BRANKA PRPA: 'Jugoslavija je bila komplicirana zemlja, jedan od najvećih eksperimenata u svjetskim razmjerima'

Jedna od glavnih tema drugog Foruma za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice "Korčula after Party" (KaP), koji se od 20. do 22. rujna održao u Ljetnom kinu Korčula, bila je stota obljetnica osnivanja Komunističke partije Jugoslavije, odnosno uspjesi, promašaji i nasljeđe te partije.

Uvodno predavanje na temu "Razvoj komunističkih ideja uoči i nakon osnivanja KPJ" održala je ugledna splitsko - beogradska povjesničarka dr. Branka Prpa, pokazavši da ideja komunizma kod Južnih Slavena nije došla s Oktobarskom revolucijom, nego je itekako postojala još u doba kada Lenjin nije bio ni rođen, piše Slobodna Dalmacija.

Predavanje je počela na neuobičajen način, pokazavši publici u tom trenutku najnoviju naslovnicu britanskog lista Financial Times, s "vrućim" naslovom: "Kapitalizam se mora resetirati".

No razgovor s dr. Prpom nismo započeli ni s bivšom slavom komunizma ni s aktualnom agonijom kapitalizma, već s njezinim odrastanjem u Splitu pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka. Iako već pola stoljeća živi u Beogradu, sjeća se starog Splita do u detalje. Što se kaže: jednom Splićanka, uvijek Splićanka.

U ciloj ulici – jedno auto

Što pamtite iz splitskog djetinjstva?

– Išla sam u školu "Vlado Bagat" na Pojišanu. Pamtim da smo svi imali marende u školi, sva dica – debela feta kruva, onaj američki žuti sir i marmelada. To je rana faza socijalizma, naši roditelji nisu plaćali te marende. To je bilo vrime kad se sve kupovalo refužo – konšerve, paštete... Mitska butiga Bonačić, pašte u Bobisa. Najbolje krafne u gradu su bile Šarićeve, iza Kazališta. To su bile krafne nad krafnama, nikad više u životu nisam jela ništa slično.

Kako je bilo rasti u tom poslijeratnom siromaštvu?

– Mi smo bili sritna dica ranog socijalizma jer su nas svi volili. Rođeni smo sedam-osam godina nakon rata, nakon sve te smrti, uništavanja, razaranja, i bili smo dica okružena ljubavlju svih, od učitelja do susida. I to je stvorilo recepciju odrastanja u totalnoj ljubavi.

Tada u Splitu nije bilo puno automobila?

– U mojoj ulici, Bjankinijevoj, bila je glavna stanica milicije, odakle su vodili zatvorenike u istražni zatvor na Katalinića brigu. I jedini auto koji je prolazio Bjankinijevom bila je "crna marica".

Mi bi stavili dva kamena na ulicu i igrali nogomet, pa bi milicija rekla: "Ne možete se tu igrat, zgazit će vas auto". Pa bi mi pitali: "A koje auto?" Onda bi milicajac pokaza na "crnu maricu", sav ponosan: "A, šta je ovo?" To je bio taj čuveni jedini auto u kvartu.

A izvan kvarta?

– Postoja je u Zoološkom vrtu lav zvani Sultan. I mi bi čuli njegovu riku s Marjana i rekli: "A, to je Sultan." I ta se lavlja rika miješala s njakanjem magaraca u Radunici i zvonima Svete Klare, šta bi počinjala zvonit u pet i pol, šest ujutro.

U stanici milicije bi nas primali u svečanu salu di je bio TV i gledali bi crtane filmove u sedam uri jer još nije bilo TV-a po kućama. To je bila narodna milicija, narodna dica i narodna država, i to je sve lipo funkcioniralo.

Zar niste bili goli i bosi?

– Uglavnom smo išli bosi ili u one plastične sandale "trike-trake" iz Jugoplastike. Pa bi ti brokva probila sandalu, ali to nismo govorili roditeljima jer bi nas onda vodili na Hitnu po tetanus. To je bilo vrijeme sretnog siromaštva.

Propali jer nije bilo demokracije

Na predavanju ste rekli da ste osnovnu školu u Splitu pohađali po "švedskom modelu"?

– Je. Ta država se modernizirala koracima od sedam milja. Radi se o izboru kulturnih paradigmi – SFRJ je imala komisiju koja je istraživala iskustva europskih zemalja o osnovnom školstvu i izabran je taj švedski model. To su zanimljivi izbori koji nisu karakteristični za komuniste – čovjek bi očekivao ruski model, a ne švedski.

Valjda je to bila posljedica raskida KPJ sa Staljinom?

– Da, ali to nije značilo raskid s boljševičkom matricom. Tito do smrti nije prestao biti boljševik. Nikad se nije raskinulo s ideologijom boljševizma i to je bio problem Jugoslavije jer je Tito bio komunist starog tipa. Zato mi nismo imali komuniste reformiste.

Nažalost, jugoslavenska Partija se nikad nije transformirala iz boljševizma u nešto drugo. Sima Marković, jedan od osnivača KPJ, 1920. kaže u parlamentu: "Jugoslavija će biti demokratska ili je neće biti." To je taj problem – Jugoslavija nikad nije bila demokratska.

Je li Kardeljev koncept "pluralizma samoupravnih interesa" bio nekakav pokušaj izgradnje socijalističke demokracije?

– Mora se priznati da su jugoslavenski komunisti smislili nekoliko teorijski zanimljivih stvari.

Prvo, kategorija društvenog vlasništva, gdje su građani dioničari društvenog vlasništva, a ne država. To danas imate u Norveškoj – bušotine nafte su društveno vlasništvo. U postjugoslavenskim državama je to nezakonito pretvoreno prvo u državno, a onda u privatno vlasništvo.

Drugo zanimljivo rješenje je samoupravni model koji se i danas izučava u teoriji, a ponegdje i u praksi, jer se u kapitalističkim zemljama pokazalo da je participacija radnika u kompanijama dobra za biznis. To su dvije stvari koje su posve originalne u jugoslavenskoj komunističkoj praksi.

Mrak verbalnog delikta

U Korčuli ste govorili i o minusima te prakse?

– Tu praksu je kompromitirao fenomen "verbalnog delikta" zbog kojeg si mogao završiti u zatvoru, a značio je nepostojanje prava na kritiku društvenog stanja.

To je minus tog modela, koji je zapravo bio dosta liberalan u odnosu na ostale socijalizme u svijetu. To je bila karakteristika boljševičkog modela – ako kritiziraš, automatski si kontrarevolucionar. Ta ideološka paradigma je bila anakrona i nije mogla pratiti razvoj modernog društva.

Ipak, na predavanju ste kazali da su jugoslavenski komunisti uspjeli nadoknaditi zaostatak ovih prostora za svijetom koji se mjerio stoljećima?

– Mi nismo imali renesansu. Godine 1918., na početku stvaranja Jugoslavije, u Sloveniji imate 8 posto nepismenih, u Srbiji 64 posto, u BiH 86 posto. Bile su ogromne razlike u razvijenosti: osim Slovenije, sve drugo bile su seljačke zemlje.

To je ono što je KPJ ostavio u nasljeđe – komunisti su proveli društveni skok za koji su Zapadnoj Europi trebala stoljeća. Bio je to civilizacijski pothvat, izveden u samo nekoliko desetljeća.

I to je taj paradoks komunističke Jugoslavije – s jedne strane neviđena modernizacija, a s druge strane boljševički model koji ne dopušta ideološku kritiku.

Je li problem u tome što je Tito 1971. i 1972. zbog maspoka skinuo sa scene liberalne garniture hrvatskih i srpskih komunista, od Mike Tripala do Koče Popovića?

– Kao historičar, smatram da je jugoslavenska država doživjela slom upravo početkom sedamdesetih, te je ostala petrificirana do kraja. Tada je trebalo napraviti reforme i prijeći na tržišnu ekonomiju, pogotovo što su jugoslavenska poduzeća već ulazila na strana tržišta i sudjelovala na međunarodnim natječajima.

I sve to već imaš, a nećeš priznati da si u tržišnoj ekonomiji, već tvrdiš da si u dirigiranoj ekonomiji tipa SSSR-a. To su užasne nelogičnosti. Ili čuveni "demokratski centralizam".

Što s njim?

– To je politička floskula kojoj smo se smijali kao paradoksu. To je bio pokušaj Komunističke partije da iz jednog centra kontrolira sve.

Imali ste Centralni komitet kao neku vrstu Božje volje – oni su govorili o svemu, od privrede do kulture, i davali smjernice za republičke centralne komitete, a imate federaliziranu državu.

I to je trajalo sve do Ustava iz 1974., koji je konačno napravio redistribuciju političke i ekonomske moći, odnosno povećao moć republika.

Tito se morao ranije povući s vlasti

Vaša studentska generacija je bila dosta politična?

– Sve to je moja "baby-boom" generacija počela krajem šezdesetih problematizirati, a pritom smo bili vrlo obrazovani jer se ta jugoslavenska država pobrinula da budemo obrazovani, od stipendija do studentskih domova.

Bila je to velika investicija države u mlade ljude koja se događala od početka šezdesetih sve do kraja Jugoslavije. I naravno da je ta obrazovana generacija počela propitivati tu našu stvarnost, ne ljevicu, nego političku praksu koja je bila u nekim stvarima anakrona.

Kažete da je klica sloma SFRJ začeta još početkom sedamdesetih?

– Tada se obračunalo s trima glavnim republičkim partijama – hrvatskom, srpskom i slovenskom, te su došli konzervativni nasljednici.

Postajalo je sve gore i gore da bi nakon Titove smrti došla generacija političara još konzervativnija od svih prethodnih generacija. Oni su i srušili SFRJ.

Jugoslavija nije srušena u Bartolomejskoj noći, nego od državnog i partijskog vrha, što je povijesni presedan. Držim da se Tito morao ranije povući s vlasti. Iako je bio političar jedinstvenog kalibra, i teško je vjerovati da će ovi prostori ikada više dati takvog političara, mislim da je predugo ostao na vlasti.

Vratimo se na vaše korčulansko predavanje. Zašto ste ga započeli pokazivanjem naslovnice Financial Timesa, s tim velikim naslovom "Kapitalizam se mora resetirati"?

– Zato što se teško uopće moglo očekivati da netko tako javno i manifestno objavi da je kapitalizam u tako velikoj krizi.

Financial Times nije Piketty, pa mogu povremeno objaviti tako nešto, ali da ovako manifestno objave kako je kapitalizam došao u ćorsokak, to je zaista bilo teško vjerovati.

Ideološka rigidnost kapitalističkog sustava je dovela do sloma kapitalizma na isti način kako je komunizam doživio slom.

Što kaže 'Financial Times'

No kapitalizam se i prije pokazao puno žilaviji i sposobniji za promjene i prilagodbe nego što su to komunisti mislili?

– Više očito nije. Neoliberalni model mu je oduzeo tu sposobnost. Kapitalizam nikad nije bio suroviji nego danas i nikad razlike nisu bile veće u povijesti, da 47 ili 48 najbogatijih ljudi ima koliko i polovina čovječanstva.

To se u povijesti ljudskog roda nikad nije dogodilo, ni u jednoj civilizaciji. To su već metafizičke brojke.

Rekli ste na predavanju da nas je neoliberalizam vratio u 19. vijek?

– Da, u doba kraljice Viktorije, a stanje je gore nego u romanima Charlesa Dickensa, koji je opisivao stvarnost zbog koje je nastao komunizam. Kao da gledamo pad Rimskog Carstva.

Ne možete u 21. stoljeću ponavljati matricu iz 19. stoljeća, i to je suštinski ugrozilo kapitalizam. Oni su zaboravili da je kapitalizam bio najmoćniji kad je stvorio socijalnu državu. Prvi ustav socijalne države je onaj Weimarski iz 1919., i oni su zaboravili zašto je to napravljeno.

Zašto?

– Iz straha od socijalizma. To je bio jedini način da spriječe komunističke revolucije, i oni su to zaboravili. Pauperizirali su radničku klasu. Ako 50.000 radnika General Motorsa idu u štrajk, znači da si od njih napravio proletere. Ukinuo si radničko zakonodavstvo i stvorio golemo nezadovoljstvo.

Usvojen je koncept liberalne države, a radnike si uveo u egzistencijalnu strepnju jer mogu završiti na ulici.

Uništio si balans kapitala i rada iz 20. vijeka, dakle srednju klasu, koja je sada proleterizirana. Neoliberalizam je proizveo 90 posto proletera i vrlo mali broj ekstremno bogatih. To je neodrživo i zato je Financial Times objavio tu naslovnicu.

Vratimo se na ove prostore. Na predavanju ste rekli da je ključni problem hrvatsko-srpskih odnosa Bosna i Hercegovina?

– I to već 150 godina. Jugoslavija je 1918. i stvorena jer se nije moglo riješiti pitanje Bosne.

Nikola Pašić 1924. traži amputaciju BiH, da Hrvatska i Slovenija odu, pa mu savjetnici kažu: "Ne može, bit će puno krvi". I Pašić odustaje i zove Stjepana Radića za ministra prosvjete.

I u ovom ratu se ključno razgraničenje između Hrvata i Srba događalo na prostoru BiH, ovog puta na štetu Bošnjaka. Ali kao i ranije, od Berlinskog kongresa 1878. nadalje, podjela Bosne nije uspjela.

Srbija je zapela

Spomenuli ste da su mnogi srpski seljaci glasali za Stjepana Radića i njegov HSS?

– Naravno. Radić se borio za bolji položaj seljaka, a Srbija je bila i više seljačka zemlja od Hrvatske. Radić je prvi u Hrvatskoj izveo seljake na političku scenu i to je njegov apsolutni doprinos hrvatskoj politici.

Tada još nije bila razvijena radnička klasa, više od 80 posto populacije činili su seljaci, pa je jasno da su oni bili ključni društveni stratum. Zato su srpski seljaci glasali za Radića. Mnogi su glasali za Pašićeve radikale, ali mnogi i za Radića, nije im smetalo što je Hrvat.

Kako tumačite novo pogoršanje odnosa između Hrvatske i Srbije?

– Nekompetentne vlasti trebaju neprijatelja. Na tom principu ćeš izazvati solidarnost građana s tobom koji si predstavnik njihove volje. Znači, razvijaš paranoidnu svijest da si ugrožen i od "pete kolone", dakle od svojih građana – pogotovo ako su druge vjere ili nacije – i od "vanjskih neprijatelja", a to su pripadnici drugih naroda, susjedi.

Nacionalna retorika je vođenje svoje države i naroda na slijepi kolosijek, gdje se od silnog patriotizma ne stigneš baviti stvarnim problemima građana jer si zauzet fiktivnom ugrozom. Taj stereotip vrijeđa inteligenciju, ali funkcionira i u Hrvatskoj i u Srbiji.

Antivladine demonstracije u Srbiji, koje su se održavale svakog vikenda, nešto su utihnule?

– One su počele kao protest građana protiv jednog čovjeka, Aleksandra Vučića, jer je stvorio nepodnošljivo stanje za Srbiju. Nakon nekoliko mjeseci građanima su se pridružile političke partije, ali je nejasno koji im je cilj.

Ne može rušenje Vučića biti glavni politički cilj, već ono što bi trebalo doći nakon Vučića, a toga nema u političkim partijama današnje Srbije. Sad su one odlučile bojkotirati izbore. A zašto onda postoje? Kažu: "On je uzurpirao sve medije". To je točno, ali prostor slobode moraš osvojiti, to ti nitko neće pokloniti.

Na predavanju ste Srbiju nazvali "zemljom diletanata i korupcije"?

– U Srbiji se živi od danas do sutra jer je nestao projekt budućnosti, a kad to nestane, onda nestane i nada, a to je najbolje u nama. Kad nestane najbolje u nama, dolazi prostor depresije.

Političke elite Srbije ne samo da nisu sposobne odgovoriti na izazove vremena, već ih ne mogu ni artikulirati. Na razini političke pameti to je postalo jedno stupidno društvo. Stvar je katastrofična i poprilično depresivna.

Ljudi se onda sjete vremena kad su imali projekt budućnosti, koji je gradila ljevica, i otud ono što zovu jugonostalgijom.

Kulturne veze će ostati

Ali ustvrdili smo da Jugoslavija nikad nije bila demokratska država?

– Jugoslavija je bila vrlo komplicirana zemlja. Danas se i u teoriji razmatra jugoslavenski model kao jedan od najvećih eksperimenata u organizaciji države u svjetskim razmjerima.

Ona je u sebi imala tolike nejednakosti – različite religije, konfesije, različiti stupanj razvijenosti...

U 73 godine postojanja jugoslavenska država se bavila rješavanjem tih disbalansa. Cijela država, pogotovo ona stvorena nakon 1945., počivala je na ideji tolerancije, i to ne suživota, nego zajedničkog života. I pokazalo se da je to moguće.

Kako se pokazalo da je moguće, ako se raspala u krvi?

– Onog časa kad je nestalo tolerancije, kad je ona izbačena iz političkoga govora i kad se ušlo u ekskluzivističke koncepcije, to je bio kraj te države. Jugoslavija je prije svega bila kulturni projekt.

Ako gledate ljude koji su danas mlađi od 30 godina, ono što njih povezuje s Jugoslavijom je kulturna veza, izgrađena preko muzike, knjiga, preko jezika. Ta ideja duboke povezanosti ovog prostora više ne postoji u politici, ali postoji u kulturi.

I to će se nastaviti i u budućnosti, usprkos neopisivoj političkoj propagandi i proizvodnji mržnje i u Hrvatskoj i u Srbiji, koja samo što nije dovela do novog rata.

(Jutarnji List)

Dino Radja - Jugoplastika

Vlasti Splita prefarbale su, a kasnije i uklonile mural postavljen u Splitu u cast Jugoplastike, nekada jedne od najboljih svjetskih kosarkaskih ekipa.  Vjerovano im je smetalo podsjecanje na Jugoslaviju. Oglasio se jedan od velikana tog tima, Dino Radja:

"Sramota. Gadite mi se, jadnici neostvareni koji nikad u životu niste ništa napravili. Najveći uspjeh vam je podizanje članske iskaznice neke stranke. Jedino što znate je prodavanje crvene i crne magle da prikrijete svoja sranja. Ne smeta vam što Dom omladine nije dovršen već 40 godina, ne smeta vam stadion i bazeni koji se raspadaju, ne smeta vam “metro” koji vozi jednog i pol čovjeka dnevno, ne smeta vam što ljeti treba sat vremena za proći kroz luku, ne smeta vam što 20 godina ne mozete spojit Trogir i Omiš, ne smeta vam nedovršena arena već desetak godina, ne smeta vam Marjan koji ste nemarom devastirali. Ali vam smeta najveći sportski uspjeh u povijesti grada. Niste zaslužili da vam itko dođe na proslavu. Ja prvi nebi došao da nije Bože, Srete, Sobina i onih par tisuća istinskih ljubitelja koji ce doći u nedjelju u dvoranu pozdravit ekipu. Bljak"

Tako se oglasavaju ljudi koji imaju razloga da se ponose onim sto su radili i zbog cega su zivjeli. 

Cestitam, Dino!
Nije sve izgubljeno. Jos nas ima!

50 godina od zemljotresa u Banjaluci

 Danas je tacno pedeset godina od razornog zemljotresa koji je 1969. zadesio Banja Luku. Bio je to dogadjaj koji se duboko urezao u sjecanja svih onih koji su ga dozivjeli. Od tog dogadjaja Banja Luka se promijenila, nasi zivoti su bili drugaciji.
Danas ce se nas nekoliko Banjalucana koji zivimo u Torontu sastati da se sjetimo zemljotresa i zivota koji smo tada zivjeli.
I Mario mi je poslao nekoliko fotki da nas podsjeti na ovu godisnjicu.

A onda je i Angel T. poslao nekoliko originalnih fotki in 1969.

Cijene karata za autoputeve RS

Citam vijest koja bi trebala obradovati: 
"Izmjenama i dopunama Zakona o javnim putevima, koji je usvojila Narodna skupština, vozače na auto-putevima u Srpskoj očekuju "stimulativni modeli plaćanja putarina", među kojima su i jeftinije putarine od 15 do 25 odsto. Najveca stimulacija je za godisnju kartu za auto-put Banja Luka - Doboj (72km)  - 1400 Eura!"

Ne vjerujem svojim ocima, provjeravam da li sam dobro procitao. 
Jesam.

Samo za uporedbu, godisnja karta za 1700 km autoputeva u Svicarskoj kosta 36 Eura, 2000 km autoputeva u Austriji 89 Eura, 780 km autoputeva u Sloveniji 110 Eura.

A 72 km autoputa Banja Luka- Doboj 1400 Eura!

Uzimajuci u obzir razliku u duzini autoputa i cijenu, godisnja karta koju placa vozac u Republici Srpskoj je 936 puta skuplja od one koju placa siroti Svajcarac!

Ko je ovdje lud?! 
Niko!

Narod ne moze biti lud!
Samo pojedinac moze biti lud. A ovi koji u godisnju kartu za jedan autoput ugradjuju i sve one koji su se "ugradili" kad je autoput gradjen, nisu ludi. Ugradjeno se potrosilo i neko to sada treba da namiri! 
A autoputevi uglavnom zjape prazni jer su preskupi!

A ti narode - cuti i trpi! I na slijedecim izborima izaberi ponovo one kojima nikada nije dosta.
I cekaj da ti narastu usi, pa kad se pogledas u ogledalo da vidis - magarca!

Rezultati parlamentarnih izbora u Kanadi

Rezultati izbora u Kanadi 2019. su pokazali da kanadjanima treba mnogo vise da promijene svoje misljenje i izaberu nekog drugoga, ili taj neko drugi treba ponuditi mnogo vise i uvjerljivije nego sto su nudili Trudoovi protiv-kandidati na ovim parlamentarnim izborima. Vjerovatno, i jedno i drugo i mnogo toga jos...
Bilo - kako bilo, na izborima u ponedjeljak ponovo je pobijedio Trudo i njegova Liberalna stranka i formirace manjinsku vladu, sto je, kad se sve sabere i oduzme dobro za Kanadu.

Koliko sam ja naucio o politici i o drustvenim uredjenjima, a ne mogu se previse hvaliti, vladati u nekoj demokratskoj drzavi i imati manjinsku vladu je vrhunac demokratije. Tada ti opozicija svaki dan, za svaku odluku, svaki zakon duva u ledja. Svaku tvoju odluku kontrolise jer, da bi prosla neka od tvojih odluka ili neki od tvojih zakona, potreban ti je i glas opozicije. Ponekad, prilicno cesto, prije neke odluke potrebna su dugotrajna ubjedjivanja, kompromisi , mijenjanje tekstova zakona, usvajanje prijedloga opozicije... Ponekad, vlast unaprijed odustaje od nekih ideja jer zna da nece dobiti podrsku za njih. Ponekad, ponegdje, vlast, nespremna na kompromise, ne snalazi se u ovakvim uslovima i dolazi do blokada koje nisu dobre za drzavu. Ponekada, i vlast i opozicija shvate svoju ulogu, uvazavaju jedni druge , dogovaraju rjesenja i tada drzava napreduje.

Nije sve ovako pojednostavljeno kako ja to sada predstavljam, ali i ovakvi rezultati kanadskih izbora daju nadu da ce u naredne cetiri godine Kanada voditi odgovorniju, smisljeniju politiku, da nam premijer i ministri nece biti ismijavani na medjunarodnoj sceni, da ce ekonomija krenuti sa mrtve tacke, da necemo dozivjeti recesiju koja se nadvila nad zemljom, da ce saradnja drzavne i pokrajinskih vlada biti bolja, da ce se smanjiti kriminal koji se polako ali sigurno doseljava juga, da ce drzava bolje kontrolisati imigracionu politiku itd, itd...

Dan parlamentarnih izbora u Kanadi

Kandidati za premijera Kanade u naredne cetiri godine

Danas je dan parlamentarnih izbora u Kanadi. Danas biramo politicara i stranku koji ce u naredne cetiri godine voditi nas dio grada, koji ce nas predstavljati u parlamentu - ali i koji ce voditi ovu zemlju.
Ovo poslednje je nekako najpopularnije i o tome se najvise govori i pise.

Pitanje svih pitanja koje se postavlja ovih dana u Kanadi je da li ce Dzastin Trudo (Justin Trudeau) ostati Premijer Kanade u naredne cetiri godine ili ne. Kanadjani, takvi kakvi jesu, nerado mijenjaju. Najcesce, oni svome premijeru daju jos jednu sansu.
Ovog puta moglo bi se desiti da Trudo, koji je na izborima prije cetiri godine dobio ogromnu podrsku svojih sugradjana, izgubi ili pobijedi sa malom razlikom, sto bi znacilo da bi Vlada, u naredne cetiri godine, imala manjinsku podrsku. 

Ako ne pobijedi ili ako formira manjinsku vladu, jedino on je kriv za to!
Jer, kanadjani, takvi kakvi su, bi bili sretni da mu daju svoj glas za naredne cetiri godine.

Ali on je u prethodne cetiri godine svoje vladavine napravio toliko gresaka i pokazao se nedoralsim da vodi ovu zemlju. Toliko lijepih - ali neispunjenih obecanja! Toliko lijepo sastavljenih govora bez sustine u njima! Toliko afera koje su ga potpuno razotkrile!
Mnogi, medju koje ubrajam i sebe samoga, ce, umjesto da glasaju za Liberale za koje su glasali svih prethodnih izbora, danas vjerovatno glasati za prilicno nepoznatog i bezlicnog konzervativca Endru Sira, samo zbog Trudoa, jer on je u prethodne cetiri godine dokazao da mu ne treba dati drugu sansu.

Medjutim, poznavajuci kanadjane, moje predvidjanje je da ce on ipak pobijediti ali da ce u slijedece cetiri godine imati manjinsku vladu, sto ce znatno smanjiti njegove sanse da cini greske kakve je do sada cinio, jer ce jaca opozicija imati mnogo vise mogucnosti da kontrolise njegova lazna obecanja i pogresne odluke.

Boje kanadske jeseni

Malo je tu usko za sviju

Gost iz majcice Rusije izgleda malo izguran

jer i gost iz sestrinskog dijela Bosne i tu mora stati

Daleko je Evropa!

Ideja za rodjendanski poklon (1)

Za sve to je kriva statistika!

Cim upotrijebis izraz "prosjecan", usao si u oblast statistike koja na lijepi nacin  mijesa kruske i jabuke i pravi nesto trece, nesto izmedju. Ne kazu bez razloga da je statistika " tacan zbir netacnih podataka".

Kad kazes "nas prosjecan covjek " onda nekako mislis na ljude sa kojima si zivio ili i danas zivis, na ljude sa naseg brdovitog Balkana. Mislis i na obrazovane i neobrazovane, dobre i lose, poznate i nepoznate, na nacionalno ove ili one... Cim to kazes, pristao si da generalises, da "sve trpas u isti kos"...

Isto to radis i kad kazes "prosjecan covjek u zapadnom svijetu"; pa kazes, jer to znas, da "prosjecni covjek u zapadnom svijetu" voli svoju zemlju, ali ne prica o tome svakodnevno - jer se to podrazumjeva, ide u crkvu jednom mjesecno, kod kuce ili u drustvenim domovima odrzava svoju nacionalnu  tradiciju, ne pita sagovornika koje je nacionalnosti - jer to nije pristojno, ne prica mnogo o drzavnom vodji - jer nije bas siguran kako se  on zove. Ali, taj "prosjecan covjek u zapadnom svijetu", iako se ne busa u prsa svojim patriotizmom, obavezno drzavi placa porez, kupi papire i plastiku nakon izleta u parku, ne gura se u redu ispred nekog saltera, ne galami u restoranima, u autobusima....

Za to vrijeme " nas prosjecan covjek"  je veliki  patriota! Bar pet puta dnevno ponovi koje je nacije,  isto toliko puta ponovi koliko voli svoju drzavu. Bar deset puta dnevno spomene svoga vodju! I u isto vrijeme ne placa porez toj istoj drzavi za koju bi zivot dao, ostavlja hrpu smeca iza sebe, baca smece iz auta, otresa prasinu sa balkona, ne kupi iz svog psa, gura se u redu ispred saltera i smatra da tog dana nije bio uspjesan ako ne preskoci bar jednog ispred sebe! U restoranima, autobusima prica toliko glasno da ga svi cuju....

A mozda je sve ovo ustvari netacno - jer "statistika je tacan zbir netacnih podataka"!

Boris Goronja: Slavko Podgorelec

Kućna biblioteka me uvijek iznenadi i obraduje, kada pokušavam u policu ugurati koju novu knjigu, a i sam znam,već godinama, da je to gotovo nemoguće.
Danas sam tražeći Kunderu izvukao jednu meni, emotivno, dragu knjigu.
Slavko Podgorelec je bio hroničar "našeg malog mista"...hroničar i zaljubljenik u banjalučke priče.
Kada smo Slavko i ja popili prvu kafu u " Šišmišu" gotovo se i ne sjećam.
Znam da je povod bio taj, što je on čuo kako ja (tada student) imam neke stare banjalučke fotografije i dokumente koje bi on volio da vidi.
Tada smo se valjda "našli" , onako na "prvu"... Nerviralo ga je godinama što ja tada nisam pio nikakav alkohol, pa mu je sok odudarao od ostalog sadržaja na kafanskom astalu.
Godine su prolazile, sretali bi se povremeno, a posljednjih desetak Slavkovih godina sve češće.
Zbližile su nas jos više Slavkove kardiološke dijagnoze.
Dolazio bi obično na kontrole u dane kada sam ja bio dežuran na Klinici, popodne, kada ima manje posla. Znao bi ostati prilično dugo, pripovijedajući dežurnoj ekipi neke zanimljive priče.
Krajem 2014.žurio je da završi i organizuje promociju monografije o Ademu Ćejvanu.
A onda je u hodu otkrio karcinom.
Nije ga prihvatao kao svog i kada su mu rekli da prognoza nije dobra. Šalio se, izrugivao se svakoj metastazi.
Tog 02.novembra 2014.bio sam dežuran na Klinici.

Predveče se pojavio Slavko, ublijedio, ali još uvijek onaj isti Slavko.
Kaže, onako sa vrata: " Jarane, najebao sam sad, ali stvarno, gotovo je, malo je ostalo. "
Tog popodneva je iz štamparije izvukao jedan primjerak knjige o Ademu Ćejvanu i donio je meni na poklon. " Boki, bojim se da neću dočekati promociju, pa da ne ostaneš bez knjige"
Dao mi je svoj primjerak i napisao posvetu, tako duboku i surovo prigodnu trenutku.
Još i danas vidim kako iz svog prsluka vadi olovku i na prvoj stranici zapisuje:

" Dragi Borise, mi smo smrtni, samo uspomene na papiru traju.
Živ ti meni i zdrav bio,
tvoj Slavko Podgorelec"

Slavko je otišao dva mjeseca poslije.

Uspomene na Slavka i njegov šeretski, boemski
osmjeh trajaće dok je nas njegovih poznanika, prijatelja, dok je zapisa na papiru i dok je GRADA kome je Slavko nešto značio.
Slavko je bio NEKO!

Eto jarane, da i ja o tebi nešto napišem, a trebao sam odavno to uraditi...

(Preuzeto sa autorovog fejzbuka)

Most Radija Slobodna Evropa: Kuda Bosnu i Hercegovinu vode Dodlk, Izetbegović i Čović

Sa novinarom Omerom Karabegom razgovarali su Miodrag Živanović, profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci i Asim Mujkić, profesor Fakulteta politićkih nauka u Sarajevu.







Miodrag ŽIVANOVIĆ: Najveći problem Bosne i Hercegovine, a rekao bih i cijelog ovog regiona je što ovdje nema niti jednog političara. Na čelu tih zemalja su ljudi različitih profila, neki čak pripadaju i polusvijetu. Uzmite, gospodina Dodika. Milorad Dodik nije političar. On je tehnolog vlasti. Vučić u Srbiji takođe nije političar, on je demagog. Kad pogledamo lidere naših partija u Bosni i Hercegovini - tu nema niti jednog političara. Postoje samo ljudi koji su politiku reducirali na kalkulaciju, koji su suzili okvire naših života na tribalizam, na plemenski način života. S druge strane, međunarodna zajednica se već decenijama ponaša izuzetno licemjerno. Oni traže od Bosne i Hercegovine da što prije pristupi evropskim integracijama, a znaju da se nalazimo, da tako kažem, negdje u 950. godini naše ere. Ne nalazimo se u ovom vremenu. Mi smo organizovani na način koji ne dozvoljava da u prvom planu bude čovjek, jer se evropske građanske vrijodnosti ovdje ne mogu instalirati. Sve je blokirano. Međunarodna zajednica svojom politikom indirektno podržava ovaj status quo. A status quo je nešto najgore što nam se može dogoditi na početku trećeg milenija.

Asim MUJKIĆ: Mislim da se manevarski prostor nacionalnih lidera sužava. I kako se on sužava, tako njihov jezik kojim se obraćaju građanima postaje sve radikalniji. Oni, međutim, vrlo dobro znaju da će imati onoliko prostora koliko im dozvole relevantni predstavnici međunarodne zajednice. Oni misle da igraju na sigurno jer pretpostavljaju, možda i s pravom, da je ova zemlja za Zapad nevažna i da u Briselu i Vašingtonu postoji konsenzus da ovdje ne može biti nekog značajnijeg ugrožavanja međunarodne sigurnosti. Ovdašnji nacionalni lideri naprosto iskušavaju međunarodnu zajednicu, jer misle da im njeno ponašanje omogućava da nemaju nikakve odgovornosti. Šta hoću reći? Odsustvo odlučnosti međunarodne zajednice, pri čemu se zna da ona funkcionira kao bazični konsenzus, praktično dopušta da se nazadne politike razvijaju. Dominiraju politika i jezik koji dijele ljude, a etnopolitika izvlači ono najgore iz ljudi. I to se radi već tri decenije. Mislim da je to najpogubnija strana ove priče koja je dovela do toga da gubimo stanovništvo i da ovdje više niko ne vidi perspektivu.

KARABEG: Dodik i Čović kažu za Izetbegovića da ruši ustavni poredak, to isto Izetbegović kaže za njih dvojicu. Ko u stvari ruši ustavni poredak u Bosni i Hercegovini?

ŽIVANOVIĆ: Njih trojica i ljudi poput njih. Pazite, oni se sjajno zabavljaju. Oni međusobno igraju, tako da kažem, pingpong u politici. Jedni druge optužuju za iste stvari kao sada kada se međusobno optužuju za rušenje ustavnog poretka.

MUJKIĆ: Moglo bi se reći da postoji udruženi - hajde da ne kažem - zločinački poduhvat za rušenje ustavnog poretka. Sve tri etnopolitike zajedno ruše ustavni poredak jer od 1995. pa do danas nikom od njih se nije zacrvenio obraz zato što živimo u antisemitskoj državi, gdje Jevrej ne može biti biran, a ni pripadnik romske nacionalnosti. Dakle, ovaj poredak počiva na gaženju, ne samo individualnih nego i kolektivnih sloboda i prava. I on je ne samo protivustavan nego je i anticivilizacijski.

ŽIVANOVIĆ: Htio bih da skrenem pažnju na nešto što se u posljednje vrijeme sve više javlja kod mladih ljudi. Oni se sve više plaše rata. Većina ih se rodila nakon rata. Oni sve više pitaju šta je to rat koji razara gradove, ubija ljude, njihove duše i snove. Ako se taj strah proširi, onda će - uz odsustvo nade, rezignaciju i očajanje - to biti još jedan faktor koji će blokirati svaki naš napor da promijenimo ovo stanje.

MUJKIĆ: Jedan od načina kako se osloboditi tog straha je - egzodus. Dakle, kupiti kartu u jednom pravcu i zauvijek otići odavde. Ali, naravno, postoje i oni mladi ljudi koji razmišljaju drugačije. Moram reći da se divim tim mladim ljudima koji uprkos svemu ostaju ovdje i tragaju za modelima aktivizma. Tu mislim, prije svega, na ljude iz civilnog društva koliko god da je ono slabo i ranjivo.

ŽIVANOVIĆ: U posljednjih tridesetak godina u Bosni i Hercegovini postoje tri vrste emigracija. Prvi talas odlaska bio je u ratnim godinama. Ljudi su bježali od rata ili su ih neki drugi protjerivali. Drugi talas je bio potraga za poslom, jer je desetak godina nakon rata bio opšti nedostatak posla. Sada je u toku treći talas emigracije koji je vezan za bijeg od postojećeg sistema obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Posljednjih sedam - osam godina odlaze mladi ljudi koji imaju djecu predškolskog uzrasta. Odlaze kao porodice, ne pojedinačno. Ti ljudi su uglavnom ekonomski dobro situirani, imaju dobro plaćene poslove. Oni, međutim, neće da dozvole da im djeca ostanu u raljama postojećeg rascjepkanog obrazovanja. Zato odlaze. To je pogubno. Ti ljudi se neće vratiti, jer odlaze s malom djecom.

KARABEG: Bosna i Hercegovina funkcioniše bez vlade i bez budžeta, sa ministrima kojima je istekao mandat?

ŽIVANOVIĆ: Bosna i Hercegovina tako funkcioniše više od četvrt stoljeća. Dešava se nešto nevjerovatno. Društvo i država u Bosni i Hercegovini funkcionišu, mehanizmi se vrte na jednom, drugom, petom, desetom nivou - bez centralne vlasti. Ne treba nama bilo šta što je centralizirano, što treba da poveže pokidane niti naših života, jer je sve napravljeno tako da institucije funkcionišu na etnički čistim teritorijama, na etničkoj matrici. Ali može li se i bez centralnih institucija voditi spoljna politika, diplomatija, politika privlačenja stranih investicija? Naravno da ne može i zato od toga ništa i nemamo.

MUJKIĆ: Bilo je u svijetu takvih slučajeva. Belgija je hiljadu dana bila bez vlade, pa je ipak funkcionirala. Kod nas je problem što sistem ne funkcionira - bez obzira da li imamo vladu ili ne. Postoje strukturni momenti koji otežavaju ili čak onemogućuju svako funkcioniranje.

(Radio Slobodna Evropa)

SINAN ALIĆ: Mene je stid, a vas?!

Negdje prije tri godine poslao sam poruku urednici ovih novina, a zbog TV slika koje su svjedočile o odnosu Mađarske prema migrantima i pitao, ako ostaviš naslov “Fašizmu je ime Viktor Orban”, pisaću tekst. Odgovorila je kratko, piši. Ja napisao, a Oslobođenje objavilo. Tada nisam mogao ni naslutiti da će me mučnina preplaviti zbog slika koje iz moje zemlje odlaze u svijet i svjedoče o besprizornom i bezobraznom odnosu svih nivoa vlasti prema ljudima koje je nužda natjerala na pješačenja duga više hiljada kilometara i u višemjesečnu neizvjesnost.

U četvrtak, 3. oktobra, u jutarnjim satima obišao sam migrante na Autobuskoj stanici u Tuzli. Migoljili su se ispod kišom nadojenih deka. Hvata me jeza, ali ne znam šta da uradim. Stid me je države iz koje u svijet odlaze ružne slike koje svjedoče o nedostatku bilo kakve empatije za ljude u velikoj nevolji. Stid me je svih nivoa vlasti od mog grada, preko Kantona, Federacije, države. Iz protesta razmišljam šta da uradim. Da pocijepam ili demonstrativno spalim bosanski pasoš, da se odreknem državljanstva ove države, da… Što god učinio, migrantima neću pomoći, a sebe ću uvaliti u nevolje. Odlučih da pišem i pitam. I ponovo zovem Vildanu i kažem joj napisaću tekst o izbjeglicama, o našem odnosu prema njima: “Molim te, interveniši koliko god treba jer ga pišem, ljut i razočaran, ali ga objavi”. Ogovorila je kratko - “Piši”.

I evo pišem: Zar se u neposrednoj blizini Autobuske stanice u Tuzli, park uz kolosijek pruge Tuzla - Doboj, utrine odmah iza Autobuske stanice, nije mogao postaviti improvizovani šator s poljskim krevetima, pokretnim sanitarnim čvorom kako bi se nesretnim ljudima omogućio kvalitetan predah na njihovom putu ka boljem? U neposrednoj blizini, na manje od 100 metara od Autobuske stanice, zjapi prazan poslovni prostor. Idealno mjesto da ljudi jednu ili dvije noći, na putu svoje nevolje, a našeg kolektivnog srama, odmore svoje kosti, umiju se i nastave dalje. Da spavaju na suhom, ako već nije toplo, da ih gdje imaju pregledati ljekari i, koliko to uslovi dozvoljavaju, dostojanstveno posluže pripremljenim obrocima volonteri, koji jedini spašavaju obraz svima nama.

Stidim se što se niko nije sjetio da se makar povodom 2. oktobra, velikog datuma u istoriji moje Tuzle, skuhaju dva kazana vojničkog graha, a da ne bi bio solo, gotovo sam ubijeđen da bi moj prezimenjak, vlasnik Mesne industrije Menprom, donirao odgovarajuću količinu kobasica. Ne treba puno da se pomogne nesretnim ljudima. Samo treba biti Čovjek.

Ne mogu da vjerujem da se takav odnos prema migrantima dešava u zemlji čije je stanovništvo, prije dvije decenije, preživljavalo sličnu golgotu. I znam dobro da niko od onih koji su bježali pred ratnom stihijom nije spavao na otvorenom, po parkovima u Münchenu, Klagenfurtu, Salzburgu, Kölnu, Beču, Lionu, Milanu i drugim evropskim gradovima. I zato me je stid. Ne mogu mirno da spavam, u stomaku mi se prevrće. U četvrtak ujutro kupio sam dvadesetak čokolada s rižom, rezonovao sam da su hranjivije, i otišao podijeliti migrantima. Gledao sam ih u oči, jedan je rukom obrisao suze s lica, nije mogao da zahvali. Nije ni trebalo, njegov pogled mi je sve objasnio. A mene je samo bilo stid.

U čemu je problem, postavljam pitanje i sebi i drugima. Možda u činjenici da smo vođenje državnih poslova povjerili najgorim među nama. Boreći se za vlastite pozicije i kolektivne identitete u opštoj pljački društvene imovine, zaboravili su Čovjeka.

Imam utisak da su bosanske migrantske slike gore od mađarskih, ili me one više bole, kada su braneći svoj vjerski i svaki drugi identitet (muka mi je od identiteta koji ne prepoznaju Čovjeka i njegovu nevolju), državu opasali bodljikavom žicom. Stid me je što se i na moju državu može primijeniti modifikovana latinska izreka: Homo homini - Viktor Orban.

(Oslobodjenje)