Sjecanje na Lojzu Ćurića

 

Alojz Lojzo Ćurić  31.3. 2007 – 31.3. 2023.

Proteklo je mnogo vode Vrbasom od 2007. kada smo  i mi  i Vrbas ostali bez Lojze.

A čini se da je on i  sada tu, da ga vidiš kada zažmiriš, da ga čuješ iza nekog ćoška...

Sugestija popušta onog trenutka kada shvatim da Banova Luka nije ista, nije ona Zelena Potkova slikara Lojze.

Lojzo je ostao omiljen profesor u sjećanju svih generacija s kojima je u školi Zmaj J. Jovanović letio svijetom mašte.

(Lojzo: Čas je počeo. Pozdrav na lijevo, svjetlosti, rukama u igri. Otvorite blok uvijek bijele neizvijesnosti... Najljepše je izabrati čistu radost, red u mislima - idejama, pa će kao na papiru, i u životu, ako radimo, doći sklad i živahni mir, cilj stvaralačke mašte - bitke kruha i duha.    ...A, kad djeca kažu da nešto postoji, to doista i postoji.)

Poslije pedesetak godina slikanja ostao je u memoriji kao jedna od  banjalučkih likovnih legendi.

(Ivan Lovrenović: Osamaren i zaularen Mrkonjićem, ali njime i ozaren i učovječen — eto riječi  u koje će stati sav čovjek — slikar Ćurić. ... lomeći slikarsku pandžu sa sobom, likovno-pedagošku s djecom, i onu prozaičnu s tjesnacima vremena i širinom slikarskih želja, Ćurić na svojim platnima i u bezbroju skica likovno sanja, skiva i bilježi sudbonosna objavljenja svijeta, kozmosa, koja su širila oči a stezala srce mrkonjićkog djeteta, u babinim pričama, serdžadama, očenašima; u didovim vilenjačkim mlinskim noćima; u garavoj tajni varcarskog kovačkog vignja;  ... u sočnim njedrima rujanskih voćaka; u gorkom čestitom mirisu pelina; a nada sve u sudbinama ljudi — matera, očeva, baba, didova, težaka i kovača — u sudbinama u kojima je merhamet i dobra volja ostao valjda samo kao inat, kao ono čega na jednom mjestu nikako biti ne može i upravo zato ga ima, ustrajno i puno. ...)

Umjetnik Lojzo je slikao i riječima, igrao se jezikom, tekstove su mu krasile originalne metafore.  Manje poznat kao pjesnik, Lojzo je pisao inspirisan zavičajem i tradicijom ne krijući svoju ljubav prema Bosni.

(Ranko Risojević: Ne bijaše toga malo – samo što je rasuto, pa ga treba strpljivo sakupljati, jednog dana ta knjiga govoriće o našem savremeniku kome je bilo više stalo do vlastitog života nego do priznanja svjetala pozornice.  ... krajiški sanjar, koji je ispisivao riječi kao da kruni jezičke bisere tako da svaki za sebe jesu svijet, univerzum, neobjašnjiva zagonetka postojanja. ... Alojz Lojzo Ćurić, bijaše neobičan čovjek, svestrani umjetnik, posvećeni likovni pedagog koji je svojim književnim savjetima usadio zavičaj u dušu nama znanih pjesnika. ...)

(Lojzo iz Kanade: Volim misliti Bosnu, odavde, kao zemlju izlazećeg sunca!

Mi rukom sunce, k’o jabuku. Stojećkom naš bosanski duh.

Kaže mi Tina pred zemljopisnom kartom: "Vaša Bosna je mrva."

-  Da, krušna mrva! Ako ti ispadne na tlo, sagni se, podigni je i poljubi - digni je visoko kao Svetu knjigu...) 

U čast velikog Maka Dizdara (posudivši njegov stih) napisao je: KAD ĆE DOMOVINA. Pjesma ovako započinje: 

KAD ĆE DOMOVINA

(SLOVO O ČOVJEKU

     Mak Dizdar)

 Prvina i pravina Didovina

Od doma i vina Makovina

Hajrudinovina vrtoglavina ina topuzina

Nurudinovina

Otajstvina zavjetina uzlovina ukletina

Obrva grobova otkosa krijesa paučina

Viharina zastavina zagrizina zambakrina

Naplavina ogrizina orljavina uvrlina

Stokosina molitvina kurjakovina

Zujevina zazubina opačina glavarina

Beharevina rojevina rujevina

Klokotavina badnjevina tuđa bungurovina

Kukurovina cvrčkovina prtina tišina bodljevina

Davnina zapjevina frževina sunčavina

Krinovina svatovina pehara pohara obduljina

Siljinjine grmljavine koprivine pamravine

Bezglavine akrepine stršljavine krpeljine

Zgarevine sprževine laževine lavežine

Varcavine medna grča ulišta gorčina

. . . . . . . . .

Lojzo Čurić

 

(Lojzo Ćurić, Umjetnik koji je u životu samo bojom uprljao ruke!)

                                                                                                                                  Mario M.