www.dw.com: Milan je sada Banjalučanin

Dvije decenije nakon što su u Banjaluci izašli iz izbjegličke kolone, jedan dio porodice Jokić vratio se u Hrvatsku, drugi je pustio korijenje u novoj domovini. Sa sobom su donijeli dio rodnog kraja – dalmatinsko vino.

Domaće vino po tradicionalnoj porodičnoj recepruti, Milan danas proizvodi u Banjaluci. To što je stotinama kilometara udaljen od mjesta gdje su njegovi preci vijekovima uzgajali vinovu lozu i pravili vrhunska vina, ne sprečava ga da nastavi njihovim koracima.

Životni put, tačnije rat, doveo ga je u grad na Vrbasu. Njegovi roditelji su u Banjaluci napustili izbjegličku kolonu nakon operacije Oluja, iako tu nikoga nisu imali: “U šali kažemo da nam je nestalo goriva pa dalje nismo mogli”, kaže Milan Jokić koji je te 1995. godine imao devetnaest godina.

Priča o izbjeglištvu porodice Jokić duga i je kompleksna, ali Milan ističe da je sa sretnim završetkom. “Svi smo živi i zdravi, a to je najvažnije. Od uže porodice niko nije stradao, sve ostalo u poređenju s tim je manje važno”, dodaje naš sagovornik.

“Bili smo moderni. Išli smo kamionom a ne traktorom”

Jokići su rodom iz okoline Benkovca, međutim rat ih je zatekao u Rijeci gdje su Milanovi roditelji dobili posao i osnovali porodicu. Početkom devedesetih, kriza i propast firmi u kojima su radili natjerala ih je da se vrate rodbini iz čisto ekonomskih razloga jer je na selu lakše preživjeti. “Mislili smo da je to samo privremeno, dok ne stanemo na noge. Međutim, rat je bjesnio a mi smo boravak u Krajini produžili na tri godine. Stan u Rijeci smo izgubili”, priča Milan.

Priznaje da u tom momentu kao tinejdžer nije toliko ozbiljno shvatao rat i izbjeglištvo, sve mu je djelovalo kao neka igra koja će proći: “Danas bih sve to mnogo teže podnosio. Moji roditelji najbolje znaju kako im je bilo. U izbjegličkoj koloni su se našli ne znajući šta ih čeka. Rečeno im je da idu na dan ili dva de se sklone. Ništa nisu ponijeli, baš ništa. Danima smo išli u nepoznato i onda se zatekli u gradu u kojem nikoga nemamo, nikoga ne poznajemo”.

Stvari su se ipak posložile, veoma brzo su uz pomoć drugih došli do smještaja a potom i do svog krova nad glavom. Materijal za kuću dobili su skoro besplatno, prijatelji, poznanici iz inostranstva slali su novac koliko je ko mogao, nešto su sami stekli i nikao je novi dom porodice Jokić.

“Kada su se konačno skućili ovdje, moji roditelji su odlučili da se vrate u Hrvatsku. Prije deset godina ostvarili su stanarsko pravo, mada su debelo oštećeni. Umjesto našeg stana u centru Rijeke, površine 118 metara kvadratnih, danas žive na periferiji u duplo manjem stanu”, priča njihov sin.

Dalmatinsko vino u Banjaluci

Na njihovoj Banjalučkoj adresi danas živi Milan sa svojom porodicom. Neprimijetnu, ničim obilježenu porodičnu vinariju Nedeljka i Milana Jokića od ranog jutra posjećuju kupci. Ko god dođe, ne odlazi bez najmanje pet litara domaćeg kvalitetnog vina. Tu su i rakije, čuvena loza, travarica, razni likeri. Na pitanje kako se odlučio na ovaj posao, od kojeg dobro živi, on odgovara: “Vinska kultura je oduvijek u našoj porodici. Međutim, kako je u bivšoj Jugoslaviji bilo lako naći posao, moj otac i stričevi su na neko vrijeme zapostavili tradiciju. Kad je došao rat i teška vremena, čovjek se vrati onom što mu je u krvi i što nabolje zna raditi. Počeli smo 1998. i od tada lagano širimo ponudu”, priča Milan dok pokazuje bogat asortiman iz vinskog podruma. 

Domaće vino i rakija

Naš sagovornik rado odlazi u Dalmaciju i Krajinu gdje ima rodbinu. Iako je za njegovu porodicu rat izvor velike traume, Milan kaže da je sve ostavio iza sebe i da mržnji nema mjesta u njegovom životu: “To je politika, tako gledam na Oluju i cijeli rat. Nacionalisti me nisu uspjeli preobraziti. U mojoj glavi postoji podjela samo na žrtve i zločince, ne na Srbe, Hrvate i Bošnjake”.

Kada Milana pitaju odakle je, on kaže iz Banjaluke. Tu je proveo polovinu svog života, oženio se i pustio korjenje.

Milan u svom novom domu i novoj domovini

Od rođaka i prijatelja, dodaje on, rijetki su se vratili u Benkovac. Na dan kada Hrvatska slavi godišnjicu Oluje, niko od njih ne izlazi iz kuće. "Ostaju u svoja četiri zida i čekaju da prođe euforija. Ne žele izazivati pažnju. Tako je svake godine, baš kao i danas.

(www.dw.com)