Emir Basic - Zelena rijeka

Zeleni a plav!

Hajte, budimo realni! Banjalucki Zeleni most nikada nije bio neki ljepotan. Drugo je to sto smo ga mi voljeli, kao sto smo voljeli mnoge stvari u nasem gradu, vjerovatno zato sto su bile nase, sto smo navikli na nih, sto bolje nismo imali... Da vas podsjetim, most je izgledao ovako...

...samo jedna vozna traka, ogranicena visina...

... a onda, pred kraj, kad je "dotjeralo cara do duvara" nekako zastrasujuce ovako...

I konacno, prije par godina, gradski oci odlucise da u kratkom roku sruse stari Zeleni most i zamijene ga novim.

I prije nego je pocelo rusenje starog mosta pocele su licitacije o novom ili starom imenu mosta, novoj ili staroj boji. "Gradjanstvo" se, kao i u svemu ostalom, podijelilo. Jedni bi da cuvaju bar ono malo tradicije "stare Banjaluke" i da most bude ofarban u zelenu boju i da se i dalje zove "Zeleni most" A oni drugi - da li mnogobrojniji ili samo glasniji - bi da mijenjaju i boju i ime- jer zelena je po njima, iako to zvanicno ne kazu, ali to misle i u uskim krugovima "svojih" govore, boja islama. Glupost do bola!
"Brza izgradnja" mosta se nesto oduzila, pa je, umjesto za jednu godinu kako je bilo planirano, most zavrsen za dvije godine.  Vjerovatno je jedan od razloga za kasnjenje bio i izbor boje za ogradu mosta.

Bilo kako bilo, most je zavrsen, testiran i prije nekoliko dana ograda Zelenog mosta je ofarbana - ali ne u zelenu, kako bi bilo logicno za Zeleni most, vec u nijansu izmedju plave i zelene, najcesce zvanu tirkizno plava - dakle u plavu boju! Nisam primijetio da je iko odgovorio na logicno pitanje zasto ograda Zelenog most nije ofarban u zelenu boju. Zasto je izabrana tirkizno plava? Bilo bi divno da postoji neki estetski razlog. Ili je to  sa bojom slicno kao i sa novim nazivima vecine banjaluckih ulica - jos jedna od inadzijskih podvala seoskih djilkosa i njihovih potomaka koji vec godinama vladaju nasim gradom.

I evo, da ne duzim i ja sa ovim osvrtom kao graditelji sa gradnjom, u petak 14.6.2019. tacno u 9 navece Zeleni most ce biti svecano pusten u promet. Boja njegove ograde ce i dalje izazivati diskusije. Jedni ce se i boji i ideji da ne bude zelena diviti - a drugi zgrazavati. Vjerujem da ce, kako je to u nasem gradu u zadnje vrijeme obicaj, pustanje u rad Zelenog mosta biti popraceno  vatrometom i igrom svjetla u raznim bojama medju kojima ce se plava, zelena, crvena i zuta natjecati koja je ljepsa i blistavija. Tirkizno plave u tom vatrometu nece biti jer tu nijansu plave boje tehnolozi jos uvijek nisu uspjeli napraviti.

Na zalost, i u ovom svecanom trenutku, mira mi ne da pomisao da ce se u skoroj ili daljoj buducnosti naci neki gradski otac koji ce iz rukava izvuci skrivenog tirkiznog cetnickog vojvodu po kome bi ovaj most ubuduce nosio ime.

Sampioni NBA!!!

Toronto Raptorsi su sampioni NBA!!! 

Prva titula NBA u Kanadi, zemlji u kojoj je kosarka izmisljena!

Mario M.: Treba čitati Lanu Bastašić

Banjalučanka Lana Bastašić je za svoj prvi roman ’Uhvati zeca’ vrlo lako mogla uhvatiti ovogodišnju NINovu nagradu za roman godine. Plasirala se u ’finale’ među pet najboljih. O nagradi su odlučivale nijanse, a Lanin je roman popraćen dobrim kritikama i većom potražnjom čitalaca.

Mlada književnica grad u kojem je odrasla sada posmatra iz Barcelone. I u ovoj knjizi ona ne zaboravlja proživljeno vrijeme u Banjaluci. Ona piše ono što je dobro upoznala:
’’... Oblaci su, poput ugriza, nečujno izbili po nebu. Grad se budio. Mrak se tiho vraćao u svoju dobro utabanu fotelju. Onaj komadić sunca koji se tog dana razgolitio samo za nas dvije i našu kriminalnu avanturu, sada se povukao nazad kroz svoju pukotinu i ostavio nas u polutmini. Vidjela sam male ljude kako koračaju hitro niz iskrivljene ulice. Vidjela sam venecijanere kako se otvaraju, kao kapci, po sivim zgradama. Vidjela sam automobile kako se polako parkiraju tamo gdje je nekada stajala Ferhadija. „Raketa”, rekla si mi nekada davno, u drugom ili trećem razredu osnovne, dok smo prolazile pored džamije. „Moj tata je jednom rekao da je to raketa. Ali nije, šalio se, to se zove minaret.” Mislila sam na to dok smo sjedile na Kastelu. Sjetila sam se tada i svog trinaestog rođendana, onog na koji nisi mogla da dođeš. Sjedila sam u sobi s nekoliko drugarica iz razreda i smijala se školskim tračevima dok je moja veselija nego inače mama škljocala malim fotoaparatom. Kasnije sam bacila te fotografije, u strahu da ćeš ih vidjeti jednog dana i saznati da sam se dobro zabavljala u tvom odsustvu. Nekoliko dana poslije tog rođendana srušena je Ferhadija. Rakete su, zaista, poletjele u nebo i ostavile za sobom neugledne parkinge. ...’’

Bastašićeva je izvanredno oslikala karaktere glavnih junakinja knjige, Sare i Lejle, njihove sličnosti i suprotnosti, kao i haotično vrijeme neposredno prije posljednjeg rata. Vješto kombinira slike iz njihove adolescencije, zidni posteri, kućni ljubimci, prve simpatije djevojčica sa naglim promjenama u društvu... promjene u školi, promijena imena djevojčici... ali Sara ne prihvata da najbolja drugarica nije više Lejla nego Lela... Ili ovaj citat: ’’... Sjećam se samo da je grad bio drugačiji, kao da mu je neko isisao sve sokove i ostavio ga da se suši na travi. Bilo je sve više mraka, sve više otkazanih časova, sve više molitvi u dnevnim novinama. …Moji sugrađani su nenadano dobili drugačija lica. Neka su se samo jednom namrštila i zauvijek ostala u tom položaju. Druga su potpuno nestala, otišla bez mnogo buke. ...’’

Roman počinje poslije rata kada glavne junakinje obnavljaju druženje poslije desetak godina, Sara se odaziva na Lejlin poziv, vraća se iz Dablina u BiH. One putuju u Beč, traže Armina, Lejlinog brata u koga je Sara bila zaljubljena...

Lana Bastašić je napisala roman ’’Uhvati zeca’’. Dobar roman! Romani se ne pričaju. Treba ih čitati.
Lana je napisala toliko dobar roman da već priželjkujemo sljedeći.  Jer i taj će biti dobar!

(mm)

Aleksandar Ravlić: Devetnaest, desetnaest…

O jednoj šaljivoj zgodi sa banjalučke pijace o kojoj je svojevremeno pisao banjalučki "Čičak". Glavni akter je, u ono vrijeme, poznati Omerhodža kome je pokušao priskočili u pomoć kaplar Tabulo (valja napomenuti da je Ivan Tabulo bio i "glavna ruka" urednika Tome Mulića što pričici daje naznake vjerodostojnosti).

Omerhodža je, priča veli, kupio “sepet jaja, pa čučnuo da prebroji". U tom njegovom nastojanju priskočila mu je u pomoć prodavačica, seljanka.

“Digla snaša suknju, a Omerhodža vadi iz sepeta jaja i mećući ih snaši u krilo sav se izbezumio. Ne zna ili bi gledao u snašu ili u sepet. I što snaša više diže suknju da jaja ne poispadaju, to se Omerhodža niže spušta. Isprva je još znao da broji! Ali kad malo poodmače, hodža se posve izgubi i stade da nabraja: devetnaest, dvadeset, dvadeset i devet, dvadeset i deset, trideset... i bog te pitao koliko bi on još nabrajao, podvirujući snaši pod suknju, da ne povika odnekle kaplar Tabulo:

-          Ne broji se tako Omerhodža, stani da ja prebrojim.

Omerhodža, uvrijeđen, će na to:

-          Ma nemoj se ti u naše račune plesli, kako god ja brojao, snaša neće bili na kvaru, a ti me nećeš učili brojati".

Aleksandar Aco Ravlić (‘Banjalučke vesele zgode i anegdote’)

Toronto Raptorsi pred osvajanjem NBA titule

Prije nego sto kazem bilo sta o NBA kosarci i Raptorsima, moram objasniti da je Kanada, generalno, potcijenjena zemlja jer granici prakticno sa jednom zemljom i to sa USA, najvecom svjetskom ekonomskom, vojnom i svake druge vrste silom... Uvjerio sam se licno u to koliko Amerikanci ne poznaju i koliko potcijenjuju Kanadu. Od toga da vecina neukog americkog naroda - a ogromna vecina je veoma neuka - misli, ali bas iskreno, da je Kanada zaledjena zemlja, da su temperature u Kanadi tokom cijele godine ispod nule, do toga da ne znaju nabrojati vise od dva kanadska grada, pa da je to, zbog besplatnog zdravstvenog sistema, besplatnih javnih skola i fakulteta - socijalisticka zemlja. A poznato je koliko Amerikanci zaziru od socijalizma - skoro kao od komunizma. Zapravo, vecina njih ni ne zna razliku.

Kanadjani to sve stoicki podnose nastojeci uvijek da na pristojan nacin poduce arogantne  Amerikance  i objasne im ono sto njima nije jasno.
Zbog svega toga se u Kanadi bilo koji uspijeh, pa i na sportskom polju, slavi iskrenije i sa mnogo vecim entuzijazmom nego sto se to dogadja u USA, gdje se uspijeh, pa i sportski, smatra normalnim, gdje se pobjeda nad kanadskim timom ili reprezentacijom u bilo kom sportu smatra ocekivanim. Osvajanje sampionske titule u sportovima u kojima ucestvuju timovi iz obje zemlje kao sto je bejzboj, hokej i kosarka se u Kanadi slavi kao nacionalni uspijeh - kao pobjeda Davida nad Golijatom.

Ove godine je jedini kanadski kosarkaski tim koji se takmici u NBA osvojio titulu sampiona Istoka i trenutno se takmici sa Wariorsima iz Oklanda, sampionima Zapada, za prestiznu titulu NBA sampiona ili kako to  Amerikanci prepotentno nazivaju - sampiona svijeta.

Sve do danas nisam htio nista pisati o Toronto Raptorsima i njihovoj ovogodisnjoj borbi da osvoje NBA titulu. Ustajem oko tri ujutro da gledam te njihove utakmice, ali na blogu ne pisem nista da ih ne ureknem. U smpionskom odmjeravanju Wariorsi su sve do jutros bili veliki favoriti.  Raptorsi imaju sansu da ih pobijede jedino ako u mecevima s njima prevazidju sami sebe.

I, upravo to se desava. Nakon cetiri utakmice Raptorsi vode 3:1 u seriji i slijedeci mec, koji bi mogao biti odlucujuci, igraju u Torontu. Iznenada, David pokazuje da moze da pobijedi i Golijata. Istina, treba biti realan i reci da za Wariorse, zbog povrede ne igra njihov najbolji igrac Duran, s kojim su, po mom misljenju Warriorsi ipak nepobjedivi. Medjutim i neki od najboljih igraca Raptorsa su isto tako povrijedjeni ali su stisli zube i igraju jer znaju sta sampionska titula znaci za njihov tim, za grad Toronto, za Kanadu...
U utorak 11.6. u 3 ujutro po srednjoevropskom vremenu, se u Torontu igra slijedeca utakmica, koja, ako Raptorsi pobijede, bi mogla biti odlucujuca.

Nadam se da cu vam tog ranog jutra javiti, za mene radosnu vijest: da su Raptorsi ostvarili svoj sportski san i zelje svih nas koji navijamo za njih.
I da cu konacno prestati bdjeti svaku drug-trecu noc,  kao sto to radim zadnjih mjesec dana.

Generacija Gimnazije 1968. obiljezila 51- godisnjicu od maturiranja

Banjalucani vole za sebe kazu da su "biseri rasuti po svijetu". Ako je tako, a jeste... onda su to i svi oni koji su 1968. godine maturirali banjalucku Realku.  Na ovogodisnji susret biseri su dosli iz Svedske, Kanade, Zagreba, Sarajeva, Splita, Rijeke, Umaga, Ljubljane.. a bogami i iz raznih dijelova Banja Luke!

Za uspomenu su ostale fotografije koje najbolje docaravaju divnu atmosferu dva druzenja, u podne i navece.

 

Druženje bivših košarkaša Borca 2019.

 Amblem Košarkaskog kluba Borac Banja Luka - najstarijeg košarkaskog kluba u Bosni i Hercegovini

Hajmo jednu grupnu! 

Prošle godine je susret veterana KK Borca pratilo više informativnih kuća. I desilo se da smo u tom metežu lani zaboravili napraviti grupnu fotografiju. Ovog puta grupna je napravljena prije večere (i pića) za svaki slucaj!. Na slici (s lijeva - stoje): Doka, Griška, Kljaja, Buli (žensko pojačanje), Đoko Mikeš, Bato, Blaž, Lazo, Kikan, Kop, Bojer, Vladek, Roda, Ćiša, Dino, Bleki, Davor, Majstor, Taužan, Kašo. Sjede (s lijeva): Cober, Borko, Čanak, Gale, Majk, Gele, Palada, Željo, Pucko i "najdesniji" stoji Brane Kosić. Fotografija nije najjasnija pa sam mozda nekoga preskočio. Čeka se grupna fotografija sa kapitenovog foto-aparata, tehnoloskog čuda prošlog stoljeća, koga novi, pametni foto-aparati i laptopi ne prepoznaju.

Novi susret nakon godinu dana: Željo, Tašo, Kop...

 ...Kašo i Blaž...

 ... Ćiša (sjedi) a Kljaja i Roda odmjeravaju ciji autfit, a posebno sako je bolji. Iako Kljaja ima maramicu u boji carapa, nije pobijedio u modnom odmjeravanju sa Rodom!

Pucko: "Vrati mi ruku, Davore!" 

Gale sa "mladjom gardom" Blekijem i Dinom 

 Kapiten Angel, covjek zasluzan za ove susrete kosarkaskih veterana, pozdravlja prisutne biranim rijecima. Profesora Lazu Roljića kao da je izbor malo uspavao ili je to zapravo izraz lica zadovoljnog covjeka kome godi ono sto slusa.

Koki (Blaž) je pozdravio skup i osvježio sjećanja na velikane jugoslovenske kosarke Bošu Tanjevića i Radivoja Koraća-Žućka.

 Doka, Cober i Griška sa pažnjom i zadovoljstvom slušaju uvodno izlaganje kapitena Angela, ali  Kokija (Blaža) . 

 Muhamed Ibrahimbegovic - Palada, utemelitelj banjalučke košarkaške sudijeske organizacije, je bio počasni gost veceri. U svojoj 90-toj godini djelovao je i mlado i svježe. Pivo je zamijenio čajem od kamilice pa je konobaru trebalo dodatno objašnjenje šta on to zapravo poručuje. Uz njega Bleki, Čanak i ledjima okrenut Željo.

 Palada je bio u centru paznje. Nije stigao svima podijeliti po autogram, ali se zato slikao sa svima!

Ovdje je sa Bojerom i Davorom...

 ...sa Kopom i Željom.

 ...pa sa Đokom, Kopom, Angelom, koji će to ovjekovječiti na svom foto-aparatu!

 Bato Jelić je bio posebno raspoložen. Poslije odredjenog vremena ruka ga je zabolila jer neki od naših drugova jos uvijek imaju jak stisak šake od koga kosti krckaju...

Kopi se prikljucio ekipi mladjih, Majstoru, Dini i Taši

 Kikan, Kljaja, Majk i Blaž. Kikanova šala Blaža nije nasmijala a Kljaji nije dovoljno sto pozira. On nastavlja priču sa publikom. 

Kapiten jos nije završio govor. Batina Mirjana sa posebnom pažnjom jos uvijek sluša kapitena! Lazo je yavirio u list i  vidio da se Gele približava kraju govora i to ga je potpuno smirilo. Dvojica veterana banjalučkog Borca i banjalučke košarke se odlično drze: Brane i Pucko!

Rijetki ozbiljni trenuci na susretu. Pažljivo slušanje pozdravnog govora. Okrenuti ledjima: Gale, Majk, Kikan. Lijevo: Blaž, Kop, Vladek, Bojer, Bato. U pozadini: Doka, Ćiša, Kljaja, Borko.

 Kao i prosle godine, susretu su se prikljucile bivše košarkašice Mladog Krajišnika Lena i Buli. Pri ruci im se nasao Kljaja da im svojim dosjetkama, kao i zelenom maramicom u džepiću sakoa ali i čarapama  iste boje, veče ucini nezaboravnim!