Sretna vam Nova 2020. godina!

Dragi moji,

neka vas i sve vaše u Novoj godini posluži zdravlje, 

vedar duh i memorija koja nam je sada potrebnija 

više nego ikada!

****************

P.S. Čestitku je, u ime Parkića, svojom idejom i rukom napravio Mario M.

DRAGAN MARKOVINA: Nije vam posve jasno što se događa u Crnoj Gori? Upravo raskidaju sve veze sa srpskim nacionalizmom

Mislio sam da sam sa politikom na blogu, bar u ovoj godini, zavrsio. Ali dogadjaji i reakcije na njih mi ne daju da predahnem. Pa evo, ni ja vama ne dam da predahnete jer mislim da treba da procitate i misljenje Dragana Markovine o najnovijim dogadjanjima u Crnoj gori.

**************************

Za sve one koji su imali tu sreću da su propustili uživo gledati scenarije događanja naroda, mitinge istine, nošenje moštiju svetaca, jogurt-revolucije i slične specijalne efekte koji su korišteni u svrhu postizanja ili održavanja nacionalističkih ciljeva srpske politike, ali i tu nesreću da žive s posljedicama istih, ovih dana se u Crnog Gori održava, tko zna koja po redu, loša repriza svih navedenih događaja.

Baš kao u filmu “Beskrajni dan”, ponavljaju se sve iste radnje, s potpuno nerazumljivim uvjerenjem da će jednog dana ipak dati drukčiji rezultat. Za one neupućene, pojednostavljeno govoreći u Crnoj Gori se upravo privodi kraju proces definitivnog raskidanja svih veza te zemlje sa srpskim nacionalističkim projektom. Taj je proces započeo onog časa kad je Milo Đukanović, bilo vlastitom intuicijom i odlukom ili nečijom sugestijom, što je u konačnici nebitno, odlučio okrenuti leđa tom projektu koji je i sam aktivno podržavao.

PRIJEPORI TRAJU JOŠ OD 1918. GODINE

Iako je jedno vrijeme konačni ishod te borbe izgledao neizvjestan, s obzirom na odnose snaga na terenu, ali i s obzirom na odluke međunarodne zajednice koja je, primjerice, tražila da je za valjanost referenduma o nezavisnosti potrebno 55 posto plus jedan glas za nezavisnost, ili inzistirala da državna zajednica Srbije i Crne Gore nastavi egzistirati još neko vrijeme, bilo je jasno da je od onog časa od kojeg je Milo Đukanović, tj. stvarna vlast izabrala nezavisnost, ta politika ima znatno veće izglede.

Inače, prijepori oko političkog smjera Crne Gore u tamošnjem društvu traju još od prijelomne Podgoričke skupštine iz 1918. i tijesne odluke da se ta zemlja bezuvjetno pripoji Srbiji, odnosno budućoj jugoslavenskoj zajednici i tako zapravo dokine vlastitu samostalnost te ukloni vlastitu dinastiju s prijestolja. Ti su prijepori nekad bili izraženiji, kao u Drugom svjetskom ratu ili posljednjih godina, nekad niskog intenziteta, kao u socijalističkom razdoblju, ali nikad nisu prestali i prilično je izgledno i da neće nakon što se aktualna bura stiša.

ĐUKANOVIĆ ODUZIMA MOĆ SRPSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI

No, ono što je također prilično izgledno i predstavlja konačnu novost, jest činjenica da se trend promijenio i da je ideja bliske povezanosti sa Srbijom i srpskim nacionalizmom prije svega doživjela ozbiljan poraz. Upravo zahvaljujući nemogućnosti da se taj poraz prihvati i da se od te ideje odustane, pored toga što društvo iznova vodi ka iracionalnom nasilju, u punom smislu riječi onemogućava opoziciju da smijeni Đukanovića s vlasti, za što postoji čitav niz realnih argumenata koji jednostavno padnu u vodu kad se građani suoče s tim što je s druge strane, a to su vječne devedesete.

Zahvaljujući svemu navedenom, Đukanović ima podršku svih nacionalnih manjina, naravno s izuzetkom srpske, ako nju uopće možemo promatrati u tom ključu. Nakon što je oduzeo moć svim drugim faktorima otpora, posljednja je preostala Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, vođena od strane uvjerenog nacionaliste Amfilohija Radovića, čije huškačke i besmislene izjave zatrpavaju javni prostor već desetljećima. Jednu od pamtljivijih je svojevremeno Feral Tribune izabrao za “Shit of the week”, kad je u ratu rekao da “hoće Bog nešto veliko od ovog naroda, čim ga stalno gura u žižu svjetskih zbivanja”.

SRPSKI NACIONALIZAM IZGUBIO JE SVE POLUGE MOĆI

Dakle, pored procesa pokušaja definitivnog legaliziranja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, što će puno teže ići, Đukanovićeva vlast je jučer u burnoj atmosferi i na rubu građanskog rata, izglasala novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, s ključnom stavkom o nacionalizaciji crkvene imovine, koja je do 1.12.1918., odnosno prije utemeljenja Kraljevine SHS bila u državnom vlasništvu.

Bez obzira na snažan otpor, vođen od strane tamošnjeg SPC-a i opozicijskih stranaka te u bliskoj vezi s Beogradom, vrlo je izvjesno da će se stvari na koncu smiriti bez ikakve mogućnosti da se ova odluka promijeni, jer je srpski nacionalizam jednostavno izgubio sve poluge moći. Ono što je negdje duboko iza svega zapravo tužno, je činjenica da mnogi ljudi odbijaju napustiti takvu matricu razmišljanja i inzistiraju na nečemu što realno nema nikakve veze sa stvarnim životom, živeći duboko ukopani u prošlost i u devedesete. Otprilike kao aktualna predsjednica Hrvatske.

(Telegram, Foto: Avangarda)

Andrej Nikolaidis: Da nije članica NATO-a, sinoć bi Crna Gora gorjela u nju bi ušle paravojne jedinice iz Srbije i Republike Srpske

SPC odbija da bude dio pravnog poretka države Crne Gore. Ona odbija da se registruje u Crnoj Gori i da na bilo koji način poštuje zakone te države. Ona tvrdi da je starija od države i aktivno odbija prihvatiti postojanje te države, ma kako suludo to moglo djelovati. Istovremeno, iako u njoj pravno ne postoji, Srpska pravoslavna crkva tvrdi da je vlasnik svih crkava i manastira u Crnoj Gori.

Sve ono što se u Crnoj Gori desilo 26. decembra 2019. i u noći na dvadesetsedmi – kao i u danima koji su prethodili tom danu i noći, uostalom – bio je golemo „već viđeno“.

VEĆ VIĐENO

Nisu li, baš kao što je Amfilohije kroz Nikšić pronio kosti Svetog Vasilija Ostroškog, u predvečerje ratova devedesetih sveštenici Srpske pravoslavne crkve, u pratnji, kako su ga nazivali „vjernog naroda“, misleći pritom na naoružani narod, gradovima i selima nosili kosti svetaca, obilježavajući, pokazaće se, tako buduće granice i vojne ciljeve nedosanjane „Velike Srbije“?

Nisu li srpski intelektualci i političari tada, kao i danas, povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti u crnogorskom Parlamentu, uzvikivali: „ugroženost“, „ugroženost“, „otimaju naše“, „otimaju naše“?

Nisu li promoteri velikosrpskog nacionalizma onda po čitav dan trubili o užasima titoizma, kao što i danas o „zločinima titoizma“ mlati Emir Kusturica, upozoravajući pritom da je „titoizam najjači upravo u Crnoj Gori“, te je stoga neminovno da Crna Gora „napadne pravoslavlje“?

Nisu li ondašnje „balvan revolucije“ i „događanja naroda“, kao i kasniji ratovi u Hrvatskoj i Bosni, kao džojstikom, vođeni iz Beograda, kao što je iz Beograda upravljano i sinošnjim nemirima u Crnoj Gori? Naime: nakon što je izvođač radova, Demokratski front, saopštio da odustaje od prvobitnog plana da, kako su govorili, „spale skupštinu“, njihovi lideri, Andrija Mandić i Milan Knežević avionom vlade države Srbije odvedeni su u Beograd, tamo primili instrukcije, stavljeni pod direktnu komandu srpskog Patrijarha Irineja i istim tim avionom vraćeni u Podgoricu da tu izazovu najveći nered koji su u stanju izazvati i tako spriječe usvajanje zakona. Po dolasku u Podgoricu, kao i više puta u skupštini tokom zasijedanja, iz Fronta su poručili da za sve što čine imaju blagoslov Irineja, koji je blagoslovio njihovu borbu i u skupštinskoj sali i na ulici. Irinej ih je, hoćemo li pretjerati ako to tako kažemo, pozvao u sveti rat.

JEDINA RAZLIKA

Andrija Mandić, četnički vojvoda te lider Fronta, i njegovi saradnici sa skupštinske govornice su poručivali, rekosmo, da će oni:

spaliti skupštinu, što zasad nisu jer ih je Amfilohije zamolio da to ne učine;

spaliti sebe u skupštini;

poginuti za crkvu, jer nema ljepše stvari od toga (uzgred, njihovu argumentaciju o tome kako i zašto treba poginuti za vjeru do zadnjega slova potpisao bi svaki komandant i ideolog ISIL-a);

upasti u porodične kuće predsjednika Đukanovića i premijera Markovića i tamo se obračunati sa njima i njihovim familijama;

prognati iz njihovih domova poslanike i ministre koji glasaju za zakon;

fizički, nasiljem, spriječiti usvajanje zakona;

blokirati čitavu Crnu Goru, što su sa skupštinske govornice i pozvali svoje pristalice da učine;

započeti građanski rat u Crnoj Gori, odnosno, kako je to formulisao Andrija Mandić: „pozivam svoje ratne drugove da se pripreme“…

Mandić je u crnogorskom parlamentu govorio kao onomad, kada je najavio nestanak Bošnjaka, Radovan Karadžić u parlamentu Bosne i Hercegovine. Čak im je i držanje bilo isto: zadriglo i osiono.

Na koncu, na poziv Mandića, zapravo Irineja, zapravo službenog Beograda, njihove pristalice blokirale su puteve, kao onomad u Borovom Selu, kao onomad po Bosni…

Da, sve je to bilo isto.

Ali jedno nije.

I to jedno napravilo je svu razliku ovog svijeta.

Crna Gora je članica NATO.

Da nije, sinoć bi Crna Gora gorjela. Da nije, sinoć bi u nju ušle paravojne jedinice iz Srbije i Republike Srpske, kao što su razni „dobrovoljci“ , „psi rata“ i ostale životinje u ljudskom obličju onomad upale u Hrvatsku i Bosnu.

Uzgred…

ZAŠTO JE ZAKON PROBLEMATIČAN

Zakon zbog kojeg je Beograd preko Demokratskog fronta Crnu Goru gurao ka građanskom ratu liberalan je, evropski zakon. Na kojem se radi od 2014. Koji je odobrila Venecijanska komisija, a Vlada Crne Gore prihvatila i u tekst zakona unijela sve sugestije te komisije – zakon je to, dakle, posve u skladu sa evropskom pravnom stečevinom. To je zakon koji važi i za Islamsku zajednicu i za katoličku crkvu, kao i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, pa su se sve te vjerske zajednice izjasnile „za“ zakon, dok je samo SPC do neba digla galamu o svojom navodnoj ugroženosti i krađi.

Srpska pravoslavna crkva zakon smatra neprihvatljivim zbog, u suštini, dvije stvari.

SPC odbija da bude dio pravnog poretka države Crne Gore. Ona odbija da se registruje u Crnoj Gori i da na bilo koji način poštuje zakone te države. Ona tvrdi da je starija od države i aktivno odbija prihvatiti postojanje te države, ma kako suludo to moglo djelovati. Istovremeno, iako u njoj pravno ne postoji, Srpska pravoslavna crkva tvrdi da je vlasnik svih crkava i manastira u Crnoj Gori.

Država Crna Gora novim zakonom od svih vjerskih zajednica (kao i od svih građana, uostalom) traži pismeni dokaz o vlasništvu nad imovinom. Zakonom je predviđeno šestostepeno dokazivanje imovine, sa sudom u Strazburu kao konačnom pravnom instancom. Ako ne može dokazati da je neki vjerski objekat njeno vlasništvo, vjerska zajednica će taj objekat moći nastaviti koristiti, ali kao vlasništvo države Crne Gore.

Zvuči li to vama kao nepravda, otimanje, krađa i dobar razlog za građanski rat?

Žurnal.info

Miting i kontra-miting

Preksinoc su ponovo u Banjaluci odrzan miting i kontramiting. To sada vec postaje pravilo: kada opozicija zakaze miting - vlast odgovori time sto ga odobri, ali u isto vrijeme organizuje svoj kontramiting, da pokaze svoju snagu i slabost opozicije, naravno rizikujuci pri tom potencijalne sukobe. Na srecu, do sukoba do sada nije doslo i to samo zbog toga sto je opozicija svjesna koliko je fizicki slabija od vlasti i, i pored agresivne retorike, na svaki nacin nastoji da do sukoba ne dodje.

Svi mitinzi i kontramitinzi su do sada pokazali i dokazali da je osnova i jednog i drugog - nista drugo no nacionalizam. Dok je tako, "sve ostalo su samo varijante...", pokusaji da umjesto sadasnjih oni dodju do vlasti. akle, nema sansi da se nesto promijeni.

Ustvari uocio sam da ima jedna promjena!
Cavic,  covjek kome su Banjalucani nekaa vjerovali, covjek koji se nedavno za direktorsku funkciju javno prodao Dodiku, je prije par godina bio za govornicom opozicije a preksinoc je stajao uz Dodika, koji ga je nekada, dik je bio u opoziciji, javno i beskrupulozno sutao i ponizavao.
Kako taj covjek moze proci Banjalukom?!

O dva mitinga organizovana u isto vrijeme u Banjaluci pisao sam i ranije. Vrijedi procitati jer osim u Cavicu i vremenu koje je uzaludno proteklo - razlike zapravo nema!

2016.

2019.

Most Radija Slobodna Evropa: BiH i NATO

Da li je BiH na putu u NATO?

Novinar Omer Karabeg je razgovarao sa Milošem Šolajom, profesorom Fakulteta političkih nauka iz Banjaluke i Jasminom Ahićem, profesorom Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije iz Sarajeva.

Miloš Šolaja: BiH je članica Partnerstva za mir, ona je preuzela konkretne obaveze i mora da ostvari neke reforme. Da bi neka zemlja postala članica zapadnog vojnog saveza ona mora da iskaže političku volju za članstvom na demokratski način. Pošto je Republika Srpska element odlučivanja u takvim procesima, jasno je da u ovom trenutku u BiH nema političke volje za članstvo u tom vojnom savezu. I sam NATO ne želi takvu novu članicu.

Jasmin Ahić: U Zakonu o odbrani BiH, koji je jednoglasno usvojen 2005. godine, kaže se da će Parlamentarna skupština, Vijeće ministara, Predsjedništvo i subjekti odbrane u okviru svoje ustavne nadležnosti provesti potrebne aktivnosti za prijem BiH u NATO savez. Ne možemo time što smo promijenili stav odustati od naših obaveza i tako rušiti vlastiti kredibilitet u okviru međunarodnih odnosa.




Šolaja: Neke stvari su se promijenile u odnosu na situaciju kakva je bila 2009. godine kada je Predsjedništvo BiH poslalo usaglašenu aplikaciju za Akcioni plan za članstvo u NATO paktu. Rusija je mnogo jače prisutna u regionu i postoji pozitivna inklinacija javnog mnjenja Republike Srpske prema Rusiji. I ne samo Rusija. Ovih dana se dosta intenzivno govori i o perspektivama kineskog prisustva kada je u pitanju bezbjednost.

Ahić: Rusko propagandno-obavještajno i medijsko djelovanje dovelo je do toga da je lokalni nacionalizam u Republici Srpskoj dosegao takve razmjere da se otvoreno prijeti secesijom, što je političko-sigurnosnu situaciju u BiH učinilo vrlo, vrlo kritičnom. Korumpiranje političara u Srbiji i Republici Srpskoj i prodor u državne institucije preko njih, energetska ovisnost od Rusije, Srpska pravoslavna crkva, kulturne institucije i humanitane organizacije koriste se za jačanje veza između Rusije i Srbije, odnosno Republike Srpske. Taj uticaj je negativan.

Šolaja: Ja zaista ne mogu da prihvatim da sve što dolazi iz Rusije ne valja, a da sve što dolazi sa Zapada valja. Kada je u pitanju NATO, u ovom trenutku u statusu quo koji je dostignut negdje oko 2009, kada je podnijeta aplikacija za Akcioni plan za članstvo u toj organizaciji. Ono što se je u međuvremenu promijenilo to je da je Republika Srpska odustala od podrške članstvu u NATO savezu.

Ahić: BiH je na putu ka članstvu u NATO paktu. Otišla je još jedan korak dalje jer je 5. decembra prošle godine dobila poziv od NATO saveza da pošalje Godišnji nacionalni program. Poslala je
Program reformi koji je određena forma Godišnjeg nacionalnog programa. Time je postala punopravni član Akcionog plana i otvorila put za članstvo u toj organizaciji. Nadam se da će za dvije, pet ili deset godina Bosna i Hercegovina biti član NATO saveza.

(Radio Slobodna Evropa)

Sretan vam Božić!

Ne mislite danas na doktore, testove i preglede,
ne mislite na one koji su vas povrijedili, 
na one koji su vas zaboravili...
Budite zadovoljni svojim danasnjim zivotom
jer drugog i boljeg nemate, jer, zapravo, 
imate hiljade razloga da budete zadovoljni.
Trebate ih samo pozvati, sjetiti ih se, pomoci im da 
potisnu ruzna sjecanja koja se uvijek guraju 
da budu ta koja ce vam pokvariti dan.
Ne mislite danas na ruzne svari, budite pozitivni, 
ne samo danas jer imate mnogo razloga da budete takvi!

Svima vama koji danas slavite zelim sretan Bozic
i ispunjenje svih vasih zelja!

HENI ERCEG: Prosperitet zločina

Foto: Slavica Miletić

Kada je postavila vijenac od raznobojnih ruža, onako naporno sagnuta, njemačka je kancelarka još namjestila trake oko vijenca, u bojama njemačke zastave, upravo kako to radi pažljiva žena kada dekorira nešto što joj je važno. Potom je govorila o svom sramu zbog strašnih zločina njenih zemljaka, srčano preuzela odgovornost za sve zlo što su ga Nijemci nanijeli svijetu i civilizaciji, ništa ne izostavljajući nabrojila je sve, od plinskih komora, prisilnog rada, gladi, hladnoće, umiranja… a potom zaključila kako je Auschwitz bio samo njihov, njemački zločin. „Oswiecim se nalazi u Poljskoj, ali već 1939. Auschwitz je bio dio njemačkog Reicha, njemački istrebljivački logor kojim su upravljali Nijemci. Važno mi je naglasiti tu činjenicu. Važno je jasno identificirati počinitelje. Mi Nijemci dugujemo to žrtvama i sebi.“

Eto, kratko, jasno i bez petljanja, bez traženja alibija za zločin ili njegovo umanjivanje. Ili još gore negiranje da se Auschwitz i u njemu smrt više od milijun i 100 tisuća ljudi uopće dogodio. Nije Angela Merkel iskoristila priliku da jedan zločin relativizira drugim, pa spominjala one hiljade civila stradalih u savezničkom bombardiranju njemačkih gradova i nije se dosjetila reći kako jednako „osuđuje sve totalitarne režime“. Tu najdražu mantru hrvatskih političara, kao prokušan recept kojim se Hrvate amnestira svake odgovornosti za nekadašnju ustašku državu ili pak za zločine iz zadnjeg rata, sve tako milo osjetljivom nacionalističkom uhu. Nije se Merkel dosjetila kazati, a mogla je, slavnu rečenicu još slavnijeg hrvatskog generala, svojedobno suđenog u Haagu: „Ostavimo prošlost i okrenimo se budućnosti!“, čime ustvari pragmatično poručuje: „Zaboravimo zločine koje smo počinili, nevažni su, okrenimo se, kao ja, profitabilnom uzgoju tune.“

Ne, Angela Merkel učinila je jednostavnu, od svake revizije očišćenu gestu, onako kako u središtu Berlina, tik uz otmjene dućane, stoji, u spomen na Židove koji su s obližnjeg kolodvora otpremani u smrt, popis svih logora smrti, od Auschwitza i Treblinke do Dachaua i Bergen-Belsena. Sve suprotno od Hrvatske u kojoj nigdje, a najmanje u njenom glavnom gradu, nema spomena na ustaške logore smrti, nema spomena ni na Aleksandru Zec, srpsku djevojčicu ubijenu 1991. i bačenu na smetlište zagrebačke periferije. Zato jer Hrvati vole svoje zločince, a njihovo veličanje provjerena je agenda baraba u osvajanju vlasti, pa ništa manje odvratno nije ni sada, pred ove predsjedničke izbore. I dok je Angela Merkel u Poljskoj decentno i bez fige u džepu preuzimala krivnju Nijemaca za zločine nacizma, hrvatska je predsjednica, kao dio svoje redikulozne, psihodelične kampanje, na svom Facebook profilu obilježila godišnjicu smrti ratnog zločinca Slobodana Praljka, osuđenog u Haagu na dugu robiju zbog ubijanja, mučenja i deportacija bošnjačkih civila u ratu u Bosni. Učinila je to vulgarno, bezdušno prema žrtvama i njihovim obiteljima, objavom slike nacionalnog heroja, okićenom hrvatskom zastavom i križem. I potom svojoj glasačkoj bagri, doma i u Bosni, poručila kako je to „in memoriam generalu koji se borio za prava hrvatskog naroda“, te kako je njegova sudbina „veliki propust haškog suda“.

Samo dvije godine ranije, dok se čekala haška presuda tom „heroju“ i drugovima mu zbog zločina u Bosni, predsjednica je imala samo riječi hvale za ljude osuđene potom za teške ratne zločine i „udruženi zločinački pothvat radi stvaranja etnički čiste Republike Herceg-Bosne“. A njen ozbiljan protukandidat na ovim izborima, lažni ljevičar i tadašnji premijer, nije ničim zaostajao u krvavoj, nacionalističkoj retorici kazavši tada kako „nikakav zločinački pothvat, ni porobljavanje Bosne, nije postojalo“. I tako se na valu revizionizma i rudimentarnog nacionalizma bore ovih dana za naklonost birača dvoje desničara i jedan kvaziljevičar, znojeći se do boli u natjecanju koji će iskazati više obožavanja prema nacionalnom uzoru, zlotvoru i začetniku politike negiranja „naših“ zločina, etničkom čistaču Franji Tuđmanu. Ali to stalno slavljenje ratnih zlodjela i zločinaca ne služi na ovim prostorima samo jednokratno, tek u predizborne svrhe, nego je to dugoročni politički stav, plansko držanje nacije u stanju stalne borbene gotovosti, omiljena glazba za nacionaliste i nastojanje da se ideološka matrica koja isključuje svaku drukčijost, a koja je i dovela do ratova devedesetih, svakako ostavi na životu.

Jedan je ugledni haški tužilac primijetio ovih dana kako balkanski političari ne traže glasove obećavajući pomirenje, nego „pokušavaju izbore dobiti negiranjem zločina, revizijom historije i komemoriranjem ratnih zločinaca“. Problem je međutim što oni ne pokušavaju, nego doista i osvajaju vlast upravo slavljenjem zločina, pa iako su svih troje pretendenata za šefa Hrvatske takozvani domovinski rat pratili iz duboke inozemne pozadine, upravo je ratna retorika važan izborni đoker u njihovoj općoj ispraznosti. Da, davno, davno, veliki je proturatni pisac Karl Krauss upozoravao da „operetni likovi igraju tragediju čovječanstva“. Uzalud! Takvi „igraju“ i danas. I ne samo u Hrvatskoj.

Mladina, 20.12.2019.

Peščanik.net, 21.12.2019.

Decembar nase mladosti

Od svih mjeseci u godini sjecanja na decembar iz mladosti su nekako najljepsa, najsvjezija,  najmirisnija... Decembar je donosio neku posebnu radost, ushicenje.
Znalo se da odmah nakon velikog praznika 29. novembra dolazi jos veci - decembar i pocinju pripreme za Novogodisnje praznike. Za neke, bio je to samo jedan praznik - Nova godina. Za druge, dva tri ili vise praznika. Za neke je pocinjao Svetim Savom, drugima Danom armije, trecima prvim Bozicem, cetvrtima nastavljao drugim Bozicem, pa drugom Novom godinom... Svima nama koji smo zivjeli zajedno kao jedna prorodica bili su to dragi praznici koje smo, ili sami slavili ili isli prijateljima i porodici na njihove proslave.
Novogodisnje jelke su se skidale tak nakon sto prodje i druga Nova godina, naravno ako prije toga ne bi pocele rasipati svoje osusene iglice.

Kicenje jelki je bio poseban dozivljaj. Nestrpljivo se cekalo da prodje prva ili druga nedjelja decembra i da otpocne kicenje jelke. Nije to moglo proci bez onih cetvrtastih secernih bombona uvijenih u staniol, koje smo, dok smo ih vjesali na jelku, u potaji, "probavali". Tada, na srecu, nije bilo plasticnih jelki pa su one prirodne u kucu unosile svoj dio decembarskih mirisa. Sjecam se proslava Nove godina u osnovnoj skoli Braca Pavlic uz novi ritam tvista... Jedne godine sam, sjecam se, cak uspio slomiti ruku plesuci tvist na novogodisnjoj proslavi!

A tek novogodisnji kolaci! Vecina njih su nase mame pravile skoro iskljucivo za Novu godinu: cokoladne rum kuglice - i sad su mi puna usta njihovog opojnog okusa, stanglice zvane "cigarete"  -  podloga od oraha i bijeli slag od bjelanca, petrogradske kuglice (njih nisam previse volio jer su se uvijek pravile u velikoj konkurenciji), sape - one su dugo trajale jer ni njih djeca nisu bas obozavala, oblatne, ruzice, rolat, griz zaljev sa orasima u sredini, urmasice...
Za Novu godinu se ni na orasima i jajima nije stedilo! Torte se, ako me sjecanje ne vara, nisu bas pravile za Novu godinu. One su vise bile rodjendanski kolac.

A tek miris kuca u decembru!
Miris kolaca iz rerni spreta na drva mjesajuci se sa mirisom svjezih jelki pravio je ugodjaj neke posebne, nezaboravne topline...

Neka i vama neke od ovih slika vrate sjecanja na decembre vase mladosti.

Iluzija

Blaz Kotarac: Druženje košarkaških veterana OKK ,,Beograd"

LIjepa strana sporta je sto igrajuci, trenirajuci, putujuci dok si mlad stvaras novu porodicu koja to ostaje vjecno. Nas Banjalucanin Blaz Kotarac imao je srecu da osnuje svoju sportsku porodicu u dva grada: Banjaluci, igrajuci u KK Borac i u Beogradu, u OKK Beogradu. Na svom blogu cesto pise o susretima i druzenjima bivsih kosarkasa u Banjaluci, Beogradu, Skopju... Ovog decembra su se veterani OKK Beograda i KK Radnickog druzili kod Mome Pazmana na Petlovom Brdu u Beogradu i o tome Blaz pise na svom fejzbuku. Nadam se da cete prepoznati neke od istinskih kosarkaskih legendi Jugoslavije. 

******************************

 BK - Košarkaški veterani OKK ,,Beograd“-a...kod njihove ,,Danke“ na P.Brdu,Bg,5.dec 2019.god
Kao i svake godine, u ovo decembarsko vrijeme, dogovorno i prećutno, okupili smo se kod našeg Mome (Pazmana) u već legendarnom kafiću ,,kod naše Danke“ na Petlovom Brdu – 5.decembar 2019.godine, da ,,pretresemo“ i ispratimo još jednu godinu, i, ...kao što obično biva, počne se ,,prisjećanjima“ od dalekih 50.godina prošlog vijeka pa sve do dana današnjeg! Eh, šta bi neki od naših ,,košarkaških“ novinara prikupio materijala za ,,pisanije“, ali, šteta, nije ih bilo...!
Elem, tu su bili veterani OKK ,,Beograd“-a sa ,,pojačanjima“ iz KK ,,Radničkog“ (koji su odigrali mnogo zajedničkih utakmica i turnira, što reprezentativnih što klupskih!) a bili su: Bata (R.Radović), Neca (N.Đurić), Asker-Rico (S.Gordić), Rale (D.Ražnjatović), Moma (M.Pazman), Dugi (M.Damjanović), Đura (V.Đurović), Koki (B.Kotarac), Nedo (N.Subotić)...nažalost, ovaj put bez našeg Makija (Z.Maroević) koji nas je prije par mjeseci ,,napustio“, kao i još mnogih nam dragih koji su opravdano odsutni ali su spominjani ili bili u živo na ,,mobilnoj“ vezi..Boša (B.Tanjević) i dr!. Za vas, koji ste nas nekad gledali i svesrdno navijali ,,do daske“ a, koji nas se sjećate,.....Veliki pozdrav i sve najbolje od plavih, ,,klonferskih“ veterana!

Goran Trkulja: Odakle potičem

Odakle potičete? Vaše ime nije holandsko…

Ne, nije. Ja dolazim iz zemlje...koje više nema.

?

Da, Jugoslavije.






Nemam ja problem s bosanstvom. Naprotiv. Svi moji, i po majčinoj i po očevoj liniji, potiču iz Bosne. Osim mene: ja sam, slučajno, rođen u Vojvodini. Kuća mi je, drugim slučajem, u Holandiji pa sam, po nacionalnosti, Holanđanin.
Odrastao sam u Bosni, a studirao u Bosni, u Hrvatskoj i u Srbiji. Književnost sam i hrvatsku i srpsku osjećao podjednako svojom, ali sam se u jeziku, jedino u formi kojom su pisali bosanski pisci Petar Kočić, Skender Kulenović, Branko Ćopić ili Đuro Damjanović osjećao potpuno zavičajno – među svojima.
Kad prođem kroz Mađarsku pa se spustim u Srbiju, a onda preko Hrvatske dođem u Bosnu, ja znam da sam došao kući.
Zašto onda, na pitanje o porijeklu, ne kažem da sam iz Bosne kad jedino Bosnu osjećam kao vlastitu domaju?
Zato što mi je Bosna tijesna da u nju smjestim svoje porijeklo. Ono nije samo moj dom, u njega su utkani svi oni s kojima sam dijelio taj dom i oni koji su, sa mnom, svoj dom dijelili. Ono je određeno i onima koji su ostali skriveni u mraku porodične prošlosti, onima čija su imena nestala u dimu spaljenih rodoslova ili izblijedjela na kamenim biljezima zaboravljenih grobalja. Moje je porijeklo šire od mog zavičaja i moje nacionalnosti, ono se ne da strpati pod etničku zastavu ili odrediti religijskim simbolima.
Zato je odgovor na pitanje o mom porijeklu najbliži istini kad kažem da dolazim iz zemlje koje više nema, koja je u stvarnosti nestala, rastočila se, a ostala još samo u tragovima o mom i o porijeklu ono malo nestajućih Jugoslovena rasutih po svijetu.

Angel Trajkovski: Drugaciji odgoj

Dragi nasi,

ovih dana ponovo mi se javlja moj prijasnji "sukob" sa misljenjem  u odgoju djece(pa i odraslih),kod nas i ovdje...Naime,prije par dana otisao sam da pokupim iz skole mog unuka Jacka i po ne znam koji put sam se "trznuo" kada sam vidio  na ulazu u skolu djecu od 6-7 godina,koji su zavrsili cas i cekali sa svojim nastavnicima da cuju skolsko zvono zavrsetka nastave... 

1. Djeca sjede na hladnom betonu,tempetarura je bila -6 stepeni Celz. nastavnici ne reaguju,a na djeci vidim da im nije hladno,roditelji koji su cekali da pokupe djecu ne reaguju,razgovaraju,smiju se...

2.Za "Halloween" (Dan maskara,31.Okt.) smo otisli u ranim popodnevnim casovima da prosetamo Bulevarom, da bi izbjegli vecernju guzvu,koji je centralno mjesto defilea maskara. Bilo je hladno 4 stepena Celz.,ali to nije smetalo mnoge da polugoli hodaju bez ikakvih reakcija na hladnocu. Posebno sam bio iznenadjen kada sam vidio majku (obucenu kao usred ljeta) sa djevojcicom koja je hodala bosa...Prosli su pored mene,gledao sam djevojcicu ne bi li primijetio neku njenu reakciju na hladno vrijeme, hladni asfalt..Ne,ama bas nista...Kao prilog saljem i fotku mojih u setnji Bulevarom.

3.Moj prvi "sukob" sa ovim razlicitim odnosom prema hladnoci kod nas i ovdje (citao sam da je isto tako u Skadinavskim zemljama) dogodio se davne 1995 g.(kada sam dosao u USA) i moji prvi zimski dani ovdje...Bilo je veoma hladno,isao sam prema svom teniskom Klubu i na stepenicama ulaznih vrata Kluba vidim djecu koja su zarsila trening sjede na betonskim stepenicama i cekaju roditelje...U majicama,polugoli...Smiju se,vicu,zezaju se...Gledam u njih i mislim:"Pa oni ce se svi isprehladjivati..." Nisam nista rekao,a onda udjem u Klub i na prijemnom salteru Kluba kazem dezurnom:"Nadjite trenera i neka djecu uvedu u Klub,pozmzavace se !" On gleda u mene,nije mu jasno,gleda u svog kolegu...samo sam cuo jednu rijec izmedju ostalih sto su oni razmijeni... "Evropljanin..." i nisu reagovali...

Eto, dragi moji, morao sam se navici na ovu ne malu promjenu odnosa prema hladnoci,ne reagujem,ali se uvijek trznem,kada vidim svoj unuka kada hoda bos po hladnom betonu.Ne kaze se slucajno:

"Treba da ucis sve dogod postoji nesto sto ne znas".

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Vas Angel