Sretna vam Nova 2021. godina!

 

Ova 2020-ta godina koju upravo ispracamo nije nam bila dobra!

Pokazala nam je koliko smo sicusni i bespomocni!

Oduzela nam je sva nasa prava, nasu slobodu!

Oduzela nam je zivot koji smo zivjeli i na koji smo navikli.

Oduzela nam zagrljaj, poljubac, prijateljski stisak ruke...

Zatvorila nas u kuce, stanove, izmedju cetiri zida...

I zato, za 2020-tom necemo zaliti!

I bas zato, radujmo se Novoj 2021-oj godini!

Nadajmo se i vjerujmo da ce nam ona vratiti slobodu,

da ce nam vratiti vjeru u sebe i u druge,

da ce nam vratiti zagrljaj sa nasim najdrazima.

Vratiti poljubac!

Docekajmo Novu godinu u tisini i osami!

Kasnije, kad zajedno savladamo zloglasnu Koronu, 

ponovo cemo uzivati u svim malim stvarima koje nam je oduzela,

a koje su nam prije nje zivot znacile.

Ne zalite vise za propustenim druzenjima u 2020-toj!

Pravite planove i nadoknadite ih u Novoj 2021. godini!

Zivjeli!

Priča Daniele Ratešic o događanjima u Banjaluci krajem 2018. godine

O Danieli Ratesic sam pisao i ranije. 

Ovog puta cu prenijeti njenu iskrenu pricu o dogadjajima u Banjaluci pred kraj 2018. godine -  prije tacno dvije godine. Mislim da su ovi dogadjaji, stotine policajaca obucenih u  punu opremu za razbijanje demonstracija, demonstracija sile, okrutna hapsenja, sirenje straha ... pokazali nemoc rezima da vlada gradom. Necu dalje. Procitajte Danielinu iskrenu ispovijest u tri nastavka od rijeci do rijeci, kako sam je i ja procitao... Upoznajte bolje nasu Banja Luku u kojoj zive predivni ljudi, vasi i moji prijatelji - ali u kojoj zive i satrapi i diktatori najgore vrste...

******************************

http://www.free-word.info/index.php/blog/1022-ekskluzivno-ispovijest-aktiviste-moj-30-decembar-2018-godine-daniela-ratesic-treci-dio

http://www.free-word.info/index.php/blog/1016-ekskluzivno-ispovijest-aktiviste-moj-30-decembar-2018-godine-daniela-ratesic-drugi-dio?fbclid=IwAR2hLXEgKSZlnwDlAynBtwmqqPA8J_ymoL7j-InEoDDm7A875_7AfAVAXgI

http://www.free-word.info/index.php/blog/1010-ekskluzivno-ispovjest-aktiviste-moj-30-decembar-2018-godine-daniela-ratesic?fbclid=IwAR1r7W5atBMRxW0iiD5MX_4lRiOnICGbcD0raD3Vwn0tE9XC9a2HrWctV9c

Aleksandar Aco Ravlić: FAMILIJARNE STVARI

Početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća u Građevinskoj sekciji Vrbaske oblasti sa sjedištem u Banjaluci, radio je u svojstvu višeg inženjera dobroćudni Stojan Borovnica, s reputacijom jednog od najboljih statičara. Kako se upravo bio oženio, njegova ga je supruga Mara budno držala na oku. Doslovce je Mara provodila uputu da "žena mora uvijek biti uz svog muža". Zbog toga je ona, ali i bračni par Borovnica, bila pod "povećalom" dokone Banjaluke kao i česta meta banjalučkog humorističkog lista “Čičak”.

U jednom od brojeva "Čička" objavljena je njena navodna izjava: "Kod nas u Građevinskoj Sekciji, niti se zna, ko pije ni ko plaća: dolazi kad ko hoće, a odlazi kad ko hoće, a ja nemam moći, da im zapovjedim." Takođe, bračni par Borovnica je u nagradnoj igri istoimenog lista NAJBOLJA KUĆANICA nadmoćno pobijedio. Rangirani su odvojeno, Mara Borovnica je dobila 92 glasa, a Stojan Borovnica, jedini muškarac među skoro dvadesetak imena, bio je drugi sa čak 80 glasova.

Ipak, slučaj bračnog para Borovnica sa Građevnim odborom Srpsko - pravoslavne crkvene opštine, najbolje govori kako gospođa Mara nije dala dahnuti svome suprugu, višem inženjeru Stojanu Borovnici.

O tome je ovako izvjestio "Čičak":

"Na prvu sjednicu građevnog odbora, doveo je inženjer Borovnica i svoju gospođu Maru. Ova gospođa ide doduše svaki dan u kancelariju sa mužem, na komisije i svugdje kud se god on makne, pa je stoga došla i na ovu sjednicu,

Članovi Građevnog odbora zamolili su predsjednika tog odbora, da opomene gospodina inžinjera, da ne dovodi gospođu na sjednice, što je predsjednik i učinio.

Kad se druga sjednica sastala, došla je gospođa opet, ali je morala svog muža čekati na hodniku preko tri sata.

Sutradan podnio je inženjer Borovnica ostavku, motivišući istu da su se neki članovi miješali u njegove familijarne stvari".

Reklo bi se - drugačije i nije moglo biti.

Aleksandar Aco Ravlić (‘Banjalučke vesele anegdote’)

Vladislav Bodnaruk - Toba: 25. dio Nisi ti pio sa Titom

Poslije duge tisine Majka tiho upita: " I velis nije se sjetio Meneee, nije se sjetio Drvara, Pecine, nije se sjetio ko mu je pokaz'o put kuda da pobjegne od Njemaca...?!"

"Nije se sjetio ko mu je donjeo Srpsko-engleski rijecnik, da prica sa onim Englezima!? Aaa!? Drpio mi rijecnik pa se pravi da me se ne sjeca, jel' to!?"

"Nije!...nista se nije sjetio"... rece moj Otac. Ma ni Ofanziva se nije sjetio!"

"Ma, taman Ofanziva, jeble te Ofanzive, pusti Ofanzive ... ko ce to pamtiti ali ...jel' svir'o klavir, mozda?!" skilji Majka opet na jedno oko pa dodaje:

"Tito gdje god stigne pravi se vazan, pa sjedne malo i zasvira na klaviru ono sto je navjezb'o!"

"Boze dragi, zeno moja... otkud nama klavir u Cajavecu?!" zgrozi se Stari.

"Vi nemate, znam ... ali je on mogao pon'jeti ... svoj! Ponj'o bi on klavir da je pravi Tito! Eto!"

"E, onda , Franci...nisi se ti napio sa Titom, originalom, zato sto on ne postiji jos od Rusije kada su ga 1937 godine Rusi uklonili, nego si ti cugo sa sa nekim dvojnikom ili kako ja brojim , nekim Titovim ... trojnikom, ako to ima!

...To ti ja kazem!"- prosapta Majka i zatakari kuhinjsku krpu za pojas!

"Slusaj me Franci pazljivo, da ne ponavljam, i zapamti jednom za sva vremena... nek' i ti nesto znas...i naucis, al' ne upadaj mi u rijec, posto me to dekoncentrise ... pa se zbunim!"... rece Majka tonom mocnika koji ne podnosi prigovor!

"Onaj prvi Tito, to ne zaboravi... to je Kominterna - Pariski dzak, mozda i kumrovacki zagorac, al' taj nije vodio rat na Balkanu 1941godine.

Dje nest'o, Bog zna... izgubio se u Majci Rusiji zajedno sa svojom petnaestogodisnjm zenom Pelagijom sto mu je rodila onog malog Zarka. O njemu ti nista necu govoriti, znas i sam! Ostavio Pedofil Maloljetnu Pelagiju, Zarka joj oduzeli i poslali u Dom a Tito se prekrstio u Valtera, nas'o odma' drugu trebu, onu jadnicu Johanu Anu Kenig, vjenc'o se pod laznim imenom a i ona promijenila ime u Lucija Bauer. Naravno kad je to Staljin skuzio , odma' naredi hapsenje ali uhvati samo Luciju i to pred kraj 1937 godine a Valter nagulio na vrijeme u Pariz. Pisao joj ljubavna pisma, Iz Pariza, a postanski stambilj "Pariza" ... ovoliki! Vidi!(Pokaza rukom - ko tanjur!) Rusi prvo malo kontali, pa onda, po koverti skontali da je nesto sumnjivo! Iste godine Rusi organizuju objektivno sudjenje Luciji Bauer a sa optuzbom za spijunazu ... pruzili i dokazni materijal, pisma iz Pariza, te Sud sta ce ku'ce ... pritisnut dokazima, osudi Luciju na smrt streljanjem, iste 1937 godine! Ma mozda je i ne bi osudili bas na smrt, da su znali sta pise u pismima, mozda bi je samo poslali dozivotno u Sibir kod Pelagije ... ali pisma na "cistom Njemackom" ... i to cet'ri komada, plus marka na koverti ... ovolika.

Tako odluci Sud, posto u Rusiji niko nije znao Njemacki pa i ako je neki i znao ... cutio, jebajiga ... da i njega ne osude za spijunazu a poslije ... naravno streljanje, ali ne zorom, kao kod nas.

Rusi se tu otisli daleko dalje od nas, prvo se naspavaju, pa onda dorucak pa kad zima malo popusti ... onda streljanje!

Pa je i ubise!

Titu je bilo bas nekako zao njegove zene Lucije, te jednom nekih pedesetih proslog vijeka rece: "Lucija je velika mrlja u mojoj karijeri!"

Cuj, mrlja!?

Jest' bas to rek'o, ali ja ne vidjeh da mu je to ikad zasmetalo ali ni da mu je bas bilo zao! Nesto mislim, draga moja dvadesetpetogodisnja Lucija sreca da nisi mogla cuti koliko vrijedi jedan djevojacki zivot! Kako se necija mladost pretvori samo u mrlju!? Mrlju u Karijeri!

Tito koji nam je u Drvaru bio gost na rucku sa onim englezima ... to je covjek, Tito koga mi poznajemo, vrlo slican onom prvom a jos k tome znao je nas jezik. "Jel' tako?" trazi Majka potvrdu svojih navoda.

"Bas tako!" potvrdi Stari.

"A sad mi reci, kako mu se zvala ona ludaca, ko biva sekretarica, ona sto je stalno histerisala po cijelom Drvaru!? Kako se ono zvase, k'o neki sir?" hoce Majka da navuce Staroga da se sjeti.

"A, joj, znam, znam ... Zdenka, k'o sir zdenka, ali to joj je konspirativno ime! Pravo je Davorjanka Paunovic, ali Stara, Tito nju nije zenio ... pa se ne uklapa u tvoju pricu!" drago je Starom da i on zna kopati po Istoriji ... istina samo deset godina staroj, ali , svejedno! Znanje je imanje!

"Nije je zenio, nije je zenio ... ajd' ne seri, nije je ozenio jer je vec bio ozenjen Hertom Hes a Davorjanka mu bila samo ljubavnica! I mjesala se u sve poslove. Cak je Partija naredila Marsalu da se te sizofrenicarke pod hitno rijesi, a znas sta je on rek'o, matereti?" pita Majka.

"Ma otkud ja to mogu da znam?" bleha Stari u nju.

Rekao je : "Ja bez nje ne mogu da zivim!" A bila isto mlada, 25 godina svega!

"A znas li kad je Alexandar Fleming pronasao na onom vlaznom zidu onu budj pa nazv'o ... penicilin?"

"Ma otkud znam, kad je pronadjen penicilin, jebo te penicilin!" zbunjen je Stari.

"To je kljucno, 1928 godine, a Davorjanka je umrla na Bijelom Dvoru 1946 godine od TBC, a penicilina bilo vec kupiti i u apotekama a na crno i da ne govorim!"

Kad mu je umrla ta strasna i bucna mladica, Tito se nije opet danima trijeznio. U svom ocaju naredio je da se Davorjanka sahrani u dvoristu Bijelog Dvora tik uz njegovog Konja i njegovog Psa Rexa, ali nije to bio pravi Rex ... pravi Rex je strad'o na Sutjesci kada mu je zivot spasavao, pa su ga tamo i ostavili! Kontas li ti ... pratis li ti mene?" pita Starog.

"Aj, Crkoh od zedji ... pratim, pratim ...izgorah, samo da puhnem jednu pivu!" rece.

"Eh, jest' to gadno, uzjeb'o se viski, pa sad mora da se necim gasi!" ljuta je Stara.

"Uglavnom, seta Tito po dvoristu, gore - dole, stavio ruke na ledja, ide od groba do groba, sutne nekakvu konzervu mesnog nareska, ili sta li, sto straza posvuda baca, sta ce ku'ce, konta, pa skonta!

"Ljubav je dobra stvar, ali covjeku treba i malo zabave! Nije ni normalno da mladic od svojih skoro jedva pedesetipet godina nosa ruke na guzici, ovaj ... ledjima!

Zna se sta muski drze u rukama kad hodaju, a to je vec na prednjoj strani! Tako i on poleti rukama!

Ja razlikeee!

Sva sreca da se toga sjetio!

Trebala bi mu kakva mladica ... za okretne igre!

"Tako se ponovo prihvati svoje prelijepe pametne, po naravi divne plemenite zene a pricalo se da je Slovenka, pa jos i Zidovka, Herta Hes. Sad ja sam cula da joj je strikan bio Herman Hes, Hitlerov pomocnik, ugledniii SS Oficir, i tako to, pa bi zakljucak mogao biti da je i Herta , sirota Njemica ali da Partija ne bi naljutila narod zbog njemackog sranja u Ratu, rekli ... Slovenka! I pomalo Zidovka! A Narodu, Njemacki i Slovenski jezik ... isti! Seveda!

Za Zidove ... ne znam!

A nisu ni daleko!"

Stari se malo smirio, hladnom pivom, slusa ... a bas ga briga sta Ona prica.

"Tako oni zivjese, u sreci i bogatstvu neko vrijeme a Herta mu podade svoj plod, malog Misu. Samo mi jedna stvar u svoj ovoj prici ne ide u glavu a to je, kako je Herta Misi majka, kad je Miso rodjen 1941 godine a tada je Stari ljubov'o sa Zdenkom!? Jebajiga! Jos is'o u Partizane! Ko god pis'o Istoriju ... pravo je pomahnit'o!

Ne uklapa se u moje obavjestajne izvore!

Dobro, skratit cu Stari, i meni je dopizdilo, ali dodje 1948 godina. Tito onaj sto je znao nas jezik, rece " Ne" , Staljinu!

Mi smo to nazvali za skolarce, a stoji i u Citankama ... istorijsko Ne!

Staljin kaze njemu, ajde Ti dodji ovdje, put placen a i dnevnice, pa mi kazi Ne, ako smijes! A nasa budala zapuca u Moskvu! I povede regimentu Komunista! Kont'o valjda, popit ce se malo, malo popickati ... potpisat' kakav Memorandum i to je to! I po jos kakav Orden , Ja tebi, Ti meni, kako vec ide!

Red je!

A zajeb'o se!

Nije ni zin'o ... odmah ga sklepase i njega i cijelu Delegaciju, odvedose pred Lucijin zid! Mislim zid Lucije Bauer, mjesto streljanja one jadne djevojcice.

Umrijeti sa samo svojih 25 godina, Lucija Bauer je jako glupo, narocito kada vam je ljubavnik Bravar bez i jednog dana radnog staza! Nemojte se kriti iza bravarsko - kominterninih pseudonima, recite svoje pravo ime, draga Johana Ana Kenig! Svejedno ste mrtvi ... nazad se ne moze ... red je da vam se zna trag!

Tako pade i nas Tito, na onu istu krvavu mrlju Jahane Ane Kenig, onaj sto sam mu pozajmila rijecnik srpsko - engleski, ali da vrati!

A sjeti li se male Ane, kad je pad'o?

Ne vjerujem, bit ce vise mislio na svoju guzicu nego na bilo koga drugog!

Nije lako umrijeti ... ja to dobro razumijem!

Vijest je strahovito pogodila englesku obavjestajnu sluzbu. Istog casa skocise na Uzbunu! Gledali su groznicavo po Arhivi hrljali po Londonu, hrljali po Evropi, imaju li ikog slicnog Titu!

Nasa Udba jos pola godine nije nista skontala!

Vlada hitno zovne Randolfa Churchila, brata Premijera W. Churchila, koji je bio sa Titom u Drvaru, i slao oprecne izvjestaje o borbi Partizana, te oni ovo, te oni ono i cu ...cu ... ili ca ... pa ide pa ne ide!

"Ne ide tako, zapiska Randolf ! Tito je bio evo ove visine, tako i pokaze rukom, pa imao naglasene chickbones!" Jabajiga, kako se to kaze na srpskom, nije znao Randolf. Ne mozemo postaviti nekoga ko mu nije slican!"

"Oh, Yes, Oh, Yes!" slozi se uglas, engleski Parlamnet. "Postavit cemo onda nekoga njemu slicnoga, dobro govoris!"

Rijec po rijec, izbor za novog Tita pade na engleskog bonvivana, jebivjetra, inace vanbracnog sina a Oca Randolava Churchila, zvanog isto kao i sin ... Randolf Churchil. Pedigre skoro pedeset posto dobar, osim sto je Babo Randolf zaceo malog Titu sa beckom prostitutkom pa ova jadna i rodila! Bila, van prometa pa se zajebala a jos se pricalo da ima sifilis, i to godinama. Pa od domacih, niko nije htjeo imati sex ni za djaba a za Churhilove je bilo poznato da ne pocinju dan bez flase viskija, samim tim i rasudjivanje im vec od jutra, bude malo nepouzdano!

Tako rasudjiv'o Babo Wilsona i Randilfa Churchila ... takodjer zvan Randolf, mislio englezi mogu sve, pa fasov'o istu boljku. Sifilis! I malog Titu!

Pride!

Eto, sada su ga i udomili kod nas a to sto ne zna nas jezik ... naucit ce valjda?!

"E , tako ...a sad mi reci oko moje, koliki je bio nas "drvarski" Tito?", upita Majka Starog njezno, kao "teta" djete u vrticu, a bogami tako njezno i smireno i pogleda Oca.

"Pa bio je ovoliki"... podize Otac ruku u visini svoje glave i sam u cudu od paradoksa koji ga je snasao.

" E, to sam htjela cuti i vidjeti, samo si Stari malo nize stavio ruku. Tito je bio za dlaku visi od tebe, al'...jebajiga ... razumijem ja i to ... i tebe!". "I koliki je bio ovaj toj Cajevacki Tito danas, reci!"

Stari podize ruku, al' znatno iznad glave.

"O tome ti pricam, Franco .. .covjek kad stari se smanjuje, a ovaj nas Tile , kad stari se povecava! Raste, jebote!

Dogodine bi mog'o biti i kosarkas!

Moje veze mi kazu da je to engleski agent!"

Otac otrese glavom, k'o ronac kad izranja iz nekakve vode..."Zar nije americki agent?"

"Kakav americki agent, amerikanci su beznacajna karika u svemu, narocito u svijetu spijunaze. Englesi drmaju Svijetom, ali sve u rukavicama pa se nista ne vidi!"

"Ma nemoguce da je ovaj Tile austrijanac, rodjen u Becu! Ja to ne mogu prihvatiti ... dokazi, gdje su ti dokazi?!" uporan je Stari.

"Objasnila sam ti, jebem te blentava, objasni ti meni onda, kada si tako pametan... kako se neko u socijalizmu zeni tri puta sa tri razlicite zene, bez brakorazvodne parnice ... bez brakorazvodne...!...to je krivicno djelo - poligamija - i dje bi Tito ozenio onu seljanku Jovanjku?

Ajde reci, bolan ... ti si hrvatski nastrojen, gledam te ja danima, Vatikanski igrac!"

Izgovori moja Majka teske rijeci... a Horoz i ja , pod stolom...k'o pod zemljom. Sve se rusi ... i nek' se rusi ... nas dva smo, svejedno, vec na dnu.

A i ko nas jebe!

Otac se nekako odjednom otrijezni!

Smireno i vrlo tiho progovori: "Majko moja, Zoro...jedina moja, vidim i ja sve sto ti vidis, ali to kao da me se ne dotice... hrani moja plata pet usta, a ja bolje ne mogu ... pobogu pogledaj me u oci kad ti pricam! Mozda bi i ti trebala malo popustiti ... otkriti istinu nije ti uvijek uspjeh, istina je ponekad ... bolna, sta nas briga za sviju!"

Ispod okvira naocala zasija se suza, kliznu mokra izdajica niz obraz po izboranom licu ... reklo bi se zaplaka Hepfri Bogart ... al' ne place se jednom suzom ... nikada!

No utisak je ostavljen, dalje se moze zamisliti ...ko hoce!

"Kako si ti , duso moja, iz te tvoje kuhinje saznala za sve to?"

Majka pogodjena pravo u zivac ... kao pobjednik, kao gladijator nad svojom zrtvom, glumeci skrusenost ... ipak u maniru pobjednika rece: "Evo ti stari i dokaza, vidis da ti je ovaj sako povelik a ako je tebi povelik, bio bi i Titu!"

"Tis' nas budalino, na Goli poslat', cijelu familiju, ceri moje i ovog tvog jedinca, zajedno sa njegovim Horozom - ako horoze budu primali na Goli!"... skoro zaplaka Stari.

"Slusaj, Franco, taj sako bi bio Titu k'o sinjel ... pa i sam znas koliki je bio Stari ... ovo je neka podvala, rekoh ti ... nije to Tito, a i jos se nije sjetio meneeee!"

E, Stari ... s tim si ti Titom pio! Nekom engleskom vucibatinom, vidis li konju ... ni jezika nam ne zna!

A sako baci, sto dalje od ove kuce, sto dalje od nas! Mozda je i ozracen ... cak!"

"Ozracen, cim?" ... otrijezni se Stari!

"Sta znam, otrovima, balegom, pijavicama ... a mozda tutnu i ono sto ide u one bombe iz Hirosime!" mudro prozbori Majka.

"I Nagasaki!" rece Stari potiho.

"Sta , Nagasaki ? Sta laprdas, matereti?" nervozno izusti Majka.

"Isto, bomba, atomska, kao na Hirosimu ... bacili Amerikanci dva puta!"

"Lazesss, picka im materina, znaci bacili dve bombe na Japance? O jest tacno, unervozila sam se i zaboravila istorijske cinjenice, po malo, izvini!

Ponovo trznu Titov sako, cekaj da provjerim jesu li dugmad zlatna il' tursko zlato!"

Zubom ocnjakom malo nagrize zlatni dugmic! Nesto zaskripa! Majka gleda u dugmic! Okrece ga!

"Jel' tursko?" upita Otac.

"Kurac, tursko!" odgovori Majka ravnodusno.

"Evo, vidi sam, na ti ... obicno aluminijsko govno, nije cak ni tursko zlato!

Bacaj to, bacaj sto dalje!"

To je bio to!

"I koliko je sati Stari, tacno?" upita Mati.

"Evo sad ce oko pola pet, sto pitas?"

"Sto pitam, konju ... imamo poziv iz americke ambasade u pet i razgovor sa onom tvojom ludom sestrom Rezom iz Zagreba ... leti, oblaci se ... nemoj taj sako, moze te neko vidjeti od Raje!"

"Pa kako cemo onda?" dolazi Satri sebi.

"Idi u tom dzemperku sto sam ti heklala a za po kuci! I to je pristojnije od zlatnih puljki!"

Posta je bila smjestena u dvospratnoj marijaterezijansko ofarbanoj jednospratnoj zgradi ili kuci u ulici Vladimira Nazora a savijala se na lakat prema ulici paralelnoj sa zeljeznickom stanicom. U samom cosku te predivne zgrade, nalazila se mesnica. Nije bilo frizidera a meso uglavnom, prasece i telece visilo je nabijeno na kuke ugradjene u zid mesnice.

Nevelika prostorija, Poste , vise soba nego sala, za telefonske pozive nije imala telefonske kabine, nego kad te prozove, onaj crvenokosi Zivadin samo da svoju slusalicu na nacin ... na!

To "na " se mislilo kao ... izvoli.

Patos je bio od jelovih dasaka , namazan kolomascu, ili mazutom, crn! Katran ili neki hepek! Uglavnom isti smrad.

Jedan, nazovi, svijetlo zeleni prirucni od lesonita sklepan pult a iza njega onaj isti crvenokosi grmalj Zivko ili Zivadin ili nesto slicno ... sad jebajiga!

Uglavnom, uvijek ljut k'o pas! Pravio se da radi svjetski vazan posao a ja sam ga vidjao danima kako visi na prozoru u prizemlju te Poste i dobacuje trebama tj. rodicama sa sela imucnijih komsija! Tako su oni zvali svoje kucne pomocnice posto su sluge i sluskinje po zakonu u Socijalizmu bili zabranjeni.

Tako i treba!

Kako koja prodje a on natakari neke slusalice na usi i vice : "Halo Beograd, halo, halo, bolan Beograd, Banjaluka zove ... imate vezu!"

Jebavo nas sviju, mislili smo da je vazan a on ... vodio gluhe razgovore!

Ko ce, matereti iz Beograda zvati Banjaluku? Nemaju ljudi preca posla, nego ...halo Banjaluka! Ma daj!

Kad nije bilo nikakve raje, griz'o nokte ... i tako! Srao nesto u sebi!

Kako moji udjose crvenoglavi Zivko poskoci: " Dje ste, trebalo je ranije da dodjete! Depesa je urgentna! Zagreb zove!"

"Pa jel' zvao?" pita mrzovoljno mamuran Stari.

"Nije, ali mora da ce... sa'ce!" sad se unervozio Zivko, pravo mu neprijatno!

Proslo dosta vremena, moji sjeli na nekakvu sklepanu drvenu klupu kao kod doktora, u Dispanzeru, Majka podmetnula novine, da ne umasti petrolej plavi kostim koji je za uvu priliku obukla, malo izmakela guzicu da se ne nabode na rdjavi ekser, a ono nista! Niko ne zove! Stari naslonio glavu na Majku, skoro ... zasp'o!

Pa onda ustao, poskocio ... nervozan: "Zivko, bolan, Zivadine, provjeri ima li to struje, radi li to? Zovi ih!"

Zivko vrti induktorski telefon iz sve snage i paralelno vice, k'o u partizanskim filmovima: "Halo Zagreb, zove Banjaluka!"

Opet nista!

Izgleda, jebe se i Zagrebu za Banjaluku!?

Stari strasno ozednio pa bi i posao kuci ali kako to biva u pricama, tako i u ovoj, zazvoni i telefon, odjednom, jabajiga!

Zivko na brzaka maznu neku tekicu, po instrukcijama Udbe, da zapise ako se nesto bude dalo uhvatiti od razgovora.

"Ti li si seko Rezika ... eeee, od kad se nismo culi a i vidjeli!? Jeste li zivi i zdravi, zivi se pojedosmo od brige za vas!? Kako je nas dragi Zagreb?"

"Slusaj, Braco ... pusti sad Zagreb, jebo te Zagreb, uvali ti mene u debela govna sa onom tvojom doktoricom Ingrid! Evo vec osam dana me ispituju u americkoj ambasadi, samo sto ne tuku!

Mislila sam da ce mi cupati nokte na zivo ili prikljuciti na elekrtosokove, ali oni samo punili neke akomulatore ! Dobro je da sam se zajebala!

Dosla sam u prosli ponedeljak kod njih na razgovor a oni me ne pustaju kuci! Misle da sam ruski spijun! Kazu imam Akcenat ruskih spijuna! Sreca moja, kazu ako priznam, platit ce mi sve ali u dolarima! Jabajiga! Sta da radim sa tolikim dolarima? Jebali ih dolari!"

"Kako ti jadna , ruski spijun kad mrzis Pravoslavlje vise no Islam! I sta ces ti jadna sa tim dolarima?" prostenja Stari.

Eto sad Oni hoce razgovor sa tobom a posto je osoblju americke ambasade zabranjeno da napustaju teritoriju Hrvatske ... inace bi dosli u Banjaluku da i tebe ispitaju!"

"Sto da dolaze u Banjaluku mene da ispitaju, ja sam sve rek'o u onom pismu sto sam tebi dao!"

"Ne znam ja nista moj Franci ... evo ti americkog ambasadora pa ti vidi sa njim!" rece smireno tetka Reza.

"Stani, bolan Rezo, jebo te americki Ambasador, ne znam ti ja americki jezik!" vice Stari.

"Nema to moj Braco, ne znas americki jezik, uvijek si govorio da znas engleski jezik ...probaj ... engleski ... mozda i on zna!? E, to rece Reza i jos dodade ... chiao! Na nekom drugom jeziku, naravno!

"Stani Rezo, stani, ja znam na engleskom samo dvije zadnje recenice i to iz filmova "Prohujalo s Vihorom" i "Cassablanca"... bojim se da ce mi to biti malo za jedan ozbiljan razgovor!

Dzaba to rek'o! Reza otisla, slusalicu dala Ambasadoru USA.

Kad cu rijeci americki Ambasador, Zivadinu ispade iz ruke i tekica i olovka!

"Hello, hello, Mr Bodnaruk, da li me cujete?"

"Cujem , da li te cujem, cujem naravno, nisam gluh, a i razumijem!" Starom osmijeh od uha do uha! Zna Ambasador nas jezik, sad Srpski ili Hrvatski ... jebajiga! Jednog od njih, nije se ulazilo u analizu , koji ... bilo i malo elemenata za tacno odredjivanje!

Sreca, bosanskog jos nije bilo, pa problem nije postajao nepotrebno ... dublji!

Majka se pribila uz njega; " Sta kaze, sta kaze?"

"Suti ne smetaj , ne znam tacno izgleda mi kao da je na engleskom!" rece Stari.

"A uh, amerikanac pa zna engleski, jebote! Svaka mu cast! Ma sva sreca pa zna! Sreca i ti znas engleski, kako si nam rek'o, a i dobro si se snas'o!" bila je ponosna moja Mati.

Okrene se Majka ka Zivadinu, podigla obrve pa ponosno rece: "Stari prca sa americkim Ambasadorom na engleskom! Ha, ha!"

Americki Ambasador je imao i dosta vremena a i dobre zivce a jebe se njemu za telefonske impulse, Amerika moze platiti sve, te je mog Starog pitao hiljadu i jedno pitanje.

Stari oduvijek iskren pa se jos vise okurazio, shvatio koliko je vazan, Za stabilnost USA, prica Ambasadoru o Micunu i Hadzihafizbegovicki, pa o kumstvu i tako dalje.

Skendera i burme za Kumove, nije pomiljao!

"Znaci gospodine Franci vi garantujete za gospodju doktoricu Ingrid, kako ste napisali u vasem pismu?" zeli krajnju potvrdu americki Ambasador, jer covjek koji je u tom momentu bio na pozicije americkog Konzula ... navuk'o nesto na pluca ... pa njemu prepustio! Prepustio samom Ambasadoru USA a posto ovaj nije imao preca posla, jer su se i Rusi zabavili nekim svojim pricama, prihvatio se naseg slucaja!

"Pa naravno a sta si ti mislio, sto bi' ja pis'o Crvenom Krstu u Ameriku, ako ne mislim tako?" i meni se cinilo logicno.

"A hoce li onda Tito biti na Micunovoj Svadbi?!" interesuje se Ambasador.

"Ne znam, moguce!" Odgovara Stari pomalo mrzovoljno!

Nije volio kad se neko puno petlja u tudju intimu!

"Onda, ovako ... Gospodine Bodnaruk, mi smo nasli doktora AArona Camilleri Vella, nije kompromitovan u USA, radi kao volonter u jednom Crvenom Krstu kao medicinski brat, pa ako on htjedne, mi ga mozemo isporuciti vama do Beograda." zavrsi svoju pricu americki ambasador.

Poslat cemo vam pismo o detaljima a na adresu Crvenog Kriza - Croatia a neko ce to vec proslijediti do Reze ili do vas. Mi uskoro spremamo slijedeci vojni avion UNRE pomoci , jaja u prahu, miljeko u prahu, orandz sir u kantama , u jos svasta ... u prahu, pa bi i njega tu mogli utrpati. Slijecemo na Batajnicu!

Nego, Gospodine Bodnaruk, spomenuste da ste nesto cugali sa voljenim Predsjednikom Titom a to se nama cini super kombinacija, pa sad ako nekad nesto ili ista zatreba ... samo mene nazovite! Nece vam biti zao!"

"Nista ne treba ... hvala Ambasadore!" obazriv je Stari.

"A, kanta zutog ... sira?"

"Nou! Thanke schoen!" rece Stari. Jezici su Bog!

Tako nekako i zavrsise razgovor.

Stari nosi slusalicu licno Zivadinu! "Na!" rece i on njemu.

Hodaju bezvoljno, prebiru utiske, a sve polako, zabrinuti! Idu veliki dogadjaji a love ... nigdje. Zvao i Skender za burme ... hoce akontaciju, ne isplati mu se djaba puhnuti u Tursku!

Jos su i naculi od Hanke, da su Micun i Hadzihafizbegovicka izabrali burme k'o halke na forangama ... svaka metar na metar!

"Ma sta ovo proleti k'o metak, matereti?!" okrece Stari glavu u polumraku, lijevo desno, nista ne vidi.

"Men' se cini, proleti Zivadin na kotacu, ovaj ... beciklu, ode a Postu ne zakljuca!" rece hladno Majka.

Ja, hajvana!" dodade."

Sretan Bozic

 zelim svima vama koji danas slavite!

Momčilo Đorgović: KAPETAN MIŠA - KAKO JE POSTAO PRVI SRPSKI TAJKUN

 

Kapetan Miša Anastasijević

Da li će se za sto godina neko od sadašnjih tajkuna, ili svi zajedno, u istoriji slaviti kao velikani srpskog biznisa? Da li će i oni biti hvaljeni za blistavu vrlinu, kao na primer Kapetan Miša Anastasijević, jer su od siromašnih postali basnoslovno bogati? I to sve zahvaljujući svojoj spretnosti, prirodnom daru, neumornom radu, krepkoj volji, pameti i hrabrosti.

Jednom sam upitao blisku saradnicu aktuelnog tajkuna da li zna ko je Kapetan Miša. Bilo joj je poznato da na beogradskom Studentskom trgu postoji zgrada nazvana Kapetan Mišino zdanje, a za Kapetana Mišu niti je čula, niti je nešto znala. Naivno sam počeo da sipam informacije o njemu, ali je nije interesovalo. Bila je tako snažno flasterisana za horizontalni daj-nam-danas-i-odmah, da su sve druge dimenzije za nju bile nepostojeće.

Svakako da pohlepni snovi i glad za novcem stvaraju istoriju. Savremeni britanski istoričar Nil Ferguson je u delu «Uspon novca» (The Ascent of money) istakao da je finansijska istorija suštinska pozadinska priča koja teče iza zvanične istorije, i – uslovljava je.

U aktuelnoj srpskoj kampanji protiv tajkuna, da li slučajno ili ne, propušta se da se istakne da su oni samo vidljivi oblici – kriminalizovane države. Kada bi se svi tajkuni promptno osudili i egalitarno bacili u dugovečni zapt, kriminalizovana država postojala bi i dalje i regrutovala bi narednu generaciju tajkunčića. Znam da ima ornih za iscrpljujuću raspravu šta je prvo – kokoška ili jaje, da li je tajkun prvo stvorio kriminalizovanu državu ili se naknadno on ispilio iz nje. Jedno je sigurno – da bez saradnja sa mnogim nadleštvima, političarima, poslanicima, službama, ne bi bilo ni tog neuhvatljivog «Ukletog Holanđanina» koji brodi po talasima uzburkane štampe, iznenada se iz magle svakodnevice pojavljuje i na isti način nestaje, a naslovi mu cerekavo proriču da samo što se nije razbio o stenu našeg dičnog pravosuđa, ili samo što se nije nasukao na tvrdi pod robije.

-Ne može se ovde napraviti nikakav veliki biznis bez države, rekao mi je jedan naš biznismen, dok je pažljivo razmatrao političke i privredne prilike. Nije imao želju da mi otkriva rupu na saksiji, više je to bilo mirenje sa sudbinom. Oni koji ne žele da budu «ovce» i da se prepuste ćudljivoj srpskoj Fortuni na milost i nemilost, moraju biti snalažljivi. Snalažljivost se sastoji u tome da dobijete državu za kuma.

A u mraku kumove duboke kese sija Ali – Babina pećina. Najveća bogatstva nastaju u sprezi sa državom, ma koliko njeni građani bili siromašni. Bogatstvo je kod nas retkost, siromaštvo je masovno, i nije neuobičajeno da u isto vreme kada većina građana osiromašuje, tek nekolicina postaje bogata i sve bogatija. Mogla bi se uspostaviti neutešna demokratska matematička formula – što je veći broj siromašnih, to je manji broj najbogatijih. I što manje u džepu imaju prvi, to više u džepu imaju drugi. U istoj državi. Jednima je majka, a drugima maćeha. I dugo društvo može biti čemerno zaostalo, bez ikakve nade na napredak, i da se upravo zbog toga u njemu fantastičnom brzinom stvore ogromna privatna bogatstva. Iskrsnu kao pečurke posle kiše. I na njima i oko njih ne cveta ništa više.

Ne verujem u našu zvaničnu istoriju kako se predaje po školama i feljtonski i «patriotski» zasejava po medijima. Ponovo ću citirati Dubravku Stojanović da je ta nauka kod nas na nivou predvojničke obuke. Ukoliko bi se pratio «zvanični» trag, nikako nam ne bi bilo jasno šta nam se i zašto ovo danas događa. Ako pokušamo, međutim, da pratimo trag novca, onda sve postaje mnogo razumljivije. Iza slavne istorije naći ćemo mafijaške obračune, finansijska kumstva, opasne ortakluke u uzurpacijama, otimanja i preraspodele državnih trezora i fondova. Moć i snaga države neprestano su se davile u živom blatu divlje korupcije.

Ne, nećete se prevariti, ako pomislite da je tako i danas.

U osvitu srpske moderne istorije stoje jedan pored drugog Miloš i Miša, jedan knjaz, drugi tajkun. Ali je i knjaz želeo da bude tajkun, kao što je i tajkun priželjkivao da postane knez. Njihovo veliko prijateljstvo je trajalo sve dok tajkun nije iz zemlje i sa prestola najurio kneza.

Ne, nećete se prevariti ako pomislite da je ovo jedna savremena priča.

Kapetan Miša nema istraženu istoriju, ali ima mitologiju. Mitologijom je sakriven od istraživanja. Što je manje poznat, to je veća slava. Tadašnje mase siromašnih, tzv. srpski narod, nisu mogle ni da pojme kakvim je on finansijskim tehnikama baratao, niti kakvim se izvorima novca služio. Njih je zaslepljivala pojavna strana njegovog bogatstva – kako je zapisao jedan savremenik «gde god bi se Kapetan Miša pojavio, iz njega je curilo zlato».

Nema mnogo zapisa o tome šta je on rekao, ili šta je mislio. Izgleda da je bio ćutljiv sve do pred kraj života. Tajkuni ne pričaju, oni delaju. Sa jedne dagerotipije surovo nas gleda koščata faca, išibana letnjim i zimskim, dnevnim i noćnim dunavskim vetrovima i kišama. Pogled divlji, ne oprašta. Oko njega se šire vučja samoća i led. Na tren mi se učinio sličnim filmskom Frankeštajnu. Ono što ga je zbližavalo s ljudima bili su zajmovi, kamate, hipoteke, obligacije, provizije i cene, kombinacije raznih spekulacija, kupovina i prodaja, dakle nije bilo emocija. Imao je specijalca za privođenje mladih žena i devojaka, kao što ih imaju i današnji tajkuni. Izgleda da je bio izdašniji od njih, jer ga nisu grdili za razvrat, već su ga hvalili na sva usta – eto, svakoj je, ovaj dobri čovek, davao miraz i udavao je. Postoji njegova slika i iz kasnijeg perioda, retuš a la Vienna, ali bogatstvo i vlast su ga tada već udesili da liči na srednjoevropskog grofa. Slične metamorfoze lika i garderobe pratimo i proteklih godina – uspon u hijerarhiji novca i moći čudesno menjaju izgled, ali i odnos okoline prema njima, podaničko obožavanje je podstaknuto malim napojnicama i sitnim uslugama. Susret sa državnim fondovima prerušenim u čarobnu vilu – Pepeljugu i njenu tikvu, snopom zvezdanog monetarnog praha, pretvara u princezu i mercedes.

Tražio sam dugo po raznim hronikama nešto više o njemu, i priznajem da sam dugo imao, kao i mnogi drugi, idealizovanu predstavu o Kapetanu, zavodeći sebe pikarskom životnom pričom trgovca-pustolova, gotovog da bude lik u kakvom romanu Džozefa Konrada. Prošle godine se slavilo dvesta deset godina od njegovog rođenja. Deljene su i nagrade. U ime humanizma i prosvete. Pretpostavljam da je na filantropsku predstavu o Kapetanu najviše uticala njegova zadužbina, jedna od najlepših zgrada u Beogradu. Verovatno se ne zna da je on tim činom velikodušnog davanja preduhitrio «otečestvo» koje bi mu, zbog njegovih političkih mešetarenja, palatu sigurno konfiskovalo.

Nedavno sam čuo da postoje Kapetan Mišini memoari i da su objavljeni u Glasniku Srpskog učenog društva. Uz pomoć kolege našao sam prilog u Glasniku broj 71, iz 1890. godine. Nisu, međutim, to bili Kapetanovi memoari. Na osnovu selekcionisanih Mišinih beležaka i iz jednog dužeg razgovora sa njim, Matija Ban je napisao tekst «Život majora Miše Anastasijevića». A kada Matija Ban, taj dubrovački gašpar, srpski pisac, beogradski mason, agilni nacionalni radnik i strastveni slovenofil, piše, onda je svaka reč natopljena rodoljubivim patosom, osim kada prepisuje Mišine beleške sa brojkama hladnih obračuna i suvog inventara poseda, kuća, i čitavih oblasti. Tekst Matija Bana pre je pravi primer panegirika, nego prilog autentičnom prikazu života takve kolosalne finansijske hidre kakav je bio ovaj tajkun. Malo ga spašava jer je pisan za posebnu priliku, kao pomen, u opštoj žalosti zbog Mišinog odlaska sa ovog sveta.

Matija Ban

Osećajući da mu se približava suđeni čas i želeći da ga potomstvo pamti onako kako on želi, Kapetan Miša je prvo pronašao najboljeg majstora koji će ga balsamovati, a zatim je pozvao penušavog Bana u svoje bukureštanske dvore i tri nedelje ga gostio i fascinirao anegdotama iz vlastitog života. Takvu suzeronilačku otrcanu priču o tome kako se od siromaha postaje bogat mogu vam ispričati i današnji tajkuni. Možda će se i oni balsamovati, ali halapljiva motivacija za brdom para ima koren u njihovoj nadi da će savremena medicina otkriti sredstvo protiv umiranja, pa da budu spremni za besmrtnost ma koliko koštala.

Kapetan Miša je pri kraju života shvatio da pravo plemstvo ne daju novac, ni vlast, već duh, da reči književnika i pesnika ovekovečuju. A Matija Ban gotovo da nije imao mere u pohvalama. Čak je napisao da je «taj čovjek poklonio, može se slobodno reći, polovinu stečenog blaga na cijeli humanitarne i prosvjetne», mada uopšte nije bio upoznat sa razmerama Mišinog blaga. I tako se rađaju legende. Oduševljeni, prigodni tekst Matija Bana bio je kasnije osnov za uzdizanje i mitologizovanje ovog srpsko-rumunskog tajkuna. Čak se kao primer njegove velikodušnosti navodilo što je Iliji Garašaninu oprostio poveći dug. U toj hvali nedostaje bitna informacija koja raščarava ovu milost i čovekoljublje: Ilija Garašanin je bio dugogodišnji ministar i javne i tajne policije, u specijalnim vezama sa Rusijom. I naravno da nema tragova ko je tu kome i zbog čega sve bio više dužan.

Stvarni, zemaljski život Kapetana Miše u Srbiji, a van legendi i memoara iz druge ruke, izgleda drugačije. Podsetio bih na stavove Koste Stojanovića (već sam na ovom mestu pisao o njemu) da je oslobađanje zemlje od Turaka bilo motivisano ekonomskim interesima. Priča o nacionalnom oslobođenju je kasnije nakalemljena. On je, takođe, tvrdio da Srbija nije ušla u red modernih država zaslugama i evolucijom, već pre kao ruski mostobran na Balkanu. Dakle, u vreme kada će, tada još uvek samo Miša, eskalirati u regionalnog tajkuna, Srbija je bila u statusu rađanja, nepotpuna i bez uređenog života, kakav podrazumeva država. Upravo u takvoj i zato što je bila takva, podunavski trgovac dobio je gorivo za visoke finansijske orbite.

Knez Miloš je izbacio Turke iz skupljanja poreza i taj seljački znoj u obliku novca usmerio u nešto što je nazvao Pokretnom i Nepokretnom kasom. Iz Nepokretne kase je davao zajmove «u otečestvu čestitim ljudima… pod umeren interes». Ko su bili ti «čestiti ljudi»? Knez Miloš i njegovo odabrano društvo skorojevića, načičkani raznim zvanjima i ordenima, koji su se trudili da se obogate što pre i što više. Nije ih zanimala proizvodnja, fabrike, radionice, mada se industrijska revolucija već širila Evropom. Nisu stvarali radnike, zanatlije, majstore. Zanimali su ih sopstveni profiti, keš i nekretnine – imanja po okolnim zemljama, zlato i novac u stranim bankama. Miloš je brzo video da je Miša okretan i surov biznismen, lukav i oprezan, inicijativan i uporan, na pare krvožedan poput vuka. Uključio ga je u svoje poslove, i ubrzo je Miša, koga Miloš tituliše kapetanom, kasnije i majorom, dobio po preporuci kneza iz Narodne kase pozajmicu od hiljadu dukata.

Svi su bili zadovoljni i mirni dok se u jednom trenutku u kasi nije nakupilo preko milion dukata cesarskih. Broj dužnika je stalno rastao i popeo se na 66, a među najvećim dužnicima je bio Stojan Simić, koji će ubrzo zajedno sa svojim bratom Aleksom imati odlučujuću ulogu u pobuni protiv Miloša. Uveren sam da je sve što je u kampanji protiv Miloša bilo rečeno o njegovoj samovolji i tiranstvu bilo inspirisano time što se povećoj grupi pohlepnih i zavidljivih našao kao prepreka za uživanje u tih milion dukata. Usledio je juriš budućih tajkuna, koji su oteli i kasu i vlast i proterali i oca i sina iz Srbije. U priču o «ustavotvorcima» ne verujem. Ta parola je bila alibi za ordinarnu pljačku. Uostalom, narod ih je, bolje poznajući njihovu prirodu i karakter njihovog dela, nazvao imenom koje su i najviše, zbog svoje bezobzirnosti i paktiranja s Turcima, zaslužili – «osmanlije». Neko vreme su se i kolebali, da neko od njih može postati novi knez. Ali za buduće tajkunske poslove više im je odgovaralo da imaju kneza-lutku s kojim će da manipulišu i koji će im odobravati zajmove i nositi odgovornost. Na presto su doveli Aleksandra Karađorđevića i uspostavili novu dinastiju.

Vođama prevrata opraštaju se stari dugovi i oni uzimaju nove zajmove u desetinama hiljada dukata. Prethodno najzaduženiji među njima – Stojan Simić podiže 50 hiljada dukata, a Kapetan Miša narednih godina uzimaće toliko zajmova da mu je u jednom trenutku dug bio u visini 80 odsto ostalih dužnika. Tako je nastao «podunavski Rotšild». Dugove nisu vraćali godinama, a na kraju bi se sa državom prebijali sa po nekom od svojih mnogobrojnih kuća.

Onog časa kada se knez Aleksandar Karađorđević suprotstavio moćnom Miši, bio je po hitnom postupku smenjen. Od potkupljene srpske skupštine i njenog instantnog predsednika – srpsko-rumunskog državljanina Kapetana Miše, srpski knez se spasio bekstvom u tursku tvrđavu na Kalemegdanu. Prava moć u toj protodržavi bila je u rukama onih koji su iz Narodne kase za sebe pozajmljivali brda dukata. U toj prelomnoj situaciji Miša je bio u dilemi da li on da se promoviše u kneza ili tron prepusti mužu svoje najomiljenije ćerke – Sare Karađorđević. Zdanje na Studentskom trgu trebalo je da bude dvor za njegovog zeta i ćerku. Planove su omele pristaše Obrenovića i vratile Miloša u Srbiju. Kapetan Miša, koga je knez Miloš vijao po rumunskim sudovima za dugove, morao je da beži i u neprilici, a s obzirom da je prvobitna namena postala nemoguća, nesuđeni carski dvor je poklonio «svome otečestvu».

Krajem 19. veka Milan Đ. Milićević je zabeležio da «nijedan Srbin do sada nije mogao reći da je, za svoga veka, zaradio toliko koliko je bio zaradio Kapetan Miša». Hroničari tvrde da je u času njegove smrti imovina vredela oko 20 miliona franaka u zlatu, a da su njegovi naslednici u dvadeseti vek ušli kao puki siromasi. Sve je otišlo, kažu, na putovanje, toalete, kocku na trkama, strane banje i kokote…

Priča o Kapetanu Miši završava se zaista tužno. Njegova omiljena, najmlađa ćerka Sara živela je ozlojeđena u Parizu sve do Drugog svetskog rata. Žudela je da se preko sina vrati na srpski tron i mnogo truda je ulagala u kampanje za obaranje Obrenovića. Pariske listove i društvo je snabdevala tračevima montirajući negativni imidž o kralju Milanu u francuskom društvu. Ali ne samo da njeni natčovečanski napori da dođe na vlast nisu uspeli, nego je prevarom bliskog prijatelja umesto na groblje Per La Šez, sahranjena u opštu raku, tako da je kao i novac njenog oca nestala bez traga.

Ali, ne treba preterivati u sažaljevanju, jer Mišin novac je bio i naš novac. Priča bi se možda srećnije završila da je ulagao u srpsku privredu nego li u sebe i svoju porodicu. I valjda je to onda prirodni put tajkunskih para da nestanu u ništa. Način na koje su dobijene određuje sudbinu onih koji ih imaju i očigledno je da nije dovoljan samo novac da bi se postalo neko i postiglo nešto zaista vredno, što bi i taj novac i njihove živote učinilo smislenim.

Ne, nećete se prevariti ako pomislite da je ovo jedna savremena priča.

(Danas), December 20, 2013

Igor Paspalj iz Prijedora najbolji el. gitarista svijeta 2020 - "Into The Blue"!

Darko Šuković: Mnogo hučiš, Dritane

Da se malo odmorimo od BiH, Srbije, Hrvarske... Imali smo mi i Crnu Goru nekada u zajednickoj nam domovini. U Crnoj gori je na nedavnim izborima, uz obilatu pomoc Srpske pravoslavne crkve, sa sjedistem u Beogradu, Beograda i Moskve pobijedila ujedinjena opozicija. Dobro je sto je nakon tridesetak godina pao Mile Djukanovic, ali nije dobro sto su na vlast dosli oni kojima upravlja crkava, koji bi da Crnu goru vrate vjekove nazad. Pogledao sam neke isjecke sa prvih zasjedanja nove Crnogorske skupstine, i ne mogu se pohvaliti da mi se to sto sam vidio svidjelo. Dramatizovana predstava - tipicno crnogorska. Procitajte ovaj clanak Darka Sukvica koji prilicno ubada u sustinu. Da li je ispravan ili nije, ja to ne mogu suditi ali bilo mi ga je zanimljivo procitati jer se u nekim zakljuiccima poklapa sa mojim vidjenjem prvih sjednica Skupstine Crne gore...

*************

"Ako kvače kao patka, hoda kao patka i izgleda kao patka, onda je to – patka“, kaže stara engleska poslovica. A, ako hoda kao Čarli Čaplin i gestikulira kao Šarlova inspiracija za „Velikog diktatora“, onda je to – Dritan Abazović. Stvarno, otkako je Vojislav Šešelj osvojio Rakovicu, niko nije stvarao toliko buke na političkoj sceni kao predsjednik GP URA, pošto je, zahvaljujući uspjehu „ruskokolonaškog“ DF, postao politički „game changer“ i ambijentalni „osvježivač“ u Crnoj Gori.

Sula Radov kaže: „đe mnogo huči, plitko je“. Kredo je iz vremena „tradicionalne“ Crne Gore pa mu Dritan ne bi smio manisati, ako želi da i dalje bude voljeni „albanski četnik“ koalicionih partnera. No, tim se prije nameće pitanje: koji je vrag šefu bezbjednosnog sektora što onoliko larma po Skupštini, na pres konferencijama, u intervjuima... kad su nosioci te funkcije baždareni da „govore tiho i nose veliku batinu“?!

Huči li Dritan naveliko jer mu je batina mala? Ako je, uopšte, drži u rukama? Nakon postavljenja na čelo ANB advokata za „VIP“ klijente: popove, „kavčane“ i Marka Carevića, Abazović je još morao da Dejana Vukšića pohvali kao dobro rješenje za tu poziciju. Pokazavši, još jednom, impresivnu sposobnost da očas zaboravi principe kojima se do juče busao pred crnogorskom javnošću. Slikovito kazano: daš narkomanu da radi treću smjenu u apoteci – i to proglasiš za kadrovski „bingo“. Amfilohije je za tu vrstu brzog zaborava koristio metaforu „muvlje pamćenje“. Amin i za neku njegovu riječ.

Lišen (barem duge) batine, Dritan kao da pokušava da se nametne decibelima, nadimanjem i grananjem rukama. Nikako mu, međutim, ne uspijeva da ostavi utisak opasnog momka. Zasad, to mnogo bolje ide čuvenom Predragu Ivanoviću iz Budve, koji je ugrabio da patentira tu vrstu političkog izraza, pa potpredsjednik Vlade rizikuje da postane loša kopija lokalnog komunalca. U svakom slučaju, Dritan se odnosom prema Kenani Strujić-Harbić i Ljuiđu Škrelji legitimisao kao političar operisan od elementarne pristojnosti i savršeno predisponiran muškarac da se pojam viteštvo nikad ne izgovori u istoj rečenici sa njegovim imenom.

Možda Dritanu Abazoviću nije cilj da isprepada baš polovinu Crne Gore. Valjda zna da istorija ne poznaje takvoga podvižnika, a, istovremeno, nudi mu kao poduku sudbinu onih koji su imali takve pretenzije? Možda samo, pubertetski ponesen, hoće da opravda novokomponovani termin „dritanizacija“, tako što će da pomete one kojima je sam fasciniran i da obeshrabri one koji javno komentarišu karikaturalnost njegovog ponašanja i beskarakternost njegove politike? I, pride, preži da „grčkom scenariju“ izloži medijske kuće u koje nema petlju da ode ili je na njih kivan što su, kad se prevario da im se odazove, pokazale koliko je nedorastao izazovima pred kojima se našao.

I on i njegova GP URA. Lider i partija koja je podrškom Jovanu Vučuroviću izgubila, ne samo pravo da pogleda u oči bilo kom Bošnjaku, nego i da o sebi govori u  kontekstu afirmisanja ljudskosti. Ehej, čovječe, glasati za fana Ratka Mladića i negatora genocida, a sebe predstavljati kao o građansku družinu, pa se još izdavati za moralnu gromadu i garanta vladavine prava... Uraši, s tom šupljom pričom nemojte dalje od pola sedam i četiri es.

Je li svrha onolikog vokalnog napinjanja i dučeovskog podizanja brade, da se spriječi propitivanje „evropske“ poruke o nedopustivosti prebrojavanja krvnih zrnaca? Koja bi bila pun pogodak da je potpredsjednik Vlade njome gađao u čelo svoga premijera. Zdravka SPC Krivokapića, koji je pažljivo prebrojao krvna zrnca svakom apostolu, prije nego ih je pripustio u svoj kabinet. I, sad, Dritan, nehotice uokvirujući sliku o sebi kao novom Sejdu Bajramoviću ili Rahmanu Morini, drži građansku vakelu onima koji konstatuju da je član vlade koju autentični koritar i tv-fašista Aleksandar Raković fali zbog toga što je treća srpska u regionu!

Nije se u prethodna tri mjeseca ovaj doktor politikologije prosipao samo na civilizacijskim pitanjima. Kad neko s njegove pozicije poručuje da ga ne interesuje 1918, ne pokazuje time koliko je progresivan, nego koliko ne razumije društvo u kojem živi i državu kojom mu je dopalo da upravlja. Jer, svako sa dvije funkcionalne ganglije za politiku vidi da je gro problema u kojima se i danas koprca Crna Gora, ukorijenjen u tu mračnu godinu. Uz to, ne postoji teza koju je stvarnost toliko razorila kao što je onu o procvatu ekonomije kao lijeku za kopanje po identitetskim ranama. No, izgleda da se lako pamti, pa lider Ure i njegovi pobočnici jašu nemilice na njoj, dok im se na licu čita samouvjerenost tipična za ljude jedne knjige.

Možda Dritan Abazović, ipak, nije do kraja štetovan za politiku, ali djeluje opasno pogubljen. Njegovo nekontrolisano ponašanje samo je posljedica intimne spoznaje i duboke frustracije što je za 100 dana prošao put od pobjednika do pajaca. Zato mu, i za njegovo dobro, dok još nije prešao crtu nakon koje mu nema povratka, treba skrenuti pažnju na suštinu, na ono što se ne može zabašuriti nikakvom drekom i „helikopterima“ sa govornice. Na odluke koje dolaze i posljedice kojima neće biti potrebno  tumačenje: biće apsolutno jasne i istorijske (šta da se radi, biće takve pa se mora upotrijebiti ta, Uri mrska riječ).

Petparačka je manipulacija za površne inostrane i oštećene domaće mozgove, poređenje naših crkava i manastira sa privatnom kućom koju država hoće da otme vlasniku i pokloni drugome. Zdravko Krivokapić možda i vjeruje da je tako? Što da ne, kad čovjek svjedoči da se planine pomjeraju intaktno, možda ga je Leposavić uvjerio da mudro zbori kad ortaku Varheljiju prodaje takvu laž. Premijer je, uostalom, iz tog filma, vjerski fanatik za koga država postoji da bi servisirala crkvu. Izgubljen slučaj za sekularnost i tačka!

Dritanu Abazoviću se, ipak, danas i svakog narednog dana, mora crtati jednostavna i ultimativna istina: izmjenama Zakona o slobodi vjeroispovijesti istorijska baština države Crne Gore postaje vlasništvo države Srbije!!! Jer, Mitropolija crnogorsko-primorska samo je jedna od eparhija Srpske pravoslavne crkve. A SPC je crkva države Srbije, sa sjedištem u Beogradu! Sve što pripada MCP, pripada SPC, a time, automatski i Republici Srbiji!!! Kraj.

Nema, dakle, alibija u neznanju! Ni Za Dritana, ni za Filipa, ni za Boženu, ni za Aleksu Bečića, ni za Vladimira Jokovića... Onoga momenta kad pritisnu taster ili podignu ruku „ZA“ izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, sa umišljajem će počiniti zločin protiv države Crne Gore i predati ono najvrijednije što ima Srbiji.

Za takve odluke ne sude glasači. Takvim odlukama sudi istorija!

Zato, batalite inferiorne pošalice o tome kako crnogorske crkve i manastire niko neće ponijeti za Srbiju. Ostavite ih Emilu Labudoviću da njima pokriva vašu golotinju sa ekrana Javnog servisa, čim ga „oslobodite“.

Prethodno, valjalo bi da oni koje je zapalo da odlučuju, imaju na umu još nešto: vi, zapjenušani borci protiv čerečenja državne imovine, lelekači nad četiri milijarde duga, možete predati Beogradu najvrijednije što imamo, pokloniti Srbiji neprocjenjiva svjedočanstva našega postojanja. Ali o sudbini Crne Gore ne odlučuje glas bilo kojega poslanika, ni Filipa Adžića, ni Božene Jelušić, niti nekog trećeg „Crnogorca“ u redovima parlamentarne većine. O sudbini Crne Gore odlučuje odnos snaga između onih kojima je ona jedina država i onih kojima je rezervni položaj ili moneta za potkusurivanje. Zato, uprkos apelima i peticijama, Filip Adžić i svi ostali poslanici, a pogotovo Aleksa Bečić, odlučuju, samo o jednom trenutku crnogorske istorije. Nije pitanje da li će Crna Gora opstati, nego da li će nekoga poslanika ove Skupštine 2121. pominjati kao što se danas pominje Savo Fatić.  

Eto, to je, zapravo, prava tema za sve, pa i za potpredsjednika Dritana. Zato, umjesto što pokušava da prepadne Crnogorce oslobođenjem, bolje bi bilo da Dritan Abazović poradi na problemu vlastitog straha i uzroka eventualno limitirane svoje slobode. Možda još nije kasno da batali ponašanje i politiku zbog koje se, evo tri mjeseca, naši Albanci, ni krivi ni dužni, izvinjavaju Crnogorcima.

(AntenaM)

KONSTANTIN KAVAFI – GRAD

Foto: Joan Colon

Kažeš: „Poći ću u neku drugu zemlju, poći ću do drugog mora.

Naći će se drugi grad bolji od ovog.

Svaki moj napor je ovde proklet, osuđen;
i srce mi je – kao leš – pokopano.
Dokle će mi um ostati u ovoj tmini.

Kud god da skrenem pogled, kud god da pogledam,
crne ruševine svog života spazim, ovde,
gde sam proveo tolike godine, proćerdao ih i upropastio.“

Nove zemlje nećeš naći, nećeš pronaći druga mora.
Ovaj grad će te pratiti. Ulicama ćeš se kretati
istim. U istom ćeš susedstvu ostariti: u istim ćeš kućama osedeti.

Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Da nekud drugde odeš – ne
nadaj se – nema za tebe broda, nema puta.
Kao što si svoj život ovde proćerdao, u ovom tako malom
kutu, straćio si ga i na celoj kugli zemaljskoj.

(Fenomeni)

(Prevod: Ksenija Maricki Gađanski)

***************************

Konstantin Kavafi

Malogrčki pesnik rođen u Aleksandriji. Studira i duže vreme boravi u Engleskoj, čak jedno vreme ima englesko državljanstvo, kojeg se kasnije odriče. Više od trideset godina radi u Odeljenju za navodnjavanje u Ministarstvu javnih radova u Egiptu. Počeo je rano da piše pesme I to na engleskom, francuskom I grčkom ejziku, mešavinom oblika iz dva separatna idioma grčkog jezika – katarebuse i dimotike. To je bio razlog što su ga zagriženi narodnjaci odbacivali kao pesnika. U početku Kavafi objavljuje pesme u časopisima, ali se većine tih pesama odrekao 1910. godine i počeo ozbiljnije da se bavi poezijom. Međutim, nikada nije objavio knjigu pesama, već samo nekoliko ciklusa na nekakvim tabacima odštampanim za prijatelje. Prva knjiga njegove poezije izlazi posthumno 1935. godine. Sadrži 154 pjesme. Kasnije je solunski profeosr J. Savidi priredio kritičko izdanje njegovih objavljenih i neobjavljenih pesama. U grčku peoziju uneo je nove teme: Levant, helenizam, vizantijski period, semite, ali ne na romantičarski način, koji je bio previse patetičan, već na jedan svoj privatan kavafijevski način u kojem oči pesnika nikad nisu uprte u glavnu arenu događaja gde su menjani tokovi istorije, već u posebnom pravcu, tako iza pozornice, iza prestola, ispod odežde makar i carske, odnosno, naročito carske. Svojim stilom, bolje rečeno manirom, zasenio je mnoge pesnike ovog veka, istovremeno utičući presudno na modernu evropsku poeziju, posebno anglosaksonsku.

Raša Livada

"Belo vino se pije ovako!"

... i samo ovako!

Tako to izgleda kad cijeli zivot nosis gajbe sa pivom, pa u kasnim godinama odes u vinariju i naucis lekciju napamet!

Znam neke, a vjerujem da i vi znate, koji su nakon prvog obilaska vinarije, casu sa bijelim vinom poceli drzati bas onako - nametljivo nespretno  - valjda da bi pokazali kako su "nobl", a mi ostali - "vinski neobrazovani"!

Nakon prvog zajednickog nazdravljanja i imitiranja koja su dozivjeli, odustali su od smijesne poze !

U ime Stevana Sremca i Branislava Nusica, koji su nam ove pojave davno opisali - zivjeli!

Ikona

 

Da jeste - kao sto nije, lik sa ikone bi vec do sada pokrenuo istragu, 

dobio rezultate istrage... ...pa onda otpustio sefa protokola, savjetnike... i nakon toga i sam podnio ostavku!

... ili bi dokazao da je sva prica o ikoni - laz i nista drugo!

Ali nije...

Vladislav Bodnaruk - Toba: 24. dio Micun svira Marsalu

"Druze Marsale, drhtavim glasom izusti Franjo Kalodzera - Generalni, ovo je nas finansijski direktor Drug Franc Bodnaruk, ekspert za planove i analize, finansije"

"Majku ti boziju , Franc, zar smo na tebe toliko cekali?"... provali veselo inzenjer Babic alias, Josip Broz (inace VK bravar...a u slobodno vrijeme, Predsjednik FNRJ). Pogled je bio prijateljski, neko bi pomislio da su stari znanci!?

Toga se Stari i bojao! Nadao se da se Tito nece sjetiti!

Sa strane u cosku, kao Orao, strelja svojim UDBA-skim ocima General Zezelj (bivsi kocijas iz Gorskog Kotara! Nije on bio bas obicni kocijas iz Gorskog Kotara, nego onaj sto je sa volovima izvlacio balvane ... sumu!), a sada Titov adjutant.

Do njega stoji "Leka" - Aleksandar Rankovic (bivsi abadzija - za neuk svijet...snajder seljackih gaca...onih bijelih...od abe)...taj je jos jebeniji... taj je DB-eeeee (prisluskivanje, Goli Otok i sl...)

Do Tita sjedi Predsjednik BeHa, Djuro Pucar Stari. Celav covjeculjak, za masnim tjemenom izboranim ... isto jeben igrac (bivsi kovac...rucerde mu k'o u Schavrzzenegera - samo ih prikriva ... nije se tada eksponiralo misicima), naprotiv, svaki ozbiljniji razviotka, sakrivao je tu svoju sramotu!

Raja bi odma' skontala da je peder, a to onda nije , iz nekih razloga dobro za zene.

Do Djure sjedi bivsa Titova sobarica Jovanka Budisavljevic, za glavu visa od sviju, natapirana k'o ona Simsonova (samo taj crtic se tada nije smio prikazivati - cak ga od straha nisu jos ni izmislili)... a i ko bi?

Ajd' ti ako smijes?

Drug Mosa Pijade, je vec prije toga umro u avionu na svom putu za Kairo tako da nije mogao biti prisutan. A ni otrovan, kao se pricalo... kad je umro u avionu! Cudno!? Otis'o, cevape probo nije!

Osman Karabegovic, naocit...mudro cuti i gleda u mog Oca. Reklo bi se da je prvi uocio neke anomalije, ali cuti i dalje. Zna on svoj red kad treba da progovori. Snajderski sin i brat...nikad ne bi lano kad ne treba.

Edvard Kardelj, popravi svoje naocale na nosu i tiho se zakaslja...kao ono khkhkh...u smislu...kreni i pocni!

Pepica Kardelj, sa sjajem u ocima vrisnu...:"Franci, ti li si to... i potrca (poleti), mom starom u zagrljaj!

Zagrli ga! I joj rece: "Druze Nas!"

Svi bijelo gledaju tu scenu, jedino se Generalni Kalodzera vrti na stolici k'o da ce mu hemeroid vrisnuti!

"Boga ti poljubim, Francika i meni si ti nesto poznat"...razdragan je Marsal!

Moj stari zapoce igru asocijacija..."Druze Marsale...Ofanziva na Drvar...desant...pecina... Marsal se ibreti...nesto mu to nije dovoljno... duboka rupa u sjecanju!

"I?"... rece Marsal.

"I... padobranci njemacki...pa nas SKOJ...moja zena Zora...Pop Banjac sto ti je na volovskim taljigama dovlacio rakiju prepecenicu iz Prekaje, pa oni Englezi, Randolf Churchil, brat Vilsona Churchila i Evelin Vo sto su s Tobom pili tu rakiju... ko vam je pokaz'o put iz Pecine...da nagulite , o joj kako ne znate... eno vam to u svakoj Citanki!" Tu naglo zastade, malo se presabra pa nastavi: "ili u Citanci, sta je sad pravilnije, uvijek grijesim?!"

"Nesto su mi ti volovi poznati Franci ali da se neki vo zvao Evelin tu nesto nisam siguran!"

"Nije ti Evelin pravi vo, on je Englez, njemo je prezime Vo." usmjerava ga Stari, a volovi popa Banjca nisu ni imali imena!

"Kako nisu imali volovi popa Banjca imena?" trznu se Zezelj.

"Ja sam ih licno nadgled'o posto se razumjem u volove a pop Banjac mi

rek'o manji se zove Rudonja a veci Mudonja! Imali su znaci imena a ti Franci slabo poznajes istorijsku materiju!"

"Kako dragi moj Generale da pop nazve vola Mudonja? Zar to nije malo prosto ... tjera pop taljige kroz Drvar i vice Ojs Rudonja, Ojs Mudonja!"

"Ma Marsale a ti se povrsno razumijes u volove, Mudonja je dobio takvo ime jer svaki put kad naidje kakva dobra krava on jadan mukne: "Muuuu! Sjeti se jadan kakav je bio dok je bio Bik, dok ga nisu ustrojili! Zato mudonja!"

Smijeh, ojhahaha u glas! Imalo je objasnjenje smisla.

A Ofanziva se zvala "Konjicki skok", jel' se toga sjecas?" nastavlja Stari, vec postao dosadan zvanicama.

"Bogami ne ja, nego Zezelju ti si dobar u tim ratnickim stvarima, reci Franciju koliko smo mi Ofanziva preturili preko glave u Ratu!?"

Zezelj cese svojom velikom rucerdom tjeme pa kako mu ni onda ne naleti pravi odgovor rece:"Ofanziva ... fijuuu, ko ce to sve izbrojati ali racunam bilo ih je najmanje 20-30, mislim onih u kojima sam ja ucestvovao!

A to brojim samo one sa Nijemcima! Bugare, Talijane, Madzare, i ostale ja i ne racunam u ozbiljne vojske!"

Marsal je bio pravo prezadovoljan odgovorom!

"O, moj Franci dje Zora, trebao si dovesti Zoru, Marsal bi se sjetio garant!"...izusti Pepica Kardelj.

"Eh, Pepice, moja ona ostala zbog vaznijeg posla, znas vas zene!

"Zar ima vaznijeg posla od Marsala, druze Franci?" kroz stisnute zube prostenja Zezelj! Skrguse zubima!

"Nema, naravno da nema, Druze Marsale ... krivo sam se izrazio! Ostala

zbog onog mog Hajvana njegovog Horoza, kocijasa Sare , Ciganke Have Maltezanke Ingridke i ostalog!"... ujede se Otac za jezik, a ako i nije ...trebalo je!

Tito se plaho razveselio!

"Pricat ces mi sve rijec po rijec ali majku ti boziju prvo da cujemo plan razvoja i nasu perspektivu!

Ono cemo polako uz picence i mezu, kako rekoh - rijec po rijec!

Dobro, Francek, Majku ti boziju ... da cujemo plan i pravce razvoja nase vojne Fabrike, koju sam ja svojim Ukazom, osnovao, da vidimo kako i koliko Marsal moze da grijesi...da budemo samokriticni malo ... pa neka kosta, koliko kosta!"...veseo je Marsal, a i lako mu... njegova casa uvijek puna, drugima niko ne dosipa.

Moj Otac podize svoju praznu casu u vis... ko biva da nazdravi tolikoj samokriticnosti... a onda je onako praznu nagnu, ko biva da saspe u usta...te izusti razocarano... "Praznoooo! Druze Marsale - jebajiga, bas nema nista unutra! Sigurno casice imaju duplo dno, kao one carobnjacke, pa sve lici da unutra nesto ima a kad nagnes ... da cugnes ... a ono prazno!"

Marsal se zavaljo od smijeha ... smiju se i svi prisutni! Reklo bi se , srdacna atmosfera!

Titu se jako svidjao taj covjeculjak, em je zamalo manji od njega, em nije Marsal a jos mu od nekud poznat, k'o naki Glumac!?

"E moj Kalodzera , slab si mi ti domacin...slabo sluziz svoje podredjene -strucnjake ! Da je Franci moj covjek... casa bi bila puna... i mogao bi nazdraviti svome Marsalu!"

Kalodzera skoci ko Bruce Lee, i jos u skoku nasu Ocu tri kapi viskija u casu!

Odmjereno o oka!

Otac pogleda casu, malo je opet nagnu i rece...sta je ovo vec pocela Stabilizacija, ima ovdje crta neka ... treba li ispod nje ... treba li do nje ... treba li preko nje ...vjecno pitanje Druze Marsale ... U smislu nase politike "Stabilizacije", mi bi smo morali praviti manje case... da stane, koliko drugi sipaju. Ili da barem svaka casa moze uvijek izgledati kao puna!

"Normalno, Franci ... dobar zakljucak ... naspi Kalodzera svima pune case ... Majku ti boz'ju!"! rece nas Marsal.

"Pa dje cemo ondak led?"- uguzla se u kabinet, i razrogacenih ociju upita Dosta kuvarica (promovisana za ovu priliku u prvu damu Cajaveca...posto drugih dama nije ni bilo!)

"Meni ne sipaj led ... led je voda a ja kad budem zedan vode, napit cu se iz pipe. Ovako mi razvodnis svako pice a jos se broji ko' puna casa!

Pa , Dostana moja, znaci, led sipaj u prazne case ... vidi koliko ih je!"...zakljuci Otac.

Kalodzera samo prevrnu ocima! (Bilo je to u onom starom smislu ... Ma Mater, cu ti ja , kad - tad! A to kako se zagrepcani znaju lemati to je vec drugi padez.).

Morem ja i ne sipat led, nek' budne u bokalu sam pa vi sami uzimajte! A'l ja ne vodim druze Franco nigdje vode pored leda pa jos ce ispast' da ja mjesam vodu i led ... nisam zivota mi!"... rece Dosta.

Eh, onda nazdravise posteno!

"Zivjeli, moji dragi radnici, zivjeli!!!"... zagrgolja Marsal umilnog uprtog pogleda u moga Oca.

"Da cujemo Franc, izvjestaj o poslovanju!"... stalozeno ce ti Marsal a nasloni obe ruke na svoju trbusinu, tako ih smjestio da je ostalo samo palcevima slobodnog prostora da diriguju. Ili za aplauz ... ako se odluci ili zatreba!

Otac se namjesti na sred prijemne sobe tj. kabineta. Zaboravio Mitrov savijet da se prikloni nekakva zida ili komode, pa malo nagne na onu drugu stranu gdje mu je sako kraci ... i tako razmahan razmota onaj svoj skraceni govor. Mislim, ono samo o brojevima... kako se na Pijaci dogovorio sa seljacima i Mitrom! A i kako to Mitar tamo rece " ko ce to i slusat'?"

"I bla bla bla...onda la bla bla...i poslije...mi moramo...bla! Bez onog drugog bla...tako da su pazljivi slusaoci bili uskraceni za jedno ...bla. Ali, rekosmo, niko to nije ni slusao! I bla..."

"Znaci, Majku vam boz'ju ... pozitivno!? Pozitivno!

Mulja Marsal onu svoju casu viskija, led zvecka u njegovoj casi, njemu halva, istina i casa mu duplo veca kako i treba za viski . Njemu se led u viskiju ne razvodnjava posto uvijek neko hita da mu dopunu casu! Prezadovoljan, pun sebe , cugno bi a onda, opet pomisli , kakav divan trenutak - pa casu vrati u visinu trbuha!

Dragi Cajevcani i Ugledni gosti takodjer poletise da saspu svaki viski u sebe ali stadose na vrijeme. Cekaju Marsala!

On opet ... krene da cugne , pa je opet vrati, vrti dobronamjerno glavom, lijevo - desno ... a prisutni vec popizdili od silnog trzanja ... neki ostali otvorenih usta a sa casicom prislonjenom na njih, cekaju da samo nesto pogresno zine ... pa da roknu sto je u casi! Jebajiga!

Cestitam, drugovi nase oruzje ce biti najmocnije na Svijetu! Ostvario se san! Naoruzt cemo nase prijatelje Zidove naoruzati nase prijatelje Arape ... samo vi napravite tu Fabriku za Rakete i sta ono jos ide uz te rakete!? Bravo, raketne rampe, kamione ... pravite sve drugovi! Lova do krova!"

Kuvarica Dosta proleti drugi ili treci krug sa flasom po svim prisutnim! Vuce i bokal sa ledom ali ljudi ne kontaju sta bi s tim!

Atmosfera postala prijateljska!

Jovanka Budisavljevic - Broz, okrenuta ledjima mome Ocu, nesto

sapce Titu na uho, i sve malo - malo pogledava u mog Starog.

Tito, raspolozen, medju tolikim drugovima ne obraca paznju ni na sta.

Jovanka mu onda prstom pokazuje na mog Starog, tj na njegov kaputic, a sve se nagela prema Titu ko nekakva kvocka, em je visa, em je zajebanija!

Stari u strahu od hapsenja...eksira, jebajiga da se ne baci!

General Zezelj, sagnu se prema Jovanki. Ponovi se ista scena. Jovanka gleda u pod a prstom pokazuje na Staroga. Zezelj, samo svoju glavu okrece prema covjeku koji stoji na sred sobe, ali nista ne primjecuje. Jovanka je uporna, a Zezelj i dalje ne shvata ... no svejedno - povlaci se "diskretno" prema sredini sobe, prilazi Starom , ali svojim tijelom zaklanja tijelo moga Oca ... te ga diskretno podize za kravatu, onu njegovu, jednu i jedinu ... jos od vjencanja -i iznese ga van iz sobe.

"Mater ti jebem , onu ustasku ...dje su ti bombe, bando!"... prosikta Zezelj i spuca Starom samarcinu! Nije iz mrznje, narocito ne na nacionalnoj osnovi ...cisto iz navike!

"I sto ti je govor pri dnu bio mokar...pokazuj!"

Oci krvave... kako i prilici bezbjednjacima!

Stari upravo njegove visine, a kako ne bi bio kad ga je ovaj drzao za kravatu pola metra od zemlje... guseci ga, Stari pokusa da mu objasni ali od onog samara sto mu je supak zavalj'o, mantalo mu se pa sad i sve sto bi i rekao , nije pravno validno, jer Stari i nije bio pri punoj svijesti!

Otac je uvijek uspijevao svima sve da objasni ... kako ne znam... meni nikad nista nije bilo jasno!

"Znaci nemas bombu i kaput ti je u jednom kraju kraci zato sto ti ga je sio Karabegovic, Osmanov brat - snajder - jebote!" zakljuci tihano Zezelj.

"Pa zato, jebem te blentava...dje bi ja sebi nesto tako narucio! - rece Stari! A ti se odma' samars, k'o da sam neki diverzant ili veleizdajnik! Potkrala se neka greska u kroju...a cijelu pricu znas...Horoz, Sare, ono moje bosansko magare, Hava i ostalo ... Eto, tako im reci!"

Zezelj ispusti Staroga na pod a on se doceka kao macak, bas na noge. Pomisli za trenutak da ga sad raspali stosom u jaja ali mu ga bi nekako zao ... pa odustade!

Popravise obadvojica zguzvane kosulje i kravate!

"Ajmo opet unutra!" rece Zezelj. I udjose!

Tito vrisnu od srece kad ponovo ugleda Staroga.

"Hodi , Franci sjedni do mene...i sad mi pricaj po redu o svemu"... rece Stari Starom!

"O nasim buducim bombama i raketama!?"

"Ma ne to ... pusti sad ratovanje, Mi smo nesvrstani, razumijes!? Prijatelji sa svima!"

"Joj, sjetio sam se, sto mi licis na onog Gregora Peka iz filma Kazablanka." pobjedonosno rece Marsal i fisnu onu casu viskija, na eks! Samo ga led spuca po zubima!

Svi ustali, iznenadjeni tim potezom Marsala, brze bolje poletise za svojim casama ... da fisnu i oni!

"Mislis na Hemfri Bogarta iz filma Kazablanka?"

"Ma ne na njega, on je jedan beznacajan lik za svjetsku kinematografiju, nemoj vise da me nerviras, licis na Gregorija Peka iz Filma Kazablanka! Imam film u Bijelom dvoru, na 32 mm, gled'o sam ga sigurno sto puta!""

"Joj mene budale , isto mislimo, samo se ja glupo izrazavam!" rece moj Stari.

"Ma sad se ja tebe sjecam, a podsjetio me malo i nas Drug Leka Rankovic. Govorio si da nam da petogodisnji Plan propast i da nista ne valja, zato sto nije dobar a nije dobar, zato sto nista ne valja, Boga ti poljubim, ti si bio moj ministar za "Ugalj"... do one nesrece u Banovicima, ma sve znam, znam da ti je Boris Kidric rekao da skaces sa prozora, a tebi se ucinilo visoko ... priznaj!"

"Pa...priznajem ... povisoko mi je bilo skakati a treceg kata!"...skruseno rece Otac.

"Pa i jeste...ne bih ni ja skakao...nego zivio ti meni, moj Ministre! Ma nesto nam tisina, ljudi, jel' sve u redu!?" rece pravi Stari.

"Sve u najboljem redu, Marsale!" rece General Zezelj, naravno posto je samo on imao pravo da oslovljava Marsala bez onog Druze.

"Izasle zene malo na zrak, pa sad fina tisina!" dodade.

"A dje mi je to Joca ... ne cujem da mi neko brunda na usi?"

"Osla Marsale sa Pep'com Kardelj ispod ruke, do Cajevackog ginekologa da nesto pita a poslije malo po Gradu do Gospo'ske ulice, da vide izloge ili sta li?!" raportira Zezelj.

"Sto ona do ginekologa Zezelju?" uslanici se Tito.

"Ne znam Marsale, ima i ona picku, valjda zato!" raportira Zezelj, samouvjereno!

"Jesi li ti to dostojno obezbijedio, majku ti boz'ju, Generale?" pita sa dosadom u glasu Marsal.

"Nisam, Marsale ... ma nece to niko dirat'! Stare debelguze!" zakljuci Zezelj.

I Josipu se to ucinilo ... logicno! Ne bi ni on!

"Ko je Sare, ko je Hava, kakav je Horoz, jel Djudjan ... ko ti je taj sin, ko ti je ta Ingrid , Franci... sigurno neka tvoja, a? ... 'ajde pricaj, pricaj, a ti Generalni donesi vino ... eno ima u nasem protokolu! Leti!"

"Hocu li crno ili bijelo?" - naivno upita Kalodzera.

Dva covjeka se samo "zgledase"!

Mozel' biti u Banjaluci gluplje pitanje od pitanja koje cete vino piti...crno ili bijelo?

"Crno!"...rece gospodin sa leptir masnom.

Otac samo klimnu glavom.

Crno i meni ... jakako!

Stari prica Marsalu i ostalima ono sto je znao o meni, a to je bilo malo, posto sam i ja bio malen, pa je malo stalo. Prica ono sto je znao o Sari a i to nije bilo nesto narocito, o sakou i Havi, ponavljao je pricu pet puta i uvijek uz urnebesan smijeh kao da pricu prvi put cuju. Onda pravi Stari pitao mog Starog za Ingrid.

Moj Stari je tu manje pricao posto je Ingrid slabo stajala sa jezicima, govorila samo engleski i malteski a nas jezik skoro nimalo, pa je Stari vise pantomimisao! Tito je narocio volio dijelove oko grudnog kosa kad stari stisne sake kao dvije supene seflje pa ih jos protrese i uzdahne :"ohhoho!!", a bogami i oko nogu ... listova, narocito!

"Uh, sto sam ja tu opasan!" rece Tito i sam se sebi zadivi, jer jadan povjerova u to sto je rek'o! A i nije bilo daleko od istine!

"I, sta kazez Franci ... kakve carape ... crne najlonke, jel' sa savom ili bez?"

"Sa savom, naravno ... Druze Predsjednice!"

"Pisi Zezelju, cim pogine Drug Djuro Pucar Stari, postavit cemo Franceka za predsjednika BeHa!"... izgovori Tile konspirativno svom Generalu.

General se snebiva, ne snalazi se, polako se saginje i sapce Marsalu nesto na uho.

"Uh, uh mene ... greska, greska ... greska do greska ... majku vam boziju!

"Treba drugi tekst za ovu priliku, jel' tako Zezelju?

Cim umre Djuro Pucar Stari a pogine onaj Dzemal Bijedic...ti's biti Predsjednik Be Ha ... valja' li ova?"... pobjedonosno prosapta ili zamisli Marsal, a ja mislim da zamisli ... ali ... cuce se! Vrijeme ce pokazati kakav ko sluh ima!

Neko ce jednom cut', neko ce samo nacut' a neko ce ostati za sva vremena ... gluh!

Istorijski problem, zabiljezen i u Historiji je bio sto je Zezelju alfabet bila slaba tacka pa od sveg razgovora, silnih nominacija, promocije mog jadnog Oca u Predsjednika BeHa osta samo zapisano "c" , ali malim slovom tako da

i najveci eksperti DB nisi mogli dokuciti cuvenu Titovu recenicu izgovorenu u Banjaluci " Cim umre Drug Djuro Pucar Stari ...& dalje ... jebajiga!

Zezelj, zapis'o samo - c! Da je konj barem navisao veliko C, mozda bi neko iz DB shvatio da se radi o pocetku neke pogodbene recenice, nazovimo Titove misli.

Malo za desifriranje!

"Kalodjera, hoce li kakva muzika za Predsjednika? Nesto za na uho!?" pita Tile.

Pravi Stari, zagrlio mog Starog : "Ma isti si mi onaj Gregori! Ma da te pitam nesto, znas li ti engleski, pomalo?" jos uvijek je sumnjicav Tito.

"Ja ponjimajem samo po ruskaja!" rece Moj Stari, a na taj nacin ... posto nije znao ni Ruski.

"E ruski je dobro znati danas, raskrstili smo sa Staljinom i starim problemima!" pohvali Stari Staroga.

Otvaraju se vrata Kabineta Generalnog Direktora Cajaveca a iz onog donjeg dijela gdje je smjestena kvaka, promalja se okrugla masna glava kuma Micuna. Kad Micun u vojnoj uniformi, ugleda mog Starog, razvali vrata da ona stekom opicise u zid pa se vratise nazad istom brzinom spucase Micuna ravno u celo ... na glavusi raste gvrga a on kad je vidio viski na stolu, njemu nista, udje k'o pobjednik, rasirenih ruku, poleti u zagrljaj mome Ocu uzvikujuci : "Kume, Kume ti li si li nas zvao?!"

Tu se plaho izljubise uz ono banjalucko , dje me nadje , jebo ti mater svoju!

" A ko su... papci?" to zadnje prostenja Starom na uho.

Stari mu htjede reci da malo vise obrati paznju na ugledne goste, ali ga Marsalov glas presjece!

"Micune, legendo, ti li si?" zin'o Marsal sav sretan!

"Josipe, Starac, dje me nadje!? Sta s' ti u Banjaljuki!?" poletise jedan drugom u zagrljaj ... tu se i izljubise, i oni kao i oni gore, odvratne scene, pa ih ja sada ne bih ni opisivao, da ne ispadnem ... peder!

U salu udje gomila sviraca , Oficira, i naravno Mitar, jedva prislonjenom guzicom uza zid ali ipak ...stao.

Micun i Tito su bili stari znanci, jos od onog doba prije rata kada je Tito, koji se tada zvao inzenjer Babic sa Ivom Lolom Ribarom neke 1940 godine svracao u beogradsku Skadarliju a obadvojica u bijelim odijelima sa crnim suncanicama na ocima. Boze me prosti, k'o dva slijepca! A nije bilo garancija i da nisu!

Bile su to suncane naocale koje su trebale da se nose kad upre Sunce a posto do tada niko nije imao suncane naocale a ni iskustva, kada se to nosi, tako ni ova dvojica nisu znala kada treba da ih nose ... pa su ih nosali po vazdan za svaki slucaj, ali se ispostavilo da je to nocu jako nezgodno, posto se nista kroz njih ne vidi. Ipak ih nisu skidali, odlucili su da kad hodaju, pipaju po mraku! Tito je volio starogradsku muziku a vise nego ista volio je kad mu Micun svira trubu na uvce. Makar ovaj... razvaljiv'o! Dje se kome svira truba na uho? Al' jebajiga sad!

Ostali gosti su vise preferitali iz istog orkestra violinistu Bege Begica a bilo je i manje bolno!

Poslije Rata, Tito je vrlo cesto znao preskakati tarabe u Bijelom Dvoru i naguliti na Skadarliju. Micuna bi uvijek lako nasao jer se iz te kafana uvijek cula najveca buka a i cika kojekakvih zenturaca! Sumljalo se da nisu SKOJ-evke, iako su bile mlade!

"Koju cemo Stari?" seretski se Tiletu obrati Micun.

Tile odusevljen Micunovom odlukom da se Aktivira i postane Oficir JNA, ne zna sta bi rekao. Nekako mu i drago ...i nije! Ovi danasnji sviraci pojma nemaju ... a repertoar, naprosto uzasan! Nula! Seljacke neke pjesme!

"Jelde, bolje ti je svirati ovako, nego s onim Ciganima? Nego nesto mislim da ti Zezelj zacas napise prekomandu za Beograd. Mogao bi opdmah poci sa nama! Znas, bas si mi puno falio!" rece Tito.

"Ajd' sad pusti to Stari, ne moze, uskoro se zenim a Franci mi je Kum! Mozemo poslije popricati o prekomandi, ali ja vec izgleda imam neke ponude da sviram za Italijansku vojsku, pa cu morati da se konsultujem sa onom mojom!" rece Micun.

"Micune, Micune ... kako moze jugoslovenski oficir preci da svira u italijansku vojsku? to bi bila ... veleizdaja!" vrti glavom zabrinuto Marsal.

To se i Micun ujede za jezik!

"Uuuuh, izgleda meni da sam nesto pogresno protumacio ... kakva italijanska vojska ...nismo mi zabari ... dje bi ja izdao, ovo ovd'e nase?!

A 'ocu li dobiti stan u Beogradu?" preokrenu Micun sve u svoju korist.

"Naravno, ko svi oficiri JNA i to ne u Starom trulom Beogradu nego na Novom, ganjc ... Novom Beogradu!"

"Sta cemo svirati?"

"Sviraj sta hoces, samo nemoj nista zvanicno Micune ... da moram ponovo ustajati ... udri po dusi!"

Mitar ne vjeruje svojim usima! Jebe sam sebi sve po spisku!

Utom moj Stari laganice povuce pjesmu "Sto se bore misli moje..."Imao je dobar glas, bas - bariton nesto k'o Cohan i Bajaga, al' zajedno!

Tito sjedeci na fotelji samo poskoci nogicama i tresnu o pod ... posto mu se nije dalo "ponovo" ustajati, te odusevljeno uzviknu:"Bravo Kume, svaka ti cast!" Pritrca i poljubi Staroga! Izvadi sto maraka , pljunu i prilijepi Starom na celo!

Tako zahvaljujuci Micunovim akrobacijama i moj Stari bi intimno oslovljen sa rijecju "Kum"! I to sa "Bravo Kume! A i lova nije bila mala, istina zaljepljena na celo!"

Micun raspali bozanstven solo uvod pjesme sto je napisa Mihajlo Obrenovic svojoj ljubljenoj Dragi Masin ... orkestar jedva doceka ...i laganice, a zvuk se prolomi nasim praznim dusama!

Marsal spustio glavu, nisko pa mu niko ne vidi oci.

Zivio je u tom istom Bijelom Dvoru, u istoj kuci gdje i ta pjesma! Ali, eto nekako nikad vremena da se sve to obidje stazama ljubavi!

Sta mu je na pameti od njegovih legalnih zena nije se znalo! Ljubavnice se ne broje ni u kakvim knjigama pa ni ovdje! A ovo nije ni knjiga!

Da li mala petnaestogodisnja Pelagija,majka sina Zarka, prognana u Sibir zbog njena, ili mlada Lucija Bauer, streljana u Rusiji zbog njega, ili jos mladja Davorjanka Paunovic, umrla u 25 oj godini od iznenadne bolesti, ili mlada dama Herta Hes? Za Jovanku sam siguran da mu nije pala na pamet, posto je vec bila tu sa njim, pa samim tim posto je vec tu sa njim nema logike da mu ona padne na pamet?

Sigurno je mislio na svoju ludu ljubavnicu Davorjanku jer je i sama licila na Dragu Masin! Draga, bila dvorska dama!

Vodili su ljubav u istim odajama gdje i Draga Masin I Mihajlo Obrenovic! To je dolivalo adrenalin koji se nije mogtao kontrolisati!

Bila lijepa k'o upisana ali grlata i glasna , narocito nocu i u sexu, a bila i malo udarena. Cak je i Partija stavila neke primjedbe na njeno nocno dahtanje ali je Stari nije dao! Samo rek'o: "Ja ne mogu bez nje!"

Kad je umrla, sa svojih 25 godina, sahranio ju je u dvoristu Bijelog dvora tik uz svog konja i onog jednog svog psa sto ga je isto tako volio ... ali nije Rexa, posto je Rex strad'o prije na Sutjesci, spasavajuci Tiletu glavu.

Mitar, tada shvati da je Titu kum i moj Otac, a i Micun ... a kum nije dugme ... uhvati se rukom za srce ... gusio se u bolu!

Nista od Ambulanti nije radilo, bas zbog posjete Marsala a iz bezbjednosnih razloga, pa jadnog Mitra odvukose u Celulozinu Ambulantu jer dislocirana pomalo, a i kontali su da se Dr. Ingrid zacugala pa jos uvijek radi. A sad ako i ne radi ... neko ce je pozvati, a ona ce doletiti ... odnekud!

"I sad idemo svi u Bugojno...ides i ti Franci!"

"Ne mogu Druze Predsjednice, vece obaveze me cekaju, Ujutro

moram dati izjavu Mitru Medovicu, vis -a- vis onog Hroza, a

volio bih naci i svog sina, medju onim kocijasima.".. .rastuzeneo rece moj Otac.

"Pa dobro onda, mozemo se naci u Beogradu...na Skadarliji...jednom!?"

"E to vazda moze Kume, kad mene i tebe zene puste! - osladilo se mom Otacu.

"Onda se ti i ja nikad vise necemo vidjeti!" ... sjetno rece Marsal.

"A sta ovo tukne na paljevinu druze moj?"... upita Stari.

"To je Tile , moj Mujo raspalio rostolj , sad ce i cevapi!"

"Cevapiii ! Bosanski ... jel' u lepinji, sa lukom?"... razrogaci gladno oci Marsal.

"Salji Franci kurira, meni dupla, Joco stas ti...isto dupla, sta ce protokol... duple, Zezelju ti ce sigurno poduplat duplu...i jos za usput nek nam u novine zamota jos toliko !"... naredbu izda Stari.

"Ne valja Stari pakovati cevape za kasnije, uscuje se loj!" rece Stari.

"Ma ne seri, Kume ... podgrijat cemo u Bugojnu!"

"Dobro, onda. Podgrijte!"

"Nego, Franci ... aj ti probaj ovaj moj sako , a ja cu tvoj! Dojmio mi se! Bas mi dezen slican kao u Al Kaponea iz onog filma!

Djoramo se ... meni tvoj ... tebi moj!?"

Kako su razmijenili sakoe to sam bog zna!

Al' moj Otac nikad nije postao Ministar - ponovo. Jebajiga, mozda i nije bilo sve do njega?

Mujo je umro, i nikad nije saznao koga je sve hranio!

Par dana nakon derneka, dosao racun iz "Lovca" u Cajevec , Kalodjeri na stol!

Ispisano tintovplavkom olovkom jasno, 150 porcija cevapa - velikih, sa lukom ... plus tri sindikalne!

Jebajiga da mi je zasnati , ko je jeo sindikalne, ne znam sta bi sve dao!

I to tri ... odjednom!

Tetura Otac sa crnim sakoom preko ruke, a na njemu zlatna dugmad presijavaju se , kako god se Starom zamanta, digmad sjajnu ljepsim sjajem.

"Dje si dosad bio...nesreco moja bosanska ?... Konju moj ... iz potiha upita Majka.

"Dje si se napio, barabo ... eto te ne mozes stajati na nogama? Nadam se da te Tito nije vidi'o takvog!"

"Nije me mogao vidjeti, kad je on pin'o duplo vise!"

"Jel' te vidi'o Kalodjera takvog, jadna ja!?"

"Jest' i stalno mi nesto srao na uho a ja od Micunove trube naprosto ogluvio i nista nisam cuo!"

"O, jadna ja ... gotovo je, dje nadje Micuna, sutra ce te izbaciti iz Partije ... garant! Najebali smo!" udara se Majka, ovaj put ne po grudima vec po glavi. A ono, pravo zveci! K'o po bundevi!

"Nema sansi, nemaaa sansiii da mene neko izbaci iz Partije! Zeno draga ne pratis roman zbivanja... mene su izbacili iz Partije prije ojhaaa vremena!"

"Uh, dobro onda." smiri se Majka.

Onda Stari nesto promrmolja... kao mijenjali sakoe i bla, bla,bla.

"Haman da vidim sako!" ... rece majka.

Vrti Stara sako, kao Hava onu nasu robu sto je odnijela jedanput - nikakve razlike ... te, ko za sebe rece..."nije ovo Titovo, jarane!"

"Kako nije , zeno draga ... licno mi Broz poklonio...ovaj, nije bas djaba, nego smo se mijenjali za sakoe.."- u polupanici rece Otac...i u nevjerici - mozda je onaj njegov Al Kapone sako , sto ga je nakaradno sasio Karabegovic - ipak bolji?

Stara prevrnu dzepove ... izvadi cevap i nesto luka.

"Jel ovo tvoj cevap u zadzepku ... matere ti?...upita skiljeci na jedno oko Majka.

Podize lagano cevapcic, sasusen i nikakav, prema nasem razbijenom lusteru ... okrece ga u zraku ... i sva se snebiva.

"Aj ti Stari probaj taj sako, da ja nesto vidim." Rece, mudra moja Majka.

Stari navuce sako!

"Ajd se sad ti okreni ... i zakopcaj puljke!"

Stari se okrenu, i nekako nespretno zakopca dugmad.

"Okreni se jos jedanput, i spusti ruke!"... e tako. Rece Majka.

Nasta tisina!

Stari se okrenu, jos jednom, ko za svaki slucaj.

"De, ne okreci se vise ... budalo!" Izusti Majka...sva zamisljena.

"Kaputic je cudo jedno ... nekom stoji k'o da je Predsjednik drzave a nekome k'o da je nocni portir hotela Palas!"

"I skidaj to sa sebe!"

Zavuce ruku u unutrasnji dzep sakoa, nesto papirno napipa, povuce a gomila love se rasu po nasoj kuci. A sve strana para, Dolari, Lire, Marke, Silinzi ... jebajiga ... nigdje ni jednog dinara, pa da se i mi okoristimo.

Kakav nered je napravila! Usrala kucu!

"Jebote, ovaj konj nije normalan, sta je love natrp'o u dzepove!" sikti moja Maja! A u ovoj zemlji nista ne mozes kupiti! Ko ce sad ovo sve pokupiti?

Stari podig'o upitno ruke u zrak, svez'o mu se jezik, nenaviknut na federacijsko ispijanja viskija, k'o ne zna o cemu se radi, a posto je to bila naporna pozicija za covjeka u njegovim godinama ... takav se i strovali na nas kauc!

A kauc, tamno-zeleni, zadnja rijec slovenske tehnike ... kupljen u Lesnini, tvrd, sve da od sale, zuljeve na guzici navuces, ispunjen nabijenom morskom travom!

Suhom!

Kad zavaljaju jesenje kise Banjalukom, i vlaga se usulja u nase stanove, uscuje se neki miris iz naseg kauca ... tukne na mrtve ribe, kao kad smo ono jednom bili na moru!

Blago namaaa!