Hrkalovići i ostali

Srbiju, a bogami i cijeli Balkan, potresa nova policijska afera koja je, bar do sada, donijela nekoliko hapsenja, od ubica - izvrsitelja dzelata do visoko pozicioniranih policijskih sluzbenika. Onih koji su zaposljavali dzelate, davali im zadatke, oslobadjali ih istraga, sudjenja ... Ocekuje se uskoro da "padne" i poneki ministar. 

Svi sada pricaju o neprirodnoj sprezi vlasti, policije, kriminalnih i navijackih grupa... Svi se sada kao nesto cude i sablaznjuju. "Zar je to moguce?" Kako je to moguce?" Ko je to omogucio?" Gdje je bila policija, sudovi? Ko je sve u tome ucestvovao?" Sve su to, a i mnogo drugih, pitanja koja pljuste nakon prvih hapsenja.

A zapravo, budimo realni i iskreni, nista tu ne treba da nas cudi. Bas nista! Svaka vlast, posebno ove nase na Balkanu se vise ili manje "naslanja" na kriminal, krupniji ili sitniji - zavisi od potrebe.

Pogodite (t)ko je ovo?

Ne treba ici u daleku istoriju. Narodna milicija, vojska i njihove tajne sluzbe su se uvijek "druzili" sa kriminalcima. Neke progonili, neke koristili skupljaju informacije ili progone ove prve, nekada ih koristili da izvrse neki prljavi posao, pa ih onda nagradjivali sklanjanjem pogleda sa njihovog kriminala, ponekad dijelili plijen, ponekad... Sve se to nekako uklapalo u povjerljivu pricu u koju mnogi nisu mogli vjerovati ali nikada nije bilo zvanicne potvrde u istinitost prica koje su kolale. Nakon drugog svijetskog rata mnogi polupismeni "partizani"su nagradjeni pozicijama u raznim tajnim sluzbama, OZNAMA, DB-ima, kontraobavjestajnim, za cuvanje poretka...  Brzo su oni, takvi kakvi jesu snalazljivi i spretni, izgradili mrezu u kojoj su po svojim pravilima kontrolisali, pratili, tuzili a ponekad i sudili raznim domacim i stranim neprijateljima. Sluzili su se i tada sitnim, ali i krupnim kriminalcima, ponekad i ubojicama, u ostvarivanja svojih patriotskih ciljevaocuvanja socijalistickog poretka. Ponekad su, kazu, kriminalce i placali. U svakom slucaju vremenom se gubila granica izmedju "Sluzbe" i kriminala jer kriminalcu u sluzbi "Sluzbe" je mnogo toga bilo unaprijed oprosteno. Svaka sluzba je imala svoje kriminalce, ali su ih ponekad koristili i zajednicki. 

Zivotna prica zlocinca ili heroja, kako ga ko vidi, Arkana je samo jedna od prica koja potvrdjuje spregu politike, policije, drzave i navijaca... Veliki je broj takvih prica. Preveloiki za ovako mali prostor kao sto je Balkan.

Policije i vojske nastale nakon raspada Jugoslavije nastavljaju istu praksu, ponegdje malo vise ili malo manje kontrolisano ali i dalje stravicno. Mnogi koji su nekada u Jugoslaviji bili u tajnim vojnim i policijskim sluzbana nastavili su svoj posao opredjeljujuci se za jednu od novonastalih drzava. Vecina je bila umijesana u ratne i poratne dogadjaje. Mnogi od njih su i dalje aktivni, ponegdje u pozadini. Neki i dalje aktivno savjetuju ili povlace poteze. Za mnoge ratne i poratne zlocine odgovorni su bas ljudi iz tih sluzbi.

I zato, ne treba da cudi to sto se upravo sada desava u Srbiji. To je samo jedna od afera koja se otela  organizatorima i onima koji svoje licne ciljeve izjednacavaju sa nacionalnim i koji smatraju da je sve ono sto oni rade ili organizuju "visi nacionalni cilj". 

A za taj cilj svaka zrtva je opravdana. 

Naravno, osim njegovog licnog zrvovanja. 

Kojim pismom pisemo?

Prije par dana odem nekim poslom u Poresku upravu, ili kako se vec zvanicno zove ta uprava. (Nikako mi nije jasno sta rade svi ti ljudi smjesteni iza hiljada prozora ogromne zgrade Vlade RS?!.) Po preporuci, ispunim obrazac, vratim se na salter, predajem... Sluzbenica gleda, cita, komentarise:"Lijep ruikopis, jos da je cirilica!" 

Odgovorim kratko:"I latinica je pismo srpskog jezika!" 

Sluzbenica:"Ali cirilica je ljepsa!" 

Odgovaram:"Vase pravo da tako mislite a moje da se s tim slazem ili ne slazem."

Ova kratka konverzacija mi ne da mira. Otkud pravo sluzbenici na salteru da ovako nesto komentarise?! Da li ona to samoinicijativno ili joj je neki njen sef, "strucnjak za jezike", to preporucio? 

Pa onda dalje, pitam se nije li je pismo samo alat? Istina, bitan alat. Ali, nije li bitnije sta se pise?! Ciril-histerici, napaljeni nacionalisti kojima je jedini cilj da nas dijele od svijeta, brinu brigu o pismu, a to sto nam se u jezik svakodnevno uvlace engleski izrazi i pojmovi, to kao da nikoga ne brine. To sto nam se u svakodnevnu komunikaciju i jezik uvlace najodvratnije banalnosti, vulgarnosti, vrijedanja, ponizavanja sagovornika, rasizam, fasizam, homofobija... i sta jos ne - to nije toliko bitno za veliku vecinu! 

Vazno je da je sve to napisano cirilicom!

Necu da govorim o smijesnom izmisljanju novih izraza i pojmova u novo-hrvatskom ili bosanskom jeziku. Ne branim nikome da jezik kojim govore i pisu zovu onako kako to zele, pa i po naciji kojoj pripadaju. Mogu i po svom zavicaju, rodu... Mogu i po svom prezimenu ako zele... Njihovo pravo. Kao sto je i moje pravo da mi sve to, uz sve banalnosti kojima se sluze u govoru i pismu, izgleda smijesno i zalosno.

Ja sam skole zavrsio uceci, pisuci i govoreci Srpsko-hrvatski jezik, pa i jezik kojim vam se sada obracam zovem tako i zvacu ga tako i dalje. 

Kome se to ne svidja ili me ne razumije  - jednim klikom moze otici tamo gdje mu je jasnije i pisanje srcu blize. 

DRAGAN MARKOVINA: Revizionizam u Dubrovniku

 

Dubrovnik, foto: Konstantin Novaković

U Dubrovniku su ovih dana obilježena dva događaja. Prvo je 18.10. obilježeno oslobođenje Dubrovnika od fašizma, a potom je dan kasnije na predjelu Orsula obilježena godišnjica strijeljanja trinaestorice domobrana, koje se dogodilo dan nakon oslobođenja. Pored različitih poruka i generalne atmosfere, ključna stvar koja razlikuje ova dva događaja jeste to da na prvom u organizaciji Udruge antifašista nije bilo dubrovačkog gradonačelnika Mate Frankovića, dok je na drugi došao, održavši potom govor kojeg možemo smjestiti u udžbenički primjer revizionizma. Za daljnje razumijevanje teksta potrebno je reći da Franković nije neki od starih nostalgičarskih kadrova vladajućeg HDZ-a, nego mlada nada te stranke, gradonačelnik simbolički važnog Dubrovnika i, što je za ovu priču zanimljivo, netko tko je porijeklom iz Janjine na Pelješcu, koji je bio posve partizanski kraj. Dakle, taj i takav gradonačelnik, koji npr. odlično retorički razumije pogubnost monokulture turizma i štetnost gomilanja kruzera ili izumiranja grada kao posljedice svega toga, nije niti dobacio do plenkovićevsko-tuđmanovske formule o zemlji utemeljenoj na antifašističkoj borbi, koja je poslijeratnim obračunima i jednopartijskim sistemom otklizala u drugi totalitarizam. Dva su razloga za to. Prvi je da je Franković ispravno shvatio Tuđmanov strukturalni cinizam, po kojem antifašizam jeste u Ustavu, ali ga se konstantno briše iz memorije i negira, dok se Plenković pravi da je ovaj mislio ozbiljno. Drugi se pak odnosi na lokalni dubrovački kontekst, u kojem se nikad nisu istinski provarile stvarnost okupacije i užasni ustaški zločini, čemu svakako nije pomogla šutnja socijalističkih vlasti oko Dakse i poslijeratnih ubojstava. Koliko se Dubrovnik nikad, čak ni u ono vrijeme, nije suočio s ustaškim zločinima, svjedoči i reakcija koja je svojevremeno dočekala Zafranovićev film „Okupacija u 26 slika“, s posebnom reakcijom na scenu klanja u autobusu. Iako je upravo ta scena bila autentična, što je scenarist Mirko Kovač u više navrata potvrdio. Riječ je o zločinu u Lisičkim Rudinama, oko kojeg i danas vlada zavjet šutnje. Štoviše, nezadovoljstvo Zafranovićevim filmom je bilo toliko da je prije par godina, potaknut tim nezadovoljstvom, Pavo Marinković snimio dokumentarni film „Okupacija, 27. slika“ o Zafranoviću i čitavoj toj priči.

Stoga ne bi bio problem da i dubrovački gradonačelnik i šira javnost problematiziraju poslijeratna strijeljanja i da ona budu tema, ali s punim razumijevanjem svega što im je prethodilo i s jasnim stavom da oni ne mogu utjecati na to da se između partizanskog pokreta i socijalističke Jugoslavije stavi znak jednakosti prema ustaškoj državi. No, kao što pretpostavljamo, to nije slučaj. Na stranu sada činjenica da su spomenutu komemoraciju organizirali ljudi iz proustaške organizacije Hrvatski domobran i tamo pričali nesuvislosti o pogubnosti dva totalitarizma, s tim da se uvijek suštinski govori samo o jednom, koji to k tome nije ni bio kod nas, iako i ona govori dovoljno za sebe. Ovdje nas zanima ono što je sam Franković rekao, a to je sljedeća rečenica: „Ovo je samo jedno od stratišta u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a itekako je poznato stratište Daksa, gdje su poznati uglednici, svećenici izgubili živote… Zašto? Zato što su bili Hrvati. Naknadno se napisala neka presuda. Ali, ono što je komunizam donio Hrvatskoj su represija, ugnjetavanje hrvatskog duha i uopće želje za slobodnom i neovisnom Hrvatskom“. I evo nas, stigli smo do klasičnog hadezeovskog narativa o tome kako su ljudi ubijani samo zato što su Hrvati i kako je socijalističko razdoblje bilo pogubno i slično. Nevjerovatno je zapravo kako se tolika količina gluposti i logički neodrživih mitova uspijeva toliko desetljeća održati u javnosti, i to ne među desničarskim polusvijetom, nego kao službena istina. A sve unatoč tome što su i utemeljitelj vladajuće stranke i dobar dio njenog vodstva bili partizani, što je uostalom najveći dio Dalmacije bio u partizanskom pokretu, što su i te egzekucije napravili Hrvati i što je, na kraju krajeva, taj partizanski pokret i stvorio federalnu Hrvatsku, bez koje ne bi bilo ni ove današnje, ma koliko nacionalisti željeli misliti suprotno. U konačnici, sve to u Dubrovniku koji je na svaki mogući način prosperirao i dobro živio u to vrijeme.

Objašnjenje je stoga moguće naći samo u psihologiji, ali ono što je zanimljivo je sljedeće. Dok su se s jedne strane satrali od nastojanja da komemoriraju ljude koji jesu ubijeni bez suda, neki od njih sigurno i nevini, istovremeno stvaraju atmosferu da se sjećanje na neusporedivo veći broj ljudi, koji su ubijeni bilo kao borci NOB-a ili naprosto kao žrtve fašističkog terora, potpuno nasilno izbriše. Ovog ljeta je tako centralni spomenik posvećen poginulim borcima NOB-a i civilnim žrtvama fašizma, njih preko 400, na Frankovićevom Pelješcu, smješten na Taboru između Trstenika i Pijavičinog, po tko zna koji put oštećen. Vrlo planski očito, a da nikoga za to nije briga, niti itko o spomeniku vodi računa, bilo od peljeških općina, bilo od županije. Ista stvar vrijedi i za razneseni spomenik partizanu u Dubrovniku, autora Frane Kršinića, koji je svojevremeno stajao na Trgu oružja i kojeg gradske vlasti ne namjeravaju obnoviti ili vratiti u javnost.

Stoga je kad stvari dovedemo do kraja, jasno da nije riječ o nikakvoj empatiji ili težnji za razumijevanjem prošlosti, nego o čistom revizionizmu, radikalno desnoj ideologiji i na koncu o antihrvatskom djelovanju u kojem nema mjesta za stvarnu tradiciju, stradale ljude, spomeničku baštinu i velike umjetnike. Sve navedeno bi Franković i slični najradije ukrcali na kruzer i odmaknuli od Dubrovnika pa makar se radilo o njegovim predcima.

Peščanik.net, 20.10.2021.

Most Radija Slobodna Evropa: Bajtal i Savanović o Dodikovim prijetnjama

 U Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o tome da li iza najnovijih prijetnji Milorada Dodika o secesiji Republike Srpske stoji ozbiljna namjera ili je to samo prazna retorika. Sagovornici voditelja Omera Karabega su bili Aleksandar Savanović, profesor Fakuleta političkih nauka u Banjaluci i sociolog Esad Bajtal.

Bilo je riječi o Dodikovoj prijetnji da će Republika Srpska za šest mjeseci proglasiti nezavisnost ako ne budu ukinuti zajednička vojska i druge zajedničke institucije koje se ne pominju u Dejtonskom sporazumu, ko sve ima pravo na secesiju i pod kojim uslovima, da li iza Dodikove politike stoji Beograd ili Dodik sve to radi na svoju ruku i zašto se Vučić nikada nije eksplicitno ogradio od Dodikovih izjava o secesiji iako stalno izjavljuje da podržava teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

OMER KARABEG: Milorad Dodik je nedavno izjavio da traži povratak na izvorni Dejton i da će, ako se to ne prihvati, za šest meseci predložiti da Narodna skupština Republike Srpske proglasi nezavisnost. Da li je to izvodljivo? Da li je Dodik ozbiljan u nameri da izdvoji RS iz BiH?

ALEKSANDAR SAVANOVIĆ: Ako bih morao da odgovorim sa da ili ne, onda je jasno da je odgovor ne zato što je ustav neka vrsta društvenog ugovora i on, kao i bilo koji drugi društveni ugovor, ne može biti stavljen ad acta jednostranim izlaskom iz tog aranžmana. Sve te promjene, koje su se desile računajući i vojsku, RS je prihvatila, a neke od od ključnih bile su izglasane upravo zahvaljujući glasovima SNSD i Dodika. Nije moguće takvu vrstu političkog aranžmana jednostrano raskinuti. Mislim, međutim, da Dodikov cilj nije to što on formalno proklamuje - jer je vjerovatno i njemu samom jasno da to ne može biti urađeno - već da potencira krajnje iracionalno i zlonamjerno uzurpiranje institucija Bosne i Hercegovine i države od pojedinih faktora. Dakle, unilateralna secesija je neprihvatljiva u bilo kom smislu. Međutim, to što Dodik akcentira kao problem je zaista opravdano. Njegova sredstva nisu dobra, ali je tema, koju želi da potencira, više nego ispravna.

ESAD BAJTAL: Teško je dokučiti iracionalno Dodikovo ponašanje. Čovjeka koji u srijedu kaže jedno, a u četvrtak nešto sasvim drugo na istu temu. Ovo što kaže Savanović je racionalan odgovor. Međutim, možemo li razumjeti ponašanje Dodika, koji nije govornik nego glasnogovornik. I to više nije tajna ni međunarodnoj zajednici. On govori u ime Beograda i Moskve. On govori ono što mu se kaže i zato se često nađe u poziciji da mora poricati samoga sebe. Naravno, pitanje je intelektualnog kapaciteta nekog ko javno pred bijelim svijetom izjavljuje da će učiniti nešto za šta unaprijed zna, ako zna, da je neizvodljivo. To onda spada u politikanstvo i u populističku priču.

SAVANOVIĆ: Ne mogu da se složim sa ovim što Bajtal kaže. Uticaj Rusije na politiku u RS je više nego očigledan, ali ne mislim da je to po definiciji negativan utcaj. Mislim da se isuviše, pogotovo u Sarajevu, to shvata kao negativan uticaj. Rusija kao svaka velika zemlja, kao i SAD ili EU, ima ovdje svoje interese. Mislim da je do vještine naših političara da interese, koje ovdje imaju Rusija, SAD, Kina, pa i EU, stave u funkciju nas ovdje. Mnogo je zanimljivija veza sa Beogradom. Ako pratite Vučićeve istupe, naročito njegovih medijskih portparola, vidjećete da su oni dijametralno suprotni od ovog što je Bajtal rekao. Uzmite samo odnos prema novom Visokom predstavniku Šmitu. Ponašanje Beograda i ponašanje Banjaluke je potpuno suprotno, imamo iskaze predsjednika Vučića i njegovih ljudi koji su potpuno suprotni od onoga što je zvanični stav RS - i vlasti i opozicije.

BAJTAL: Čovjek sam povijesnih komparacija. Napisao sam dvije knjige o Slobodanu Miloševiću i njegovom režimu. Sjećam se sadržaja u kojima prepoznajem i sadašnje odnose Beograda i Sarajeva, odnosno BiH i Srbije. Postoji snimak telefonskog razgovora u kome Radovan Karadžić kaže Miloševiću - vi samo idalje budite državnik takav kakav jeste i kakav se pokazujete, a mi ćemo izigravati lude bosanske Srbe na koje vi ne možete da utičete. Mi ćemo i dalje činiti ono što činimo, a vi ćete ostati mirotvorac i ‘fair play’ igrač. To je kontekst iz kojega gledam i današnji odnos Vučića i Dodika. Dodik govori suprotno od onoga što kaže Vučić. Pri tome ga nikad, ama baš nikad, Vučić nije opomenuo, čak ni indirektno. Radi se, dakle, o igri, o istoj politici, o istim nastojanjima samo u prikrivenoj formi.

SAVANOVIĆ: Potpuno je prirodno da predsjednik Srbije i Srbija kao država obraćaju pažnju na interese svog naroda - Srba u BiH. Poistovjećivati to sa Dodikovom pozicijom naprosto ne stoji. Poistovjetiti legitimnu podršku Srbije srpskom narodu u RS sa podrškom jednoj političkoj stranci ili nekom pojedincu zaista nije realno, niti se to događa. Mislim da je jasno šta je interes Srbije. Kao zemlji koja je očigledno u ekonomskom usponu, Srbiji je u interesu da se ovdje dogodi neka vrsta integracije. Čak mislim da je Dodik jedna od prepreka toj vrsti interesa Srbije. Srbija je vrlo jasno rekla šta je njen interes. To je ekonomski prosperitet i saradnja na Balkanu. Zaista ne vidim da iko ovdje ima razloga da bude protiv toga. Moramo iskoračiti iz 1990-ih. Političari iz Sarajeva vrlo često po inerciji imaju negativan stav prema Srbiji, pa onda i neke pametne stvari poput inicijative Open Balkan doživljavaju kao neku zavjeru, srpski svijet ili šta već.

BAJTAL: Nisam političar i to što Savanović priča o sarajevskoj politici meni nije bitno. Vratimo se na ono što sam rekao. Samo kažem da Dodika niko ne opominje, da ga Vučić ne opominje ako mu on svojom pričom ometa program podrške. Logično bi bilo da mu kaže - stani, mi imamo važnijih poslova od toga što ti namećeš kao svakodnevnu temu.

SAVANOVIĆ: Izjednačavanje Dodika sa RS je potpuno pogrešan pristup. RS je izraz objektivnog straha srpskog naroda da će, ako ostane izvan Srbije, doživjeti neku vrstu pogroma kao što je bilo u Jasenovcu - neću ulaziti u istorijske fakte i da li je taj strah opravdan ili neopravdan. Postoji objektivni animozitet Bošnjaka koji ne mogu da prihvate RS zbog bolnog povezivanja sa zločinima i tragedijom, genocidom, ili kako god hoćete, koji se dogodio Bošnjacima u periodu građanskog rata. Mi moramo da jedni drugima priznamo strahove, da shvatimo da RS nije stvar Karadžića ili Dodika ili bilo kog drugog. Isto tako je neophodno da se prizna frustracija koju postojanje RS izaziva prije svega u bošnjačkom korpusu. I umjesto da radimo na tome da se to dovede do svijesti, mi pothranjujemo sve te priče.

BAJTAL: Poštujem pravo kolege da je njegovo mišljenje takvo kakvo je. Pitanje je, ko je ovdje radio to što je radio u Drugom svjetskom ratu? Da li su to bili oni koji su platili najveću cijenu od Srebrenice do Sarajeva? Da li su to bili oni čije su se grobnice od primarnih pretvarale u sekundarne, pa onda u tercijarne da bi se sakrio trag nečemu što se uporno poriče već 30 godina? I da se niko od brojnih političara u vrhu Srbije nijednog momenta nije sjetio da se od toga ogradi.

(Radio Slobodna Evropa)

Voda iz tute

 Da li biste vi pili vodu ako bi vam je u bolnici 

ponudili iz ovakve, ranije koristene, nocne posude?

Toliko o medicinskom kiseoniku, direktoru UKC i ostaloj kamarili koji vas ubjedjuju da je to samo stvar papirologije!

Gojka Berića: Fašizacija antibosanskog uma

 Sada je i Americi i Evropi Dodikov ratnohuškački scenarij poznat od prve do zadnje scene, ali izgleda da, kao i devedesetih, čekaju da snimanje “filma” odmakne, pa da tek tada eventualno nešto poduzmu

Da li je Milorad Dodik, narodski rečeno, pomahnitao i postao psihijatrijski slučaj, kao što misli njegov ljuti politički oponent Željko Komšić i kao što misle svi oni koji više nemaju drugog objašnjenja za Dodikovo političko ludilo? Ili je, naprosto, riječ o čovjeku koji je odlučio da do kraja ide protiv države u kojoj obavlja najvišu političku funkciju i tako opravda stečenu reputaciju njenog neprijatelja broj jedan? Šta god da je u pitanju, da parafraziram Hamleta, u tom ludilu ima sistema. Ali, ako bi se sve završilo na populističkoj dijagnozi da je Dodik “stvarno puk’o”, a sve zbog njegovog provokativnog pjevanja uz harmonikašku pratnju u kabinetu Predsjedništva BiH - to bi praktično značilo njegovu političku i pravnu aboliciju. Na kraju krajeva, primitivizam je stvar ličnog karaktera. A Dodikov primitivizam je poznat svima koji ga već deceniju i više biraju za svog lidera. Mora da se većina njih na taj način poistovjećuje sa njegovim postupcima i da im oni imponuju. Međutim, za pravne institucije ove zemlje ima neodgodivog posla, jer Dodik ultimativno atakuje na one najvažnije, među kojima su Oružane snage BiH, Ustavni sud, OSA i SIPA. Niko drugi neće ga ukloniti sa političke scene. Ni novi visoki predstavnik Christian Schmidt, ni opozicija, koja bi bila sretna da ga đavo odnese, jer bi tada ona došla na vlast. “Imam narodni legitimitet i ne možete mi ništa”, prkosi Dodik vlastitoj državi.

A ŠTO SE PJEVANJA TIČE...

Oni sa dužim pamćenjem i dalje se pitaju šta bi od nekadašnjeg protivnika Radovana Karadžića i njegovog fašističkog režima, zaboravljajući da u istoriji postoji mnogo atraktivniji primjer transformacije jednog uticajnog socijaliste u moćnog fašističkog vođu velike evropske zemlje. Zvao se Benito Musolini. Što se tiče pjevanja, i Hitler je sa svojim minhenskim pivničarima u početku Nijemcima izgledao smiješan. Pri čemu, naravno, svako poređenje Dodika sa Hitlerom otpada. To bi bilo više nego neozbiljno, a za Firera i uvredljivo. Hitler je ipak bio genije, makar samo genije zla, a Dodik je tek kliconoša opasnih namjera, antibosanski um napadnut epidemijom fašizacije. I nije riječ samo o Dodiku i samo o Bosni i Hercegovini. Srećko Horvat, ljevičar i novi Slavoj Žižek evropske filozofske misli, autor nedavno objavljene knjige “Poslije apokalipse”, o tome kaže: “Danas je fašizam prisutan svugdje, u svim državama, na svim granicama, na svakom koraku, nije to nužno fašizam u crnoj uniformi, nije to nužno ni nešto što primjećujete, ali što je gora ekonomska kriza – to je gora situacija u društvu. Više je bijede i neostvarenih mogućnosti, više frustracije i impotencije u smislu nemoći koja se najviše pretvara u apatiju, bijes ili mržnju. Nije pitanje da li će se pojaviti novi Hitler ili Musolini, pitanje je što oni rade u ovom trenutku i kako ih možemo spriječiti u tome što rade. Pitanje je što mi radimo.

Šta dakle svi mi, danas i ovdje, radimo da bismo spriječili Dodika i mnoge druge Dodike da rade ono što rade? Evidentno je da je naš politički i intelektualni otpor njihovoj agresivnosti jako skroman jer dolazi od malobrojne, po nacionalističke vlasti bezopasne manjine. Nasuprot tome su etničke većine, homogenizirane strahom i mržnjom, a često i klijentelističkim interesima. Da li ste ikada čuli nekog od vodećih političara postojeće opozicije u Republici Srpskoj, recimo Mirka Šarovića, da grmi protiv srpskog nacionalizma i otvorene diskriminacije preostalog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u tom entitetu? Murali sa likom osuđenog ratnog zločinca generala Ratka Mladića niču diljem Republike Srpske, a Milorad Dodik pjeva gdje god stigne i u narodno kolo se hvata, veličajući zlikovca i smještajući ga u “istoriju Srba”. Prethodno je svom omiljenom đeneralu slao u Haag rođendanske čestitke i lično ga obilazio. Uzor u tvrdoglavom poricanju genocida u Srebrenici našao je u svom Velikom bratu Aleksandru Vučiću. Kad je u julu 2001. na državnoj televiziji prikazan film o brutalnom ubistvu mladih Bošnjaka u Trnovu, Vučić je zatražio odgovornost za onoga ko je prikazivanje odobrio. Za film je rekao da predstavlja “sramotu i hajku na srpski narod”. Gostujući na istoj televiziji, do kraja je otkrio svoje pravo lice kazavši: “Srpski narod nije kriv, već ste vi krivi što hoćete da mu nametnete krivicu, što hoćete da kažete da su krivi Karadžić i Mladić i svi ostali Srbi koji su junaci, a ne zločinci i krivci.” Dvadeset godina kasnije, na proslavi Dana pobjede nad fašizmom, jedna pored druge stajale su slike Draže Mihailovića i Josipa Broza Tita. Prva je bila Dražina, a druga Titova. Vuk Drašković, političar sa velikim zaslugama za rehabilitaciju četništva u Srbiji, svojevremeno je podigao Draži spomenik na Ravnoj gori, a potom na Adi Ciganliji u Beogradu, na mjestu gdje je četnički vođa kao osuđeni ratni zločinac navodno strijeljan, postavio krst i vijence.

VOJNICI HRISTA I(LI) ČETNIČKI POPOVI

Srpski patrijarh Porfirije prošetao je Sarajevom kao misionar pomirenja i mira, izrekavši nadahnute pohvale glavnom gradu BiH. Međutim, nije promaklo da se prilikom jutarnjeg dočeka u hramu Rođenja presvete Bogorodice rukovao sa poznatim četničkim popom Žućom, čije je ime Vojislav Čarkić. Sarajlije ga pamte po tome što je, i sam u uniformi, krstio vojnike i blagoslovio oružje kojim je Sarajevo držano u smrtonosnoj opsadi. “Blagoslovio sam oružje mog naroda da ga branim od balija”, kazao je u razgovoru za Al Jazeeru. “U ratu i uniformi, uvijek sam bio vojnik Hrista, ratnik srpskog naroda i autentični četnik. Ne žalim za ničim što sam radio u životu, to je od Boga, šta god sam uradio do sada, opet bih ponovio isto. Ako me pitate da li imam dušu, rekao bih da je nemam više.” Pop Žuća i mnogi drugi popovi Srpske pravoslavne crkve nose na duši mnogobrojne nevine žrtve proteklog rata. Oni nikako nisu mogli biti vojnici Hrista, već samo četnički popovi.

Stanje duha u regionu, posebno u BiH, ljude podsjeća na devedesete godine. Dodik i Vučić isprobavaju granice do kojih mogu ići. Kako ne nailaze ni na kakav ozbiljan otpor, ponašaju se kao vlastodršci koji se ne plaše da će izgubiti vlast. Sve analize pokazuju da se rat u Jugoslaviji mogao zaustaviti samo u jednom trenutku - prije nego što je počeo. Već sutradan je bilo kasno. Sada je i Americi i Evropi Dodikov ratnohuškački scenarij poznat od prve do zadnje scene, ali izgleda da, kao i devedesetih, čekaju da snimanje “filma” odmakne, pa da tek tada eventualno nešto poduzmu.

(Oslobodjenje)

Kako prepoznati Srbina u dalekom Torontu?

Pola dana mu iz usta viri cackalica. 

Sa svima se prisno i preglasno pozdravlja, a posebno sa "zemljacima"!

Prisnost dokazuje lupkanjem sagovornika po ledjima, ali i grubim i neduhovitim salama na njegov racun!

Ne nosi masku, jer on pripada  grupi hrabrih i pametnih koji su prozreli Bil Gejtsa!

Sve one oko sebe koji nose masku - provokativno i prezrivo posmatra ili podjebava priglupim primjedbama na koje se jedino on gromoglasno smije!

Nakon sto dobije koronu - ne izoluje se i zarazi pola onih koje i dalje jednako lupka i podjebava. 

A onda se potajno vakcinise - da oni koji se jos uvijek nisu vakcinisali ne bi sada njega podjebavali!

I dalje za njega Korona ne postoji, izmisljena je da bi Bil Gejts i njegovi zaradili na nama!

Angel Trajkovski: Sjecanja-Veteransko prvenstvo u Zagrebu 1990.

 Dragi nasi,

bili smo redovni ucesnici YU veteranskih prvenstava,pa smo tako bili kao i prethodne godine u Zagrebu, 1990 god. Prvenstvo je trajalo od 31. maja do 3. juna 90. i bila su to predivna druzenja sa velikanima jugoslovenske kosarke.Igra,utakmice su bile bitne,znacajne,ali jos vise poslije toga nase price,zabava, smijeh sa nasim sportskim idolima...Kontakti s njima su bili kao da se smo druzili cijelog zivota...bliski,prijatni...

Evo par slika sa ovog Prvenstva:

Na slici,stoje s lijeva:

Branislav Majkic-Majk,Borislav Pandzic-Suzi,Vladimir Tausan-Taso,dr.Dragan Tosic,Dragan Obradovic-Griska,Angel Trajkovski-Gele,Milan Tosic-Prle(bio je igrac i trener)najstariji igrac Prvenstva,Djoko Kaludjerovic-Sopen   Dole: Dragoljub Obradovic-Cober,Vladimir Miholic-Vladek,Vlado Bojer-Boki,Drago Kopanja-Kop,Emir Galijas(vodja puta) i Zlatko Galijas-Gale

Sa legendom,nasim sportskim uzorom,Ivo Daneu:Vladek i Gele

Druzenja u slobodnom vremenu su nezaboravna,sa nama su nas Blaz Kotarac i Momo Pazmanj,koji su igrali za beogradsku ekipu.Na slici,stoje slijeva:

Majk,Suzi,dr.Dragan Tosic,Boki,Blaz-Koki,Gele,Momo Pazmanj,Kop i Taso

Dole:Sopen,Emir Galijas i Vladek

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama!

Vladislav Bodnaruk - Toba: 48. dio Stizu beogradski Gosti

 

Uvijek isto! Kako svanu, tako bahnu Ingrid na vrata! Majka otvori, htjede je zadrzati da ne provaljuje u kucu ali, ugledavsi je kako je obucena ...  potpuno se jadna  zaboravila. Ingrid, k'o pederka!

Nije se najbolje snasla! A i ko bi? Blenula u Ingrid k'o u budalu, pa ipak nekako progovori: "Draga Ingrid ko te tako zajeba i prodade ti musko odijelo!?"

"A, ne, ne ... ne to musko! To zemsko! Kupilo ja u Komision radnja na Hanistu kod Babe Ljube! Ona mene nabijedila ... to zemsko odjelce! Valjda Baba zna bolje od tebe, ona prodavacica ... ne Ti!"

"Slagala te Baba Ljuba, Ingrid ... nije to zemsko, to je musko odijelo samo mali broj!" Smije se radosno Majka.

"A dje napisato da  je musko, ti sveznala baba!?" kofrci se Ingrid.

"Eto tu na odijelu!"

"Nista ne pisa na odijelu!" pa ipak provjerava pogledom po sebi ... eto, ne pisa, i gotovo!"

"Pisa, pisa ... vidi dugmad ti na desnoj strani, a slic ti ide slijeva na desno, plus mali dzepic ti je na desnoj strani! To znaci, odijelo je musko ... samo kako rekoh, nesto manji broj! Zajebala te Baba Ljuba po stoti put. Ne bih htjela sada  da ulazimo u raspravu, ali mi reci odkad to mi zene soramo kroz slic!? Jeli to sad nesto novo il' je tebi iznenada narasla cuna!?" 

"Pa dobro sad, sto si takva ... sve u svemu, kako mi stoji!?"

"Eto te ista k'o oni Titovi ... kako se zovu?" misli Majka ali ne moze da se sjeti.

"Mislis, ko Titovi pioniri? A?"

"Ma ne pioniri, nego oni ... oni ...Titovi Gardisti!" i jos se vise zavalja od smijeha. "Samo ti sapka fali ... materemi!"

"Pa kako ti je u tom odijelu? Jel udobno!?" segaci se Majka.

"Super mi je, jedino malo zateze izmedju nogu." zali se Ingrid. 

"Jel oko jaja ...ha ha ha ha ha!?" 

Zatim se nekako brzo presabra, stade u stav mirno, k'o pravi vojnik te prislanjajuci ruku na potiljak, otvorenog dlana,  salutira Ingrid, bas k'o nekom Generalu Armije.

"M'rs! Jesi pokvarita do temelja!" ljutnu se Ingrid.

Majka se ne osvrnu na receno samo nastavi u istom stilu, a sve u stavu ... mirno: "Izvol'te Druze Generale u nase odaje! Nesto sam zbunjena, ne znam treba li i Raport da predam!" 

Ingrid, pomalo uvrijedjeno zakoraci u nas hudnik i tek sto prodje pored majke, ova je scepa s ledja za kosu, ma ne bas jako, ono najjace, seljacki ... nego tek da je zakoci: "Stani, stani ... prvo ti nesto moram objasniti ... da se ne prepa'nes kad udjes u Trpezariju!" 

"Jesi li bas morala da me povuces za dlake, ovaj moju kosu da me zaustavis!?" zinula prenerazeno Ingrid i gleda bijesno u Majku.

"A zasto cu te drugo jadna povuci? Necu valjda za rukav ili kragnu novog muskog odijela, pa da nesto sjebem a vidi ti te, kosurine kol'ko imas!"

I Ingrid se ucini to logicno ali ipak dodade: "Pa mogla si mi reci da stanem a ne cupati se za dlake, ovaj, kose odma'!"

"Mogla, sam ... al' bil' ti stala!?" 

Ingrid se samo izbeci!

To je kad se isplazi jezik vise nego sto treba! 

Jebajiga, opet pobijedi logika! Ingrid se nekako smiri. 

"Ajd' sad pricaj sta to ti imas u trpezariji sto bi mene prepalo!?" zatim se podize malko na prste i proviri kroz staklo na vratima koja dijele hodnik i trpezariju. S ledja ugleda Jovanu kako sjedi na stolici! 

"Vidi, matereti ... stara kurva posvijetlila kosu, iz helikoptera se vidi da je to oblajhano!" 

"Vidi, vidi , kako da ne vidi ..." ali prije no ju pusti u trpezariju Majka joj objasni ipak da se ne prepada ili ako se bas i mora prepasti, neka to ne pokazuje i neka ne urlice. Posebno da nikom ne jebe Mater i ostalu rodbinu na onom njenom zvecarskom jeziku, jer to onda uznemiri i prepadne sve prisutne.

"Dobro, necu lajati ... pustaj me u trpezariju! Sta je bilo draga Zovo ... da joj Micun nije greskom nos odgriz'o!?" 

"Nije, fala Bogu, ovo je gore od toga!" veli konspirativno Majka. 

"Ja ondak ne ulazim! Govori sta je! Priznaj!" 

"Udji, udji!" gura je Majka u trpezariju a ova jadnica po prvi puta ulazi u nasu kucu struzuci nogama po linolenum a sva se naguzila k'o kad koci pa usporava,  a ne k'o inace, k'o kakav rauber! 

Kako otvorise vrata izmedju hodnika i trpezarije, tako lagani vjetric pomilova kose zene koja je sjedila na stolici, ledjima okrenuta.

Vodjena tom iznenadnom toplinom zena instinktivno uhvati rukom odbjegli pramen zlatne kose te se kao osinuta naglo okrenu! 

Ingrid vrisnu jako, iz sve snage! Zamalo joj oci nisu ispale iz ocnih duplji! 

Iznenadjena i prepadnuta tim krikom, Jovana vrisnu jos jace a to jos jace od Ingridinog jakog vriska,  prepade Ingrid do te mjere da joj zaledi krv u zilama! Ingrid zacvili kao pas! Ko zna, mozda se jadna i upisala od straha? Nije se islo dotle u provjeru a i svejedno i da je ... lako bi smo mi za to! Linoleum, je cudo jedno ... lak za odrzavanje! 

"Sta uradi stara kurvo od sebe!?" bilo je jedino sto je Ingrid mogla smisliti. Rukama se drzala za naslon jedne od stolica da se ne strovali na pod, a ruke su joj se vidno tresle! Nije bilo sanse da se pomjeri! 

"Jesam te lijepo upozorila s vrata da se ne prepadas!? A?" 

"Zovo, draga objasni mi, kako zena izgubi dvaest kila preko noci, ajde to, nekako ... al' kako izgubi dvaest godina preko noci ...!?" pa osta tako u cudu, posto joj se nista vise nije dalo smisliti. 

Nakon krace pauze prozbori: "Nemoj mi samo reci da je to od one tvoje kreme od svinjske mast koju koristis za lice!? A!?" 

"Ma naravno da nije, jesi li ti normalna ... svinjska mast sluzi za oslobadjanje D3 vitamina i onog jos jednog sto jaca korijen kose! Mogla si vala i ti nesto zapamtiti!" rece Majka pomalo uvrijedjeno.

"Jebote, kako da zapamtivam, mazete mast i po hljebu i po glavi, jedete i sa solom i sa secerom!?"

"Normalnooo, tako dolazimo do esencijalne nutricionisticke vrijednost artikla! Nije ti sva mudrost Svijeta zapisana u tim tvojim medicinskim knjigama! Zna i Narod nesto!" zeza se Majka. 

"Priznavaj sad' odma' , ko je ova djevojka!?" skoro naredi Ingrid. 

"Vidis i sama, pa sestra Hadzihafizbegovickina a po godinama bi joj mogla biti cak i kcerka!" rece Majka. 

"Mislis da ju je stara prdara rodila a da mozda ne zna!?" naherila glavu u stranu Ingrid. 

"Eto i tebe ... budale ... a jos i picin doktor! Dje to moze biti da zena rodi a da ne zna!? Mislis rodila po mraku, pa nije vidjela!? Joj, Ingrid, ti moras malo reducirati unos alkohola u sebe, narocito u kasne vecernje sate posto ti ... izgleda mi ... ne ispari sve iz tebe do jutra!" 

"Imas li ti draga Zovo, ovaj ... sorry, sorry ... Zoro kakav dokaz za to!?"

"Soru, soru ti Ingrid... naravno da imam!"

"Pa koji je, ne vidim!?"

"Vidis, vidis ... ona je dokaz! Na koga ti lici!?"

"Nema sumnje ... ista Hadzihafizbegovicka!" rece Ingrid. 

"Eto ti dokaz!" 

Ingrid zinula k'o hablecina! I njoj samoj se ucinilo logicno pa vise nista ne rece. No na neki nacin joj ipak drago sto ova zena nije podmladjena Hadzihafizbegovicka. Eh, to se ne bi dalo podnijeti! 

"Pricaj, sve po redu!" odlucno se obrati Ingrid Majci. 

Majka jedva doceka te poce pricu a sve po redu! Bas kako je Ingrid i trazila! Ko joj je kriv, sama se zajebala! Mogla je traziti kracu verziju price ... dosli bi na isto! 

Na kraju dodade i zadnji elemanat svoje istrage a to je njeno misljenje da joj je Petar Kocic neki Stric! Mozda i rodjeni!

"Da znas, draga Ingrid, to me nekako najvise raduje! I sama znas kako Hadzihafizbegovicka mrzi crnog Peru Kocica, ma ja mislim i da ga se nekako boji! Zamisli sou kad sazna da je Perina familija?" 

Naravno, novonastale cinjenice Majka upotpuni i sa matematikom koju je izvela u suradnji sa Starim, sto se Ingrid ucini veoma prihvatljivo. 

"Pa da, sad je sve jasno! Znaci mala Jovana bi mogla imati sesn'est-sedamn'est godina! Hih, k'o tvoja Tanja! Hajd' da vidimo sta mozemo da uradimo za njene i Hadzihafizbegovickine Roditelje!" 

Zatim, Ingrid odleti do spijunskog telefona u hodniku, i prisapnu Zivadinu sta treba. I jos mu rece da napomene hitnoj da im ponesu i licna dokumenta i sve papire sto imaju i nadju u kuci! Na kraju mu posebno zaprijeti da o ovome nikome ne smije nista da izlane kako Micun i Hadzihafizbegovicka nista ne bi saznali. Jos je dodala ako kojim slucajem Hadzihafizbegovicka pita o cemi se to radi: "Ti samo reci isli oni kupovati kisali kupus i rasol za Svadbu a Harambasa is'o da utovari!" 

 Negdje iznad Fije, dje Dispanzer, zacu se sirena, onako sporadicno, jer je na momente promuklo prekidala, valjda zbog neurednog strujnog napajanja ili lose kalibracije u Cajevcu! Uglavnom,  krenula hitna kola ka Zmijanju! 

Ingrid se onda ponovo pokusa obratiti Jovani. Upita ju za ime. 

"Djaba tako pitas, ne razumije te ona najbolje a i filtrira s kim ce ili nece razgovarati." veli Majka.

"Kako ne razumije, kako filtrira? Pa koji jezik ona govori, jel vas?" pita Ingrid.

"Pa govori nas jezik, a'l pomalo!"

"Kako onda ne razumije?"

"Govori nas ali nekako sve samo svedeno na poljoprivredu! K'o neki poljoprivredni jezik! Eto!"

"Nikad cula, draga Zovo za srpski-poljoprivredni jezik! Ja cudna Naroda!"

 

Pa se onda obrati Jovani:" X'jismek, għażiża tfajla? Minn fejn ġej? Int miżżewweġ? Min hi, Hadzihafizbegovicka, li ma tiġix Ommok?" 

Jovana trepce ocima, a ono se prosto cuje k'o neki zvuk kad trepne onim gustim dugim trepavicama! Otvorenih usta gleda u Ingrid k'o da je ova s Marsa pala, analizira rijeci koje prvi put cuje u zivotu zatim smireno progovori: "Ja sam Jovana sa Zmijanja, sama u Roditelja, a moja "Ommoka" je bolesna u planini ostala sa mojim bolesnim Ocem. Ja ne znam za tu Dzurbergovicku! Njesmo mi Muslemani!" 

"Ja cudna jezika u vas Maltezana, kad pricas zvonis k'o zmija zvecarka! Sta je to upita draga Ingrid, 'ljeba ti!?" cudi se Majka. 

"Ma rutinsko pitanje! Upitah, kako se ti zoves draga djevojko? Odakle dolazis? Jesi li udata? Ko ti je ona Hadzihafizbegovicka? Da ti slucajno nije Majka?" 

"Jebote, odgovori ti ona skoro sve bez greske! Eto, sto su ti Srbi Ingrid, nebeski Narod!

Jedinstven dokaz da smo svi dio istog Univezuma samo mi cuvamo tajne koje ste svi vi drugi pozaboravljali kad ste se odrodjavali od nas!  Razumijemo svaki jezik! Samo se treba dokopati do njega! Zato te je i razumjela sve sta si rekla!" 

"Jest, jest ... kad bi se zaje ...ovaj ... frkavali! Ako je tako zasto mi ne odgovori na pitanje jel' udata!?" 

"Zato sto nije supak, jer to je pitanje licne prirode i zadire u duboku intimu svakog covjeka!"

"Uh, jebeee tebe ... sto lupas!" neda se Ingrid. 

"Lupam, lupam Ingrid ili ... kako ti rece, "draga djevojko", na malteskom ... x'jismek għażiż! 'Ajd' sta's sad? Otkud ti srpsko "h" i malo "dj" u malteskom jeziku!? Nemoj da vas dalje preslisavam i presvlacim pa natjeram da vratite svu cirilicu sto ste pohapali kroz istoriju! Ostat ce te nepismeni!" 

Ingrid ponovo pogleda svojim tamnim ocima ka Jovani i tiho upita: "Għeżież tfajla, kemm għandek età?" 

Jovana, potpuno smireno, sirom otvorenih ociju rece: " Għandi sbatax-il sena!" 

"Sta je to sad opet upita, crna Ingrid!?" cudi se Majka. 

"Nista, samo kol'ko ima godina!" 

"A sta ona, jadna ja ne bila, na to rece?" 

Rece: "Ja imam oko sedamnaest godina! Men' se cini ... izgleda, da ne laze!" Zavrsi Ingrid svoju istragu.

"I na kraju, povodom svih tvojih glupih pitanja na tvom jeziku ... nista ti nije cudno!?" cudi se Majka.

"Sta ima tu cudno? I meni djeluje k'o da je sedamnaestogodisnjakinja!" rece Ingrid. 

Povodom ovog gore napisanog, neke ce stvari ipak ostati zauvijek nejasne, sto bi rekli, k'o neka tajna ... ili tako sta! Ne bi se trabalo ni ulaziti u ... detalj jer razumijeti ljudski mozak, gotovo da je nemoguce! Konacno, i sama prica je svojevrsno cudo a cuda cesto znaju biti izmisljena ... pa onda ni sva ostala cuda nisu posebno cudna! 

Ingrid gleda u Majku pa ponovo u Jovanu! "Znas sta Zovo, odajem ti najvece priznanje sto ziv covjek moze da dobije za najvece djelo koje si ucinila u svom zivotu! Mislim da si pravi junak! Ovo je kruna i tvoga zivota!" te nastavi sjetno klimati glavom. 

"Nije ovo nikakva kruna! To se tebi samo tako cini iz te tvoje perspektive! Kruna je, eee, kad ja kazem!" smijulji se Majka. 

"Ajd, dobro, znam da tvoja mora uvijek biti zadnja! Dakle Kruna je kad ti kazes da je kruna!

Nego ne rece mi kad tvoj Jovan danas stize. Zato sam bahnula jutros a i ovo odijelo ... to je za to!"

"Pa sto musko odijelo, draga Ingrid, za mog Jovana? Kontas mozda da nije peder al' da mu se ipak ... svidis!?

Javljeno nam je iz Beograda da je kren'o! Mozda bi ovdje mog'o biti veceras! Bilo bi najbolje da posaljemo komsiju Mersu do Bojica Hana, na Maltu pa da ceka! A kad uprati auto, da brze bolje doleti i javi nam!" veli Majka.

"Joj, Zovo to ti je bas super ideja, samo ima jedan mali problemos, Merso ne zna da leti!" sprda se Ingrid.

"Dobro kazes! Nista onda sacekacemo ih u dvoristu! Mozda ce Vojska do tada razapeti satore i skloniti preostalu opremu i konjska kola sa puta?"

"Sacekati ... Koje ...IH!?" strecnu se Ingrid.

"Ma, njih, nas novi auto i mog Jovana, eto!" izvadi se Majka nespretno.

Utom neko snazno zazvoni na vrata dva puta! "Il' je neki Seljak, il' je neko novi naleg'o na zvono!" Zna da postar Ostoja nije!

Ljuta k'o puska poleti ka vratima da otvori.

I umjeto onoga cuvenog, sta je sta si lego na zvono seljacino, osta potpuno nijema i bez neugodnih otrovnih strela. Reklo bi se potpuno razoruzana.

"Ja sam vas novi Postar. Cini se da se Ostoja vise nece vracati u Jugoslaviju. Evo pismo za Hadzihafizbegovicku od Ostoje!" 

"Vidim da si Postar! Kako znas samo iz adrese za koga je i ko pise!? Sve si procit'o! Pa sto si ga onda meni donjeo!?" 

"Pa na tebe je naslovljeno, vidi sta pise za Zoru iz Banjeljuke!" 

"Dje tebi dragi moj ta Banjaljuka? A sto avionsko pismo? Dje su nama avioni da postu nose!? I cije je to prekrizeno ime na koverti?" buni se Majka.

"Ne znam Gospoja, more biti da nije im'o drugu kovertu pa ovu reciklir'o!?" rece Postar. 

"Ajd daj da vidimo sta pise! I da znas ... nisi mi nimalo simpatican iako si deb'o k'o Ostoja!" 

Pismo je bilo upuceno iz Trsta za Hadzihafizbegovicku i Micuna. Bas kako je Postar rekao! 

"Jebote, ovaj mjesa sva slova i latinicu i cirilicu! Pravo se vidi nase kombinovano obrazovanje, svasta ucio ... nista savlad'o!" smije se Majka. 

"Mozda ne bi trebalo Zovo da citamo tudju postu?" brine se Ingrid.

"Jest, vala, imas pravo!" rece Majka, presavi pismo na pola i vrati u kovertu. 

Ingrid ju gleda zabrinuto! 

"Sta si sad to napravila?" pita je Ingrid.

"Pa turila nazad u kovertu, kako smo rekli ... nepristojno je citati tudju postu!" rece Majka. 

"A kako mi mozemo znati da je sve tudja posta dok sve ne procitamo!?" bori se Ingrid sa radoznaloscu.

"Sta mislis sta li im pise!? Da nisu zajedno pokrali one penzije Penzionerima?"

"Kako ja mogu to da znam, draga Ingrid? Sto nisi pitala postara? Ma evo ti pismo, pa citaj sama!" predade joj Majka pismo a sve se u sebi smije.

Ingrid rashandrlja kovertu, rasiri pismo i vrisnu! 

"Sta je sad, draga Ingrid!?" upita k'o fol zabrinuto Majka.

"Pa ovo se ne da citati, mjesana latinica i ono vase pismo."

"Dobro, daj ... citamo pismo, al' na tvoj zahtjev!" 

"Evo, pise, slusaj ... Ostoja joj se zahvaljuje na zivotnom savjetu koji mu je dala Hadzihafizbegovicka a da se otisne u Svijet bez para, jer svuda je oko nas para, samo se treba sjetiti, dje su!" procita zbunjeno Majka. 

"Sad bas ne znam sta mu to sve tacno znaci ali se meni cini k'o da ga je ona nagovorila da mazne Penzije! Sta ti mislis!?" gleda Majka u Ingrid. 

"Jest garant, sta se ima misliti o tome!" zakljuci Ingrid.

 "Vidi dalje, poziva ih u Trst. Kaze da mu je super krenulo i da pravi feik Levis sa nekim Giovanijem. Izgledaju Super ali se brzo izlizu! Smisljaju i ime za ove pantole al' se ne mogu sjetiti!  Mislili su da ih nazovu isto Levi Straus ali ih jebu oni srebreni dugmici te ce ici sa rajfeslusima za zenske haljine! Nazvat ce ih Super R (zbog onog Rajfeslusa). Niko to nece skontati! Odlucili su da farmerke farbaju dva puta kako bi duze drzale boju, pa bi pit'o Zoru sta ono ona dodaje u boju da se ne izlize kod prvog pranja il' da boja kod prvog nosenja ne preleti na gace. 

"Mislio na sirce al' se nije sjetio. Ko zna ima li u Italiji kupiti nesto tako kiselo, k'o sirce!?" smije se Majka prezadovoljna sobom.

"Vidi dalje, moli Hadzihafizbegovicku da javi nekako Upravniku Poste da one pare od penzija, za prosla dva mjeseca sto je slucajno odnjeo, ovdje nista ne vrijede tako da se to ne moze racunati k'o neki kriminal!  Talijani imaju nekakve Lire, velike k'o ponjave,  tako da je on one nase male Dinare sve pobac'o da se ne sramoti pred Talijanima i da mu djaba ne smetaju."  

"Vidi, ovo je najbolje, slusaj sta kaze: "Hadzihafizbegovicka, meni je radnja "krenila" k'o luda, ostavi onog debelog supka Micuna i dodji u Trieste sto ti je isto sto i  Trst, da uzivljemo u zajdnickom zivotu! To, taj Trst, to ti je u Italiji. Adresa mi je Ponte Rosso, prva dva drvena stola do Kanala. Ne mores promasiti adresu, samo idi za jugovicima kad izadju iz aftobusa! Za sada mi robu prodaju dve Slovenke a sto da nji' placam kad ti to mozes isto!? Zapamti, svoja para, svoj gazda! Nemoj zaboraviti ponjeti od Zore recepat za farbanje platna!"

Majka pogleda joj jednom u Ingrid te uhvati i njenu zaprepastenost i njenu zbunjenost.

"Jebo budale, Zovo ... u ovom Svijetu samo oni uspijevaju!" bilo je sve sto je Ingrid u tom casu smislila. 

"Nosi to pismo Hadzihafizbegovicki i da te slucajno zmija ne ujede ... ni rijeci ne reci o njenoj Sestri. Ako te sta pita reci da smo isli sa Harambasom po kisali ... ovaj, to sam vec rekla dva puta, znaci kupus! Tako to reci! Jesil' zapamtila!?" rece Majka. 

"Jesam, naravno da sam zapamtila, nisam curka, kupus i rasol, a Harambasa is'o da utovari,  nego reci mi Miholjdan je za tri dana ... kakav je daljnji protokol?" pita Ingrid. 

"Vidi, sve je jednostavno i ide po planu! Mali Zoka iz Komiteta se obavez'o jos danas da ce razapet tri najveca Komandantna satora, marke Kozara,  po stranama dvorista u veliko cirilicno slovo P" ... rukom pokazuje Ingrid kako izgleda cirilicno veliko slovo P, "a strana prema nasoj dvorisnoj ulici okrenuta prema A zgradi, ce biti otvorena, zbog prolaza i komunikacije. Svadbeni sol ce smestiti u vrh satora slova P, naravno onog cirilicnog P s tim da ce mu je prednja stranica biti otvorena prema gostima, dvoristu i narodu.

Po sredini dvorista kol'ko stane vatri, toliko i raznjeva! Praseci  i  jagnjeci! Vojska ce okretat' , pa mi nemamo brige! Eno vidi u dvoriste, Vojska vec postavila satore. Super ce se sve uklopiti! Satori, to je vec gotovo, a veceras nam dolaze nasi dragi beogradjani!" 

"Koji dragi beogradjani, Zovo? Zbunjujes me stalno!!! Koliko ih je to, tih beogradjana!?" buni se Ingrid. 

"Ma nas novi auto, zlatni Dzagi, pa moj brat Jovan i ... ovaj ... nema niko vise! To je dva! Zato kazem u mnozini! Pomahnitala sam od silne srece ...pa mi se sve pobrkalo!

Nakon "beogradjana" valjda ce stici i  nocni auftobus Micunovih rodjaka iz Surdulice.

Ovi njegovi Rodjaci sa Veselog Brijega dolaze na sam dan vjencanja tako da se nadam nece biti vecih ... sranja po Gradu!?" rece Majka. 

"Da te nesto pitam Ingrid, sta mislis, kol'ko stane u jedan normalan auftobus ljudi, mislim u prosijeku!?" zabrinuto pita Majka. 

"Cuj, normalnih ljudi oko ceteresetak , pedesetak komada ... ali Micunovih stane sigurno ... vise!" zakljuci Ingrid. 

"Toga se i ja bojim, da ne stane duplo vise! Dje Micun da ga pitam, ajde  zovi ga, boga ti al' bez Hadzihafizbegovicke! Ja cu, za svaki slucaj malu Jovanu sakriti u spavacu sobu! Stani, nemoj ga dovoditi! Ti znas da poguzija, kad udje da ne zna izaci dok sve ne pojede i popije sto ima u kuci, idi ti i pitaj ga jel' potvrdjeno kol'ko ce imati gostiju?" rece Majka. 

"Jest', jest' , Zovo, pravo velis ... Micun je bas takva poguzija, taj dok sve ne poguzi po kuci ... ne izlazi iz kuce!" podrzava Ingrid Majku.

"Poguzi, poguzi ... dobro kazes Ingrid!" 

Uskoro se vrati sa informacijama da se Micun kleo svim na svijetu da on nikoga licno nije zvao i da je sve Harambasino maslo ali takodjer rece da je Harambasa pozvao samo one najblize, dakle samo njegove tri potencijalne Majke, plus njihovu najuzu rodbinu, kakav je i red kad se zeni sin jedinac. 

"Cekaj me sa kafom, kad se vratim danas sa posla!" sretno dovikuje Ingrid Majci.

"'Ocu, cekacu al' ne valja ti to musko odijelce za posla!" dovikuje joj Majka.

"Znam, navucicu bijeli mantil ... ne brigaj!" 

Negdje oko podne s dna nase dvorisne ulice Majka s balkona ugleda Hadzihzfizbegovicku kako vuce neke dvije prenatrpane kese u rukama.

Isti cas poskoci te dozva Jovanu iz djecije sobe. Postavi je na kuhinjski prozor, dobro zaklonjenu forangama.

"Ne mrdaj i ne galami ... samo gledaj i pamti a ja cu te nesto poslije pitati! Jesi li razumjela?"

"Sto da nijesam ... a u sta da gledam?" pita Jovana.

"Gledaj naprijed, ispred u dvoriste! Eto, tamo dole gledaj!"

"Jel' odma' da pocmem!?" ozari se djevojka.

"Odma pocmi!" rece joj Majka.

Taman u tom trenutku dovuce se nekako i Hadzihafizbegovicka u liniju sa nasim balkonom. 

"O, koga to moje oci vide? Moja draga Kuma opet nesto sverca i vukari!? Jel' bolan Kumo, bil' ti lakse bilo da nabavis neke manje kese ... eto ti se ruke odegle do zemlje!?" smije se Majka.

Hadzihafizbegovicka stala sucelice prema nasem balkonu, spustila one kese i veli: "Bi ja rado al' ni u ove ne more da stane kol'ko bi ja mogla natrpti!"

"Sta jadna vuces toliko?" pita Majka.

"Pravo da ti kazem Kumo, vjerovatno ce mi na Vjencanje doci i neki moji ljudi iz i okolo Aginog Sela, pa sam mislila da ne bi bilo zgoreg da im pripravim malo bravetine na tradicionalan nacin! Znas oni ti bas nisu k'o ovi nasi banjalucki hajvani Muslemani, nece oni nista okusiti sto se priredjuje zajedno sa pascetinom ... ovaj prasetinom!" 

"Eh i ti pretjerujes draga Kumo, ko da ti dolazi sam Turski Sultan a ne Hadzija Hasan i takvi ..." kako to Majka rece, pravo se ujede za jezik!

Izlanu se jadna, u samoj zavrsnici!

Na te rijeci Hadzihafizbegovicka zabrinuto nabra obrve a lice joj dobi ljut izgled! "Otkud ti znas za Hasana?" pa ruke stavila na bokove a glavu nakrivila nastranu, oslonila se na jednu nogu a drugom nogom tapka stopalom!

"Lupam, onako napamet! Kakvog Hasana, to ja onako sicam starinska muslimanska imena! Malo ... istorijska i tako! Nece se valjda zvati Avdo ili takvi?"

"Mutna si ti meni Kumo! Sto vise citas one tvoje Tarabice, sve vise pogadjas sto niko ziv nikad ne bi znao! Nego, imas li kakav veliki lonac da mi pozajmis da skuham ovu bravetinu za Miholjdan."

"Imam onaj za otkuhavanje vesa! More li taj?" pita Majka.

"Ne more taj, ne kuham vola, imas li neki manji!?" pita Hadzihahizbegovicka.

"Imam onaj sto otkuhavamo gace i ostalo intimno rublje!" veli Majka.

"Pa kol'ki je taj?"

"Pa, 'volki!" pokazuje Majka rukom.

"Taj bi bas mog'o, stane tu i deset kila mesa, jelde!?" provjerava Hadzihafizbegovicka.

"Stane, stane garant, nego ne znam oce li mi se poslije tog dugog kuhanja uscuti moj lonac. Ne bi valjalo da nam ves povuce miris na loj!" brine Majka.

"Nema sansi Kumo! U tome je trik ... sto se meso duze kuha, manje vonja, ne brigaj! Eto me gore po lonac!" vice Hadzihafizbegovicka.

"Nemoj, sad odma', moram ga prvo malo proprat lugom, ovaj ... pepelom! Poslat cu ti popodne po Ingrid, kad se vrati s posla,  pa vi kuvajte bravetinu ako 'ocete tri dana! Do vjencanja ...taman! 

"Cekaj, sekundu ... izgleda mi telefon zvrcnu, samo da vidim ko je  ... sa'cu ja!" I brze bolje preleti par metara do kuhinje, uhvati Jovanu za ramena i okrenu ka sebi.

"Sta si vidjela? A?" Jovana tupo pogleda u Majku. 

"Sta cu vidjat? Vidjala onu zenu, sto vukari bravetinu, eto to." rece Jovana.

"Super si vidjala a sad hajde u moju spavacu sobu do velikog ogledala, onog sto se zove psiha,  i dobro se pogledaj, nemoj trepcat, i zapamti sta si vidjala! More li tako? I nemoj izvirivati na balkon! Virni opet kroz forange!"

Jovana poslusno ode velikog ogledala.

Majka se vrati na balkon da nastavi razgovor sa Hadzihafizbegovickom.

"Ko je bio na telefonu?" pita Hadzihafizbegovicka.

"Ma niko, crvenoglavi Zivko provjerava veze da ne zatajimo veceras kad stigne moj Jovan i onaj Njen! Samo suti, da se ne sazna!" sapce Majka. 

"Izgora' jadna od radoznalosti! Ne mogu ni zamisliti kako bi meni bilo da mi se nesto tako desi! Presvisla bi, to je garant!

Nego kad Micun treba u dvoristu da nalozi vatru za rostilj? Da ne okasnimo!?" brine se Hadzihafizbegovicka. 

"Necemo okasniti, neka oko petice zapalindza vatru! Taman da se napravi dobra zeravica a ja cu dotle prirediti pljeskavice i lepinje. Plus malo paprika i koju kokos!"

"Zar nismo rekli da cemo ih docekati sa cevapima i lukcem!?" razocarano se cudi Hadzihafizbegovicka.

"Jesmo, draga Kumo al' kad skontas da bi ja morala vas cijeli dan valjati cevape po rukama, nekako mi zgodnije bilo smrljat' to u pljeskavice. Sta se sekiras, ista je sirovina, isti ukus a onaj njen ni ne zna sta su cevapi! Recemo mu da je pljeskavica cevap ... i gotova prica. Mom Jovanu svejedno, il' cevap il' pljeskavica ... vazno je da je u lepinji i da je ljuto!" 

"Vazi Kumo, ne zaboravi da posaljes lonac!" podsjeca je Hadzihafizbegovicka.

"Ma, kad si zapela, evo ti ga odmah. Sad cu ga baciti ozgo!"

"Ne luduj, more me ubit', more se ulupit' ili razbit'!"

"Nece, vec je ulupit', docekaj ga na nogu!"

"Pa da na vjencanje idem bez noge, jelde!? Posalji ti to po Ingrid." 

Podize one teske kese, pune bravetine i ode.

Majka ponovo pridje Jovani koja je nepomicno stajala kraj kuhinjskog prozora. Bila je i koji cantimetar dalje od samog prozora, jer se plasila tolike visine. Prvi sprat ... nije sala.

"I!?" rece Majka.

"I!?" rece Jovana.

"Ova ista k'o moja Mater samo za puno godina mladja!"

"Barem dvaestpetsest godina, jelde?" zakljucuje Majka. 

"A kad uporedis onu sto si gledala u ogledalu i onu dole sto je ista tvoja Mater, jelde ista kako i ta sa ogledala ... samo ona sa ogledala je dvadesetak godina mladja!" 

"Jest vala, to me i zblanilo!" podvrisnu Jovana. 

"Cekaj ti malo Gospoja, ode ja jope da vidim onu na ogledalu, ako je jos uv'jek tamo!" 

Izadje Jovana iz spavace sobe, skoro cvileci! 

Sjedi Jovana da ti sve po redu jos jednom ukratko objasnim ko sto sam ti pricala kod Hadzije Hasana. 

Ona dole mlada zena, udaje se prekosutra za Micuna. Micun je supak, dobro to da preskocimo,  al' i njoj polako prolazi vrijeme.

Ja sam nasla da ti je to rodjena izgubljena sestra. Nestala je davno prije no si se ti rodila a Roditelji su dugo mislili da su je vukovi rastrgali. 

Slucajno su saznali preko nekih sofera da je ziva i da sluzi u nekim Muslimanskim kucama oko Aginog Sela a za neke neobicne poslove. Zakleli su se da je vise nikad ne spomenu. Desetak godina poslije njenog nestanka ti si se rodila. Eto to je sva prica. Otuda i razlika od dvadeset i pet godina! 

Ona jos uvijek mlada zena ti je rodjena sestra! Jedino joj, draga Jovana niko ne zna ime! Ali ne brini, tu su tvoji u Dizpanzeru i danas cemo im otici u posjetu pa ce nam reci.

Bez ijednog suvisnog pitanja, Jovana je preslusavala iznova i iznova u svojoj glavi, pricu koju je danas u potpunosti saznala. Prica k'o prica ... svako moze svasta smisliti u svojoj glavi ali izgled one zene, dole u dvoristu, visina, stas, njen glas ... to bas i nije lako smisliti pa jos sve to da zvuci i lici na nevjerovatno blisko i poznato! 

Naravno, kad ljudima ponestanu rijeci, suoceni sa nevjerovatnom situacijom, umjesto u racionalno preispitivanje nastalog ... covjek bjezi u plac!

Tako se i Jovana, sjedeci na stolici, presavi u struku i zestoko zaplaka sebi u krilo! Ovaj put, Majka ju nije morala upozoravati, da to tise radi, kao za sve ostalo ... ridala je i jecala sebi u krilo ... sama prigusujuci vlastite krikove! Sve je kontrolisala osim tijela koje joj se zestoko treslo!

Svasta se moze sakriti u vlastite skute, suze ponajlakse, ali ... ne i te jezive drhtaje tijela! 

Jebajiga, niko nije toliki madjionicar! 

Tokom dana javili su iz Dispanzera da su dovezli bolesne Starce sa Planine i da im je vec pruzena najpotrebnija njega. Ustvari, zdravstveno djeluju vrlo dobro ... izgleda samo da su izgladnjeli i po malo dehidrirali. 

Posto su odbijali ideju da se okupaju, Doktori su pristupili finti da im ne daju hranu dok se ne okupaju. Bogami, jedva su nekako uspjeli! Sve im morali spontano pronositi hranu ispred nosa! Mamili ih mirisima, valjda!?

Izgleda glad nadjacala strah od vode! A i u Dispanzeru malo dahnuli posto se opet moglo normalno disati. 

Negdje iz tri sata popodne u bijelom doktorskom mantilu, utrca Ingrid u nasu kucu!

"Dosla ja!" to rece umjesto pozdrava. 

"Jeste li spremne da idemo u Dispanzer. Da odletim po Saru i fijaker!?" 

"Sacekaj minut, nikako da skontam sta da joj obucem. One njene 'aljine debele ko bosanski cilim pa se jos suse a sve drugo sto joj probam ... nekako joj kratko i maleno ... nekako sprceno!" veli zabrinuto Majka.

"Bil' pomoglo nesto od moje garderobe?" sugerira Ingrid.

"Bi, pomoglo da si metar visa, ovako bi joj sve stajalo k'o curicama suknjice za sletske vjezbe pred nasim dragim Tiiitom!" smije se Majka.

"Kako to mislis, k'o curicama suknjice za sletske vjezbe ... ja to ne zna!"

"Pa mislim, do pola guzice, draga Ingrid!"

"Imam ja ideju ... obucemo joj tvoj sareni slafrok sto ti je do poda a gore presjecemo sa nekim Tanjinim dzempericem. Bice super!"

"Ja, bice super, to si mislila,  moj novi slafrok ... ma ni ja ga jos posteno nisam zanosala a ti bi ga njoj dala. Ne moze to! To cuvam za ne daj boze kakve Bolnice ili kakvog Doktora!"

"Privremeno ... dok se njeno ne osusi!" uporna je Ingrid.

Majka nije imala izbora. 

"Joj sto joj Zovo ovo tvoje stoji, taman prekrilo ... koljena a dzemperic taman dodirn'o struk, jedino se sve puljke ne mogu zakopcati! Ma dovoljno je samo ovo donje!" odusevljena je Ingrid. 

"Odo ja po Saru i fijaker, a vi izadjite sa druge strane zgrade da vas Hadzihafizbegovicka ne uprati!"

Da se ne bi snebivao i padao na glavu od cuda, Sari je Ingrid uz put sve objasnila tako da bez nekih velikih problema krenuse ka nedalekom Dispanzeru a potom i preko puta u Gradsku Bolnicu. Posebno mu je napomenula da se zivotom ne igra i slucajno negdje ne izlane koga je i gdje to vozio!

"Znam, cijeli Grad zna sta trebamo reci, reci cu i ja da smo isli po kisali kupus i rasol ... i gotovo! Nisam ni ja toliko ... glup!" 

Majka i Ingrid ostadose bez komentara! 

Jovana je bila naprosto fascinirana velicinom bolnickih soba a bogami, skoro i cistocom. I jos k tome na svakih deset metara, uglavnom po coskovima, smjestene divne male bijele emajlirane posude obiljezene crvenim krstom a sa nevelikom rupom u sredini na poklopcu posude. Iznad pljuca, na zidu, pisalo je: "ne pljuj po podu, eto dole pljuce!"

Tada jos nije bilo pepeljara po Bolnici pa su jadni ljudi bacali cikove dje god stignu.

Na vratima bolesnicke sobe, skoro se zaglavise ali to se ne bi desilo da Sare nije prvi htio da uleti u sobu. I jos s vrata pita Jovanu: "Koji su tvoji!?" a sve sara pogledom po sobi, ne bi li sam pogodio.

"Ajoj, jadna ja ... koliko je kreveta i ljudi u njima, kako cu naci moje Roditelje!? Vidi sve po dvoje leze u krevetima!" zavapi jadna Jovana.

Sreca, Ingrid k'o provjereni medicinski radnik prva se snadje i rece im da samo gledaju one gdje leze musko i zensko u istom krevetu. Tako se i problem sam od sebe rijesi, jer bi samo jedan takav krevet! Naravno, posto u to vrijeme doktori nisu smjestali raznospolne nepoznate pacijente zajedno u jedan krevet. Jebajiga ... bilo tada i nekog morala u nas!

U prvi mah, kad su se ugledali, niti Jovanu ne prepoznase njeni Roditelji, niti ona ne prepoznade njih.

Valjda zbog onog ... kupanja!? Uglavnom, niko od njih troje ne izusti ni jedne! Samo se streljaju prijetecim pogledima! Dalo se naslutiti ... bit ce tu kad tad, opasnih jezika!

Rijec dvije sa dezurnim Doktorom i uz obecanje da ce Sare vratiti bolnicke pidjame cim stigne, Doktor potpisa otpusnu listu te svi zajedno odose do fijakera, pa nazad u nas stan.

Sare se jako ljutio na Ingrid sto je onoliko platila Doktoru za bolnicku hranu ali sta je mogla i ona tu kad su pravila takva! Seljaci nemaju socijalno osiguranje!

"Dobro, seljaci nemaju socijalno osiguranje, nemam ga ni ja, al' da su onol'ko pojeli ... slag'o te Doktor Ingrid ... dje to moze stati u ziva co'jeka!?" brundo je Sare.

A onda ugledavsi Micuna u dvoristu uskliknu: "Vidi budale Micuna sto zadimi dvoriste!" pa naglas povika sa naseg balkona: "Sto sad vatru loziz Micune!?"

"Pa vrijeme je Sare, da se zeravica nafata za cevape, uskoro stizu beogradjani! A sta ti radis gore na tom balkonu!?" cudi se Micun.

"Ma, nista ja ... pomog'o neki kupus un'jeti ... a i rasol! I kakvi to beogradjani? Kako ja nisam o tome obavjesten? Ma jel ti to Viskin u ruci, bogati!? Eto mene dole da pomognem oko vatre!" 

"Eto i mene Sare s tobom ... da pomognem! A ti Zovo, snadji se s ovim dobrim ljudima i obuci im nesto, imas valjda od Francija stogod!?"

"Zar oboma, pa bas od mog Francija!?" cudi se Majka.

"Sta fali ... uniseks, to je sad u modi a i ako nije ...uskoro ce biti! Konsultuj Tarabice! Doce doba kada ce zene misljati da su ljudi!" 

"Ne's ti nidje dole letit', em je dim ... pa's se usmrdit', em upropastiti to novo odjelce a garant ces se i nacugati! Nego, Sine ... obrati se meni, 'ajd' ti odleti do Bore u Granap, reci, nek' nam donese gajbu 'ladne pive da pocastimo ove dobre ljude!"

"E, vidis ... tako ima smisla a za izbor garderobe ja sam ti super!" sali se Ingrid.

Jovana se stisla uz svoje! Nista ne pricaju, nista ne govore! I oni malo, malo pa pogledavaju u nju ... sve sa nekim strahom a sve i sa nekim cudjenjem!

Kako Stari dodje sa posla iz Cajevca, tako se oni jos vise prepadose i zbise na kaucu u gomilu.

Da ih udobrovolji Stari rece: "Ajmo Starino ti i ja po jednu rakijicu iz cokanja!" gledajuci novog Gosta, ravno u oci, predlozi Stari. 

"A ja i ova Baka cemo isto po jednu takvu rakijicu ... moze i iz case, ne biramo!" jedva doceka Ingrid da i ona koju za dobroduslicu ... doda.

"Mogla bi i ja koju sa Damama!" predlozi Majka. "Tako ce prica sama od sebe da nadje put." dopuni Majka.

Utom uz buku i tresak vrata, u trpezariju udje Boro Granap vukareci dvije gajbe piva. Trehnu jednu odmah na stol, kuca se zatrese, a i novodosli Gosti, a za drugu rece neka se odnese u spajiz na 'ladan beton ... pa nek' ceka!

"Ja odma' dvije donj'o da ne idem djaba u Granap ... ako zafali!" pa onda sagledavsi sve prisutne, ispruzi svoj kaziprst skoro do samog nosa Starom Gostu te radoznalo upita: "Ko vam je ovaj co'jek i ote sto su se pribile uz njega!?" 

"Moras li ti uvijek tako seljacki ... ovaj mislim malogradjanski pokazivati svoju radoznalost!?" sve vrteci glavom, otrese se na Boru Majka.

"Jeboga ti, sta sam sad' lose napravio!?" zacudi se Boro Granap.

"Ma nista, ako ti ne konras ... onda je sve u redu! Nego, evo skoro smrklo, hajte ti i Stari ponesite dole koju pivu do Micuna i Sare a uskoro cemo Ingrid i ja  sici ... samo da ja smjestim na spavanje ove moje goste ... posto su oni navikli da legnu ranije, cim zamraci! Ti Jovana, sreco pokazi Roditeljima kako se ono obavlja u onoj maloj sobici dje onaj ekser i novine sto vise na njemu, reci im da ne moraju nista citati,  a ja cu vama troma raspremiti nasu spavacu sobu. Sutra cu im ja sve objasniti ... ti nista ne pricaj! Tako je i bilo! 

Vatra se razgorila, obasijala razdragana lica. Uz po koje picence, vec se i zaboravilo zasto se sislo dole i cemu vatra!

Iz pravca Prodavnice Tresnja, na samom pocetku dvorista pojavise se dva sjajna automobilska fara. Auto, k'o malo krenu, pa stade! Svi zacutase, okrenuti ka svijetlima automobila, blehaju! A sjene im se izduzile pa sve pucaju na Komunalnu Banku -Sarajevo, postavljenu okomito na nase dvoriste. Malo sablastan prizor!

"Izgleda ... oni su!? A i koji auto tuda jos prolazi!? Ljudi, evo ih!" vice Hadzihafizbegovicka.

 

Automobil, sav zlatan, presijava plamenove vatre po sebi ... ubi sjaj! Na haubi velika niklovana figure Jaguara u skoku! Isto k'o pravi, samo manji ... i od zeljeza! Automobil besumno pridje do same gomile ljudi. Culo se samo tiho krckanje kamencica pod tockovima. Neka budala od sofera pritisnu zracnu sirenu a ono jezivo jeknu tiri tatata tiri ri! K'o neka pjesma iz filma, samo mi nismo znali ... kojeg! A mozda taj film jos nije bio ni snimljen?

Jest bio, kazu neki al' jos nije stog'o u Banjaluku. Most na rijeci Kwai!

Svi uglas psuju, ko se cega sjetio a najvise se spomenuse Otac i Mater! 

Iz auta izadje visok tanak covjek, sportski odjeven, uglavnom u crnom.

Nakloni se gomili te otvori zadnja vrata Jaguara.

Svi se usrali od straha da ce sad sam Tito iskociti iz auta ... kad ono nista od toga.

Neki omanji covica ispruzi svoje nogice sa zadnjeg sjedista pa nespretno poce candrkati nogicama ima li tu igdje ispod auta kakve zemlje, da se na nesto cvrsto stane. Kad napipa tim nogicama zemlju, iskoci ko piruz!

Na brzinu popravi nabore na hlacama k'o da otresa prasinu sa sebe, zatim zategnu i girtl, k'o na nekoj jakni. 

"Joj, sto mi onaj mali lici na Princa Carlsa." podviknu neka komsinica.

"Ma dje to moze biti, ovaj je vec drtina a Princu Carlsu je jedva deset godina." pametuje neka druga.

"Pa ni ja ne mislim na sadasnji izgled Princa Carlsa nego kad izraste." 

"Ljudi moji gledajte mi mog brata Jovana! ... isti Gari Kuper!"

"Bezbeli!" zacu se iz mase.

Majka ruku stavi na grudi Ujaku Jovanu, ko da pozdravljanje i ljubljenje malo priceka dok ona ne osmotri Arona. 

"AArone moj AArone ti li si taj!?" rece pomalo razocarano, pa ga nekako i tuzno pogleda. Osmotri!

Bas od glave do pete ... sto i nije dugo trajalo, jer i taj put je bio kratak! K'o i Aron!

Aron nista nije razumio do li svog imena! Stao izbezumljen i pilji u Ingrid!

Bas kao da je prvi put u zivotu vidi! 

"Mirjam, Mirjam doleti' ovamo ... stig'o ti Otac!" rece Ingrid na nasem jeziku. 

Mirjam, utvorenih usta, ne pustajuci glasa iz sebe, zaleti se u Arona! Naskoci na Oca!

Isto ucini i Ingrid ... ne pustajuci glasa vise iz sebe ... zaleti se i naskoci na ... Ujaka Jovana. 

Pa se ljube, i ljube, dje god ko koga stigne! Fataju se za kose, pa za glave! Lete suze na sve strane! Nasta ti stiskanje i okretanje u krug, cika, vriska, plac, i opet neko nekom Mater spomenu kako ne treba ... i sve tako! 

Aronu bi malo neugodno sto ga ta mala nepoznata djevojcica grli i cmace ali pomisli ... mozda je to neki njihov obicaj ... sto bi i jedini razlog da je ne odljepi od sebe!? 

Grle se i komsije koje su se tu nasle a da ni sami ne znaju za neki jaci razlog! Mozda zato sto je ljubav zarazna, pa kao virus skace sa covjeka na covjeka ... naravno bas onda kada se to najmanje ocekuje! Il' ih je samo malo povuk'o ...alkohol? Ne zna se! 

"Opa, prva stvar pa ti zaskoci mog Jovana, Ingrid!" sapnu joj Majka. 

"Naravno, da cu prvo njega ... mislim, samo u znak zahalnosti sto mi je dovezao Arona!" 

"Jelde!?" 

I Aron se pomalo presabra pa popusti zagrljaj sa Mirjam, kako bi je otarasio iz svog narucja ali nije bilo nikakvog efekta. Ne zna jadan, kad se ova mala za nesto zakaci ... ona to vise ne pusta. K'o oni mali medvjedici u Australiji ... kako li se zovu ... koale ili sta!? 

Ingrid i Aron, stoje tako nemopicno desetak koraka, jedno nasuprot drugoga, groznicavo, u svojim glavama prevrcu davne dane, ne bi li nasli nesto sto je nekad bilo pa ... izgubljeno, ponovo vraceno! 

K'o davno zaboravljeni ljubavnici.

A onda se polagano priblizise jedno drugom a svaki novi korak probudi po neki davni osjecaj.

Rasirise ruke da jedno drugo prime u zagrljaj ali ona mala zivotinjica na Aronu, medo ili koala, nikako im ne dopusti tu slobodu!

Tako se, silom prilika ... zagrlise sve troje!

I u tom trenutku, kao da sva proslost nekud nestade ... a krenu sadasnjost! 

Majka se okrenu prema Ujaku Jovanu: "Jesi li mi donjeo moj englesko-srpski rijecnik?"

"Jesam!" seretsi raportira Ujak Jovan.

"Lazes, k'o pas ... mislis, Marsal mi ga vratio!?"

"Bogami, vratio!?" 

"Pa da, konacno se udostojio Gospodin! Da vidim!" 

"Evo!" 

Majka mu iz ruke, zgrabi Knjigu! 

"Sta je ovo, kakvo je ovo sranje? Moj Rijecnik je bio englesko-srpski, cirilicni a ovaj je na latinici! Sta sad trebam jos jedan rijecnik da mi prevodi latinicu na cirilicu!?"

"To ti je to! Tito ti je licno kupio novi rijecnik u Knez Mihailovoj, u Knjizari Gece Kona a ti se bunis. Jos ti je porucio da nije njegova krivica sto su ti u Ratu Borci popusili Rijecnik! Kaze da bi ti mogao priznati i Boracki staz zbog nesebicne pomoci NOR-u!" 

"Jebote NOR, papci popusili moj Rijecnik!? Popusili ... znaci nista nema vise ... sve nestalo!!!" skoro vristi Majka. 

Stisla sake pod bradu, a ruke na grudima, oci joj pune suza. Plakala bi al' nema vise zasto niti za cim! Tako propusti i tu priliku da se barem jednom u zivotu iskreno posveti sebi! Ko sve druge zene.

Da suze same ... poteku! 

"Ma za suze ce uvijek biti vremena, samo kad bi nestala sva gorcina i bol u srcu! Onda bi se dalo zaplakati ... lakse!" pomisli. 

"Nema nista vise!" sapce, k'o samo za sebe. 

"Nema sreco moja, Sestro Zoro ... poslat cu ti ja novi englesko-srpski Rijecnik sa cirilicnim prevodom, pa makar ga sam morao rucno napisati, cim se vratim u Beograd." 

"Nije to to, moj Jovane! Pusti sada Rijecnik! Snaci cu se ja valjda u zivotu i bez njega!" pa odmahnu rukom, k'o kad neko nekom pokazuje da to nije vise vazno! Sitnica! 

"Joj, moj Jovane brate kako si ti mene prep'o!"

"Sto sad ja pa tebe prep'o ... Sestro draga?"

"Ma ovaj moj akrap Franci nabacio das' ti mozda ... onaj, kako da kazem ... peder!"

"Cuj ja Peder, ma znas li ti draga sestro koliki je Beograd i koliko je zena u njemu!? Ma jos se nije ni pola potrosilo!"

"Znam koliki je Beograd, ali ne kontam!? Sta ti to znaci?"

"Znaci sve u svoje vrijeme! Haha ha!" 

"A joj jadna ja a kako ni jednu ne ozeni onda!?" 

"E, jebiga ... uvjek se nekako smetem i ... zaboravim pitati!" 

Majci pridje Ingrid, vukuci za ruku Arona a na njemu i Mirjam. 

"Da vas upoznam." i jos dodade: "Sad znam kad ti kazes sta je tebi Kruna!" zakljuci suznih ociju Ingrid. Zatim pridje blize Majci, snazno je zagrli i nekontrolisano poce ljubiti po celu! 

"E, jebajiga, Ingrid ... ti nikako da zapamtis ... kruna je kad ja kazem da je kruna a ne kada se tebi to cini!" 

Ingrid se strese od straha!!! 

"Znaci ima jos stosta da se servira!?"