Pages

Monday, April 11, 2016

Goran Trkulja: Besidraši (4)

Senada Skorup Bosnu je napustila 1993. i od tada živi sa mužem i kćerkom u švedskom gradu Uppsala, pedesetak kilometara sjeverno od Stockholma. Od švedske vlade su dobili stan. Ćerka je brzo savladala švedski jezik i sad već ide u školu sa švedskom djecom. Žive od socijalne pomoći koja je sasvim dovoljna za normalan život. Senada i njen muž idu u školu za strance i uče jezik.
-Švedi pričaju kao da pjevaju, a ja sam iz muzičkog uvijek imala slabu ocjenu, šalila se Senada kada je s prijateljima i rodjacima, rasutim po nekim drugim zemljama ili onim malobrojnima koji su ostali u Bosni, govorila o svom životu u Švedskoj.
Čisteći kuće zaposlenim Švedjankama Senada je na crno zaradila dovoljno novca da za ljetnjeg odmora posjeti dio familije koji je ostao u Bosni. Po povratku, kada su s prijateljima prebirali utiske o ljetnjem odmoru, Senada je rekla je da joj je već za vrijeme tog prvog odlaska postalo jasno da se nikad neće vratiti da živi u Bosni.
-Tu više nije moja kuća. Svi moji su odande otišli, a na ulicama srećem nepoznata lica nekih novih ljudi. Čini mi se čak i da se govor u mom gradu promijenio, postao nazalan, tudji. Svi ti novi ljudi, koji su došli iz Hrvatske ili iz drugih dijelova Bosne, svi ti raseljenici učinili su da se u svom rodnom gradu osjećam više strancem nego u Uppsali. Zapravo, ovdje me prihvataju iako sam stranac, a tamo me ne prihvataju zato što nisam stranac. Išla sam da se uvjerim u ono što sam do sada samo slutila i da se zauvijek oprostim od Bosne, rekla je Senada.
Izbjeglička bosanska kolonija u svijetu broji preko pola miliona ljudi. Rat i bijeda koju rat sobom nosi oduvali su ove nesrećnike iz vlastitih sela i gradova i rasuli ih, kao vjetar lišće u oktobru, svuda po svijetu.
Jedna lokalna televizija nedavno je, povodom godišnjice od potpisivanja mirovnog sporazuma za Bosnu i provodjenja odluke o povratku izbjeglica, objavila reportažni zapis o poštaru koji radi u sarajevskom odjelu za prijem pošte iz inostranstva. Ovaj je službenik počeo da kopira razglednice koje su u sarajevsku poštansku centralu stizale iz svih dijelova svijeta. Na osnovu više od dvije hiljade kopiranih razglednica napravio je svojevrsnu mapu bosanskih
izbjeglica. Najviše razglednica dolazilo je za vrijeme rata iz Njemačke i Švedske. Poslije rata prednjačila je Amerika ali najinteresantnije što je poštar svojim hobijem otkrio je da je rat bosanske izbjeglice odnio čak do Kine i Rusije, Australije i Novog Zelanda, a porodici i prijateljima javljali su se i iz Zaira i sa Islanda. Kao dokaz da nas ima zaista po cijelom svijetu novinarka je svoju reportažu završila slikom kopije jedne razglednice koja je pozdrave prijateljima slala iz - Sjeverne Koreje.
U vrijeme nastanka ove priče medjunarodne organizacije u Bosni i u inostranstvu intenzivno ali bezuspješno su pokušavale da provedu program povratka izbjegličke populacije. Lokalne vlasti nisu bile zainteresovane za povratak prognanih koji bi svojim dolaskom promijenili ratom stvorenu etničku, socijalnu i kulturnu strukturu stanovništva u Bosni. Povratak na staro, multinacionalno odnosno multietničko stajalište značio bi drugačiju podjelu vlsti i, naročito, povlastica i benefita koje je vlast podrazumijevala. Zato su, prikriveno ili otvoreno, lokalni vlastodršci činili sve da otežaju povratak izgnanih. Stvarni razlog što je povratak, osim sporadično, izostao nije medjutim bila opstrukcija lokalnih vlasti. Bilo je to Senadino shvatanje da je u Bosni zauvijek izgubila svoju kuću i da bi, povratkom, postala neželjeni stranac u vlastitoj zemlji.

(20-10-1997)

No comments:

Post a Comment