Daša Drndić: Događa se ozbiljna regresija ljudskog mozga

Piše: Marija Krtinić

Foto: Stanislav Milojković

Nije lako suočiti se s negativnom slikom o sebi, bez obzira na to što se ta slika može temeljiti na koliko-toliko čvrstim argumentima. Ali, suočavanje s prošlošću imperativ je za nastavak relativno zdravog života u budućnosti. Koliko će vremena trebati da se prihvati istina o genocidu u Srebrenici? Dok se, na primjer, i to ne dogodi, teško da će odnosi među novonastalim državicama postati zdraviji i perspektivniji. Ali, to, ta dugotrajna i planirana “akcija”, nije posao pojedinaca ili skupina, nego onih na vlasti, onih koji posjeduju političku i ekonomsku moć. Sada još uvijek živimo u zagađenom, zagušljivom prostoru koji ne pruža uvjete za “zdraviju” budućnost. Njemačka sedamdeset godina službeno radi na stvaranju uvjeta za katarzu na nacionalnoj osnovi. A na prostoru bivše Jugoslavije, u glavama povijesnih revizionista, nacionalista, klerofašista i ostalih fanatika, burgija orvelovska ideja o tome kako je rat mir, a mir rat, ideja koja negira napredak i usmrćuje budućnost - kaže za “Danas” književnica Daša Drndić. Njena najnovija knjiga “EEG” (“Fraktura”, 2016) biće predstavljena u petak, 27. oktobra, u “Narodnoj biblioteci Srbije” uz učešće Seida Serdarevića, Vladimira Arsenića i autorke. Kao i u prethodnom romanu “Belladonna”, i sada je glavni junak Andreas Ban, koji nije uspeo u pokušaju samoubistva, već je ostao da se bori s avetima prošlosti i sadašnjosti. On i dalje nemilosrdno secira društvo i svoju okolinu, kao i njegova tvoriteljka - Daša Drndić.

* Sa kakvim osećajem danas dolazite u Beograd? Da li se vaš odnos prema ovom gradu promenio za poslednjih nekoliko godina, kada ste češće tu, budući da od 1992. do 2000. niste uopšte dolazili?

- To je dvojni odnos. Postoje više Beograda u meni. Jedan je Beograd prethodnog života u kojem figuriraju neki bliski prijatelji koji su mi ostali i danas bliski i u kojem figuriraju neki bivši prijatelji koji zbog raznih političkih situacija više nisu bliski. To je Beograd koji je dio mog života. To je skoro 40 godina mog života. I postoji Beograd koji se urušava i politički i ekonomski i kulturno... A to se događa i drugim gradovima na ovim prostorima uslijed sve agresivnijeg prodora rudimentarne, necivilizirane desnice na političku, ekonomsku i kulturnu scenu. Takav Beograd ne prija. U svakom slučaju dolazak u Beograd može biti višestruko uzbudljiv. Istovremeno uznemirujući, utješan i uzbudljiv. Bolan i veseo.

* Kada bismo mogli da uradimo EEG mozga tog društva iz 1992. koje ste vi napustili ili bolje reći iz kog ste morali da odete, šta bi on pokazao?

- Nisam morala otići; otišla sam u znak protesta ali i u znak podrške napadnutim gradovima bivše Jugoslavije, iako, naravno, ni taj protest ni ta podrška nikome nisu bili potrebni osim meni. A “EEG” tog vremena pokazao bi zastrašujuće oscilacije i amplitude na monitoru. Bile su to godine koje su graničile s ludilom, godine histerije i opasnog, ubitačnog apsurda. Godine pomahnitalog nacionalizma s krvavim iskeženim očnjacima. Danas taj nacionalizam nije nestao, “upristojio se”, poprima razne oblike, maskiran u kvazi demokratske procese. Nažalost, globalno. Uz mlaku i neodlučnu, čak kompromisersku ljevicu, desnici je otvoren put ka opasnom terenu. U svojoj knjizi “April u Berlinu” spominjem njemačkog novinara Štefana Luksa koji se na plenarnoj sjednici “Lige naroda” 1936. ubio jer je prije toga obaveštavao svet o tome što se događa (i što nacionalsocijalizam sprema), a svijet nije reagirao. Švicarske novine sljedećeg su dana donijele škrti izveštaj o neprimjerenom djelu “psihički labilnog” Štefana Luksa. Čistačice su oprale krvavi pod i nakon pauze rad plenarne sjednice “Lige naroda” mogao se nastaviti. Kao i 1936. ima malo onih koji danas upozoravaju što se događa i malo tko reagira. Ne znam što će se dogoditi, da li će doći do nekakve krvave revolucije, ali situacija u svijetu priziva užase.

* Vaš junak Andreas Ban jedan je od onih u manjini koji voli da imenuje stvari i da podseća na zaboravnost koja postoji. Je l' to usud intelektualca da je uvek u manjini?

- Nije to usud. Pogledajte među nacistima bilo je vrhunskih intelektualaca. Liječnika, pravnika, inženjera, arhitekata... Danas također, među žestokim, čak retrogradnim desničarima, nalaze se vsokoobrazovane persone. Politički stavovi ne moraju imati veze s obrazovanjem, postoje vispreni i pametni manje obrazovani ljudi. Možda je to pitanje emocionalne inteligencije, možda stvar morala, možda naprosto pitanje zdravog razuma. Prosto je neshvatljivo kako te niske strasti mogu obuzeti ljude. Šta se događa sa razumom, logikom...

* Da li EEG ovog našeg stanja, mozga našeg društva, pokazuje da spavamo, da smo umrli ili da imamo neko oboljenje...?

- Pred “edžitusom” smo. Liberalni kapitalizam vrlo je promišljen, radi na duge staze. Postupno ljudsku vrstu pretvara u poluautomatizirana bića koja sve teže uspijevaju suvislo konverzirati, jer gube sposobnost složenije promišljati kako sebe, tako i svijet u koji su “okovani”. Ako samo usporedimo kulturu danas s onim što se u umjetnosti, i ne samo u umjetnosti, događalo početkom 20. stoljeća, vidjet ćemo opće osiromašenje ideja, pojednostavljivanje misaonog i kreativnog procesa, nedostatak bunta i inovativnosti. Od 1900. do sredine stoljeća sve je prštalo od akcije i ideja. Mislilo se, znalo se govoriti, znalo se formulirati misao. Što je ovo danas? Jedno flah vrijeme, plitko i osiromašeno. Događa se ozbiljna regresija ljudskog mozga. Ne znam više ni da li je to zabrinjavajuće. Doduše, možda je pogrešno oslanjati se na prošla vremena, možda ćemo se za sto godina početi i fizički mijenjati. Možda će nam se glave smanjiti, a prsti postati duži. Možda tako treba biti. No, teško je suočiti se s takvom hakslijevskom budućnošću. Već većini postaje sve teže voditi sadržajne razgovore, rečenice su sve kraće, sve jednostavnije i površnije. I to, ta simplifikacija života, reflektira se, logično, i na umjetnost.

* Kažete da su reakcije bile da je knjiga EEG za neke suviše komplicirana. Kakav vi utisak imate da ova sredina ima odnos prema vama kao književnici? Da li se on promenio u odnosu na ranije godine?

- U Srbiji i nema mnogo mojih knjiga. U Hrvatskoj kod kritike dobro prolaze. Vjerojatno postoji i neki krug čitalaca koji prate ono što pišem. Neki pak tvrde da nisam prijatan pisac, a ja ne znam zašto bih trebala biti prijatan pisac. Prijatan kome? Za koga? Svojim stavovima (u književnosti i mimo nje), neke ljude ljutim, ali “that's the price you pay”. Ružne stvari su se događale u književnosti u proteklih dvadeset pet godina, od purifikacije jezika, koja je dovela do njegovog osiromašenja i sakaćenja, pa do općeg pada kriterija. Onda je u hrvatskoj književnosti, početkom dvije hiljaditih došlo do literarnog buma, tiskana su dobra, vrlo dobra djela, na scenu su došla nova imena, lakše se disalo, da bismo se danas našli u općoj kulturnoj regresiji zahvaljujući prodoru agresivne desničarske, revizionističke politike, uz jaku dominaciju pojedinih crkvenih krugova, u javni prostor.

* Da li vi sebe vidite kao hrvatsku književnicu? Može li se o tim nacionalnim okvirima govoriti unutar književnosti?

- Pre neki dan na “Facebooku” sam objavila da ne želim da me službena Hrvatska smatra svojom spisateljicom. Izlažu vas na sajmovima, neki ste kao ambasador zemlje u kojoj pišete, a onda kad ste kritični, pojavljuju se komentar tipa: "Ona mrzi sve što je hrvatsko", "Nek se vrati...". Gdje da se vratim?! Vratit ću se, odnosno, otići ću, tamo gdje ja hoću. Živim u Hrvatskoj, imam hrvatski pasoš. Nacionalni identiteti, to je poznato, a i Zigmut Bauman o tome odlično piše, izmišljeni su konstrukti kojima oni na vlasti drže svoje podanike pod kontrolom. Svi mi imamo na desetke identiteta i gotovo je uvredljivo svesti bilo koga na jedan identitet - nacionalni, hrvatski. Ja sam Daša Drndić koja trenutno piše na standardnom hrvatskom jeziku koji je razumljiv i Bošnjacima i Srbima i Crnogorcima.

* Moram da vas pitam za vašeg junaka Andreasa Bana koji imenom mnogo podseća na Kišovog Andreasa Sama. Da li je moguće da se u tom nekom paralelnom svetu književnosti ta vaša dva alter ega druže kao što ste se Kiš i vi družili?

- Možda. Ne znam. Podsvijest je moćna. Recimo da su to naprosto neki senzibiliteti koji se dotiču.

* Kiš je jedan od tih pisaca koji je imao tešku književnu sudbinu. Danas je jako važan, a tokom života?

- Na križ su ga razapinjali.

* Kako vi gledate na to što se danas svako poziva na Kiša i svako je njegov naslednik?

- To su valjda neke “normalne” stvari. Nekad pomislim, dobro što je umro, da ne gleda sve ove poganosti. Što reče Predrag Lucić, to je agresija antitalenata, onih koji pokušavaju izbrisati u književnosti ono što je dobro. Ali Danilo i posle 28 godina od smrti stoji, čvrsto, aktualno i moderno.

* Plašite li se da će se u narednim decenijama i na vas tako pozivati neki vama suprotni i daleki?

- To ja neću znati.

Kemal Kurspahić: Ana Frank u Sarajevu

U zemlji u kojoj se iritirajući događaji smjenjuju na ubrzanoj traci, ponižavanje penzionera - glavni grad bez vode - beskrajno odgađanje popune upitnika za pridruženje Evropi - ucjene s ruskim blagoslovom u vezi sa članstvom u NATO savezu - pritisci za oživljavanje ratnih ciljeva „udruženog zločinačkog poduhvata“ iz susjednih zemalja koje se zaklinju na poštovanje „suvereniteta i teritorijalnog integriteta“ bosanske države ... gotovo se moglo očekivati da će bez pravog odjeka i zgražavanja proći i nova skandalozna epizoda prekrajanja istorije Bosne i Hercegovine i njenog guranja u ralje fašizma.

U utorak je, naime, objavljeno kako je izraelska ambasada sa sjedištem u Tirani uputila protestnu notu Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine zbog toga što su vlasti Kantona Sarajevo odlučile da se osnovna škola u Dobroševićima imenuje po ustaško-nacističkom simpatizeru Mustafi Busuladžiću. Čak je i list u čijem je genetskom kodu antifašizam vijest o tome na naslovnoj strani objavio pod nedomišljenim naslovom - „Izrael se buni zbog Mustafe Busuladžića“ – kao da je gnušanje nad činom odavanja počasti simpatizeru nacizma tek stvar neke „ambasade sa sjedištem u Tirani“ a ne civilizacijskih standarda u kojima se ne može istovremeno pretendovati na europejstvo i svrstavati se na stranu najmračnijih ideologija prošlosti.

• Pročitajte i ovo: ‘Slučaj Busuladžić’, pitanje univerzalnog antifašizma

List, ipak, ide i dalje dajući riječ i predstavnicima opozicionih stranaka (da ih i imenujemo: SDP, Demokratska fronta i Naša stranka) koji su se dosljedno protivili odluci o preimenovanju škole, a donosi i bezosjećajno reagovanje člana Kluba zastupnika vladajuće SDA koji kaže kako još „nisu dobili nikakav dopis“ o tome zašto škola ne bi nosila to ime i kako ostaju pri svojoj odluci „dok nas drugi ne ubijede da tako ne treba da bude“.

Izložba o Ani Frank u nacističkom logoru Bergen-Belsenu, gdje je i ubijena

Ne vjerujem da bi monumentalnu prazninu u vaspitanju kantonalne skupštinske većine mogao popuniti bilo kakav „dopis“ ako ih niko, u porodici-u školi-na džumi, nije poučio kakva su zla čovječanstvu nanijeli nacisti i njihovi sljedbenici u okupiranim zemljama: od šest miliona Jevreja ubijenih u logorima smrti do desetina hiljada ubijenih u ustaškom logoru Jasenovac. Onima kojima trebaju dopisi i dokazi o tome što zna cijeli svijet više se i ne može pomoći.

Šteta je, ipak, što se ta rehabilitacija jednog simpatizera fašizma, koji je pisao o zadovoljstvu što „Židovi nestaju iz čaršije“, događa baš u Sarajevu, gradu koji je u svijetu poštovan kao primjer multietničnosti i kosmopolitizma i koji je i među nekim od najčuvenijih Jevreja u Evropi i Americi uživao duboka saosjećanja i poštovanje za patnju pod opsadom i – pored ostalog – za očuvanje u dva rata dragocjenog rukopisa Sarajevske Hagade. To da se zastupnici vladajuće koalicije dviju bošnjačkih stranaka, SDA-SBB, radije svrstavaju iza ideologije koja je dovela do istrebljenja najvećeg dijela jevrejske zajednice u gradu nego iza očuvanja i njegovanja zajedničkih vrijednosti dobrog komšiluka tužna je slika dokle se došlo u poništavanju najboljega u nama.

Može li se bilo šta učiniti u suzbijanju neofašizma i antisemitizma? Ako, recimo, pitate najodgovornije u italijanskom fudbalskom savezu – mora se. Nakon što su prošle nedjelje navijači rimskog Lacija izveli neukusnu manifestaciju antisemitizma kad su stadion u Rimu prekrili imidžem Ane Frank u dresu gradskog rivala Rome, to je odjeknulo kao neviđen antisemitski ispad. Ana Frank, sa svojim dnevnikom pisanim u skrovištu u amsterdamskom potkrovlju, postala je simbol jevrejskog stradanja u Holokaustu: dnevnik je pisala kad je imala samo 13-14 godina, a ubijena je u nacističkom logoru Bergen-Belsen sa 15 godina.

• Pročitajte i ovo: 'Hodamo ulicama fašističkih ideologa i koljača'

Italijanski predsjednik nazvao je incident „alarmantnim“, fudbalski savez odgovorio je obrazovnom kontraofanzivom: igrači Lacija su u srijedu izišli na teren u dresovima sa likom Ane Frank i porukom „Ne antisemitizmu“ a na svim stadionima italijanske lige prije utakmice je čitan sljedeći pasus iz „Dnevnika Ane Frank“:

„Vidim svijet koji se polako pretvara u divljinu, čujem dolazeću grmljavinu koja će, jednoga dana, uništiti i nas, osjećam patnju miliona. A ipak, kad gledam gore u nebo, nekako osjećam da će se sve promijeniti nabolje, da će i ova okrutnost nestati, da će se mir i spokoj ponovo vratiti.“

Predsjednik Lacija najavio je kako će za navijače organizovati godišnju posjetu Aušvicu.

Kad bi mogla „čuda da se dese“, onda bi se sljedeća zasjedanja Glavnog odbora SDA i Skupštine Kantona Sarajevo održavala ispod velike slike Ane Frank i recimo sljedeće misli iz njenog dnevnika: „Što je učinjeno ne može se poništiti, ali možemo spriječiti da se ponovi“.

(Radio Slobodna Evropa)

Bosanac priča vic o Sulji i urni

Staze za jutarnju setnju (1)

Jedna od staza koje prelazim u svojim jutarnjim setnjama je staza uz kanjon rjecice koja tece uz  zgradu u kojoj zivimo. Kanjon dubok 20-30 metara udaljen je od zgrade nekih 5 minuta hoda. U proslosti je rjecica Etobicoke creak bila veoma snazna i tada je, vjerovatno u rano proljece kad se na sjeveru topi snijeg, iskopala duboki kanjon. Na rijeci su nekada, bas u nasoj okolini bili mnogi mlinovi pa se ulica u kojoj zivimo zove ulica mlinova. Svi su mlinovi nestali. Stambene gradjevine su izgradjene na njihovom mjestu. Ostao je jedino kanjon kao sjecanje na nekadasnju snagu rijeke i kao prirodna ljepota koju u kojoj uzivaju oni koji vole prirodu.

 Korito rjecice je popunjeno vodom samo nakon obimnih kisa. Inace, vecim dijelom godine voda je plitka.

Staza pored rjecice je nedavno asfaltirana, sto mi nije drago, jer je i ona prethodna - utabana bila vise nego dobra za setnje i voznju bicikla. 

 Nevjerovatne su jarko crvene boje lisca 

 Korjenje drveca napravilo je prirodne stepenice na pocetku staze koja se penje uz kanjon.

Najvisa tacka kanjona

Ako povecate sliku vidjecete vjevericu koja me je sa znatizeljom posmatrala i tek kad sam joj prisao na metar-dva pobjegla uz drvo.

 Pokusao sam uslikati i neke od ptica, ali sam ipak prespor za takvu akciju.

Na nekim mjestima staza je ostecenja odronom, ali su opasno mjesto oni koji odrzavaju parkove na dojavu nekog od revnosnih setaca oznacili i ogradili.

Vecina jutarnjih setnji zavrsavaju na stazi iza nase zgrade koja granici  sa golf terenom.

Jutarnji golferi odradjuju svoju smjenu

Mali vjestacki vodopad u dvoristu zgrade je predivno mjesto za kraci odmor na kraju setnje.

Karl-Markus Gauss: Govor na otvorenju Beogradskog sajma knjiga 22. oktobra 2017.

Miljenko Jergovic je na svoj fb postavio prevod briljantnog govora austrijskog pisca Karla-Markus Gaussa na otvorenju Beogradskog sajma knjiga 22.oktobra 2017.

******************************

Dame i gospodo,

najtalentovaniji i stilski najoriginalniji austrijski fudbaler preziva se Arnautović i Srbin je. Srbin je, jer ga je otac naučio jezičkoj i kulturnoj samosvesti jednog Srbina i preneo mu to kao porodičnu tradiciju; ali je on naravno i Austrijanac, rođen i odrastao u Beču. Njega odlikuje – da iskoristim stari izraz – dvojni nacionalni identitet, kakav se u Austriji podrazumevao u vremenima pre nego što se Dvojna monarhija počela raspadati u nacionalnim borbama. Pojedini huligani nacionalnog fudbala kude Marka Arnautovića što igra za reprezentaciju Austrije, ali ponekad i empatično govori o Srbiji kao o svojoj domovini. Pre otprilike tri nedelje u utakmici protiv Srbije postigao je gol za Austriju, ali onda skoro pa demonstrativno nije učestvovao u demonstrativnom veselju; on, koji uopšte važi za neobuzdanog čoveka, čak i za čoveka kome manjka poštovanja prema drugima, obrazložio je to, u razvučenom bečkom dijalektu, uvažavanjem srpskog dela svoje porodice kao i protivnika na terenu.

Arnautović je odrastao u Floridsdorfu, 21. okrugu u Beču. U 3. okrugu, u blizini centra grada, nalazi se mala četvrt koja se u romanu Ingeborg Bahman „Malina“ naziva „Mađarskim krugom“, „Ungargassenland“, i to po „Ungargasse“, ulici na blagoj padini, koja u romanu „Malina“ igra važnu topografsku ulogu. Ja sam, pre nekoliko godina, ovaj kraj obišao od kuće do kuće i pritom prošao kroz različita vremena i različite svetove. U jednoj od bočnih ulica po imenu „Marokkanergasse“ ili Marokanska ulica, pedeset je godina, u stanu premalom za sve veću biblioteku i za naslednike, proživeo Srbin Vuk Karadžić, koji je sa svojom suprugom, Bečlijkom Anom Knaus, imao dvanaestoro dece. Vuk Karadžić bio je sin jednostavnih zemljoradnika, koji nisu mogli da mu na životnom putu omoguće više obrazovanje; no ipak je kao izbeglica u Beču postao jedan od najvećih evropskih intelektualaca 19. veka, koji je od dijalekata svoje domovine oblikovao srpski književni jezik, definisao pravopis, sastavio rečnik sa preko 27.000 odrednica i sakupio narodno stvaralaštvo koje se do tada prenosilo isključivo usmenim putem.

Na svega nekoliko minuta hoda od „Marokkanergasse“ došao sam do „Ungarngasse“, Mađarske ulice, gde se na broju 39 nalazi kuća još jednog slobodnog duha s Balkana. Na zarđaloj tabli, kao stvorenoj za to da je čovek previdi u divljem i uskovitlanom gradskom saobraćaju, stoji natpis: „U sećanje na Petra Preradovića, velikog hrvatskog pesnika“, a malim slovima ispod toga stoji izbledela napomena kakva se danas više ne bi mogla napisati, jer je svet o kom ona svedoči nestao u ratu i užasu: „Postavila Jugoslovenska akademija nauka i umetnosti.“

Kao što je Vuk Karadžić srpski jezik standardizovao u tuđini, tako je i Preradović hrvatski kao književni i pesnički jezik otkrio tek kao pitomac raznih ustanova Dvojne monarhije i prisvojio ga u svom delu. Karadžić, Srbin iz Marokanske ulice, i Preradović, Hrvat iz Mađarske ulice, upoznali su se u tom malom velikom svetu trećeg bečkog okruga i cenili prijateljstvo onog drugog. Što ima smisla, jer su obojica zapravo stremili kao istoj stvari: naime da kroz akademsko i umetničko bavljenje jezicima izvedu Balkan iz istorijske usamljenosti i uvedu ga u modernu.

„Četiri zemlje, jedan jezik“ – tako glasi slogan ovogodišnjeg Sajma knjiga u Beogradu. Nemačka, Švajcarska, Lihtenštajn i Austrija učestvuju u zajedničkoj istoriji, ali istodobno još od srednjeg veka imaju svaka svoje osobenosti i vlastite tradicije, koje su doprinele tome da se ove zemlje, ne samo kulturno-istorijski, različito razvijaju. Nije uvek bilo tako, ali danas teško da bi iko doveo u pitanje tvrdnju da Austrija nije isto što i Nemačka ili da Lihtenštajn nije nemačka državica koja tek istorijskom nepravdom nije deo nekog većeg nemačkog carstva, kao što je i Švajcarska Švajcarska, a ne nekakav ogranak Austrije ili još jedna neostvarena nemačka pokrajina. Što se jezika tiče, meni koji sam iz Salcburga nije nimalo lako da pratim razgovor ljudi iz Ciriha; a i u Šlezvig-Holštajnu govori se sasvim drugačije nego u Tirolu ili u kantonu Uri. A svejedno se i tamo i ovde govori i piše nemački, dok su se lingvisti u međuvremenu usaglasili da ne samo da postoje brojni nemački dijalekti nego i nekoliko „varijeteta nemačkog književnog jezika“.

Za bogatstvo glasova i zvukova savremena književnost na nemačkom jeziku ima da zahvali upravo činjenici da ne postoji jedna obavezujuća i uzorna norma već nekoliko različitih varijanata standardnog jezika. Ali razlike ipak nisu toliko velike da ne bi i dalje sve vreme bilo reči o jednom nemačkom jeziku. Srećan sam što mogu da čitam knjige autora iz Bazela ili Kelna i što isto tako na mojim knjigama u knjižarama u Lucernu, Vaducu ili Lajpcigu nema napomene „prevedeno s austrijskog“.

Nije mi ni na kraj pameti da ja Hrvatima, Bosancima, Crnogorcima i Srbima određujem da treba da se drže onoga što se ranije nazivalo „srpskohrvatskim“. Razlike u zvučanju, rečniku ili rečeničnoj melodiji, nijanse izraza, taj čuveni lični stil – sve te stvari su od izuzetnog značaja za književnost. Ali isto tako može biti pokušaja da se te razlike na ravni jezičke politike uvećaju i načine dubljim nego što jesu. Da je nekakva komisija za brigu o jeziku pre pedeset godina u Švajcarskoj naložila da „švicerdič“, dijalekat kojim se govori u svakodnevnom životu, bude i obavezujuća pisana forma nemačkog u Švajcarskoj, danas bi se švajcarski romani morali prevoditi kako bi ih razumeli i čitaoci u Nemačkoj i Austriji.

Ono što mnogo koji fudbaler, koji se možda i nije bavio pitanjima pesništva i jezika, jako dobro zna, a na šta treba podsetiti jezičku policiju: Nikog od nas nisu oblikovali samo jedna jedina nacionalna kultura ili regionalni identitet, kao što ni jezik u svakodnevici i u umetnosti nema za cilj da odvoji jednu grupu od druge nego da se ljudi sporazumevaju i u rečima onog drugog otkriju sebe same.

karl-markus gauß 23. 10. 2017.

Andrej Nikolaidis: Najodvratnija stvar kod fašista je što kukavički odbijaju reći: da, ja sam fašista

Od svih ogavnih stvari vezanih za njih, ipak je najodvratnija stvar kod fašista to što kukavički odbijaju reći: da, ja sam fašista.

Dragi fašisti, to vam je zapravo veoma lako. Evo, gledajte.

Ti, Nikolaidis, pokazuješ simpatije za zločinačku komunističku ideologiju? Da, pokazujem.

Ti, Nikolaidis, podržavaš brojne komunističke totalitarne prakse? Da, podržavam.

Ti, Nikolaidis, misliš da se komunizam i fašizam ne mogu izjednačiti u „principijelnoj osudi svih totalitarizama XX vijeka“? Da, mislim, između ostalog i zato što je to da je bio totalitarna ideologija najljepše što se može reći o fašizmu.

Ti, Nikolaidis, misliš da je Josip Broz Tito bio heroj, a ne zločinac. Da, mislim.

Ti, Nikolaidis, zaista misliš ono što si napisao: da su svi jugoslovenski narodi svoj istorijski vrhunac doživjeli u Titovoj Jugoslaviji? Da, mislim.

Ti si, Nikolaidis, onda jugonostalgična komunjara? Da, jesam.

VIDITE, NIKAKAV PROBLEM

Vidite, nikakav problem. Ja sam siguran da sam u pravu, nemam potrebu da prikrivam svoja uvjerenja, odlučan sam da vam saopštim (da, možete, ako vam je lakše, reći – svoju) istinu i nemam namjeru da vam povlađujem.

Hajte sada vi, dragi fašisti. Ako ste sigurni u to što ste, zašto se stidite to reći? Zašto izmišljate eufemizme kojima opisujete sebe? Čemu sva ona alt-right, white nationalist sranja nove fašističke političke korektnosti?

Čemu kvazidržavnička sranja, poput izjave hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, da je stvar sa natpisom „Za dom spremni“ u Jasenovcu – citiram, „delikatna“?

Jebemmuživot, delikatan je krem za Španski vjetar, a nema ničeg delikatnog ni u postavljanju ni u uklanjanju iz Jasenovca parole pod kojom su pobijeni ljudi u tamošnjem logoru.

Čemu kvazilegalistička sranja, poput izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja veli:

“Ukoliko ste pravna država, onda poštujete zakone i propise. Činjenica je da je pozdrav, odnosno sam logor regulisan propisom. To je na Ministarstvu uprave i Vladi da odrede šta i kako dalje. Ne možete samo tako ukloniti ploču, ukoliko nju sam zakon ne zabranjuje. Znate moj stav, i što se tiče pozdrava ‘Za dom spremni’, i što se tiče svih totalitarizama kroz koje je Hrvatska prolazila poslednjih godina, i držim da je dobra odluka premijera Plenkovića da se osnuje komisija”.

Prvo, ili posljednje, svejedno: kada nešto ne želite riješiti – osnujete komisiju. To zna svaka budala. Drugo, ili prvo, svejedno: i Aušvic je bio regulisan propisom. Ni Holokaust nije, što se nacističkog zakonodavstva tiče, bio zakonom zabranjen. Naprotiv, njemački je antisemitizam bio savršeno pravno uređen nizom antijevrejskih zakona. Treba li pominjati da je nacistička Njemačka bila pravna država? I to kakva: pa tu je pravnu definiciju ko je Jevrej, ko će, dakle, u Holokaustu biti ubijen, dao najveći pravni mislilac XX vijeka, Carl Schmitt.

Da su imali pamet hrvatskog državnog vrha, nacisti su mogli saopštiti: ukoliko ste pravna država, onda poštujete zakone i propise. Ne možete samo prekinuti sa ubijanjem Jevreja, ako to sam zakon ne zabranjuje. Nego, da povodom delikatne situacije do koje je došlo zbog pritužbi koje stižu iz svijeta, osnujemo jednu komisiju koja će ispitati pitanje Holokausta.

Za članove komisije su imenovani: Joseph Goebbels (predsjednik), Heinrich Himmler, Rudolf Hess, Martin Bormann i Herman Göring.

RECITE DA, JA SAM FAŠISTA

Stoga, dragi fašisti, vi koji volite Antu i Dražu, Radovana, Ratka, ponosite se djedovima u handžar-diviziji, vi čijim očevima su „komunisti branili da idu u crkvu i džamiju“: recite da, ja sam fašista – ta to ionako svi znaju.

Čemu ta poza, te ruke u džepovima, to nehajno zviždukanje „Lili Marlene“ i pogled uperen u nebo, dok stojite gologuzi, sa nožem u ustima, nasred centralnog gradskog trga? Mislite da je, zato što vas je puno, i sve vas je više, vaše pretvaranje uvjerljivije, da je vaša ideologija zbog toga manje sramna i zla – jer jedan gologuzi, nožozubi čovjek na trgu je ludak, a mnoštvo takvih politički pokret – šta pokret, nacija?

(zurnal.info)

Amanet i otcjepljenje

Otcjepljenje Republike Srpske i, naravno, pripajanje majcici Srbiji, podsjecanje na privremen odlazak Turske iz\ Bosne i Hecegovine, ostavljanje Bosne i Hercegovine u amanet Turskoj, pravljenje mostova izmedju proslosti (citaj:Osmanlijskog Carstva) i buducnosti... sve te ideje i prijetnje su u direktnoj uzrocno - posljedicnoj vezi.  Ako ovome dodamo i zapadnu Hercegovinu koja je samo formalno dio Federacije i drzave Bosne i Hercegovine a neformalno i prakticno u sastavu  Hrvatske, znaci prakticno otcjepljena, onda se vracamo do samog izvorista i uzroka rata iz devedesetih koji je intervencijom medjunarodne zajednice zaustavljen, ali ne i zavrsen, jer se rat od tih prokletih devedesetih samo preselio sa vojnog na poiticko polje.

Od raspada Jugoslavije, pocetkom devedesetih novonastala drzava Bosna i Hercegovina nije ni imala sansu da zazivi. Zbog amaneta i zbog otcjepljenja predratna atmosfera se neprestano odrzava. Pred izbore, svjesno se podgrijava i dovodi do usijanja. Strah odredjuje koga ce priprosti, naivni, zatucani i izludjeni narod izabrati. Izabrace one koji su bolje prodali maglu, strah i odbranu od onih drugih. Samo ponekad se pojavi tracak nade da ce se stanje promijeniti, ali i taj tracak brzo izblijedi pod udarom ideja, ponovo o nekom amanetu i otcjepljenju. Te dvije ideje sve ove godine odrzavaju jedna drugu a kako izgleda i odrzavace se jos mnoge godine koje dolaze. Koliko god da su suprotstavljene, one su neprestano jedna uz drugu. One su te koje odrzavaju na vlasti politicare iz devedesetih ili mladje, skolovane na tim idejama.

Ni u jednoj, ni u drugoj ideji zapravo nema Bosne i Hercegovine.
Postoje neki pasaluci, pokrajine, kantoni ili kako ih vec ne zovu ... ali dijelovi zemlje koji se nude tudjinu.
Potpuno je nebitno koja ideja je nastala prva, jer sada, nakon krvavog rata, nakon godina straha kojima se te dvije ideje odrzavaju i hrane, nakon nepovjerenja ugradjenog u svaku poru javnog i privatnog zivota, pitanje sta je starije, koka ili jaje je potpuno nevazno.
Mnogo vaznije pitanje bi bilo postoji li izlaz iz zacaranog kruga, postoje li ljudi u Bosni i Hercegovini koji ce prestati manipulisati otcjepljenjem, amanetom i strahom.

Dio kartografije BiH odrazava ideje sa kojima se uslo i u razaranje i u kasniju gradnju drzave Bosne i Hercegovine. Nista se nije promijenilo. U glavama onih koji vladaju Bosnom i Hercegovinom ove i slicne karte kao i amaneti dati Turskoj su stvarni cilj. Sve drugo je predstava za naivne.

Zbog svega toga, slika sa pocetka teksta najbolje odrazava sadasnjost a vjerovatno i buducnost koju vlasti u Bosni i Hercegovini vec godinama grade.

Mario M.:Sličice iz Banjaluke

biciklista 

Bulevar 

Ferhadija 

 Gimnazija

Gunduliceva iza Borcevog stadiona

 mural u Boriku

novogradnje

Sokolski dom

vila Pascolo

vila u aleji

Vojna parada u Srbiji...

.....povodom 20. oktobra, Dana oslobodjenja Beograda 1944. godine

Trista , bez popa nista!

Svi su tu, al' neko mu fali!

"Kakve mi avione imamo!" "Ni kisa im ne moze nista!""(Pred)zadnja rec tehnike!"
"Pa jos i poklon brace Rusa!" "Ko je.e NATO!" "Necete valjda ovo objaviti"

The Beatles - Let It Be

Oktobar...

... mi je vec dugo tezak mjesec.

Prije 32 godine, 02.oktobra 1985. otisla je moja sestra Boba, Obrenija Debeljacki.

Prije cetiri godine, 17. oktobra 2013. otisao je moj bratic Dragan Hanacek.

Na danasnji dan, 21. oktobra 2013., cetiri dana nakon Drage, otisla je i moja majka Zora Canak.

Sve troje su rodjeni u aprilu.
Boba 18.1947.  Drago 05.1942. i mama 11.1925.

Danas sam s njima u mislima.
Na zalost, njihovi grobovi su predaleko da im danas odnesem cvijece.

Kazu, vrijeme lijeci rane.
Neke - nikada...

Angel T.: 12 pictures for you

Dragi moji,

moj unuk Jack mi ne da mira,a ja Vama...Naime,prosle nedelje je odrzan
Tradicionalni "Harrison Classic" u mom Boise-u,djeciji festival
trcanja u predivnom Bulevaru Harrison u duzini oko 2 km.Djeca su
trcala po kategorijama zavisno od dobi: najmadji ispod 4 god. i sve do
13 god.Ukupno je ucestvovalo preko 1000 djece uz mnogobrajnu pratnju
roditelja,porodica,a najvise baka i djedova...

Jack je ucestvovao u svojoj kategoriji 9 god. i to je njemu peto
ucesce...Staze neodoljivo potsjecaju na BL Aleju JNA, samo su dvije
ulice izmedju kojih se nalazi travnjak...Na jednoj stazi su bile
djevojcice a na drugoj djecaci i veliki broj roditelja je trcalo u
pratnji svoje djece, posebno kod najmladjih.
Kuce uz Bulevar su bile ukrasene raznovsnim djecijim igrackama i svim
ostalim sto uobicajeno ide za pretstojeci Halloween...
Jack nije bio pobjednik u svojoj grupi,ali postigao odlican rezultat 9
min.48sec,
interesantno bjegov startni broj je bio 948 ! Poslije dobijene medalje
pozvala ga je MIS IDAHO za fotku s njim,Jack je to nevoljno prihvatio,
da bi zatim odjurio prema svojojh kuci koja je u neposrednoj blizini.
Kada sam stigao tamo on me vec cekao sa svojim novim biciklom,pokazao
mi je kako je snazan i s kojom spretnoscu vozi bicikl vozeci se niz
stepenice...Ja sam pretrnuo,htio sam viknuti da to ne radi,ali onda
vidim da on ima iskustvo u tome...
Barbara i Dan su priredili porodicno slavlje za Jackov izvanredan
uspjeh,a on je vec bio mislima za novi sportski poduhvat...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama! Vas Angel