RANKO:SJECANJE NA MILUSE (2)

Pocinje se smrkavati. Ja se zabrinuo, pitam covjeka iz radnje gdje da prespavam. Kaze mi: “Pitaj Radosava, njegova je kuca blizu.” Pogledam, zakukuljena prilika, okruzena ovcama, izvlaci vodu iz catrnje. Dodjem do njega i pitam da prespavam u njegovoj stali. Slaze se, po pogledu njegovih razrokih ociju vidim da mu je drago. Dok idemo prema kuci, ne pricamo mnogo, samo Radosav ponekad zazvizdi polako navodeci brave prema kuci. Dolazimo do kamene kuce sa crvenim crijepom. Sa strane je kamenom ozidan tor u koji utjeruje ovce, a goveda i konja u prizemlje kuce. Pitam ga gdje on stanuje, a on mi ponosno kaze da ima jos dvije kuce i da stanuje sa majkom i sestrama, nedaleko, pored caste.

Prilazimo sa zadnje strane i penjemo stepenicama do cetvrtastih drvena vrata, vise prozora, na tavan. Pun nedavno pokosenog sijena tavan mirise na vrijesak i druge ljekovite trave hercegovackog krsa. Prostirem satorsko krilo u sijeno, izuvam se i odmah se svaljujem. Radosav se bez rijeci izgubi i ostavi me samog. Negdje u sijenu se cuju misevi, ciju idilu sam narusio. Gladan sam ali je umor jaci od mene. Budi me komesanje goveda ispod mene. Cuje se zvuk muze i dobovanje mlijeka u praznu kantu. Otvaram oci i vidim Radosava, sjedi na drvenom ramu prozora i gleda me.
“Poslala ti je majka varenike, mladog kajmaka i torotana”, kaze mi gledajuci pred sebe. Tek tada vidim prostrto sareno vuneno cebence a na njemu dva mala canka sa poklopcima, loncic sa mlijekom, komad crnog kruha i suve bravetine. Pored hrane uredno slozene neofarbane vunene carape. "To ti je da promjenis, te tvoje su se usmrdjele”. Pogledam u moje noge u carapama i sjetim se Jovana sa Cemerna koji mi, kad sam se izuo da udjem u njegovu kucu, rece: “Kod tebe student prljavije carape od cipela”. Sta mogu, cipele mi propustaju, a carape stalno mokre. Dok jedem, Radosav pali lampu i pita: “Oces da ti uberem glavicu luka?” “Neka ne treba Radosave, hvala ti.”

Kad sam zavrsio sa jelom, pozovem ga unutra i on udje i sjede pored mene. Sada kad nema onu kabanicu, presvucen u cistu sivu kosulju, zalizane plave kose, izgleda sasvim drugacije. Da mu nije onog jednog oka koje je nekako ukoceno gledalo na stranu bio bi cak i zgodan. Pita me odakle sam. Kazem mu da sam student iz Sarajeva. I on je bio u Sarajevu, u bolnici. Prica mi kako je nasao minu, zaostalu u ratu, koji mu je ubila rodjaka a njega nagrdila. Vodili su ga u Dubrovnik u bolnicu, ali nisu imali para da tamo dugo ostane. Otac mu je onda otisao u Austriju i cijela kuca sa majkom i sestrama je spala na njega. Poslije je otac donio pare da moze da ode u Sarajevo. Tamo su htjeli da mu izvade oko, ali otac nije htjeo potpisati. U bolnici se zaljubio u medicinsku sestru i to mu je jedina ljubav. Pitam ga, koliko je imao godina. Kaze mi, petnaest. Poslije ga nisu primili u vojsku i sada ne moze da se ozeni. Prica kako je u Milusama fino zimi, kad nema mnogo posla i navece se ide na sijela. On prati mladje sestre i sjedi sa muskima.
“Joj sto bi ti to volio, ono kad mlade i stare cure …znas ono kad pjevaju…?
“Stvarno ne znam Radosave.”
“Znas, mlade prvo pjevaju onda stare odgovaraju… Smijemo se ko ludi."
Vani opet pocinje da pada kisa i dobuje po crijepu…
Budim se, svanulo je, a i kisa prestala. Goveda se dole ne cuju, pogledam nema ni ovaca. Radosav je sigurno vec negdje u brdima. Polako se spremim, obucem nove carape, jedini trag da je Radosav sinoc tu bio. Ispred Obradove gostione zaustavljam autobus za Dubrovnik. Uskoro prolazimo znak sa prekrizenim “Miluse”. Pored caste, u kamenjaru, cobanice okruzene ovcama pletu carape i stidljivo, ispod oka, gledaju prema autobusu. Meni pred ocima slika zime i seoskog sjela.
Sa jedne strane mlade cure uglas pjevaju:
“Idu dani rastu si.., udacu se j... mi se.”
Starije im ne ostaju duzne:
“Prosli dani pale si.., ne udah se j... mi se."