Most Radija Slobodna Evropa: Kako je biti Srbin u Hrvatskoj i Hrvat u Srbiji

O položaju Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji sa novinarom Omerom Karabegom razgovarali su Boris Milošević (predsjednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj) i Tomislav Žigmanov (predsjednik Demokratske zajednice Hrvata u Vojvodini).

Omer KARABEG: Koliko danas ima Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji i koliko ih je bilo u bivšoj Jugoslaviji?

Boris MILOŠEVIĆ: Koliko točno danas ima Srba u Hrvatskoj jako je teško reći s obzirom da je zadnji, službeni popis stanovništva bio 2011. i s obzirom da otkad je Hrvatska ušla u EU imamo veliki val iseljavanja. Ali službena brojka je negdje oko 196.000 što je za nekih 400.000 manje nego što ih je bilo 1991, kad je u Hrvatskoj bilo 600.000 Srba.

Tomislav ŽIGMANOV: Prema podacima popisa pučanstva iz 2011. u Srbiji ima 57.900 građana koji su se izjasnili kao Hrvati, a prije 50 godina, 1961, bilo ih je 186.000. Više od dvije trećine Hrvata nestalo je iz Srbije u posljednjih 50 godina pri čemu Srbija nije bila izravno uključena u rat, niti su se na njenom teritoriju odvijale ratne operacije. To je posljedica asimilatorske politike i činjenice da su Hrvati u Srbiji 1990-ih godina bili izloženi etnički motiviranom nasilju s elementima etničkog čišćenja.

KARABEG: Da li su Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji ravnopravni građani?

MILOŠEVIĆ: Prema ustavu i zakonima Srbi imaju zagarantirana prava kao i Hrvati, ali u praksi vrlo često osjete da su predmet ili diskriminacije ili stigmatizacije. Uzmimo primjerice zapošljavanje u državnoj službi. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina propisuje proporcionalnu zastupljenost. To znači da bi 4,36 posto Srba trebalo biti zaposleno u državnoj službi, a zaposleno ih je duplo manje - svega 2,1 posto.

ŽIGMANOV: Hrvati u Srbiji su isključeni iz svih procesa donošenja odluka. Nismo zastupljeni ni u jednom dijelu odlučivanja na nacionalnoj, pokrajinskoj i lokalnoj razini vlasti. U Hrvatskoj je to sretnije riješeno kroz institut zajamčenih mandata, pa predstavnici manjina imaju pravo da po principu pozitivne diskriminacije sudjeluju u vlasti. Hrvati u Srbiji to nemaju. U Subotici, gdje je naše političko i svako drugo sjedište, od 203 imenovane i izabrane osobe u lokalnim strukturama vlasti samo tri su predstavnici hrvatske političke stranke.

KARABEG: Da Ii su Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji izloženi pritiscima. Da li se osećaju nesigurno?

MILOŠEVIĆ : Definitivno. Imamo periode kad se stvori atmosfera u društvu da je govor mržnje dozvoljen, kad postaje normalno uzvikivanje Ubij Srbina, kad na takve grafite više nitko ne reagira, pa se onda ide stepenicu više i dolazi do fizičkog nasilja. Naravno, na položaj manjina najviše utječe stav vlasti prema manjinama. U jednom trenutku se činilo da će pristupanje Hrvatske EU učiniti društvo demokratski zrelijim, da će institucije ojačati - međutim, nakon ulaska u EU institucije su nam počele slabiti, ojačala je desnica i sve je glasniji govor protiv srpske zajednice.

KARABEG: Kako Hrvati reaguju na grafite poput onog "Ubij Hrvata da Šiptar nema brata" koji se nedavno pojavio u Novom Sadu, a kako reaguje vlast?

ŽIGMANOV: I Hrvati u Srbiji osjećaju nesigurnost. Marketinška agencija Faktor plus proljetos je objavila rezultate istraživanja o omraženosti pojedinih naroda Srbiji. Hrvati su, nažalost, po toj anketi ispali najomraženiji. Više od 50 posto građana Srbije misli o Hrvatima izuzetno negativno. U takvom društvenom ambijentu, u takvoj atmosferi Hrvati se boje očitovati svoj identitet i nisu spremni sudjelovati u borbi za manjinska prava. Što reći kad se pojave grafiti Ubij Hrvata da Šiptar nema brata, kad na nogometnim utakmicama to isto u horu uzvikuje nekoliko desetina tisuća ljudi, kad se na društvenim mrežama na taj način govori o Hrvatima, kad predsjednik jedne političke partije i osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj kaže da će intenzivirati činjenje ratnih zločina i počeće od mene i gospodina Nenada Čanka. A vlast sve to prešućuje.

KARABEG Koliko teške reči i uvrede koje razmenjuju Beograd i Zagreb utiču na položaj Srba u Hrvatskoj? Da li one još više pogoršavaju njihov položaj?

MILOŠEVIĆ: Naravno da poruke koje nimalo nisu prijateljske dižu tenziju u javnosti. Ti loši odnosi prelamaju se preko leđa manjina. Gledano iz ovdašnje perspektive nevjerojatno je kako se lako u hrvatskoj javnosti stvara mobilizacija oko bilo čega što dolazi iz Srbije. Ne mogu, međutim, reći da nije bilo i dobrih stvari.

KARABEG: Čini se da se razmena teških reči između Beograda i Zagreba pre svega vodi zbog domaće javnosti - da bi se u predizbornim vremenima dobili glasovi. Pri tome ni rukovodstvo Srbije, ni rukovodstvo Hrvatske ne vode računa koliko to ugrožava njihove manjine u susednoj državi?

ŽIGMANOV : Sigurno je, i tu ste u pravu, da unutarnjepolitički motivi generiraju jače i diplomatski problematičnije poruke. Pri čemu treba reći da se predstavnici vlasti u Beogradu neuporedivo češće i radikalnije tim služe. Predstavnici vlasti u Hrvatskoj rjeđe posežu za tumačenjem događaja, procesa i stavova u Srbiji. Takve poruke uglavnom dolaze sa margine političke scene i sa desnog medijskoga prostora.

(Radio Slobodna Evropa)

"Prijatelji" iz septicke jame!

Fejzbuk je  cudo!

Zahvaljujuci njemu obnovila su se mnoga stara prijateljstva,
smanjile su se kilometarske razdaljine izmedju starih prijatelja...
Uz pomoc fejzbuka nekadasnji prijatelji, poznanici,
pa i oni koji se nikada nisu poznavali postaju "prijatelji".
Fejzbuk pomaze da se covjek na najpopularniji nacin informise
o mnogim temama, pa i o onima koje ga nekada nisu interesovale.
Uz pomoc fejzbuka druze se i oni koji se u stvarnom zivotu
nikada nisu druzili, pa i oni koji se, da su se upoznali, nikada ne bi druzili.

Moj kriterij je da prihvatam prijateljstva
samo od ljudi koje poznajem ili sam ih poznavao,
bio s njima prijatelj, komsija,isao u skolu, poznavao bar "iz vidjenja",

Zahvaljujuci fejzbuku bolje sam upoznao i prijatelje i poznanike!
Uz pomoc fejzbuka neka prijateljstva smo ucvrstili,
neki poznanici su mi postali prijatelji -
ali su i neki prijatelji pokazali da ih nisam poznavao.

Nije to ni lose - sve je to zivot;
jedino sto se, uz pomoc fejzbuka, sve ubrza!

Na fejzbuku sam dozivio neke lijepe ali i ruzne stvari;
ruzne, po pravilu kad bih suprotstavio svoje misljenje, razotkrio laz,
glupost ili identitet laznog profila.
Tada, skoro po pravilu, slijedi salva napada najnize vrste,
lazi koje mogu pas"ti na pamet samo poremecenom umu.
I sve to javno, ponudjeno i onima koji ne poznaju ni tebe ni "prijatelja".

Ali nije to ni lose! Tako, ti "prijatelji" konacno otkriju svoje pravo lice
koje su do tada, iz ko zna kojih razloga, skrivali!

Nakon sto se povratis od pocetnog iznanadjenja i soka,
ubrzo postajes ponosan sto te takvi likovi napadaju,
pa makar to bilo i gnusnim lazima i klevetama!
Postajes svjestan da bi te bilo sramota da te takvi hvale!
("Sto je vise kleveta i lazi - Tito nam je miliji i drazi!")

Kako reagovati u takvim situacijama?!
Nikako! Sta god da kazes, a posebno ako se branis,
upadas u septicku jamu u kojoj takvi likovi zive i iz koje vire citav svoj zivot!

A ako ti stomak ne moze podnijeti i takve stvari - izbrisi fejzbuk iz svog zivota!
Ja, evo, jos nisam... "a ne zna se kada cu..." !

Biografije

Sve su biografije ustvari auto-biografije, 

jer ko bi znao sve one silne detalje iz necijeg zivota

osim onih koji su to dozivjeli  - ili izmislili!

Fikretovo pismo

Sa Fikretom Tufekom sam do rata devedesetih radio u Radio Banjaluci. Iako razlicitih zanimanja, iz razlicitih sredina, Fikret Tufek, novinar iz Sanskog mosta i Odgovorni urednik Radio Banjaluke, ja inzinjer iz Cajaveca, Sef Tehnike, brzo smo shvatili zajednicki cilj. Koristenje potencijala Bosanske krajine i programski i tehnicki razvoj, lokalne Radio Banjaluke. Republicko uredjenje BiH tada nije bas islo u korak sa nasim teznjama, jer BiH je bila centralizovana i iskakanje Radio Banjaluke iz lokalnog okvira i prerastanje u nekakvo regionalno glasilo, cemu smo mi tezili, nije bilo u skladu sa politickim uredjenjem republike i nije bilo rado prihvaceno u Sarajevu. No, i pored otpora, Radio Banjaluka je precutno prihvacena kao regionalna, jer joj je snaga predajnika omogucavala da se cuje u pola Evrope, sto se ni jednoj drugoj radio stanici u BiH, osim  Radio Sarajeva, nije dozvoljavalo. Ceste su i ponekad teske bile rasprave o statusu Radio Banjaluke, ali one nikada nisu imale nacionalni predznak. Jer i u Radio Sarajevu i u Radio Banjaluci su ravnopravno radili ljudi svih nacionalnosti. Sjecam se sa koliko je zara tada direktorica, a i sada nasa prijateljica,  Jelena Afgan,  branila taj status Radio Banja Luke. 
Ne znam zasto bas ovo sada pisem. 
Najvjerovatnije me potakao jos jedan kontakt sa Fikretom Tufekom, mojim drugom i radnim kolegom iz tih dana. On  danas zivi u Svedskoj i ponekad se, kad nam se putevi ukrste, sretnemo u Istri ili Banjaluci. Fikret i ja smo nase dobre kolegijalne odnose razvili u prijateljstvo bas onda kada su mnoga prijateljstva pucala. Ni jednog, ni drugog nacionalizam nije ponio. Cesto smo tada pricali o najvrucim temama, slusali jedan drugoga, dopunjavali, uvazavajuci misljenje drugoga, ispravljali, pitali i nalazili da nas nacionalne matice ne udaljavaju, jer shvatamo sta se desava; zapravo su nas, u to smutno doba cak i  zblizile - nas dvojicu, Muslimanu i Srbinu po nacionalnosti, a jugoslovenima po opredjeljenju . Fikret i u Svedskoj radi kao novinar. Sada je u penziji, ali i dalje pise.  Evo, s njegovom dozvolom, objavljujem poslednje pismo koje mi je nedavno poslao. 
****************************** 

Pozdrav poštovani i dragi Čanak,

Prelistah Blog ovlaš, i bijah pozitivno iznenađen, kako raznovrsnošću sadržaja, tako i pravom orijentacijom. Poznajući Predraga Čanka, inženjera i čovjeka, kazao bih ljudinu, i nisam previše iznenađen, jer bih kao novinar unaprijed smio potpisati sve ono što će Čanak pustiti da se objavi u pogledu moralnosti i visoke ljudskosti. To su atributi na kojima smo izgubli sadašnjost, prodajući je više nego jeftino za neizvjesnu budućnost.

Jugoslavija je bila, koliko-toliko država po mjeri, posebice kad se poredi s onim što se dešava „na brdovitom Balkanu“ nakon rata i svega onoga što nam se desilo. Posebna je odgovornost na svima nama koji smo bili članovi Saveza komunista, jer smo „šaptom pali“. Jeste to u mnogim pitanjima bilo jednumlje, ali puno bolje od današnjeg bijednog višeparijstva kroz gnusni i goli nacionalizam.

 Nažalost, čak i savremena socijademokratija u Evropi, iliti Europi, polako uzmiče pod najezdom desnice, posebno desnih vođa u cijelom svijetu koji polako zauzimaju primat. Partije stroge desnice, fašističke orijentacije, i u zemljama Nordena se bliže cifri od 20 procenata!

Živeći u Švedskoj, naučio sam da je u zemljama  Nordena (Sjevara), demokratija stvarnost, te da je njihov „kapitalizam“ ono o čemu smo sanjali u bivšoj nam Jugi, bar po pitanju socijalnih prava i jednakosti svih. Ono što me stalno začuđuje jeste da smo se svi mi sa prostora bišve Jugolsavije, i oni koji su došli i prije i poslije rata 1992-1995, pa i sukoba poslije toga – do kraja 20. vijeka, jako brzo „uklopili“ u društvene norme, što če reći, kad postoje zakoni, u pravim državama, naši ljudi žive u skladu s njima ne pitajući za nacionalnost. U zemljama Nordena često će radije zaposliti nas iz Juge nego svoje „rođene“ državljane, jer smo se iskazali radom, marljivošću i sposobnošću. Mladi su naša nada i budućnost, jer završavaju ovdje najprestižnije škole i fakultete. U Švedskoj je ca 85.000 osoba iz BiH, u Danskoj ca 25.000, u Norveškoj ca 20.000, a ima nas i u Finskoj i na Islandu, računajući samo dolaske nakon ratova 199-tih; ako se računaju i „radnici na privremenom radu“ (gasarbajteri), onda nas je u zemljama Nordena preko 200.000 s pordučja prethodne Jugoslavije. Sve više dolaze mnogi sa područja sedam država nastalih raspadom Jugoslavije, zadnjih godina ti su dolasci jako intenzivni, a zemlje Nordena, uz sve mjere „ograničenja“ dobivaju školovaniju radnu snagu od prosječne u svojim zemljama.

Ovo su samo razmišljanja „na prvu“, jer vrijeme neumitno prolazi, sve nas je manje na Balkanu, iliti „zemljama jugoistočne evrope“, a sve više na zapadu i sjeveru Evrope. Nekada me je teško „padalo“ kada o nama „Balkancima“ govore (i pišu) ovdje s primjesama podcjenjivanja, pa i s podsmijehom i sarkazmom. Nažalost, sve više uviđam, da su u mnogim „kritikama“, podosta u pravu! Znam da su Šveđani 1960-ti slali svoju delegaciju u Jugoslaviju da izučavaju naš model socijalizma, ali to su davna prošla vremena. Sada mi masovno dolazimo kod njih, da ovdje dostojno živim i učimo „školu života“! I mnogo više od toga, na čemu smo zahvalni. Učili su nas da smo najbolji u svemu, da smo najbogatiji u svijetu, da imamo najljepšu i najuređeniju zemlju, da smo u svemu „naj,naj“, da bi se, na vjetru Sjevera, ohladili i počeli uviđati da to baš i nije u svemu tako..!

Zamisli samo kada bi stanovnici Nordena imali takva prirodna bogatstva i klimu koju ima bivša Jugoslavija?! 
Kraja im ne bi bilo, ili bi počeli ratovati kao i mi koji od dobrote nismo znali kuda bi i šta ćemo...!

Fikret Tufek

SRĐAN PUHALO: Umorni smo Mile, de popusti malo

Gospodine Dodik,

Vidim da si nas opet odbranio od balija, istina ovaj put ti je pripomogo i Vučić, ali to ne umanjuje tvoje državničke sposobnosti. Nakon što si nedavno odbranio Drvar od ustaša, ostaje još da poraziš Amerikance, Nijemce, Britance, Soroša, pa da malo predahneš. 

Naravno, po ko zna koji put si nas odbranio od napada koje si sam izmislio, ali ni to nije važno, važno je da pobjeđujemo.

Kao lojalni građanin Republike Srpske želim da ti skrenem pažnju na neke stvari koje ti iz audija ili helikoptera ne vidiš ili ne želiš da vidiš. Elem, plašim se da srpski narod posustaje vođo naš, ne može da prati tvoju odlučnost, entuzijazam, patriotizam.

Valjda se to zove zamor materijala srpski članu Predsjedništva BiH?

Teško je svakih 15 dana braniti Republiku Srpsku od raznoraznih napada koji dolaze sprijeda, otpozadi, s bokova, odozgo i odozdo. Nekad je to bila jedna obojena revolucija po godini, a sada odbijamo napade na 15 dana. Ne spavamo Mile,  jer držimo širom otvorene oči i mrtvu stražu,  zbog raznih špijuna, izdajnika i sorošovaca koji vršljaju po našoj Republici Srpskoj.

Umorili su se i policajci koji platu dobijaju da bi nas štitili od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, pa masovno napuštaju policiju i idu da čuvaju Srbe, Hrvate i Bošnjake po njemčkim diskotekama.  Umorili su se i tužioci i već godinu i po dana čekamo da saznamo jel David Dragičević ubijen ili nije?

Odoše Dodiče ljudi iz Republike Srpske, ne samo zbog malih plata, loših uslova rada, već zbog stalnih tenzija koje ti i tebi slični Bošnjaci i Hrvati stalno proizvodite. Dragi Mile umorili su se Srbi od tvojih misija, vizija i državničkih odluka. Muka nam je od vaših deklaracija.

Umorni smo od istorijskih i presudnih izbora svake dvije godine. Nismo znali da je demokratija ovoliko zamorna. Umorni smo od cirkusa kojeg imamo u Narodnoj skupštini Republike Srpske, jer shvatamo da su nas legitimno izabrani prestavnici po ko zna koji put zajebali.

Muka je ljudima od vaših napada i odbrana, poželio se narod monotonije, dosade i mira.

Ako meni ne vjeruješ otiđi na granični prelaz Gradiška, naoružaj se strpljenjem, što kažu mediji i gledaj, kako Srbi, ali i Bošnjaci i Hrvati, s osmjehom napuštaju vjekovna ognjišta i blagodeti konstitutivnosti.

Muka je narodu, moj Mile, od namještanja tendera, od korupcije gdje moraš svakog namirit od direktora do portira. Umorili su se od nepotizma, gdje najbolji studenti, na intervjuima za posao, postižu najlošije rezultate. Umorio se narod od partijskog zapošljavanja, pa više i ne konkurišu na mjesta u javnim ustanovama. Umorio se narod da u najsavremenije bolnice na Balkanu, nosi svoje gaze, paracetamole, infuzije. Umorili su se od čekanja magnetne rezonance mjesecima.

I penzioneri su umorni od stalnog povećanja penzija, od kojih ne mogu da žive ko ljudi.

Umorio se narod od otvaranja tri puta istog autoputa, od spektakularnih otvaranja trafo stanica, gradskih mostova i kružnih tokova. Teško je podnijeti tolike građevinske uspjehe.

Izvini Milorade, ali mi ne možemo da pratimo tvoj tempo, uspori malo, alkohol više ne pomaže, a sve manje i antidepresivi.

Potpiši više mir s njima, od silne borbe, spinova i kampanja, silne radosti i silnih uspjeha, nemamo kad da pravimo djecu. Budi pronatalan.

Umorni smo Mile jer smo sve stariji, prosječna starost stanovnika Republike Srpske je 42 godine, sve bolesniji i sve nas je manje.

Umorili smo se od učenja istorije ispočetka, od svakodnevnih parastosa žrtvama, od negiranja zločina i veličanja ratnih zločinaca. Umorni smo od našeg i samo našeg antifašizma. Nije lako nositi toliku istoriju na svojim plećima i ne dijeliti je ni sa kim.

Jebiga Mile, ne možemo te više pratiti, a tebi je lakše da promijeniš narod, nego da te mi usporavamo u ostvarivanju tvojih ambicija. Jer ako ne usporiš, satraćeš nas, a našu djecu rastjerati po bijelom svijetu.

(Uz dozvolu redakcije preuzeto sa https://www.frontal.ba/)

Profesor i gospodin

Đaci banjalučke Gimnazije pamte mnoge profesore, ali sigurno je najomljeniji i profesor o kome ima najviše anegdota legendarni profesor latinskog Ivo Nakić.
Gospodin po ponašanju i pojavi tako neobičan u ona davna vremena. Obično se kaže gospodin sa velikim G da se naglasi da njegovo gospodstvo nema veze sa bogatstvom, već sa ponašanjem, koje je odudaralo od uobičajenog i onda i sada. Profesor latinskog jezika bio je poštovan i prepoznat od svih Banjalučana. Ako po ničemu drugom, svi su ga znali kao "gospodina sa leptir mašnom, aktn tašnom i kišobranom". Leptir mašnu je ponekad mijenjao kravatom, a na večernje izlaske na sva kulturna događanja je išao bez aktn tašne, ali kišobran je bio obavezan i "kad je kiša bila deset dana daleko". Priče o Nakiću su uglavnom urbane legende, pa ćemo ih ovdje klasirati u nekoliko grupa zabavnih anegdota, a stvarnu biografiju svešćemo na nekoliko crtica. Svi ga pamte po dirigovanju Gaudeamusa, koja je zahvaljujući njemu postala i zvanična i bila nezvanična himna Gimnazije Banjaluka. Đaci pamte latinske izreke na kojima je insistirao, ali prije svega osmijeh i jedinstvenu okretnost i uz njegovu korpulenciju gotovo neponovljivu gracioznost. Gracioznost dobroćudnog diva i moćan tenor bili su uzrok strahova prvačića. Vremenom su se ti strahovi pretopili u sjećanje koje izaziva osmijeh.

Umjesto biografije

Ivo Nakić je rođen 1908 godine u Drnišu. Bar tako stoji u zvaničnoj dokumentaciji, mada postoje i nezvanični izvori, pogotovo različita učenička svjedočenja koja tvrde drukčije. Ponekad je profesor daleko mlađi, a kao mjesto rođenja pominje se i Vrlika i Knin, u svakom slučaju Dalmatinska Zagora, početkom prošlog vijeka; najvjerovatnije 31.12.1907. O životu profesora Nakića nema pouzdanih podataka sve do 1957. Godine kada postaje profesor latinskog u banjalučkoj Realci. Gimnazija će mijenjati i ime i lokaciju, a profesor Nakić ostaće joj vjeran do penzionisanja. Tridesetak generacija đaka stvoriće legendu o najomiljenijem profesoru Banjalučke gimnazije.

Kratak životopis profesora prema svjedočenju jednog njegovog đaka: Ozrena Tinića.
Majka mu je poticala iz mjesta Vrlike, iz poznate porodice Begović. Poznate, nadasve po njenom bratu, Milanu Begoviću, najistaknutijem književniku što ga je dao taj kraj. Radio je
kao profesor u Splitu, dramaturg u Hamburgu, režiser u Beču, nastavnik na glumačkoj skoli u Zagrebu, te ravnatelj drame u Zagrebu.

Otac mu bješe trgovac, pristojno je zarađivao što je Ivi uveliko pomoglo da se mirno posveti svom obrazovanju. Odmah po završetku gimnazije 1927. g. krenuo je u Zagreb na studije. Nakon kraćeg vremena obreo se u Ljubljani gdje je završio Filozofski fakultet. Predmeti su bili teški: francuski, latinski i komparativna gramatika svih romanskih jezika....
Profesur je govorio francuski, talijanski, španski, portugalski, rumunjski i reto - romanski, a još iz klasične gimnazije poznavao je i klasični grčki jezik!
Profesuru je počeo u Daruvaru. Potom ga služba nosi u Novu Gradišku, pa u Dalmaciju, u Šibenik, Split i Makarsku a 1957. stiže u Banjaluku. Počeo je raditi u Gimnaziji kao glavni latinac a povremeno je predavao francuski i talijanski jezik.
Što se sporta tiče, profesor se bavio plivanjem, veslanjem, boksom, a jedno vrijeme je igrao i u "Hajduku".
Jedan drugi đak (čije ime mi nije moguće rekonstruisati na osnovu Nik Name) tvrdi da je profesor Nakić u vremenu od 1947. do 1952. bio u kabinetu poznatog diplomate i novinara Ive Vejvode (u tom periodu urednik u Tanjugu i ambasador u Brazilu i potom u Francuskoj, što bi odgovaralo komparativnom znanju profesora Nakića).
U svakom slučaju 1957. dolazi u Banjaluku, gdje ostaje do svoje smrti 1993. godine.

O samoj smrti profesora ispredaju se različite legende.
Tužna vremena i tužne priče... Priče o gladovanju demantuju neki njegovi učenici, koji su tada volontirali u Karitasu i redovito ga posjećivali i pomagali. Čak mu je navodno jedan učenik uplatio redovan obrok u hotelu Bosna.
Sve dok nije pao u postelju ostao je redovan posjetilac svih manifestacija i predstava u Pozorištu i Domu kulture. Činjenica je da je živio sam, a da ga ni godine ni vrijeme nisu baš mazile. Prema svjedočenjima nekolicine učenika preminuo je u bolnici pod punom pažnjom bivšeg učenika i tada uglednog kardiologa dr. Goronje.
Pošto nije imao porodice i spomen ploča na groblju je znak pažnje bivšeg učenika, tada direktora gradskog groblja.

Rutina ispitivanja i šablon časa

Profesor Nakić se striktno pridržavao određenih rutina. Njegov čas je uvijek imao istu strukturu i dinamiku. Kod njega je bilo sve po šablonu.
Prije ulaska profesora Nakića, a svi znamo da ne kasni niti jedne sekunde, pripremimo sveske i rječnike, jer znamo da će svaki, ama baš svaki put isto reći: Molim zadaće i rječnike.
Svakom učeniku parafira zadaću, a onda otvori dnevnik i kaže: "Izađi na lekciju" pa prozove nekoga. Ako ne znaš tri uzastopne riječi, ne samo da ti da jedinicu, nego kaže: "Druže, (ili drugarice, pa slijedi ime) bićeš zapisan u crnu svesku". Đaci, uglavnom nesretni prvačići bi se pogubili. A kako i ne bi: 196 cm i 130 kg djelovali su impozantno i bez gromkog glasa. Kasnije bi skontali da ta njegova crna sveska ustvari ništa ne znači. Kasnije smo svi imali četvorke ili petice, a latinski smo i znali i učili toliko da i oni najslabiji mogu da se sjete bar pedesetak latinskih izreka.
Ako se radi nova lekcija, on njezin naslov ispiše na tabli pa upita:”Koji je naslov današnje lekcije?”
Zanimljivo, ali svaki drugi čas, bar u prvom razredu, neko ne bi znao naslov.
Legendarno je bilo i pitanje najčešće na kraju časa: KOJI JE NAJLJEPŠI JEZIK NA SVIJETU?
Ubrzo bi svi naučili da je jedini očekivani i ispravni odgovor: ŠPAAANJOOOOLSKIIII!!!
Tako je! - uzvikne popularni Nakara i onda slijedi odmahivanje sa obje ruke uz tajanstveni osmijeh dobroćudnog ‘medvjedića’, baletni zaokret ogromnog tijela i kraj časa sa aplauzom i profesoru i nama što smo preživjeli još jedan čas.
Danas, u vrijeme interneta i Googla, ovakva rutina i šabloni se čine suvišnim i krutim, ali ostavlja se otvoreno pitanje: Kako razviti sposobnost memorisanja?


Prvi red pozorišta

Bilo koja premijera u Narodnom Pozorištu, ili u Domu Kulture, od sredine šezdesetih pa do početka devedesetih, imala je jednog redovnog posjetioca. Profesor Nakić je sjedio, a neki kažu i drijemao u prvom redu.
Što se tiče karata, profesor ih je u pravilu dobijao besplatno i to uvijek najbolje. Uvijek je neki đak bio ili blagajnik, ili inspicijent, ili glavni glumac, ili scenarista, a bogami i direktor i portir, tek da se zna da je Gimnazija uvijek bila elitna škola.

Aktovka, šešir i kišobran
Zaštitni znak dnevne rutine profesora Nakića bila je aktovka. U aktovci se navodno uvijek nalazila i pidžama. A na pitanje: Zašto? On bi rekao "Nikada se ne zna gdje", uz šeretski osmijeh i pogled "i s kim će čovjek zanoćiti".
Sem aktovke, znak prepoznavanja bio je legendarni kišobran koji je veličinom podsjećao na suncobran i uvijek besprekorno izglancane cipele.


Ivine stepenice

Kao podsjetnik na profesora jedno krilo sadašnje Gimnazije nosi njegovo ime, što dokazuje tabla sa njegovim imenom.


(‘Parkić’ je ovaj tekst posudio sa sajta blinfo)

Balkane moj!

Ratovi na Balkanu nikada nisu bili samo agresija jedne države na drugu.

Ratovi na Balkanu nikada nisu bili ni samo gradjanski.

Ratovi na Balkanu su uvijek i agresija i gradjanski.

Tako je bilo i u Drugom svjetskom ratu kada su
domaci jedni drugima pocinili vise zlocina nego
Nijemci, Italijani, Bugari i saveznici - svi zajedno!

Aleksandar Ravlić: Biranje Kraljice banjalučkih zabava dvadesetih godina

Banjalučki apotekar Tomo Mirković, gospodin pariških manira, u svojim vrijednim literarnim zapisima, ostavio nam je više slika o Banjaluci dvadesetih godina dvadesetog vijeka. Tako je onovjekim ‘izfabriciranim’ damama i inim skorojevićima, sa puno cinizma čitao lekcije o lijepom ponašanju. U tom svom podastriranju svjetske baštine, osobito je bio uspješan kad je progovorio o biranju "kraljice" (ili "kralja") koji su se u to vrijeme "birali po raznim zabavama u Banjoj Luci". U njegovoj opservaciji o tom činu, između ostalog, pročitali smo i ovo:
"Koja naša dama ne bi pristala da bude ‘kraljica’, a kamo li 'kraljica nad kraljicama’? Kako bi naša 'kraljica' digla nos i prskala usnicama, da joj niko ne bi bio ravan! Za nju bi Banjaluka i Bosna bila manja, nego šio je bila Macedonija za Aleksandra Velikog! Dodijala bi Bogu i narodu!
A vidite: u Parizu se o to neki ne otimlju, pogotovo ne gospode iz boljih krugova.

Moramo vam unaprijed reći, da je običaj biranja 'kraljica', običaj pariških pralja. Da li i naše 'kraljice' imaju kakve srodnosti sa pariškim praljama, to mi ne možemo znati. Inače to bi izgledalo kao neki trač, a mi iz principa ne peremo tuđi prljavi veš!
Iako je Paris nešto veći od Banje Luke, iako u Parisu ima aristokratskih familija, koje su vijekovima njegovali svoje tijelo, ipak se ni jedna aristrokratska dama nije htjela birati za 'kraljicu'. One tu slavu prepuštaju onima, iz čije je sredine izašao taj običaj.
Danas i u Parisu svijet voli da manje radi, a više da bude gospodin. I pralje, koje su mutile Senu, napuštaju svoj posao i idu korzo i na zabave i zamjenjuju zanat sa lakšim, unosnijim i uglednijim.
S toga je ove godine otrgnuta ta slava pariškim praljama i prešla u bolje ruke. Od 20 pariških 'kraljica' ni jedna nije bila pralja. Njihova su mjesta i slavu otele - časno ili nečasno - ove: jedna je po zanimanju modiskinja, jedna maneken (koja oblači za probu haljine), jedna je radnica na dijamantima, sedam prodavačica i deset daktilografkinja (molim: pisarica).
Kao što vidite, pralje nema ni jedne, ali još manje kontese, viskontese ili vojvodkinje.
To se zbiva o Karnevalu.
Dakle, kao što smo vidjeli, ostali svijet bira 'kralja' ili'kraljicu' samo jednom u godini, - kod nas se biraju kod svake zabave - a tih ima kao pasjih repova. Običan svijet voli krupne razgovore i kabaste stvari!
Nas bi vrlo interesiralo, kad bi kakav besposlenjak iznio imena svih 'kraljeva' i 'kraljica', koji su se birali po raznim zabavna u Banjoj Luci. Njihova imena i zanimanja dala bi vjernu sliku naših zabava i društvenih prilika. Dobro bi bilo iznijeti i to, kako je po našim zabavama bilo bijenih i šamaranih. Samo ne bismo želili, da se nađe neko, koji bi iznio statistiku, koliko je bilo - uštinutih.
- A šta i štipanje hoda po našim zabavama?
- Šta se tu praviš Inglez! Ti dobro znaš, da ne bi ni pola svijeta došlo na zabavu, da ne misli neku da uštine ili neko da je uštine.
- Ali to mora da je laganiji svijet?
- Pa i nije. Vidiš: Hajro kad dođe hoće nekog da uštine, a i regent Berković kad dođe, opet hoće da neku uštine.
- Zar i on ... onako matuv?
- On je lani na Nadinom (Hrvatsko pjevačko društvo "Nada") maskenbalu dobio jednu ćušku, što je jednu gospođu uštinuo. Ali to, molim te, neka ostane među nama.
Ali, džaba ti, što štipaju ženske, već hoće da i muške dobro uštinu."

(ulomak iz napisa T. Mirkovića o banjalučkim maskenbalima dvadesetih prošlog vijeka)

Aleksandar Aco Ravlić (‘Banjalučke vesele zgode i anegdote’)

Smijeh je lijek

Što više gledam i slušam današnje političare

sve se više smijem!

Smijeh je lijek!

Buba - švabe

Jedini koji preživljavaju sve promjene,
i klimatske i političke i ine druge su udbaši;
policijski, vojni, CIA, KGB...
Glavno oružje im je - informacija.
Oni su prvi koji informacije doznaju, prvi koji ih prenose,
prvi utiču na formiranje mišljenja o nekome ili nečemu...

Organizovani su kao porodica. Velika, svjetska porodica.
Brane se kao što se porodica brani.
Pozicije prenose sa generacije na generaciju.
Prirodne zakone mimikrije i mutacije doveli su do savršenstva.

Iako ih je lako prepoznati - skoro ih je nemoguće iskorijeniti,
jer svakoj vlasti su potrebni.

Most Radija Slobodna Evropa: Da li bi Dodik mogao ugroziti popularnost Vučića u Srbiji?

 Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je popularnost Milorada Dodika u Srbiji. Sagovornici novinara Omera Karabega su bili Žarko Korać, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i Vladimir Pejić, direktor agencije za istraživanje javnog mnjenja Faktor plus iz Beograda.
Omer Karabeg: Ne prođe nijedna manifestacija u Srbiji a da na njoj nije Milorad Dodik i to odmah pored Vučića. On je i čest gost najvećih televizija u Srbiji. Reklo bi se da je jako popularan u Srbiji.

Vladimir Pejić: Izvesno da je gospodin Dodik prisutan na svim manifestacijama, ne samo u poslednje vreme, nego u poslednjih desetak i više godina otkako je na vlasti u Republici Srpskoj. Ranije smo imali prilike da ga vidimo sa Koštunicom, pa sa Tadićem, a sada je stalno sa Vučićem. Njegova popularnost zavisi i od popularnosti onoga za koga se vezuje. Sigurno je da se deo Vučićeve popularnosti prenosi i na Dodika. Mislim da on sam ne uživa neku naročitu popularnost, već da je ona rezultat Vučićeve popularnosti i želje građana Srbije da imaju dobre odnose sa Republikom Srpskom.

Žarko Korać: Ja ne mislim da je on kao ličnost popularan. On je institucionalno prihvaćen. To je politički brak iz računa. Taj brak donosi korist i Vučiću i Dodiku. U poslednje vreme mnogo više Dodiku, jer prisustvom na apsolutno svakoj manifestaciji u Srbiji Dodik potvrđuje svoju tezu da je Republika Srpska provizorij, da će se Bosna i Hercegovina raspasti i da će Republika Srpska postati deo Srbije. Čak je rečeno da je Banjaluka najzapadniji srpski grad, iako Banjaluka nikada nije bila u sastavu Srbije. Dodik želi da se prikaže kao deo srpskog političkog establišmenta.

Omer Karabeg: Ovih dana, na otvaranje autoputa, koji nema veze sa Republikom Srpskom, pored Vučića je stalno bio on, a ne premijerka Brnabić. Nedavno su se na autoputu pojavili bilbordi sa likovima Vučića i Dodika i sa natpisom “svetlo na kraju tunela“.

Vladimir Pejić: Video sam te bilborde. Koliko god da je Dodik prisutan na tim manifestacijama, Vučić je uvek u prvom planu, a Dodiku treba da bude čast što je uz Vučića. Očigledno je da i jednom i drugom to prija. Dodik vrlo vešto koristi to gostoprimstvo i politički poentira u Republici Srpskoj.

Žarko Korać: Firma Integral, koja je radila autoput, je u stvari vlasništvo Dodika. Dodik ima vilu na Dedinju. Imao je i stanove u Beogradu koje je, kako je izjavio, prodao. Početkom 2000. godine imao je nekakvu firmu za nameštaj na periferiji Beograda. Mislim da je posle propala ili je on prodao, ali znam da je imao proizvodnju nameštaja. Priča se da njegov sin gradi stambene zgrade po Beogradu. Tu apsolutno postoji materijalni interes. Tako da slika na autoputu nije slučajna, jer to radi njegova firma. Naravno, on nije rekao: ovo je moja firma ili meni bliska, ja sam posredni vlasnik, ali ljudi koji se u to razumeju - znaju. Znači, on je dobio taj posao u Srbiji kao neku nagradu. Dodik je nedavno rekao da je Srbija dala 25 miliona evra Republici Srpskoj. Republika Srpska je u finansijskoj krizi. Dodik i njegov sin rade poslove po Srbiji, a Vučić izdržava Republiku Srpsku koja je u dosta teškom ekonomskom položaju. I još nešto, malo ljudi zna čak i u Republici Srpskoj, praktično svi lideri Republike Srpske imaju stanove u Beogradu. I to ne na periferiji, nego u najstrožem centru. Mnogi bivši ministri Republike Srpske žive u Beogradu i ovde imaju biznise. Imaju stanove i kuće.

Omer Karabeg: Za Vučića glasaju pristalice Srpske napredne stranke, ali za njega neće nikada glasati pristalice opozicije. Međutim, Dodika podržavaju ne samo članovi i pristalice Srpske napredne stranke nego i dobar deo opozicije, desne opozicije.

Vladimir Pejić: Teško je poverovati da bi on mogao da postane popularniji od Vučića. Ne treba zaboraviti da je Dodik pragmatičan političar koji je u svojoj političkoj karijeri iz korena menjao svoje stavove. On se pojavio na političkoj sceni kao liberal, kao građanski orijentisani političar - da bi došao na poziciju desničara koji predstavlja simbol srpstva. On je u jednom trenutku bio vrlo blizak Zapadu, a sada je rado viđen gost kod Putina i oslanja se na Rusiju. I mene ne bi čudilo da on za izvesno vreme postane jedan od glavnih protagonista ulaska Bosne i Hercegovine u NATO.

Žarko Korać: Kada je zabranjena Karadžićeva stranka, Zapad je doveo Dodika na premijersko mesto kao čoveka koji nije bio kompromitovan u ratu. Dodikova popularnost u Republici Srpskoj je vrlo uslovna. Održava ga njegov radikalizam. Republika Srpska nije velika. Ljudi znaju da tamo vlada korupcija, znaju šta sve radi Dodikovo okruženje, znaju šta radi Dodik. Ali oni njega podržavaju zato što govori ono što se drugi ne usuđuju - mi ćemo se otcepiti, mi odlazimo, nezavisna Republika Srpska je rezultat rata. Generalno, premijeri Srbije i oni koji su vodili Srbiju bili su iz Srbije. Bilo je političara i uglednih ljudi koji nisu bili poreklom iz Srbije, ali oni to svoje poreklo nisu isticali. Srbija više voli svoje političare.

Vladimir Pejić: Naravno da je to što govori Dodik muzika koja prija ušima mnogih građana Srbije i Republike Srpske. Dodik je grub u svojim kvalifikacijama i govori bez kočnice. Svoju popularnost zasniva - da tako kažem - na hajdučkom pristupu. Među Srbima u Srbiji i regionu postoji ogromno nezadovoljstvo zbog epiloga ratova, a Dodik im govori da će Srbija biti mnogo jača i mnogo veća.

Žarko Korać: Dodik govori ono što prija Vučićevim biračima, jer je Vučić zadržao ceo svoj nacionalistički koprus, praktično sve glasače Srpske radikalne stranke. Za Vučića je Dodik i korist, i šteta. Za sada veća korist nego šteta Ne mislim da će lider bosanskih Srba ikada postati lider Srba u Srbiji. Srbi iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske koji naprave neku političku karijeru u Srbiji, obično imaju drugorazredne položaje. Neće Dodik ovde postati nikakav lider. Osim toga, ovde ima toliko pretendenata na to mesto da Dodik neće stići da dođe na red.

Vladimir Pejić: Slažem se sa profesorom Koraćem. Dodik ne može postati konkurent Vučiću.

(Radio Slobodna Evropa)

Momčilo Đorgović: TRAGEDIJA JEDNOG NARODA - Neistomišljenici su izdajnici (6)

Hajde, sa nama!

Krajem osamdesetih u vreme događanja naroda Pavle Ugrinov je posetio Mihiza u njegovom mračnom, neprovetrenom stanu u tzv. Ankeru, u zgradi Borbe, na Trgu Marksa i Engelsa. Bio je okružen mnoštvom ikona i slikama Miće Popovića. Salone su krasile bidermajer garniture. Tako namešten stan bio je dokaz velikog uspeha, i drastično se razlikovao, primetio je Ugrinov, od betonske sobice iz ustaškog logora na Starom sajmištu gde su se pedesetih upoznali. Malo je nazebao prethodnog dana na zboru u Valjevu, povodom otkrivanja spomenika vojvodi Mišiću. Bilo šta iz srpske prošlosti da je posredi, primećuje Ugrinov, Mihajlović je neizostavno prisutan, u njoj nalazi ostvarenje svog sna.

Profetski se obraća Ugrinovu i tvrdi da su se “Srbi digli, podigli svoj glas, na Kosovu, u Vojvodini, u Crnoj Gori, a dići će se iduće godine, i u Hrvatskoj i Bosni! U svim tim krajevima oni traže svoja prava koja su im oduzeta i oni će ih dobiti, milom ili silom”. Po njemu se videlo, dodaje Ugrinov, da je ta odluka o pobuni Srba još sveža i da se “te stvari moraju rešiti, jer su oni (Srbi) tako rešili”. Mihiza uopšte nije interesovalo šta Ugrinov misli i zašto je došao kod njega, bio je zanet veličinom događaja koji se pokreću i ubeđen da je kucnuo veliki čas ustanka. On očinski vrbuje svog gosta:

“Treba da dođete na pravu stranu, tamo gde Vam je oduvek bilo mesto, među poštene i ispravne građane! Vi ste značajan srpski pisac, i treba da budete gde su i svi ostali značajni srpski pisci. Dakle – sa nama! Ali morate se sasvim osloboditi iluzija socijalizma! Vi nikada niste bili pravi komunista, Vi ste građanin, isto kao, na primer, Selenić ili Ćirilov!”

Hajde “sa nama” – tako Mihiz poziva Ugrinova, dakle, ne samo “sa njim”. A ko su bili ti mi sa kojima se Mihiz tako bezrezervno identifikovao i nastupao kao svoj i njihov agitator? Da li je već postojala neka struktura ili se tek stvarao pokret? Mihiz je želeo vaskrs srpske. Kao što je raspevani kalfa iz tuđe države početak srpske građanske književnosti i diskretni dokaz da su to srpske zemlje, tako je po Mihizovom mišljenju kukuruz iskonska entelehija srpskog seljačkog naroda nacije i pozivao je i opraštao svim unijatima, odnosno Jugoslovenima, među kojima je bilo najviše Srba. Želeo je demontiranje socijalizma i Jugoslavije i uspostavljanje srbijanske monarhije. Izdaja zemlje i pljačka Karađorđevića, njihovo bekstvo sa celim dvorom, generalštabom i sanducima zlata, nije ga moralno uznemiravala. Abolirao ih je, kao i Slobodana Jovanovića: “Osnivača i mentora Srpskog kulturnog kluba navešće opasnost koja se nadvila nad sudbinom zemlje da postane potpredsednik u koncentracionoj vladi 27. marta i odvesti ga u londonski egzodus”. Opasnost ih je, dakle, “odvela u londonski egzodus” i ona je odgovorna jer se “nadvila nad sudbinom zemlje”, a nisu oni pobegli glavom bez obzira, svađajući se usput, čak na drugi kontinent, u Afriku. Iz tog sofističkog kalambura, on napada otadžbinu, jer: “Zahvalna otadžbina osudiće Jovanovića na dvadeset godina robije”. Znači, i otadžbina je kriva jer se nije zahvalila Jovanoviću što je pobegao iz nje.

U Autobiografiji Mihiz oprezno nudi argumente za moguću rehabilitaciju Milana Nedića. Njegovi oproštaji vode, ako bi bio dosledan, i do relativizacije krivice i odgovornosti za one kojima ne oprašta. On, međutim, ne abolira njih ni pod kakvim uslovima. Za Tita i komuniste, Hrvate, Austrougare i Nemce nema oproštaja. Njegova dobra volja ide samo do podele mi i oni, naši i njihovi. Sukob je onda neizbežan, a Mihiz je, ne krije, pristrasan. Žika Pavlović je 9. novembra 1991. zabeležio:

“Zbabonjan, bez zuba, sinoć je ostareli Mihiz na slavi Vladete Jankovića pljuvao do duboko u noć po Srbima i Srbiji i Slobodanu Miloševiću i JNA – razočaran. Razočaran je što Srbi, i dalje drogirani fiks-idejom o potrebi postojanja Jugoslavije vode suludi rat koji gube i koji ih gura u propast.

Ne kaže: ‘Mi Srbi’ nego ‘Vi’.

Pitam se da li je zaboravio šta je godinama neprestano govorio, ili se svog nacionalizma i srpstva, zbog svega što je mislio i govorio, sada, u ova rugobna vremena, stidi.

Jer on je čovek častan. Mada opasan”.

Gojko Tešić se priseća kako ga je iznenadila ta pristrasnost u Ninovom žiriju za roman godine 1989, elitne nagrade u Jugoslaviji, Beogradu i Srbiji u vreme kada je zemlja u konfuziji, a Jugoslavija pred raspadom.

Tri meseca pre zasedanja žirija Milorad Vučelić (tada novinar Nina) rekao je Tešiću da je već odlučeno da nagradu dobije Vojislav Lubarda za roman Vaznesenje. Dejan Jović naziva apokaliptičkom literaturom romane i publicistiku koji se pojavljuju osamdesetih godina prošlog veka. Razarali su se mitovi i tabui socijalizma: “Jedan za drugim, autori poput Draškovića, Lubarde, Radulovića (koji su imali i osobnih iskustava iz Bosne, i/ili rubnih dijelova Hrvatske) obnavljali su teme ustaških zlodjela, tvrdeći da su komunisti namjerno prešutjeli i minimizirali zločine protiv Srba, da bi smanjili tenzije između Srba i ostalih”.

Vučelićevu tvrdnju Tešić je primio kao šalu, ali prvog dana nove godine uveče zvao ga je, prvi i jedini put u životu, Antonije Isaković, potpredsednik SANU, i molio ga da ima Lubardu na umu kada u žiriju bude odlučivao. Podrazumevajući da su na istoj bratskoj strani poverio se i da je bio u kontaktu sa još trojicom članova žirija sa istom molbom. Na kraju razgovora pisac Kašike i Trena, kao usput, dodao je “Znam da Vam žena ne radi”, što je delovalo kao obećanje da se u tome Tešiću može pomoći. Ishod glasanja bio je onakav kakav je Isaković priželjkivao, odnosno kako ga je Vučelić najavljivao tri meseca ranije. I posle 25 godina Tešić o tom događaju potreseno priča. Najviše ga je iznenadio Mihiz koji je spremno, čim je izglasan pobednik, izvadio iz džepa referat i pročitao pred novinarima obrazloženje sastavljeno ranije i negde drugde. Na fotografiji sa tog događaja zabeležena je drama – Mihiz hladno čita, a preko puta njega Tešić zgrčen od negodovanja. Svi to vide, atmosfera je neprijatna i da bi ga opustio i smirio, Mihiz mu prilazi i očinski, utešno, spušta ruku na rame te mu tonom pouzdanog i iskusnog znalca u nastaloj vrevi govori: “Ne sekirajte se, tako se to uvek radilo”. Tešić je, međutim, javno na RTS progovorio o lažiranju i razvila se polemika u kojoj je Mihiz iskazao znatnu netrpeljivost prema “strasnom nakostrešenom isterivaču zađevica i uporne kvaziigre kod nas koji je našao pa zašao”. Favorizovanje Lubarde nazvao je Mihiz prirodnim radom žirija, a polemiku sa Tešićem sitnom i beznačajnom. Ukorio je patriotski mladog kolegu: “U ovim teškim i za sudbinu našeg naroda presudnim danima i Vi i ja bismo svakako morali imati važnija posla…”

Posle ove polemike Mihiz se odao isključivo politici, a Tešić je bio izvređan od mihizovaca i nikada više nije bio pozvan u žiri Nina.

Fenomeni, Oktobar 2016.

(Nastavice se)

Momčilo Đorgović: TRAGEDIJA JEDNOG NARODA - Neistomišljenici su izdajnici (5)

Čovek častan, mada opasan

U lavirintima depresije Mihiz je hvatao zalet za svojevrsno bekstvo iz života. Najveći i najlucidniji besednik među piscima, svedok i učesnik važnih i manje važnih događaja, kako su neke kolege pisci ocenjivali Borislava Mihajlovića, nije više hteo da živi među Srbima. Mogao je da bira – i izabrao je smrt.

Pretvarao se u nepokretnu tačku prvo u sobi, pa u krevetu, sve manju i manju, sve dalju i dalju, do iščeznuća. Sa čemerom u duši napustio je sve položaje i ofanzive koje je vodio u hramovima čijim se bogovima klanjao i molio – od književnosti Nacije i agitpropa His master’s voice (Dobrice Ćosića), preko Fortune kockarskog stola, kroz oltare udbovaca i egzibicionizma kafane, do zavičajno gorštačkog utočišta i prela u Francuskoj 7. I umesto da se uznese i uživa na lovorikama nacionalne slave, zavukao se u pećinu, kako je to Dobrica Ćosić primetio. Samovao je do smrti.

Mihiz je doživeo aporiju – da ga pregazi i uništi surova priroda i stvarnost njegovog romantizovanog pojma Narod. Sa tom romantikom napadao je i u pojmu rušio socijalizam i kult Cara-Maršala pod čijom je egidom inače odlično živeo, ne bi li otvorio vrata bezmernoj svetini i tipovima iz mulja, te anahronim oblicima društvenog života, a koji su najpre njega duhovno i duševno destruirali. Dijagnoza Dobrice Ćosića je bila: “Razboleo se od besmisla kojim je bila prepunjena srpska stvarnost… Zgadio mu se svet i zgadio se on sam sebi u tom svetu”. Ali, pre nego što se razboleo od njih, on se sa uživanjem upustio u igru sa njima, sa igračima besmisla. Kasno je spoznao ono što je mislio da dobro poznaje i što je svim silama pokušavao da vaspostavi na pijedestal nasuprot svetskoistorijskim narodima. Javno je isticao samozadovoljstvo i kaćiperstvo u tom pevanju i mišljenju, ne osećajući da vara sebe i gradi uobraženja. Kada je račun stigao, gorko je platio.

Umro je razočaran kao mnogi panonski velikani – Todor Stefanović Vilovski, Jakov Ignjatović, Milutin Milanković, Vasko Popa, Danilo Kiš, Radomir Konstantinović, Aleksandar Tišma, Pavle Ugrinov… Svi oni su se pred kraj života osetili prevareno, i da su u utopiji sa kojom su počeli život – izdani. I sam His master’s voice, Dobrica Ćosić, je već usred raspada Jugoslavije prebacivao Srbijancima da ih je preplavila “samoživost i pokvarenjaštvo, lopovluk svuda. Ne znam da li će narednih generacija Srbija prevladati titoizam, rušenje Jugoslavije i kriminalnu restauraciju četničke kontrarevolucije”. Surovo izražava prezir zbog odnosa Srbijanaca prema bosanskim Srbima: “Gadna je Srbija i gadni smo svi mi”.

Mihiz se bavio izmišljanjem kulturno i politički kompaktne nacije. Pre svog povlačenja u pećinu objavio je Portrete i Kazivanja i ukazivanja u kojima potvrđuje i ne odustaje od svoje nacionalne misije. NJima je dodao i veselu i bistru kao planinski potok Autobiografiju – o drugima.

Dobrica Ćosić je sve do sredine šezdesetih očekivao da će se stvoriti jedna nadnacija, a Mihiz je od samih početaka javnog delanja pa do kraja imao tezu da je jugoslovenstvo, da se poslužimo terminima i stavovima ruskog hemičara i politologa, antizapadnjaka, Sergeja Kara Murze, demontaža srpskog naroda. Uprkos tome što se Jugoslavija srušila, u svakom Srbinu, primećuje Mihiz sa jadom, čuči Jugosloven i jedva čeka da ponovo pojuri u staru unijatsku propast. Iz petnih žila se trudio da posredstvom književnosti, monarhije i crkve montira iznova svoj narod.

Milutin Milanković je primetio da sećanje Srba o svom poreklu dopire uglavnom do dede, a da se ne dobacuje do pradede. U Autobiografiji – o drugima opis predaka zaustavlja se na ocu i majci, usput su pomenute dede. Babe nisu. A o pradedovima i prababama – ni reči. Ko su oni? Da li su autohtoni, da li su se naselili sa Čarnojevićem ili posle njega? Mihiz je montirao vekovima duge kontinuitete srpske kulture i istorije, a svoje poreklo je diskontinuirao na najbližu porodicu.

Sa tekstom Raspevani kalfa Mihiz počinje knjigu Portrete, a tekst U znaku kukuruza uvodi u knjigu Kazivanja i ukazivanja. Prvi tekst je iz 1949, a drugi iz 1959. godine. Obe knjige je doterao i izdao u vremenima događanja naroda, krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Sa novim objavljivanjem u drugačijem političkodruštvenom kontekstu ovi tekstovi su dobili i nova značenja.

U vremenima euforije radno-seljačkih masa koje je predvodila komunistička partija, pod bakljama socijalističkog realizma, raspevani kalfa iz austrijskog društva 18. veka mogao je biti preteča “srpske građanske književnosti”. Što su te kalfe siromašno jednostavne i banalne, po Mihizu im samo daje na vrednosti i autentičnosti. Upravo to ih čini nezamenljivim dokazom da smo mi oni, a oni naši. Jer vrednost te banalnosti je u našoj iskrenosti, bilo da se ispoljava u nekom onovremenom bircuzu, bilo u serenadi ispod koket-fenstera. Mihiz je pratio aktuelni trend i uzdizao je malog čoveka na tron kreatora najviših vrednosti društva i naroda.

Posleratna masovna opijenost pobedom nad nacistima, nad Germanima, išla je naruku Mihizovom animozitetu prema Austrijancima i njihovoj kulturi. Tako, raspevane Mihizove kalfe po obodu južne Austrije imaju veću vrednost od izveštačene bečke književnosti. A kalfe, po Mihizu, ne da nisu mogle da dostignu nivo evropskog romantizma i prosvetiteljstva, nego jednostavno nisu htele! A da su htele, mogle su! Ali, nisu htele! One su baš htele da budu onakve kakve su od rođenja!

Krajem 20. veka taj esej ubeđuje javnost i priziva osećaj da postoje slavne kulturne preteče još među neidentifikovanim kalfama u Austriji, a i u Budimu, pre austrijske okupacije, gde je bilo, kako tvrdi Mihiz, više Srba nego Mađara. Više puta je Dobrica Ćosić primetio da Mihiz voli “sve da izmisli” zarad dobrog retorskog efekta. Jer, već u sledećem eseju, on, i dalje hvaleći “ceo vek jedne odbačene poezije” upravo pokazuje i njene stvarne domete: ta poezija “nije velika, mucava je i usplahirena, nezaštićena iskustvom, užasno starmala, neučeno eruditna, mnogoglagoljiva i mnogojezična bez reči i bez jezika, ali naša, porazno naša i onda kada je (a vrlo je često) bila tuđa”. Grci su na svoje književne početke stavili Homera, a on kafanske kalambure i berberske doskočice. U opsesiji kalfama, bricama, kao nosiocima narodnog preporoda i kulture, apsurdne i zacerekane bačenosti u blesavljenja raznih zadribalada i poluinteligenata Mihiz će zaista biti duhovni otac akademiku Dušanu Kovačeviću.

Kao što je raspevani kalfa iz tuđe države početak srpske građanske književnosti i diskretni dokaz da su to srpske zemlje, tako je po Mihizovom mišljenju kukuruz iskonska entelehija srpskog seljačkog naroda. Mihizov kukuruz je ciničan prema urbanoj civilizaciji. I bratstvo po kukuruzu je, tvrdi, spojilo njega iz Srema i Dobricu Ćosića sa Morave. A o kukuruzu im priča deda Jeftimije Ćosić “nekako sveti starac, od koga je unuk nasledio korene svog dara pripovedanja”.

Dok se pred njima u bakračetu puši puno vedro skuvanog kukuruza, taj sveti čovek im je obznanjivao “navike, karakter, i prgavu narav kukuruza”. Otkud prgava narav kukuruzu? Da li to kaže deda ili piše Mihiz? Personifikacija ili projekcija? Jesi ono što jedeš, ili, onaj koji jede daje karakter jelu? Nafora i jedenje boga, egzistencijalna i bratska toplina na prgavom kukuruzu? Da li Mihiz u vreme događanja naroda ponovnim objavljivanjem teksta U znaku kukuruza pobočava karakternu crtu koja će u politici izazivanja velikih sila tražiti svoj izraz i slavu? Uz gunjac i opanak ide i prgavi kukuruz. Naš kukuruz! Kukuruz, naravno, nije naš. Za nas su ga izmislile velike kolonijalne sile, kada su ga na brodovima i sa posadama u 15. veku prenele preko okeana u Evropu i tek dva veka kasnije prosledile na Balkan. Pet vekova pre Mihiza i Dobrice, te dede Jeftimija, čovečanstvo je jelo kukuruz. I mnogo pre nego što se Mihiz, čak iz Srema, spojio sa Dobricom, čak sa Morave, kukuruzom se povezala cela planeta. Dakle, uopšte nije prgav, na uslugu je svima.


Fenomeni, Oktobar 2016.


(Nastavice se)

NOVI FOSILI - ZA DOBRA STARA VREMENA (OFFICIAL VIDEO)

GOJKO BERIĆ: Tuča u balkanskoj krčmi

U romanu “Vražji nakot” (University press, Sarajevo, 2017), inspirisanom književno-filosofskim djelom Radomira Konstantinovića, Bora Ćosić tematizira sudbinu cijelog jednog naraštaja jugoslovenskih intelektualaca koji su se formirali kao svojevrsna unutarnja opozicija u razdoblju socijalizma, ali nisu pristali na zov nacionalističkih ideologija nastalih na zgarištu komunizma. Međutim, za temu ove kolumne najzanimljivija ličnost nije niko od niza takvih disidenata, nego čovjek po imenu dr. Mihailo Konstantinović (1897-1982), otac pisca kultne knjige “Filosofija palanke”.

Vrijedi prepričati ovu epizodu iz “Vražjeg nakota”, jer su neke asocijacije na trenutnu situaciju u BiH evidentne. A mogle bi biti i poučne, ako za to već nije kasno, imajući u vidu mentalni sklop naših političkih elita, kao i činjenicu da su stvari u ovoj zemlji otišle predaleko u lošem pravcu, slično onima koje su podrivale Jugoslaviju neposredno pred izbijanje Drugog svjetskog rata.

Istaknuti pravnik, Mihailo Konstantinović je u to vrijeme, sa tek navršenih četrdesetak godina života, bio ministar bez portfelja u jugoslovenskoj vladi. Disparatne nacionalne ambicije, prvenstveno srpske i hrvatske, proključale su. Konstantinović je nudio rješenje zasnovano na pravu. “Bio je”, piše Ćosić, “srce i duša komplikovanog sporazuma Cvetković - Maček iz godine 1939. Kada je sve već bilo pri pucanju i raspadu, kako se to dogodilo i u ratu protiv okupatora, nanovo beše skupljeno Titovom rukom, pa kada ove ruke više nije bilo, konačno se odigrao nedavni krvavi rasplet.”

Nakon potpisivanja pomenutog sporazuma, profesor Konstantinović je bio izložen žestokim kritikama velikosrpskih nacionalista, jer su Hrvati dobili svoju banovinu, praktično državu u državi. Srpski nacionalistički lobi optužio je Konstantinovića da je antisrbin, da je Cincarin, komunista i mason i da je Hrvatima ustupio Dubrovnik!? Hrvatski Dubrovnik, nego čiji! Slovenački ministar za Sloveniju takođe zahtijeva nešto slično banovini.

U “visokoj vrućici”, kako Ćosić opisuje atmosferu nastalu po objavljivanju sporazuma, profesorov “grijeh” postaje neoprostiv, pa su bila najmljena dva oficira da ubiju pravnika Konstantinovića, jednog od najumnijih Srba svog vremena. A što se ovo nije desilo, veli Ćosić, “takođe ulazi u iracionalne poteze povesti”. Ono što se u toj zajednici nije moglo, a to je da se i na našem balkanskom tlu “među ljude, robusne, hrabre, a još uvek prilično primitivne, unese duh zakona, onaj iz vremena enciklopedista, govori o tome u kakvoj je sredini živeo Konstantinović”.

Zanimljivo je pritom da on nikada nije bio član nijedne političke partije. Nakon što je u znak protesta izašao iz vlade koja je pristupila Trojnom paktu sa Njemačkom, marta 1941, Konstantinović odlazi u imigraciju u London. Na poziv komunističkih vlasti, odmah po završetku rata vraća se u Beograd i stavlja na raspolaganje novom režimu. Dopisniku američkih listova je izjavio kako ga jedino interesuje odnos sile i prava. U Beogradu je ostvario zavidnu pravničku karijeru, bio je u tri navrata dekan Pravnog fakulteta i sve do kraja života donosio zakone koji se prvenstveno tiču pojedinca. Umro je osam godina prije nego što će različite nacionalne nakane, ovog puta manifestovane kao nacionalističko ludilo, zauvijek pokopati zajedničku južnoslovensku državu.

Ćosić, nimalo slučajno, navodi sljedeću rečenicu iz Konstantinovićevih dnevničkih zapisa: “A najpre ne znam da li ću ikada stići da se setim svih gluposti izraženih preda mnom”. Autor “Vražjeg nakota” tome dodaje svoj komentar: “Jer ljudi od pameti osuđeni su da žive među mnogima koji bez te pameti jesu, i tu nema nikakve popravke”.

Kao što vidimo, previše je ovdje toga što asocira na naše aktuelne balkanske i postdejtonske prilike, bolje reći neprilike. U taj kontekst spada i jedan razgovor vodećeg hrvatskog političara Vladka Mačeka i ministra Konstantinovića, vođen neposredno pred početak Drugog svjetskog rata, kad Maček kaže: “Mi smo u najboljoj situaciji: diktatura je prestala, a demokratija nije došla”.

Parafrazirajući ovu Mačekovu misao o “najboljoj situaciji” za Hrvate, moglo bi se reći: Rat u BiH je prestao, a demokratija nije došla! Tako je stvoren brisani prostor, onaj Mačekov iz jugoslovenskih godina i ovaj današnji, bosanskohercegovački, “gdje je sve dozvoljeno, gdje su važeće sve smicalice i sva sila taktiziranja, ispunjena varkama i maskiranjem”. Kad Dodik ponosno kaže: “Kakva demokratija, nema ovdje demokratije”, on zna da to govori sa pozicije člana državnog vrha i da to zvuči kao sarkazam. Ali Dodik govori istinu.

Kako za njega, tako i za Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića taj brisani prostor je idealan za razmjenu retoričke pucnjave, za spletke, nebuloze, varke i maskirne vježbe. U takvoj politici nema mjesta za ljude koji tome nisu makijavelistički vični i koji politiku shvataju kao častan posao u kojem je javni moral samorazumljiv.

Višemjesečna postizborna kriza, u kojoj trenutno dogorijevaju dva zapaljena fitilja, jedan koji vodi ka instituciji zvanoj Vijeće ministara, a drugi ka famoznom Godišnjem nacionalnom programu (GNP), kojim se trasira put ka članstvu u NATO-u, nije ništa drugo do nastavak rata političkim sredstvima. Vođeni etničkim emocijama, ovu tuču u balkanskoj krčmi birači prihvataju kao svoju i tako postaju saučesnici u razvaljivanju države. Ako je situacija postala nešto dramatičnija nego inače, znak je da nacionalisti učvršćuju svoju vlast. A to, kao što znamo, nema nikakve veze sa gomilom teških problema pod kojom država stenje poput pretovarenog kljuseta. Sve u svemu, vražji nakot je jedna od najboljih metafora za armiju balkanskih kriminalaca, ubica, hulja i korumpiranih političara koje su regrutovale i proizvele nacionalističke ideologije.

Što se BiH tiče, ona i ovako rovita, sa nacionalističkim strukturama na vlasti, koje su ugradile “osigurače” u sistem svoje nesmjenjivosti, može trajati dugo. Pitanje je, međutim, kuda sve ovo u krajnjem ishodu vodi i kako to preživjeti? Ako nemate pametnijeg odgovora, potražite ga pred kapijama stranih ambasada.

(Oslobodjenje)

Momčilo Đorgović: TRAGEDIJA JEDNOG NARODA - Neistomišljenici su izdajnici (4)

AVANGARDNI STEVAN SREMAC

Tako i Vukadin Krkljić u priči Stevana Sremca uspeva da uradi ono što još nikome nije pošlo za rukom u celom svetu. U cirkusu, uz muziku „polka galop“, on savladava „neukrotivo čudovište“ magarca Bucefalosa, uzdajući se u svoju pamet, a još više u svoje dugačke noge koje je vezao „na mašliju“ ispod Bucefalosovog trbuha. Ono što su Berlin, Beč, London uzalud pokušavali, uspeo je Vukadin. Četiri puta je obišao na magarcu celu arenu, dobio je nagradu od dvadeset dukata. On je junak o kome novine javljaju:
„Celom svetu je poznato kakav je Srbin na bojnom polju i da se na tom polju može slobodno meriti sa ma kojim narodom. Ali dok su drugi sretni narodi napredovali u kulturi, mi smo morali biti na mrtvoj straži za tu kulturu. Stoga smo doskora na drugim poljima kulturne utakmice zaostali i o nama se nije čulo. Tako je bilo do juče. Ali 14. jula – baš na sam dan razorenja Bastilje! – jedan sin ove zemlje, Vukadin Krkljić, pokazao je i da se na tom polju možemo takmičiti sa sretnijim narodima, sa sinovima Gordoga Albijona i zemlje gde rastu limuni i narandže. Toga večera je jedan sin ove zemlje ukrotio Bucefalosa, onoga Bucefalosa kojega cela Jevropa nazva ’neukrotimim čudovištem’! I taj Vukadin, nažalost, još je i danas samo jedan bedni praktikant sa platom još od trideset devete godine! Toliki se ministri izređaše i niko se ne seti ovog bednika, čiji su dedovi potocima lili krv za ovu neblagodarnu zemlju. Ali, još se da sve popraviti. Ako mu se učinjena nepravda što pre popravi i ukazno zvanje da, daćemo dokaza da i zaslužujemo velike ljude jer ih umemo i ceniti; jer narod koji ne ceni svoje velike ljude ne zaslužuje ni da ih ima! – G. Ministar ima reč!“
Ovu satiru Sremac je napisao 1896. godine, ali je teško prizvati se pameti iz levantinskog narcizma malovaroške civilizacije (termin i pojam Gerharda Gezemana), pa sedamdeset godina kasnije, u „modernoj“ Srbiji, Ćosić pada u tragičnu patetiku, i umišljenu srpsku posebnost kojoj se Sremac ruga, on pretvara u svetskoistorijsku žrtvu i kudi „saveznike“ koji nisu svesni njene veličine.

Fenomeni, Oktobar 2016.

(Nastavice se)

Vuk Drašković: Ne može se u Brisel preko Moskve

Necu ponavljati svoje rezerve prema Vuku Draskovicu i njegovom ucescu i doprinosu nasoj tragicnoj proslosti krajem proslog vijeka. Ono sto on sada pise je glas razuma. I zato vam nudim da procitate i ovaj njegov tekst preuzet iz lista Danas.

*******************

Foto: Stanislav Milojkovic

I, dokle smo stigli? Sve govoreći da putujemo ka Briselu, putovali smo u suprotnom smeru. EU je daleko, a Evroazijskoj uniji pristupićemo već u oktobru.

To je uspeh, kažu, jer na tržištu Evroazijske unije živi 180 miliona ljudi.

Da li je tako? Članstvom u Evroazijskoj uniji (Rusija, Belorusija, Kazahstan, Kirgistan i Jermenija) Srbija rizikuje tržište EU od 500 miliona ljudi, na koje izvozi blizu 70 odsto svega što izvozi, dok u države Evroazijske unije izvozi dvanaest puta manje. Srbija rizikuje da ostane i bez milijardi evra donacija, subvencija i bespovratne pomoći iz pretpristupnih fondova EU.

Rizikuje i civilizacijski raskol sa svojim građanima koji žive na Zapadu. U zemljama EU njih je blizu dva miliona, a još toliko ih je u SAD, Kanadi i Australiji. Samo za poslednjih desetak godina, iz Srbije se, u potrazi za poslom i boljim životom, iselilo više od 700.000 ljudi, mahom mladih i obrazovanih. Svi oni, kao i milioni pre njih, otišli su na Zapad, skoro niko ni u Rusiju, ni u Kinu, ni u Kirgistan. Srbija rizikuje da, odbačena od EU i Zapada, postane balkanska Venecuela, možda i Sirija.

Brojke kažu da Srbija izvozi više u BiH nego u Rusiju, Kinu, Belorusiju, Kazahstan, Kirgistan i Jermeniju zajedno. Zemlje EU su donirale, poklonile, Srbiji više od tri milijarde evra, a SAD jednu milijardu. Narod u Srbiji to ne zna. Veruje medijima: sa Zapada stižu samo pretnje i ucene, a Rusija i Kina su darodavci i dobrotvori, iako poklona iz tih država nema.

Činjenice su neumoljive. Tim gore po činjenice, govorio je Staljin, a sledbenici tog autizma i jednoumlja vaspitavaju javnost Srbije brutalnije posle Miloševića nego za njegovog vladanja. Devedesetih prošlog veka, kad su ubijali i rastrzali onu veliku državu, protiv njih se, svakodnevno, borila Srbija otpora zlu, žigosala i demaskirala i zločine, i zločince, i njihove ideologe. Tu Srbiju nisu mogli umiriti i ućutkati ni ubistvima, ni torturom, ni zatvorom, ni optužnicama za nacionalnu izdaju.

Već osamnaest godina, od proklamovanja „demokratskog preporoda“ Srbije i njenog okretanja ka „evroatlantskim integracijama“ (ka EU i NATO), katedre edukovanja naroda protiv tih ciljeva drže vinovnici najvećeg nacionalnog poraza i sramote. Udbaši, ratni mafijaši, pljačkaši i razbojnici, haški osuđenici za ratne zločine, antizapadni ideolozi, kvazinaučnici i analitičari, pravoslavni džihadisti, vračare i vidovnjaci, svakog dana su na televizijama, širom su im otvoreni najtiražniji štampani mediji, objavljuju knjige i ratne memoare o zaveri Evrope i Amerike protiv Srbije, drže predavanja po varošima i selima, hejtuju po društvenim mrežama… I, evo nas gde smo. Ne u Evropskoj, nego u Evroazijskoj uniji!

A kako je u Rusiji? Prema zvaničnoj statistici, iz Rusije se, za poslednje dve i po decenije, iselilo oko – pet miliona ljudi. Nevladine organizacije u Moskvi kažu da je taj broj, najmanje, dva puta veći. Aleksej Kudin, bivši ministar finansija, tvrdi da je iz Rusije otišlo – 18 miliona ljudi! Alina Polakova, predsednica Atlantskog saveta, dramatično upozorava da se događa „egzodus Rusa“.

Iz zemlje se iselilo i oko 800.000 naučnika. Azil u državama EU najmasovnije traže izbeglice iz Sirije i Rusi koji napuštaju Rusiju. I zvanična Moskva ne skriva „demografsku katastrofu“. Međutim, za ovdašnju antizapadnu pomamu, Vladimir Putin je – Rusija. Putin zapretio, Putin naredio, Putin odlučio… Svakodnevno, antievropska i antizapadna kampanja u Srbiji istura ruskog predsednika kao svoj mač i štit. Da je, onda, bilo Putina, ne bi bilo ni Oluje, ni Bljeska, polomili bismo NATO, očistili Kosovo i Srbiju proširili do granica koje smo hteli! Ovo narod u Srbiji sluša već osamnaest godina. Od ovakvih fantazija obolela je Srbija.

A Rusija, najveća država na svetu, najbogatija po resursima dobijenim od Boga, zemlja najbrojnijeg evropskog naroda velikog znanja i duha, poseduje sve da bude magnet koji privlači i globalna sila u svemu. Rusija to, nažalost, nije. Zapad je nadmoćan. Zapad pobeđuje na frontu ljudskih sloboda, životnog standarda, tehnologije, takmičenja ideja, smenljivosti i kontroli svake vlasti. Prirodna potreba, da budu slobodni, da rade i zarade, da ne strepe od države i njenih ideoloških, verskih ili ma kojih inkvizitora, ljude iz celog sveta vuče ka Zapadu. Sa Zapada nema iseljeničkih karavana. A države, iz kojih narod odlazi, od neizbežnog poraza ne mogu spasiti ni oružje, ni tajne službe, ni represija, ni propagandisti iz šinjela Gebelsa i Berije.

Dok je Rusije i Kine, izgubljeno Kosovo nije izgubljeno! Naročito na ovome lancu, Srbija se vuče od Evrope ka Aziji.

Poslednji je trenutak da Srbija izađe iz lavirinta samoobmana, obmana i propadanja. I da pokrene svoj evropski voz koji, uklet i okovan, već osamnaest godina, stoji u beogradskoj stanici. Briselski tegljači pokrenu ga donacijama, subvencijama, bezviznim pasošima, pa i laskanjima, ali voz zaustave tegljači sa Istoka i povuku ga unazad. Održava se iluzija kretanja Srbije ka Zapadu, a Zapad je sve udaljeniji.

Ne može se u Brisel preko Moskve ni na Zapad preko Istoka.

(Danas)

Autor je predsednik Srpskog pokreta obnove