Dvije decenije nakon što su u Banjaluci izašli
iz izbjegličke kolone, jedan dio porodice Jokić vratio se u Hrvatsku, drugi je
pustio korijenje u novoj domovini. Sa sobom su donijeli dio rodnog kraja –
dalmatinsko vino.
Domaće vino
po tradicionalnoj porodičnoj recepruti, Milan danas proizvodi u Banjaluci. To
što je stotinama kilometara udaljen od mjesta gdje su njegovi preci vijekovima
uzgajali vinovu lozu i pravili vrhunska vina, ne sprečava ga da nastavi
njihovim koracima.
Životni
put, tačnije rat, doveo ga je u grad na Vrbasu. Njegovi roditelji su u
Banjaluci napustili izbjegličku kolonu nakon operacije Oluja, iako tu nikoga
nisu imali: “U šali kažemo da nam je nestalo goriva pa dalje nismo mogli”, kaže
Milan Jokić koji je te 1995. godine imao devetnaest godina.
Priča o izbjeglištvu porodice Jokić duga i je kompleksna, ali
Milan ističe da je sa sretnim završetkom. “Svi smo živi i zdravi, a to je
najvažnije. Od uže porodice niko nije stradao, sve ostalo u poređenju s tim je
manje važno”, dodaje naš sagovornik.
“Bili smo moderni. Išli
smo kamionom a ne traktorom”
Jokići
su rodom iz okoline Benkovca, međutim rat ih je zatekao u Rijeci gdje su
Milanovi roditelji dobili posao i osnovali porodicu. Početkom devedesetih,
kriza i propast firmi u kojima su radili natjerala ih je da se vrate rodbini iz
čisto ekonomskih razloga jer je na selu lakše preživjeti. “Mislili smo da je to
samo privremeno, dok ne stanemo na noge. Međutim, rat je bjesnio a mi smo
boravak u Krajini produžili na tri godine. Stan u Rijeci smo izgubili”, priča
Milan.
Priznaje da u tom momentu kao tinejdžer nije toliko ozbiljno
shvatao rat i izbjeglištvo, sve mu je djelovalo kao neka igra koja će proći:
“Danas bih sve to mnogo teže podnosio. Moji roditelji najbolje znaju kako im je
bilo. U izbjegličkoj koloni su se našli ne znajući šta ih čeka. Rečeno im je da
idu na dan ili dva de se sklone. Ništa nisu ponijeli, baš ništa. Danima smo
išli u nepoznato i onda se zatekli u gradu u kojem nikoga nemamo, nikoga ne
poznajemo”.
Stvari su se ipak posložile, veoma brzo su uz pomoć drugih došli
do smještaja a potom i do svog krova nad glavom. Materijal za kuću dobili su
skoro besplatno, prijatelji, poznanici iz inostranstva slali su novac koliko je
ko mogao, nešto su sami stekli i nikao je novi dom porodice Jokić.
“Kada su se konačno skućili ovdje, moji roditelji su odlučili da
se vrate u Hrvatsku. Prije deset godina ostvarili su stanarsko pravo, mada su
debelo oštećeni. Umjesto našeg stana u centru Rijeke, površine 118 metara
kvadratnih, danas žive na periferiji u duplo manjem stanu”, priča njihov sin.
Dalmatinsko vino u
Banjaluci
Na njihovoj Banjalučkoj adresi danas živi Milan sa svojom
porodicom. Neprimijetnu, ničim obilježenu porodičnu vinariju Nedeljka i Milana
Jokića od ranog jutra posjećuju kupci. Ko god dođe, ne odlazi bez najmanje pet
litara domaćeg kvalitetnog vina. Tu su i rakije, čuvena loza, travarica, razni
likeri. Na pitanje kako se odlučio na ovaj posao, od kojeg dobro živi, on
odgovara: “Vinska kultura je oduvijek u našoj porodici. Međutim, kako je u
bivšoj Jugoslaviji bilo lako naći posao, moj otac i stričevi su na neko vrijeme
zapostavili tradiciju. Kad je došao rat i teška vremena, čovjek se vrati onom
što mu je u krvi i što nabolje zna raditi. Počeli smo 1998. i od tada lagano
širimo ponudu”, priča Milan dok pokazuje bogat asortiman iz vinskog podruma.
Domaće
vino i rakija
Naš sagovornik rado odlazi u Dalmaciju i Krajinu gdje ima
rodbinu. Iako je za njegovu porodicu rat izvor velike traume, Milan kaže da je
sve ostavio iza sebe i da mržnji nema mjesta u njegovom životu: “To je
politika, tako gledam na Oluju i cijeli rat. Nacionalisti me nisu uspjeli
preobraziti. U mojoj glavi postoji podjela samo na žrtve i zločince, ne na
Srbe, Hrvate i Bošnjake”.
Kada Milana pitaju odakle je, on kaže iz Banjaluke. Tu je proveo
polovinu svog života, oženio se i pustio korjenje.
Milan u
svom novom domu i novoj domovini
Od rođaka i prijatelja, dodaje on, rijetki su
se vratili u Benkovac. Na dan kada Hrvatska slavi godišnjicu Oluje, niko od
njih ne izlazi iz kuće. "Ostaju u svoja četiri zida i čekaju da prođe
euforija. Ne žele izazivati pažnju. Tako je svake godine, baš kao i danas.
(www.dw.com)
Upoznao sam Milana. Dobar čovjek i dobar vinar. Sa zadovoljstvom odavno koristim njegov servis kućne dostave.
ReplyDeletePozdrav,
Mario