O položaju Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji sa novinarom Omerom Karabegom razgovarali su Boris Milošević (predsjednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj) i Tomislav Žigmanov (predsjednik Demokratske zajednice Hrvata u Vojvodini).
Omer KARABEG: Koliko danas ima Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji i koliko ih je bilo u bivšoj Jugoslaviji?
Boris MILOŠEVIĆ: Koliko točno danas ima Srba u Hrvatskoj jako je teško reći s obzirom da je zadnji, službeni popis stanovništva bio 2011. i s obzirom da otkad je Hrvatska ušla u EU imamo veliki val iseljavanja. Ali službena brojka je negdje oko 196.000 što je za nekih 400.000 manje nego što ih je bilo 1991, kad je u Hrvatskoj bilo 600.000 Srba.
Tomislav ŽIGMANOV: Prema podacima popisa pučanstva iz 2011. u Srbiji ima 57.900 građana koji su se izjasnili kao Hrvati, a prije 50 godina, 1961, bilo ih je 186.000. Više od dvije trećine Hrvata nestalo je iz Srbije u posljednjih 50 godina pri čemu Srbija nije bila izravno uključena u rat, niti su se na njenom teritoriju odvijale ratne operacije. To je posljedica asimilatorske politike i činjenice da su Hrvati u Srbiji 1990-ih godina bili izloženi etnički motiviranom nasilju s elementima etničkog čišćenja.
KARABEG: Da li su Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji ravnopravni građani?
MILOŠEVIĆ: Prema ustavu i zakonima Srbi imaju zagarantirana prava kao i Hrvati, ali u praksi vrlo često osjete da su predmet ili diskriminacije ili stigmatizacije. Uzmimo primjerice zapošljavanje u državnoj službi. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina propisuje proporcionalnu zastupljenost. To znači da bi 4,36 posto Srba trebalo biti zaposleno u državnoj službi, a zaposleno ih je duplo manje - svega 2,1 posto.
ŽIGMANOV: Hrvati u Srbiji su isključeni iz svih procesa donošenja odluka. Nismo zastupljeni ni u jednom dijelu odlučivanja na nacionalnoj, pokrajinskoj i lokalnoj razini vlasti. U Hrvatskoj je to sretnije riješeno kroz institut zajamčenih mandata, pa predstavnici manjina imaju pravo da po principu pozitivne diskriminacije sudjeluju u vlasti. Hrvati u Srbiji to nemaju. U Subotici, gdje je naše političko i svako drugo sjedište, od 203 imenovane i izabrane osobe u lokalnim strukturama vlasti samo tri su predstavnici hrvatske političke stranke.
KARABEG: Da Ii su Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji izloženi pritiscima. Da li se osećaju nesigurno?
MILOŠEVIĆ : Definitivno. Imamo periode kad se stvori atmosfera u društvu da je govor mržnje dozvoljen, kad postaje normalno uzvikivanje Ubij Srbina, kad na takve grafite više nitko ne reagira, pa se onda ide stepenicu više i dolazi do fizičkog nasilja. Naravno, na položaj manjina najviše utječe stav vlasti prema manjinama. U jednom trenutku se činilo da će pristupanje Hrvatske EU učiniti društvo demokratski zrelijim, da će institucije ojačati - međutim, nakon ulaska u EU institucije su nam počele slabiti, ojačala je desnica i sve je glasniji govor protiv srpske zajednice.
KARABEG: Kako Hrvati reaguju na grafite poput onog "Ubij Hrvata da Šiptar nema brata" koji se nedavno pojavio u Novom Sadu, a kako reaguje vlast?
ŽIGMANOV: I Hrvati u Srbiji osjećaju nesigurnost. Marketinška agencija Faktor plus proljetos je objavila rezultate istraživanja o omraženosti pojedinih naroda Srbiji. Hrvati su, nažalost, po toj anketi ispali najomraženiji. Više od 50 posto građana Srbije misli o Hrvatima izuzetno negativno. U takvom društvenom ambijentu, u takvoj atmosferi Hrvati se boje očitovati svoj identitet i nisu spremni sudjelovati u borbi za manjinska prava. Što reći kad se pojave grafiti Ubij Hrvata da Šiptar nema brata, kad na nogometnim utakmicama to isto u horu uzvikuje nekoliko desetina tisuća ljudi, kad se na društvenim mrežama na taj način govori o Hrvatima, kad predsjednik jedne političke partije i osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj kaže da će intenzivirati činjenje ratnih zločina i počeće od mene i gospodina Nenada Čanka. A vlast sve to prešućuje.
KARABEG Koliko teške reči i uvrede koje razmenjuju Beograd i Zagreb utiču na položaj Srba u Hrvatskoj? Da li one još više pogoršavaju njihov položaj?
MILOŠEVIĆ: Naravno da poruke koje nimalo nisu prijateljske dižu tenziju u javnosti. Ti loši odnosi prelamaju se preko leđa manjina. Gledano iz ovdašnje perspektive nevjerojatno je kako se lako u hrvatskoj javnosti stvara mobilizacija oko bilo čega što dolazi iz Srbije. Ne mogu, međutim, reći da nije bilo i dobrih stvari.
KARABEG: Čini se da se razmena teških reči između Beograda i Zagreba pre svega vodi zbog domaće javnosti - da bi se u predizbornim vremenima dobili glasovi. Pri tome ni rukovodstvo Srbije, ni rukovodstvo Hrvatske ne vode računa koliko to ugrožava njihove manjine u susednoj državi?
ŽIGMANOV : Sigurno je, i tu ste u pravu, da unutarnjepolitički motivi generiraju jače i diplomatski problematičnije poruke. Pri čemu treba reći da se predstavnici vlasti u Beogradu neuporedivo češće i radikalnije tim služe. Predstavnici vlasti u Hrvatskoj rjeđe posežu za tumačenjem događaja, procesa i stavova u Srbiji. Takve poruke uglavnom dolaze sa margine političke scene i sa desnog medijskoga prostora.
(Radio Slobodna Evropa)
Vidim da si nas opet odbranio od balija, istina ovaj put ti je pripomogo i Vučić, ali to ne umanjuje tvoje državničke sposobnosti. Nakon što si nedavno odbranio Drvar od ustaša, ostaje još da poraziš Amerikance, Nijemce, Britance, Soroša, pa da malo predahneš.
Naravno, po ko zna koji put si nas odbranio od napada koje si sam izmislio, ali ni to nije važno, važno je da pobjeđujemo.
Kao lojalni građanin Republike Srpske želim da ti skrenem pažnju na neke stvari koje ti iz audija ili helikoptera ne vidiš ili ne želiš da vidiš. Elem, plašim se da srpski narod posustaje vođo naš, ne može da prati tvoju odlučnost, entuzijazam, patriotizam.
Valjda se to zove zamor materijala srpski članu Predsjedništva BiH?
Teško je svakih 15 dana braniti Republiku Srpsku od raznoraznih napada koji dolaze sprijeda, otpozadi, s bokova, odozgo i odozdo. Nekad je to bila jedna obojena revolucija po godini, a sada odbijamo napade na 15 dana. Ne spavamo Mile, jer držimo širom otvorene oči i mrtvu stražu, zbog raznih špijuna, izdajnika i sorošovaca koji vršljaju po našoj Republici Srpskoj.
Umorili su se i policajci koji platu dobijaju da bi nas štitili od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, pa masovno napuštaju policiju i idu da čuvaju Srbe, Hrvate i Bošnjake po njemčkim diskotekama. Umorili su se i tužioci i već godinu i po dana čekamo da saznamo jel David Dragičević ubijen ili nije?
Odoše Dodiče ljudi iz Republike Srpske, ne samo zbog malih plata, loših uslova rada, već zbog stalnih tenzija koje ti i tebi slični Bošnjaci i Hrvati stalno proizvodite. Dragi Mile umorili su se Srbi od tvojih misija, vizija i državničkih odluka. Muka nam je od vaših deklaracija.
Umorni smo od istorijskih i presudnih izbora svake dvije godine. Nismo znali da je demokratija ovoliko zamorna. Umorni smo od cirkusa kojeg imamo u Narodnoj skupštini Republike Srpske, jer shvatamo da su nas legitimno izabrani prestavnici po ko zna koji put zajebali.
Muka je ljudima od vaših napada i odbrana, poželio se narod monotonije, dosade i mira.
Ako meni ne vjeruješ otiđi na granični prelaz Gradiška, naoružaj se strpljenjem, što kažu mediji i gledaj, kako Srbi, ali i Bošnjaci i Hrvati, s osmjehom napuštaju vjekovna ognjišta i blagodeti konstitutivnosti.
Muka je narodu, moj Mile, od namještanja tendera, od korupcije gdje moraš svakog namirit od direktora do portira. Umorili su se od nepotizma, gdje najbolji studenti, na intervjuima za posao, postižu najlošije rezultate. Umorio se narod od partijskog zapošljavanja, pa više i ne konkurišu na mjesta u javnim ustanovama. Umorio se narod da u najsavremenije bolnice na Balkanu, nosi svoje gaze, paracetamole, infuzije. Umorili su se od čekanja magnetne rezonance mjesecima.
I penzioneri su umorni od stalnog povećanja penzija, od kojih ne mogu da žive ko ljudi.
Umorio se narod od otvaranja tri puta istog autoputa, od spektakularnih otvaranja trafo stanica, gradskih mostova i kružnih tokova. Teško je podnijeti tolike građevinske uspjehe.
Izvini Milorade, ali mi ne možemo da pratimo tvoj tempo, uspori malo, alkohol više ne pomaže, a sve manje i antidepresivi.
Potpiši više mir s njima, od silne borbe, spinova i kampanja, silne radosti i silnih uspjeha, nemamo kad da pravimo djecu. Budi pronatalan.
Umorni smo Mile jer smo sve stariji, prosječna starost stanovnika Republike Srpske je 42 godine, sve bolesniji i sve nas je manje.
Umorili smo se od učenja istorije ispočetka, od svakodnevnih parastosa žrtvama, od negiranja zločina i veličanja ratnih zločinaca. Umorni smo od našeg i samo našeg antifašizma. Nije lako nositi toliku istoriju na svojim plećima i ne dijeliti je ni sa kim.
Jebiga Mile, ne možemo te više pratiti, a tebi je lakše da promijeniš narod, nego da te mi usporavamo u ostvarivanju tvojih ambicija. Jer ako ne usporiš, satraćeš nas, a našu djecu rastjerati po bijelom svijetu.
(Uz dozvolu redakcije preuzeto sa https://www.frontal.ba/)
(Uz dozvolu redakcije preuzeto sa https://www.frontal.ba/)