Tuesday, May 31, 2022

Vladislav Bodnaruk-Toba:U Kabareu banjaluckog Pozorista(6)

 "Ja imam istinitu pricu ali djeluje kao najveca laz ... sad dobro malo je modifikovana tek da se uklopi za Olimplijadu! Devedeset posto istina! Moze li se tako lagati?"

"Moze se lagati, sto posto al' da ima smisla a ne k'o ovo Zlajino! To nema nikakvog smisla! Fuj!"

Pricaj, pricaj!

"Ma ljudi, sramota me, svi znate da sam studir'o u Zagrebu?"

Znamo, znamo ... de ne seri opet, dje prica?

"Dos'o onaj nas iz Banjaluke, (njima rekoh ime... vama ne bi valjalo, posto je ugledan covjek u Gradu), i rekoh sebi, daj da mu pokazem malo tajne Zagreba. Zakazemo sastanak na njemu prepoznatljivom mjestu ... ali mene je uvijek jebavalo pa kasnim malo!"

"I, iii" ... vicu svi.

"Nista, nadjemo se, ja mu se izvinem sto kasnim jer s bas taj dan u Zagreb dosli Nixon i

Tito pa su sve prometnice bile blokirane! Znaci, morao sam okolo! On mi odmah to opravda! Ulazimo u tranvaj, a  za nama cilac ... isti Krleza (to je onaj jedan sto je napisao 90% hrvatske literature) a ja kazem tom nasem drugu, onako iz jebe ... naivno, pogledaj Miroslava Krlezu, i sas vidjet kakav je to papak ... jucer mu pozajmim dvije banke za tranvaj, a sad samo gledaj ... supak me nece ni pozdraviti! "Krleza" prodje pokraj nas! Ovaj nas drugar, ma da taj Profesor, znate mu ime, samo izusti ... ja fakat ... supka, ni ne pogleda te! Eto, jesi li ti to vidio? Vidis i sam sada kakva je hrvatiska kulura!

Sutradan smo imali dogovor da odemo u kino Liku gdje su se davali oni slobodniji

"umjetnicki" filmovi ... ma oni filmovi sto ne trebaju glumci da glume a ne treba im ni garderoba ... e te filmove!   Naravno ja sam, kao i inace kasnio!

"Sto si sad zakasno?" upita me nakurceno, ljuto.

"Joj, izvini jos jednom ali taman ja pretrcavam ulicu Proleterskih Brigada,  kad naleti ona kolona sa Titom i Niksonom i kad me ugledase da pretrcavam, Nikson zavriska ko lud:  "Sustavi auto druze Tito! Toba ti li si to?" razdraga se Nixon ... a i Tito se zabezeknu ... "Otkud Toba, dje Toba?" Nikson samo zino! Ne vjeruje svojim ocima! " O Toba jarane!" zavriska i Tito!

"I stadose li?" ... upita neko radoznalo!

"Stadose, naravno, i sta bi drugo! Al' na nagulio! Jebe se mene! Jurio na kont sa onim jednim nasim!" 

"Ha, ha ha ... ovo je najbolja banjalucka laz!" zakljucuje Zamola. 

Tresnu gajbu piva na sank! "Ajmo jednu za pobjednika!"

Tako ja pobijedih, na toj Olimpijadi, kao najveci banjalucki lazov! 

"Samo da vam kazem Raja stvarnu istinu ... u cijeloj prici, kroz ovaj skoro pedesetogodisnji pomak, sve je skoro sto posto istina, naravno osim onog sa Nixonom. Naravno,  nisam nikad imao priliku da se sretnem sa  njim ... a za Tita nesto i ne znam ... bio je u mom zivotu u Banjaluci dva-tri puta ... mog'o me i prepoznati, onako iz vidjenja! Valjda?!

Jebajiga, ako idemo nekom logikom ... kako sam ja njega odma' prepozn'o!" 

Poslije je Profesor  pricao svojim studentima na Fakultetu kakav sam ja supak i lazov! Studenti su se pisali od smijeha! On jadan, nikad nije skont'o cemu se ti mladi "volovi" smiju! 

Jednom, kad sam gledao neke banjalucke slike, kod Caje, shvatih da strasno licim na Zamolinog poginulog sina Bambusa. 

Mozda mi je zbog toga, bogom bilo dato da pobjedim na "Olimpijadi lazi".

I da mi nece Zamola  nikad nista naplati, cak i kasnije u svojoj rastiljnici! Ma sta narucio!

Tada to nisam znao.

Mislio sam "da sam ja neko, pa zato!"

Istina nikad mu nisam ostao duzan! Ja znam kad sam  duzan, znam i da vratim! 

Meni su i Imelina i Tomina a napose, Zlajina prica bile bolje price od moje!

Prosto mi bilo! Stvarno za Bambusa, to nisam znao! Ja nikad to ne bih zloupotrebio!

Vrijeme je to sto nas okrece pravim sudovima!

Svako ce jednom stati na svoj kantar! Pa sta prevagne!? 

A, sam Tomi vratio cenera nepoguzvanog ... onog istog sto mi je i

pozajmio te olimpijske noci!

(Nastavak sutra samo za one koji su citali do danas!)

Monday, May 30, 2022

Vladislav Bodnaruk-Toba:U Kabareu banjaluckog Pozorista(5)

Onda, neki Zlaja isprica pricu da je malo pri cugi vracajuci se pjeske od Zeljeznog Konja, u mraku i magli, uzasni zivotni uslovi, naletio na neku malu. Sad bas nije bio siguran dal' je bila dobra ili nije ... zbog tog marka, al' sad  ... jebajiga! Rijec po rijec u toj magli i mraku ... oni odose do njenih, sad kako bi rekli ... odaja ...prostorija ili sta li!?

Zlaja jos dodade: "Cisto iz moralnih razloga ... ili da neko ne bahne!"

Dalje, prica Zlaja, dvorisna baraka tri puta tri, pregazise gusto blato a on jadan jos nije imao kaljace, pa zagazio ... dibidus, te oni taman tako pred vrata. Kad tamo  ... unutra ... prostrano ... rusvaj! Luksuz i ostalo! K'o iz Dinastije!

"Jel Zikine?" neko upita.

"Kakve Zikine, konju, nije ovo seljacka prica ... Karngtonove!"

U Kabareu niko ne pusta nikakve zvuke! Jebena prica ... da se ne prekida! 

Zlaja nastavi, srati ... jedna ogromna prostorija sve u svili i kadifi, deset metara dalje jos jedna bolja soba ... a tamo sve na zidovima slike onih najpoznatijih svjetskih, sto crtaju! Jebo Berbera, ono se trebalo vidjeti!

Tu nam se i Zlaja izvinu, valjda zbog njegovog slabog poznavanja prirode i drustva pa samim tim i tih umjetnickih djela ali spomenu da je visio na zidu i neki Vanpotpunogol,  onda neki Mane, te naka Rona od nekakvog LaDincija ... a sve originali!? Jebote! Sve u zlatnim okvirovima! "Ljudi... kakvi su to okvorivi!" I tako!

Onda, skromno rece, a i takav je red ... da se lagano obratio Maloj a Mala odma' ... pala!

"Dobro, do duse, pred zoru, oko pet ujutro! Ne bi ni znao koliko je sati da nisam cuo pisak onog jutarnjeg voza iz Piskavice!"

"Jebajiga, Zlaja  sto nas ti sve zamori ... dje sustina!?" pita Zamola.

"To sto si karo - karo ... i nama se desi, a dje prica!?"

"E, moji jarani:" rece Zlaja ... "Sustina je kad me ujutro probudi zestok vrisak! A nije jutarnji iz Piskavice!"

"Kakav sad vrisak, jesi li ti normalan?" upita neko iz pozadine, radoznalo.

"Raja, skocim ja k'o oparen, a glava mi k'o Cocin bubanj a tako mi i u njoj bubnja ... ja pomislio negdje neki pozar, ponovo zemljotres ili sta!

"I sta je bilo Zlaja , de ne seri vise! Izgorasmo!"

"Okrenem se u krevtu, na stranu a zedan k'o pas, zbog one rakije i il' sta li ... trpim ... kad, vidim onu Malu od sinoc, izvadila onu jednu svoju sisu i gura nakoj bebe u usta! I tu presta plac!

"Mala, sta je to, otkud ti ta mala beba, jebote ja zino u cudu!?" prica Zlaja.

"Eh, tebe glupa pitanja!" ...  rece mala. "To si ti sinoc zaceo ... i vidi sad' belaja! Rodila ti ja sina!"

"Mene, Raja oprhva nesto opasno, strovalim se u san ponovo! Jebajiga, i sta bi drugo ... zbunila me!? Ko velim da odmorim!"

Oko podne, zilet gore ili dole, boli glava ... otvorim oci i uzas ... u visini  mojih ociju, glavat bebac stoji na svojim nogama, ne vise od svojih tri godine ... bleha u mene i ne trepce! Jebote k'o UDB-a i KGB-e!

Usr'o sam se od straha! "Mala, mala ... zavriskah, ko je ovo!?"

Mala kaze : "Sta se deres koji kurac, i sta se cudis konju onaj jedan ... dok ti spavas djeca ti rastu! I ne galami vise, os da nam probudis kcerku!?" rece Mala.

"Kakvu kcerku, Mala! Zapitah u jos vecem cudu!" prica zgranut' Zlaja.

"Sta kakvu, ovu sto je drzim u narucju! Sto me sisa, ko luda!"

"Pa kad si nju Mala rodila, matereti!?" upita Zlaja.

"Evo, nema ni minuta a ti spavas li spavas ... jebe se tebe!"

"Pa kako to da mi rodis odjednom dvoje djece, cudim sei sam?" prica Zlaja.

"Cuj tebe budale kako odjednom dvoje, pa blizanci!" rece mu Mala.

"Blizanci velis Mala a kako je onaj muski vec onoliko porastao!?" ne da se ni Zlaja zbuniti.

"Pa rodio se jutros rano a curica maloprije! Eto! Otud razlika!" "Tako me Mala ubijedi u cinjenice!" zavrsi Zlaja.

Nastala mukla tisina u Kabareu! Niko ne zna sta bi rek'o a za smijanje bas i nije neka situacija!

"To tvoje je izgleda neka realna prica a ovo je Olimpijada lazi! Mislim da se to ne boduje! Ipak reci nam kako sve zavrsi Zlaja!?" rece Glavni sudija Zamola.

"Otisli na Sud! Eto kako!" "Masala, masala ... nek' si joj ga ucero!" Vicu Gosti!

"I sta je bilo na Sudu!?"  pitaju.

"Ma, jebajiga ja glat izgubio! Ucerala ga ona meni!"

"Stooo!? Kakooo!?" opet se svi cude. Neko nesto ljuto i opsova!

"Jebajiga njih bilo troje a ja bio sam! Nisam im'o svjedoka! Troje protiv mene jednoga! Eto!" 

"Joj, dragi Zlaja, to ti nije humor, promasio si temu! Ovo je najtuznija prica i najveci uvalitis u zivotu! Prokleta je nasa muska sudbina ... men' se cini da je neko drugi prije karno tu Malu a ti posto'o spontano dvostruki Otac! Puj, puj ... bjez' , mici se od mene! Joj kad samo pomislim na alimentaciju ... kosa mi se dize na glavi!" 

 "A sta ti imas?" pokusava se vratiti u zivot Zamola.

(Nastavak malo sutra)

Sunday, May 29, 2022

Vladislav Bodnaruk-Toba:U Kabareu banjaluckog Pozorista(4)

 

"Svaka cast konobaru kad je mog'o povuci toliko!" rece neko.

"Sto ne bi mog'o povuci dvije pive, jeble te one!?" cudi se Imela.

"I sta je dalje bilo?" radoznao je Zamola.  "Cuj tebe glupa pitanja, sta, sta je dalje bilo? Nista ... narucimo mi novu turu!" a gleda nas ispod oka i brk mu se smije. Mala pauza pa onda gromoglasan smijeh!

"Raja, ovo je za Nobelovu nagradu ... naravno samo ako je istina!" rece odusevljeno Zamola.

"He, al' imas li ti Imale kakvih tu svjedoka?" uzbuni se Semara Vandal.

"Imam, kako nemam ... eto tebe, pa i ti si bio tamo sa malim Bricom."

"To ti i pricam Imela ... mali Brico i Ja smo popili po dvije tri ture tih klipaca od metar ili dva prije vas ... a Konobar rek'o da nema vise! "I sta je dalje bilo!?" pita Zamola.

"Sta, sta je bilo ... odemo onako zedni mali Brico i ja u prvi Granap da popijemo po koju ... k'o ljudi, mislim!!"  kaze mrtav ladan Semara.

"A, Imela, poznato je da je ta kafanica mala, jedva stanu gosti, skladiste nikakvo ... znaci ni jedna klipaca vise tu ne bi stala! Kratko receno ... lazes! Fuj!"

Neko baci praznu kutiju cigara Imeli pravo u glavu, neko ga opuca tacem po glavusi, neko viknu ... "m'rs lazove jedan, kitis se tudjim perjem!" 

Imela se zavalj'o od smijeha ... jedva dise! Samo rokce! Tako i ostali uvazeni gosti!

Zamola autoritativno konstatava da se Imela ima diskvalifikovati, naravno, zbog onog kicenja tudjim perjem a Semara ne ulazi u uzi izbor, posto nije iznjeo svoju originalnu pricu!

Svi se slozise sa tim.

Tomo Balonek se laganice nakaslja ... tek da se obrati paznja na njegovu pricu.

"Raja svi znate da sam obrazovan covjek ali iz ko zna kojih razloga radim k'o pumpas na Jugopetrolu."

"Lova, jarane lova! Znamo te Tomo u dusu. Nasa si Raja al' ni ti nemoj srati!" rece hor glasova. "Daj pricu!"

"Moja je ... vrlo kratka. Al' sto posto istinita! Ide ovako ... jedne subote predvece, na moju Pumpu dodje Dr. Franjo Jajcevic, aman skoro trijezan, samo se uscuo neznatno na rakiju, skoro k'o sav normalan svijet, a bas kren'o na pos'o u Bolnicu, sa svojim polovnim Ficom pa da mu nakapam malo benzina, za cenera i tako, al' rijec po rijec, smlati me on nekim politickim temama. Franjo prica, prosto veze a ja se sav unjeo u razgovor, posto sam politicki neinformisan, ne gledam te TV Dnevnike  jer sam uvijek u drugoj smjeni ... tankam li tankam a on prica li prica, informise me o aktuelnostima,  jebajiga ... sve dok odjednom ne preli' benzin! Prsnu i na Franju! Posprica ga od glave do pete!

"Okupa je tebe benzinom, Franjo! Auuu, 'oce li biti u Bolnici kakvih problema zbog toga? Jebote, narod navik'o na smrad rakije a ti sada tuknes kako ne treba!?"

Franjo rece, pa me i opusti: "Tomo dragiii, znas da sam ja Glavni na Odjelu, za Uho, Grlo, i za Nosove ... tamo jedva ko i da dise a kamo li sta njusi, ovaj mislim mirisi!" 

"Joj Raja, usr'o ja sve,  Franjo platio onog cenera i ode! Vidim ja ... Fico mu se nakrivio na jednu stranu! A vuce i prema naprijed! Nesto nikako ne valja! Kad nesto strasno zabibice! Odletim u kancelariju a ono tamo to bibice, plus  jedno crveno svjetlo trepce, indikacija da mi je rezervoar tenk potpuno prazan! A bibice samo onda kad ispucamo sigurnosne ratne rezerve! Jebote, greskom sam covjeku natank'o svih dvadeset i pet hiljada litara goriva, plus tri hiljade ratnih rezervi, u njegovog Ficu!"

"Auh, matereti ... a sta ce dalje bit'!"  brine se  Zamola.

"Pa kako se izvuce jadan iz tog belaja dragi Tomo?"

"Ma kao i uvijek, nista lakse ... natank'o vode u rezervoar, sve dok nije prestalo da bibice!"

Tomo dobi zestok aplauz! Neko mu viknu i pice!

"Seres i laze k'o pas, Tomo!" rece Dr. Simo Bajic, pa nastavi: "Kako si jadan mog'o iz pipe na brzaka nasuti dvadeseti pet hiljada litara goriva u tankove, plus one ratne rezerve! A, a, a? "

"Jebote, Simo, uzeo sam od cistacica one male dvije pocincane kante i punio svako do hiljadu litara! Eto kako!"

"I!? Kante se razvukle do dva metra, visine!?" podjebava Simo.

"Bezbeli, do dva metra, al' ja natankam u svaku do vrha, mozda malo i pretocim, te trk ... salijem u rezervoar, kad niko ne gleda!" rece Tomo, sav pun logike.

"A kako i ti mog'o ponijeti te kante kad nisi mog'o dohvatiti rucke!?" podjebava dalje Simo.

"Lako, nisam ni fato rucke ... poduhvatio kante odozdo!"

"E, Tomo, budalino a kako idu auti na vodu!?" neda se i dalje Simo.

"Idu lako, k'o i na benzin ... samo ispustaju bijeli dim iz auspuha ... pa vidjo si to Simo!?"

Simo rece da se predaje a da je Tomo prvi i najjaci banjalucki ekoloski borac ... a mozda i najjaci banjalucki lazov!

(Nastavak slijedi)

Saturday, May 28, 2022

Vladislav Bodnaruk-Toba:U Kabareu banjaluckog Pozorista(3)

 Tomo je bio nasa generacija ali nekako odrasliji, a bio manji (nizi) rastom od svih nas! Radio kao Pumpas u Jugopetrolu! Pump'o gorivo. Benzin uglavnom, mislim a i sta bi drugo!? Nece valjda Radensku?

Uvijek besprijekorno odjeven, okupan i mirisljav za razliku od nas i tako besprjekorno cist, onako plavokos i zajebanih plavih ociju, kad bi me vidio u toj gluhoj prostorijici, dao bi mi je ocima neki znak, nista rukovanje ... i tako ... nista osmijeh ... nesto onako ... sad jebajiga, ne da se opisati!

"Ehej, Tomo, Tomo ... sta ima!?" obicno mu kazem.

"Ehej, Toba, Toba ... sta kod tebe ima!?"

"Eh, ima!" a i sta bi vise srao ... svako zna da nesto ima ... sto nema!

"Nego, zapeo sam ... imas li ti cenera do ponedeljka ... sigurno vracam?"

Tomo, bez ikakog pokreta na licu, vadi debeli novcanik i pruza mi cenera.

"Treba li jos?" pita.

"Ko mu ga to moze znati Tomo ... al' ja mogu samo toliko a se zaduzim."

Zovem svoju Raju, koja se u medjuvremenu muvala po Kabareu ne bi li nabacili koju kintu.

Zamola na sank stavlja pivske flase klipace! Ja mislim da su onolike flase, danas zakonom zabranjene, ili samo zdravi i jaki seljaci piju ispred kakvog Granapa! Svi pusimo, neko svoje, neko da ne vadi svoje a i sta ce ... grebe se za tudje  cigare. Sleti tako prva flasa piva.

Razgovor je sve glasniji!

Tomo, Zamoli kaze da je njegova prva tura i da je to na njegov racun!

Povede se i neka tiha pjesma, sad jel' bila Sejdefa il' u Stambolu na Konstanti ...  ovaj Bosforu ... tacno se ne sjecam!

Imela vodi a mi ga pratimo!

Onda je pricam kako je onaj jedan nas jaran znani kao Minhauzen "H" sad da ne idemo do kraja, pric'o da je skak'o sa Gradskog mosta u Vrbas, ne bi li se malo osvjezio, a u sred Januara i da se nije milimetar pokvasio!

"Kako to more biti ... dragi Toba?" podig'o ruke u cudu Zamola.

"Mozda je skak'o ... pljoske!? ... neko rece. 

"Ma nije skak'o pljoske, Vrbas se zaledio, jebogati Slavko, a on je u padu to vidio i naglo se preokren'o u zraku da glavusom ne trehne o led!" rekoh to sto mi je taj nas cuveni Minhauzen H ispric'o.

"Svaka mu cast, da se preokrenu onako na brzinu!" rece neko.

"Kurac, cast!" Presjece pricu Zamola!

 "Kad se ikad, to Vrbas zaledio ...a, a, a?" pa s malo ljutnje u glasu dodade: "Ljudi, "Minhauzen H" je definitivno najveci banjalucki lazov! Cuj konja ... Vrbas se zaledio!?"

"Jest', jest' ... dobro kazez ... nema takvog lazova, na svijetu!" u glas svi vicu. Zamola se, onako debeo, zakocen'o, rukom se hvata za srce i jos mi kaze ... "i dalje, i dalje sta je "H" srao?" Ja i to ispricam! 

Dodje nova tura! Malo se svi smirise! Treba se i popiti koji gutljaj! Na miru! Valjda se po nesto i dehidriralo ... izmedju dvije pive!? A 'oce to od cuge! 

A i otvorila se vrata prema glavnoj sali! Nisu sama od sebe! Otvorili svaleri, culi da se radi o nekakvoj jebi! Pravoj Raji je uvijek do jebe!

"Raja, jeste li gledali onaj Film kad onaj jedan supak pije sanmpanjac iz njene cipele!?"

"Gledali, gledali!" i udri u smijeh.

Zamola poleg'o po sanku: "Ljudi opra li noge ona kurvaja!?" vristi od smijeha.

Imela se naglo uozbilji, posto je imao inace, suplje cipele, skinu moju skoro novu Borovo zutu cipelu (u to vrijeme - krik mode, onako malo kabasta) i rece Zamoli da mu donese onaj sanmpanjac, ako se ima!

"Ima, ima, Imela ... letim! Niko ti to ne pije! Isti k'o Radenska!"

Odvali nozem cep, prosu se vise od pola sa(n)mpanjca a ostatak nasu u moju zutu cipelu. Imela odglumi scenu iz filma, a isplazio poganu jezicinu prema meni ... ko' da se mi zvalavimo kao u filmu! Fuj!

Sad ... jebajiga, mozda to i nije smijesno danas ... al' je trebalo biti tamo ... drugaciji ugodjaj.

Ljudi rekoh: "Sto mi ne organizujemo nasu Olimpijadu" za najveceg banjaluckog gradskog lazova i za sva vremena ne zeznemo baseg H, zvanog Minhauzen?"

Ideja se svima svidjela!

Pravilo jednostavno! Treba lagati a da laz nikoga ne povrijedi i naravno da ima nekog smisla! A onaj kji prica, mora biti, ozbiljan ... uvjerljiv!

Sejo Frljo zapoce svoju pricu, da je citao u Politici da se u Tucepima gradi najveci Hotel na Jadranu i da ce imati preko 70.000 soba.

Nikome se to ne ucini nestvarnim ... pa u eri smo turizma ... mozda je podatak i tacan!? A i petogodisnji plan SFRJ se lagano ostvaruje!

Isprsi se Imala!

"Svaku preko usta sto prevalim ... je ziva istina! Slusajte! Ima hefta i malo jace, u Seheru , Hajro, onaj  Saidov tj. Sacin, mali buraz i ja se zapili u onom Bircuzu taman ... velik k'o i ovaj tvoj Zamola sankic. Udarila neka sparina a mi pivu po pivu, udri! U neka doba konobar popizdi hodajuci gore-dole po te pive ... pa nam donese svekome po jednu pivu - metaripo visoku a tako i debelu ! Evo 'voliku!" i pokaza rukom. "Da ne hoda dzba, vazdan, k'o nekakav hajvan ... valjda!" rece Imela.

(Nastavice se - valjda!)

Friday, May 27, 2022

Vladislav Bodnaruk-Toba:U Kabareu banjaluckog Pozorista(2)

 No da se vratim, nazad na Banjaluku i nastavim dje sam stao kod one propalice.

Jedan je isao samo set godina u tu istu Gimnaziju a da nije znao tacan odgovor na brzinsko pitanje "koji si ti sad razred!?"

Rek'o bi samo ... "jebajiga u istoj sam ucionici, k'o i prosle godine! Valja li mi ova?"

Uglavnom tako! Ne bih sada imenovao moje drugove, ko zna kakve su sve pozicije okupirali u danasnjem zivotu, sta su nasrali okolo ljudima ... pa da ih ne ukopavam!

Ja sam slovio kao najbolji i najpametniji medju jednakima ... prost razlog, isao sam u Gimnaziju ... samo pet godina!

Skoro, k'o Pionir ... medju njima!

 Al' me niko zbog tih mojih uspjeha nije podjebav'o! Znali su moj fazon! Gotivili to!

Objasnit cu jednom kako mi se to desilo i kako sam se zajebucno odlazeci tjeran prvim ljetnim jugom na more ... mjesec dana prije kraja skolske godine! A mor'o sam! Nesto me zestoko povuklo!

Ne samo onda ... uvijek cak i danas! Znaci, nije do mene! Nije moja greska! To je neka visa sila ... a ko to moze sad objasniti? Danguba!

Kad osjetim miris juga ... jebajiga ... odo' ja! Ruksak i sator na ramena, radnickim vozom preko Bosanskog Novog, tri sata cekanja na goloj pruzi u mrklom mraku, pa prelaz na pravi morski voz ... onaj sa dugim vagonima, gdje sjede pravi putnici a ne izmucena lica radnika Celuloze, Jelsingrada, Cajaveca, Kozare ... i tako! A morski nocni voz vozi pravac u Split! Oko petice ... uz uvijek predivno jutro, banemo u Split! E, a i o tome drugom prilikom! Ako se opet ikad nadjemo? 

Ulazimo u Kabare, nas dva tri ... koliko nas se skupilo i preostalo u te kasne sate.

Hoda se skoro na prstima! Jebajiga, Pozoriste je k'o, neka kulturna usranova, skoro! Pa zato! Neko u cosku svira klavir, pa da se ne prepa'ne i da ga ne zajebemo ... hodamo tiho! Prodje se ta prva prostorija sa klavirom, pa L zaokret prema drugoj prostoriji! Tamo sve zauzeto! Kao i inace! Banjalucka elita, Direktori, Doktori, Dangube, Opstinari ... samo odabrani vrhunski cijenjeni pijanci ...  kako muski tako i zenski!

Inace, da ne grijesim ... ovi ljudi su sebe nazivali - prijateljima dobre kapljice!

A kapljica im bila, poveca! Eto, ovolika!

U dubini sale i vecem mraku, samo svaleri i svalerke! Sto 'no kazu ... realnije drustvo! Dobro, mi nikad nismo sjedali za te stolove ... nekako je bilo i neprilicno! A mozda bi nas i otjerali!? Ko zna!? Mislim zbog onih nasih dvadesetidvije!

Oko sredine te, nazovi sale bio je ulaz u kuhinju i mali prirucni drveni sank. Estetski ... nikakav! Mora da je to Gazda sam sklep'o u svom podrumu? Predvidjeno samo za konobare! A konobari su inace stoka, samo daj, daj, daj!

Samo su rijetki imali privilegiju da se u to predvorje kuhinje uvuku i prislone na taj sankic. Ustvari ... nije se moglo bas ni prisloniti! Stojis k'o stuha ... samo onako! Po mom sjecanju, moglo nas se stisnuti sedam -osam a za konobara ... kako se koji snadje!

 

E, zato nam je svaki puta svaki Konobar jebavo mater! Ne moze ni on jadan pronijeti tacnu sa narudzbom od nas!

A ko je ikad nas pit'o, kako je nama!? Samo daj lovu, daj, daj! A casice, nikakve ... metar i zilet, ti nagnes, dahnes ... a ono nestalo!

Jebajiga ... mora ponovo! A onda opet ista prica! 

S druge strane sanka, kad nije sa onim elitnim gostima, tipa dr. Franjo Jajcevic, dr. Simo Bajic i ostalih sa pratnjom ... sad' da ne navodim imena Sudija, Glumaca, Sekretara kojecega, Direktora, Opstinskih guzonja, cak i Narodnih Poslanika Republicke skupstine i ... naravno njihovih "onih", ni sam ne znam kako bih nazvao ... uglavnom banjalucanki ... koje se samo nocu vidjaju!

U Kabareu!

Eto, ko moze zamisliti, kako smo se mi u sve to uklapali? Bila je neka logika u Banjaluci ... mi ne smetamo njima a oni ne haju za nas!

Eheee, zato smo mi "mladi bohemi" uz nevidljivi sank. Ne smetamo njima a ni oni nas ne iritiraju! Iako nam idu na ... onu stvar!

Danas sam siguran, tu smo bili, skupljeni u te nocne sate i u tu misiju rupu samo zato sto je Slavko Zamola drzao tu Kafanu, taj, nazovi Kabare! 

A zasto nas je mladjane, Zamola trepio ... reci ce se samo tokom price!

Suzivot na dva kvadrata! Svak' sve vidi, a sve nas bas briga za druge! 

Dakle, da ne duzim ... uglavnom smo bez love! Sretan je trenutak kad u tom malom prostoru vidim Tomu Baloneka! Do duse rijetka je i prilika, kad nije bio tu! Il' je bolestan, ako nije Variola Vera, nema drugog razloga!

(Nastavice se - opet!)

Thursday, May 26, 2022

Vladislav Bodnaruk-Toba:U Kabareu banjaluckog Pozorista(1)

 

Kad sve utihne gradom, jenja buka i laprdanje umornih Filozofa iz kafane Mostar pred sam fajront, cvorci nad kestenovima iznad Lovca legnu u krevete, mi se uputimo ... a i djecemo nego sto koraka dalje u Pozorisni Kabare kod Zamole.

Sto smo isli kod Zamole a ne kod Zeljeznog konja?! Razlog jednostavan prvo da ne tabanamo u daljine ... drugo, moja Raja nije imala ni za autobus do Predgradja a kamo li za cugu!

E, o tome se radi! Sad, kad se popila sva sica sto smo imali, neko se pita sta nam je ostalo, osim nasih praznih dzepova!?  Ehe, ostalo nam dosta!

Ostale nam nase godine ... svakome po barem dvadesetidvije a bogami bio je i koji jacih godina! Zajednicko nam je, svi smo ista Raja, samo ovi godinama jaci, da se razjasni, i da se razumijemo to su ustvari ... ponavljaci. Buduci kodrovi, Novog Svijeta! Znaci, mentalno ... tu, dje i mi ostali ... stepenica gore, stepenica dole ... niko nije mjerio! Jedan nas drug, mislim smjesten u nasu generaciju ... isao je u Gimnaziju osam godina! Utvrdjivo sve sto se dalo ... a dva puta! Nemalo mu bilo! Svaka cast!

Tu i nas redovne skolarce docek'o!

Naravno, poslije postao vrlo uspjesan drustveno - politicki radnik, i sta ja serem i lupam ... postao Savezni rukometni Sudija i to kakvog znacaja a i autoriteta. Plus, zavrsio neki Fakultet, negdje daleko na strani! Nekoj periferiji a diploma dva puta veca od moje, pa ti sad vidi gdje ces na skole! A zaglavlje te Diplome pisano zlatnim slovima, slicno onim k'o sto se pisu na vijencima kad neko ... ne daj me Boze ... ono! Pomakni se s mjesta! Zlatotisak, k'o da ga je onaj mali Prle, iz KAB-a sto se samoubio, licno pisao! Rukopis ... da ti dah stane! Jebo Diplomu, svi gledaju slova! 

Prle, legenda Banjaluke, aranzer svih izloga a firmopisac!

Ljudi moji, za nevjerovati, narod se nekad u vecernje sate znao setati  ispod Titanika pa i  Gospodskom ulicom, samo da bi  gledao te izvanredno i prelijepo uredjene izloge prodavnica.

Onda je dosla i mladja raja aranzera, mislim mali Zoka Jaksic te Miro Sojtaric i takvi.

Banjalucki izlozi od Na-Me, pa produzis do Robne Kuce, onda  ispod Palasa, svom duzinom Titanika, pa kroz Gospodsku ulicu, a tamo i sa lijeve i desne strane Gospodske ... izlozba takvih radova da ti srce stane! 

Vidjo sam godinama te nase aranzere izloga, Prleta, Miru , Zoku ... kako izlozima nasim tapaju u carapama a ustima punih spenadli. Vjesali u izloge NIK-ova najbilja odijela, k'o da su zivi ljudi u njima, a zenske lagane haljine u tonu tih odijela u dubini izlga, same od sebe ... lelujale zrakom! K tome, povrh svega, leprsale se zenske kasmirske marame i salovi svih boja ... a svi i svi, vezani tankim silkom na sve strane. 

Nevidljivi! 

Ah da se vratim, dje sam stao! Kod onih Propalica! Jebajiga, raja smo! 

A mozda je bas jedan, taj i takav sto ispisuje posljednje poruke na vijence i krstove, pisao bas i te Diplome!? Ko zna! jebajiga ... ipak nekako ljepse i uvjerljivije djeluju od onih nasih ispisanih tusem nevjestom rukom, kakve sluzbenice Fakulteta ... a sve na flis ili paos papiru. Do duse, istina, moja je bila isto rucno ispisana ali na pakpapiru, doduse, malo pozutjelom (Zagreb je ipak Univerzitetski grad) a kakve sam srece bio, dobro sam i prosa'o ... da nije ispisana na mesarskom papiru!

Tokom brisanja mene i moga identiteta iz mog Grada, zavrsim u nekoj stranoj Zemlji. Traze papire, sta znas da radis ... i tako! "Daj Diplomu!" Ja dam!

"Ovo Diploma!? ... jesi li ti to sam pis'o,  il' vi tamo niste imali boljeg papira il' si ovo zguzv'o u putu!?"

"Nisam nista zguzv'o ... to je original al' imam ja i fotokopiju na boljem papiru!"

"E, tako, ova valja ... ako zelis nostrifikaciju onada ... nazad u skolu!"

Tako i bilo! Jovo nanovo ... tri godine!"

I dobih tu novu Diplomu - aj jebe, a ona manja od one moje male, jedva format A5. Ovololicka!

"Ne sekiraj se drugar, to ti ionako niko ne gleda! Ovdje se glada znas li da radis ili ne! Ostalo je nevazno, nema prevare." rekose mi.

"Ima prevare, zajebali ste me ... sto sam djaba iso'o ponovo u skolu!? Sto mi to odmah ne rekoste?" 

O tom dalje drugom prilikom, ako se nadjemo!

(Nastavice se)

Saturday, May 14, 2022

Ivan Lovrenović: I onda - Osim!

 

U lipnju 2002. godine, za trajanja svjetskoga nogometnog prvenstva u Južnoj Koreji, napisao sam u jednom članku kratki ekskurs kao naklon igračkoj umjetnosti Zinedina Zidanea, sjećajući se nekih utakmica koje sam u ranoj mladosti svojim očima gledao, a na kojima se ukazivao duh iste umjetnosti. Sve su one bile realizacija apsolutnoga nogometa, svaka od njih potpuno se otela ikakvom sistemu, taktici, „trenerskim zamislima” – čisti sevdah! Vlasnik sam unutarnjih snimaka triju-četiriju takvih utakmica na Maksimiru koje tehnološki nisu zapamćene, ali se i danas vrte negdje među zvijezdama, drukčije ne može biti.

Dinamo – Ferencvaros 23. prosinca 1959. Igralo se srijedom, naš turnus u gimnaziji na Katarinskom trgu bio je poslijepodnevni, tako da smo nas nekoliko odlučili pobjeći s nastave riješeni da mirno podnesemo sve što se bude moralo podnijeti. Makar je već “laka konjica” bila desetkovana, Madžari su još zastrašujući. U Dinamu tri gosta: Veležova desetka Muhamed Mujić, Tomo Knez iz banjalučkoga Borca, Željezničarov Garincha Ilijas Pašić na lijevom krilu, a na penalu – nevjerojatni Dražan Jerković. Rezultat je bio baš onakav kakav su koju godinu ranije gdje god bi se pojavili pravili Puškaš, Kočiš, Hidegkuti i ostali honvedi iz konjice: 4 : 0. Ali – za Dinamo! Kakve su to bile Mujićeve “dubinske navođene” prema Pašiću, pa njegovi bljeskovi niz aut-liniju i centaršutevi na Jerkovićevu glavu ili škarice, kakvi krojfovski bijegovi Tome Kneza kroz sred-srijede sve do golmana!

Jugoslavija – Italija 6 : 1, bit će 1957. Kad Zebec (ili to bijaše Lipošinović, nisam više siguran) haubički ispaljuje korner, a Bajdo Vukas ga hvata malo poviše šesnaesterca volejem sasvim zidaneovski (dok se Zizu još nije ni mislio roditi), sa sudbinski tačnim završetkom u rašljama talijanskoga gola. Kad Miloš Milutinović, počevši zamjenjivati legendarnoga Bobeka u špicu, leđima okrenut golu demonstrira onu briljantnu nadinteligenciju: okreće protivnike kao na nevidljivim koncima, a suigrače poslužuje tako vidovito i iznenadno, da ga katkad ni sami ne “čitaju”.

Smrtonosni meč Jugoslavija – Madžarska. Bilo je to ono desetljeće u nogometnoj povijesti, kad je bilo upravo agonalno pitanje – pobijediti Madžarsku, pošto poto, barem jedanput! Igralo se fantastično, nadavalo golova Madžarima kao nikad, bilo je u jednom času 4 : 1! S druge je strane, međutim, bio mali, neugledan igrač, s majicom koju je držao preko šorca pa mu je padala skoro do koljena, kao haljinica, sa spuštenim štucnama na krivim nogama: Šandor. Potpuni vanzemaljac. Igrao je sam, sve je uradio sam, golove je davao sam. Na kraju je bilo 4 : 4.

Jedna od najčudnijih upamćenih utakmica bila je ona između Dinama i Željezničara na Maksimiru. Junak utakmice bio je Ivica Osim. Ovako je to išlo.

Lilo je iz neba, izviralo iz zemlje, kao u biblijskoj priči o potopu. Dinamo jak i superioran, Željo nekako utučen, bezidejan. Blizu je kraj, a Dinamo vodi 3 : 1.

I, onda – Osim!

Kao da je nešto u sebi prelomio i nekom nevidljivom komandom cijeli tim poslao na odmaranje, sve osim Miše Smajlovića i Ilijasa Pašića. Sve je ostalo na njemu, i na ovoj dvojici pomagača. Ali kako je to izgledalo! Sam je išao po loptu pred svoj gol, sam ju je vukao naprijed kroz sredinu, lomio Dinamove igrače koji su jurišali na njega kao ljuti risovi, tražio Pašića na krilu, a ovaj gađao Smajlovića pred golom, sam smanjio na 3 : 2. Sve plivajući po terenu i gacajući po vodi do gležanja, pod tako gustom kišom, da se jedva vidjelo što se događa.

Tada sam vidio nešto što nisam nikad ni prije ni poslije, možda se nikada više neće ni dogoditi. Osim je krenuo s loptom od centra igrališta, a na njega su se sjurila četvorica iz Dinamove obrane. Onda je on stao, i to onako kako je on to radio: ogroman, trom, umoran, stao je baš kao ukopan. Stali su i oni, već isfrustrirani dotadašnjim sluđujućim Osimovim driblinzima. Nevjerojatna scena: na sred terena jedan s loptom, četvorica pred njim u polukrugu, svi kao zaleđeni.

Tada je Osim nešto munjevito napravio cijelim tijelom, neki dvostruki-trostruki pokret potpuno izlomljena ritma, ali još uvijek ni ne dodirujući loptu – ona je mirovala pod njegovim nogama. Mora mi se vjerovati, tu sam scenu gledao u sebi tisuću puta: sva četvorica su popadali, svak na svoju stranu, kao otkosi! Osim je produžio kroz njih, pronašao po dubini Smajlovića, koji je po onoj božjoj pomrčini i vodurini nekako smuvao i sebe i obranu, i ugurao loptu u mrežu: 3 : 3!

(ivanlovrenovic.com)

Sunday, May 08, 2022

Srdjan Puhalo o manipulacijama zrtvama

Zbog traganja za istinom i razotkrivanja manipulacija brojem zrtava, Srdjan Puhalo je na meti nacionalista svih vrsta i boja. 

On zivi poznatu Kocicevu izreku uklesanu na spomenik u parku u Banjaluci: "Ko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao bog, a prezren i gladan kao pas.”

Procitajte njegova dva clanka koja su izazvala buru negativnih reakcija i napada.  

I prosudite sami...

Srdjan Puhalo: Kako vlasti Republike Srpske manipulišu žrtvama u Dobrovoljačkoj ulici?

Srdjan Puhalo: Dokažite da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete ili prestanite koristiti taj broj

Thursday, May 05, 2022

BORIS DEŽULOVIĆ: Genocidnost palanke

 


Pučina je stoka jedna grdna, dobre duše kad joj rebra puču – piše Šenđer vezir Selim vladiki crnogorskom Danilu, svi znamo te slavne stihove iz „Gorskog vijenca“ velikog Petra II Petrovića. A svaka mu ka u Njegoša: „I da raji uzdu popritegnem, e je raja ka ostala marva.“ To turski vezir, učili smo u školi, uči vladiku kako je puk dobar u duši samo dok mu je duša sapeta u uzde. A nema bolje uzde za popritezanje marve, nema boljeg načina da pučini rebra puču, no da joj se duša u rebrima sva nadme od ponosa. To smo, doduše, naučili nešto kasnije.

U kultnoj televizijskoj seriji Miljenka Smojeta „Naše malo misto“ iz 1969. godine ima, recimo, ona genijalna scena sa partijskim sekretarom Floćunom. „Zabava, šampanjac i fokstrot bili su privilegija izrabljivača koji su živili na grbači radnoga naroda!“ kaže drug Floćun otvarajući malomeštanski sindikalni ples, a legendarni Roko Prč povede malomeštane u sveopšte klicanje: „Tako je! Živila grbača radnoga naroda!“

Malo je, međutim, dalmatinskom njegošu bilo da otvoreno zajebava ponosnu radnu pučinu sa sve popritegnutom mu grbačom, nego je na bini dodao i veliki fikus što druga sekretara celo vreme škaklja po nosu, sve dok ovaj naposletku bučno ne kine. Neko od meštana onda po našim lepim običajima učtivo dobaci „živija!“, na što cela dvorana frenetično ponovi: „Živija!“

Ono za što su Njegošu trebale tri hiljade stihova, Radomiru Konstantinoviću četiri stotine stranica „Filosofije Maloga mista“, Vladimiru Dvornikoviću u „Karakterologiji Jugoslovena“ još lepih hiljadu, a Miroslavu Krleži u „Zastavama“ i cele dve hiljade stranica u sve šest tomova, Miljenko Smoje namestio je, eto, u jedan slapstik geg sa fikusom. Šta kažete, „Zastave“ imaju samo pet tomova? To je, naravno, tačno. Te 1969., videvši scenu sa sekretarom Floćunom, Krleža je batalio „Zastave“ na petom svesku i do kraja života više ni reči nije napisao.

Jedina razlika između Krležinog bildungsromana i Smojetova skeča jeste u tome što su „Zastave“ fikcija. Ako, naime, i ne verujete da je Miljenko Smoje samo daktilografski vešto zapisivao život pučine pod zastavama, čak i kad je tako nešto realno slabo verovatno, evo vam jedna takva realno neverovatna epizoda iz Hronike naše male palanke od prošle nedelje – retkom istorijskom srećom dokumentovana kamerom – prema kojoj scena iz „Malog mista“ izgleda kao introspekcijska drama sa Vanjom Drahom.

Na nečemu nazvanom „Narodni skup Sloboda“ u Banjaluci se tako pod srpskim zastavama okupilo nekoliko hiljada učesnika iz svih krajeva i početaka Republike Srpske, a među govornicima na Trgu Krajine obreo se i profesor prava Radomir Lukić, odani pretorijanac Radovana Karadžića. „Ovaj skup nije organizovan da vam se kaže šta trebate da radite, nego da nam vi kažete šta treba da radimo za vas. To trebaju da čuju zapadne vlade! Zbog toga ću vam postaviti nekoliko pitanja, a od snage vašeg odgovora zavisiće da li će da čuju oni koji treba da čuju. Zato ću vas pitati…“, najavio je Lukić uz glasno odobravanje, pa dramatično pogledom zaokružio prepun trg: „Jeste li vi genocidan narod?“

Na što mu je nekoliko hiljada Srbalja na sav uglas složno odgovorilo: „Jesmo!“

Tu sam doživeo blaži moždani udar. U obe uši zakleo bih se, naime, da je okupljena svetina na pitanje da li je genocidna odgovorila potvrdno, pa sam vratio snimak da proverim. Kad ono, zaista: čovek je glasno i razgovetno, „da čuju zapadne vlade“, pitao pučinu „jeste li vi genocidan narod?“, a stoka jedna grdna – kao da ju je Smoje pisao, a ne Njegoš – još mu glasnije i razgovetnije odgovorila: „Jesmo!“

Da je ovo, eto, fikcija, da je bildungsroman, ep ili vic – ako već ne kulturnoantropološka ili filosofska studija – tu bi stvar stala, jer shvatili bismo poentu. Dobar kulturni antropolog, filosof ili humorist, a Smoje je svakako bio dobar, tačno zna kad je dovoljno preterao. Ovo, međutim, nisu ni Dvorniković ni Konstantinović ni Krleža, nije ovo ni Njegoš, a kamoli Smoje, već je ovo stvarni život, ovo je Republika Srpska. A stvarni život u Republici Srpskoj baš ne zna kad je dosta.

Stvarni je dakle život u Republici Srpskoj, u tom životu veliki narodni skup u Banjaluci, na skupu profesor pita okupljene Srbe jesu li oni genocidan narod, pučina sa zastavama profesoru veselo odgovara „jesmo!“, a on već skače na sledeće pitanje: „Je li Republika Srpska genocidna tvorevina?“

Na što nekoliko hiljada Srbalja, razume se, odgovara: „Je!“

Na ovom mestu pažljivije oko moglo je da uoči i veći broj onih koji su kasno shvatili da su se zajebali, dok je pažljivije uvo moglo da čuje i manji broj onih koji su zajeb shvatili na vreme, pa hrabro ponudili odgovor: „Nije!“ Lep se haos, ukratko, zametnuo na trgu, pa je profesor, očajnički domišljajući pitanje na koje bi naučen potvrdni odgovor „je!“ konačno bio tačan, zaurlao: „Je li Republika Srpska rezultat borbe Srba za slobodu?“

Na šta su, jasno – nepogrešivo prepoznavši profesorovo trik pitanje – i prvi i drugi uglas odgovorili: „Nije!“

Čak ni to, međutim, nije bio kraj: ovo je, podsećam, stvarni život u Srpskoj, a stvarni život u Srpskoj nema poente. Ili barem ne tamo gde je čovek očekuje. Sad već i sam pomeren s mesta, profesor Lukić u magnovenju je izvukao poslednje pitanje – „Jeste li spremni da predate Republiku Srpsku bilo kome?“ – a nekoliko hiljada Srbalja, shvativši da su se maločas epski zajebali, ovaj put spremno je i jednoglasno odgovorilo: „Jesmo!“

Da li je barem tu bilo gotovo? Molim te, reci da jeste. Dabome da nije. Za svaki slučaj – jer „od snage odgovora zavisiće da li će čuti oni koji treba da čuju“ – profesor je povikao „jače!“, na što je nekoliko hiljada Srbalja, sad već samouvereno do jaja, za isti svaki slučaj još jače ponovilo: „Jesmo!!!“ I kad je posve sjebani profesor na kraju u bunilu opet promenio ispitivačku tehniku, pa pitao „jeste li ponosni na svoju srpsku vojsku?“, potpuno iscrpljena pučina nemoćno se predala, i sa ogluvelog trga čulo se jedva desetak „jesmoa“ i „nismoa“.

Nedugo posle toga neko je u publici glasno kinuo, ili sam barem ja tako razumeo, jer rastrojeni profesor dospeo je još samo da podvikne „Živeli!“, nakon čega su ga konačno evakuisali sa pozornice i mikrofon tutnuli predsedniku nekakve boračke organizacije da spase stvar dok je na vreme. Svakako, pre nego genocidni narod svoju genocidnu tvorevinu preda nekome, „bilo kome“, zapadnim vladama ili ko je već to trebao da čuje.

E sad. O tome da li je Republika Srpska genocidna tvorevina možda bi i moglo da se razgovara – ja se, recimo, oko toga ne bih preterano sporio sa učesnicima časnog skupa – ali teza da su Srbi genocidan narod odviše je smela čak i za takav intelektualni kajmak kakav se prošle nedelje okupio u Banjaluci. Znači li to da potvrdan odgovor na pitanje „jeste li vi genocidan narod?“ ipak nije tačan? Naravno da ne znači. Netačni odgovori postoje samo u tačnom i odgovornom svetu, a ovde je reč o Smojetovom Malom mestu, Konstantinovićevoj palanci i Njegoševoj marvi, dakle Republici Srpskoj. U našim stočarskim kulturama nema netačnih odgovora, već samo netačnih pitanja.

Gde je dakle profesor pogrešio? Evo gde: pučini se nikada ne postavlja pitanje na koje se kao tačan očekuje odrečan, negativan odgovor. Jer šta? Na sopstvenim skupovima narod se okuplja da čuje samo ono šta želi da čuje, i s vremena na vreme poviče „tako je!“. Famozni „oni koji to treba da čuju“ nisu „zapadne vlade“, već sama pučina: čuti ono šta „treba da čuju oni koji to treba da čuju“ naš narod voli više nego leba da jede.

Na svako „jeste li…?“ pučina tako i pre kraja pitanja odgovara „jesmo!“ jer sav je njen smisao da jeste ono šta joj se kaže. I sve da je profesor povikao, nemam pojma, „jeste li vi genocidan narod?“, oni bi mu kao jedan odgovorili… no dobro, to ih je u stvari i pitao, razumeli ste šta sam hteo da kažem. Narodu na mitingu, ukratko, govori se isključivo ono na šta može da se viče „tako je!“. Sve šta nije „tako je“, već je „nije“, za stočni fond Republike Srpske previše je komplikovano, i već do kraja pitanja, videli smo, može da izazove ozbiljnu krizu entiteta. Poenta ovog skeča – to su dobro znali i Šenđer vezir Selim i drug sekretar Floćun – nije u tome da „čuju oni koji to treba da čuju“, nego da kažu oni koji to treba da kažu.

Kad je pak to najzad shvatio i profesor Floćun, pa – sve da se Vlasi ne dosete – u očaju priupitao „je li Srpska rezultat borbe Srba za slobodu?“, bilo je dockan. Ubeđen da je reč o borbi za slobodu, popritegnuti narod dobre duše, nadutih prsiju i napuklih rebara – kako smo naučili na ovom lepom primeru greške u manipulaciji – već je, avaj, postao genocidan.

I sad mu ti objasni da nije i da ne može da bude.

„Jesmo!“

(Portal Novosti)

Tuesday, May 03, 2022

Andrej Nikolaidis: Da nije bilo komunjara šta bi demokrate krale?

 


Odavno to nije smiješno. Nije bilo smiješno ni kada je gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka uporno ponavljao kako je grad na čijem je čelu pobijedio – antifašizam.

Nije bilo smiješno ni kada su njegovi posilni odlučili da je titulu počasnog građanina Sarajeva bolje ne dati Orhanu Pamuku, jer on baš nervira Erdogana, a baš Erdoganu je Alija ostavio Bosnu u amanet.

Ni slučajno nije bilo smiješno kad je Skaka potom obradovao javnost: “Odluka je danas većinom glasova donesena da tu laskavu titulu dobije bivši predsjednik Republike Hrvatske, gospodin Stjepan Kljujić i evo, na našu radost, mi smo ga danas i zvanično obavijestili da je on izabran za počasnog građanina grada Sarajeva i, naravno, spremamo se uveliko za samu ceremoniju dodjele”.

Dobro, to jeste bilo smiješno. Tim prije što ne možemo isključiti mogućnost da su Skakini ljudi zaista nazvali Stjepana Kljuića i obavijestili ga da je dobio „laskavu titulu“ – pa ga poslije nazvali da mu kažu da ipak nije. Niti možemo isključiti mogućnost da su nazvali Stjepana Mesića i tokom čitavog razgovora ga oslovljavali sa „gospodine Kljujiću“.

Mesić: „Mislite: Mesiću?“
Glasnici: „Ne, ne: Kljujiću“.
Mesić: „Mislite: Kljuiću?“
Glasnici: „Ne, ne: Kljujiću“.

LUĐAČKA, BOLESNA IDEJA

Ali nije bilo smiješno, zaista nije, kada je Skaka kod Senada Hadžifejzovića podrignuo da je komunistička ideologija „luđačka, bolesna“. Po toj ideologiji, rekao je Skaka Hadžifejzoviću, „vi i ja ne smijemo razmišljati drugačije“. Kad se Bošnjaci uhvate te „luđačke ideje“, oni su gori od nebošnjaka koji se uhvate te „luđačke ideje“. Odnosno, kako su Skakinu poentu pravilno razumjeli mediji: „Bošnjaci komunisti su gori od nebošnjaka komunista“. Ta se luđačka ideja, međutim, više nikada neće vratiti, veli. On, Skaka, boriće se protiv nje. I već se borio, rekao je.

Skaka je u tom intervjuu izgledao kao međed koji mokri na krušku sa koje se naždrao. Kojem su na nos kruške izašle, pa sad mlazom gađa stablo i psuje ga: „… ko te izmisli.”

Jer… da nije bilo komunista, šta bi oslobodioci od komunizma, evo već tri decenije, krali? Ovdašnje političke elite već trideset godina ne rade ništa osim što rasprodaju, krčme, na sebe prepisuju ono što su komunisti napravili za četrdeset. I još nisu sve hapili. Komunisti su napravili više nego što ovi za isto vrijeme mogu ukrasti i uništiti. A ovi su zaista izvrsni u uništavanju: jato skakavaca im nije ravno. U pokušaju da se pronađe nešto sa jednakim destruktivnim potencijalom, naučna literatura nije od pomoći. Nužno je posegnuti za religijskim tekstovima. E, ovi su kao četiri jahača Apokalipse: Pohlepa, Rat, Glad, Smrt. Ali četiri jahača koji ne nose luk, mač i vagu, nego za sobom vuku stotinjak nuklearnih projektila najveće razorne moći i flotu teretnih brodova punih soli: da pospu na zemlju koju su spalili.

li, rečeno jezikom Monti Pajtona: šta su, uostalom, ti komunisti (osim što su pobijedili u ratu sa fašizmom, ujedinili i izgradili zemlju, od Bosne odbili i četničke i ustaške ruke, ljude obukli, nahranili, obrazovali ih, zaposlili, obezbijedili im besplatno zdravstvo i školstvo, pomogli emancipaciju žena, suzbijali nacionalnu i vjersku zatucanost, promovisali zajedništvo i prosvijećenost, industrijalizovali zemlju, modernizovali društvo, izgradili infrastrukturu, vodili briljantnu spoljnu politiku, vodili zemlju u kojoj je svaki od jugoslovenskih naroda dostigao svoj apsolutni istorijski vrhunac) ikada učinili za nas, pa da ih Skaka ne nazove luđacima i bolesnicima?

BOŠNJAK KOMUNJARA

Edukacija, emancipacija, industrijalizacija, urbanizacija i sekularizacija su, dakle, bolesne ideje. Šta je dobro, šta nam treba?

Dobra je deedukacija, čiji je savršeni primjer Skaka, čovjek koji nije u stanju shvatiti šta znači antifašizam, niti zapamtiti egzotično ime „Stjepan Mesić“.

Dobra je privatizacija obrazovanja i znanje tretirano kao roba, dobri su privatni piljara-univerziteti i lažne diplome.

Dobro je proces emancipacije obrnuti unatrag: jer što se emancipovalo, neće da sluša.

Dobra je deindustrijalizacija: dobro je kad uništiš fabriku, radnike otjeraš kući pa tu gdje su bile tvorničke hale podigneš zgrade sa stanovima za prodaju.

Dobro je popalančiti grad. A najbolja od svega je desekularizacija, jer je ona nužna da bi ljudima prodao ideologiju samouništenja.

Skaka je trebao ići do kraja, pa reći: bolji je nebošnjak komunjara od bošnjaka komunjare; bolji je četnik od komuniste; ustaša je bolji od komuniste. Zvuči li vam to poznato? Nije li to blast from the past? Nije li to ono što je visilo u vazduhu 1990: narodi i njihove stranke će se lako dogovoriti, samo da komunjare odu.

Odoše. I otada je u Bosni sve bilo med i mlijeko. Svi su živjeli u sreći i veselju, sve do spokojne smrti.

(zurnal.info)

Monday, May 02, 2022

Sretan Bajram!

 ...zelim svima koji danas slave!

                 Bajram Šerif mubarek olsun!

Sunday, May 01, 2022

Sretan vam Prvi maj!


*******************

Vesna Nikolić: PRVI MAJ – nekada borbeni dan solidarnosti proletarijata i radnih ljudi cijelog svijeta


Proslava Prvog maja historijski je vezana uz veliki štrajkaški pokret koji se razvio u SAD osamdesetih godina  XIX stoljeća i koji dostigao najveći razmah 1. maja 1886, kad je u Chicagu stupilo u štrajk 40 000 radnika. Na mitingu, na kojem su radničke vođe istakle  zahtjeve simbolizirane u tri osmice (osam sati rada, osam odmora i osam kulturnog uzdizanja), došlo je do oružanog napada na štrajkače i policija je ubila šest a ranila oko pedeset radnika. Velik broj demonstranata bio je uhapšen, a rukovodioci štrajka izvedeni su pred sud, čime je počela “najmonstruoznija karikatura pravde koja se ikad mogla vidjeti pred nekim američkim sudom” (Moris,Hillquit, History of Socialism in the United States). Na smrt je osuđeno pet radničkih vođa, a trojca na dugogodišnju robiju.

Na prvom kongresu Druge Internacionale 1889. odlučeno je da se svake godine, u spomen na čikaško krvoproliće, održe toga damna masovne radničke demonstracije. “Potrebno je – kaže se u tom manifestu – “da se u određen dan organizira velika međunarodna demonstracija, i to tako da toga dana istodobno u svim zemljama i svim gradovima radnici upute državnim vlastima zahtjeve da se uvede osmosatni radni dan.” Ali već 1890. Prvi maj se ne slavi samo u znaku borbe za osmosatni radni dan, već proslave u mnogim zemljama pripremaju karakter opće manifestacije klasne solidarnosti radničke klase.

U Parizu je te godine prisustvovalo demonstracijama gotovo 100 000 radnika, u Marseilleu 50 000. Bečki proletarijat održao je 60 skupova kojima je prisustvovalo 40 000 radnika, a 50 000 radnika nosilo je crvene zastave u Budimpešti. Demonstracije su održane i u Pragu, Brnu, Bukureštu i Zurichu. U Engleskoj Prvi maj proslavljaju više od 200 000 radnika i Engels piše u povodu tih manifestacija : “To je naša prva pobjeda u Londonu, koja pokazuje da sada mase idu za nama.” Godine 1891. proslave u Italiji, Belgiji, Ugarskoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i Engleskoj poprimaju i karakter politički organizirane borbe radničke klase. Pale se policijske kasarne i dolazi do masovnih oružanih sukoba.

Godine 1891. na kongresu Druge internacionale vodila se borba između oportunističkog i revolucionarnog krila o karakteru i danu održavanja prvomajskih proslava. Delegati iz Njemačke i Engleske inzistirali su da se radnički dan slavi prve nedjelje u mjesecu maju, što je zapravo značilo odbacivanje štrajkova i samim tim slabljenje klasne borbe proletarijata. Na kraju kongresa prihvaćena je rezolucija koja se donekle zasnivala na Bebelovu kompromisnom prijedlogu: “Da se taj praznik mora provoditi kao dan odmora, ukoliko uvjeti u dotičnoj zemlji omogućuju takve proslave”. Bez obzira na taj ustupak u Bruxellesu, koji je kritizirao i Engels, proslave prvog maja u svijetu sve više povezuju ekonomske i političke zahtjeve radničke klase, te se uz osmosatno radno vrijeme i povećanje nadnica ističu u prvi plan i zahtjevi za općim pravom glasa i garantiranjem osnovnih političkih sloboda. Daljnje proširenje i revolucioniranje sadržaja proslave Prvog maja vezano je za 1883. godine kad su na kongresu u Zurichu ponovo pokrenute opširne diskusije o cilju i karakteru tih manifestacija. Bez obzira na stavove austrijskih predstavnika (koji su smatrali da Prvom maju ne treba dati politički karakter) i Bebela (da prilikom proslave Prvog maja ne treba obutaviti rad), donesena je rezolucija da prolava Prvog maja, kao dana borbe za osmosatni radni dan, treba ujedno da bude i manifestacija “čvrste volje radničke klase da socijalnom revolucijom uklone klasnu razliku i tako pođe putem koji vodi do mira unutar svakog naroda i do međunarodnog mira”. I amsterdamski kongres Druge internacionale (1904.) ističe, uz poziv na “zakonsko uvođenje osmosatnog radnog dana”, i potrebu demonstriranja “za klasne zahtjeve proletarijata i za svijestski mir “. Iz godine u godinu, prvomajske proslave izrastaju u snažne proteste protiv kapitalističke eksploatacije. Poslije pobijede Oktobra u zemlji Sovjeta prvomajske proslave dobivaju karakter općenarodnog praznika rada.

Uvidjevši sve jaču snagu i značenje prvomajskih manifestacija, mnoge kapitalističke, pa čak i fašističke zemlje i vlade, ne mogavši se suprostaviti sveopćoj težnji radnika da na taj dan izraze svoju borbenu spremnost, same proglašavaju Prvi maj službenim praznikom, u nadi da će na taj demagoški način zaslijepiti radničku klasu, paralizirati i kanalizirati njene zahtjeve i proteste. Međutim, fraze o “brizi za radnike”, uz najbeskrupolozniji teror nad radnicima i progresivnim snagama čitavog društva, nisu mogle ostaviti dubljeg odijeka u revolucionarnoj svijesti svjetskog proletarijata. Zahtjevi radničke klase, koji su isticani na mnogobrojnim proslavama Prvog maja od 1890., bogatili su se, mijenjali i proširivali u ostvarenju jednog jedinstvenog, bitnog cilja: oslobođenja radničke klase od svih oblika kapitalističke eksploatacije. Zahvaljujući osamdesetogodišnjoj borbi, proletarijat je postigao ne samo ozakonjenje mnogih tekovina radničkog zakonodavstva i političkih prava već je u nizu zemalja izvojevao svoju vlast i ozakonio Prvi maj kao državni praznik.

Na prostoru bivše Jugoslavije Prvi maj proslavljen već 1890., neposredno poslije kongresa Druge internacionale. Slavili su ga prvenstveno hrvatski i slovenski radnici, koji su kao osnovne zahtjeve također iskazali tzv. 888. U Srbiji se Prvi maj slavi od 1893., u Bosni od 1906., a u Makedoniji od 1909. Proslave Prvog maja u svim djelovima naše bivše Jugoslavije postepeno su prerastale u “mobilizaciju i demonstraciju svjetskog proletarijata”, koja je vezana ne za njegove posebne zahtjeve već za društveni cilj : “- socijalistički ideal” (Dimitrije Tucović). U Srbiji je 1911. u 40 mjesta na prvomajskoj proslavi sudjelovalo 14 000 ljudi, u Bosni (1912.) 10 000 ljudi, a u Sloveniji (1913.) na taj su dan održane demonstracije u 19 mjesta. Od 1918. uza sav teror, žandarske kundake, streljanja i batinjanja, pucanja u demonstrantske kolone i proleterske zastave, uza sve to što je taj dan značio često i odlazak u tamnice i na robiju, Prvi se maj proslavljao u znaku odlučnih zahtjeva radničke klase i njezine Komunističke partije. Od prvih dana ustanka do konačne pobjede revolucije upravo se na taj simbolički dan snažno manifestirala čvrsta povezanost naroda i radničke klase u borbi protiv fašizma.

U socijalističkoj Jugoslaviji Prvi maj je proglašen državnim dvodnevnim praznikom.

U kapitalističkoj Hrvatskoj nakon pobijede kontrarevolucije Prvi maj je preimenovan odlukom Sabora u travnju 1996., službeni naziv ovoga praznika bio je Blagdan rada.Tako je ostalo do 2. studenoga 2001. godine, kada je izmjenama i dopunama spomenutoga zakona službeni naziv postao Praznik rada. U  medijima se koristi naziv Prvi svibanj.

Zbog neugušenog osjećaja internacionalizma radničke klase Hrvatske taj praznik se u narodu naziva – Prvi maj.

(radio gornji grad)