Miljenko Jergović: Dok je čaroban bio Bijeli brijeg

(sjećanje jednog navijača Željezničara)

Prve nedjelje u septembru 1974, u Mostaru, na stadionu pod Bijelim brijegom, igrali su Velež i Hajduk. Ustvari, igrao je samo Velež, i pobijedio 5:0. Bilo je to vrijeme kada je Dušan Bajević golove davao isključivo u seriji – po tri. Za manje mu se nije isplatilo prljati kopačke i kvariti frizuru. Nekoliko mjeseci ranije u Gelsenkirchenu, istu je trojku zabio Zairu. Samo što je između tog Zaira i onog Hajduka postojala razlika u smislu i sadržaju. Velika razlika.

Bila je to najjača, najeuropskija, najmoćnija generacija Hajduka u povijesti, malo remek-djelo od ekipe, što ga je stvorio Tomislav Ivić, u mladosti slab nogometaš, težački sin i jedan od najvećih europskih trenera svoga vremena. Da mu se u dvije godine nije dogodila ista nesreća, najprije protiv St. Etiennea, pa protiv PSV Eindhovena, i da nije izgubio dobivene utakmice, taj bi Hajduk, vrlo vjerojatno, osvojio europsku titulu. Možda i obadvije. Imali su čudotvorca Buljana – koji nije brijao bradu dok ne zaraste noga Ivici Matkoviću, suigraču kojeg je polomio na treningu – imali su Ivicu Šurjaka i Juricu Jerkovića, prvog “poslovođu” Splita i svekolike jugoslavenske lige, imali su sve a nisu imali ništa, jer u presudnom trenutku nisu imali sreće. Okraćale su im dvaput noge, iako je pod tim nogama bila sva Europa.

 Kada je na kraju naše povijesti Crvena zvezda postajala prvakom Europe, mislio sam, melankoličan, o tom Hajduku, i o tome kako je svaka povijest, pa i ona nogometna, nepravedna prema gubitnicima, prema onima koji samo nisu imali sreće. Mogla je Crvena zvezda stoput biti prvak Europe, ali najbolji naš tim bio je tim Hajduka iz sredine sedamdesetih, iako nikada nije osvojio Europu.

 E, tog je Hajduka Velež toga kasnog ljeta dobio 5:0.

 Bio je to najbolji naš tim, iako nikada nije osvojio Jugoslaviju.

 Velež, Velež, Velež… E, tugo naša.

 Branio je Enver Marić, mostarska pantera, čovjek blage naravi, gospodin. Brko. Za reprezentaciju branio je u trideset dvije utakmice, a onda ga je zamijenio drugi brko, Hajdukov Ivan Katalinić. Poslije je, čini mi se, otišao u Schalke 04. Selektori su ga se odrekli, Biće Mladinić, ako se ne varam, nakon neuspjeha na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, kada je Marić primao golove od Gerda Müllera, od Poljaka i Šveđana, a da za te golove nije bio kriv. Ali očekivalo se od njega da bude svemoćan, iako Marić nije bio od te vrste golmana. On je samo bio siguran, nikada nije primao pacerske golove, za razliku, recimo, od Slobodana Janjuša ili Dragana Pantelića, koji su bili čudotvorci: branili su ono što nitko ne bi obranio, a primali su isključivo pacerske golove. Tako mora biti, igra ne bi ni imala smisla kada bi mogao postojati golman koji bi branio i ono što brani Janjuš i ono što brani Marić. To je suština koju naučiš rano, dok gledaš prve svoje utakmice.

Rezerva mu je bio Slobodan Mrgan. Sjeća li ga se netko? Sjeća li se, uopće, netko rezervnih golmana? Svaki je rezervni golman po jedan Sancho Panza, i takvim će ga pamtiti povijest. Ima ih, istina, koji se polakome da prestanu biti rezervni, i onda od autentičnih velikana postaju prosječni suputnici velike igre. Suputnici revolucije. Mrgan se nikada nije pohasio. Bio je rezerva. Kao Zvezdin Boško Kajganić, kao Ante Sirković, kao…

Na bekovima su igrali Ahmet Glavović i Džemal Hadžiabdić.

 Hadžiabdić je bio reprezentativac, britak, čestit i siguran. Taj Velež nije bio tim kostolomaca, po tome se razlikovao i od moga Želje, i od tuzlanske Slobode, čijim je kaznenim prostorom carevao dobri i prejaki Jusuf Hatunić, i od Zvezde, Dinama, Partizana… Nisu Hadžiabdić, Glavović, Marko Čolić ni Boro Primorac imali potrebe da protivničkim napadačima u očaju lome noge. Nijedan im ne bi mogao pobjeći, stizali su ih na vrijeme, ti legendarni vladari čarobnoga Bijelog brijega. Gdje li su danas, što se ne jave, dok se u tmurne zimske dane neki divlji i tuđi vjetrovi spuste niz Veleži, i raznose po Mostaru tuđe stare novine, i oko zvonika visokog kao Kula babilonska, uzvinutog više da prkosi komšiji nego da skrušeni puk zove na službu Božju? Gdje li su, mili moj, oni koji su 1974. bili tu da brane i obrane onaj most na dresu, ispod kojeg nije proticala Neretva, nego se širila, u zraku se raspinjala, crvena zvijezda petokraka?

 Čarobni brijeg u međuvremenu je ostao samo Bijeli. Čarolije je nestalo, zauvijek, nakon što je provedena radna akcija najširih razmjera, radna akcija mržnje i netrpeljivosti.

 Naprijed su išli Marjan Kvesić, Dragan Okuka, Vladimir Pecelj i najlukaviji od svih – Franjo Vladić. On je u Veležu bio ono što su u Hajduku i Crvenoj zvezdi bili Jerković i Jovan Aćimović. Ali od svih jugoslavenskih i europskih poslovođa svoga doba, Franjo je bio najnarodskiji. Drugdje, poslove su vodili vizionari, planeri, gospodari robnih kuća, nebodera i trgovačkih centara, bogovi s desetkom na dresu, ili s osmicom – koja bi onda djelovala skrušeno poput habita svetoga Franje iz Asiza – a Vladić, zvali su ga Kulje, bio je poput poslovođe u granapu, u periferijskom dućanu u kojem se prodaje sve, od eksera do mesnog doručka, kod kojeg nema da nema. Bilo je svega kod Franje Vladića, igrao je on najljepši hercegovački, kamenjarski nogomet, nogomet drače, sunca i vina, koji se razlikovao i od nogometa na Maracani, beogradskoj ili brazilskoj, i od nogometa urednih engleskih i njemačkih travnjaka. Iz njega je progovarala neka ljepša, dostojanstvenija provincija, provincija uskotračnih željeznica, opasnih ljudi, krijumčara duhana, ocoubojica u afektu, američkih i australskih pečalbara, komunističkih ilegalaca, ustaških i četničkih sinova, mrkih dječaka čija su porodična stabla poklana izdžikljala iz kraških jama po istočnoj Hercegovini; iz igre Franje Vladića i njegova Veleža nicala je neka nezaliječena prošlost, porodična, nacionalna, višenacionalna, s kojom su se njezini protagonisti nosili onako kako su znali. U kasnija doba, iz kojih mi na njih ondašnje i sebe ondašnje gledamo, nestalo je svega stvarnog. Zijevnula je pustoš mržnje, u kojoj ni jedan veliki mali poslovođa nije značio ništa. Tad, kao da je Franjo Vladić prezreo samog sebe. I Velež više nije bio Velež, kao što ni porodična sjećanja nisu više bila porodična. Nacionalizirana su 1992, kao i sve drugo što nam je u socijalizmu neotuđivo pripadalo. Razmišljate li kad o tome, o toj našoj tranzicijskoj demokraciji: vjerskim zajednicama i rijetkim preživjelim unucima nekadašnjih vlasnika vraćaju se nekretnine što su ih komunisti nacionalizirali nakon 1945, a zauzvrat nam se nacionaliziraju uspomene, sjećanja, porodična stabla, sentimenti, duh i duša. Umjesto opipljivih vrijednosti, nacionalnom imovinom postaje intima svih pripadnika nacije.

 I što u takvim vremenima s Veležom?

 Što s onim Veležom od 8. septembra 1974, koji u devedesetoj minuti utakmice vodi 5:0 protiv Hajduka, a publika pod Bijelim brijegom zabavlja se u svom pogubnom uvjerenju da će sve trajati vječno, i da sve može propasti, ali uvijek će biti Veleža i Mostara? Kome pripada ta uspomena i ta emocija? U čije ime da je nacionaliziramo, kojim pečatom da je muhurleišemo?

 A negdje daleko naprijed, pred protivničkim kaznenim prostorom ordinirali su s desne strane Jadran Topić, s lijeve Momčilo Vukoje, a u sredini Bajević i Halilhodžić.

 Trener je bio Sulejman Rebac. Sula Rebac, staloženi, stariji gospodin- čuj stariji, bilo mu je 45, manje nego meni sad!- igračka legenda i Hajdukova, i Veležova.

Uz ona tri Bajevićeva, golove su Hajduku još zabili Vukoje i Halilhodžić. Posljednjih desetak minuta nije se događalo ništa. Nisu oni bili k’o Švabe, da igraju svih devedeset, malo se igralo, malo se tjeralo šegu; bilo je takvo vrijeme, i takav je bio Velež, kada se nijedna pobjeda nije činila tako velikom, niti je ijedan poraz bio tako sudbonosan. Bilo je još vremena pred nama…

 U sljedećih petnaestak godina još je bilo Veleža, onog Sliškovićevog, i onog Tucinog i Kodrinog, bilo je drugih mjesta, bilo je skaradnih i pogrdnih pjesama Veležovih navijača, od kojih pamtimo dvije. Prva je bila vulgarna, ali bezazlena, na melodiju Šantićeve Emine, na mah smišljena kada je na megdan dolazila bugarska Vitoša: aj ši, aj ša, jabaša… I nije publiku previše zanimalo to što Bugari, sva je prilika, i nisu razumjeli što to, u mostarskoj pjesmici, radi Vitoša (inače, planina nad Sofijom, ako dobro pamtim).

 Druga je pjesma bila mračna i zlokobna, pjevana nekoliko tjedana nakon pogibije Partizanova centarfora Dragana Mancea, po melodiji tadašnjega radio hita grupe Alisa “Sanja”: Dunavom leševi plove, da li se bar jedan zove… Sve su se jugoslavenske novine zgrozile, i mi smo se pomalo zgrozili, ali nije to, još uvijek, bilo tako grozno vrijeme kada će leševi doista ploviti zbratimljenim rijekama posestrinama, koje će sad dijeliti naše narode i narodnosti. A ponekad će dijeliti i svakoga od nas pojedinačno, napola, na onoga jučerašnjeg i ovoga današnjeg.

 Bilo je, kažem, još Veleža, ali nikad onakvog kao iz 1974. i 1975. Bili smo djeca, i čudo je, doista, bilo moguće. Korner koji ispucava Vukoje, lopta koja u efeu pada malo ispred bijele tačke, i dvokorak Dušana Bajevića, skok visok, graciozan, među olovno teškim protivničkim stoperima, udarac glavom, onim mjestom gdje sljepoočnica zakreće u čelo, tako da lopta na putu prema golu dobije neku ludu putanju, i da neuhvatljiva bježi od golmana, i ulazi u mrežu, evo, već punih četrdeset godina… To je čudo: kada zatvorim oči, ne mogu zamisliti nikoga drugog da to radi, osim Dušana Bajevića.

A odnekud, iz neke duboke i nenacionalizirane memorije, čuju se dvije pjesme. Jedna melankolična, kod rezultata 0:0, ili u rijetkim trenucima poraza: “Duni vjetre, tamo sa Neretve, tamo sa Neretve…”

 I druga što se danas kroz dušu prolama, kao najtužnija navijačka pjesma naše prošlosti, koja uopće nije bila tužna dok se pjevala: “Rođeni Rođeni, Rođeni Rođeni, kraj Neretve rođeni, kraj Neretve rođeni…”

 (Tekst objavljen u jubilarnoj monografiji

Fudbalskog kluba Velež,  “Rođeni za vječnost”, koju je uredio Muamer Kodrić)