U Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o tome zašto se u Bosni i Hercegovini ne primjenjuje Zakon o zabrani negiranja genocida. Sagovornici Omera Karabega su bili Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, i Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava (BiH) iz Bijeljine.
Polemisalo se o tome zašto za godinu i po dana, otkako postoji taj zakon, tužioci nisu podigli nijednu optužnicu iako je bilo više od 50 prijava za negiranje genocida u Srebrenici, da li su razlozi politički ili je taj zakon, koji je nametnuo bivši visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Valentin Incko, od početka bio osuđen na propast i kako Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, uporno nekažnjeno negira genocid u Srebrenici.
Razgovaralo se i o tome kako je tužilac javnu izjavu Radovana Kovačevića, savjetnika Milorada Dodika, o tome da se u Srebrenici nije dogodio genocid protumačio kao njegovo lično mišljenje kojim nije imao namjeru da povrijedi ničija osjećanja i da zato ne podliježe kažnjavanju, može li se dokazati da negiranje genocida podstiče nasilje, da li se pojedine izjave o negiranju genocida mogu tumačiti kao sloboda govora, kolika je kontrola političara u Bosni i Hercegovini nad pravosuđem, kao i o tome da li će Zakon o zabrani negiranja genocida ostati mrtvo slovo na papiru.
OMER KARABEG: Prošlo je više od godinu i po dana otkako je bivši Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, Valentin Incko nametnuo Zakon o zabrani negiranja genocida. Od tada do danas nije podignuta nijedna optužnica. U čemu je problem, da li je zakon tako loš?
MIRSAD TOKAČA: Tužioci ne rade svoj posao, oni pokušavaju da se iz cijele te priče izvuku. Nije Incko taj zakon donio slučajno. Radi se o procesu koji već skoro dvadesetak godina traje u cijeloj Evropi. Vijeće Evropske unije je 2008. preporučilo članicama unije da u svoje krivično zakonodavstvo ugrade odredbe kojima će se kažnjavati negiranje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Naši tužioci treba da rade svoj posao. Zakon je vrlo jasan, on se ne odnosi samo na srebrenički genocid već i na Jasenovac, Holokaust i sve ratne zločine tokom Drugog svjetskog rata. Govori o javnom poricanju, grubom umanjivanju i pokušaju opravdavanja zločina što bi, kako piše u zakonu, moglo prouzrokovati mržnju i nasilje. Dakle, ako negirate genocid koji je učinjen protiv određene etničke grupe i koji je dokazan u sudskom postupku, a to je naš slučaj, stvarate ambijent u kome može doći do mržnje i nasilja.
BRANKO TODOROVIĆ: Kad je Incko nametnuo taj zakon prije nego što je otišao sa funkcije Visokog predstavnika u BiH, na kojoj je proveo više od 10 godina, svima je bilo jasno da se radi o ciničnoj želji da se pokriju godine nerada. Jer svih tih godina Incko, zajedno sa međunarodnom zajednicom koja je stajala iza njega, nije napravio nijedan ozbiljan korak. Međunarodna zajednica u BiH, koja je imala ogromna ovlaštenja u pogledu pomirenja, izgradnje povjerenja, pa i zabrane negiranja ratnih zločina i genocida, nije uradila ništa. Ne bih optuživao Tužilaštvo. Mnogi ljudi u njemu i u pravosuđu su svjesni da ovaj zakon nije dovoljan okvir da bi mogli nekoga optužiti i osuditi zbog negiranja genocida. Nametanjem zakona nekoliko dana prije odlaska sa funkcije Valentin Incko se na ciničan način nasmijao svima nama u BiH, prvenstveno žrtvama. Tokom godinu i po dana od nametanja zakona pokazalo se da je on u praksi neupotrebljiv. I takav će ostati. Zašto? Prvo, taj zakon sam po sebi nije dobar. Drugo, otvara niz pitanja o slobodi mišljenja i govora i treće - bosanskohercegovačko pravosuđe je u takvom stanju da nije sposobno da se bavi mnogo lakšim pitanjima nego što je negiranje genocida. Tako da ne očekujem da će bilo koga procesuirati.
TOKAČA: Teško se složiti sa tvrdnjom da je ovaj zakon neprovodiv. Neprovodivo je ono što nećete da provedete. Zašto Tužilaštvo nije makar s jednom optužnicom izašlo pred sud, pa da sud kaže svoje? Nedavno je glavnituzilac BiH Kajganić rekao kako je vrlo teško dokazati slučajeve negiranja genocida jer nema sudske prakse. Pa, kako će postojati sudska praksa ako Tužilaštvo pripremi slučaj i ne stavi ga pred sud. Slažem se da je Incko dugo čekao. Ali čekao je da naši akteri nešto urade.
TODOROVIĆ: Politički i je u potpunosti stavio pod kontrolu i sud, i tužilaštvo, i sigurnosne i policijske službe. Onog trenutka kad su to postigli, oni više nisu morali da budu zabrinuti zbog bilo kog zakona, ne samo zbog Zakona o zabrani negiranja genocida, nego i zbog zakona koji se tiču korupcije i zlouotrebe vlasti. Druga stvar koju su uradili je da su međunarodnu zajednicu u BiH sveli na karikaturalnu pojavu koja kao nešto radi, a u suštini niti šta radi, niti šta ozbiljno može da uradi.
TOKAČA: Ako imate 50 ili ne znam koliko prijava, a niti jedne optužnice, pa nisu valjda sve te prijave bile bez osnova. Naši tužioci se žale da nema policijskih dojava o negiranju genocida, pa ne treba policija da im sve uradi. Godinama sam radio sa tužiocima Haškog tribunala. Oni nisu čekali da im neko drugi uradi njihov posao, nego su sami istraživali, odlazili na teren, gradili slučaj.
KARABEG: A da li su dobili instrukciju da ne rade svoj posao?
TOKAČA: To je već nešto drugo. O tome neću da raspravljam jer ne znam. Ali je indikativno da oni ne rade na slučajevima negiranja genocida. Da li zato što su pod pritiskom, da li zbog nečijeg signala, da li zbog nekog interesa - neću u to da ulazim. Činjenica je da tih predmeta nema pred sudovima. Žrtve su vrlo nervozne. Hoćemo li čekati da isfrustrirane žrtve, ljudi koji su prepatili strašne stvari i izgubili cijele porodice, naprave nešto. Ja se toga bojim.
KARABEG: Milanko Kajganić, glavni tužilac BiH, kaže da, kad je reč o negiranju genocida, treba pronaći sredinu između slobode govora u krivičnog dela. Mogu li se neke izjave o negiranju genocida u Srebrenici tumačiti kao sloboda govora?
TODOROVIĆ: To je pitanje o kome vrhunski pravnici u svijetu mogu da raspravljaju danima i nikada neće utvrditi pravu istinu.,
TOKAČA: Nijedna izjava o negiranju genocida apsolutno se ne može podvesti pod slobodu govora. Slobodu govora ograničava zakon. Postoji evropski konsenzus o tome da je neprihvatljivo negirati Holokaust i genocid. Postoje konvencije i sudske presude i onda neko dođe s tako stupidnom izjavom. Ne želim nikoga vrijeđati, ali ta izjava je stupidna. Moja sloboda govora je ograničena zakonima ove zemlje. Ne mogu pozivati na mržnju i reći da je to sloboda govora. Ako je sloboda govora da ja mogu kazati šta god hoću, kad god hoću, o kome god hoću, onda je to potpuni haos, potpuna anarhija. Zakon o zabrani negiranja genocida vrlo je jasan i ne želim slušati gimnastiku I ekvilibristiku koju oni sada uvode u narativ o tom zakonu. On je vrlo primjenjiv, samo treba imati hrabrosti.
KARABEG: Jula prošle godine Radovan Kovačević, savetnik predsednika Republike Srpske, javno je izjavio: "U potpunosti uvažavam i najiskrenije žalim za svim žrtvama zločina koji se dogodio u Srebrenici, ali jasno i odgovorno tvrdim da se u Srebrenici nije dogodio genocid". Pošto je protiv njega podneta prijava, tužilac je, nakon što je razmotrio prijavu, zaključio da ta njegova izjava ne sadrži bitna obeležja izazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje, razdora ili netrpeljivosti "jer nije javno odobrio, porekao niti grubo umanjio ili pokušao opravdati zločin". Tužilac smatra da je on izneo lično mišljenje i da nije imao nameru da povredi ničija osećanja. Kako gledate na taj postupak tužioca?
TODOROVIĆ: Mislim da trebamo biti vrlo oprezni kad komentarišemo odluke pravosudnih institucija, pogotovu visokih pravosudnih institucija kao što su Tužilaštvo, Sud BiH ili Ustavni sud. To bi pitanje prije svega trebalo postaviti tužiocu koji je to napisao. To je, kao što sam rekao, pitanje za vrhunske pravnike jer je veoma tanka i slabo vidljiva linija gdje se sa slobode mišljenja i govora prelazi na krivično djelo.
TOKAČA: Mogu privatno misliti šta god hoću. To je moje pravo, ali ovdje se ne radi o tome. Zakon je jasan. On se odnosi na javno poricanje genocida. Kad izađete u javnost, niste više privatna osoba koja o svemu može misliti šta god hoće. U Kovačevićevom slučaju riječ je o javnom poricanju presuda međunarodnih sudova. To je kažnjivo. Skoro sve evropske države su to unijele u svoja zakonodavstva. Nije BiH jedina koja ima takav zakon. Njemačka i Austrija su odmah poslije Drugog svjetskog rata donijele takve zakone. Nakon trideset godina rada Haškog tnbunala mi se vraćamo na priču o slobodi govora. O kakvoj slobodi govora se, pobogu, radi. Ako pustima da svako priča šta hoće, imaćemo haos i nove sukobe.
(Radio Slobodna Evropa)
No comments:
Post a Comment