(iz knjige KUĆA PREDAKA, OPET)
ROK SMIRAJA
Sada sam na odsluženju tuge
rok traje sve dok se smirim
negdje u podne noći
stigle su neke kasne riječi
od kojih se budim
Bilo je to ovako
učio sam istoriju noći
i prošao iznad zvijezda
vidjevši koliko je tuge
tražio sam nešto novo
otkrio sam da na čelu zore
izrasta tama
a poslije
poslije sve biva tuga
zato sam ovdje
na mostu dana
DOBA VODA
Jesen je doba voda
jesen je vena između kiše i snijega
jesen jedino cvijeće vara
između mene i tebe
napukla tajna
i jedna jesen više
niko da nas sačuva
niko da nas pričuva
kad se duša izlijeva
a jesen je
i neko doba je
doba voda
riječi iz vas selim
u srce useljavam
SUZA POLUDJELA
Noćas čemerno plovim
plovim kao zvijezda
na svilenom moru
no to samo izlet
pravim svome srcu
u snu
neko jato ptica
skoro do neba
uranjam u pjesmu
ko čelo u metak
To sam se ja noćas
ukro svom tijelu
pa plovim plovim
s one strane pogleda
U predjelu moga daljeg vida
jedna suza poludjela
stvarno suza poludjela
pa mre a ne može umrijeti
zatim
crne kapi
a na glavi crne kapi
već su urezana naša proljeća
ti gledaš
i zemlja pod tobom
gleda
ti nisi ništa
ti si samo rijeka
i ako umreš
nad tobom od bola
samo izraste cvijet
Sad znam sve o smrti
i kad budem do nje dorastao
umrijeću kao da sanjam
na brijegu
kraj breze
jedan cvijet
Pjesmo do moje smrti
nikad stići nećeš
*****
Nikola Vukolić (1950.) piše poeziju, književne kritike i eseje. Nagrađivan je i prevođen na desetak jezika. Urednik je Zadužbine Petar Kočić, živi u Banjaluci.
Prof. dr Zorica Turjačanin je u svojoj recenziji knjige 'Kuća predaka, opet' napisala:
Ne likovnost nego dubinsko srodstvo poezije i muzike koje su u najdubljem jezgru jedinstvene. Ta muzika tišine, muzika jave i sna izvire iz duše, unutarnjeg kosmosa bića, iz, kako je govorio jedan pradavni kineski mislilac, sićušnog zrnca dosegnute harmonije neba i zemlje. Kućom predaka, opet Nikola Vukolić je dosegao svoj stvaralački zenit.
No comments:
Post a Comment