Aleksandra Petrić: Šta ćete onda učiniti?

Ovih dana se u Rusiji vodila prilično glasna javna rasprava o maloljetničkim brakovima, provocirana slučajem sredovječnog šefa policije iz Čečenije koji, kao drugu ženu, uzima sedamnaestogodišnju djevojku. Poligamija je u Rusiji zabranjena, kao i stupanje maloljetne osobe u brak, i iz medijskog pisanja nije baš najasnije da li je ovaj brak i zakonski verifikovao ili je, gospodin policajac, samo uzeo maloljetnu djevojku i doveo je kući kao svoju drugu suprugu.
I dok se mediji u Rusiji i drugim zemljama bave uobičajenim „sočnim“ detaljima slučaja, Pavel Aštakov, Ombudsman za djecu Rusije, političar, advokat i javna persona koja obožava reflektore koristi priliku da javnosti ukaže na mjesto žena u ruskoj tradiciji i prirodnosti udaje djevojčica. On ide i korak dalje afirmativno nazivajući ozbiljan problem kršenja prava djeteta i zakona emancipatorskim i rezultatom seksualne zrelosti djevojčica u regiji Kavkaza.
„Bog je stvorio ženu da je možemo voljeti, braniti je, brinuti se za nju i veličati je,“ kaže Aštakov, nakon niza mizoginih uvreda kojima je opravdavao ranu udaju čečenskih žena jer se rano “smežuraju“ pa se moraju ranije i udavati.
Nikada se neću navići na činjenicu da mnogi političari posmatraju žene kao komad namještaja koji se treba i mora prilagođavati potrebama muškaraca. Tu potrebu da se žena ponizi, objektivizira, kritikuje, usmjerava, uči pravilnom ponašanju i na kraju ustoliči na imaginarni tron na kojem je njeno samo da hibernira dok ne zatreba za sve moguće i nemoguće uloge koje joj “prirodno“ dodjeljuju oni koji je tim komadom i smatraju.
Još mi je strašnije kada političar na odgovornoj funkciji sa koje treba da promoviše i osigura primjenu zakona i zaštiti ljudska prava otvoreno ili skriveno opravdava i podstiče njihovo kršenje, kao što je to učinio Aštakov. Nisam zaboravila, niti ću zaboraviti poruku koju je 2009. godine, tokom rasprave o Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici FBiH javno poslao Muharem Serbezovski, tadašnji predsjednik Komisije za ljudska prava u Parlamentu Federacije BiH, da žena koja dobije šamar zaboravi da ga je ona uzrokovala.
Brojna su javna lamentiranja o ukorjenjenoj patrijarhalnoj tradiciji, moralnim vrijednostima, i ostalim preprekama koje politički i društveno predano rade na održavanju normalnosti otvorenog nasilja. Naši su političari toliko dobri u zataškavanju problema i slijeganju ramenima na nasilje protiv žena svih uzrasta, ne bave se, niti se brinu za njegove uzroke ili posljedice, već uhodanom rutom guraju svoje zatvorene i neminovne teorije nužne prihvatljivosti – eto šta ćemo, tako nam je od birvaktile, vijekovima smo tradicionalni i to sad niko odštemati ne može. Samo ćemo nove slojeve dodavati, možemo ih malo i pofarbati kakvim zakonom ili politikom, pa će se onako, naoko, ljudski i lijepo uklopiti i izgledati. Kad nas god ko upita da se izjasnimo, mi ćemo žene slaviti i u zvijezde okivati, sve ćemo pozitivno govoriti, niko nas za to osuditi ne može, zar ne? Nismo mi antiprotivni, samo smo nemoćni da odkantamo problem, koji, ako ćemo pravo i pošteno i nije problem nas ljudi, već ženski.
Neka se one uklope malo, strpe se, pa polako, laganica.
Nema suštinske razlike između Pavela Aštakova, ruskog državnog branitelja djece i nasmijanih likova muške političke elite Bosne i Hercegovine. Oni koordinirano rade za istu stvar, ponavljaju svoje mantre o ženama i nemaju potrebe izmišljati nove priče, kada i ove stare savršeno piju vode.
U paralelnom svijetu, više od sedam stotina miliona djevojčica širom svijeta se prisilno udaje u dječijem uzrastu, barem tako kaže UNICEF. U Bosni i Hercegovini se, osim statističke evidencije i formalne zakonske zabrane stupanja u brak maloljetnih osoba, ne čini gotovo ništa kako bi se zaštitile maloljetne djevojke od prisilne udaje ili vanbračnih zajednica sa mnogo starijim muškarcima. Ove teme nisu dio formalnog obrazovnog sistema, kako mladih tako i njihovih roditelja, i po svemu sudeći neće još dugo ni biti.
Žene, djevojke i djevojčice se i dalje posmatraju kao glavni krivci sistema koji prećutno ili otvoreno odobrava nasilje, objektiviziranje žena svih uzrasta i čuva mizoginiju kao zjenicu oka svoga. I kad sam pomislila da će ovo biti kraj moje današnje kolumne, pročitam vijest o napadima i uvredama dvojice javnih funkcionera iz Drvara, koji su iskoristili svoje pozicije i putem emisije “Otvoreno“ na Radio Drvaru aktivistkinjama lokalnog udruženja “Lasta“ poručili da su svrake nepismene, neobrazovane, “one koje školu završavaju u četrdesetoj godini“ i druge mizogine poslastice. A tražile su od njih informacije o projektu obnove lokalne bolnice.
Znate zašto gospoda funkcioneri to rade? Jer znaju da će građanke i građani ćutati, i da će javnost za dva dana zaboraviti.
Nemojte zaboraviti i ne opraštajte, jer sutra kad vi budete meta mizoginije, suočićete se ćutanjem koje će vas zaboljeti.
Šta ćete onda učiniti?
Aleksandra Petrić,
Banjaluka, maj 2015. godine
(radiosarajevo.ba)