U svakom slučaju udaljavaju se od osnovnog značenja i vode ga nekim drugim stazama. Svakodnevne sintagme, izreke, uzrečice i situacije samo im u tome pomažu.
Jedan dio onoga što govorimo nastavlja se, nadovezuje na stare priče. „Crkni, magarče, do zelene trave“ koliko smo samo puta sebi rekli. Ili se našli u situaciji: „Je l’, Tale“ – „Jest, kapetane“, odnosno „Veži konja gdje ti aga kaže“. Ljudi su zaboravili priče, ali smisao poante nisu (iliti naravoučenija).
I uglavnom se tako i ponašaju.
Sve je ostalo pametovanje.
Ipak, ljudi nisu roboti (kako je lucidno ovu riječ izmislio Karel Čapek, sjajni češki pisac, i riječ je oživjela, prati nas kao fascinacija već decenijama) ili nisu tako dobro programirani kao roboti i svaki čas upadaju u nevolje razmišljanja tj. pametovanja.
Pametovanje je u suštini povreda subordinacije. Ona je u nekim stvarima neophodna: u vojsci, bolnici, školi, teatru itd. S obzirom na to da se danas svugdje, čak i na najneočekivanijim mjestima, susrećemo s bolnicom, vojskom ili teatrom, tj. instaliranom subordinacijom koja se brani s „nemoj pametovati“, uzrečicom koja nasljeđuje navedene prethodne (o oku i skoku da ne govorimo, tu nema vremena ni za pitanje) možemo se zapitati gdje je sada onaj aga iz poslovice. Bezimeni. Ni u izreci nema imena. On je samo znak za jačeg – onog koji ima pravo razmišljati. Samo znak i samo naziv iz vremena u kojem je pokornička poslovica nastala.
U drugoj ima ime. Vrlo poznato.
Ko bijaše Tale?
Možda neko zaboravljen i poznat samo po bespogovornom slušanju svog kapetana, a s imenom koje se ne slaže s tim.
Ili onaj na kojem bi nam pozavidjeli svi slični književni junaci svijeta. Književni junak koji održava sjećanje na stvarnog junaka.
Nije ni Sušićev, napisani i snimljeni, jer je to isti, stari, reinkarniran u drugom vremenu i drugim događajima.
I ko je u svemu tome kapetan?
Bilo koji da je, za starog Taleta kao zapovjednik neprilična i smiješna osoba.
Budalina Tale uvijek je mislio svoje i autoritativni mu se kapetan može činiti samo kao lutka-čovjek iz predstava od umješnosti, što i jeste, bar ovaj njegov kapetan. Hrabriji od svih, pošteniji od svih. Identificiran kao Hvalisavi vojnik, tj. Miles Gloriosus, iliti Capitano, iliti kako voliš.
Dohvatio bi se on i one izreke o vezivanju konja i vrlo brzo se više ne bi znalo ko je za što vezan: aga za konja, konj za aginog slugu, agin sluga za kapetana, kapetan za ogradu…
– Je li, kapetane?
– Jeste, Tale.
Jednom sam, davno (a zaista dugo pamtim), izišao iz auta na putu prema Kulen-Vakufu. Rekao sam da želim ovdje malo prohodati. Bio je to Orašac, mjesto poznato po najpoznatijem Taletu u ovom dijelu svijeta, a možda i u čitavom svijetu. Taletov zavičaj. Na brdu su se vidjele zidine starog grada, puste, a na putu je bila samo jedna zgrada, zgrada u kojoj su se mogle kupiti osnovne potrepštine.
Bio je lijep dan i ispred zgrade je sjedio neki čovjek obrijane glave koji je od odjeće imao samo čakšire i zeleni kožni prsluk. U ruci je držao bocu piva i svaki je čas brisao svoje epske brčine.
Ko je to bio?
Neko zatravljen pričama o Taletu te pokušava tako živjeti? Ili Tale sam koji mi se ukazuje jer zna da sam zbog njega ovdje izišao?
Čovjek je bio jak. Vidjelo se to sve jasnije dok sam se približavao. I prijek?! O tome sam mogao suditi tek kad ga pogledam u oči.
Je li on radio u toj prodavnici? Ili je samo zastao da popije pivo?
Stajao sam ispred njega i sad se dobro vidio moćni torzo s mnoštvom neobičnih tetovaža. Možda s robije, ko zna zašto pomislih.
Pogledao me jasno, oštro, bez straha, možda s nekim dalekim zazorom.
– Tale? – upitah ga.
– Jest, kapetane! – odgovori on veselo i prsnu u smijeh, a zatim se zakašlja i gotovo zaguši od tog svog grohota.
Na Pobrđu, u Banjoj Luci, postoji jedinstvena džamija. Narod je zove Talina. Nakon pogibije u jednom neobičnom vojnom sukobu u banjalučkom kraju, Tale je tu i pokopan, u haremu male džamije. Mnogo godina kasnije, govori legenda, džamija je proširena i jedan njen zid udario je baš preko Taletovog mezara. Neko je kasnije na tom zidu naslikao mezar. Tako se Taletov nišan preobrazio u dvodimenzionalni – naslikani. Iz generacije u generaciju, na okrečenom je zidu neko slikao mezar koji je zamišljao kao onaj koji pripada tom šeretu i junaku.
Dugo ga nisam vidio.
Zadnji naslikani nišan dočekao me je tamo u tjeskobnim danima i sam se doimao izuzetno tjeskobno.
Kad bih ga sad pogledao ovovremenim pogledom, vjerujem da bi i Tale provirio, onakav kakvog ga vidim u svojoj svijesti, i rekao na sebi svojstven način: „I ti ga previše pametuješ, pametnjakoviću“.
I namignuo.
Irfan HOROZOVIĆ
(STAV br. 15)
No comments:
Post a Comment