SLIKA GOVORI VISE OD HILJADU RIJECI

Ustati u cetiri ujutro. Voziti 200 km. Preci drzavnu granicu. Platiti dozvolu Indijancima, cija je to teritorija. Provesti cijeli dan na nogama, navise u vodi. Uloviti prve tri ribe. Dvije vratiti prirodi. Jednu ponijeti kuci kao dokaz. Umoran voziti 200km nazad. Cekati na granici, zbog guzve, sat vremena.

I nakon svega toga biti prezadovoljan zbog predivne prirode u kojoj je proveden dan, zbog brzaka koje odsjaj sunca pretvara u srebrni tok, zbog kamenih kaskada u rijeci, zbog druzenja  sa dobrim ljudima i iskusnim ribarima Zutim , Lazom, Zokom, Vladom...

Zuti i Lazo u akciji

Mjerenje cija riba je veca: Lazina ili Zokina 

Prvi ulov, 'bas' vracen u rijeku nakon poziranja.

Zuti sa svojim ulovom

BRUJA: "TESKO OVO ZIVOT"

Projuri kraj mene covjek, na koturaljkama, ko metak, umalo me oduva. Staracak, oko osamdeset godina star, skoro pa zombi, tankih krivih nozica, bjelih ko sir, zivi kostur i dok podignuh pogled, on nestade iz mog vidokruga.
-Ovaj stari ima osamdeset pet, a vidi kako pici,- rekoh svojoj gospodji.
-Da, al on vozi koturaljke od pete godine,- odgovori ona.
-To nema veze, od kad vozi,- rekoh joj,- treba samo utrenirati i eto,- to mogu i ja.
-Da vrat slomis,- rece ona, sa potsmijehom.
-Ma daj,- kakav vrat?- vozio sam koturaljke, jos po Banjaluci,- ima tome oko cetrdeset godina i trebam samo malo, da se potsjetim i ponovim gradivo,- smijem se ja.
-Imas ti i pametnijeg posla, nego vozati koturaljke,-rece,- kad ces srediti garazu?- uvali mi tipicno zensko pitanje.
"Kad ces ovo?", "kad ces ono?" su pitanja, koja me stizu svaki dan, a najvise mrzim kad mi pita: "Kad ces usisati dnevnu sobu?"
Naravno da to rastegnem, cjeli dan, a nekad i zaboravim, jer boze moj, ne mislim da sam imalo bolji ili gori od drugih.
Odlucih se jedan dan, odem u grad, da pogledam koturaljke i sretnem Ray Walkersa, kolegu sa posla. Naleti, kao da je narucen, a on je pasionirani vozac: bicikla, koturaljki, skija, skiborda i rekoh mu da hocu kupiti koturaljke, na sta se on nasmija i kaze:
-Ok, idemo da vidimo.
I tako, uz njegove sugestije, kupih ljepe koturaljke, talijanski dizajn, taman moj broj i platih $130 Can, mada ima i jeftinijih. Sljem imam, od bicikla, kupih jos stitnike za laktove, koljena i dlanove, jer ne daj boze da padnem, pa se zgulim, oni na poslu bi me odmah pitali, kad sam kupio motor.
Naravno, sad to treba isprobati, a kako cu da isprobam da me svi gledaju i smiju mi se. Odlucih to napraviti, na stazi pored jezera, na kojoj za ljepih dana vrvi od setaca, biciklista, trkaca i ljepih djevojaka, koje se polagano njisu u kukovima vozeci, koturaljke, te pomislih odmah, kako cu i ja da se lagano vozam bez napora, samo me odmah presjece misao, sta ako se budem i ja njihao u kukovima, mogao bi me neki derpe poceti pratiti, a u Kanadi ih ima "Boze savajcu" i to nabildani, rekao bih covjek, pojava, kad tamo topli brat.

Odoh jedan dan na tu stazu, a vrijeme toplo, smrklo se, crni oblaci se navukli, a kisa samo sto nije, a na stazi nigdje zive duse. Super mislim se u sebi, nema nikog pa i ako padnem, nece me niko vidjeti. Stanem na koturaljke, opremljen sljemom i u punoj opremi, izgledam kao "Robokop".
Pocnem najprije hodati i polako izadjoh na ravnu stazu. Napravim nekoliko koraka, pa se iz temelja zanjisem i dum, padnem, al ne na glavu, nego se docekah na ruke. Polako opet i vidim, da bih uz malo vjezbanja to mogao i voziti. Nakon nekih dvadesetak minuta se odvazih, krenem malo brze, nogu pred nogu. Imam i brzinu, al jebga, problem je stati, jer ove koturaljke nisu one banjalucke sa dva tocka, napred, dva nazad, nego kao klizaljke, cetri tocka u nizu. Vozim i nema druge nego, kad sam htjeo stati primaknem se travnjaku i u punoj brzini, samo nastavim trcati po travnjaku. Vidim uspjeva, al to ne radi niko, a izgleda dosta smjesno i svi bi mi se smijali kad bih vidjeli, kako ciko koci, trcajuci po tavnjaku.
Kisa pada, a ja sam, picim po stazi. Malo se okurazio, jer pravolinijska vozanje mi ide, jedino mi treba malo cvrstine u gleznjevima, al vozim vec dosta brzo i kad bih sad pao, bilo bi dosta gadno. Nailazi mala okuka, nizbrdica i ja vise ne mogu kontrolisati brzinu, koja se na nizbrdici povecava. Panika me hvata i nema druge, nego onako, u punoj brzini hvatam se za metalnu ogradu, a hvatanje bjese dramaticno, hvatanje bjese bolno, gotovo pogibeljno i da ne bih ograde odoh ja u jezero, zajedno sa koturaljkama, a odmah sebe vidim u "Spektatoru" lokalnom listu, sa naslovom: "Udavio se sa koturaljkama".
Drzeci se cvrsto za ogradu, okrenem se da vidim gledal ko, nema nikog, dobro je, al eto ti dva labuda se stvorise odnekud, doplivase do obale, skroz blizu mene, nesto cavrljaju. Jebo mater znaju engleski, te ce labudica onim svojim piskavim i krestavim glasom labudu, onako na glas da i ja cujem:
-Ovakvog jos nismo imali, na stazi!
Ma jebem je u kljun, onako pernatu. Doslo mi da je drmnem stosom. Sta ona zna, sta su koturaljke i kako se to vozi.

Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=P2iya951j40

Kapiten javlja o Boshinom oporavku

Dragi moji,
danas me zvao Bogdan Tanjevic-Bosa, koji je na najboljem putu oporavka poslije izuzetno teske operacije. Kaze da se dobro osjeca, trenutno je na terapijama, a iduce nedelje odmor od njih, stvarno mi je izgledao odlicno raspolozen.Zamolio me je pozdravim svu BL raju, posebno kosarkasku i rukometnu, sportsku, i ako niste znali Bosa je bio odlican rukometas, bio je junuiosrki reprezentativac u generaciji 1947. s Hrvojem Horvatom, pokojnim Momom Golicem, s kojim je bio veliki prijatelj i o kojem je rekao mnogo predivnih rijeci.
Pozdrav Vasim porodicama. Angel

e-Novine traze nasu pomoc

Procitajte:
e-Novine traze nasu pomoc

Ako mozete, pomozite koliko mozete.
e-Novine su rijetke nezavisne, nekupljene i nepotkupljene novine na nasim prosorima. Genijalni novinari profesionalci. Pomalo opiceni. Ali bez, informativni prostor Balkana bio bi skoro prazan.
Ove novine su u stalnoj financijskoj krizi. Ne trebaju nikome, osim citaocima zeljnim istine.
Zbog istine koju objavljuju, mozda mozemo nesto uciniti i pomoci da 'Djekna ne umre...'

BRUJA: U GOSTIMA

Ova prica je posvecena "Sopenu" velikom kompozitoru sto je batalio note, otisao u kosarkase i drustvu iz skole MirkO Visnjic.


* * *
proljeće 1963g

Nas dvojica smo bili dobri drugari, u istu školu išli. On u "d" razred, ja u "c". Njegov stari i moj stari bili su isto vršnjaci, sjajni drugari, a zajedno su radili, pa smo se često posjećivali. Imao je čika Mićo i fotoaparat, volio je taj hobi, pa nas je uvijek slikao.

I tako, prilikom jedne posjete, njegov stari i moj su započeli priču o hrvanju. Čika Mićo starješina u vojnoj policiji, stručno je objašnjavao, vrste hrvačkih zahvata i kako ne bi eksperimentisao sa mojim starim, uzeli su mene i Ratka, da im služimo kao modeli za pokazivanje, hrvačkih zahvata. Ratkova mati Danica i moja u kuhinji pričaju o pijaci, gdje šta ima po sniženju, a mi u pretsoblju pravimo rusvaj, lomimo. Padaju šapke, šinjeli, sa vješalica, lete cipele, po pretsoblju. Ja i Ratko se hrvemo, ma ne da se hrvemo, nego se davimo, a čika Mićo i moj stari trčkaraju oko nas, saginju se do poda, kao sudije i navijaju:

-To, to,- sad ga,- drž ga,- jos malo,- nedaj seee!- e jebigaaaa!!!

Oni nemaju priliku da se klade na konjske trke, jer toga u Banjaluci tada nije bilo, pa su eto, mene i Ratka uzeli za svoje pulene, da nadomjeste svoje mladalačke strasti.

-Ne može ovako,- prekinu nas čika Mićo, svojim dubokim glasom,-ovaj zahvat je nepravilan,- te nas namjesti ponovo u "pravilan" položaj.

-Ne može ovako,- sad uleti moj stari,-i ovaj zahvat je nepravilan,- te nas sad on namjesti u "pravilan" položaj. Svaki navija za svog pitbula.

Odjednom, Ratko otskoči:

-Neću!-njemu nešto pucketa u vratu!

-Op stoj!!!- povika čika Mićo.

Stari moj i čika Mićo mi se uviru u lice, pitajuci me:

-Jel ti nešto?

-Ništa,- odgovorih.

-Ma ništa, to samo preskaču zupcanici- reče jedan od njih i mi ponovo u klinč, nastavismo.

Bogami, žestoka borba, na klizavom parketu. Leti perje, svuda okolo, a nas dvojica se zajapurili, ko dva mala hrčka.

-Ma jeste'l vas dvojica uopšte normalni?!- izdera se teta Danica, sa vrata kuhinje, na čika Miću i mog starog, na šta joj se pridruži i moja mati,-odmah da ste prestali sa tim, ko je to vidio?!.

Rečeno učinjeno. Sad naši starci sjede za stolom, stručno analiziraju borbu i hvale hrvače. Čika Mićo hvali mene, a moj stari hvali Ratka. Ja i Ratko raščupani, oznojeni, samo se gledamo i smijemo. Natoči čika Mićo po jednu ljutu

-Ajd, da nazdravimo,-u zdravlje naše!

-Ah, baš nam paše!- nadoveza se moj stari.

Eto to je bila preteća UFC u Banjaluci, još davne 1963 godine, samo što su pravila malo izmjenili.

Evo i bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=j79wjIB46A0

BOCO: PARK

Krivudavom, stazom, što su je kroz novonapadali, rahli snijeg prokrčile noge ranoranilaca, prolazim još usnulim parkom.
Ne žurim, ali mi snijeg, što “bježi” ispod cipela, usporava hod.
Sunce se u tom času odlijepilo od horizonta i bjelinu parka ukrasilo nebrojanim iskrama.
Začuh udare krila . a odmah potom velika zavjesa snijega zasu stazu i mene.
Nesvjsno napravih dva koraka u stranu i kao u kakvoj bajci, nađoh se u drugom svijetu.
Grane starog bora i kafeno-žuti sag borovih iglica pod nogama, u trenu mi se učiniše da sam promijenio mjesto. Teleportiran u drugi svijet, pomislih, a usne mi se razvukoše u osmijeh zadovoljstva, što zbog spoznaje da sam našao zaklon od snježne zavjese, što zbog iglica koje me na tren podsjetiše na proljeće.

Jedan kratak lavež me prenu.Podigoh pogled i vidjeh psa lutalicu. Ispod jelke, preko puta, na okruglom tepihu sličnom mome, drhtajima tijela otresao je snijeg koji je, čini se, kao i ja izbjegao u zadnji čas. Pogledi nam se sretoše.
Pas još jednom zalaja, sjede uspravljene glave i prednjih šapa i zagleda se u mene. Predivna scena. Pas i ja. Kao jedini stanovnici na dvije planete u beskrajnom bjelilu snježnog svemira i tišini parka gledamo jedan drugoga.
Ponovni ritmični udari krila, natjeraše me da podignem pogled. Siva ptica nastavljala je, na kratko prekinuti let, a za njom ostade,njišući se, zelena grana jelke.
Jedina , bjelinom neokićena grana, kao ruka što maše u pozdrav odlazećem gostu.
Balerina, pomislim i zagledam se.
Na prstima stoji , u bijeloj krinolini, što je pružila zaklon mom slučajnom prijatelju i maše. Maše ptici, razgolićenom rukom.
Stajao bih tako još, da pas prvi ne krenu.
Podiže se na sve četiri noge i pođe. Tromi pokreti i velike uši, što su dosezale gotovo do tla.
Prepoznao sam ga. Izdužena glava, usko čelo i kose oči.
-Američki baset- prošaptah ne vjerujuću.
Takvih pasa nema mnogo u gradu. Nekima je ružan, a meni predivan.
Pa, pomalo i liči na mene. Zdepast, kratkih iks nogu i velikih ušiju.
Ne znam da li mi se oteo glasan smijeh, ali osmijeh sigurno.
Pas dođe do snježnog ruba, zastade i opet me pogleda. Kao da nešto htjede reći. Da je dubok snijeg valjda ili nešto slično.
Tek, odluči se i krenu. Snijeg mu je dosezao do trbuha, a duge uši su ostavljale tanke tragove , poput tračnica.
Pratio sam pogledom njegov njišući rep dok nije zamakao.
Krenem i ja.
Opet stanem.
Pogledah još jednom tepih od kafeno-žutih iglica, pa granu. Jedina zelena grana, bez snježnog nakita, sada je stajala mirna.
Nekoliko puta, začuđeno pogledam gore pa dole.
Kako ?
-Ljeti si zelena . Zimi zimzelena!
Otkud onda tolike kafeno-žute iglice.
-Kad se šminkaš? Kad se presvlačiš ljepotico moja?
Stalno izložena pogledima, neprestano na sceni, a opet besprijekorno dotjerana, stasita i gorda.
Raširim ruke u znak nevjerice i čuđenja, žurno se udaljavajući.
-Možda me onaj baset promatra negdje iz prikrajka,- pomislim i zanjišem stražnjicom, poput njegovog repa. Sada stvarno uz glasan smijeh.
Na kraju parka stadoh. Okrenem se.

Još jedna grana, nekog drugog stabla, njihala se spuštajući snježnu zavjesu na moju, tek doživjelu bajku.
Bajku prvog snijega.
Banja Luka, noć između 6. i 7. novembra 2009. godine

BOCO

BRUJA: RAJA KOD KINA KOZARE

1961 godina

Početkom šesdesetih godina kod kina "Kozara" izgradjene su tri zgrade, sa oko pedesetak stanova. Najviša od njih tri bio je prvi neboder u Banjaluci, mada gledajući iz današnje perspektive zgrada sa devet spratova i nije neboder. Imala je lift, pa je vjerovatno to bilo jedino mjerilo.
Mi smo se prvih dana po useljenju vozali liftom, gore dole, a Fabijan omanji covjek, kovrdžave kose, sa malim brčićima, koji je stanovao u potkrovlju nebodera i bio pazikuća, za sve tri zgrade, ganjao nas, često puta zbunjen, nasim komotnim ponašanjem, ne znajući kojoj zgradi pripadamo.
Odmah do njega na devetom spratu stanovao je i čika Pero, Bobkov stari, vojni muzičar i fudbalski sudija, pa je zajedno sa drugim imenjakom Perom "pištom", koji je isto stanovao u našoj zgradi i bio fudbalski sudija dobio nadimak "truba". Obojica su znali zaigrati fudbal sa nama, u školskom dvorištu.
Naše cure iz zgrada ubrajale su se u red najljepših banjalučanki. Ljepo su se oblačile, ponosne, uredne, te ljepo počešljane, plijenile su pažnju svih banjalučkih frajera. Zbog Rade, Nagorke, Ranke, Milice, Nate, Micike, Slavice, Goge, Gordane, Zorice, Mire, Cice mnogi od tih momaka, morali li su bježati Alejom, od razjarenih očeva, a znam jednog momka kom je srce slomljeno, poslije dugogodišnjeg zabavljanja.
Jedini od nas Zuja je tada važio za ženskaroša, jer smo mi bili tek dečkići. Tako nam je jednom vrativši se sa ferja iz Goražda, pričao svoje prvo ljubavno iskustvo, a mi ga slušali, naćulivši uši, baš kao blatobrane od nekog traktora. Pepi i Sele najmanji od nas, koji su to prisluškivali bješe otjerani.
Sad i nije baš potrebno sve da vam pričam, kad bi svejedno bilo cenzurisano, ono šta je sljedilo kasnije. Možete mislit.
Meni su tih godina curice ispile mozak. Samo sam na njih mislio i strašno popustio u školi. Od odlikaša postao sam osrednji đak, koji se provlači. Svakih osam sekundi mislio sam na curice. Bar naučnici tvrde i kažu da je tako. Tih godina zaljubio sam se na prvi pogled u djevojku, koja je išla na posao, Alejom prema "Socijalnom". Brineta, njeznog stasa, vitka kao manekenka, sa frizurom kakvu sad nosi Zeta Jons. Ljepo obučena, koračala je elegantnim koracima noseci torbu za ručku i uvjek u isto vrijeme 12,25 minuta, dolazecć iza Narodnog pozorišta. Kad se vraćala sa posla oko 7.30 minuta uvjek bi prolazila pokraj mog ulaza u zgradu, gdje sam ja natakario da je vidim. Imala je prekrsano lice, bjelog tena. Bila je starija od mene, jer je već radila, a ja još išao u školu, a onda je došao zemljotres i sve upropastio. Godinu ili dvije poslije zemljotresa skoknuo sam do Banjaluke, na dva dana. Šetajuci pored hotela Bosna, vidim jednu djevojku u tamno braon bundi, sa momkom, u crnom kaputa. Djevojka se okreće, gleda me ispod oka, preko ramena. Prepozna ona mene, prepoznah ja nju.

Školski raspust je već tri dana, a snijega nema. Dižem se u toku noći, zurim prema svjetlu Narodnog pozorišta. Lipe se crne.
-Ne pada,- mrmljam, sam za sebe. Sad se i buraz diže i zajedno zurimo prema pozorištu i gradskoj rasvjeti.
-Jebeš raspust bez snijega,- zaključismo i odosmo u krevet.
Jutro rano. Dižem se. Pred očima sve bjelo. Pogledam kroz prozor:
-Uh, jebo te!- začudih se.
Na ogradi balkona pola metra snijega, a u Aleji lipe pobjelile. Čujem struganje i lupkanje lopate. Netko struže i čisti snijeg. Podignem se na prste i sa strane balkona vidim Stipe, poslovođa prodavnice "Borik", čisti prilaz prodavnici. Zovem buraza.
-Uh, jes napado,- reče. Brzo idemo u kuhinju, da provjerimo školsko dvorište. Šta misliš i tamo napado. Sve bjelo.
-Ura!- trčimo napolje. Svi smo na okupu: Žuja, Vojka, Slobo, Zoka, Kanta, Bibo, Kec, Ile , Žabac, Salama, Pika, Sele, Bobak, Žare Pepi, Medar. Sa prozora Mijo viče:
-Evo i mene, ne počinjte bez mene!
Odnekud se i Brajda stvorio. Evo i Unca je tu. Tu su i Pero-pišta i Pero-truba. Cika, podvriskivanje, galama. Raja koja ide u kino zastajkuje i promatra utakmicu.
Kanta brani sve, sto se braniti može. Bibo na drugoj strani briljira, praveći parade ko panter. Brani sve. Lopta ide, od noge do noge. Nizu se najljepše moguće akcije. Mogli smo pobjediti svaku banjalucku raju, a najčešće smo igrali sa Apijevom rajom iz "Malog parkica" kod banke. Fudbalska rapsodija.
Snjeg pada i ne prestaje. Pravi pravcati zimski ugodjaj. Žuja briljira i sve akcije idu preko njega, Zoka šara po terenu. Ile briše ko munja. Ja i Ile igramo dupli pas. Ile viče:
-Bruja, cik cak!-ja u cik, Bruja u cak,- smije se Ile.
Mene Božo-Pikac čuva. Ne mogu mrdnuti od njega. Ništa mi ne polazi za rukom. Stvarno me "začepio". Sad i on likuje:
-E, jesam Bruju začepio!", viče na glas, hvaleći se.
Odjednom lopta kod mene. Nema druge, nego probati kroz noge. Uspjeva i izlazim sam ispred Kante. Šut i gol.
-E jesi ga začepio!,- izdera se Žuja na Pikca.
Sad ja likujem i smijem se, rukama pokazujući svima pedeset posto.
-Ti mene začepio!?- e jesam te prešo, jes vidio, Šeki.
Do kraja nisam pipnuo loptu. Pikac me čuvao, maestralno. Dobro je da i Kec nije igrao protiv mene. Protiv njih dvojice se nikad nisam naigrao. Tamo pred kinom neka gužva. Svi trče da nešto vide. Bajbaga se mariše s nekim. Prvo ga obradjuje , a onda će mu šta ja znam, valjda "vaditi krajnike". Mi za čas prestajemo, idemo da vidimo šoru. Nakon kratkotrajne pauze nastavljamo dalje igru. Odjednom, Brajda napuca loptu i ona u velikom luku preleti preko gola, te uleti čika Velji kroz prozor, u sobu, jer je teta Slavica upravo spremajući po stanu, ostavila za trenutak otvoren prozor. Tajac malo potraja.
-Ma daj šta ti je, šta nabijaš, ko seljak!?- vičemo na njega.
Čika Veljo izlazi na balkon, u bjeloj potkošulji, sa loptom u jednoj ruci, a brijaćim aparatom u drugoj, te nasapunanog lica i samo do pola obrijan.
-Stručnjaci!- reče,-skoro sam se porezo!-niže, niže, stručnjaci!- te nam baci loptu nazad.
Čika Veljo je uvjek bio prva liga. Kad se desio zemljotres u Banjaluci on je u trenutku drmanja zavrto žarulju u kasarni, stajajući na lotri, te skočivsi sa lotre podbio pete i završio u bolnici. Nije htjeo ležati, nego je na svoju ruku izašao iz bolnice i onako na prstima hodao. Vojska se šalila na njegov račun.
-Eno ga, zastavnik sa lopovskim hodom,- govorili su. Čika Veljo i teta Slavica su bili naši kućni prijatelji u Zagrebu, a čika Veljo je umro januara 1990 i sahranjen na Mirogoju. Teta Slaviuca je umrla u Puli 2008 godine. Strašno mi ih je žao i uvjek tugujem za njima.
Nastavljamo igru. Razultat 12-11. Za koga? Ma nije važno. Važno je, da je snijeg padao i da ga je te zime bilo dosta. Bila je to zima 1965 godine, vrijeme školskog raspusta.

Kad idete u kino Kozaru, sa desne strane će te vidjeti jednu baraku, koja je sagradjena poslije zemljotresa, u nekad školskom dvorištu.
Bile su to godine kad se u tom školskom dvorištu čula graja, galama, i radost, veselje pa makar i nakon postignutog gola. Bile su to godine pred zemljotres i kad je tu postavljena baraka više nikad nije odigrana ni jedna utakmica, a naš se tim zauvjek raspao.

Evo i bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=NRTXFfTNRGE

BOCO: BIJELA BOJA

Čitam tvoje ranije radove na blogu i poželjeh da ti pošaljem pjesmu koja je svojevrsna oda prijateljstvu. Napisao sam je (kunem se) na šatrovačkom jeziku, jer je to jedini jezik, pored maternjeg, koji tečno govorim. Kasnije sam je preveo, pa ti šaljem set. Voli te tvoj drug!

********
BIJELA BOJA
(prevod sa šatrovačkog)
Ćune da tampi daku dasa deo,           Neću da pitam kuda sada ode,
Ćune da damgle jetvo necr rebo,       Neću da gledam tvoje crne bore,
Mosa u bise ja gumo da vampje        Samo u sebi ja mogu da pjevam,
Mosa u nime ti si lebje jebo.              Samo u meni ti si bijele boje.


Ganci sam tebra i rammo da demi      Cigan sam brate i moram da idem,
Rammo da demi jepri lebje rezo,        Moram da idem prije bijele zore
Znaš da u ćino ganci se ne divi.        Znaš da u noći Cigan se ne vidi,
Jamo je šadu mosa lebga jebo.           Moja je duša samo galeb boje.


Mane ga ševi. Lekoda deo.                 Nema ga više. Daleko ode,
Renaša gaćer dibu se u ruzo               Šarena čerga budi se u zoru
Hoti o munje ja već godu vampje.      Tiho o njemu ja već dugo pjevam.
Nicr je vranga nime lebga jebo.          Crni je gavran meni galeb boje.

Boco

NATASA: BANJALUCKE IMPRESIJE, APRIL 2010

Izabrala sam najljepse godisnje doba, PROLJECE, kad je Banjaluka puna behara; zutih i crvenih tulipana, raznobojnih macuhica, te plavih potocnica u bastama; svjetlo zelenih mladih listova na stablima, a Vrbas nabujao od vode, snazan u svojoj modrini. Ne znam sto je ljepse, Vrbas ili Starcevica. Uzivajuci u njima podsjetih se, da sam upravo zbog njih i prije rata s radoscu boravila u Banjaluci, i gdje god bih otputovala pricala o njihovoj ljepoti.

Reci ce netko, pa ljudi cine grad, mogla bih se sloziti, ali Vrbas i Starcevica, ispunjavali su moje srce radoscu i ljubavlju onda i sada.
Skype je povezao ljude, pa fizicku odsutnost prijatelja ne dozivljavamo onoliko tesko, koliko bismo da nemamo tu mogucnost, ali ljepotu prirode nista ne moze zamijeniti.
Banjaluka je iznenadjujuce cist grad, parkovi i aleje se odrzavaju, ima vrlo lijepih dijelova grada, lijepih zgrada, lijepih restorana, ali nista manje gradjevina, koje su primjer bahatosti i bogatstva vlasnika, ali su i ociti pokazatelj neobrazovanosti, nekulture i nedostatka ljudskosti. Povelik je broj novih naselja, krajnje nehumanih, sagradjenih zbog profita, pa ozelenjena i prostrana naselja Borik i Starcevica predstavljaju primjer prijeratnog humanog, urbaniziranog naselja.
Ako si umirovljenik kojeg pomazu djeca iz inozemstva, ako si zdrav i nemas potrebu da pohodis bolnice i drzavne ustanove, onda mozes lijepo zivjeti u krugu obitelji i prijatelja istomisljenika, odlaziti u prirodu i uzivati u njenim ljepotama. Zivis u svome svijetu i ne zapazas, pritajenu mrznju medju narodima, teror i strah u ljudima.
Grad vrvi ljudima u svakom dobu dana, mladih je prepun, pitam se gdje ce se zaposliti, jer nista nije ostalo od industrije. Tuzna je slika - Cajavec, Jelsingrad, Incel, Kosmos...

A crkava na svakom koraku, nicu tamo gdje ih nikada nije bilo, u cijoj blizini nikada nije bilo pravoslavnih vjernika, a gdje ih naseljavaju, vjerovatno misleci da su ljudi glupi, pa ne razumiju zasto, ili ih uopce nije briga sto drugi narod misli o tomu. Ali nije im to dovoljno, vec ih grade na 20m od dzamija i groblja.

A ljudi? To je tek posebna prica. Da bi se postalo gradjaninom, treba puno vremena. Primitivizma je previse. Vidjelo se mnogo i zeli se dosta toga preslikati, ali se mnogo toga ne razumije, pa preslikano postaje svoja suprotnost.
Put od Gradiske do Banjaluke deprimira, jednako kao i cijeli Laus i neka gradska naselja, prejak je njihov dojam, da sam se boraveci u gradu osjecala kao da sam na jednom velikom vasaru. Kosmar!
Zato ja zavrsavam ove impresije okrenuvsi se Vrbasu i njegovim slapovima, vrbama nad njegovim modrim koritom, njegovoj vjecnosti, vjerujuci da ce svojom snagom i ljepotom zadiviti mnoge nase potomke i pricati o jednom ludom vremenu, kad su ljudi zaboravili kako njegovati i sacuvati ljubav u sebi.

Bit ce svjedokom onih poslije nas, koji ce to jednog dana uspjeti.
..... ..... .....

«Ima jedna modra rijeka
Siroka je duboka je
Sto godina siroka je
Tisuc ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmusa neprebolna
Valja nama preko rijeke»

izvadak iz 'Modre rijeke', Mak Dizdar

22 APRIL - DAN BANJALUKE

 

Dan Grada!

Dan kada su partizani 1945. godine oslobodili nas Grad od fasista.

Taj dan je uvijek bio nekako poseban.

Pocetak proljeca. Aleje olistale.

Behar posvuda.

Ulice ociscene. Baste uredjene. Cijece.

Okolna brda svojim beharom doticu centar.

Pioniri uvjezbavaju pjesmice.

Skolsko igraliste oprano smrkovima. Asfalt crn.

Razrednik Ibro nekako svecano ozbiljan.

Podigao obrve i uzdigao glavu.

Ruke u zadnjim dzepovima hlaca.

Cuti i nadgleda.

Taj je dan uvijek bio nekako poseban.

Ali taj dan 1963. godine, za mene najposebniji.

Pred odbornicima trebam predsjedniku Odbora Voji Mitrovu, ispred pionira Grada, cestitati dan Grada. Sedam dana ranije poceo sam uciti napamet tekst koji sam dobio.
Ja sam ga naucio vec prvi dan, ali sam to morao potvrditi pred nastavnicom i ljudima iz Prosvetnog, iz dana u dan u tih sedam dana i to po nekoliko puta. I sada znam tekst:
„Drugovi odbornici. Dozvolite da vama, narodnim odbornicima, grada Banjaluke, ispred pionira, cestitam 22. April, dan naseg lijepog grada...“
Moralo je to biti izgovoreno bez zamuckivanja i bez greske.
Taj dan, od ranog jutra nekakava lijepa nervoza.
Pripreme. Pitanja bezbroj. Kratke ili dugacke hlace?
Ako kratke-onda idu dokoljenice.
A one su tako zenske. To muskarci ne nose. Necu kratke!
Koju kosulju? Hoce li se vidjeti da mi je ova prevelika?
A kapa-bijela. Velika i ruzna. Pada do usiju.
Otkud sada ova bubuljica!? I to bas kod usne. Svi ce je vidjeti.
Kosa je dobra, zalizana.

Obicno nisam imao tremu ali me sve te pripreme ucinile nekako nervoznim.
Ali kad sam usao u salu i zakoracio prema bini, pracen briznim pogledina ljudi iz Pedagoskog zavoda, sve je to nestalo.
Svoj tekst sam izdeklamovao bez greske, kao da sam ga sam smislio bas tada.
I na kraju, iako mi je kapa pala i cak pokrila jedno uvo, cuo sam veliki aplauz u Sali Doma Kulture.

Sve je proslo dobro. A i kako bi drugacije! Jedino sto je drug predsjednik Vojo Mitrov tih dana bio bolestan, pa sam cvijece predao drugarici potpredsjednici Vidi Karabegovic. Ali to nije umanjilo moju radost i ponos.

Za 22. April i danas se u Gradu polazu vijenci na biste narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata. Tog dana se i danas na mali trg ispred Cajavecevog hotela okupe antifasisti Grada. Procitao sam da je program proslave slican onima koje smo nekada imali, sa atletskom i biciklistickom trkom ulicama grada, koncertima, recitalima... Sve kao nekad...Da li bas!? Meni na zalost nije.

Na dan Grada, 22. April, sjecam se i mog prijatelja i druga Ive Mazara, sina Drage, jednog od tri brata Mazara, tri Narodna heroja. Prije cetiri godine, nakon okupljanja i polaganja vijenaca, nakon susreta sa prosloscu, svjestan sadasnjosti i neizvjesne buducnosti, ranjene duse i narusenog zdravlja moj prijatelj i drug, moj Ivo nije izdrzao.

RANKO: OOUR "BARAKA" BANJALUCKO POLJE b.b. (2)

Sjedim ja kod direktora i slusam njegov monolog, kad nesto privuce njegovu, pa tako i moju paznju. Pred kapijom, a direktorova kancelarija je imala dobar pogled jer je on volio da zna ko i kada ulazi i izlazi, se parkirao najnoviji pezo. Iz auta izlazi covjek u tamnom odijelu, sa kravatom i besprijekorno uglacanim cipelama; preskacuci lokve ispred kapije, koje nikad nisu presusivale, zastade pred portirnicom, na kojoj je toga dana bio portir Vlado.
Uvijek u plisanom odijelu boje meda, Vlado koji nije volio uniformu, je bio Direktorov miljenik. Ostavljao je kako je director govorio “dobar utisak”. Samo sto je podigao slusalicu i spremao se da nesto kaze, Vlado je vec trcao prema kancelariji ostavljajuci covjeka da ceka. Kad je zadihan uletio u kancelariju i vidio nas na rastojanju, laknulo mu je. Nakon sto je Dule, poslovodja bravara, pridavio Direktora zbog nesporazuma oko povecanja plate, napravljen je dogovor da kad direktor digne slusalicu i suti, portir odma trci u njegovu kancelariju.
“Sta hoce onaj?” prodera se direktor na Vladu.
“Kaze da je zbog upraznjenog mjesta.”
“To je novi sekretar, dovedi ga ovamo!” Nije proslo ni sedam dana otkako je bravar Veno uletio na sastanak Radnickog Savjeta i sav uzbudjen se proderao: “Helekno sekretar!”; vec je bio objavljen oglas u Glasu i director je ocekivao prve kandidate.
Kad je drug iz pezoa napokon dosao do kancelarije director ga je docekao na vratima. Ispostavilo se da je Zilijen, tako se predstavio, a pravo ime mu je bilo Zivko, dosao zbog upraznjenog radnog mjesta cistaca kruga. Direktor je odma naredio da ga prime i to obrazlozio: “Vidis kako je cist i uredan, ima iskustvo iz Francuske, a tamo nema zajebancije. Kakav ce nam tek krug biti!? Takve mi ljude trebamo inzinjeru.”

Vec slijedeci dan je Zilijen dosao na posao, parkirao pezoa preko puta kapije, presvukao se iz odijela u radni kombinezon, koji je imao natpis neke francuske firme, a zatim uredno okacio odijelo na vjesalicu u autu. Dobio je Zilijen alat, metlu i lopatu i prvi dan se mogao vidjeti kako hoda po krugu preduzeca i upoznaje se sa radnim mjestom. Slijedeci dan je nastavio hodati okolo, onda bi se naslonio na lopatu i satima posmatrao sta se oko njega dogadja; i tako svaki dan. ali krug nije meo niti je sta radio. Samo se smjeskao i na pitanje: “Kako ide Zilijen?” bi spremno odgovarao: “Ko pisca sefe, mersi.” Ili na: “Kako si Zilijen?” “Nikad bolje, mersi”.
Prolazili su dani, prituzbe, zatim prva disciplinsaka, pa druga pred iskljucenje i na kraju kad je direktor izgubio strpljenje, pozove ga da mu licno da otkaz. Nije direktor stigao da “a” kaze a Zilijen mu je vec izdeklamovao da zna da nisu sa njim sretni i da bi volili da on ode, pa je zato nasao posao u drugom preduzecu za koje mu treba preporuka. Pri tome je poturio direktoru pod nos vec sastavljeno pismo koje je ovaj sretan da ga se rijesio spremno potpisao i pozelio mu srecu. Kad se sutradan Zilijen opet pojavio, director je mislio da je to neki nesporazum. Poslije nekoliko dana ga je pozvao a ovaj mu rekao da nije primljen u ono drugo preduzece. Direktor nije imao izbora, rekao je portiru da ga vise ne pusta u preduzece. Tako mi Zilijena vise nismo vidjeli.
Poslije nekih godinu dvije u preduzece dolazi pismo od Pravobranioca Samoupravljanja da ga director posjeti. Na pitanje, zasto je Zivko otpusten, director je izvadio cijeli dosije, izjave poslovodja, disciplinske, opomene, opomenu pred iskljucenje i sve to iznio na uvid. Pravobranilac to nije ni pogledao nego je izvadio list papira i upitao: “Jeli ovo vas potpis?” Odlukom Pravobranioca Zivku je sve bilo isplaceno, cak i viskovi koje je OOUR u medjuvremenu podijelio. Nisam bio tamo ali sam siguran da je na pitanje, ima li primjedbi Zivko rekao: “Ma jok, mersi!”

RANKO: OOUR "BARAKA" BANJALUCKO POLJE b.b. (1)

Kad je komercijalac Iljo doveo musteriju da mu pokaze progres njegovog posla i nasao Relju kako, na jastuku koji je donio od kuce, spava na crtacem stolu i ovaj naglo probudjen, jos sa brazdama od jastuka, zarez’o na Iliju sto ga budi za vrijeme pauze, znao sam sta mi se sprema. Po obicaju je Bajo dolio ulje na vatru: “Dumara, vec te vidim kod direktora na kafi!”
Nije proslo ni pola sata, toliko je otprilike trebalo u nasem malom kolektivu, da vjest ode do direktora Munevera i ko boomerang se vrati nazad, a normirac Taba, bivsi pouzdani centarhalf BSKa, je sav zadihan uletio na vrata pripreme i proderao se: “Inzinjeru zove te Direktor!” Sa masinske strane, u istom trenutku, nekoliko glava poviri iza crtacih tabli. “Sta je zicari, samo sranje pravite!” zapista Bude i zasmija se. U raji poznat kao vozac Ljube Trube, sa ogromnim stomakom koji bi se, kad se smijao, nekontrolisano tresao, naocalima cija su stakla izgledala ko dna pivskih boca i tri zuba sto su mu u glavi ostala izgledao je k’o ogromna beba sa naocalima za ronjenje.
Na krugu, pred samim ulazom u upravu, varilac Skaja je imao strateski poredane kandelabere tako da niko ne moze uci u kancelarije dok on ne prestane variti, uz uvjek spreman komentar: “Sefe, pazi da ne zapnes na ovu moju elektroniku!” Kad sam naisao, iskezio se: “Postovanje inzinjeru; sta cujem da se oni tvoji tamo zajebaju, dok mi radnickaj klasa ovdje crncimo!?” Skaja Dzumhur, raja od Crne Kuce, je posebno bio dobar prema meni odkad sam mu bio zirant, a svi ga drugi odbili, za kredit za knjige. Kad sam mu potpisao i on pokupio papire, nagnuo mi se na uho i u povjerenju, da niko ne cuje, rekao: “Ma kakve knjige, to cu ja popit’.”
Kod direktora je vec bio Djemo, poslovodja elektro radione. Djemo je je bio dobar covo, stanovao je u Novoseliji k’o i vecina zaposlenih, a kad bi malo popio i okurazio se, prijetio je da ce otici kod direktora i napraviti dar-mar. Radnici su ga stisavali, bojeci se ne za direktora nego za njega samoga, a on je uporno stezao sake prijeteci kroz zrak u pravcu direktorove kancelarije. Sada, skroz trijezan, je stajao skruseno dok ga je Munever grilovao zbog jucerasnjeg boks meca izmedju bravara Pale i magazionera Goge.
Pala, bivsi bokser Slavije, je imao jedva pedesetak kila, a Gogo makar osamdest vise, su boksovali za opkladu u krugu preduzeca, izmedju dva reda baraka. Boksalo se sa bravarskim rukavicama, a mec se zavrsio nerjeseno jer Pala nije mogao da dokuci Gogu, a ovaj poslije tri minute vrteci se u krug se toliko umorio da nije mogao vise da drzi gard. Borba je na kraju zavrsena Goginim rijecima: “Ma ne mozes mi nista!” U krugu se toliko navijalo da su u okolnim preduzecima mislili da se nesto desava u Sportskoj Dvorani na drugom kraju Banjaluckog Polja.
Kad sam usao u direktorovu kancelariju Djemo se naglo uspravio i promijenio drzanje a direktor ga je otpustio sa: “Nastavicemo mi jos.” Na vratima mi je Djemo znacajno namigno i rekao sapatom, da se moglo jasno cuti na dvadeset metara: “Ma ne moze on meni pero odbiti.” Direktor je to kasnije prokomentarisao: “Vidis ti s kim ja radim; da nije mene djeca bi im gola i bosa hodala po Seheru.”…

BRUJA: BRAZILCI U PRIGLAVCIMA

Ljeto 1962

Juna 1962 godine, Čile je bio organizator SP u fudbalu. Brazil, najbolji, najatraktivniji i prvak svjeta, sa Peleom, Garinčom, Zagalom, Didom, Vavom i kompanijom. Samo mjesec dana poslije, opijeni fudbalom i četvrtim mjestom Jugoslavije, na tom SP, u julu 1962 godine u Banjaluci je organizovan turnir u malom fudbalu.
Spektakl je održan, na rukometnom stadionu Borca, na crnoj šljaci i pred prepunim trebinama, koje su mogle da prime možda negdje oko tri hiljade gledaoca. Kad kažem spektakl, onda moram napomenuti, da je turnir trajao nekih petnestak dana, jer je bilo prijavljeno dosta ekipa, a poneke i sa čudnim i smješnim imenima, šege radi. "Alibaba i četres hajduka", "Udri pa bježi",itd. Bilo je i nekih ekipa, koje su se htjele prošvercati pod čudnim imenima, "Cimtespr" ili "Rimti tuki za hou", al to nije prošlo, jer je organizator angažovao najbolje svjetske lingviste, koje su to odmah spriječili.
Prijavila se i ekipa po imenu "Brazil". Skupljena i sastavljena s brda s dola, od svih Roma tadešnjeg "Veselog brijega", svojom pojavom i ponašanjem u mnogome su i potsjećali na tamnopute brazilce. Nošeni, bodrenjem publike, i uz malu pomoć sudija, Brazil je dogurao do finala.
Finalna utakmica je odigrana pred prepunim stadionom, rukometnog stadiona Borac. Ambijent paklen, pravi juznoamerički, a igra se "totalni fudbal", što bi rekao mudri Miljan Miljanić, totalni fudbal, mnogo godina ranije, prije nego se pojavio Ajaks. Sjevale su varnice, sa svih strana. Napadački fudbal, bez kalkulisanja, pa kome opanci, kome obojci. Brazilci nedisciplinovani, a svi u priglavcima. Niko nikog ne sljivi, pa ni trenera, svi bi da igraju, pa u jednom trenutku utakmicu igraju sa jednim ili dva igrača viška. Niko neće da izadje i da bude zamjenjen. Piblika urla od smjeha. Smješnih momenata na pretek. Fudbalska komedija. Publika je došla na svoje. Balkoni obližnjih zgrada pretrpani,okićeni kao grozdovi, a mašinovodja lokomotive voza koji ulazi u željezničku stanicu piskom pozdravlja spektakl. Nezaboravno banjalučko predvečerje.
Brazil je pobjedio, ne sjećam se razultata, al se sjećam da se taj dogadjaj danima prepričavao u Banjaluci. Ostala je ljepa tradicija i turnir koji je ostao za pamćenje.
Eto tako se Banjaluka zabavljala kad sam ja bio mali dečkic i tek u školu išao.

Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=DrBLqp-s__o

MARIO: VOZNI RED ZA BOSANSKU GRADISKU

Ovih dana kada se ubrzano gradi autoput Banjaluka – Gradiška i kada se pred izbore što je uobičajeno o njemu nešto više priča, naišao sam na reprint izdanje Voznog reda za grad Bosansku Gradišku iz 1909. godine. U prevozu fijakerom iz B.Gradiške čak do Banjaluke navedene su i udaljenosti za međustanice (prometna pristaništa) u kilometrima (klm): Okretalo, Windthorst srednji - crkva, Brenzinger - stara karaula, Šibić han, Arnaut han (Josefsburg), Rudolfstahl birtija Marton, Laktaši Ilidže, Klašnice, Dragočaj... Tako se „za tamo“ (48 klm) plaćalo 14 Kruna, a „za tamo i nazad“ 18 Kruna ('Kočijaš obavezan je putnika za povratak pričekati, a da ga je potonji o tome za vrijeme vožnje obavijestio'). Vozni red je napisan paralelno ćirilicom i latinicom.

********

Mario se nece ljutiti ako ovome dodam filmski zapis Banjaluke iz ranih 40-tih godina proslog vijeka, koji sam upravo dobio.

RANKO: SJECANJE NA PROSLAVU VELIKE GOSPE

To jutro su crkvena zvona, koja redovno 15. augusta svake godine najavljuju proslavu, zatekla vecinu mjestana vec budnih, uzbudjeno pripremajuci svecanu odoru. Poslije obavezne posjete jutarnjoj misi i crkvene procesije sa Gospinim kipom kroz mjesto, posjetilo se groblje na vrhu brda i odala pocast mrtvima, a zatim potamanile silne: dagnje, zabe, jegulje, liske, cipoli i sve one divne stvari koje im je Neretva podarila. Poslije, u kasno poslije podne, kad je jara malo uminula, jos bunovne od popodnevne sieste, vecina zena se smjestila po klupama u hladu gradskog parka, dozivajuci djecu koja okolo trce sa sladoledima u rukama. Osim nekoliko prodavaca i par staraca koji su sa stapom u ruci klecajuci zurili preko trga u pravcu pjace skoro da i nije bilo muskaraca.

Na pjaci guzva. Poveca grupa ljudi i djece se guraju i glasno komentarisu. U sred grupe stoji visok covjek u mornarskoj majici i sa kapetanskom kapom na glavi. Pored njega seljak, drzi na uzdi magarca sa crvenom maramom oko vrata a do njih covjeculjak, jedva visi od magarca, u izblijedeloj sivo plavoj majici bez rukava. “Postovani dame i gospodo, danas imate vidjeti, za samo pet banki, borbu izmedju Mate i Dise! Covik protiv tovara, ko ce pobiditi, pitam ja vas?” deklamuje visoki u mornarskoj majici. Plavi, Mate, napeo misice i sepuri se, povremeno gledajuci protivnika. Crveni, Diso, stoji sasvim nezainteresovan, ko da je to vec mnogo puta dozivio, samo ponekad trepne. Okolo trckara momcic sa torbicom oko vrata i naplacuje ulaz. Neko iz publike prilazi Disi, pipa mu koljena i odmahuje glavom: “Ma ‘judi, bestija je to… nima Mate sanse!” Mate se jos vise napreze a visoki u mornarskom se okrece okolo i nestrpljivo pita: “Dite, jesu svi ovdi, da pocnemo?” Napokon visoki daje znak za pocetak.

Publika se razmice, Mate obilazi okolo, mjerka protivnika, Diso ni da trepne. Mate zastaje ispred i gleda Disu pravo u oci.
Cuju se povici: “Ajde Mate, osvitli nam obraz!” Mate, stisnutih pesnica, zauzima gard fiksirajuci protivnika. Odjednom sijevnu lijeva saka i pogodi Disu u celo. Ovaj zacudjeno, ko da je ocekivao desnicu, ni da trepne, samo se lagano zaljulja, kleknu na koljena a onda strovali na stranu i zatvori oci.

U publici muk. Seljak sa nevjericom gleda, a onda zakuka: “Judi, ubi mi tovara…ubi Disu!” Mate jos jednom pogleda u protivnika i kad je bio siguran da je borba zavrsena, okrenu se i poce da se udaljava, pracen obozavaocima koji su ga tapsalii po ramenu.

“Dite” i visoki su se vec izgubili, kad je publika pocela razocarano da se razilazi. Na kraju na pjaci ostade samo nekoliko znatizeljnika i seljak koji je molio gledajuci u nebo. “Velika Gospe, Majko Bozija vrati mi Disu!” tuzno je odjekivao njegovi vapaji dok se i posljednji gledaoci razilazili a samo nekoliko djece ostadose radozanalo gledajuci u nepokretno Disino tijelo. U jednom momentu, kao da je cekao da se svijet razidje, Diso otvori oko, zatrepta, zatrese glavom, napravi pokusaj da se digne, a onda opet strovali nazad. Tek iz drugog pokusaja, kad ga neko zali vodom, dize se na koljena a onda i nesigurno na noge. Seljak pogleda okolo, pa kad vidje jos nekoliko radoznalih ociju, pogleda u nebo: “Moja Gospe, hvala ti!”

Neko vrijeme su tako stajali, a kad seljak i Diso na nesigurnim nogama krenuse, neko zapljeska. U to se u daljini, negdje od Duvanske Stanice, zacu pleh muzika, djeca potrcase na tu stranu i pjaca zacas opusti.

PROLJETNI HERCEGOVACKI SUSRETI (POSLAO ANGEL)

Vjetrovi saradnje, na odusevljenje svih ljudi dobre volje, zahvataju polako ali sigurno "zapadni Balkan".

KOGA HARIS ZASTUPA?

IMA LI NADE!?

DRAGI BOG CE ZNATI!

SLIKA NASA BANJALUCKA

Ne vrti se sve oko Parkica u nasoj Banjaluci, postoji i veliki park nazvan po (doktoru) Mladenu Stojanovicu.
Nekada smo tu dovodili djecu na ljuljacke, na tenis...
Slike tog parka bez komentara mi je poslao Mario, a ja pomjerio glavu malo desno i vidim okupljene ljude s transparentima...

Ekonomski ugrozeni ljudi... Ne tako, vec... Sacica ekonomski unistenih, zgazenih, obespravljenih se sprema za protest pred zgradom Vlade...Ostali... Sta rade ostali? Zadovoljni? Predali se? Bez nade?
U pozadini nova velika palata u staklu. Ne, nije Vlada. Ali jeste Vladina Radio i Televizija. Simbol vlasti i 'nezavisnog' informisanja. Simbol do simbola. Jedan do drugoga. Vezani pupcanom vrpcom. Pitam se ima li i podzemni tunel, da informacije ne kasne i ne kisnu. Da ih vjetar ne odnese gdje ne treba.
Hoce li ovi demostranti ista promijeniti? Hoce li se njihov zivot popraviti?
Za koga li ce oni, a i oni koji nisu tu, glasati kad dodje do glasanja?
"Svako za svoga" kao i do sada!? Da li bas...?
Ja nisam odavde... Ja ne znam.
Znate li vi?

BRUJA: DIRECTOR

Jedno ljetno suncano popodne, al svjez dan u gradu Sadburiju, na sjeveru Kanade. Setam ulicom sa suprugom, u gradu gdje smo zivjeli dvije godine. Pricamo i ne obracamo paznju, na zenu i djevojcicu oko desetak godina staru, sto nam dolaze u susret. U trenutku mimoilazenja curica iskoraci korak u stranu i zamahnu sakom meni u lice. Izmaknuh se refleksno i ona me udari po prsima. Zena se pocinje izvinjavati i opravdavati da je mala dusevni bolesnik. Prihvatih izvinjenje, al mi ipak nešto nije jasno.

Na ulicama Banjaluke, pedesetih i sesdesetih ste mogli sresti: Jozu, Viktora, Mujicu, Direktora, al se nikad nije desilo da je neko od njih napao bilo kojeg Banjalucanina, a pogotovo djete ili stariju osobu.

* * *

Nikad nisam mogao da odredim koliko je Direktor star, a pamtim ga kao vjecnost, od kako znam za sebe, jos iz vremena kad sam kao djecarac lutajuci po banjaluckim ulicama, za vrelih ljetnih dana, onako bosonog i samo u crnim fiskulturnim gacicam, preplanuo od ljetnog sunca, kao i sva druga banjalucka djecurlija, iz radoznalosti odlazio bez znanja matere, na "Banjalucko polje", do Vrbanje i preko Vrbasa.

Suvonjav, guste, crne, cetkaste kose, sa sivom kapom na glavi, za jedan broj vecom nego sto mu pase, na kojoj je iznad crnog plasticnog siljta bila zakacena jajolika mesingana plocica, sa izgraviranim natpisom "Nosac", te sa tamno-sivom bluzom, reklo be se uniformom. Vidjao sam ga, kako tegli svoja teska ili se meni samo cinilo da su tako teska kolica, jer je Direktpr bio mrsav nejacak, kolica sa rastocenim drvenim tockovima, okovanim sinjom, koja su rondala i svuda po banjaluckim ulicama pravila buku, natovarena koferima, iz pravca zeljenzicke stanice, ponekad vrecom kupusa, kromipra ili cega ne sve jos, sto su nakupovale domacice na pijaci. Vukao je kolica, svuda po gradu, a njegova krhka fizicka pojava plijenila je paznju fakina. Uvjek pracen ruganjem, i dobacivanjem derana, koji su mu nekad prilazili izivljavajuci se, udaranjem taceve ili cvoke, na sta je on jadnik zapomagao i plakao, pokrivajuci glavu, onom slobodnom rukom, kojom nije vukao kolica. Siromah, nikog nije dirao, a njega su svi zadirkivali i udarali po glavi, cinivsi mu strasnu nepravdu. Uvjek sam se pitao, "zasto su takvi prema njemu?"

Godine su prolazile, Banjaluka i ja smo rasli, a Direktor je sve to vrijeme vukao svoja kolica i uvjek bio isti, onakav kakvog ga znam, od prvog dana, kao da je vrijeme za njega stalo, kao da nije stario. Nista o njemu nisam znao, a ponajmanje kako se zove, gdje stanuje, ko su mu roditelji, ili koliko ima godina, ali sve do jednog kisnog, sumornog, popodneva, kad sam na utakmici Borca ipak saznao nesto vise o Direktoru.
Na istocnim trebinama "Gradskog stadiona", raja navija, a odnekud naidje Direktor. Odmah se skupila grupica derana i pocela ga zadirkivati, udarati taceve i cvoke. On jadnik place, pokrivajuci dlanovima glavu, a publika mu se smije, jer im je zabavno.
-Ostavi ga, sta ga diras!- izdera se netko iz publike, sa trebina, krupnim muskim glasom.
Odjednom, sve utihnu i svi kao ukopani i paralizovani, zastadose. Bio je to sredovjecan covjek, pedesetak godina star, sa crvenom kravatom, bjelom kosuljom i crnim ispeglanim odjelom na sebi, crnih gustih obrva, cetkaste kratke kose, ovalnog lica. Nije trebalo pitati, "ko je to?". Bio je to glavom i bradom Direktorov otac, na kog je Direktor licio, kao jaje na jaje. Iz njegovog ocajnickog krika, moglo se dobro prepoznati spremnost covjeka, da ga brani. Nije se postidio i sakrio.
-Prodji slobodno!- dobacio je Diretkoru.
Svi su zacutali, svi su bili duboko postidjeni i ja sam se osjecao tako i niko nista na trebinama nije govorio, a utakmica, tog casa nikog nije zanimala.
Pocetkom osamdesetih, mnogo godina kasnije, moja susjeda koja je radila u Vrapcu, zapita me:
-Da li poznajes Direktora?
-Da poznajem ga, iz vidjenja,- rekoh joj
-On je sad kod nas, na ljecenju,- dodade ona.
Ispricah joj istu ovu pricu, koju sam i Vama ispricao, o nasem Direktoru, koji je godinama radio vrijedno, bas kao mrav, a mrava nikad nije zgazio.

Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=yXhVt9Yldxs

MARIJAN BENES: SVADJALICE (POSLAO BOCO)

Ako netko, napiše ovakve stihove, na jeziku samo nama znanom, neka se šampion zove i prijatelj sa dušom ranjenom. Konobo cijela, Marijan vam peva iz grla bijela.(Boco)
SVAĐALICE
Svađali se rakija i vino,
ko je jači,
ko je veća sila
i kolika je moć
njihovih promila.

Vino kaže:
Mene piju po tri dana,
bili gladni bili siti,
pa i kad me se napiju,
opet bi me htjeli piti.

Rakija će:
Ajde more...
od mene se najpre kreće,
pijani su i veseli
nakon ture treće.

Ti ljudima
razotkrivaš dušu,
svatko tako kaže,
jer kad nekom
protekneš kroz gušu,
ne umije da slaže.

Vino:
Istina, da u meni je istina,
al,kad tebe piju,
onda se od sramote
od komšija kriju.

I presudi “Knjaz Miloš”voda:
Dobro,
Pa neka tako vam bude:
Svi pametni mene piju,
a vas piju lude.

Marijan Beneš

SLIKA I PRILIKA

Pricam jutros sa svojom sestricnom Sladjom, koja je redovni citalac i jos redovniji kriticar bloga. Ona se inace „nikada nece javiti“ na blog. I pita mene moja Sladja zasto sam postavio svoju sliku na kojoj mi je frizura „k'o u policajca“. Ona mene tako casti jos od kada sam, sretan sto to jos uvijek mogu, poceo eksperimentisati sa frizurama. I nije to sve. I Biljana joj se u tome pridruzila. I kad god namjestim svoju frizuru onako kako se meni svidja, ili sam „kao milicioner“ ili, gluvo bilo, “k'o karadzic“, ali ne Vuk, vec onaj razbaruseni iz Haga.

Evo zato sam, da bih zadovoljio moje dvije najvece kriticarke, pronasao sliku na kojoj je frizura koja ce im se, nadam se, svidjeti. Jel' valja sada!?
--------------------------------
Evo danas sam nasao jednu noviju.

NATASA: NINE

Ljeto je, sredina jula, prijateljica i ja, obje studentice druge godine, ljetujemo u Segetu. Moji su te godine trebali doci u augustu. Jednog dana u dogovoru s prijateljima odosmo camcem do Drvenika, na Krknjaše, prelijepo mjesto za kupanje; more cisto, cini se dno mozes dohvatiti stopalom, a duboko je najmanje 5m. Nakon uzivanja u plivanju i suncanju, vracamo se kuci. Pitaju nas domacini dok smo prolazili tik uz vanjsku, juznu stranu poluotoka Vinišće, zelimo li upoznati naseg Robinsona Crusoe. Mi u nedoumici, ne znamo sale li se ili govore istinu. Nisu se salili, i mi odmah pristale.
Pretpostavljam da nas je ugledao iz svoje kolibe, pa se spustio do mora da nas pozdravi.
Tako sam upoznala Ninu.
Tesko mu je bilo odrediti godine, oko 60, mozda se i varam, lice izborano od sunca, soli i vjetra cini ga starijim. Duga svijetla prorijedjena kosa dobro prosarana sjedinama uljepljena od soli, sijeda brada ocito sisana uokviruje lice, zubi svi na broju, zdravi, oci macje, prodorne, mrsav, bolje reci zilav, nema ni grama sala, kost i misici, srednje visine, preplanuo, gol do pojasa, samo u tankim pozutjelim od sunca lanenim hlacama do listova, vezanim konopcem, bez dugmadi na rasporku, pa moras dobro paziti da ne spustas pogled nize od pojasa, a on se razmahao rukama, brzih je kretnji, a rasporak malo, malo pa zijevne. Ozbiljne, ne znamo s kime imamo posla, neprirodno ukocene jer treba strogo kontrolirati pogled. Na nogama mu «holandske» zatvorene drvene klompe, skakuce on s njima po skrapama, govori nesto o svojoj brodici, koja je bila zaklonjena nabacanim gromadama kamena, zasticena od valova, pa ju nismo ni vidjeli dok se nismo priblizili obali. Nas dvije kao da smo zaboravile hodati, ljuljamo se tamo-amo i jedva odrzavamo ravnotezu. Hodamo po ostrom kamenju, nigdje prostora da stanes cijelim stopalom, noge se izvrcu u japankama. Do tog mjesta moze se doci samo od mora. Preko kopna ima 10km makije i drace, nigdje staze, pa ni kozje. Nitko tuda ne prolazi, nema razloga ici tom pustosi i strahovati od poskoka.
Danas sasvim druga slika, poluotok umrezen cestom i stazama, prepun vikendica.
Mirisi smilje i jos nekakvo aromaticno bilje, ali ne znam koje, razni se mirisi izmjesali, nadrazuju nosnice, ali opojan miris smilja prepoznajem. Pitamo ga jeli mu daleko kuca, kaze nije, desetak minuta «uzgor», a kaze i da mu je rodila smokva i pita - hocemo li s njime do kolibe. Hocemo – kazemo, ogladnjele na moru, obje volimo smokve, ali jos vise znatizeljne vidjeti gdje i kako zivi nas Robinson. Ostali nisu htjeli poci, ostadose da se jos malo kupaju, kao da im nije bilo dosta punih osam sati na Krknjašima. Krenule mi tako za njim, a on skakuce kao jarac, jedva ga stizemo, uspuhale se, isrpljene od plivanja, sunca i pentranja uskom stazom punom kamenja, drace do koljena i strahom od zmija. Ali vrijedilo je, smokava divnih, zrelih puno stablo, slatke kao med. Vidjesmo mu kucu, malu kamenu, pokrivenu tankim kamenim plocama, jedna prostorija, drven krevet, stol i stolica i ognjiste. U njoj zivi od svoje tridesete. Ispred kuce kamenje poravnato, lijep malen trijem, a kucu zaklanja smokva i maslina, malo dalje bajama. Pogled ocaravajuci na pucinu i otoke. A ima i kozu, kokoske, macku. Napravio malu gustirnu. Kao da njemu treba puno vode, samo za pice, kupaonica mu je more. Hrani se ribom, jajima, kozjim mlijekom, smokvama, kupinama. Pametan je, zna sto mu treba. Pretpostavljam da mu dobri ljudi donesu koju vrecu krumpira i brasna.
Sve ne vjerujemo da se to nama dogadja, da ne sanjamo.
Nine sutljiv, ozbiljan, kratko odgovara. Ne znas jeli mu drago sto smo tu s njime, ili nije. Ne usudimo se previse ga zapitkivati, rijetko je s ljudima, nikad se ne zna sto mozemo pogresno reci, naljutiti ga ili povrijediti, a cini se da mu nije ni pravo odgovarati zenama. Nismo se dugo zadrzale, krenule nazad, nizbrdo, ali to je jos teze po kamenjaru, pustamo ga opet ispred nas iako sada znamo put. Vjerujemo da njega nece iznenaditi zmije. Tako mi iza njega, kad on iznenada skrenu na desno na jos uzi put, mi za njim.
Ipak - Kud ce te to šjor Nine? Nismo tom stazom dosle – velimo mi njemu u nekakvom strahu. Svasta nam se mota u glavi.
A iđen pišat – rece on nama, a mi u nevjerici, jesmo li to dobro cule, nikada nam nitko takvo sto nije rekao, obicno kazu – idem u toalet, WC, moram na jedno mjesto, samo najblizima kazemo da idemo piškiti – i mi zagrebacke «gospodične» ostasmo zatecene i bez rijeci. Okrenusmo se brzo, pa nazad na poznatu stazu, neugodno nam je, ne znamo sto jos mozemo ocekivati, a ne usudjujemo se predaleko same. Staza uska, ne mozes prolaziti da se ne oceses o dracu, nit mozes vidjeti sto se u njoj krije, a para nam bose i gole noge. Umiremo od straha da to bockanje nije od kakvog pauka ili zmije. Da smo barem u dugim hlacama, a mi u bermudama, tko bi ocekivao da cemo se naci na takvom bespucu.
Srecom prikljuci se on ubrzo nama, kao da nista neugodnog nije bilo, te konacno dodjosmo do nasih.
Oprostismo se od Nine, a on odmah odskakuta u svoj raj.
Tek uvecer nakon tusiranja i vecere nas dvije se opustile i pocele smijati do suza i zakljucile da je dan bio lijep i neobican.
Interesantno, nitko nam o njemu nije znao nesto vise reci.
Sto ga je okrenulo takvom zivotu ostala je tajna.
Desetak godina kasnije sasvim slucajno sam doznala da je umro.

I da ne bi Rankovog Radosava, ostao bi taj dogadjaj duboko potisnut, mozda i zaboravljen.
Bilo bi steta, zbog Nine.

DOBRO JUTRO, DRUGARI

Nekada davno, Radio Banjaluka je otpocela emitovanje jutarnjeg programa.

Prva ekipa: Ivo M., Milanka T. i Zeljko S.

Uskoro, ekipa je pojacana malim Dadom,

Zeljinim sinom koji je vodio veoma popularnu rubriku:

„Dobro jutro, drugari“.

Ivo i Milanka, vise nisu s nama.

Dok Zeljo i danas plovi svojim snovima,

Dado mazi svog ljubimca na Tajvanu.

RANKO:SJECANJE NA MILUSE (2)

Pocinje se smrkavati. Ja se zabrinuo, pitam covjeka iz radnje gdje da prespavam. Kaze mi: “Pitaj Radosava, njegova je kuca blizu.” Pogledam, zakukuljena prilika, okruzena ovcama, izvlaci vodu iz catrnje. Dodjem do njega i pitam da prespavam u njegovoj stali. Slaze se, po pogledu njegovih razrokih ociju vidim da mu je drago. Dok idemo prema kuci, ne pricamo mnogo, samo Radosav ponekad zazvizdi polako navodeci brave prema kuci. Dolazimo do kamene kuce sa crvenim crijepom. Sa strane je kamenom ozidan tor u koji utjeruje ovce, a goveda i konja u prizemlje kuce. Pitam ga gdje on stanuje, a on mi ponosno kaze da ima jos dvije kuce i da stanuje sa majkom i sestrama, nedaleko, pored caste.

Prilazimo sa zadnje strane i penjemo stepenicama do cetvrtastih drvena vrata, vise prozora, na tavan. Pun nedavno pokosenog sijena tavan mirise na vrijesak i druge ljekovite trave hercegovackog krsa. Prostirem satorsko krilo u sijeno, izuvam se i odmah se svaljujem. Radosav se bez rijeci izgubi i ostavi me samog. Negdje u sijenu se cuju misevi, ciju idilu sam narusio. Gladan sam ali je umor jaci od mene. Budi me komesanje goveda ispod mene. Cuje se zvuk muze i dobovanje mlijeka u praznu kantu. Otvaram oci i vidim Radosava, sjedi na drvenom ramu prozora i gleda me.
“Poslala ti je majka varenike, mladog kajmaka i torotana”, kaze mi gledajuci pred sebe. Tek tada vidim prostrto sareno vuneno cebence a na njemu dva mala canka sa poklopcima, loncic sa mlijekom, komad crnog kruha i suve bravetine. Pored hrane uredno slozene neofarbane vunene carape. "To ti je da promjenis, te tvoje su se usmrdjele”. Pogledam u moje noge u carapama i sjetim se Jovana sa Cemerna koji mi, kad sam se izuo da udjem u njegovu kucu, rece: “Kod tebe student prljavije carape od cipela”. Sta mogu, cipele mi propustaju, a carape stalno mokre. Dok jedem, Radosav pali lampu i pita: “Oces da ti uberem glavicu luka?” “Neka ne treba Radosave, hvala ti.”

Kad sam zavrsio sa jelom, pozovem ga unutra i on udje i sjede pored mene. Sada kad nema onu kabanicu, presvucen u cistu sivu kosulju, zalizane plave kose, izgleda sasvim drugacije. Da mu nije onog jednog oka koje je nekako ukoceno gledalo na stranu bio bi cak i zgodan. Pita me odakle sam. Kazem mu da sam student iz Sarajeva. I on je bio u Sarajevu, u bolnici. Prica mi kako je nasao minu, zaostalu u ratu, koji mu je ubila rodjaka a njega nagrdila. Vodili su ga u Dubrovnik u bolnicu, ali nisu imali para da tamo dugo ostane. Otac mu je onda otisao u Austriju i cijela kuca sa majkom i sestrama je spala na njega. Poslije je otac donio pare da moze da ode u Sarajevo. Tamo su htjeli da mu izvade oko, ali otac nije htjeo potpisati. U bolnici se zaljubio u medicinsku sestru i to mu je jedina ljubav. Pitam ga, koliko je imao godina. Kaze mi, petnaest. Poslije ga nisu primili u vojsku i sada ne moze da se ozeni. Prica kako je u Milusama fino zimi, kad nema mnogo posla i navece se ide na sijela. On prati mladje sestre i sjedi sa muskima.
“Joj sto bi ti to volio, ono kad mlade i stare cure …znas ono kad pjevaju…?
“Stvarno ne znam Radosave.”
“Znas, mlade prvo pjevaju onda stare odgovaraju… Smijemo se ko ludi."
Vani opet pocinje da pada kisa i dobuje po crijepu…
Budim se, svanulo je, a i kisa prestala. Goveda se dole ne cuju, pogledam nema ni ovaca. Radosav je sigurno vec negdje u brdima. Polako se spremim, obucem nove carape, jedini trag da je Radosav sinoc tu bio. Ispred Obradove gostione zaustavljam autobus za Dubrovnik. Uskoro prolazimo znak sa prekrizenim “Miluse”. Pored caste, u kamenjaru, cobanice okruzene ovcama pletu carape i stidljivo, ispod oka, gledaju prema autobusu. Meni pred ocima slika zime i seoskog sjela.
Sa jedne strane mlade cure uglas pjevaju:
“Idu dani rastu si.., udacu se j... mi se.”
Starije im ne ostaju duzne:
“Prosli dani pale si.., ne udah se j... mi se."

BRUJA: MAGO

zima 1958 godina

Hladnih decembarskih dana kada se Aleja zabjeli, a lipe okite bjelim snježnim plastom, snjeg zapada i zabjeli planinske predjele banjalučkog zaledja, Manjaču, Bronzani majdan, Kočićevo Zmijanje, stočari su polazili na dalek put, prema Ljevča polju.
Kretajući se dolinom Vrbasa, nastojali su svoja stada ovaca sprovesti najbližim putem u ravnicu, gdje je ispaša bolja, bogatija i gdje snijeg nije toliko visok, kao u planinskim predjelima, a zime su blaže. Kretanjem od Gornjeg šehera te pravcem sjevera, prolazili su ulicom Vase Pelagića i Alejom JNA.
Dogadjalo se da u naše dvorište zaluta poneka ovca, odvojivši se od stada, koje je na raskršću Pelagićeve i Aleje zaustavljalo cjeli saobracaj.
Na čelu stada uvjek je dominirao ovan predvodnik, nosivsi ispod svog runa veliku pastirsku tajnu, sa velikim limenim zvonom oko vrata, čini mi se većim nego zvona u zvoniku pravoslavne crkve, koje smo mi klinci iz Aleje krišom povlačeći za konopac u drvenom tornju, znali zaljuljati da zvone.
Tjerajući stado ispred sebe i uvjek po dvojica ili trojica, pastiri su karakterističnim frktanjem usana i zviždanjem komunicirali sa ovčarskim psima. Džukele su po frekvenciji zvižduka, znale sa koje strane da potjeraju ovce. Ispruženog jezika, trčakarale su pokraj stada, motreći na ovce i povremeno zastajkujući osvrtale na pastire, očekujuci nova upustva.
Neobrijani, sa ovčijim gunjevima, te obaveznim sjekiricom okačenim o torbu, pastiri su djelovali grubo. Obično bi nosili u ruci malo tek ojagnjeno jagnje, da bi ga poštedjeli napornog puta i grijali da ne ozebe. Reklo bi se nježni i osjecajni ljudi, ali bolji poznavaoci su tvrdili upravo suprotno, da su pastiri zaguljeni i tvrdoglavi ljudi, preke naravi, te da nije baš bilo uputno stati im na put, ako su imali namjeru proći preko nečije njive posijane pšenicom, ili proći kroz nečiju avliju.
Na začelju stada, obavezna logistika, i magarac, koji je sa metar naslaganih stvari na samaru iznad njega, teglio cjelokupnu opremu pastira i stada. Više je ličio na novogodišnju jelku ili visoku pokretnu stalažu, natrpanu stvarima. Samo su mu se noge micale ispod tereta. Na njegov samar su bile natovarene stvari i sve što je trebalo pastirima, vangle, šerpe, sefarke, kante, lonci, rerne, torbe, lopate, krampovi, ašovčići. Nema da nema, a siguran sam da se u nekoj od torbi nalazila i pokoja litra brlje.
Sve je to mago strpljivo nosio na svojim ledjima i još mu je samo falila crvena protiv-požarna boca i štrik, da se mago objesi, na prvu lipu u Aleji.
Odmicali su polagano, prema Banjalučkom polju, gdje bi se nakratko zaustavili, da bi se odmorili, pred sutrašnji put dolinom Vrbasa.

Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=0BSNU2ZLyKM

MOJO

U posljednje vrijeme neprestano cujem izraz „mojo“, prilikom prenosa utakmica, komentarima, muzickim emisijama, raznim show emisijama...

Mozda nekima i nije, ali je meni to potpuno novi izraz. Stalno ga cujem i stalno hocu da naucim sta znaci i evo prije neki dan to i ucinim pa da svoje novo saznanje podijelim i s vama.

Originalno mojo znaci sarm ili carolija. Ali, vremenom se to polako mijenjalo, pa evo u sadasnje vrijeme imamo i nova, veoma popularna znacenja: pronaci magiju u onome sto radimo, sexi ili talentovan. Ali mogu i druga znacenja. Zavisi od inspiracije autora.  Nema ogranicenja. Tako da sada za sve sto izgleda dobro, i za sto se donedavno koristio, isto tako hibridni izraz „cool“, sada je mojo.

Mojo, kultura crnaca,
Mojo, video igra,
Mojo, novinari na terenu, terenski , ne studijski,
Mojo, sos popularan na Karibima,
Mojo zurnali, razni
Mojo, sexualni sarm u Austin Powersu,
Mojo, majmun u seriji Simpsonovi,
Mojo Radio , radio stanice u New Yorku i Torontu
Mojo, seksualno atraktivan,

Mojo jojo (onaj koji se gura u javnom prevozu),
Mojo hand (platneni ceker popunjen travama i mineralima)
Mojo biskvit (marihuana)

Mojo klubovi, razni...
Sve je danas mojo, pa i ovo sto ja pisem moze se tako nazvati, ako bas tako hocemo.

BOCO: KOD ŽELJEZNOG KONJA

Čanak druže. Jedva te nađoh. Sakrio si se u toj konobi i ne izlaziš. Evo, za ovaj put šaljem ti prilog za blog, a očekujem da se javiš i malo popričamo. Popij žmul vina za bodula sa Alijinog ostrva i živi bili svi skupa.

------------------
KOD ŽELJEZNOG KONJA

Zimska je noć.Hladna, duga.
Ponočna šetnja vodi tri druga,
Niz puste gradske ulice,
Do željezničke stanice.

Priče umne, sa daha pola,
Skrivaju djelo alkohola.
Solo pasulj, u ovoj noći,
Ustima gladnim može pomoći.

Prljav pod,a zrak vonja,
Znan prizor kod ,, željeznog konja,,.
Konobarica prilazi nama.
U novim borosanama.

Tužnu priču govori šutke;
Tijelo mlade prostitutke.
Putnici,rijetki, skupina mala.
Stalni korisnik noćnih lokala.

Plaćamo piće, plaćaju nama.
Grad usnuli prekriva tama.
Tu smo do jutra, sebi važni,
Krivili građanski moral lažni.

Potvrdu nama, za tanjur pasulja,
Daje valjaroš i stalno mulja...
Kuglica gdje je, samo on zna,
Ko biva hoće lovu da da.

Jutro dolazi, u zadnji čas.
Za nas, čini se, jedini spas.
Koraka teških, sjećam se k'o sad,
Jedva nekako stigosmo u grad.

Buntovna noć je iza nas.
Umornom tijelu, san je spas.
Tako završi naša golgota,
,,Sjajan primjer no}nog života,,.

Avgust 2oo7.godine
BOCO

SRETAN USKRS!

SRETAN USKRS!

CAJA: SLIJA RAJE S RADIJA

Meni poslo Sule, a ja, evo, tebi.

Em što si na sliji, em što si radio na radiju.
Onda ti Buco bolji drug nego meni, onda ti
i Njonjo, pokoj mu duši, bio bolji drug.
Je li ovaj četvrti bio direktor?
I kad je slija uslijana, odgovori, pa da znam.
Pozdrav raji iz Parkića,

Caja.

RIBAR PRIPRAVNIK

Cijeli zivot sam zelio pecati, divio se ribarskim pricama, ribari mi bili najbolji drugovi, zelio vise vremena provoditi u prirodi, pored vode, sjediti i uzivati posmatrajuci brzake, sume, planine... Uvijek sam mislio kako je to najljepsi hobi. Ali, nikada, sve do prosle godine, nisam isao u ribu. 
Najcesci mi je izgovor bio to sto ribari ustaju rano, jer tada riba „radi“, a ja sam od ustajanja rano uvijek imao traume i radio to samo ako sam bas morao. To je jedan razlog, ali ima i drugih koji i nisu toliko vazni, ali se ipak pikaju. Jedan od njih je sto nisam imao vremena od drugih hobija, koji su mi ocito bili vazniji. I jos jedan: kazu da ribari ne mare za zene, odu u ribu i ostave kod kuce zenu samu i usamljenu. I, pricaju, kako strast prema ribi raste, tako strast prema zeni opada. A to, nije lijepo. Pa onda, opet kazu, da se te zene ribara pocnu druziti sa onima sto ne mare za ribu, i tako to... Tako kazu. Ja to bas i ne vjerujem, ali ne lezi vraze... Eto, valjda su to dovoljni razlozi zasto sve do prosle godine nikada nisam isao u ribu. Ustvari, lazem; jesam jednom u Crkvenoj, jos dok nije bila pokrivena, uhvatio jednu ribicu rukom i jos jednom u kampu Ciovo kraj Trogira uhvatio malu ribicu i to mi je bilo veliko zadovoljstvo. Ta borba sa tom ribicom, njeno k'o biva opiranje, i moje pustanje da se opire, pa njeno pustanje i trzanje, pa povlacenje i izvlacenje... Sve me to  podjestilo na Hemingveja i njegovog starca ribara. Znate sta pricam...

Ovdje u Kanadi se druzim sa Zutim, strastvenim ribarem, jos iz onog zivota. Kad Zuti prica gdje on i njegovi drugari ribari idu, kakve sve rijeke i jezera obilaze, meni pljuvacka podje na usta...
I tako, a da ni sam nisam bio svjestan, prosle godine, objavim ja svom drustvu ovdje da se predajem, da obzirom na moje godine, pristajem na sve price koje idu uz ribare i da postajem ribar. Pa kud puklo da puklo. Ljubav prema prirodi pobijedice podsmjeh, sve price i zezanja.

I zaista,  lani pred nase ljetovanje na jednom od jezera Ontarija, kupim ja dva jeftina pribora za pecanje, ko biva ja cu pecati na tom jezeru. Kupim i godisnju dozvolu, nekakve mamce, sve najpotrebnije. Vece prije polaska dodje mi Zuti da me uputi u tajne, bar one osnovne. To se bogami oduzilo jer nije tako lako nauciti kako se veze udica, kako se zabacuje, koji silk, koja udica, koji mamac... Objasnjavao mi je Zuti, uz pivu, sve to skoro do ponoci. Ja jos ostao i malo bacao po dvoristu; onako po mraku. Do jutra bio sam spreman za nove izazove. Tamo na jezeru, bacao ja - ne bacao, uvijek isto. Nista ne grize. Jedino ponekad uhvatim kamen, pa mi se sve otkine. Ja onda satima vezem i, necete mi vjerovati, uzivam! I sve tako dok se jedan komsija ne sazali i objasni mi da tu nema ribe i da turisti idu... i objasni mi gdje.
Spakujemo se Matt, Bojanin momak, i ja i odmah odemo tamo. Na ulazu, prilazi nam zena da naplati ulaz. Meni bas nije jasno, ali platim i udjemo. Pa onda tabla gdje pise, da oni i ciste uhvacene ribe. Cuj i to! Odlicno! Prodaju i gliste i to zive. Jos bolje!

Malo jezerce, oiviceno sumom, slicno Balkani. Idila. Nas dvojica pocnemo s tim glistama, ali one se migolje, pucaju, bjeze, sve rade samo da zivu glavu izvuku. A ni ne vidis im glavu. Vidi zena koja naplacuje karte, da to nama ne ide bas najbolje, ponudi se i zakaci gliste. Mi zabacimo. Cim zabacih riba zatrza. Ja opet k'o onaj Hemingvejov starac. Borio sam se s njom tako dobrih minut-dva, mozda i tri, i eto ribe na travnatoj obali. Sto cu sad s njom? Vidi ona zena sto naplacuje ulaz, ona dobra vila, da sam ja s njom nevican, da ja mucim i nju i sebe. Pridje, otkaci ogromnu pastrmku ( kila i po do dvije), stavi u kantu s vodom, i pita , hocu li da je ocisti. Cisti, kazem ja. Okrenem se i nastavim. Kako mi zabacimo, tako riba grize. K'o luda. A i mi k'o ludi izvlacimo jednu za drugom. Devet ukupno. Za sat – dva. Vrijeme osjetili nismo. Mi vadimo, zena cisti... Na kraju, zena zbroji neki racun i kaze, ukupno $95. Skuplje nego u prodavnici ribe, ali cejf je cejf. A i riba je riba, pa jos friska. Pouzdano. Sutradan sam isao i sa mojim drugom Guganom. I njega je krenulo. Mene, nesto manje. I opet nam je zena pristojno naplatila. Cejf je cejf. Mozda zvuci smijesno, ali tada sam se ja upecao na pecanje.
(Bice, kad-tad)

Poslije toga sam, sa svojim profesorom pecanja Zutim isao na rijeke i jezera gdje nije kao kod ove zene, kod koje vjerovatno neki ronilac ( iz RK Buk) kaci ribe na udicu. E tu je brajko moj malo teze. Do sada sam samo jednom donio ribu kuci. Zuti je upecao, ali sam ja slagao Biljani da sam ja. Biljana voli ribu, pa da joj bude jos sladja. A i jeb'o ribara koji ne laze. Tu sam lekciju odmah naucio.
Uskoro ce sezona ribolova ovdje u Kanadi i USA. U mejduvremenu, dobio sam za rodjendan ribarsko odijelo. Specijalno, teflonsko, lagano, a vodu ne propusta. Stap dugacak 4m, da se ne sramotim vise medju pravim ribarima sa onim jeftinim i kratkim. Kratki ne valja. Kazu. Imam skoro sve. Sad cekam da malo otopli, da me Zuti zovne. I idemo. Vec sam sav pribor dva puta slagao i preslagivao.
Ma to vam je prava groznica. Mislim to ribarenje.

Ako bude ribe pricacu. Ako ne bude lagacu...
Jer ja sam samo ribar pripravnik.
*********
(Neke slike sam dodao naknadno)