Luis Fonsi - Despacito ft. Daddy Yankee

Mark Ronson - Uptown Funk ft. Bruno Mars

Hristos Vaskrse!

Svima vama koji slavite zelim sretan Uskrs!

Ahmed Burić: Žižek vs. Peterson: je li bog mašinovođa?

Oni stariji će se svakako sjetiti, a onima mlađima su vjerovatno pričali da su se ljudi u bivšoj Jugoslaviji, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, budili u neko doba noći kako bi pratili boks mečeve Muhameda Alija. Mitske borbe iz Kinšase, Las Vegasa ili Manile svuda su po svijetu budile iznimno zanimanje, a što se nas u Bosni i Hercegovini tiče, biće da nikako bez značaja nije bila činjenica da je Cassius Clay, pod utjecajem pokreta Nation of Islam, 1961. postao Muhamed Ali, i tako, pored bokserskih titula osvojio i srca muslimana cijeloga svijeta. Sjećam se crno- bijele slike, i bunovne krmeljavosti u mostarskoj Cernici, i toga da nikada, zapravo, nisam vidio ko je pobijedio, osim što bi u nekom narednih dana čuo od starijih kako je meč završio.
Ta su vremena zauvijek prošla, i teško je danas zamisliti da se svijet na taj način da mobilizrati. Previše je marketinških ‘mečeva stoljeća’, a premalo pravih šampiona, tako bi se krajnje pojednostavljeno dao predstaviti taj segment sportske kulture. Svijet više ne zna, a i ne zanima ga previše ko je prvak u kojoj asocijaciji, jer je kapitalistička ‘logika’ medijskog napumpavanja, zapravo, obesmislila ne samo boks, nego i većinu drugih sportova.

Ali, ko je ikada mogao pomisliti da će za “meč” stoljeća biti proglašeno sučeljavanje dvojice intelektualaca. Slovenački filozof Slavoj Žižek i kanadski psiholog Jordan Peterson, u debati sreća: marksizam protiv kapitalizma, najavljeni su kao pop – zvijezde, a baš tako su i napunili dvoranu Sony Centra u Torontu, uglavnom i rezerviranu za velikane masovne kulture.

Cijena karata je iznosila od 500 do 1500 dolara, i to, očigledno nije bila nikakva prepreka da planu kao za utakimice “play offa”. I bez obzira na besmislenost “sportskog” odmjeravanja snaga u ‘filozofiji’ - odmah se vidjelo kome je u svemu tome neprijatnije. Analogiju o NBA play offu (Toronto, je inače, prošao prvi krug i ide na Philadelphiju) koju je na početku ispalio Peterson, Žižek nikako nije skontao, a vidjelo se i snebivanje dok je mediator, poput voditelja u ringu, nabrajao sve akademske reference koje je za (zar već!?) sedamdeset godina života skupio ljubljanski superstar – Cocaine Hegel, kako ga nazivaju ciničniji mediji. On je, bez obzira na to da li ga simpatišete ili ne, u ovom kulturnom prostoru, ipak, negdje doživljen kao “naš”, tako da ovaj tekst unaprijed priznaje određene navijačke sklonosti. Hja, ljevičarstvo. Ili, ljevičarenje, kako vam drago.

S druge je strane, na domaćem terenu, što većina medija uporno zaboravlja, sjedio psiholog, guru za samopomoć, ma šta to značilo, protivnik političke korektnosti, kulture vrijeđanja, grupnih identiteta i totalitarizma. Što iz neke opće perspektive može nešto značiti, ali je kao pozicija vrlo teško održivo. To je racionalni, hladni, zgodni muškarac na kraju pedesetih koji je “razvalio” tržište svojom knjigom 12 savjeta za život: protivotrov za haos, i to tradicionalističkim pristupom, odnosno potragom za smislom u Jungovskom pravcu biblijskih arhetipa. Te stvari obično “rade” kod desničara, pa su njegova predavanja u Evropi uvijek iznimno posjećena, i često ih organiziraju crkva i njezini sateliti.

“Kralj Jastoga”, kako ga zbog teorije hijerarhije (a malo i zbog hohštaplerskog pristupa) zovu mediji, krenuo je u debatu tako da pokaže da je kulturni marksizam najveći neprijatelj socijalnih teorija i društva uopće. Stari sportski komentatori, kad smo već kod ringa i borbe bi rekli - “kakav danak neiskustvu”, dok stari gledalac prenosa čiji se stream naplaćivao 15 dolara, nije mogao da vjeruje da sluša loše predavanje iz teorije društva. Odjeven kao lik iz sapunice o životu odvjetnika na Manhattanu, Peterson nam je ispričao da je suvremeno kapitalističko društvo meritokracijskko, da razlike u njemu nastaju na osnovu sposobnosti, s(a)vjesnosti i životnih ciljeva. ‘Ajde, rekao bi stari Bili Piton i vjerovatno odustao od gledanja susreta koji je, zapravo, ljudima trebao odgovoriti na pitanje svih pitanja. A ono je šta je sreća?
Za Petersona, i tu bi se moglo reći da je dostigao najvišu tačku svog nastupa – sreća nije nešto trajno, nego nešto što čovjeka zatekne, što ga, narodski rečeno snađe, i onda mu valja s tim deverati.

Nasuprot toga, Žižek, pomalo balkansko – socijalistički tvrdi da, kao u narodnim pjesmama sreće nema, a kako se čovjek ne rađa drugi put, valja mu se s tom nesrećom biti, i na bitnu mjestu postojati. Ali, ne u centru moći, nego na margini, kaže Slavoj, koji je tokom (preduge) debate nekoliko puta bio onaj pravi, onaj kojeg smo zavoljeli u osamdesetima: duhovit, ciničan, pomalo brutalan, i svjestan činjenice da njegova filozofija ne može promijeniti svijet, ali može čovjekov pogled na stvari. Zato je, u jednom trenutku, i poentirao tako da je rekao da ga je nemoguće uvjeriti da postoji svjetlo na kraju tunela: “Da, ali to je vlak koji dolazi s druge strane i ide direktno u vas!” Vic, u čemu se “Elvis kuturne teorije” razlikuje od većine svjetskih filozofa, i čemu duguje jedan dio planetarne popularnosti.
Htijući do kraja navesti Petersona da ispriča šalu – za šta Mr. Lobstera bog očigledno nije dao – Žižek je ponudio pregršt ideja za razmišljanje koje impliciraju najmanje dvije važne stvari: prva se tiče boga, a slijedi doktrinu koju je veliki ruski pisac iznio u misli – “ako ne postoji bog, onda je sve dozvoljeno.” Žižek to pobija uzimajući za primjer ISIL i globalni terorizam, rekavši da oni i te kako misle da bog postoji, i sve im je dozvoljeno. U tom smislu je dodao i citat Isusa, koji na križu, u trenutku kad priziva boga i pita ga -“zašto si me ostavio?” – postaje ateist. U tom trenutku, i sve do kraja “meča”, Peterson je postajao sve manji, sve se više slagao sa Žižekom, a stvar je završila jedino kako je i mogla: pomirljivim stiskom ruke, i zaključkom da se dvojica suprotstavljenih titana u nekim stvarima slažu i više nego što su očekivali.

Što, na kraju, i nije lose, ali je, nekako “nedovoljno” za ispunjenje očekivanja o sučeljavanju stoljeća. Jer, nakon svega, ostaje samo jedno pitanje: ako je markisam takvo zlo, i ako je prevaziđen, zašto ga Peterson i danas smatra najvećim neprijateljem. O.K. , komunizam je propao, ali je li Žižek blesav kad tvrdi da će na kraju pobijediti? Jer, na kraju, valja vjerovati da je u svakog čovjeka usađena ideja jednakosti. Bilo boga ili ne bilo. I još nešto, uvijek je najvažniji lični primjer: Peterson je novce od karata i streaminga, normalno, zadržao za sebe, dok ih je Slavoj Žižek dao u dobrotvorne svrhe.

Da završimo s boksom , kad smo već krenuli s njim. Kad su legendarnog kubanskog boksera, “amaterskog” prvaka, Teofila Stevensona pitali da li bi boksovao s Muhamedom Alijem, za cijenu od million dolara koliko su nudili promotori, on je odmahnuo rukom i rekao da ne želi učestvovati u kapitalističkim ujdurmama.
“Šta je million dolara naspram ljubavi osam miliona ljudi?” – rekao je, misleći na Kubance koji ga vole. Žižeka, eto, nismo prestali voljeti i nakon pune participacije u kapitaističkom cirkusu, a ono što ga je spasilo je smisao za humor. I činjenica da preko toga nije zaboravio ko je i odakle dolazi.
Sa strane svijeta u kojoj je svjetlo s druge strane tunela obično voz koji ide direktno u vas. Gdje postoji još samo više nego krhka nada da je mašinovođa koji ga vozi , sami – bog.

Ahmed Burić (Radio Sarajevo)

Muke po Milutinu

Ovo je Milutin, jos jedna zrtva Samsung Mobilnog telefona!

Telefon nije eksplodirao, vec mu je zena pronasla password!

Bilježnica Robija K.: Juriš u šetnju

Moj dida sa Šolte je bijo kod nas doma u Splitu. Dida je mene pitao: ‘Malac, oš poć sa didom u šetnju?’ Ja sam rekao: ‘Oću!’ Dida je rekao: ‘Aj onda se spremi, pa da gibamo!’ Ja sam rekao: ‘Evo, samo da obučen patikice!’ Onda sam ja uletijo u hodnik za obuć se. Dida je isto navuka jaketu i stavijo je na glavu kapu francuzicu. Onda je moja mama pitala: ‘A di ćete vi dva?’ Dida je njoj rekao: ‘Idemo u komunizam!’ Mama je piljila u njega sa zinutim ustima. Tata je u kužini spustijo novine i zakolutačijo je sa očima. Dida je njih pitao: ‘Jel ima kakvih potpitanja?’ Mama je rekla: ‘Nema!’ Tata je rekao: ‘Nema!’ Dida je rekao: ‘Okej, onda doviđenja!’ Mama i tata su rekli: ‘Doviđenja!’

Za dvi ure smo ja i dida vratili se doma kod kuće. Dida je nosijo veliku narančastu kesu. Mama je nas pitala: ‘Onda? Kako je bilo u komunizmu?’ Dida je rekao: ‘Prva liga! Donili smo malo ribe da napraviš brujetić za obid!’ Tata je rekao: ‘N bava kua? A koju ste ribu donili?’ Dida je provirijo u narančastu kesu i rekao je: ‘Tri škarpine, četri repa od grdobine, po kila ugora, par feta zubaca i dvi šake škampi da daju flejver!’ Mama je rekla: ‘Muko irudova, pa to je sve oborita riba! Biće ste je platili kišu isusovu! Odakle van šoldi?’ Ja sam rekao: ‘U komunizmu se ništa ne plaća, mama!’
Mama je stisnila oči i zarežala je: ‘Nego šta? Dobiva se džaba?’ Ja sam njoj rekao: ‘U komunizmu ti važi pravilo – svakome prema potribama, od svakoga prema mogućnostima!’ Dida je rekao: ‘Igzaktli, unukiću, sve si dobro skužija! A nama je danas bila potriba da izimo jedan pristojan brujet, jel tako?’ Mama je vrtila sa glavušom i rekla je: ‘A znaš šta, čako, ovo je stvarno čak i od tebe malo tu mač jadno!’ Dida je pitao: ‘Šta je jadno?’ Mama je rekla: ‘Pa nemoš vodit dite na ribarnicu i govorit mu da je to komunizam!’ Dida je nagnijo se prema mami i rekao je: ‘A znaš li ti, ćerce, šta je reka sveti Paval Korinćanima?’ Mama je rekla: ‘Ne znan!’ Dida je rekao: ‘Ko ne viruje, može se jebat!’
Sutra ujutro smo mi obitelj marendali u kužini. Onda sam ja dida pitao: ‘Didac, oćemol u šetnju?’ Dida je rekao: ‘Naravska stvar! Evo samo da se obučen, pa pičimo!’ Onda je dida uletijo u hodnik za obuć postole i stavit kapu francuzicu. Ja sam isto navlačijo patikice. Onda je mama pitala: ‘A di ćete opet vi dva?’ Dida je rekao: ‘Idemo u komunizam!’ Mama i tata su dignili po livu ombrvu i vrtili su sa glavušama kao da mi dva smo skrenili na kvasinu. Dida je pitao: ‘Jel možda neko oće poć sa nama?’ Mama je rekla: ‘Ne, hvala!’ Tata je rekao: ‘Ne, hvala!’ Dida je rekao: ‘Okej, onda doviđenja!’

Za dvi ure smo ja i dida vratili se doma kod kuće. Ja sam imao novu Dizelovu jaketicu. Dida je imao novi mantel. Plus sam ja imao i nove adidaske. Plus je dida imao i novi francuzicu. Mama je pitala: ‘I? Kako je bilo u komunizmu?’ Dida je rekao: ‘Trista smista! Uzeli smo nešto robe šta
nan je tribalo!’ Mama je pogledala u mene i podviknila je: ‘Čoviče, pa to je Dizelova jaketa! To košta ka svetog Petra kajgana! Otkud van šoldi za to?’ Ja sam rekao: ‘U komunizmu se ništa ne plaća, mama!’ Mama je dreknila: ‘Pa koji će ti kurac Dizelova jaketa, magarče, ako je dobra i ona od Varteksa?!’ Dida je rekao: ‘To šta u komunizmu svako dobiva prema svojin potrebama, ne znači da su nan potrebe male! Tojest da moj novi mantel nije od Huga Bosa!’ Mama je od šoka začepila labrnju.

Posli je za obidom moj tata didi rekao: ‘Čuj, fosilac, sad bi stvarno moga malo zakočit sa tin cirkusom o komunizmu!’ Dida je njemu rekao: ‘Komunizam nije nikakvi cirkus, zete, nego idealan poredak! Ako tebi ne paše, sve okej, al meni i mom unukiću komunizam savršeno odgovara!’ Tata je rekao: ‘Daj, čoviče, pa nismo imbecili da nan uvaljuješ spiku ka da on postoji!’ Dida je rekao: ‘A jebiga bože, ti onda ne viruj!’ Tata je ušutijo i prčkao je sa perunom po pijatu. Dida je rekao: ‘To ti je ka religija, zete! Čim viruješ u boga, znači da ga ima! E, tako ti je i sa komunizmom!’ Tata je rekao: ‘Znan, jebate, al to znači da ga ima samo u tvojoj mašti!’ Dida je rekao: ‘A jel ti sin ima Dizelovu jaketu iz mašte? I jesil juče možda obidva izmišljeni brujet?’

Onda je mama didi rekla: ‘Ne mogu virovat, majkemi, ti si sa godinama sve luđi i luđi!’ Dida je njoj rekao: ‘A ti si u godinama kad ti je kapitalizam totalno ispra mozak! Jasna stvar da ti je komunizam špansko selo!’ Mama je pitala: ‘Šta ti to znači, jebate?’ Dida je rekao: ‘Moraš bit ili dovoljno star da se komunizma sićaš ili dovoljno mlad da u njega viruješ! A ako si u srednjin godinama, jeba si ježa! Ne znan skoro nikoga u srednjin godinama ko nije ljuta reakcija i sluga krupnog kapitala!’ Mama je podviknila: ‘Ja san znači sluga krupnog kapitala?!’ Ja sam rekao: ‘Tu old tu roknrol, tu jang tu daj!’ Dida je nakeserijo se prema meni i rekao je: ‘Oćemol mi sutra u šetnju, unukiću?’
Naveče su mama i tata ležali u krevi u mrkloj mrakuši. Mama je tati rekla: ‘Takvog debilčinu ja nisan u životu vidila, časna rič! Bolesnik je spreman potrošit tri vagona šoldi samo da nan vadi mast i prodaje jeftinu komunističku propagandu!’ Tata je rekao: ‘Nastavi li ovin tempom, u tri dana će spucat pet misečnih penzija!’ Mama je rekla: ‘Ja mislin da je već sad sa karticon zagazija u debeli minus!’ Tata je rekao: ‘Ma znaš šta, jebe mi di je on zagazija!’ Mama je rekla: ‘A i meni isto!’
Sutra ujutro smo mi obitelj marendali u kužini. Onda je dida mene pitao: ‘Malac, oćemol u šetnju?’ Onda je mama uletila: ‘Jel opet idete u komunizam?’ Dida je rekao: ‘Šta, al bi i ti pošla sa nama?’ Mama je rekla: ‘Pa znaš da bi mogla! Iman jaku potrebu za novin postolima! Al ne bi da budu neke bakandže od Peke ili Borova, nego od Blahnika, Prade ili slične pizde materine!’ Dida je rekao: ‘Aj spremi se onda, šta čekaš!’ Mama je zaletila se u hodnik da će se poć obuć. Dida je za njom rekao: ‘Jedino moraš pripazit da slučajno nisi klasni neprijatelj! Ka šta je općepoznato, klasni neprijatelji u komunizmu žestoko najebu! Tu nema milosti, brale!’ Mami je uletila zbunjoza: ‘A šta in radite?’ Dida je rekao: ‘A kako kad, ćerce! Nekad smo ih znali višat na bandere! Ili bi ih izveli pred narodni sud i po kratkon postupku ubekili sa metkom u čelo!’

Mama je gledala u dida sa raskrivljenim ustima. Tata je uletijo: ‘Pa kako mi možemo bit klasni neprijatelji, jebaga irud?! Ne možemo sa ovin plaćama izdurat do kraja miseca! Meso jedemo samo nediljom!’ Dida je rekao: ‘Eee, a šta je sa virom u besklasno društvo, zete, a? Jel tebi poznato da je sumnja jedan od sedan smrtnih grija u komunizmu?’ Tata je rekao: ‘Nije mi poznato!’ Dida je rekao: ‘Zašto bi neko ko ne viruje u komunizam živija u komunizmu? Aj reci, jel bi to bilo logično? Mi uvjereni komunisti smo oduvik svin srestvima branili komunizam od njegovih protivnika!’ Mami i tati je uletilo tupilo od nekužitisa. Dida je rekao: ‘Okej, istina je da višanje i streljanje više nisu u điru! Malo se taj odnos prema klasnim neprijateljima ipak modernizira!’ Mama je pitala: ‘Pa šta in radite danas?’ Dida je rekao: ‘Ukrademo in kreditne kartice i zajebavamo ih da idemo u komunizam!’

Robi K. (IIIa)
Viktor Ivančić (Peščanik)

Ubijen Slaviša Krunić

Sinoc je likvidiran Slaviša Krunić, čovjek koji je Bosnu i Hercegovinu smatrao svojom drzavom, covjek koji je imao hrabrosti da kaze da je i Srbin i Bosanac.

Kako bi rekao ministar policije RS, ime mu necu ni pominjati, u RS je stanje redovno i bezbednost na visokom nivou! U pravu je, ali samo za njega i njegovu kamarilu!

Ovo ubistvo je poruka svim ostalima koji misle drugacije. Za njih je stanje u RS je i nesigurno i opasno.

Neka normalni i hrabri covjek Slavisa Krunic pociva u miru. Neka pravda stigne one koji su organizovali i izvrsili njegovo ubistvo!



Smrt fasizmu - sloboda narodu!

Aco Ravlić: ODJEĆA NE ČINI ČOVJEKA

Godinama je nalikovao na vuka samotnjaka. Uvijek je na sebe skretao pažnju svojim izgledom - veliki šešir prekrivao je podugu sijedu kosu, na nogama drvene klompe. Dok su zaprežna kola mogla ući u grad, rado je dolazio s kolima koja su vukli volovi drugih rogova (poput onih u Istri), uz koje je, obavezno, pješačio. Takav je izgledao Lazo Delić, čovjek s diplomom bečkog univerziteta, svjetski putnik, bogataš ali iznad svega osobenjak. Mogao je, da je htio, živjeti "u svili i kadifi", ali je radije odabrao slobodan život u kućici slamom prekrivenoj, pod velikim hrastom stogodišnjakom, koji se nalazio na sredokrači između današnjeg pružnog prijelaza za Trapiste (iza livnice) i novopodignutih hala tvornice TAS.

Lazo Delić je bio istinski znalac, govorio je više svjetskih jezika, znao odlično matematiku, fiziku, sve toliko dobro da su mnogi držali (i hitili njemu na instrukcije) da je profesor matematike i fizike, a on je bio diplomirani agronom.

Brojne su anegdote o osobenjaku Lazi. Jedna nalikuje na onu davno ispričanu o Behram efendiji, koji je čitao knjige i čuvao stado, pa se putnici i velikodostojnici iz onog davnog doba čudom čudili. Lazo je iznenadio Nijemce dvaput, u miru kad su kao turisti hodili ovim krajem, a drugi put u početku posljednje njemačke okupacije.


Na početku Lazina “boemskog" života, početkom četrdesetih, njemački bračni par zaustavi vozilo i, mješavinom našeg i njemačkog jezika, upitat će Lazu Delića, koji put vodi u centar grada.
Iznenadiše se odgovoru na čistom, književnom njemačkom, pa će, više za sebe, izraziti čuđenje, ali na francuskom, u stilu “vidi, tko bi rekao da tako govori jedan odrpanac".
- - Ako želite mogu vam reći i na francuskom, sve što vas zanima.
Iznenađeni turistički par brže bolje zahvali i pobježe - posramljen.

Nekoliko godina kasnije, sada već Lazu Delića koji se odjenuo bio u 'trošniju' odjeću, počet će ismijavati nadmeni okupatorski - njemački podoficiri, šaleći se ružno na njegov račun.
Slušao to boemčina Lazo. Pustio ih da što više kažu, da čuje što misle o njemu. I nastavio svojim putem, a oni pokraj njega voze usporenim gasom. Kad je zaključio da mu ih je već dosta, Lazo se zaustavi i prozbori; dakako, na perfektnom njemačkom.
- - Odjeća nikad nije odražavala znanje i status pojedinca.
- - Nadmeni "Švabovi'', pričao je Lazo, ostadoše ko osupnuti - bez riječi, pa Lazo nastavi svoju prodiku.
- - Lijepo bi bilo ako biste se zastidjeli a jednom za svagda znajte da u ovom narodu vrijedi poslovica – ''Odjeća ne čini čovjeka".

Imao je tom prilikom Lazo Delić sreću - nadmenost okupatorskih podoficira je naglo ispuhala. Ispričavali su mu se. Ostali su s njim u razgovoru i Lazu Delića častili cigaretama, pogotovo kada im je pokazao zahvalnicu njihovog vođe, Firera Adolfa Hitlera, na čestitci koju mu je poslao.


Aleksandar Aco Ravlić ('Banjalučke vesele anegdote')

Banja Luko, sretan ti dan oslobodjenja!

Danasnji vlastodrsci bi da mijenjaju dan oslobodjenja i da ga iz Drugog svjetskog rata premjeste u Prvi u kome je Banjaluku oslobodila srpska vojska. Zato oni sada 22. april slave kao Dan grada a ne kao Dan oslobodjenja grada.

 Najvaznije im je isticati dan kada je srpska vojska oslobodila grad. I zato treba zaboraviti da je dan oslobodjenja 22. april koji se slavio decenijama jer tog dana 1945. godine Banjaluku su od fasista oslobodile jedinice narodnooslobodilacke vojske koje su cinili ne samo Srbi,  vec i Srbi i Hrvati i Muslimani i svi koji su se borili protiv fasizma. Dok je nas koji jos pamtimo i koji smo rasli u ovom gradu treba da ponavljamo istinu:

22. april je dan oslobodjenja naseg lijepog grada koji nam sada najgori medju nama otimaju.

I ova promjena u nazivu dana koji se slavi je jedna od perfidnih kako bi se  pokazalo da u ovom gradu nikada uz Srbe nisu zivjeli i Hrvati i Muslimani i svi ostali, da se pokazalo kako su u ovom gradu sve znacajno sto je uradjeno - uradili Srbi.

A istina je da jesu radili i Srbi, ali zajedno sa svojim komsijama Muslimanima i Hrvatima.

Jedino sta su u ovom nasem gradu uradili samo Srbi je da su devedesetih iz njega istrjerali svoje komsije Muslimane i Hrvate. Ali ne svi Srbi, vec oni najlosiji medju njima, koji su na zalost i danas na vlasti. I zato se danas zvanicno 22. april u Banjaluci vise ne slavi kao dan oslobodjenja.

22. aprila 1963. sam na proslavi obiljezavanja dana oslobodjenja grada tadasnjim odbornicima Banjaluke  u ime pionira Banjaluke cestitao dan oslobodjenja rijecima koje i danas pamtim:" Drugovi odbornici, dozvolite da vama, narodnim odbornicima grada Banja Luke, ispred pionira cestitam dan oslobodjenja naseg lijepog grada..."

Smrt fasizmu - sloboda narodu!

Sretan Uskrs!

Svima vama koji danas slavite želim

Sretan Uskrs!

Franjo Šarčević: O nekim momentima turbo-folk spisateljstva

Notre-Dame i divljaštvo turbo-folk vjernika i turbo-folk nevjernika

Jutros je grupa djece u Kongu dobila kantice i lopatice, ušla u duboku rupu i nije izašla van dok nije napunila kantice. Za slabije upućene, u Africi imaju dva Konga, ovaj veći se službeno zove Demokratska Republika Kongo, veći je od Bosne i Hercegovine gotovo 46 puta i ima preko 90 milijuna stanovnika. Djeca u Kongu, među kojima ima i sedmogodišnje djece, išla su kopati rudu koja se zove koltan. Taj koltan će zatim dobiti papire u susjednoj Ugandi, biti prodan u Singapur, odatle u Hong Kong, a na kraju će završiti u novom mobitelu ili laptopu. Naime, iz koltana se dobivaju dva važna i rijetka metala, niobij i tantal, koji svoje važno mjesto nađu od mobitela do magnetnih rezonatora u bolnicama. Posvjedočit će vam o putevima koltana, primjerice, vrhunski ratni reporter Zoran Marinović.

Koliko sutra, netko će od nas, na primjer Vedrana Rudan, otići kupiti laptop, tom kupovinom podržati robovski rad djece, dati deset metaka jednom od pobunjenih afričkih generala koji će maloljetnoj djeci dati puške u ruke, i na tom laptopu napisati, primjerice, tekst o licemjernom Zapadu, licemjernim kršćanima i tako dalje, koji hodaju svijetom i ubijaju te usput troše svoj novac na gluposti kao što je obnova više od 8 stoljeća stare katedrale Notre-Dame u Parizu.

Spomenuta Vedrana Rudan nije spomenuta slučajno. Istina, ona nije jedini primjer ateističkog talibana na našem govornom području, uvjerenog da činjenicom da nije vjernik automatski treba da postane barbar koji nema veze s ljudskom civilizacijom i koga se najveličanstveniji spomenici ljudskog stvaralaštva, utemeljeni između ostalog i na monoteističkim religijama, jednostavno ne tiču i od kojih uvijek ima nešto preče. Također, ona nije jedini primjer prostaka ponosnog na vlastitu ignoranciju kojemu sijanje mržnje prema određenim skupinama, utemeljeno na idiotskim generalizacijama, postaje kruh svagdašnji. Tȁ puna je zemlja neciviliziranih bedaka koji će, da navedem neke primjere, u svakom muslimanu vidjeti džihadistu, u Židovu neprijatelja planete, u svakom Srbinu agresora na Bosnu, u svakoj nereligioznoj osobi Vedranu Rudan ili – evo primjera kojim obiluje opus spomenute tekstopisačice – u svakom katoličkom svećeniku silovatelja djece.
Razlika je u tome što je Rudan popularna, veoma popularna, prava regionalna zvijezda čije se knjige štampaju na tone. I što će njezine pisanije o “jebenom” zločinačkom Zapadu iza kojih vrišti u nebo vapijuće neznanje i površnost koja uzrokuje fizičku bol u kori velikog mozga, ilustrirane srceparajućom slikom uplakanog djeteta, a posvećene izgaranju katedrale Notre-Dame u Parizu, za samo par sati nakon objavljivanja podržati više od 21.000 ljudi, a proslijediti oko 5.500 njih, uz još par tisuća komentara podrške. Ti deseci hiljada ljudi, ponovimo gradivo, sa svojih stotine hiljada elektroničkih uređaja u koje je ugrađen rudnički rad kongoanske djece – usput spomenimo, gotovo svi stanovnici Konga su kršćani, da otklonimo neke sumnje koje se mogu pojaviti kod rudaniziranog čitatelja – mantrat će o gladnoj djeci u Jemenu i Siriji, o zlu i licemjernosti Zapada, i tako dalje. Svatko sa svoje ideološke pozicije, svatko u skladu sa svojim kućnim mržnjama.

Koltan je samo jedan primjer, no dobar da pokaže da smo svi skupa u svijetu koji nije savršen i koji nikada neće biti savršen. Tko misli da hoće, vjerovatno je propustio časove evolucije i historije. I Rudan je samo jedan primjer, no dobar da pokaže mnogo: primjerice, da banalnost i površnost ogrnuti tobožnjom pravedničkom uplakanošću jako dobro prolaze u ovom nesavršenom svijetu, te da je dovoljno u škrabanjima redovno upotrebljavati neku od formi glagola jebati da bi bio proglašen hrabrim i neustrašivim.

Takva pisanja nekoga tko je zvijezda naše turbo-folk spisateljske scene, daju legitimaciju svim onim nebrojenim hiljadama manje ili više anonimnih građana i malograđana Zapadnog Balkana, koji su se radovali vatri koja guta spomenik kulture, svatko iz svojih razloga. Turbo-folk pravoslavci našli su važnim da se sjete Kosova i njegovih manastira i da Notre-Dame skupa s Albancima proglase krivim za njihovu sudbinu. Jedina dobra stvar u svemu tome je – da se poslužim riječima jednog anonimnog korisnika društvenih mreža – edukativne prirode: zahvaljujući požaru u Parizu, mnogi Srbi su saznali da na Kosovu uopće postoji Bogorodica Ljeviška.

Turbo-folk muslimani svoju radost su iskazali pričanjem šta su oni sve proživjeli i kako je teško muslimanima pod čizmom zlog Zapada. Odjednom je gotovo tisućljeće staro umjetničko djelo postalo krivo za situaciju u Siriji, Jemenu i Palestini. Dajem jednu ruku u notredamsku vatru da apsolutna većina takvih ne bi znala na karti pokazati Jemen niti zna tko tamo ratuje, da misli da je Izrael veći od Federacije BiH i da ne zna tko vlada Gazom, a tko Zapadnom obalom, a obje ruke da je apsolutna većina takvih dala nula maraka za pomoć Bliskom istoku i provela nula sati volontirajući među izbjeglicama.

Ono što ujedinjuje turbo-folk pravoslavce i turbo-folk muslimane mržnja je prema Zapadu, koju ispoljavaju u pauzi viber-razgovora s članovima obitelji u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Americi.
Turbo-folk ateisti, nesvjesni da Notre-Dame nije neka obična crkva i nije samo svetinja mrske Katoličke crkve, također su dočekali svojih pet minuta. Idući logikom njihovog neznanja, sutra bismo prioritetno trebali krenuti u rušenje egipatskih piramida – jer nije valjda da podržavamo faraone kojima robovi grade grobnice; zatim u rušenje koloseuma – jer nije valjda da podržavamo rimske careve koji uživaju u gladijatorskim borbama; radovati se eventualnom rušenju crkve-džamije-muzeja Aja Sofija – jer nije valjda da podržavamo bizantske careve željne vlasti i dominacije i osmanske sultane željne vlasti i dominacije, a ne odgovara nam ni trenutna turska vlast; sve u svemu, praviti se da nemamo veze s tisućama godina povijesti naše civilizacije i krenuti od tačke na kojoj su stali Crveni kmeri u Kambodži.

Turbo-folk katolici ovaj put su ožalošćeni, no jedini krivac toj činjenici jest što je Notre-Dame katolička crkva. Da nije, već bi s nekima od gore pobrojanih našli zajednički jezik. Zato su se potrudili da pronađu definitivne krivce i prije nego je istraga počela.
Vratimo se na koltan. Ustvari, dovoljno je o njemu rečeno. Svi mi koji ujutro pijemo kavu i imamo tri obroka dnevno, a pogotovo ako imamo i više od toga, imamo dovoljno razloga da plačemo nad sudbinom onih koji su daleko od te sreće, ne treba nam nesreća u Francuskoj da nas podsjeti. Uskoro će topli dani, a zatim i ljeto. Kome će pasti na pamet da novac koji planira potrošiti na bilo koju formu ljetovanja donira jemenskoj djeci, ili barem nekoj od stotina siromašne djece u svojoj zemlji?
Nitko takve stvari od nas, naravno, i ne traži, ako ne brojimo neke likove iz knjiga starostavnih. Ono, pak, što bi se moglo jest da nešto naučimo o svijetu, da ne postajemo olako rulja bilo kojeg
banalnog populiste, da ne budemo ponosni na ignoranciju, da shvatimo da smo proizvod jednog dugog i postepenog razvoja čovječanstva, da se civiliziramo. I da mantranjem o nečijoj licemjernosti ne uskačemo sami sebi u usta. Pisac ovog teksta barem je svjestan da se dobar dio njegove komocije temelji na nečijem kopanju.

Franjo Šarčević, Prometej.ba

Branko Perić: Dunje, bezdušnost i tuga

Pročitah da je Komunalna policija u Banjaluci donijela rješenje da se uklone dvije sadnice dunje i spomen-ploča (Davidovo srce), koje su građani zasadili i postavili na godišnjicu prve sahrane Davida Dragičevića, na ušću potoka Crkvena u Vrbas - mjestu gdje je pronađeno njegovo mrtvo tijelo.

Te simbolične znakove ljudske duše ostavili su Davidovi prijatelji i poklonici kao ljudski znak poštovanja i ljubavi. Na ovoj nesrećnoj planeti mnogo je takvih znakova ljudskog poštovanja i sjećanja.

Na tom tužnom mjestu, plemeniti Banjalučani su prethodno uklonili smeće i uredili zapuštenu obalu, da bi ostavljeni znakovi imali i nešto od ambijentalne plemenitosti. Dok su to radili, zapisuje novinar, sa zidina gradske tvrđave budno ih je motrio čuvar državnog pečata (policijski inspektor). Ove simbole nesrećne sudbine mladića ukloniće, po svemu sudeći, radnici gradske čistoće, na način kako su "očistili" i Trg Krajine krajem decembra prošle godine.

Vlast koja nije mogla da sačuva obale Vrbasa od kesa, frižidera i drugih kućnih olupina, potrčala je da ih sačuva od zasađenih dunja i srca oblikovanog od prirodnog kamena! Ne smetaju joj deponije smeća po obali Vrbasa i Crkvene, ali joj smetaju sadnice dunje na uređenom prostoru. Ta ista vlast, pokazalo se, nema zakone koji će otkriti Davidove ubice, ali ima zakone koji će opustošiti uređen prostor i ukloniti najtopliju ljudsku poruku ubijenom mladiću! Treba li ovom bezumlju komentar!?

Plače mi se od količine neljudskog u tragičnom slučaju Davida Dragičevića! Po svemu sudeći ubijen, bačen u kanalizaciju, mrtav je vrijeđan i sramoćen, na kraju mrtav prognan, da bi se, evo, i njegov duh progonio! Da li je moguće da toliko bezdušnosti ima u glavama i srcima ljudi koje je čovjek izabrao da vrše vlast?

U poplavi tuge isplivava mi pred očima sudbina nesrećnog Čehovljevog kočijaša koji razvozi pijance do dugo u noć i pokušava svakom od njih da ispriča kako mu je sin umro! Nesrećni čovjek bi da podijeli svoju tugu, ali ga niko od putnika ne želi čuti. Na kraju, ispričao je tužnu priču svom konju nakon što je prevezao posljednjeg pijanog putnika.

"Bože, kakvo je ovo vrijeme u kojem živimo!", vrisnuo je Andrej Tarkovski u svom Dnevniku "Martirologija 1970-1986". Taj vrisak, koji dopire iz prostora pravoslavnog duha i nade, opominje me i čini nespokojnim. Kome bi današnji čovjek mogao da ispriča tugu što ga svakodnevno zapljuskuje dok gleda kako se oko njega sve ruši i umire? Vrisnuo bi, kao Tarkovski, kada bi ga imao ko čuti. Vrisnuo bi, ali njegov vrisak pohlepna i bezdušna gomila opijenih moćnika neće čuti! Neće ga čuti jer je onaj koji ga nadzire sa vrha gradskih bedema svoju bezdušnost i surovost doveo do apsurda. On je postao čovjek bez traga duše.

Pomahnitala gordost je kroz istoriju odbijala da čuje glas razuma. Čuvari državnog pečata, opijeni nezasluženom visinom, ogrezli u moći koja im se smiješila, umazani slašću novca, uprljani ljigavim rukama lažova i laskavaca, svjesni da im tuđa propast donosi korist, nezaustavljivo su tonuli u provaliju bez dna. Nisu posustajali u bezobzirnoj grabeži i otimanju, nemilosrdnom traćenju i trošenju, gloženju u grabeži i omrazi i uživanju u primitivnoj osveti. Jedno su pričali, drugo radili, jedno pisali i potpisivali, a drugo činili, tužakali se i optuživali, i ne trepnuvši, lažno se zaklinjali. Nadnosili su se nad svojom prazninom, ne videći svoje unakaženo lice. Sve su činili da se samo oni čuju i da se samo njima klanja i zaklinje. Tako je propala moćna Vizantija, tako je stradalo Rimsko carstvo.

Oni koji su naredili uklanjanje sadnica dunje i ploče sa mjesta tragične smrti Davida Dragičevića, u svojoj bezdušnosti, ne znaju da se duh ubijenog Davida Dragičevića ne može ukloniti sa mjesta gdje je zločin isplivao jer je sjećanje na zlo i zločin trajnije od njihovih bijednih života. Oni ne znaju da će poslije njih na vlast doći neki drugi ljudi koji će zasaditi nove sadnice i na mjestu zločina postaviti neke nove ploče kojima će obilježiti upravo njihovu bezdušnost. Njihovo bezumlje doživjeće osudu neke nove vlasti jer se svaka vlast hrani grijehom i idiotizmom prethodnika.

Šta će učiniti gradska komunalna vlast ako svakog jutra na istom mjestu, ili nekom drugom mjestu u gradu, ponovo osvanu sadnica i kamena ploča kao simboli Davidovog stradanja? Hoće li gradska uprava uvesti dežurstvo kako bi se Davidov duh protjerao iz grada? Šta će učiniti ako jednog dana grupa buntovnih studenata, Davidovih kolega, u studentskom kampusu postaviti spomenik Davidu? Hoće li komunalci i policija krenuti da ga ruše?

David Dragičević više nije samo ubijeni mladić. David je postao metafora vlasti u službi zločina. Protiv metaforom oblikovane svijesti niko nije dobio bitku. Svaka nova reakcija vlasti produbljivaće bunt i tražiti otpor.

"Uzvišenost savremenog čovjeka je u protestu. Slava onome ko iz protesta spaljuje samog sebe pred nemom gomilom, i onima koji izlaze na trgove i protestuju sa plakatima i parolama osuđujući sebe na represiju, i svima koji kažu 'ne' egoistima i karijeristima i bezbožnicima. Treba se uzdići iznad prava na život, u praksi spoznati smrtnost našeg tela u ime budućnosti, u ime besmrtnosti... Ako je čovečanstvo spremno za to, onda još nije sve izgubljeno", poručuje Tarkovski u svom Dnevniku.

Uzalud, današnji čovjek je spreman samo za ubijanje i rušenje.

(autor je sudija Suda BiH)

(Nezavisne novine)

Koliko kosta Dzulijan Asanz?

Vjerovatno svi vec znamo sve o Dzulijanu Asanzu, osnivacu firme Vikiliks, australijskom drzavljaninu koji je, zahvaljujuci koristenju novih komunikacionih internet tehnologija otkrivao drzavne tajne koje su se nekada krile desetljecima ili su vjecno ostale tajne. Zahvaljujuci njemu i njegovim saradnicima pred cijelim svijetom su otkrivene drzavne tajne mnogih drzava. Ono sto mu se ne oprasta je sto je pred cijelim svijetom objelodanio  dobro cuvane tajne prljave politike Sjedinjenih Americkih Drzava.

U trenutku kada je, avgusta 2012. godine, bio pred hapsenjem "sklonio" se u Ekvadorsku ambasadu u Londonu. Tu je dobio politicki azil Ekvadora, zivio u prostorijama Ekvadorske ambasada u Londonu i, sve do prije par dana, bio zasticen od hapsenja i izrucenja Americi.
Prije tri dana, iznenada, Ekvador mu je uskracuje azil i omogucava engleskoj policiji da ga uhapsi. Trenutno je u engleskom pritvoru ali se ocekuje da ce za kratko vrijeme biti isporucen Americi, u kojoj ga ceka optuznica za drzavnu spijunazu i otkrivanje najcuvanijih drzavnih tajni.

Otkud iznenadna promjena u politici Ekvadora?

Odgovor je dao Medjunarodni monetarni fond samo dan-dva nakon Asanzovog hapsenja.

Ekvadoru, koji je u velikim finansijskim poteskocama, odobren je kredit od 4,2 milijarde dolara!
Kredit koji ce , vrijeme ce to pokazati, vjerovatno postati bespovratan.

Za toliko je prodan Dzulijan Asanz!

Akcija u Banjaluci: Zabraniti rad nedjeljom

Ranka Misic (Sindikat): Potpuno zabraniti rad nedjeljom!

Kao i u mnogo cemu drugome, kod nas u Banjaluci, stvari se postavljaju i rjesavaju naglavacke.

Najnovija akcija mnogih, pa i Sindikata RS, je da se potpuno zabrani rad nedjeljom u shoping centrima!

Razlog je valjda da bi se zastitili radnici.

Rad nedjeljom je uobicajen u cijelom svijetu jer bez svakodnevnog 24-satnog rada nekih sluzbi se jednostavno ne moze: bolnice, vatrogasci, policajci, restorani, prevoz, informativne kuce, prodavnice, trzni centri... i da ne nabrajam vise - rade 24/7, kako se to kaze.

Dakle, bez rada nedjeljom se jednostavno ne moze!
Ali bez primoravanja radnika da radi, mimo svoje volje, preko 40 sati nedjeljno - svakako da moze i mora!
A to su dvije potpuno razlicite stvari.

Pogresno je akciju voditi da se ukine rad nedjeljom - jer to je jednostavno nemoguce...
Ispravno je stititi radnika od primoravanja da radi preko odredjenog broja sati nedjeljno.

Prema tome, i Delta i Merkator i prodavnice i restorani u njima, treba da rade i nedjeljom, kao sto rade u cijelom svijetu, ali vlasnici tih prodavnica i restorana treba da obezbijede i plate dovoljno radnika koji ce pokriti sve dane u nedelji.
Sindikat bi trebao biti taj koji se, umjesto zalaganja da se smanji mogucnost rada i zarade, zalaze za sto vise mogucnosti da se radi. Istovremeno Sindikat bi trebao da stiti radnike od prekomjernog rada i trazi od vlasnika da zaposle dovoljan broj radnika za sve radne dane. 

Sve je to veoma jednostavno izracunati, a ako se ne zna onda se moze uciti od onih koji su ove probleme rijesili jos prije stotinu godina.

RK Borac na današnji dan postao prvak Evrope

Na današnji dan 1976. godine rukometaši banjalučkog Borca osvojili su titulu šampiona Evrope i obezbijedili mjesto među velikanima rukometa.San je dosanjan pobjedom u finalu nad danskom Fredericijom pred punim "Borikom" rezultatom 17:15, a radost navijačima donijeli su Milorad Karalić, Zdravko Rađenović, Nedeljko Vujinović, Abas Arslanagić, Dobrivoje Selec, Momir Golić, Borislav Golić, Nebojša Popović, Miro Bjelić, Rade Unčanin, Slobodan Vukša i Zoran Ravlić te trener Pero Janjić.

Rukometaši Borca su do finala eliminisali čehoslovačku Červenu hviezdu, špansku Kalpisu, a u polufinalu moćni Gumersbah iz Njemačke.

(Nezavisne novine)

Istanbul ili Istambul!

Otkrijem nedavno da naziv najveceg grada Turske pisem pogresno: pisem Istambul a vidim pise se Istanbul. Znam da smo uvijek govorili Istambul ali posumnjam u sebe jer i neke druge stvari koje "znam"  nisu vise ispravne.

Zainteresujem se i nadjem da Vukovo zlatno pravilo: "Pisi kako govoris - govori kako pises," ne vrijedi u slucaju imena ovog grada.
Dakle, ispravno je izgovarati Istambul, ali je neispravno tako i pisati jer postoji jedno malo ali vazno pravilo koje u ovom slucaju ponistava zlatno Vukovo: "n se ispred glasova p,b,m,v i f uvijek izgovara kao m".

Istanbul, invazija, unproforac... su posudjenice koje pravopis nastoji odrzati u izvornom obliku.
Zato pisemo ispravno Istanbul a izgovaramo Istambul!

Da sve to ne bi bilo tako jednostavno pobrinuo se pravopis s jos jednom izuzetkom:
Bombon se i pise i izgovara bombon!

Dragan Markovina: Ideje i odnos ratnih zločinaca prema prošlosti postali su gotovo mainstream

Ratni zločinac svjedoči o Bogu studentima u Zagrebu, dan nakon vijesti o smrti fotoreportera čije djelo simbolizira težinu zločina

Kako je moguće da je hrvatsko društvo danas puno manje spremno suočiti se sa zločinima počinjenim u ime jedne naopake hrvatske politike, nego što je to bilo čak i u ratno vrijeme kada su se događali?

Jedva 24 sata nakon što je javnost čula tužnu vijest o smrti velikog fotoreportera i dobrog čovjeka Hrvoja Polana, u prepunoj kino-dvorani studentskog doma na Savi ugodno su o duhovnim iskustvima i komunikaciji s Bogom razgovarali don Damir Stojić i Dario Kordić.

Stojić je inače poznat po opsesivnoj opsjednutosti seksom i neskrivenoj mizoginiji, o čemu najbolje svjedoči izjava kako vjera traži od žene da obavlja svoje staleške dužnosti, a Dario Kordić je osuđeni ratni zločinac, koga je između ostalog haški sud proglasio odgovornim za stravičan zločin masovnog ubojstva bošnjačkih civila u Ahmićima, njih 116, među kojima je najmlađa bila tromjesečna beba.

POVEZNICA IZMEĐU VELIKOG ČOVJEKA I RATNOG ZLOČINCA

Mnogi će se upitati zbog čega navodim ove suhe činjenice i zašto uopće u istom tekstu spajam velikog čovjeka Polana i ratnog zločinca Kordića? Krenut ću od posljednjeg. Spajam ih zato jer je onu kultnu fotografiju srušenog minareta džamije u Ahmićima uz koju čitav svijet vizualno povezuje tamošnji zločin snimio upravo Hrvoje Polan, na što nas je u dirljivom tekstu na forum.tm-u podsjetio Goran Borković.
Ostale je pak faktografske podatke bilo potrebno navesti, dijelom zbog onih, a takvih je sve više, koji ili ne znaju ili ne žele znati tko je doista Dario Kordić. Drugi razlog zbog kojeg je ta faktografija potrebna odnosi se na činjenicu da bolje lice Hrvatske, koje je sigurno sa svime što je radio, predstavljao Hrvoje Polan iz dana u dan gubi bitku pred besramnošću mnogih. Ovdje su čak najmanji problem sam Kordić i Damir Stojić, od njih dvojice se teško nešto drukčije i moglo očekivati.

DUH VREMENA RAVNATELJU DOPUŠTA OVAKVE ODLUKE

Nešto veći problem predstavlja zavičajni klub studenata iz Hercegovine, koji očito smatra da je Kordić netko tko bi trebao biti uzor mladoj populaciji, no još veći problem nalazimo u vodstvu Studentskog doma, odnosnu u ravnatelju te ustanove Boženku Ćosiću, koji je ovakav događaj dopustio. Ta odluka nas pak posredno dovodi u srž problema, a to je odnos društva prema ratnom nasljeđu iz devedesetih godina, u ovom konkretnom slučaju prema zločinima hrvatskih snaga u Bosni i Hercegovini.
Neovisno, naime, o osobnim stavovima ravnatelja Ćosića o ovom pitanju, o kojima ne znamo ništa, iako možemo pretpostavljati kakvi su, teško je da bi on dopustio održavanje ovakve tribine da je klima u društvu drugačija. Međutim kako je čovjek sasvim sigurno u stanju očitavati znakove vremena i društvenu realnost, bilo je za očekivati da mu nije padalo na pamet da uskrati prostor za ovakvo nešto. Iz istog razloga, koliko god ta ideja bila plemenita, iluzorno je očekivati da će Ćosić prihvatiti prijedlog Inicijative mladih za ljudska prava, da na skoru godišnjicu zločina u Ahmićima u istom prostoru pusti dokumentarni film o tom događaju.

AKTIVNI PRITISAK NACIONALISTA I KLERA URODIO PLODOM

Sve to nas dovodi do ključnog pitanja o tome kako je moguće da je hrvatsko društvo danas puno manje spremno suočiti se sa zločinima počinjenim u ime jedne naopake hrvatske politike, nego što je to bilo čak i u ratno vrijeme kada su se događali? Uostalom, značajan dio društva je čitavo vrijeme bio javno protiv hrvatsko-bošnjačkog rata u BiH. Odgovor na ovo pitanje je ono što zabrinjava.
Moguće je zbog toga što je aktivni pritisak od strane nacionalističke i klerikalne desnice u posljednjih nekoliko godina, na društvo i političke procese, očito u tolikoj mjeri urodio plodom, da su njihove ideje, kao i odnos prema prošlosti uz prateću mitologizaciju devedesetih postale toliko prihvaćene da su danas gotovo pa mainstream. S obzirom pak da je tome tako, jasno je kako takvo stanje svijesti neće moći promijeniti nekoliko aktivista, novinara i manjih stranaka.

Dragan Markovina (Telegram)

VESNA PEŠIĆ: Noviji i lepši grad

Beograd na vodi

Poznati kamiondžija Božidar Vučurević bio je bosansko-hercegovački političar srpske nacionalnosti i gradonačelnik Trebinja. Na toj dužnosti je obavljao važnu ulogu u ratu u Hrvatskoj, mnogo se ispred srpstva isprpsio, pa su na njega „otkačinjali“ i ovdašnji velikosrpski nacionalisti. A to su isti ovi što su sada na vlasti u Srbiji, koji su još od Vučurevićevog vremena školovani fašisti. Pa je mnogo smešno kad takvi druge gađaju fašizmom. Vučurević je bio važan, jer je Trebinje bilo logistička baza JNA (u stvari srpsko-crnogorske vojske) iz koje je izvršena opsada Dubrovnika u oktobru 1991. godine. Kada je otpočelo granatiranje Dubrovnika, ceo svet se digao u odbranu starog grada. Verovatno je taj vandalski napad „proslavio“ Srbe, a takva slava teško prolazi. Tom prilikom se proslavio i pomenuti kamiondžija Vučurević svojom nezaboravnom izjavom: „Ako bude trebalo, napravićemo još ljepši i stariji Dubrovnik“.

Setila sam se kamiondžije, sprskog političara i Hercegovca Vučurevića, jer se sada, u naše (prividno) mirnodopsko vreme, njegova izjava nadvila nad Beogradom. Kao da čujem Vesića kako izgovara iste reči, kako će on napraviti „još lepši i stariji Beograd“. Još nije podignuta vojska da sprovede Vučićeve i Vesićeve mrziteljske i protivzakonite ideje o rušenju starog Beogradu, ali čini mi se da nismo daleko od toga. Na taj grad su poslati bageri (noćno rušenje Savamale), kranovi, sekire, električne testere, bušilice i ostalo oruđe, s ciljem da se centar grada i njegovo staro jezgro, u kome se odvija kulturni život Beograda praktično sahrane. I da se od centra grada napravi pešačka zona najveća na svetu, nekakva nedođija do koje se teškom mukom može stići.

Neću ponavljati šta je omrznuti Vesić naumio da uništi, obezvredi, iskopa, zakopa, zatvori, saseče i izbuši, jer se o tome dosta zna. Na pitanja o svemu što je taj organizator urbicida velikih razmera pokrenuo, kao i odakle mu legitimitet za takva zlodela – dobili smo odgovor od samog gradonačelnika, koji je pokušao da uhvati esenesovsku talasnu dužinu i preko RTS-a objasni kada i gde je odlučeno da se iskasapi kulturno jezgro Beograda. Rekao je da su građani glasali za to (a da to nikada pre toga nisu mogli da čuju, a kamoli da o tome razgovaraju) i da vlasti sada moraju da kolju Beograd jer su tako obećale građanima. Ono ogoljeno drveće (kao nadrealne skulpture) koje se prostire 2,5 kilometra od Dušanove do Ruzveltove ulice ni Salvador Dali nije mogao da zamisli, a naši građani su navodno to izglasali! Dakle, pošto je SNS dobio većinu na izborima u Beogradu, onda je valjda dobio i pravo da većinski sahrani centar grada, tamo gde su naši preci ostavljali svoje zadužbine i gradili elegantne i lepe kuće. A kad oni imaju većinu, građani koji žive svoje živote u svojim ulicama i kućama ništa se ne pitaju, nego se prelazi na realizaciju skrivenih planova: raseliti i izolovati centar da građanski Beograd više ne postoji. I tu je kvaka. Uništiti baš taj ambijent u kome takvi ljudi žive, ambijent iz kojeg su poticale i kretale sve pobune protiv autoritarnih vlasti. A to je i najlepši deo grada, načičkan vrhunskim kulturnim institucijama. I sve to da se stavi pod ključ, pretvori u geto do koga prevoza nema. Nadam se da Vesić neće početi i bombe da baca, baš kao i njegov kolega Vučurević u ime novijeg i lepšeg Dubrovnika.

Šta tu zapravo treba da se desi? Misija ove vlasti je da razori stari Beograd, tako što će da ga socijalno i politički dekonstruiše i sadržajno degradira od kulturnog centra u kafanski raj. Nova, Vučićeva elita će se naseliti u Vučićgradu na vodi (njih centar grada ne zanima), koji je „mnogo noviji i lepši“, doduše nastao na kriminalu i korupciji. A i nije moglo drugačije, jer su kriminal i korupcija modus operandi njegove vlasti. Tamo će živeti nouveau riche elita, sastavljena od njegovih ljudi, onih koji su od njega lično dobijali milionske poslove, pa onda bili obavezni da kupe stan gotovo po dužnosti, da se malo razduže za dobijene usluge. Biće tu i poneki gastarbajter koji ne zna šta će sa parama, pa da se pokaže da je uspeo u životu. Vučić je danas bio u obilasku Beograda na vodi, u svom gradu. Zagledao se u daljinu, u taj ogromni prostor koji je zapravo njegov, i rekao kako će tu biti najveći šoping mol na Balkanu (možda i na svetu). Biće tako ogroman, kaže on, da će turisti nagrnuti da vide taj džinovski mol. A mi, kaže on, nećemo više morati da trčimo u Beč, Pariz, London i ko zna gde po belom svetu da kupujemo Armanija, imaćemo ga kod kuće, na domak ruke. I tako je stajao zanet slikom grandiozne budućnosti u kojoj će se kupovati Armani, iako nju nikad ne spominje sendvičarskoj sirotinji koju vozi od jednog do drugog grada i sela na čijoj grbači će da visi taj Armani. Pa dobro, neka uživaju dokle mogu. Ali to nije dovoljno. Potrebno je neprijatelja prethodno dokrajčiti. Vlast misli da je on lociran u centru grada u famoznom „krugu dvojke“ koji izaziva bolesnu zavist raznih vesića prema građanskoj, urbanoj i prosvećenoj eliti. Ona se u Beogradu i još negde po Srbiji zapatila evolucijom. A sada, zbog velikog pritiska, izgleda da se svuda stvaraju mala tvrda jezgra koja se ne gase.

Protesti koji traju već četiri meseca započela je beogradska građanska elita, a građanska jezgra po Srbiji širila su proteste tamo gde im se niko nije nadao. Iz te šire slike vidi se da se vlast u nezgodno vreme dosetila da socijalno i kulturno dekonstruiše stari Beograd. I svi znamo zašto. Cilj je da sebi i svojoj finansijskoj eliti napravi novi centar grada u Beogradu na vodi, po svom ukusu i meri. I te premetačine pravi baš sada kada su se građani probudili i spremni su da idu do kraja. I za slobodu i za grad, a sloboda i grad se tako dobro slažu. I u drugim gradovima niče odbrana, kao što je bila ona oko niškog aerodroma. Vlast nije očekivala da se te dve slobode poklope, a one jedna drugu hrane. Verovalo se da su građani zaspali i izgubili svaku nadu.

Građanski protesti se neće zaustaviti. Dugo su građani ćutali, odlazili u emigraciju, spoljašnju i unutrašnju, ali im se smučio Vučićev teror i izašli su na ulice. Tu su se sreli i prepoznali, homogenizovali i rešili da koliko god Vučić neće ni pedalj od slobode i pravde da ustupi, da popusti i odustane od svoje nelegalne i nelegitimne moći, tako ni građani neće odstupiti. Zapatili su se u pravom momentu, baš kad je i Vesić dozlogrdio, krenuvši da zatvara centar, seče drveće, pravi gondolu, buši najstariju tvrđavu, sjebava Kalemegdan, zatvara Kolarčevu, a Vasinu pretvara u dolinu travnjaka i pravi apsanu od Beograda.

Jesu ovi građani manjina, ali je to nezgodna manjina. Ona ne traži hleb, ona traži da bude saslušana i neće da živi ispod nivoa slobode i demokratije koji je već dostignut. Hoće i mnogo više od toga. Vučić je u jednom momentu rekao da hoće da razgovara sa građanima, ali se to nije dogodilo. Njegova su vrata zalupljena i odgovor je uvek isti - ništa vam ne dam! To nikad nije moglo, pa ni sada neće moći. 

(Peščanik)

Iluzija o slobodnom izboru

The Slaughterhouse - klaonica

Mario M.: Percepcije u Muzeju

U nekadašnjoj željezničkoj stanici, sagrađenoj prije skoro 130 godina kada je Banjaluka još bila u okvirima Austrougarske monarhije, djeluje vrlo agilna kulturna institucija. Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske aktivni je predvodnik u pokušaju imenovanja Grada Evropskom prestonicom kulture. Među kapitalnim izložbama koje se posljednjih godina priređuju je i ova najnovija u saradnji sa British Council-om: PERCEPCIJE (kustoskinja Lana Pilipović). Podnaslov izložbe 'Cvijet je najljepši kad je neubran' (engleski pandan: 'The Beauty of a Flower is in the Picking') je odabran prema djelu Sandre Dukić. Izložba je tipično ženska. Izložena su isključivo djela umjetnica (otvorena uoči Osmog marta) i predstavlja izbor britanskih, mahom imigrantskih, kao i autorica sa prostora bivše Jugoslavije.

Ovoj zanimljivoj izložbi nije cilj da samo afirmiše ženu – umjetnicu, nije ona zamišljena ni kao neki feministički dijalog sa jačim polom ali izabrani radovi potvrđuju da vrijednost kreacije ne zavisi od pola umjetnika.

Muzej se afirmisao sa zanimljivim akciama popularisanja svojih izložbi. Novi posjetioci se privlače uz autorska vođenja publike kroz izložbe. Seriju ''Iz muškog ugla...'' počeo je svojom pričom književnik Miljenko Jergović koji je ozvučen šetao salonom. Dobro se snašao u novoj ulozi, bio je originalan i preporučio je da se izložba pažljivije pogleda u tišini (otvorena do 27. maja ove godine).
Radovi umjetnica (foto): Laura Oldridž, Borjana Mrđa, Silija Hempton, Kler Strend, Kosa Bokšan, Margareta Kern, Nives Kavurić Kurtović, Lubaina Himid, Sandra Dukić, Trejsi Ememin, Vesna Perunović, Antea Hamilton.

 

(mm)

Branko Perić: U susret Pribeu, trening u obmanjivanju

Skoro deset godina sam vodio hronologiju propasti pravosuđa i javno objavio da je ono mrtvo! Svjedočanstvo i dokazi o tome nalaze se u dvije objavljene knjige. Mislio sam da je posao (samo)uništenja završen i da više nema smisla bilježiti tužne epizode propasti. Da mi nisu poslali snimak gostovanja predsjednika VSTS-a Milana Tegeltije u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića, ne bih bilježio nove priloge propasti.

Ima ljudi kod kojih teško možete razlučiti da li su neznalice koje neznanje prikrivaju viškom arogancije i hrabrosti, ili žive u uvjerenju da su toliki majstori manipulacije da mogu sve vrijeme varati sve ljude. Milan Tegeltija je takav čovjek!

Senad Hadžifejzović se u svom Dnevniku svojski trudio da u sagovorniku pronađe makar trag profesionalne odgovornosti, navodeći ga na teren elementarne logike i zdravog razuma. Nije pomoglo! Ništa od njegovog ljudskog napora nije dodirnulo prvog čovjeka pravosuđa!

Predsjednik Tegeltija je uporno tvrdio da su on i VSTS "uradili sve za šta su po zakonu nadležni". "Ja sam čuvao zakon i zakonitost rada VSTS-a", samouvjereno je ponavljao. I ne samo to! Više puta je ponovio da je sve što su radili on i VSTS rađeno zajedno sa EU kao partnerom!

Prvi put je Tegeltija u javnom nastupu demonstrirao majstorstvo manipulacije, postavljajući, a da nije trepnuo, iskusnom novinaru pitanje: "Pokažite mi šta nismo preduzeli, a trebali smo!" Naravno, nije se Hadžifejzović, i pored ozbiljnih priprema za razgovor i nesumnjivog talenta, mogao snaći u ovom neočekivanom retoričkom obrtu i odgovoriti na neugodno pitanje. Ne može mu se na tome zamjeriti. Navodim ovo da bi novinari razumjeli koliko je novinarstvo ozbiljna profesija i koliko su važne pripreme za razgovor sa ljudima iz drugih profesija i još uz to majstorima manipulacije. Da ne bi ispalo da novinari Tegeltiju samo treniraju u njegovom medijskom žongliranju, razjasniću ono što Tegeltija prećutkuje, a novinari objektivno nisu u stanju da razumiju.

Prvo, nije tačno da Tegeltija "nema ovlaštenja i nije nadležan" u slučajevima "Dragičević" i "Memić"! Možda bi se nekako mogla braniti teza da ne bi predsjednik i VSTS trebalo da se direktno upliću u sudske i tužilačke slučajeve, ali postoji u sistemu neko ko je za to nadležan. U navedenim tužilačkim slučajevima, kao i svim tužilačkim slučajevima u kojima postoji opravdan interes javnosti, to su entitetski glavni tužioci. Oni imaju zakonsku obavezu da vrše nadzor i kontrolu nižih tužilaštava i rad tužilaca u konkretnim predmetima. Pošto je opšte poznato da je postojao opravdan interes javnosti da sazna šta se dešava u istrazi dva nerazjašnjena ubistva, Milan Tegeltija je bio dužan da to pitanje stavi na dnevni red sjednice VSTS-a, a VSTS da jednoglasno usvoji zaključak da se od Tužilaštva Federacije BiH i Republičkog tužilaštva RS (glavnih tužilaca) zatraži istraga o postupanju u predmetima Davida Dragičevića i Dženana Memića. To je zakoniti put da se dođe do informacija o greškama ili eventualnim kršenjima zakona koji bi bili od značaja i za disciplinskog tužioca i za dalje odluke VSTS-a. To Milan Tegeltija i VSTS nikada nisu uradili, zbog čega im se osnovano prigovara da su postali saučesnici zataškavanja slučajeva.

Kao što se zna, predsjednik Tegeltija i članovi Komisije za efikasnost pravosuđa (kakve li ironije!) išli su u Republičko tužilaštvo RS da razgovaraju o ustupanju predmeta "Dragičević" Tužilaštvu BiH, umjesto da su od svog kolege i glavnog tužioca Mahmuta Švrake zatražili internu istragu. Opravdane sumnje izaziva činjenica da Republičko tužilaštvo RS nije ni nakon javno iznesenih sumnji slučaj preuzelo od Okružnog tužilaštva i samo sprovelo istragu. Tako se u istoriji tužilaštva postupalo u svim teškim i kontroverznim istragama. Zašto to nije učinjeno i zašto je VSTS o tome ćutao? Dakle, to je prvo što predsjednik Tegeltija nije učinio, a morao je! Njegova javna tvrdnja da je učinio sve u odbrani zakona je grubo obmanjivanje javnosti.

Drugo, komentarisanje Žurnalovog teksta o dojučerašnjem članu VSTS-a Željki Radišić, aktuelnom glavnom tužiocu Okružnog tužilaštva u Doboju, još je jedan dokaz Tegeltijinog bezočnog skrivanja suštine i obmanjivanja javnosti činjenicama koje su istinite, ali nisu od značaja za zloupotrebe na koje je novinar Žurnala sasvim osnovano i korektno ukazao. Dakle, nije od značaja da li je VSTS u decembru prošle godine zatražio od republičkog tužioca Mahmuta Švrake (koji je i član VSTS!) da se sprovede procedura izbora novog člana VSTS-a zbog toga što je Željki Radišić isticao mandat krajem januara 2019. godine. Nije od značaja ni urgencija koja je zatražena nakon isteka roka (ako se ne varam, 23. januar!). Od ključnog javnog značaja je činjenica da republički tužilac Mahmut Švraka nije u zatraženom roku postupio po zahtjevu VSTS-a, odnosno nije preduzeo nijednu radnju da se sprovede izbor novog člana! Zašto to nije učinio? Tu činjenicu je predsjednik Tegeltija morao da objasni javnosti, a to nije učinio! Da li je glavni tužilac i član VSTS-a Mahmut Švraka prekršio zakonsku obavezu i hoće li mu zbog toga prestati mandat člana VSTS-a? Hoće li disciplinski odgovarati? Kako je moguće da glavni tužilac i još uz to član VSTS-a grubo ignoriše zahtjev institucije čiji je član? Zašto to Tegeltija nije objasnio? Nije zato što skriva stvarne namjere koje je dogovorio sa Mahmutom Švrakom i ostalim članovima VSTS-a, a to je - sačekati ponovno imenovanje Željke Radišić za glavnog tužioca kako bi bila ponovo izabrana za člana VSTS! To ponovno imenovanje Željke Radišić za glavnog tužioca dogodilo se u četvrtak, 28. marta, mjesec i po dana prije isteka njenog mandata! Prvi put se dogodilo da se jedan glavni tužilac ponovo bira prije nego što mu je istekao mandat! Čemu takva žurba? I to je trebalo predsjednik Tegeltija da objasni javnosti, a ne da optužuje novinara za neprofesionalnost.

Naravno, ne bi tužiocu Švraki palo na pamet da odbije da sprovede proceduru izbora člana VSTS-a u naloženom roku da mu predsjednik Tegeltija nije naložio da to ne radi "dok ne dođe vrijeme"! Zna Švraka dobro zbog čega mora slušati svog predsjednika: i on je svoj mandat člana VSTS-a obnovio sličnom akrobatikom!

Osim toga, trebalo je Tegeltija da objasni javnosti zašto su svi članovi VSTS-a, koji dolaze iz pravosuđa, obnovili mandate u VSTS-u? Na osnovu čega i ko je donio odluku da se iz osnovnih i okružnih sudova u RS ponovo bira sudija srpske nacionalnosti i muškog pola (u čemu su svi prepoznali Tegeltiju!), a iz reda tužilaca u RS tužilac hrvatske nacionalnosti i ženskog pola (u čemu su svi prepoznali Željku Radišić!)? Nije, valjda, i to napisano u zakonu? Nije li to čista zloupotreba zakona da bi se stekla imovinska i druga korist, uz organizovano saučesništvo svih članova VSTS-a? Pozivati se na činjenicu da su oni birani u proceduri koju propisuje zakon je vrhunac beščašća! "Izbor po zakonu" omogućen je u organizovanom nezakonitom poduhvatu predsjednika i njegove glasačke mašinerije. U vrijeme prvog saziva VSTS-a donesena je odluka da se nacionalnost i pol određuju žrijebom, i to javno i u prisustvu ministara pravde, kako bi cio postupak bio pošten i transparentan. Niko od članova VSTS-a iz prvog saziva nije obnovio svoj mandat, niti je bio imenovan na višu pravosudnu funkciju. Oni koji danas pričaju da usavršavaju sistem izbora i imenovanja i sprovode preporuke EU uništili su sve što je u startu bilo postavljeno na zdrave osnove.

Obnavljanje mandata je teška zloupotreba zbog koje su neki članovi Vijeća nedostojni da tu dužnost obavljaju. Način na koji Tegeltija objašnjava i opravdava ovakve teške zloupotrebe vrijeđa inteligenciju sudija i tužilaca. Cijelo pravosuđe zna na koji način se odvijaju zakulisne igre u predsjednikovoj režiji (pod radnim motom "Meni trebaju vojnici, a ne pametni!). Znaju to i oni koji su pisali i krivičnu prijavu sa kojom se predsjednik šegači, ali ne znaju da je bilo mnogo časnije i važnije potpisati se, nego je gurnuti u javnost nepotpisanu.

Treće, Tegeltijino objašnjavanje da disciplinski postupci ne mogu da utiču na napredovanje u karijeri zbog prezumpcije nevinosti je besmislica koju ne treba komentarisati. Prostoj logici i zdravom razumu ne može biti jasno kako postupak koji se vodi po zahtjevu disciplinskog tužioca, koji je organ tog istog VSTS-a, a tiče se vršenja zakonskih ovlaštenja sudije ili tužioca, ne može uticati na napredovanje u karijeri zbog "prezumpcije nevinosti". Prosto, nije prirodno! Ne bi trebalo do te mjere diskreditovati ulogu disciplinskog tužioca. Mora da je predsjednik Tegeltija nešto pobrkao u namjeri da opravda nešto što nije ni zakon ni dosadašnja praksa VSTS-a!?

Ćutanje VSTS-a o slučajevima Davida Dragičevića i Dženana Memića je teško kompromitovalo državu BiH, njeno pravosuđe i VSTS kao instituciju. Njihovo razjašnjenje će, po svemu sudeći, biti uslov za napredak BiH u pregovorima sa EU. Za tu tešku sramotu, prije svih, odgovoran je predsjednik Tegeltija. Nije nikakvo objašnjenje da svuda u svijetu postoje nerazjašnjeni slučajevi. Problem je što naše pravosuđe nije razriješilo ni uzroke smrti nesrećnih mladića. Pa čak ni to ne mora da bude glavni problem. Najveći problem je što javnost još ne zna šta je i kako u tužilaštvima rađeno na otkrivanju uzroka smrti i ubica, da li je istraga vođena u skladu sa zakonom i da li je bilo zloupotreba i kršenja zakona. Ako je ćutanje o tome "odbrana zakonitosti i zakona", kako je to Tegeltija objašnjavao, onda Rajnhard Pribe ne treba da gubi vrijeme i dolazi u BiH. Može izvještaj o pravosuđu u BiH da napiše u Briselu, na osnovu Tegeltijinih javnih objašnjenja!

Dolazak gospodina Pribea je posljednja šansa da se spasi ugled EK. Deset godina je EK zbog pravosuđa gubio ugled i povjerenje. Deset godina je učestvovao u rješavanju problema i skandala koje je proizvodio VSTS, da bi se požar odmah potom pojavio na drugom mjestu: od strukturalnog dijaloga, preko zaključaka o ispitivanju ratne prošlosti sudija i tužilaca, do svih izbora i imenovanja najviših nosilaca pravosudnih funkcija. Iscrpljivanje u gašenju skandala i tolerisanje jedne neodgovorne prakse VSTS-a dovelo je EK u stanje koje se podvodi pod eufemizam "gubljenja uticaja u BiH".

Iskreno, ne polažem mnogo nade da će biti neke koristi od Pribeovog izvještaja. Čak mi se čini da će Tegeltija još jedan neuspjeh EK uknjižiti kao još jednu svoju pobjedu i zaslugu! Tome nas uči iskustvo!

(Nezavisne novine)

Vlada Stanković: Akbar sa minareta Svete Sofije

Aja Sofija u srcu starog Istanbula jedan je od najsnažnijih aduta turskog predsednika Redžepa Tajipa Erdogana u političkim odnosima sa zapadom, ali i čitavim hrišćanskim svetom. Uz stalnu pretnju ”otvaranja kapije” migrantima iz Sirije u Evropu, koja je nakon prvobitne panične reakcije pre svega najjače države Evropske unije, Nemačke, ipak značajno izgubila na snazi zbog neophodnosti evropskih milijardi posrnuloj turskoj privredi – Sveta Sofija je za Erdogana idealan politički simbol borbe za pravdu, ravnopravnosti islama i mesta Turske među najuticajnijim državama današnjice.

Od 29. maja 1453. godine, kada je osvajač Carigrada sultan Mehmed II udarcem mača o mramorni pod Svete Sofije simbol hrišćanskog Istočnog rimskog carstva pretvorio u džamiju, ovo ikonično zdanje je ostalo središte osmanskog političkog islama sve do 1931. godine. Nastojanja Mustafa Kemala Ataturka da svoju novu Republiku radikalno odvoji od nasleđa osmanskog dugotrajnog propadanja – dobila su jedan od najupadljivijih izraza upravo u sudbini Svete Sofije koja je od 1. februara 1935. i formalno postala muzej – status u kome se i dalje nalazi. Politička centralnost Svete Sofije, njen značaj za čitav Balkan i široki prostor istočnog Mediterana uslovljena je duboko političko-simboličnim karakterom ove građevine od samih njenih početaka.

U svom današnjem obliku, Sveta Sofija je završena 537. godine, ali je politički karakter njene izgradnje suštinski obeležio istoriju najveće crkve istočno-pravoslavnog sveta i nenadmašnog arhitektonskog uzora, kako hrišćanskog tako i osmanskog sveta. Car Justinijan (527-565), njen ktitor, bio je suočen sa najsnažnijom pobunom protiv cara koju je prestonica videla u milenijumskoj istoriji Vizantijskog carstva 532. godine. U pokušaju svrgavanja Justinijana, čiji je autokratski način vladavine za samo nekoliko godina ujedinio sve međusobno zavađene političke grupacije protiv cara, pobunjenici su spalili najveći deo centra tadašnjeg Carigrada, pa tako i prvobitnu crkvu Svete Sofije – božanske premudrosti, sazidane na mestu paganskog hrama boginje mudrosti nakon Konstantinovog pohrišćanjenja Rimskog carstva i osvećenja prve hrišćanske prestonice – Carigrada, 330. godine. U svom pobedničkom političkom programu obnove nakon gušenja pobune – uz započinjanje ratova za ”obnovu Rimskog carstva”, kao najboljeg načina skretanja pažnje sa unutrašnjih problema – car Justinijan je sazidao veličanstvenu građevinu u centru prestonice prvenstveno kao simbol carske moći. Nimalo popularna u vreme zidanja upravo zbog tog privatnog carskog ideološkog zaleđa, ali i praktičnih razloga prisilnog otkupa zemlje u središtu Carigrada od najbogatijih prestoničkih porodica, Sveta Sofija je vekovima ostala upravo simbol carske moći i tek je od 9. veka, sa politički snažnim ličnostima na mestu carigradskog patrijarha, postala pravo središte i simbol crkvene, patrijaršijske moći vizantijske crkve koja je svoju vlast tada neposredno proširila i duboko u balkansko zaleđe prihvatanjem bugarskog i ostalih slovenskih naroda pod svoje okrilje – postavši simbol duhovne vlasti, što je u tom svom simboličnom vidu ostala i sve do danas.

Upravo zbog toga je Erdoganova ”pretnja” hrišćanskom svetu posebno politički obojena. Iako nije nova, ona je do sada uvek bila izražavana kroz glasove Erdoganovih ”ekstremnijih” političkih saveznika, dok je njeno naglašavanje kao jedne od osnova političkog programa turskog predsednika očigledno podizanje uloga pred lokalne izbore 31. marta, u kojima njegova stranka može izgubiti kontrolu nad najvećim gradskim centrima, uključujući i Istanbul u kome je sam Erdogan započeo svoj politički uspon kao gradonačelnik. Ova ”pretnja” odraz je i potrebe turskog predsednika da se pozicionira kao branitelj islama od nasrtaja najmoćnijih neprijatelja – samog američkog predsednika koji je nakon premeštanja američke ambasade u Jerusalim iz Tel Aviva i faktičkog priznavanja ovog grada za prestonicu Izraela, nedavno najavio i priznavanje izraelske suverenosti nad Golanskom visoravni. Suštinski isključen iz ekonomsko-politički najvažnijih događaja u istočnom Mediteranu, planova za EastMed gasovod koji bi prirodni gas iz rezervi koje se nalaze u vodama Isključive ekonomske zone Republike Kipar sproveo do Evrope, turski predsednik je prinuđen da se okrene ovim snažnim simboličnim potezima. Interesi najvećih korporacija, a time i samih vlada, Amerike, Francuske i Italije, zajedno sa savezom Kipra, Grčke, Izraela i Egipta o korišćenju ovog prirodnog bogatstva vezuju ruke turskom predsedniku, uprkos višegodišnjim naporima da se uključi u proces čija bi ekonomska dobit mogla proizvesti i ogromnu političku korist.

Tražeći načina da pošalje jasnu poruku o nemogućnosti zaobilaženja Turske u najvažnijim geopolitičkim kretanjima, Erdogan je još jednom pokazao svoj politički talenat, ističući kao jedan od najvažnijih argumenata u korist ”vraćanja” Svete Sofije u džamiju i okolnost da bi tada ona bila otvorena za sve posetioce, koji više ne bi morali da plaćaju skupe ulaznice za muzej i čekaju u redovima, već bi se slobodno kretali kao u obližnjoj Plavoj džamiji sultana Ahmeda. Da li će se turski predsednik odlučiti za ovaj korak, kojim bi ostao bez jakog stalnog aduta u odnosima sa hrišćanskom svetom i posebno moćnim zapadom, pitanje je njegove političke procene sopstvene unutrašnje ugroženosti, ali ”jubilarnih” datuma za takav potez mu neće nedostajati u bliskoj budućnosti. Ukoliko godina 2031. kao stogodišnjica pretvaranja džamije u muzej deluje predaleko, a 2035. kada je muzej Svete Sofije i zvanično počeo sa radom još dalje, stogodišnjica osnivanja Turske republike 2023. već je u dohvatu njegovog predsedničkog mandata. A povoda za takvu eventualnu odluku neće nedostajati ni pre toga. I tu UNESCO neće moći ništa da učini.

(Autor je redovni profesor Filozofskog fakulteta i upravnik Centra za kiparske studije.)

Peščanik.net, 30.03.2019.