Ante Tomić: Kakvi su to ljudi?

Putovnica nađena uz tijelo terorista raznesenog eksplozivom silno je razdragala sve ksenofobe. Činjenica da je jedan od pariških napadača u više zemalja, pa i našoj, zabilježen kao izbjeglica, dodatno je raspalila mržnju. Jesmo li vam rekli, vrište zlurado fejsbuk hitleri što su tražili da se duž granice razvuče bodljikava žica i nasiljem otjeraju Sirijci i Iračani.

Malo čudna priča

Jesmo li rekli da će nam se gostoljubivost jednom razbiti o glavu, da se muslimanima ne može vjerovati, da su nevjernici do jednoga ološ kojega se nikakvim dobrim djelom, nikakvim tetošenjem ni umiljavanjem ne može odvratiti od demonskog nauma da unište kršćansku civilizaciju.

 Pa, dobro, ako sirijska putna isprava zaista pripada raskomadanim ostacima ubojice kraj kojih je ležala, valja nam priznati da je između nekoliko stotina hiljada arapskih izbjeglica koji su prošli preko Hrvatske bio, eto, i jedan idiot. I to je nesumnjivo

 zabrinjavajući udio idiota jer da, usporedbe radi, na jedno mjesto stavite nekoliko stotina hiljada Hrvata ili Austrijanaca ili Francuza, među njima, Bogu hvala, ne bi bilo ni jednog jedinog.

 Nekoliko stotina hiljada kršćana bili bi bez izuzetka krasno odgojeni, tolerantni i razumni ljudi. Mene ipak zbunjuje jedna stvar. Ako ćemo vjerovati podacima iz pasoša, tip je putovao preko Grčke, Makedonije, Srbije i Hrvatske, po žegi i studeni je čitavo ljeto i jesen gazio preko planina i provalija, predjelima kojima su zadnji put koračali partizani Markosa Vafiadisa, da bi na svome cilju, u Parizu, napokon aktivirao bombu na prepunoj ulici. Ne čini li vam se nešto nelogično da je netko napravio težak put od nekoliko tisuća kilometara, i tjelesno i duševno se stravično napatio da bi ubio desetak Francuza.

Oni su puni love...

Ozbiljni obavještajni izvori tvrde kako su džihadisti izdašno sponzorirani saudijskim petrodolarima, terorističke udruge građana imaju velike budžete kojima mogu platiti bilo što. Napadači na njujorške Blizance, na primjer, mjesecima su raskošno živjeli u Sjedinjenim Državama, izlazili u restorane i zabavljali se s djevojkama dok nisu završili su skupe tečajeve upravljanja civilnim zrakoplovima. Zašto je onda ovaj sirotan u petak došao pješke u Pariz?

 Nije li sumnjivo da je on potegao cipelcugom preko Balkana? Što god bilo, užasna je ovo zgoda, uznemirujuća i šokantna, ali nije opet sasvim neočekivana. Iznenadite se, naravno, kad čujete kako na pariškim ulicama gruhaju bombe i nevini ginu pod rafalima, velik je zločin napraviti tako nešto jednoj od prijestolnica našega zapadnog, kršćanskog svijeta, no zaista, po duši govoreći, zar se tu u petak dogodilo nešto suštinski drugačije od onoga što naš kršćanski svijet desetljećima već čini arapskom, muslimanskom svijetu?

 Kad se bombaš samoubojica raznese na ulazu u stadion ili puca na posjetitelje rock koncerta, riječ je, nesumnjivo, o činu slijepe osvete nad nedužnima, ali Bože dragi, i među nama je mnogo strastvenih obožavatelja slijepe osvete. U slijepoj osveti poginula je ne jedna nevina žena ili starac ili beba kad bi mnogotonska avionska bomba uništila čitav bagdadski kvart.

 Ispuni li vas besmisao kad čujete kako su u Parizu smrtno stradavali nogometni navijači i slušatelji benda Eagles of Death Metal, sjetite se da je američka intervencija u Iraku, započeta zbog u cijelosti izmišljenog povoda, bila jednako besmislena.

A kakvi smo mi?

Jednom je čarobno lijepom europskom gradu u petak ranjena duša, ali vidite, i u arapskom svijetu mnogo je lijepih gradova. Damask, Bagdad, Kairo, Tripoli, i tu se u neka sretnija doba fino živjelo, ljudi su hodali ulicama smijući se, pili čaj na uglovima, igrali triktrak i sladili se datuljama, prije nego smo mi kršćani, Amerikanci i Europljani donijeli luč slobode i demokracije, spalili im kuće i pobili najmilije.

 Jedan od najstrašnijih dana u povijesti Pariza dosta je obična, ružna svakodnevica mnogih mjesta na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi. I stoga, prije nego se upitate kakvi su to ljudi, upitajte se kakvi smo mi?

(Slobodna Dalmacija)