Tuesday, July 31, 2018

The Guardian: Sorosova filozofija i njena fatalna greška


Istog dana krajem maja kada je dobila otkaz na TV ABC zbog rasističkih tvitova o Obaminoj savetnici Valeri Džeret, glumica Rozen Bar je optužila Čelsi Klinton da je udata za Sorosovog nećaka. „Čelsi Soros Klinton“, tvitnula je Bar, svesna da će već ova kombinacija prezimena izazvati reakciju. U uvredljivoj diskusiji koja je usledila, Čelsi Klinton je odgovorila hvaleći Sorosov filantropski rad i Fondaciju za otvoreno društvo. Na to je Bar uzvratila na najgori mogući način, ponavljajući lažne tvrdnje desničarskih medija: „Izvini što sam iznela pogrešne informacije o tebi! Molim te izvini! Usput, Džordž Soros je nacista koji je prijavljivao svoju jevrejsku braću Nemcima i krao njihovo bogatstvo – da li si svesna toga? Ali svi grešimo, zar ne Čelsi?“
Ovaj tvit je ubrzo bio masovno retvitovan od strane konzervativaca, uključujući i Donalda Trampa Mlađeg. Na ekstremnoj desnici Soros je omrznut jednako kao i Klintonovi. Njegovo ime je postalo verbalni tik, ključ koji otvara svaku bravu. Sorosovo ime pobuđuje „emocionalni krik rulje željne krvi“, kako je nedavno jedan bivši republikanski kongresmen rekao Vašington postu; na tom delu scene on je „zlokobna osoba koja povlači konce iz senke“. Antisemitske karikature prate Sorosa već decenijama. Ali poslednjih godina one su sve sličnije figuri negativca iz filmova o Džemsu Bondu. Tako čak i onim konzervativcima koji odbacuju desničarski ekstremizam, Brajtbartov opis Sorosa kao „globalističkog milijardera“ odlučnog da od Amerike napravi liberalnu pustoš, više nije kontroverzan.
Uprkos opsesiji Sorosom, ima malo analiza o tome što on zaista misli. Međutim, za razliku od većine milijardera, koji govore u opštim mestima i klone se ozbiljnog građanskog angažmana, Soros je intelektualac. Osoba koja se nazire iz njegovih knjiga i mnoštva tekstova nije plutokrata u kuli od slonovače, već provokativni i dosledni mislilac, posvećen borbi protiv rasizma, nejednakosti, američkog imperijalizma i otuđenja modernog kapitalizma. Soros izuzetno dobro uočava ograničenja tržišta i američke moći u domaćem i u međunarodnom kontekstu. Ukratko, on je jedan od najboljih proizvoda meritokratije.
Upravo zato su njegovi neuspesi simptomatični. To nisu samo neuspesi jednog čoveka, već cele jedne klase i načina tumačenja sveta. Od svojih najranijih dana tokom kojih je radio kao bankar u Londonu Soros je verovao u nužnu vezu između kapitalizma i kosmopolitizma. Za njega, kao i za mnoge druge pripadnike kruga kojem je pripadao i veći deo vođstva Demokratske partije, slobodno društvo je zavisilo od slobodnih (mada regulisanih) tržišta. Ali ova pretpostavljena veza se pokazala netačnom. Decenije nakon kraja Hladnog rata pokazale su da sa gubitkom egzistencijalnog neprijatelja kapitalizam počinje da podriva upravo onu kulturu poverenja, saosećanja i empatije od koje zavisi Sorosovo „otvoreno društvo“, koncentrišući bogatstvo u rukama izuzetno malog broja ljudi.
Umesto globalne kapitalističke utopije koju su devedesetih predviđali glasnogovornici kraja istorije, na čelu SAD imamo blesavog naslednika koji radi na bogaćenju svoje porodice, dok istovremeno dekonstruiše „međunarodni liberalni poredak“ koji je trebalo da upravlja mirnim, bogatim i ujedinjenim svetom. Iako je Soros pre mnogih drugih uočio ograničenja hiperkapitalizma, njegova klasna pozicija sprečila ga je da zastupa korenite reforme neophodne da bi se postigao svet o kojem sanja. Ispostavilo se da u sistemu koji mu je omogućio da se obogati nema mesta kosmopolitizmu.
***
Osnovni podaci iz Sorosove biografije su dobro poznati. Rođen je u Budimpešti 1930. u dobrostojećoj jevrejskoj porodici kao Đerđ Švarc. Imao je mirno i srećno detinjstvo do početka Drugog svetskog rata, kada je nakon nacističke invazije Mađarske njegova porodica usvojila hrišćanski identitet i živela pod lažnim imenima. Pukim čudom Soros i njegova porodica su preživeli rat i izbegli sudbinu više od dve trećine mađarskih Jevreja. Osećajući se sputano u novoj komunističkoj Mađarskoj Soros je emigrirao u Britaniju, gde je studirao na Londonskoj školi ekonomije i upoznao austrijskog filozofa Karla Popera, koji mu je postao presudni intelektualni uzor.
Godine 1956. Soros se preselio u Njujork radi karijere u finansijskom sektoru. Nakon više od 10 godina provedenih na različitim pozicijama na Vol Stritu tokom kasnih 70-ih on osniva Kvantum fond, koji će postati jedan od najuspešnijih hedž-fondova svih vremena. Dok je ovaj fond gomilao zapanjujuće profite, Soros je postao legenda u berzanskim krugovima; svi su čuli priču o tome kako je u novembru 1992. zaradio više od milijardu dolara i „bankrotirao Banku Engleske“ kladeći se na neodrživost kursa funte u odnosu na nemačku marku.
Danas je Soros jedan od najbogatijih ljudi na svetu i sa Bilom Gejtsom i Markom Zakerbergom jedan od politički najuticajnijih filantropa u SAD. Ali za razliku od Gejtsa i Zakerberga, Soros svoju inspiraciju crpe iz akademske filozofije. U središtu njegove filozofske misli, baš kao i njegove filantropske karijere, nalazi se ideja „otvorenog društva“ koju je razvio i popularizovao Karl Poper u svom klasičnom delu Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Po Poperu, otvorena društva garantuju i štite racionalnu razmenu mišljenja, dok ona zatvorena prisiljavaju ljude da se potčine autoritetima, religijskim, političkim i ekonomskim.
Od 1987. Soros je objavio 14 knjiga i brojne tekstove u Njujork rivju ov buksNujork tajmsu i na drugim mestima. Ovi tekstovi jasno pokazuju da je njegov centralni politički princip internacionalizam. Po Sorosu, cilj savremene ljudske egzistencije sastoji se u izgradnji sveta koji se ne sastoji od suverenih država, već predstavlja globalnu zajednicu čiji činioci razumeju značaj slobode, jednakosti i prosperiteta. Po njegovom mišljenju, stvaranje takvog globalnog otvorenog društva je jedini put ka prevazilaženju globalnih izazova poput klimatskih promena i širenja nuklearnog naoružanja.
Za razliku od Gejtsa, čija je filantropija usmerena skoro isključivo na projekte unapređivanja poput iskorenjivanja malarije, Soros je iskreno zainteresovan za transformisanje nacionalne i internacionalne politike i društva. Da li će njegova vizija preživeti talas antisemitskog, islamofobnog i ksenofobičnog desničarskog nacionalizma ostaje da se vidi. Ono što je sigurno jeste da će on ostatak svog života posvetiti naporima da ova vizija opstane.
***
Soros je svoje filantropske aktivnosti započeo 1979, kada je nakon kraćeg perioda refleksije zaključio da „ima dovoljno novca“ i da može da se posveti unapređivanju sveta. Onda je formirao Fond za otvoreno društvo, koji je ubrzo prerastao u transnacionalnu mrežu fondacija. Iako je u doba aparthejda uložio izvestan napor u finansiranje akademskih stipendija za crne studente iz Južne Afrike, Soros je prvenstveno bio zainteresovan za komunistički blok u istočnoj Evropi. Tokom 80-ih je otvorio podružnice u Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj, Bugarskoj i Sovjetskom Savezu. Kao i Poper pre njega, Soros je istočnoevropske komunističke zemlje smatrao tipičnim primerima zatvorenih društava. Ako bi bio u stanju da otvori ove režime uspeo bi da pokaže svetu da je bar u nekim slučajevima tiraniju moguće srušiti i mirnim putem –novcem, a ne vojnom intervencijom ili subverzijom, koje su bile omiljene alatke hladnoratovskih lidera.
Soros je uspostavio svoju prvu fondaciju van SAD 1984. u Mađarskoj i njegovi poduhvati u ovoj zemlji paradigmatični su za aktivnosti kojima se posvetio u ovom periodu. Tokom narednih 10 godina on je mađarskim intelektualcima delio stipendije koje su im omogućavale da posete SAD, poklanjao je mašine za fotokopiranje bibliotekama i univerzitetima i nudio donacije pozorištima, bibliotekama, intelektualcima, umetnicima i eksperimentalnim školama. U svojoj knjizi iz 1990. Otvaranje sovjetskog sistema Soros izražava uverenje da je njegova fondacija pomogla „da se u Mađarskoj uništi dogmatski monopol tako što je ponudila alternativni izvor finansiranja za kulturne i društvene aktivnosti“, što je po njegovom mišljenju odigralo ključnu ulogu u izazivanju unutrašnjeg kolapsa komunizma.
Njegova upotreba reči dogma ukazuje na dva ključna elementa njegove misli: duboko ubeđenje da život oblikuju ideje pre nego ekonomija, i uverenje u ljudsku sposobnost za napredak. Prema Sorosu, dogmatski model razmišljanja tipičan za zatvorena društva onemogućavao je ovim društvima da se prilagode istorijskim promenama. Kada dogma postane previše očigledno odvojena od realnosti, tvrdio je Soros, obično dolazi do revolucije koja otvara zatvoreno društvo. Nasuprot tome, otvorena društva su dinamična i sposobna da koriguju svoju putanju svaki put kada dogma dođe u previše oštar sukob sa stvarnošću.
Suočen sa padom sovjetske imperije između 1989. i 1990. pred njim se otvorilo ključno strateško pitanje: sada kada su se zatvorena istočnoevropska društva konačno otvarala, šta bi mogao biti dalji zadatak njegove fondacije? Neposredno pred raspad Sovjetskog Saveza Soros je objavio dopunjeno izdanje Otvaranja sovjetskog sistema pod nazivom Podvlačenje demokratije, u kojem je izneo svoju novu strategiju: ubuduće će se posvetiti izgradnji trajnih institucija koje će čuvati ideje antikomunističkih revolucija, istovremeno dajući primer praksi otvorenog društva oslobođenim istočnoevropskim zemljama. Najznačajnija ovakva institucija bio je Centralnoevropski univerzitet, otvoren u Budimpešti 1991. Finansiran od strane Sorosa, CEU je trebalo da posluži kao izvor novog, transnacionalnog, evropskog sveta i kao prostor za obučavanje nove, transnacionalne evropske elite.
Kako je Soros mogao da osigura da će ova tek otvorena društva ostati slobodna? On je dostigao zrelost u vreme Maršalovog plana i u posleratnom Londonu iz prve ruke iskusio američku darežljivost. Ovo iskustvo mu je pokazalo da se slaba i iscrpljena društva ne mogu oporaviti bez supstancijalnih ulaganja strane pomoći kojom bi se izbegli ekstremni uslovi i obezbedila minimalna materijalna osnova na kojoj bi se dalje mogle razvijati ispravne ideje o demokratiji i kapitalizmu.
Iz tog razloga Soros je 80-ih i 90-ih uporno ponavljao kako „samo deus ex machina zapadne pomoći“ može učiniti istočnoevropske zemlje trajno demokratskima. „Ljudima koji su ceo svoj život proveli u totalitarnom sistemu“, tvrdio je on, „neophodna je pomoć sa strane koja će im omogućiti da svoje težnje pretvore u stvarnost“. Soros je insistirao na tome da SAD i zapadna Evropa daju istočnoevropskim zemljama izdašne svote novčane pomoći, obezbede im pristup zajedničkom evropskom tržištu i promovišu kulturalne i obrazovne veze između zapada i istoka „kakve pristaju pluralističkom društvu“. Nakon toga, zapadna Evropa mora primiti istočnu Evropu u Evropsku uniju i time preduprediti mogućnost da se kontinent u budućnosti opet podeli.
Sorosove dalekovide ideje bile su ignorisane. Od 90-ih nadalje on je pripisivao nastanak kleptokratije i hipernacionalizma u bivšem istočnom bloku nedostatku vizije i političke volje na zapadu. „Izgleda da demokratije pate od nedostatka vrednosti… i nemaju volje da istrpe bilo kakvu žrtvu ako im sebični interesi nisu direktno ugroženi“. Po Sorosu, zapad je omanuo u epohalnom zadatku i time otkrio sopstvenu kratkovidost i slabost.
Ali ovom neuspehu nije kumovao samo nedostatak političke volje. U razdoblju takozvane „šok terapije“ zapadni kapital jeste pohrlio u istočnu Evropu – samo što je bio investiran pre svega u privatnu industriju, umesto u demokratske institucije i izgradnju grassroots zajednica, što je omogućilo kleptokratima i antidemokratskim snagama da prigrabe i očuvaju moć. Soros je identifikovao ključni problem, ali nije prepoznao kako sama logika kapitalizma, koja stavlja profit na prvo mesto, nužno podriva njegov demokratski projekat. Ostao je veran sistemu u kojem je uspeo.
***
Posle kraja Hladnog rata Soros se posvetio proučavanju međunarodnih problema koji onemogućavaju realizaciju globalnog otvorenog društva. Nakon azijske finansijske krize 1997. tokom koje je pad valuta u jugoistočnoj Aziji izazvao svetsku ekonomsku krizu, Soros je pisao knjige koje su se bavile dvema najvećim pretnjama otvorenom društvu: hiperglobalizacijom i tržišnim fundamentalizmom, koji su nakon pada komunizma zadobili globalnu prevlast.
Soros je tvrdio da istorija posthladnoratovskog sveta i njegovo lično iskustvo kao jednog od najuspešnijih mešetara međunarodnog finansijskog sistema pokazuju da neregulisani globalni kapitalizam podriva otvoreno društvo na tri različita načina. Prvo, budući da kapital može da se kreće bilo gde kako bi izbegao poreze, zapadnim državama bivaju uskraćena sredstva neophodna za finansiranje javnih dobara. Drugo, budući da međunarodni poverioci nisu dovoljno regulisani, oni se često upuštaju u „davanje neodrživih zajmova“ čime ugrožavaju finansijsku stabilnost. Konačno, pošto ovakva situacija povećava nejednakost na nacionalnom i internacionalnom nivou, Soros je bio zabrinut da će ljudi biti podstaknuti na neodređene „očajničke činove“ koji bi mogli ugroziti održivost globalnog sistema.
Soros je mnogo pre svojih ideoloških saveznika sa levog centra uvideo probleme u središtu finansijalizovane i deregulisane „nove ekonomije“ koja je obeležila 90-e i 2000-e. On je mnogo jasnije od svojih liberalnih istomišljenika uočio da će usvajanje ekstremnih oblika kapitalističke ideologije odvesti SAD u smeru promovisanja politika koje podrivaju demokratiju i ugrožavaju stabilnost, kod kuće i u svetu.
Po Sorosovom mišljenju, jedini način da se kapitalizam spasi od sebe samog je uspostavljanje „globalnog sistema odlučivanja“ koji strogo reguliše međunarodne finansije. Međutim, još 1998. Soros je priznao da su SAD glavni protivnik globalnih institucija. SAD su do tog trenutka odbile da se pridruže Međunarodnom sudu za ljudska prava, odbile su potpisivanje sporazuma o zabrani nagaznih mina i jednostrano uvodile ekonomske sankcije gde god im je to odgovaralo. Ipak, Soros se nadao da će američki donosioci odluka nekako ipak shvatiti da je u njihovom sopstvenom interesu da budu na čelu koalicije demokratskih zemalja posvećenih „promovisanju razvoja otvorenog društva i osnaživanju međunarodnog prava i institucija neophodnih za izgradnju globalnog otvorenog društva“.
Ali Soros nije imao plan o tome kako bi se moglo uticati na sve veću odbojnost američkih elita prema svim oblicima internacionalizma koji ne služe njihovoj sopstvenoj vojnoj moći ili ekonomskoj dobiti. Ovo je upadljivi nedostatak Sorosove misli, naročito u vezi sa njegovim insistiranjem na primatu ideja u proizvodnji istorijskih promena. Međutim, umesto da promisli ovaj problem on je prosto izjavio da će „promena morati da počne sa promenom stavova, koja će se vremenom pretvoriti u promenu politika“. Sorosov status kao pripadnika hiperelite i njegovo uverenje da uprkos svemu istorija ipak ide u dobrom pravcu onemogućili su mu da uvidi ozbiljnost ideoloških prepreka na putu ostvarenja njegovih internacionalističkih ideala.
***
Militaristički odgovor Bušove administracije na napade na SAD 11. septembra 2001. naveo je Sorosa da prebaci svoj fokus sa ekonomije na politiku. Sve u vezi sa Bušovom administracijom njemu je bilo neprihvatljivo. U svojoj knjizi iz 2004. Mehur američke nadmoći Soros piše da su Buš i njegovi saradnici usvojili „vrlo primitivnu formu socijaldarvinizma“ polazeći od pretpostavke da je „život samo borba za opstanak zasnovana na zakonu jačeg“. Dok je pre 11. septembra „ova ideologija bila zauzdavana normalnim funkcionisanjem demokratije“, nakon ovog datuma Buš je „namerno podgrevao strah u zemlji“ kako bi ućutkao opoziciju i dobio podršku za kontraproduktivnu politiku militarističkog unilateralizma. Za Sorosa, izjave poput one „ako nisi sa nama, onda si sa teroristima“, posedovale su zlokoban prizvuk nacističke i sovjetske propagande, za koju se on nadao da je stvar prošlosti. Soros je s pravom bio zabrinut da će Buš odvesti zemlju u pravcu „neprekidnog ratnog stanja“, u kojem će vojne intervencije van zemlje i gušenje slobode u samoj Americi biti normalizovani. Buš je stoga predstavljao ne samo pretnju svetskom miru, već i samoj ideji otvorenog društva.
Pa ipak, Soros je bio ubeđen da Bušova „ekstremistička ideologija“ ne odražava „uverenja i vrednosti većine Amerikanaca“ i očekivao je da će Džon Keri pobediti na predsedničkim izborima 2004. Kerijeva pobeda, predviđao je Soros, podstaknuće „duboko promišljanje američke uloge u svetu“ koje će u konačnom navesti građane da odbace unilateralizam i prihvate međunarodnu saradnju.
Ali Keri nije pobedio, što je čuvenog filantropa navelo da po prvi put dovede u pitanje političku pamet svojih sugrađana Amerikanaca. Nakon 2004. Soros je prošao kroz neku vrstu krize vere. U svojoj knjizi iz 2006. Doba pogrešivosti Soros je pripisao Bušovu drugu pobedu činjenici da je SAD „društvo zasnovano na optimizmu i nespremno da se suoči sa neprijatnom stvarnošću“: Amerikanci će, tvrdio je on, radije biti „zavedeni Bušovom propagandom“ nego se suočiti sa neuspehom intervencija u Avganistanu i Iraku. Budući pod uticajem tržišnog fundamentalizma i opsesije „uspehom“, Amerikanci su spremno prihvatili tvrdnje političara da njihova država može pobediti u nečemu tako apsurdnom kao što je rat protiv terorizma.
Bušova pobeda je ubedila Sorosa da će SAD opstati kao otvoreno društvo samo ako Amerikanci budu prihvatili „da je istina bitna“; u suprotnom, oni će nastaviti da podržavaju „rat protiv terorizma“ i sve užase koje on sa sobom nosi. Kako je Soros nameravao da utiče na mišljenje Amerikanaca ostalo je, međutim, nejasno.
***
Finansijska kriza 2007-08. ohrabrila je Sorosa da se vrati ekonomskim pitanjima. Ovaj kolaps ga nije iznenadio; on ga je smatrao predvidivim ishodom tržišnog fundamentalizma. Štaviše, u svojoj knjizi iz 2008. Nova paradigma za finansijska tržišta Soros piše da će se „svet uskoro suočiti sa krajem dugog perioda relativne stabilnosti zasnovane na američkoj dominaciji i dolaru kao glavnoj valuti međunarodnih rezervi“.
Predviđajući pad američke moći, Soros je uložio svoje nade za globalno otvoreno društvo u Evropsku uniju, uprkos primedbama koje je ranije iznosio na račun zemalja članica zbog toga što nisu pravovremeno prihvatile istočnoevropske zemlje u svoje redove. Iako je priznavao da EU ima ozbiljnih problema, Soros je isticao da je to ipak organizacija u kojoj su države svojevoljno „pristale na ograničeno delegiranje svog suvereniteta“ zarad zajedničkog evropskog dobra. EU je stoga predstavljala regionalni model svetskog poretka zasnovanog na principima otvorenog društva.
Sorosove nade u EU su, međutim, ubrzo bile razvejane trima krizama koje su podrile stabilnost unije: produbljivanjem međunarodne recesije, izbegličkom krizom i Putinovim revanšističkim napadom na međunarodno pravo. Iako je Soros verovao da su zapadne države teoretski u stanju da ublaže posledice krize, zaključio je da će one ponoviti greške iz postsovjetskog perioda i da je dogovor o zajedničkoj politici malo verovatan. U poslednjih 10 godina Soros je razočaran time što je zapad odbio da oprosti grčki dug, time što nije uspeo da razvije zajedničku izbegličku politiku i odbijanjem da razmotri materijalnu i finansijsku pomoć Ukrajini, neophodnu da se ova zemlja odbrani nakon Putinove aneksije Krima. Dodatno ga je uznemirilo to što je u nekim zemljama EU, od Britanije do Poljske, došlo do ponovnog uspona desničarskog etnonacionalizma, za koji se smatralo da je otišao na smetlište istorije. Kada je Britanija 2016. glasala za napuštanje EU, Soros je zaključio da je „dezintegracija EU praktično nezaustavljiva“. Ispostavilo se da, uprkos Sorosovim nadama, EU ipak nije bila model uspeha otvorenog društva.
On je i lično iskusio rasistički autoritarizam koji je tokom poslednje decenije postao pretnja ne samo za EU, već i za evropsku demokratiju uopšte. Od 2010. ovaj slavni filantrop je više puta ulazio u javne okršaje sa Viktorom Orbanom, autoritarnim, antiimigranski nastrojenim premijerom Mađarske. Nedavno je optužio Orbana da „pokušava ponovo da uspostavi lažnu demokratiju koja je vladala Mađarskom u periodu između dva rata“. U svojoj kampanji za poslednje izbore Orban je demonizovao Sorosa služeći se antisemitskim stereotipima i tvrdeći da on u tajnosti kuje plan da pošalje milione imigranata u Mađarsku. Takođe, Orban je zapretio da će zatvoriti Centralnoevropski univerzitet (koji njegova vlada podrugljivo zove „Soros univerzitetom“), a parlament je nedavno doneo novi paket antiimigrantskih zakona poznatih pod nazivom „Stop Sorosu“.
Ali dok Orban ugrožava mađarsko otvoreno društvo, Donald Tramp predstavlja pretnju otvorenom društvu kao takvom. Soros je pripisao Trampovu pobedu štetnim efektima tržišnog fundamentalizma i ekonomske recesije na američko društvo. U kolumni iz decembra 2016. on kaže da su Amerikanci glasali za Trampa, „prevaranta sa diktatorskim ambicijama“, zato što „izabrani lideri nisu uspeli da ispune legitimna očekivanja i težnje birača, što je onda ove navelo da se razočaraju u dominantne verzije demokratije i kapitalizma“.
Po Sorosu, umesto da pravično raspodele bogatstvo nastalo globalizacijom, „pobednici“ kapitalizma su propustili šansu da „gubitnicima ponude kompenzaciju“, što je dovelo do drastičnog porasta nejednakosti na nacionalnom nivou, a zatim i do širenja osećanja gneva. Iako je verovao da su „američki ustav i institucije dovoljno jaki da se odupru napadima izvršne vlasti“, on je bio zabrinut da će Tramp napraviti savez sa Putinom, Orbanom i drugim autoritarnim liderima, što bi skoro u potpunosti onemogućilo izgradnju globalnog otvorenog društva. Jasno je da je u Mađarskoj, SAD i mnogim delovima sveta koji su privlačili Sorosovu pažnju i investicije ovaj projekat trenutno zaustavljen.
***
Sorosova dalja putanja je nejasna. Na prvi pogled, neki skorašnji potezi ukazuju da se on pomerio u pravcu levice, naročito u domenu reforme pravosuđa i pomoći izbeglicama. Nedavno je napravio fond zpodršku kampanji Lerija Krasnera, radikalnog tužioca iz Alabame, i podržao 3 slična kandidata za tužioce u Kaliforniji. Takođe juložio 500 miliona dolara u ublažavanje svetske izbegličke krize.
S druge strane, neki njegovi potezi pokazuju da je i dalje veran tradicionalnoj Demokratskoj partiji, koja naprosto nije sposobna da adresira probleme sa kojima se u ovom trenutku suočavamo. Tokom stranačkih izbora za demokratskog predsedničkog kandidata 2016. javno je podržavao Hilari Klinton, a nedavno se obrušio i na potencijalnu predsedničku kandidatkinju Kirsten Gilibrend zbog toga što je tražila od Ala Frankena da podnese ostavku nakon što je otkriveno da je seksualno uznemiravao voditeljku Lien Tviden. Ako Soros nastavi da finansira uistinu progresivne projekte mogao bi da značajno doprinese razvoju otvorenog društva; ali ako odluči da brani banalni establišment Demokratske partije doprineće daljoj degradaciji američkog javnog života.
Tokom svoje duge karijere Soros je načinio mnoštvo mudrih i uzbudljivih intervencija. Iz demokratske perspektive, međutim, činjenica da je samo jedna bogata osoba u stanju da izvrši toliki uticaj na javno odlučivanje izgleda zastrašujuće. Sam Soros je prepoznao da je „veza između kapitalizma i demokratije u najboljem slučaju slaba“. Problem za milijardere poput njega jeste pitanje šta da rade sa ovom informacijom. Otvoreno društvo zamišlja svet u kojem svako od nas prepoznaje ljudskost svih drugih i odnosi se prema njima kao prema jednakima. Međutim, ako se većina ljudi bori oko poslednjih komada sve manjeg kolača, teško je zamisliti kako bismo mogli da stvorimo svet u kojem bi Soros – ili bilo ko od nas – želeo da živi. U ovom trenutku, Sorosovi kosmopolitski snovi ostaju samo to – snovi. Pitanje je zašto je to tako, a odgovor bi mogao biti da je otvoreno društvo moguće samo u svetu u kojem nikome – ni Sorosu, ni Gejtsu, ni DeVosu, ni Zakerbergu, ni Bafetu, ni Masku, ni Bezosu – nije dopušteno da postane toliko bogat.
Odgovor Džordža Sorosa na ovaj tekst.
Daniel BessnerThe Guardian, 06.07.2018.
Preveo Rastislav Dinić
Peščanik.net, 25.07.2018.

Monday, July 30, 2018

In memoriam: Oliver Dragojevic



Svojim pjesmama je obiljezio nase zajednicko odrastanje, ljubavi, druzenja...

Bio je dio nase generacije, ali su ga je  prihvatile i mladji, pa i generacija nase djece...

Zajedno sa svojim pjesmama zivjece vjecno.

Sunday, July 22, 2018

Dragi moj gradonacelnice,



(posto pretpostavljam da moj blog ne citas (a i zasto bi!), poslacu ti link prema blogu na email tvog kabineta sa nadom da ces ga ipak procitati.)

Javljam ti se jer k'o velim kolege smo, pa vjerovatno oscilujemo na pribliznim frekvencijama i pogledi na zivot, ovaj nas svakodnevni, trebali bi nam biti slicni. Koliko god su nam zivotni putevi razliciti, mislim da bismo mi na neke zivotne situacije trebali gledati iz slicnih uglova. Sta je to uticalo da se nasi pogledi toliko razlikuju, ja to ne mogu dokuciti.

Najnoviji primjer nase razlike u gledanjima je strasna buka koja se nocima siri Banjalukom, buka koja ne dozvoljava da se u ovim vrelim i sparnim nocima otvori prozor, a i kad se zatvori ona je tolikog nivoa da se od nje ne moze spavati. Ovih dana radi se o buci sa Kastela gdje se odrzava Demofest. Neke druge prilike to je koncert u Akvani, na poljani ispred Kastela, bilo gdje u gradu...

Nisam citao, ali sam, od meni pouzdanih osoba, cuo da si ti na primjedbe gradjana da ih ovolika buka u gradu uznemirava i da im smeta, odgovorio da se na to moraju priviknuti jer je to cijena zivota u gradu.

Ovaj tvoj odgovor me podstaknuo da ti se javno obratim.

Prvo, u kom to gradu svijeta si ti naucio da se jedan koncert, sa jednog mjesta, cuje u cijelom gradu kao sto se to sada desava u Banjaluci? Sjecam se da su nekada vasari i ringispili u nasim malim mjestima i selima pravili buku od koje cijelo selo nije spavalo ali ne znam grad, osim nekih balkanskih, u kome je uzbunjivanje gradjana dozvoljeno do ranih jutarnjih sati kako to sada dozivljavam u Banjaluci. Za razliku od tebe, ja bih Banjaluku danas, zbog tih bucnih festivala i manifestacija kulture poredio sa selom - a ne gradom kako ti to cinis.

Drugo, kolege smo. Obojica smo ucili od osnova do teorija akustike. Vjerovatno obojica pratimo i nova tehnoloska dostignuca u toj oblasti. Zapravo, ja pratim. Ne znam da li ti imas vremena za to. Zato cu ti, za svaki slucaj, reci da i osnove akustike, a posebno najnovija dostignuca u toj oblasti, omogucavaju da se zvuk filtrira,  podesi, usmjeri, mjeri, snaga kontrolise...Da se publici koja je dosla na manifestaciju omoguci nesmetano slusanje, a da se pri tom nivo buke u okolini mjeri i kontrolise da bi bio ispod odredjenog (unaprijed definisanog) nivoa. Ne znam, vjerovatno ti znas, postoji li zakonski akt kojim se definise nivo buke u gradu Banjaluci. U gradovima svijeta ta je oblast definisana i strogo kontrolisana. Tacno se zna maksimalni nivo buke u decibelima, kao i vremensko ogranicenje do kada je buka dozvoljena.  U vecini svjetskih gradova do 23 sata. Ni minut duze. Na prigovore gradjana gradskoj inspekciji odgovaraju inspektori koji izlaze na lice mjesta, mjere nivo buke i ako ona prelazi definisanu granicu, daju organizatoru priredbe ili gradjevinskih radova rjesenje da taj nivo u roku od 5 minuta podese ili zaustave manifestaciju ili gradnju. Osvjedocio sam se da u svjetskim gradovima  to radi zaista tako, jer je oblast akustike i regulativa u akustickim studijima, radnoj i zivotnoj okolini oblast kojom sam se godinama bavio. Ti vjerovatno nisi, i zato ti se i obracam da te posavjetujem kao kolega da se, prije nego sto nesto odobris, prije nego sto odgovoris svojim sugradjanima posavjetujes sa strucnjacima iz oblasti akustike. A Banjaluka ih je puna...

Trece, znam da Banjaluka ima mnogo vecih problema od akustike, ali isto tako znam da se ovaj tip problema tehnicko-pravnom regulativom moze preventivno sprijeciti - prije nego postane problem. Slicno, kao na primjer, osvjetljenja javnih povrsina. Znam, na primjer, za problem rasvjete nekih fudbalskih  i drugih igralista u Banjaluci, postavljenih  prenisko i usmjerenih direktno u stanove susjednih visekatnica. U jednom od tih slucajeva, na dugotrajne primjedbe gradjana napravljeno je kompromisno rjesenje koje ni dan - danas nikoga ne zadovoljava. A da je i to regulisano onako kako se to radi u gradovima i naseljima svijeta do problema ne bi ni doslo jer dozvola za izradu takve rasvjete ne bi ni bila izdata, niti bi takva rasvjeta bila pustena u rad. Dakle ponovo - preventivno je jednostavnije, djelotvornije i jeftinije...

Cetvrto, mozda i najvaznije. Kakav se primjer pogresnim odnosom prema jednom jednostavnom i lako rjesivom problemu daje mladima koji ce nas naslijediti? Ako gradonacelnik grada kaze da je normalno da onaj koji zivi u gradu trpi buku, jer je to zrtva koja se mora podnijeti ako zelis zivjeti u gradu, onda je isto tako normalno da grupa mladih, iznese pojacalo i pravi buku i preglasno pusta muziku do ranih jutarnjih sati usred stambenog naselja...A to se ucestalo desava u nasoj Banjaluci.

Dragi moj gradonacelnice, u svjetskim gradovima, na koje bi se ti vjerovatno zelio pozvati, prvi postulat je zastita privatnog zivota i mira gradjana. Sve drugo je prilagodjeno tome. A ne obrnuto, kako ti to zagovaras! Naravno i u tom svijetu se desavaju i mnoge lose stvari, pa i narusavanja reda i mira, ali gradonacelnik to nikada nece pravdati na nacin kako ti to radis.

Dakle, dragi moj kolega, nas fakultet nas je ucio kako da uocimo problem, analiziramo ga, koristeci struku i nauku nadjemo rjesenje, primijenimo rjesenje, mjerimo rezultate i odrzavamo sistem... Na tom nasem fakultetu smo ucili razliku izmedju znanja, pameti i mudrosti. Ucili smo univerzalne, ne samo elektronicke, zakone, primijenjive na svakodnevni zivot, pa i rukovodjenje gradskom upravom jednog malog, ali nama obojici dragog grada. Koliko smo od svega toga naucili, i koliko toga primijenjujemo u svakodnevnom zivotu, zavisi od nas samih...

Pozdravljam te uz zelju da ovo moje javno obracanje shvatis dobronamjernim,

Predrag Canak



Monday, July 16, 2018

Ex Yu

Juce je bio veliki sportski dan za dvije drzave nastale raspadom Jugoslavije. Hrvatska je, iako porazena u finalu od Francuske osvojila drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u fudbalu u Rusiji, sto je ogroman uspijeh istorijskih sportskih (a koliko vidim i drugih) razmera. Djokovic se nakon duge pauze vratio u vrhunsku formu i pobijedio u Vimbldonu. Jos jedan uspijeh ogromnih razmjera za sve one koji prate sport. Sta covjek, neopterecen nacijom vise da ocekuje i sta ga vise moze obradovati od ovakva dva uspijeha!

Cesto ponavljam da sve zemlje nastale raspadom Jugoslavije i dalje, na svoj nacin, smatram svojima. I dalje navijam za sve te zemlje na sportskim takmicenjima. Kad igraju jedni protiv drugih navijam za onu cija mi se igra i ponasanje na terenu vise svide. Ponekad mi je potpuno svejedno ko ce pobijediti. Da li je moje ponasanje normalno - ja to ne mogu suditi, ali je tako... |Tako isto se odnosim, ne samo prema sportistima i sportovima, vec i prema drzavama. Ni jedna od tih novih drzava, pa cak ni moja BiH, nije u mom srcu ono sto je nekad bila. Ali svaka od njih je tom istom srcu bliza od bilo koje druge drzave svijeta, izuzimajuci moju novu domovinu i otadzbinu Kanadu.

Sinoc sam, za vrijeme i nakon finalne utakmice Svjetskog prvenstva u fudbalu, nasao i potvrdu da je to bas tako. Za vrijeme utakmice sam bio razocaran kad je lopta tresla Subasicevu mrezu, a radovao kad se tresla mreza Francuza. Smatram to normalnim - i nista vise. Nakon utakmice, gledajuci kako se ponasa predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarovic osjetio sam strasnu sramotu. Da se predsjednik Francuske ili Rusije tako ponasao ne bih se sramotio. Smijao bih se do suza kao da gledam Monty Pythonse ili Benny Hilla... Ovako, mahinalno sam okretao glavu da ne gledam... Ona se ponasala koa da je vruci cheerleader a ne predsjednik drzave. Kao sto sam davno, nakon sto je izabran za predsjednika, rekao i zapisao da bih bio ponosan da mi je predsjednik Ivo Josipovic, isto tako sam sinoc osjecao stid...

Znam, mnogo je politicara i  predsjednika danas u svijetu koji su prije za reality show programe negoli da vode i predstavljaju drzave. Vecina njih, kao na primjer Trump, me samo zabavljaju ili, zbog posljedica njihovih odluka na citav svijet, me plase. Sto se stida tice, neka se za njih stide oni koji su ih izabrali...

Pogledajte galeriju Kolindinih slika od sinoc koje danas kruze svijetom i prosudite sami.













Goran Trkulja: Oslobadjanje naroda ili...

...ko je glavni Bája na karnevalu smrti u Republici Srpskoj?

Nekoliko puta je strijela pravde na skupu „Pravda za Davida“ na banjolučkom
Trgu Krajine u subotu, 7. jula pogodila u sam centar zla. Ipak na ono što je
stvarni uzrok nepravde i stvarna mjera države najjasnije je ukazala majka
pokojnog Davida Dragičevića, Suzana Radanović porukom predsjedniku
Republike Srpske: „Mile, Milorade, mislila sam da si glavni Bája ali nisi.
Lukač je glavni Bája!“
Za one koji ne znaju ili su zaboravili, sprski entitet u Bosni vodi čovjek
koji sebe biračima preporučuje dokazujući da je on „glavni Bája ovdje“.
On svoje podanike u srpskom entitetu laže da Republika Srpska
(samo što nije) država, a njegova desna ruka se kune da se u toj
(samo što nije) državi život svakodnevno poboljšava i produžuje!
A i nezaposlenih je sve manje, toliko malo da su je oni koji još nisu
odlaskom u inostranstvo smanjili broj prijavljenih na birou rada
prozvali “Biserka”. Nadimak koji će je pratiti sve do (političke) smrti.
Na stranu sad to što u kvazidržavnoj tvorevini kakva je Republika
Srpska demokratski sistem ne počiva na odvojenosti zakonodavne,
izvršne i sudske vlasti nego su one isprepletene privatnim vezama
gdje svako svakog zna i svako svakog „drži u šaci“. Na stranu i to što
ogroman dio stanovništva, sastavljen od nesrećnika, bivših boraca,
raseljenika i izbjeglica, porodica koje su u ratu izgubile sinove i kćeri,
ratnih invalida i djece rodjene poslije rata hoće da vjeruje da imaju
ono „za šta su se njihovi očevi i braća (kao da žena nije ni bilo) borili“.
Pa imaju obavezu da tu izborenu kvazidržavu, po nekoj morbidnoj
analogiji sa prošlošću, „čuvaju kao zjenicu oka“. Na stranu sad sve
te zablude i laži. Činjenica jeste da takva državna tvorevina, u formi
državinog entiteta, opstaje već skoro četvrt vijeka. Ali je činjenica i
to da ona postoji isključivo zahvaljući zabludama i strahu svih ovih
gore pobrojanih grupa stanovništva. Zablude i strah su neophodan
uslov opstanka i države Bosne i njenih entiteta u kojima su korupcija
vladajuće manjine i ugnjetavanje zaludjene i uplašene većine gotovo
pa ugradjene u sistem.
Etnički ešaloni kao zidari straha
Kada su se ono, prije koju godinu, socijalni protesti u Tuzli, a potom
i u Sarajevu, preobrazili u gradjanske plenume kao izvorne organe
lokalne samouprave i začetke moguće nove državne strukture,
politička vlast, trojna i ujedinjena, uz pomoć specijalnih jedinica,
stala je zajednički u odbranu te dejtonske, korumpirane Bosne od
nezaposlenih i obespravljenih radnika, osviješćenih studenata i
nekolicine intelektualaca. Policijski specijalci bili su samo prvi ešalon
u odbrani takve države i ma kako surovi, jaki, nabildani i spremni bili,
oni tu državu ne bi odbranili. Kao što ni onu državu u Beogradu,
oktobra 2000 nisu odbranili pripadnici Jedinice za specijalne namjene,
te strašne „crvene beretke“ sastavljene, pokazaće se, od članova
kriminalnog Zemunskog klana pod vođstvom Milorada Ulemeka.
„Specijalci“ ne mogu odbraniti ni jednu državu od njenih gradjana
prosto zato što bi je morali braniti od vlastitih majki i očeva.
Ovu Dejtonsku Bosnu od njenih gradjana, a za račun etničkih vođa
koji svoje kvazidržavne prćije vode kao vlastite feudalne posjede sa
sve kmetovima i lokanim kneževima, odbranili su oni iz drugog i
trećeg državnog ešalona: kvazi-etno-intelektulci i vjerski vodje.
Prvi udarajući u etničke talambase, a drugi trubeći o vječnom miru,
ljubavi i pravdi koju istinski vjernici (a to su oni koji priznaju
ovozemaljsku vlast oličenu u simbiozi države i bogomolje) ostvaruju
u Alahu odnosno Isusu.
U Republici Srpskoj plenumi nisu ni dobili šansu. Ovdje je za radnički
bunt nedostajala neophodna kritična masa, a kadrovski uništen
Univerzitet u Banjaluci nije mogao da obrazuje generaciju studenata
koja razvija bunt kao prirodni i studentskim godinama pripadajući
oblik otpora. Strah je ogroman, a apatija sveopšta, mislio sam i pisao, tada.
Anonimusi i oslobadjanje naroda
Gledajući manifestaciju bunta i protesta u centru Banjaluke, na trgu koji
je u narodu dobio ime “Davidov trg”, shvatio sam šta je mislio kulturolog
Srdjan Šušnica kad mi je rekao da se politički kontekst u odnosu na
predizborno vrijeme 2014 promijenio. Shvatio sam to zapravo već dan
ranije, gledajući performans banjolučkih „anonimusa“. Performans pet
glumaca posvećen Davidu Dragičeviću, njegovim roditeljima i prijateljima
i njegovom stradanju bio je kombinacija teatarskog ćutanja i video materijala.
Petoro glumaca ogrnutih u crne ogrtače s kapuljačama na glavi i maskama
„anonimusa“ na licu, iako bez izgovorene riječi, uputili su na improvizovanoj
pozornici jasnu poruku: Davida su ubili oni koji se kriju iza maski na
karnevalu smrti u koji se pretvorio naš život. Jahači apokalipse vladaju
našim životima i prijete da unište naš svijet. Da bismo se odbranili
moramo im strgnuti maske s lica i ogoliti ih u njihovoj laži. Time se
oslobadjamo zablude i sveopšteg straha koji bosansko društvo u oba
entiteta drži u stanju obamrlosti.
Kad govna dodju do usta paklom odzvanja: ne talasaj!
Metaforu anonimusa na narodni govor prevela je, sa govornice na
Davidovom trgu njegova majka, Suzana Radanović: pravi Bája nije
onaj koji se za njega izdaje već onaj koji se krije iza maske, a ime
mu je Dragan Lukač i ministar je policije. Prevodeći poruku
anonimusa Suzana je, čini se, razriješila i zagonetnu poruku
Davidovog oca Davora koji već neko vrijeme ponavlja „da izbora
u oktobru neće biti ako ne bude pravde“.
Drugim riječima ako se ne oslobodimo straha i ne strgnemo maske
sa lica svih lukača, izbori nam neće ni trebati, poruka je Grupe za
Davida. Isto važi i u obrnutom smijeru: ako se oslobodimo, nama više
neće vladati Bája, zvao se on Milorad Dodik ili Dragan Lukač.

Saturday, July 14, 2018

Vise od igre!

Moram prvo reci da vec godinama ne pratim fudbal (nogomet). Rijetko u Torontu pogledam neku od utakmica evropskih kupova. Prepoznajem samo nekolicinu najaboljih svjetskih  igraca. Izgubio sam kontakt sa tim sportom koga sam nekada volio i koji mi je, nakon kosarke, bio najdrazi i najblizi sport. Nisam cak ni znao da se u isto vrijeme kad smo planirali boravak u Istri odigrava Svjetsko prvenstvo u fudbalu. I sad, posto svi pricaju o utakmicama, o nogometu, pocnem i ja od pocetka da gledam utakmice. Posto hrvatska reprezentacija ode najdalje odgledah sve njene utakmice. I zavolih njihovu igru, energiju, borbu do fanatizma, kvalitet.... sve sto ti treba da navijas za nekoga. Na terenu, momci normalni sportisti, ne primjecujem nista sto bi me odgurnulo od njih. Komentatori na HRT2 uglavnom korektni sve do pobjede nad Rusijom kad jedan od njih (ne pamtim mu ime, a i nije bitan) podje svoj strucni komentar utakmice rijecima:"Prvo se zahvalimo Gospodinu koji je uslisio nase molbe i pomogao nasim momcima da pobijede." Istog trenutka sam prebacio na drugi kanal! Nisam prebacio ni kada sam vidio domoljubive izvjestaje o euforicnom slavlju, ni kada je Kolinda skakutala i ljubila oznojene igrace, ni kada sam vidio na TV Tomsona i cuo da se njegovim hitovima proslavlja uspijeh reprezentacije, ni kada sam vidio na TV navijace u Rusiji koji se ostre pred utakmicu sa :"U boj, u boj - za narod svoj!"... ni, mnogo drugih stvari kad sam shvatio da ovo nije samo nogomet, da se uspijeh nogometne reprezentacije slavi mnogo drugacije i da ga neki koriste za potpuno druge ciljeve. Nakon svake nove pobjede hrvatske nogometne reprezentacije euforija raste a kontrola opada... Nakon histericnih reakcija koje sam cuo u komsiluku gdje trenutno stanujem, nakon izvjestaja o neobuzdanoj euriji u raznim gradovima Hrvatske, poceo sam se osjecati sve manje sigurnim cak i ovdje u Istri. I sretan sto cu prije kraja svetskog prvenstva napustiti Hrvatsku. Koliko god i dalje zelim da hrvatska reprezentacija postane svjetski prvak jer ta je drzava nekada bila u sastavu drzave u kojoj sam rodjen i sretan zivio, koliko god Hrvatska ima odlican nogometni tim, ako ne i trenutno najbolji na svijetu - onda bar medju par najboljih, ne bih zelio cekati i gledati kako ce i na kome euforija zavrsiti... Tuzan sam sto se ovako osjecam... 

I da ne bude zabune, nemam ni promil sumnje da bi se isto desavalo da je, kojim slucajem, reprezentacija Srbije u finalu Svjetskog prvenstva. Sve je to Balkan, dragi moji... 

Kao potvrdu onoga sto osjecam ovih dana predlazem vam da procitate i clanak i clanak Viktora Ivancica, covjeka koji na Balkanu zivi svakodnevno, a osjeca se slicno kao ja koji sam ga davno napustio, ali mu se i dalje, i pored svega, vracam...

*****************************

Viktor Ivancic: Bajka na kvadrat

Mislim da ste povrijedili sve članke Poslovnika Hrvatskog sabora jer niste čestitali najveći uspjeh hrvatskog sporta. U ime kolega i kolegica, mislim da smo sjednicu trebali početi sa čestitanjem.’
Tim se riječima parlamentarni zastupnik HDZ-a Ivan Šuker obratio potpredsjedniku Sabora Furiju Radinu koji je vodio jučerašnje zasjedanje najvišega tijela vlasti. Radin je pokušao duhovitošću kamuflirati skrušenost. Rekao je:
‘Ja sam prvi među jednakima. Drago mi je da ste vi kao jednaki među jednakima na to podsjetili. I ne samo što čestitam hrvatskoj reprezentaciji za ogroman uspjeh, nego molim i vas da ih uzmete kao uzor.’
Tko zna kakva se kombinacija košmara i straha na nekoliko sekundi zakuhala u glavi manjinskoga zastupnika, pogotovo kada su se salom zavijorili svečani termini – ‘hrvatski sport’, ‘Hrvatski sabor’, ‘hrvatski nogomet’… Mudrije mu je pokazati se prikladno priključenim: em je Talijan, em bi se htio vratiti doma bez šavova na čelu.
Da je Furio Radin kojim slučajem reagirao drugačije, da je zastupniku Šukeru na primjer rekao: ‘Daj, Ivane, nemoj me zajebavati!’, ili: ‘Nismo na tribinama, pobogu, nego u parlamentu!’, ili čak: ‘Oprostite, kolega, ali moje navijačke simpatije sinoć su bile na strani Engleza!’, vrlo je vjerojatno da bi u visokome zakonodavnom tijelu potekla izdajnička krv.
Zbog pomanjkanja diplomatskog talenta, mnogo lošije od Radina prošao je sveprisutni javni mislilac Žarko Puhovski. Nakon što je uoči polufinalne utakmice u razgovoru s novinarom Zoranom Šprajcom u emisiji RTL Direkt sasvim razložno konstatirao da ‘oko reprezentacije imamo nacionalistički naboj’, da ‘imamo reprezentaciju koja nastupa kao reprezentacija HDZ-a, a ne Hrvatske, jer pozdravljaju himnu na način na koji je pozdravljaju članovi HDZ-a’, te da ‘niz desničarskih portala zadnjih dana ističe kako Hrvatska jedina ima pravu reprezentaciju jer ima samo bijele igrače’, niz desničarskih portala otvorio je pravedničku baražnu vatru, mada ni mainstream mediji nisu zaostajali. Kolumnistica Jutarnjeg lista, recimo, podsjetila je Puhovskog da nogometaši igraju za Hrvatsku, a ne za Partiju.
Narod.hr, pak, zasjekao je mnogo dublje: loš navijač optužen je da je bio jedan od krunskih svjedoka na suđenju hrvatskim rodoljubima ‘72. godine, da je ‘slao kolege na robiju’, da je prokleti Jugoslaven koji je osnivao zloglasni UJDI, da je bio u bliskim odnosima s Vojislavom Koštunicom, da je kao član HHO-a rovario protiv Hrvatske, da je svjedočio protiv hrvatskih heroja pred Haškim sudom i tom prilikom pljuvao po Oluji… Mislilac Puhovski, uglavnom, nije napadnut kao netko tko eventualno pogrešno misli, već kao okorjeli neprijatelj Hrvatske, čija razmatranja o nogometnoj reprezentaciji – ponajprije stoga što zvuče neumjesno objektivno – imaju nedvosmislen protudržavni naboj.
S nešto manje intenziteta isti je portal nalupao i sociologa Dražena Lalića, makar se ovaj, prepun prigodne snishodljivosti, u razgovoru za Hinu ubio od dokazivanja da atmosfera oko reprezentacije ni po čemu ‘nije nacionalistička’, da je u tom pogledu raspoloženje u timu ‘pluralno’, što ‘odgovara pluralnosti hrvatskoga društva’, pa ni dlanovi na prsima kod intoniranja himne ne smiju biti korišteni za zlonamjerne komentare. Iskopali su mu – avaj – tekst objavljen prije godinu dana u Večernjem listu gdje je Lalić tvrdio kako su ‘desničari isforsirali držanje ruke na srcu pri izvođenju himne producirano kao ‘izraz narodne duše”, što ne samo da je netočno, već je i neoprostivo.
Prešlo se zatim i na susjede, te je za beogradskoga sportskog novinara Milojka Pantića – nakon njegove opservacije o tome kako balkanski političari na sportskome polju obično njeguju ‘plitkoumni populistički nacionalizam’ i kako nije moguće zamisliti modernoga europskog državnika koji ‘ulazi u svlačionicu i grli i ljubi oznojene sportaše’ (kao što je to nakon utakmice s Danskom učinila Kolinda Grabar-Kitarović) – ustanovljeno da je ‘za vrijeme Miloševićevog zločinačkog režima bio važna faca režimske utvrde, dakle, RTS-a’. Osim toga, navija za ‘Crvenu zvezdu’ i ‘rado se druži sa Vukom Draškovićem’.
Direktno.hr, opet, fokusirao se na Vesnu Pusić koja u svojoj čestitci nogometašima na Twitteru, prema sudu komentatorice portala, nije iskazala dovoljnu dozu oduševljenja. ‘U danima kad Hrvatsku ne glorificiraju samo Hrvati, nego nas respektira i veliča cijeli svijet, bivša ministrica vanjskih poslova RH još uvijek ima potrebu ograditi se od činjenice da čak i ona pokazuje znakove veselja zbog veličanstvenog uspjeha Hrvatske u Rusiji.’ Normalna stvar, jer ista je ‘poznata po izjavi o agresiji Hrvatske na BiH’.
I tako. Uz buku petardi, sirena, navijačkih urlika i Thompsonovihrefrena čuje se sve glasnije karakteristično struganje. Intenzivno se oštre noževi za one koji u ovim danima ponosa i slave ‘ne mogu obuzdati svoju zajedljivost’.
Dan nakon pobjede protiv Engleske najtiražniji dnevni list na naslovnoj stranici objavljuje golemi (logički nejasan, ali svima razumljiv) naslov: ‘Mi smo Hrvati!’ Kolumnistica dnevnika poziva hrvatske navijače da se ‘maksimalno vesele’, jer – dodaje zlokobno, valjda i škripeći zubima – ‘neki to naprosto ne mogu’. Na jutarnju sjednicu Vlade ministri dolaze odjeveni u karirane majice. Furio Radin u obližnjem parlamentu u zadnji čas spašava živu glavu…
Opći manjak osjećaja za realnost nezagriženima ulijeva strah u kosti. Donedavno spokojni građani koji o sportu pojma nemaju na brzinu uče pravila nogometne igre. Grozničavo memoriraju imena fudbalskih velikana. Panično ulijeću u najbliže dućane kupiti štogod kockasto. Nacionalni trijumf je tako veličanstven da nitko nema pravo na zločin nepripadanja.
Društvo se dijeli na navijače i četnike, s tim što se ovi drugi broje u promilima promila. Nije isključeno da će dobrovoljačke patrole sljedećih dana kružiti ulicama i kontrolirati širinu sretnih osmijeha na licima prolaznika.
Usudiš li se o hrvatskoj nogometnoj ‘repki’ kazati bilo što osim hvalospjeva – nadrljao si. Usudiš li se o hrvatskoj nogometnoj ‘repki’ ne kazati ništa – nadrljao si. Tko ne slavi ‘vatrene’, gorjet će na lomači.
Euforija po uhodanoj šemi poprima konture hajke; slavljenička ekstaza hrli prema harangi. Jedan od slađih elemenata pobjede je sloboda lova na izdajnike. Skeptični su nepoželjni. Indiferentni još i više. Poročan je svatko tko se ne odaje frenetičnome navijaštvu. Tko remeti bajku, jebat ćemo mu majku!
U punome su pogonu sva sredstva javnog uniformiranja. Političari u kariranim dresovima, novinari u kariranim dresovima, akademici u kariranim dresovima, Radin u kariranom znoju, svi proslavljaju princip nacionalnog zajedništva: građane dresirati, izrode adresirati.
Kolektivni odnos prema hrvatskome nogometnom uspjehu replika je kolektivnog odnosa prema tzv. domovinskom ratu: uspostavljena je svetinja, a oni koji je dolično ne štuju svrstavaju se u neprijatelje koje valja uništiti. Hrvati su, bez izuzetka, dužni pasti na koljena od ushićenja. ‘Naši momci’ s ruskih nogometnih travnjaka izjednačeni su s ‘našim momcima’ iz legendarnih ratnih postrojbi – dirneš li u njih, svakog si iskrenog rodoljuba zlikovački ranio u srce, državotvorni organ koji kuca samo za domovinu.
Reporter Hrvatske televizije Edi Škovrlj ne libi se to dodatno naglasiti. U izvještaju s navijačkoga slavlja u Zadru za nedjelju najavljuje ‘Oluju svih oluja’. Nakon nekoliko uvrijeđenih reakcija iz Srbije – i nijedne iz Hrvatske – portal koji je iskasapio Žarka Puhovskog zazveckao je naslovom: ‘Zar smo došli do toga da se više ni Oluja ne smije spomenuti na HRT-u?!’
Sve je dakle spremno za nedjeljno finale. Na snazi je pravilo: tko nije u kvadratićima, bit će u komadićima! Ili si pod zastavom, ili si pod istragom!
Poželimo stoga, sigurnosti radi, da se ‘naši momci’ vrate iz daleke Rusije s titulom svjetskih prvaka. Histeriju pišu pobjednici.

(Pescanik)