Samedin KADIĆ, Kipovi i macole: Može li hajvan biti neko drugi osim musliman

Dojahavši u džipovima kroz kovitlace pijeska i dima, vojnici „islamske države“, prkosni u glavi i pokorni u srcu, ili obrnuto, pokorni u glavi i prkosni u srcu, zaustaviše se pred „impozantnim arheološkim nalazištima“ Iraka i Šama, i, poput nekada braće Talibana pred ogromnim stijenama u Bamiyanu, sjetiše se praoca Ibrahima, a.s., iz njegove eksplozivne mladosti te odlučiše ćuskijama, dinamitom, macolama, tenkovima još jednom temeljito obnoviti univerzalne poruke tewhida.

S mjesta gdje je nekada miroljubiva bjelosvjetska omladina provodila noći u pušenju nargile, mršavi vojnik u jakni američke vojske ispalio je 2001. godine granatu u stomak legendarnog askete čija je statua, istina, bila deblja od svih Talibana koji su tog vjetrovitog dana čistili ostatke širka s bamijanskih razvalina. Ovih mjeseci pratim po portalima kako IDIL intenzivno ruši drevne „kipove“ po drevnim gradovima Hatri, Mosulu u pokrajini Niniva, Nimrudu, a sada evo hoće -neće i Palmiru očistiti, pa šapćem da me niko ne čuje: „Može li hajvan biti neko drugi osim musliman!?“

Srbi su rušili džamije iz genocidnih namjera, a to znači vrlo racionalno. Željeli su izbrisati tragove „neprijateljske“ kulture na ciljanom prostoru i nisu vodili računa ni o Božijim zapovijedima, ni o Isusovim propovijedima, ni o jevanđeoskoj ljubavi, ni o UNESCO-u, ni o toleranciji, ni o Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu. Nisu gledali na važnost kulture kad su bagerima ravnali džamijske hareme. Hrvati srušiše nešto manje džamija i Stari most… Ali, zašto su Talibani uništili najvećeg vertikalnog Budhu na svijetu? Zašto ga rušiti u stoprocentno muslimanskoj zemlji? Da mi neko odgovori kako su u zemljama devastiranih porodica i života nekakva arheološka nalazišta najmanje važna – prihvatio bih objašnjenje. Da čujem kako estetski uživaju u uzvišenom činu razvaljivanja i eksplozija, poput Nerona u moćnom rimskom požaru, i to bih svario. Da se prave ludi poput Srba kad im se pomene Ferhadija i Aladža – nije ni to toliko glupo. Ali oni ruše jer im islam to nalaže!

Šta im islam nalaže? Spašavanje Živog Svemogućeg Boga od kamenih kipova mrtvih religija? Vulgaran sam, znam, ali iz huje. Drevna arheološka nalazišta o kojima pišu „medijski Mongoli“, kako već Akbar S. Ahmed naziva zapadnu medijsku mašineriju, pretrajala su na muslimanskoj teritoriji četrnaest stoljeća i niko, od halife Omera, preko emevijskih, abbasijskih, a kasnije raznih lokalnih vladara, nije ni pomislio uništiti ih. Da ne govorima o Muhammedu, a.s., koji je eksplicitno (u ta „barbarska“ vremena) zabranio rušenje crkava, sinagoga.

Nisu današnji idoli od kamena, ali ko će to objasniti IDIL-ovoj publici? Onoj publici koja misli da se stoljeća lijenosti mogu nadoknaditi nekakvim omasovljivanjem gerile. Onoj publici koja igra povijest po drugi put, malo kao komediju, malo kao tragediju. Onoj publici koja inaugurira mimikriju (kao najniži, elementarni oblik ponašanja) u etički ideal i životni stil. Onoj publici koja pomaže medijsko konstruiranje danteovske slike muslimana. Onoj publici koja povijest kao ukupnost svjetskih događanja reducira na jedno davno prohujalo stoljeće. Onoj publici koja nije čitala Francisa Bacona, tog ćafira s kraja renesanse što je uočio da su najgori idoli, teatarski, zabetonirani u ljudskim glavama.

(Još od Hegela znamo da je idol fenomen u kojem se čovjek klanja djelu ruku svojih, odnosno samom sebi. Psihoanaliza je preskočila tradicionalne simbole idolatrije prepoznajući idole kao obogotvorenje konačnih segmenata svijeta. Nema više starih arabljanskih bogova i boginja, ali postoje konzumerizam, luksuz, korporacije, države, novac, nekontrolirana tehnologija. Bit idolatrije nije obožavanje pojedinog idola, kaže Fromm, već onaj stav kojim se čovjek podvrgava prolaznoj stvari lišavajući se ostvarivanja najviših principa života: ljubavi i uma.)

Ali, kad razmišljam o ISIL-u, uvijek se vraćam na Talibane, jahače iz zemlje veličanstvene pustoši i divljine. Ista matrica, isti scenarij, ista kleta sudbina. I ko je imao koristi od afganistanske kataklizme osim imperijalnih sila, proizvođača opijuma i Khaleda Hosseinija? Kad se prašina s razvalina slegne, neko će je morati pomesti. “Neko mora odgurnuti ruševine na ivice puta”, kaže Šimborska, “da bi mogla proći vozila puna leševa.” Za razliku od destrukcije, pospremanje i uspostavljanje kakvog - takvog reda nije fotogenično i zahtijevat će godine i godine. Kamere će otići na druga ratišta. Neko će nekim drugim atrakcijama morati primamiti turiste.

Sjećam se kako je ondašnji gradonačelnik Sarajeva uputio zahtjev svjetskoj javnosti da se kamenje srušenog Budhe donese u Sarajevo, gdje ima mjesta za svaku religiju i svaki kip. Ludi su oni koji ruše, a još luđi oni koji prenose dijelove devastiranih statua s kontinenta na kontinent da dokažu svijetu svoju toleranciju. Usred ovog planetarnog ludila treba se sjetiti one hipi -omladine što je dokasno u noć tandarala u gitare i pjevala podno Budhinih statua u Bamijanu. Jedan takav hipik, Zulfikar Džumhur, zapisao je: „Neizostavno otiđi u Bamijan, dolinu velikih Buda, u sjevernom Afganistanu. Bamijan stari Afgani zovu: Dolina suza. Budisti kažu: Klanac jecaja. Jeremci: Moabdik – prokleti kraj.“

(faktor.ba)