Nastavljamo serijal sjećanja na banjalučki sport u drugoj polovini dvadesetog stoljeća autora Reufa Jakupovića, Banjalučanina, bivšeg fudbalera i rukometaša.
Slijedeca dva nastavka o banjaluckim olimpijcima.
**************************
Tekst i ilustracije:
REUF JAKUPOVIĆ,
Banjalučanin, bivši
fudbaler i rukometaš
(ecko@graposi.se)
Već je rečeno da je banjolučki sport danas na niskim granama. Nema više istinskih sportskih asova niti u dvorani niti na igralištu u Banjoj Luci. Takvi se više, izgleda, ne rađaju u gradu na Vrbasu. Sada banjolučke sportske legende možeš, ako imaš sreću, ponekad sresti u kafani ili, ”modernije” rečeno, u kafiću. Tako je onaj ko je imao sreću mogao jednog lijepog ovogodišnjeg junskog dana u banjolučkom kafiću Fokus sresti četvoricu dobitnika olimpijskog zlata i jednu dobitnicu olimpijskog srebra. S njima u društvu su bila i dvojica bivših rukometaša Borca (Rade Unčanin i Ljubomir Šajić) i jedan bivši košarkaš Borca (Dragoljub Obradović). To, plemenitim metalom ”bogato” društvo ovjekovječeno je jednom fotografijom, koju objavljujemo uz ovaj tekst. Ta fotografija bila je i ”inicijalna kapisla” da se rječju i slikom vratimo u ne tako davnu zlatnu prošlost banjolučkog sporta.
Na fotografiji su, s lijeva na desno: Slađana Golić, Abas Arslanagić, Dragoljub Obradović, Anton Josipović, Zdravko Rađenović, Rade Unčanin, Milorad Karalić i Ljubomir Šajić. Pojedinačno ćemo predstaviti samo dobitnike medalja. Prednost ćemo, naravno, dati jedinoj dami koja se našla u ovom društvu, gospođi Slađani Golić, koja – uzgred rečeno – nema ništa s ”rukometnim” Golićima.
Slađana Golić je istinska legenda banjolučkog ženskog košarkaskog kluba Mladi Krajišnik. Za koplje je ispred svih ostalih košarkašica. U klubu je nosila dres s brojem 11. Njen dres, kao i 4 dresa njenih saigračica, odnedavno ukrašavaju svod u banjolučkoj sportskoj dvorani Borik. Ova rođena Banjolučanka, danas dobrodržeća gospođa (u pravom smislu te riječi) je punih 11 godina bila reprezentativka Jugoslavije i u 465 utakmica slušala himnu ”Hej Slaveni”. Cifre su to od kojih glava može da zaboli. Slađana je s reprezentacijom Jugoslavije osvojila srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine. To je, inače, prva olimpijska medalja ženske yu-košarke. U svojoj kolekciji medalja Slađana ima i 1 srebro sa svjetskog i 2 srebra s evropskog prvenstva. Slađana ima još jedan svoj dres pod svodom dvorane, ovog puta dvorane u Bordou, u kojem je kasnije igrala. Može se, dakle, reći da je ona legenda i jugoslovenske i francuske ženske košarke.
Fotografija je zabilježila trenutak prije dodjele srebrnog odličja najboljim košsarkašicama Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine, a medju dvanaest najboljih Jugoslovenki je i najbolja Banjalučanka, nenadmašna Slađana Golić
Abas Arslanagić Ako je, po mišljenju svjetskih rukometnih autoriteta, najbolji rukometni golman Jugoslavije i jedan od najboljih u svijetu. Nije mali broj onih koji kažu da je on i u svijetu najbolji. Naravno, misli se svih vremena. Svojevrstan je kuriozitet da je Arslanagić jedini golman u svijetu koji je imao stoprocentno vlastiti način odbrane svog gola. U trinaest godina igranja za Borac odigrao je 232 utakmice i, što je rijetkost za golmane, postigao čak 18 golova. Osvojio je 4 titule prvaka
Jugoslavije i 5 titula pobjednika Kupa Jugoslavije. S Borcem je bio prvak Evrope 1976. godine. Iako je relativno kasno (imao je 25 godina) stao na gol najbolje jugoslovenske selekcije, nanizao je 125 nastupa i, gle čuda, upisao se jedanput i u listu strijelaca. Sa svjetskog prvenstava ima 2 bronzane medalje, a u Mihenu je 1972. godine osvojio zlatnu olimpijsku medalju. Dva puta je branio i za reprezentaciju svijeta. Nakon igračke karijere trenirao je vrhunske klubove i vrhunske golmane. Bio je i trener odnosno selektor reprezentacije Jugoslavije, Hrvatske i Katara te je, obavljajući te funkcije, obogatio svoju riznicu medalja sa još 4 medalje: 2 zlatne, 1 srebrna i 1 bronzana. Arslanagić je autor i 3 knjige-udžbenika o rukometu, od kojih je ona posljednja posebno zainteresovala rukometnu javnost.
Anton Josipović je u istoriji bokserkog kluba Slavija odmah do Beneša. Ovaj ljepuškasti momak iz banjolučkog naselja Lauš, koje je Slaviji podarilo nekoliko vrsnih boksera, je vrlo rano zavolio ”plemenitu vještinu”, kako popularno nazivaju boks. Već sa dvadeset godina postao je pojedinačni prvak Jugoslavije. Samo dvije godine kasnije u svoj rodni grad donio je zlatnu olimpijsku medalju. Bio je i ostao je jedini Banjolučanin koji je tu medalju osvojio u individualnom sportu. Josipović je finalnu borbu na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984. godine dobio bez borbe. Njegov protivnik trebao je da bude Amerikanac Evander Holifild, ali je ovaj u polufinalu diskvalifikovan zbog toga što je svog protivnika nokautirao nakon sudijskog znaka za prekid borbe. Kako po bokserskim pravilima ovaj nokautirani bokser nije imao pravo nastupiti u finalu umjesto Holifilda, Josipović je automatski postao olimpijski šampion. I sam Josipović je tada priznao da bi Holifilda bilo teško pobjediti jer je već tada bio istinska bokserska zvijezda. Samo četiri godine kasnije Holifild će, kao profesinalac, postati apsolutni prvak svijeta u krauzer kategoriji, a ubrzo nakon toga i apsolutni prvak svijeta u teškoj kategoriji. I Josipović se, po ugledu na Beneša, ogledao u profesionalnom boksu. Profesionalnu karijeru započeo je 1990. godine. Nakon pet godina profesionalne karijere, koja nije bila tako uspješna kao Benešova, Josipović je bokserske rukavice okačio o klin.
Zdravko Rađenović Beli, rođen u Bačkoj Palanci, jednom od najljepših vojvođanskih gradova, blistavu karijeru ostvario je u gradu na Vrbasu. Kao i Arslanagić, i Rađenović ima nešto samo njemu svojstveno. To je jedna finta, koju je koristio u napadu. Njegova finta je postala
poznata u rukometnom svijetu. Šveđani tu fintu nazivaju kuglager-finta (na švedskom: kullagerfint), a Danci su još eksplicitniji - oni tu fintu nazivaju Rađenovićevom fintom. Njen detaljan opis na švedskom jeziku može se naći na internetu. S Borcem je Rađenović 4 puta bio prvak Jugoslavije i 4 puta pobjednik Kupa Jugoslavije. Na finalnoj utakmici za prvaka Evrope, kada je Borac pobjedio dansku Fredericiju, Rađenović je bio najbolji strijelac sa 6 postignutih golova. Jedan je od najboljih golgetera u Borcu, za koji je nastupao desetek godina. Za najbolju selekciju Jugoslavije nastupao je 137 puta i dao je 369 golova. Vrhunac njegove karijere je zlatna olimpijska medalja iz Los Anđelesa 1984. godine. Bio je tada kapiten reprezentacije Jugoslavije. Rađenović je i dobitnik još 2 medalje: 1 srebrne i 1 bronzane, obje sa svjetskog prvenstva. Nakon što je patike okačio o klin, Rađenović je dugo vremena svoje bogato iskustvo prenosio igračima Borca kao šef stručnog štaba, a jedno kraće vrijeme bio je i član rukovodstva u ovom klubu. Bio je i član Olimpijskog komiteta BiH.
Milorad Karalić Kara je autentični izdanak Borčeve škole rukometa. Kao vrlo mlad zaigrao je za prvi tim. Ima samo nešto malo kraći igrački staž u Borcu od saigrača Nebojše Popovića. Tu, uz ovu dvojicu, po broju utakmica za Borac, su još Rade Unčanin i Mile Kekerović. Baš kao i Arslanagić, Karalić ima 4 titule prvaka Jugoslavije i 5 titula pobjednika Kupa Jugoslavije. Pehar koji pripada prvaku Evrope primio je, tog nezaboravnog 11. aprila 1976. godine, upravo Karalić - bio je tada kapiten ekipe. Ovaj rasni strijelac odigrao je za Borac, koji nikada nije napustio, čak 373 utakmice i postigao 1.558 golova, što je u prosjeku više od 4 gola po utakmici. Impresivno, zar ne. U 128 utakmica u dresu reprezentacije Jugoslavije postigao je 161 gol. Osvojio je zlatnu olimpijsku medalju u Minhenu i bronzanu medalju na svjetskom prvenstvu 1970. godine, održanom u Francuskoj. Karalić je po završetku igračke karijere ostao vjeran svom Borcu, obavljajući stručne funkcije. Bio je i trener ovog kluba. Jedno vrijeme bio je i minastar sporta u Vladi Republike Srpske.
(Nastavice se)
