tesko je doci do rijeci od Bate,koji davno dosao u Canadu,a sjeca se takvih detalja da smo ga cudjenjem gledali, slusali...

Cuba...kao i prethodnih godina,izvanredni turisticki ugodjaji,u hotelu,oko hotela,plaze,bezbroj bazena...Oceanska voda divna za kupanje,prekrasan pogled prema pucini,a jos ljepsi pogled prema lijepim damama u njihovoj setnji,svakodnevnim plesovima,vjezbama na plazi,u vodi...Majk je bio veoma aktivan,ucestvovao je u skoro svakoj aktivnosti na plazi,na bazenima...I da,da, nevjerovatno je kako je doterao svoju liniju,vjezbama,aktivnoscu,pravilnim izborom hrane,dicpilinom u svemu...Nas tenis se igrao svakodevno,partneri su nam bili mladji Rusi,koji su bolji igraci od nas,ali ipak smo se uspjesno nosili s njima...

Cuba,koja je iskljucivo turisticka zemlja,dosegla je zavidan nivo turizma,jer im je to jedini prihod u zemlji...Najvise je turista iz Canade ( a Kanadjani su najvise ljudi iz Evrope),ali sam bio iznenadjen ogromnim brojem turista iz Rusije...Svakodnevno na aerodrom Varadero slecu 3 direktna aviona turista:2 iz Moskve i 1 iz Sent Pitersburga (direktan let od 12 sati)...

Kao i prethodnih godina, svakodnevni su dnevni, nocni, zabavni programi...muzicki,plesni,cirkuski...A domaci ljudi,Kubanci su tako prijatni,gostoprimljivi,nasmijani,sretni,usluzni i mi,gledajuci njih,gledajuci sve oko sebe osjecali smo se tako lijepo,ugodno,prijatno...

Eto,toliko za sada sa Cube,mozda ce biti jos ponesto...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama! Vas Angel

BiH ostala bez još jedne šampionke

Dora od ove godine nastupa za Hrvatsku

Bosna i Hercegovina ostala je bez još jednog vrsnog talenta 

Mlada stonoteniserka Dora Ćosić iz Viteza deveta je u Europi. Dvadeseta u svijetu. U Bosni i Hercegovini je osvojila državna prvenstva za mlađe kadete, kadete, juniore...nema te medalje koju nije donijela kući.
No, od ove godine, 15-godišnja Dora nastupat će u dresu hrvatske reprezentacije...
Sportski savez nama susjedne države ponudio joj je bolje uvjete za rad i napredak u karijeri.
"Tamo je sve bolje. Uvijek je bilo bolje. Tamo su bolji stolovi. Bolji su treneri koji nam bolje objašnjavaju", govori ova šampionka koja trenira od svoje sedme godine.
Dora i njeni roditelji, kao i klub u kojem je sve osvojila, svako njeno takmičenje, putovanje, trening, morali su platiti iz svog džepa. S druge strane, Hrvatski stolnoteski savez ponudio joj je kompletan plan i program treninga i školovanja. Platit će joj sve pripreme, kampove i snositi troškove međunarodnih natjecanja, a pritom su joj omogućili školovanje u Zagrebu.
Dorina priča nije jedina. Većina naših uspješnih sportista postigla je izvrsne rezultate uz pomoć kluba i roditelja. Država za mlade talente zaista ne haje - mi ne znamo koliko nam je budućih naučnika, sportista, oskarovaca otišlo, ne brinemo o njima, ne ulažemo u njih...
"Ako se mislite zadržati u prvih 20 na svijetu, ovako ne može. Jednostavno ne ide", priča njen otac Nenad Ćosić (Radio Slobodna Evropa).
Iz Stonoteniskog saveza BiH priznali su da je Dorin odlazak veliki gubitak za sport u BiH, a onda su podsjetili da, npr, od Ministarstva civilnih poslova BiH godinama nisu dobili ni fening:
"Mi smo podržali njen odlazak i smatramo da je to nešto najbolje što je mogla učiniti za svoju karijeru", rekli su.

(Radiosarajevo.ba from Oslobodjenje)

DRAGAN MARKOVINA: Što Banja Luka i Mostar mogu naučiti od Rijeke

Mostar, foto: Ines Tanović Sijerčić

Nakon što smo u danima uoči svečanosti otvaranja Europske 

prijestolnice kulture u Rijeci zabilježili nekoliko incidenata koji 

su svjedočili o turobnoj stvarnosti hrvatskog društva, poput 

napada na Nemanju Cvijanovića ili prebrojavanja jugoslavenske 

zastave, o čemu sam pisao u prošlom tekstu, 1. veljače smo vidjeli i spektakularno otvaranje koje je dalo nadu mnogim ljudima na postjugoslavenskom prostoru da je drugačija budućnost moguća, 

odnosno ono što sam tim povodom napisao na Telegramu: 

„Svoj skepsi unatoč, koja se umnožavala iz čitavog niza razloga, 

a podgrijavala u medijima i na društvenim mrežama, svečanost 

otvaranja Europske prijestolnice kulture u Rijeci ostat će zauvijek 

zapamćena kao vrhunski osmišljen i produciran događaj, koji je 

zorno prikazao koliko ova zemlja ima kapaciteta da bude moderna, 

avangardna i u doticaju sa svijetom, a istovremeno autentična.“

Sad, kad se pomalo sliježu i analiziraju dojmovi te nakon spektakularnog otvaranja kulturna javnost krene pratiti konkretni program, ostaje 

nam da se posvetimo jednoj drugoj temi. Kao što mnogi vjerovatno 

znaju, ove godine su u uži izbor za Europsku prijestolnicu kulture 

2024. godine, ušla dva bosanskohercegovačka grada, Banja Luka i 

Mostar te norveški Bode, koji je na koncu ponio tu titulu. Ova šansa 

se otvorila, budući da Europska Unija svakih pet godina proglašava 

prijestolnicom kulture grad koji nije u EU, što znači da će se sljedeća

 šansa otvoriti za 2029. godinu. To pak znači da ostaje sasvim 

dovoljno vremena da ova dva grada zajednički pripreme kandidaturu 

i glatko pobijede na tom natječaju. Iako je Mostar imao dobar i 

inkluzivan program, s bitnom porukom da je sve premostivo, 

to očito nije bilo dovoljno. Mi sad ne možemo znati zbog čega 

nije, ali da je šteta što se to nije dogodilo, sigurno jeste i da 

važavanjem iskustva Rijeke možemo pretpostaviti na koji način 

bi do toga sigurno došlo, sigurno možemo. Svjestan sam, naravno 

da pišem utopijski tekst, ali ako barem na nekoga može utjecati, 

ima smisla.

Što nam je, dakle Rijeka poslala kao najbitniju poruku? Prije svega 

to da je ključno uvažavanje vlastite baštine, kako one radničke i 

industrijske, ali i političkog nasljeđa sa svim dobrim i lošim epizodama, i

z čega će onda logično proizići različitost, tolerancija, mir i antifašizam.

Sve navedeno upravo bolno izostaje na primjerima Banja Luke i 

Mostara, unatoč vidnom trudu Mostaraca da to nekako zakrpaju u

 programu kandidature kojeg su sastavili. Pokušajmo stoga zamisliti 

što bi se dogodilo da se, npr. Banja Luka i Mostar odluče podnijeti 

zajedničku kandidaturu, što još uvijek, poznavajući političke odnose 

nije nemoguće, a i ne bi bilo mimo prakse da dva grada podijele titulu. 

Međutim, sama ta činjenica u ovakvim okolnostima, ne bi bila 

dovoljna. Stoga moramo pokušati razmišljati na tragu uvažavanja 

baštine, različitosti, mira, tolerancije i antifašizma. Zamislimo 

potom da, prije podnošenja zajedničke kandidature, Banja Luka 

vrati imena ulica koje su u tom gradu izgubili, ni po jednom kriteriju 

sporni ljudi koji nisu srpske nacionalnosti, da gradonačelnik tog 

grada javno pozove sve ljude koji su prognani da se vrate u svoj 

grad i da se Banja Luka u kandidaturi predstavi kao grad integracije 

svih ovdašnjih naroda, koji je odlučio odbaciti ekskluzivistički i

 isključivi identitet. Istovremeno zamislimo da iza plemenite priče o

 tome kako je sve premostivo, Mostar ponajprije održi lokalne izbore 

te da u zapadnom dijelu grada ustaški ministri i zločinci izgube ulice 

i da se vrate imena ulica, ni po čemu spornih ljudi drugih nacionalnosti. 

Konačno, zamislimo zajednički istup svih relevantnih političkih 

subjekata u tom gradu koji bi rekli kako je baština antifašizma ono 

što nas veže, u to ime temeljito obnove Partizansko groblje i vrate 

mu izvorni izgled te pošalju poruku da je Mostar uvijek bio kolijevka 

radničkog pokreta, veliko industrijsko središte kao Rijeka i snažnog

 autentičnog antifašizma, kojem se logori, protjerivanja i zločini više 

nikad ne mogu ponoviti. Nema apsolutno nikakve šanse da bi nakon 

ovakvog istupa kandidatura ovih gradova bila odbijena, jednako kao 

što u svemu što sam naveo ne postoji ništa problematično, neistinito

 ili sporno s pozicije humanističkih vrijednosti. Tim više je žalosno da

 ovo prije izgleda kao fikcija nekog ideološkog fanatika, kako će mnogi 

protumačiti ovaj prijedlog, a ne kao nešto samorazumljivo i logično u

 sljedećem koraku.

Peščanik.net, 05.02.2020.

Opera Industriale ("Bella Ciao") veliko finale otvorenja Europske prijes...

Potraži me u predgrađu - Meri Cetinić