Aleksandra Petrić: Alimentacija

Obaveze roditelja da brinu o dobrobiti svoje djece, njihovom zdravlju, školovanju, obezbjeđivanju uslova za nesmetano odrastanje i razvoj propisane su u više zakona i na različitim nivoima u Bosni i Hercegovini, kao i međunarodnim dokumentima, od kojih je nesumnjivo najvažnija Konvencija o pravima djeteta, koja je sastavni dio BiH Ustava.

Roditeljskog prava se ne mogu odreći ni otac ni majka, ali im ono može biti oduzeto, pod određenim uslovima koji su jasno propisani. Zakoni takođe kažu da su roditelji kojima je roditeljsko pravo oduzeto takođe dužni da se staraju o izdržavanju djece, bez obzira da li žive u braku, vanbračnoj zajednici, ili su razdvojeni iz bilo kog razloga.

Izbjegavanje izdržavanja djeteta je krivično djelo. Kazna je različito regulisana u entitetskim krivičnim zakonima. U Federaciji BiH zaprijećena je kazna zatvora do tri godine, dok u Republici Srpskoj osobi koja izbjegava plaćanje izdržavanja na osnovu izvršne sudske odluke, u krivičnom postupku sud može izreći novčanu kaznu ili kaznu zatvora do godine dana, izuzev u slučajevima kada nastupe teže posljedice za izdržavano lice, kada počinilac može biti kažnjen zatvorom do dvije godine i novčanom kaznom.

Odavno je jasno da ovako niske kazne baš i nisu motivirajući faktor za one koji koriste sve moguće i nemoguće razloge da opravdaju vlastiti nedostatak odgovornosti, izbjegnu ovu obavezu ili jednostavno i savršeno ignorišu postojanje i potrebe vlastitog djeteta. I nikom ništa. Zato je i ovih dana hapšenje jednog Banjalučanina zbog neplaćanja alimentacije postalo udarna senzacionalistička vijest u BiH i regiji. Jer to se ne dešava svaki dan, neuobičajeno je i gotovo nemoguće. I svi pišu kako je ovo ohrabrujući znak, mogući „reper“ za buduće institucionalno djelovanje i praksu sudova, koji su „konačno krenuli“ u odlučni obračun sa nesavjesnim roditeljima.

Ponavljam, izbjegavanje izdržavanja je krivično djelo. Ono je uredno regulisano krivičnim zakonima koji su važeći u ovoj zemlji već godinama. I njegovo procesuiranje i sankcionisanje ne bi trebalo biti predmet novinarskih procjena, već rezultat dosljedne, sistemske  i kontinuirane primjene zakona od strane institucija.

U stvarnosti, nebrojena je vojska majki u Bosni i Hercegovini koje su preko noći postale kurve koje sišu krv na slamku, preko njegovih leđa žive kao bubreg u loju, kupujući dizajnersku odjeću, odlazeći na depilacije, manikir, ugradnje ekstenzija, solarije, pumpanje usana i sve ostalo, svakodnevno, i uz to, dokazano i provjereno, planirajući ljetovanja,  zimovanja i vikend izlete s ljubavnicima. Planiraju da nemilice troše, troše, troše i samo troše na sebe, pod izgovorom da su djeca gladna više nego sita, da nemaju knjige i pribor za školu, odjeću i obuću, lijekove, da im fali svega. 

One to za sebe traže. Djeca su moja i ne bježim od toga da njima dam. Ali ne dam kurvi! Ne dam da preko moje kičme i iza mojih leđa uživa i rahati se! Nižu se opravdanja godinama, klize uz pivo i rakijicu za šankovima, upija ih komšiluk, rodbina i najbliži drugari. Nakon izvjesnog vremena, kada se dovoljno puta ponove, priče o njenom kurvaluku i rasipništvu postaju svima logične i prećutno prihvatljive. Opravdanja postaju i sasvim legitimni razlozi inertnosti institucija, prije i više od svega centara za socijalni rad, tužilaštava i sudova, koji nijemo posmatraju predstavu, znajući da su djeca kolateralna šteta odsustva volje da se „ocu porodice“, čestitom muškarcu i dobrom domaćinu uskrati običajno pravo da krije prihode i imovinu kako bi spriječio nepravdu koja mu se čini njenim nerazumnim zahtjevima. Krivično djelo? Nemojte pretjerivati, pa nije ju ubio da bismo baš morali sad i odmah reagovati. Postoje zakonske procedure, neka ona fino traži ono što djeci pripada, pa lagano. Godinu, dvije, tri, neka se strpi malo. Koliko samo djece u ovoj zemlji živi skromno i čeka, pa neka i ona pričeka za svoju djecu.

To je, van svake sumnje, samo djelić teške golgote kroz koju prolaze majke koje se usude da traže zakonom regulisanu ravnopravnu odgovornost i brigu.

U pravu je Damir Nikšić. Ovo niđe na svijetu nema.

Aleksandra Petrić

(radiosarajevo.ba)