Jovan JOCO Bojović: ZAPIS O VREMENU

Jovan Joco Bojović (31.01.2015 – 31.01.2017.)

Kupiti vrijeme, je li moguće?

Kupiti sat — znači li kupiti vrijeme?

Šta uopšte znači vrijeme?

Ko uopšte pokušava da shvati nesvatljiv pojam vremena. Najradije bi čovjek kupovinom sata kupio i tajnu vremena. Ali, vrijeme nije pojam trajanja dana kako se misli, niti dozrijevanja.

Svemir je tajna — zna se to — a ono što znamo, svi skupa, vrijeme ne priznaje, jer vrijeme radi po učinku vječnosti, po uri — časovniku svemira.

Taj kosmos savršen je sat koji se navija sam, a konstruktor savršenstva može biti samo genije.

Dakle, postoji samo jedan genije, a to je vrijeme.

Istina, vrijeme je samo riječ, a riječ je moćna u ljudskom rodu. Moć, tajna, trajanje, smisao ... Sve je to u onom pojmu — vrijeme. Izračunao je čovjek sve: do pomračenja Sunca i dalje, ali nikad nije shvatio to gluho vrijeme. Baš u tom gluhom vremenu sve je tako savršeno izračunato i proračunato, da se ništa, ama baš ništa, ne može desiti nepredviđeno.

Čovjekove računice, uglavnom, zataje — vremenske nikad. Možda su crne rupe u kozmogoniji, fabrike računica, a računice rodiše vrijeme.

Čovjek pokušava (inače) da izračuna sve. Ipak se on (čovjek) vraća uvijek na Zemlju.

Zemlja je čovjekova sudbina.

Čovjekovo propinjanje sa Zemlje može se poistovijetiti sa indijskim fakirom koji se penje uz zamišljen štrik.

Do danas ne bi niti jednog zemaljskog genija koji ne blebnu o Zemlju.

Niko ne ode dalje od Mjeseca.

Vrijeme neda da se čovjekova matematika upliće u mehanizam vječnosti.

Časovnik je obično zamantavanje čovjekovog pojma o vremenu.
Nastaviću…

Jovan Joco Bojović

Harizma i ego

Neki ljudi jednostavno imaju moc da privlace paznju; pozitivnim ili negativnim ponasanjem, nije bitno. Ali privlace... I, sta god uradili, sta god rekli o njima se prica. Kad neko drugi, koji nema tu moc, uradi ili kaze isto, niko to ni ne zapazi. Ali kad oni - e onda se od toga napravi vijest, pa nakon vijesti panel, pa tribina, pa prica, esej, roman... Obicno podijele mase. Jedni ih slijepo ali sa entuzijazmom slijede, drugi im se, sa istim entuzijazmom, suprotstavljaju.
Neki tu moc da  zovu harizmom. Ja sam pojam harizme shvatao drugacije. Za mene je on imao je pozitivnu konotaciju. Vjerovatno sam grijesio. Sve se mijenja sem kamenja, pa eto, ucim i prihvatam da postoji harizma sa pozitivnim i negativnim predznakom.

Mnogo je primjera ljudi sa harizmom.  Padaju mi na pamet Tito, Kenedi, Hitler, Gandi, Van Gog, Al Kapone... Danas su to Putin, nas lokalni Dodik, fudbaler Bekam i mnogi drugi, meni znani i neznani... Ne samo politicari, vec i umjetnici, sportisti...
Svi ti ljudi su uticali na promjene u oblastima u kojima su radili, uticuci tako i na zivote drugih ljudi - onih koji su ih slijedili, ali i onih koji se nisu slagali sa njihovim idejama.

Zajednicka karatetristika harizmaticne osobe je ogroman ego koji granici ili dostize bolesnu narcisoidnost. Narcisoidna licnost ne postuje nikoga i ne preza ni od cega da zadovolji svoje ambicije.
Najsvjeziji primjer je novi americki predsjednik Trump koji je i ranije bio TV zvijezda. Njegov realiti show bio gledan i dobro prodavan u USA i svijetu. Naravno, prije toga on je vec uspio u poslu i stekao ogromno bogatstvo. Cim se kandidovao za predsjednika izazvao dodatnu paznju. U pocetku ausajder koga niko nije ozbilljno shvatao, koristio je svoju vjestinu vladanja medijima i masama i veoma brzo postigao da se o njemu u medijima pricalo vise nego o svim ostalim kandidatima zajedno. Vecina americkih medija, onih koji su podrzavali demokratske kandidate, medju njima i CNN, upala je u njegovu zamku i, iako u negatvnom kontekstu, neprestano su govorili o njemu.  Cak i svjesni pogreske i pokusaja da se izvuku iz nje, i govore o drugim kandidatima, oni su neprestano govorili samo o Trampu, poredili sve ostale kandidate s njim. A on im je svakodnevno davao hranu izazivajuci senzaciju, jednu za drugom. Novinari-k'o novinari. Najvaznija im je vijest, senzacija jer to se slusa, to se objavljuje, mase to zele... Tako su ga, i oni koji su ga nastojali prikazati u njegovom realnom, negativnom svjetlu zapravo reklamirali. Tu se on pokazao nenadmasnim i nadmocnim. Osvojio je izbore manipulisuci medijima a time i masama.
I sada, kada je predsjednik USA, najvece svjetske sile, Tramp ne mijenja ni strategiju ni taktiku. On i dalje, svojim komentarima, ponasanjem, koristenjem posebno elektronskih medija, potpisanim ukazima, odnosom prema protivnicima, ali i prema saradnicima izaziva neogranicenu paznju i polako se otkriva i pokazuje da je , ne samo bolesni narcisoid vec i beskrupulozni lazljivac i klasicni diktator. On je i ranije bio poznat po svojim diktatorskim potezima. Zastitni znak njegovih show programa je bilo omalovazavanje ucesnika i recenica:"Ti si otpusten!"
Kako to da je demokratska Amerika za svog predsjednika izabrala bolesnog narcisa, lazovq i diktatora?
Vjerovatno ce se ovim pitanjem analiticari baviti godinama. Meni se, na prvu, namecu dva odgovora: Izabrali su da - ne izaberu Hilari Klinton jer njene mogucnosti su da, u najboljem slucaju, nastavi politiku koja se pokazala neefikasnom i neuspjesnom, a njena politicka i privatna "dostignuca" su jasno pokazivali da je ona samo bolesno ambiciozna zena bez mnogo istinskih kvaliteta. Amerikanci su izmedju dvije bolesti: bolesne ambicije i bolesne narcisoidnosti izabrali ovo drugo. Ne birajuci Hilari Amerikanci su pokazali i da zele promjenu. Buducnost ce pokazati da li su izabrali promjenu na bolje ili na gore.
Zalosna je cinjenica da Amerikanci  koji su bili za promjenu, jos uvijek nisu spremni na zaokret u lijevo koji je nudio Sanders, zdrav, normalan covjek, iskusan i posten politicar.

P.S. Ono sto se Trampu ne moze zamjeriti je da ne ispunjava predizborna obecanja sto je skoro pravilo za bilo kog politicara u bilo kojoj zemlji. Do sada je neke od obecanja, za koje su vecina mislili da su "samo prazna obecanja",  pretocio u ukaze koje je vec potpisao. Kako ce se ti ukazi realizovati - ostaje da vidimo. Amerika i cijeli svijet iscekuju nove poteze sa strijepnjom!

Predrag Lucić: Vladimir Trifunović i Varaždin u snijegu

Na vijest da je 17.1.2017. u Beogradu na VMA u 79. godini preminuo general bivse JNA Vladimir Trifunovic. 

*****************

                                                          Varaždin u snijegu, foto: Siniša Sović

Progonili su ga u tri države. Znao je i zašto. Ne zato što je bio ratni zločinac, kao što su ga optužili i osudili. I ne zato što je bio izdajnik, za što su ga osudili i zatvorili. Znao je da preko njegova progona žele prikriti nedjela počinjena u ratu. U ratu koji za njega nije imao nikakvog smisla i koji ga je zatekao netom što je preuzeo dužnost zapovjednika Varaždinskoga korpusa.

Bio je školovani vojnik, dogurao do generalskog čina, ali nije on išao ni u školu ni u vojsku da bi se stavio u službu generalskih zločina. Nije htio sudjelovati u tom ratu u kojemu se, kako je govorio, ubijaju susjedi i zavađa narod. Jer takav rat nije imao nikakve veze s njegovim osjećanjem ljudske časti i vojničke dužnosti.

Nije htio da u tom ratu itko gine, pa tako ni vojnici pod njegovim zapovjedništvom. Htio ih je izvući iz okruženja i sačuvati njihove živote. Za njega važnije od svih kasarni i čitavog arsenala. „Mene majka nije rodila da širim mržnju. Ne dam da se manipulira kostima mojih vojnika u mržnji dvaju naroda. Zato sam spasio svoje vojnike.”

Spasio je obične ročnike koji nisu došli u vojsku da bi ratovali. Djecu sirotinje, koja nisu imala moćne veze da ih izvuku iz opasnih garnizona. Pritom nije htio ugroziti nijednog civila i nijednog hrvatskog vojnika. Nije mu bilo ni nakraj pameti da realizira zločinački generalštapski plan, da minira branu i potopi čitav Varaždin.

Predao je opkoljenu kasarnu pod jednim jedinim uvjetom – da se njegovim vojnicima omogući povlačenje. „Ja nisam ništa u Hrvatskoj pogriješio, nikakav zločin počinio. Bio sam s malobrojnom jedinicom koja je napadnuta. Branio sam gole živote.”

Došao je u Beograd i odmah bio izvrgnut javnom linču kao izdajnik. Zato što se vratio živ. Zato što je učinio sve da i drugi ostanu živi. Najavili su mu suspenziju i ispod glasa preporučivali da pobjegne dok još može. Kad je rekao da neće bježati, jedan ga je general pokušao dozvati pameti: „Ako ne razumiješ što ti govorim, onda ne poznaješ srpsku povijest: Srbiji nisu potrebni živi ljudi, nego mrtvi heroji.”

Protiv njega su pokrenuli tri procesa pred Vojnim sudom, pod optužbom da je „podrivanjem vojne i obrambene moći” Jugoslavije počinio veleizdaju. Iz trećeg pokušaja su ga osudili na 11 godina zatvora. Odgulio je skoro dvije godine, bio maltretiran i ponižavan. Teško je obolio. Rasturili su mu obitelj.

Njegovu suprugu su ratni propagandisti proglašavali bliskom Tuđmanovom rodicom, Albankom, Slovenkom… Izmišljali su i po novinama rastrubljivali da je za predaju Varaždinskoga korpusa nagrađen umjetničkom slikom. I da je proglašen počasnim građaninom Varaždina.

A on je u Varaždinu proglašen ratnim zločincem i osuđen na 15 godina zatvora. Suđeno mu je u odsutnosti. Jer nije mogao u isto vrijeme sjediti na dvije optuženičke klupe, jednoj beogradskoj i jednoj varaždinskoj. Ali je zato i u Varaždinu i u Beogradu bio proglašen krivim. Varaždinska presuda mu je potvrđena i na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. I tamo su smatrali da mu je presuđeno u skladu s načelima pravne države. Bez obzira na to što je sud odbio saslušati četvoricu ključnih svjedoka obrane, redom članove varaždinskoga Kriznog štaba.

„Ja sam jedini general kojega je Hrvatska osudila za ratni zločin, a Jugoslavija zato što nisam počinio ratni zločin”, govorio je. I ostao uporan u namjeri da se izbori za pravdu. Vrhovni sud Srbije je 2010. ukinuo presudu protiv tog veleizdajnika. Županijski sud u Varaždinu je 2013. donio odluku o obnovi procesa protiv tog ratnog zločinca, ali do obnove nikada nije došlo. Sud u Murskoj Soboti ga je iste godine oslobodio od optužbe za ratni zločin protiv civila, koja je bila na snazi dulje od dvije decenije.

U Beogradu je živio u oskudici, u derutnom sobičku oronulog hotela „Bristol”. Stan u Zagrebu mu je oduzet, a supruga i djeca istjerani na ulicu, uz cinično obrazloženje uglednoga ustavnog suca Republike Hrvatske kako “obitelj mora snositi posljedice postupaka svoga supruga i oca”.

Znao je zašto ga je snašla takva sudbina. Zato što nije bio ni nalik onima koji su se u ratu „razbacivali tuđim životima”. Pa su zato do posljednjega trenutka zagorčavali njegov život.

Ove nedjelje su svijetom kružile čarobne snimke varaždinskog Staroga grada pod snijegom. Taj časni čovjek Vladimir Trifunović ih nije mogao vidjeti. Jer tog je dana preminuo, ne dočekavši da dođe u Varaždin i da sa sebe skine pravosudnu stigmu ratnoga zločinca.

Pa sada pravna država Hrvatska može spavati još mirnije nego što je spavala.

Novi list, 18.01.2017.

Peščanik.net, 19.01.2017.

Angel T. : 12 pictures for you

Boise,24.januar 2017.

Dragi moji,

desetak dana provedenih na najudaljenijem predivnom havajskom ostrvu Kauai su prosto proletjeli...Tesko je opisati svu
ljepotu,ugodjaje,prosto je nestvarno sta nam je priroda podarila,a
posebno biti sa ovim "timom" Barbara,Dan na celu s neumornim unukom Jack-om,mojim cimerom...
Rano ujutro,baci jastuk na mene i vice:"Deda,ustaj,idemo na plazu da
gledamo izlazak sunca!" i vec smo prije 7:00 na pjeskovitoj plazi.
Jack malo sjedi,pa onda pocinje njegov juris prema ne malim
valovima...Bljestavilo okeana prilikom pojavljivanja sunca je prosto
nestvarno lijepo. Voda uvijek odlicna za kupanje, a oscilacije
temperature vode i zraka u toku i noci su neznatne,tako da se
temperatura  krece od oko 22,23 do 26,27 stepeni...
Bili smo na kruzu koji je trajao 6-7 sati,nagledali se svih vrsta riba
i morskih nemani...bezbroj delfina,desetak kitova...Da, prilikom kruza
Jack nije gubio mnogo vremena, vrlo brzo se spajtasio sa kapetanom
broda i odjednom na nase i iznadjenje sezdesetak turista preko
brodskog ozvucenja cuje se glas kapetana broda:"Obavjestavam sve
putnike da je komandu na brodu preuzeo Jack Hendeson!"
Letjeli smo preko Sijetla i pred sletanje u nas Boise pogled nas je
vratio u nasu stvarnost...zima,snijeg...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama.   Angel

In memoriam: Srdjan Aleksic

27.01.1993 - 27.01. 2017.

***********************

"Ime Srdjana Aleksica nose ulice u Sarajevu, Beogradu, Pančevu, Podgorici te prolaz u Novom Sadu, dok Republika Srpska studentski dom naziva po Karadzicu, postavlja table Koljevicu i nagradjuje Krajisnika i Plavsicku!!!"

Toliko o njegovanju svijetlih tradicija!

Most Radija Slobodna: Evropa Srpsko – hrvatski savez

Tema Mosta Radija Slobodna Evropa je savez između Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske i Dragana Čovića, lidera bosnaskohercegovačkih Hrvata. Novinar Omer Karabeg je razgovarao sa sociologom Slavom Kukićem, profesorom Sveučilišta u Mostaru i Draganom Bursaćem, političkim analitičarem iz Banjaluke.

OMER KARABEG: Jedan od najtrajnijih političkih saveza u BiH je savez između Milorada Dodika i Dragana Čovića. Šta povezuje tu dvojicu političara?

SLAVO KUKIĆ: Vrlo često se govori da njih povezuju stvari ideološke naravi. Ja, međutim, mislim da je ideologija samo paravan, da njih povezuje druga vrsta interesa i da je njihov savez vezan za činjenicu da su i jedan i drugi duboko ogrezli u kriminalu. Za njih je "borba za interese naroda" najbolji paravan da se ono za šta se svugdje u svijetu završava u zatvoru - ako ne u potpunosti anulira, onda barem koliko je to moguće relativizira.

DRAGAN BURSAĆ: Ja mislim da je riječ o dvojici pragmatika. Nema tu govora o bilo kakvoj ideologiji. Njihov cilj je ostati na vlasti pošto-poto. Uzmimo primjer gospodina Dodika. On je bio mladi socijalista, pa reformista, pa samostalni kandidat, pa socijaldemokrata, a sada je ultranacionalista pod plaštom socijaldemokrate. Očigledno je da je cilj i jednom i drugom da zadrže stečeno bogatstvo, da ostanu sa ove strane tamničkih vrata, a da bi to ostvarili ne prezaju ni od čega. Koliko god bio nezdrav, njihov savez je normalan.

KARABEG: Najnoviji zajednički potez Dodika i Čovića je zahtev da u Ustavnom sudu BiH ne bude stranaca. Da bi se to ostvarilo mora da se promeni Ustav Bosne i Hercegovine, a on se ne može menjati bez saglasnosti predstavnika Bošnjaka, koji su već odavno stavili do znanja da se neće s tim saglasiti. Ako Dodik i Čović znaju da njihov zahtev ne može proći, zašto ga onda pokreću?

KUKIĆ: U pitanju je talasanje, jer i jedan i drugi imaju svoje medije. Gospodin Dodik kontroliše najjači elektronski medij u Republici Srpskoj, a Dragana Čovića podržava najčitanija novina na prostoru BiH gdje su Hrvati u većini. I jednom i drugom je jasno da promjena ustava ne može proći. Jer to što oni predlažu da Ustavni sud BiH bude sastavljen od šest sudaca - po dvojica iz svakog od tri konstitutivna naroda - i da nijedna odluka ne može biti donijeta ako za nju ne glasa najmanje po jedan sudac iz svakog naroda, potpuno je suprotno praksi ustavnih sudova u svijetu i u državama koje su slične BiH. Oni žele Ustavni sud pretvoriti u Dom naroda i na taj način odgoditi uspostavljanje pravne države u BiH. To im garantuje da neće odgovarati za ono što su do sada činili, a zbog čega se završava u zatvoru. Zbog toga Dodik ne mora brinuti ni zbog Bobar banke, ni zbog Pavlović banke, niti zbog Boske, niti zbog autoputa, a Čović se ne mora bojati da će ponovo biti otvoreni slučajevi koji se tiču Eroneta i Sokola. Njihova priča o tome kako izmjenama u sastavu Ustavnog suda žele Srbe i Hrvate dovesti u ravnopravnu poziciju i spriječiti majorizacija je priča za malu djecu. Radi se o dvojici izuzetnih pragmatika s tim što je Milorad Dodik siroviji, a Dragan Čović suptilniji. Sve ostalo je potpuno isto.

BURSAĆ: Riječ je o medijskom bildovanju nacionalnih mišića, jer s vremena na vrijeme treba podizati tenzije. Kako se radi o prvoklasnim političkim šarlatanima koji su ovisni o medijima, oni su u politički život morali ubrizgati injekciju koja se zove promjena ustava, mada to nema nikakve veze sa realnošću. Drugi njihov cilj je obezvređivanje pravosuđa BiH, što je Dodik započeo sprovođenjem referenduma kojim je na neki način demontirao kompletno Tužilaštvo BiH. Gospodin Čović radi to isto, samo daleko suptilnije i te kako mu odgovara uraganska inicijativa gospodina Dodika. Po mom sudu ova predstava oko Ustavnog suda trajaće jos najviše deset-petnaest dana. Naravno da se ništa neće desiti, ali oni su svojom pričom o Ustavnom sudu uspjeli da zatalasaju javnost. Da nije tako ne bismo ni mi sada pričali o tome.

KUKIĆ: Ja mislim da se to neće tako brzo završiti. Pričom o Ustavnom sudu Milorad Dodik pravi uvod u slijedeće parlamentarne izbore 2018. On je već najavio još jedan referendum u 2017. On želi stalno održavati tenzije među građanima Republike Srpske i marginalizirati opoziciju na isti način kako je to učinio na lokalnim izborima oktobra prošle godine. Što se tiče Čovića, on bi se mogao suočiti sa problemima - ne zbog organa pravosuđa, nego zbog onoga što mu je u predbožićno vrijeme servirala Katolička crkva. To je zapravo bilo najsnažnije distanciranje Katoličke crkve od politike bosanskohercegovaćkog HDZ i njegovog lidera od 1996. Naime, uoči Božića IvoTomašević, tajnik Biskupske konferencije BiH, u autorskom tekstu u Slobodnoj Dalmaciji vrlo snažno je kritizirao HDZ BiH i Dragana Čovića osobno zbog njihova zalaganja za treću izbornu jedinicu, odnosno treći entitet… Biskup Komarica je još više upro prstom u savez Čović - Dodik tvrdnjom da je iz Republike Srpske nestalo više od 90 posto Hrvata i da bi Čoviću bolje bilo da vodi računa o vlastitim sunarodnicima, nego da kuje planove sa Dodikom.

KARABEG: Gospodin Kukić je uporedio odnos Dodika i Čovića sa odnosom koji su tokom rata imali Radovan Karadžić, lider bosanskohercegovačkih Srba, i Mate Boban, koji je u to vreme bio lider bosanskohercegovačkih Hrvata. Gospodine Bursać, kakvo je vaše mišljenje, podseća li savez Dodik-Čović na savez Karadžić-Boban?

BURSAĆ: Ta dva saveza se i te kako mogu porediti. Dodik i Čović izigravaju malog Karadžića i malog Bobana. Međutim, zvanični Zagreb i Beograd trenutno ne trebaju ni takvog Dodika ni takvog Čovića. Ta njihova igra uspijeva samo dok se igra na nivou BiH. Dodik nema ništa protiv toga da bude novi Radovan Karadžić u Republici Srpskoj. Međutim, to nikako ne odgovara Vučiću zbog evropskog puta kojim ide Srbija. Sa druge strane, nemojmo zaboraviti da je Dodik ptica zloslutnica, da je on mnoge srbijanske vladare ispratio u debelu penziju, a on je od 2006. stalno na vlasti. On je političar koji koristi minimum manevarskog prostora da bi izvukao maksimum. To mu zasad ide dobro.

KARABEG: Može li se reći da je zajednički cilj Dodika i Čovića slabljenje BiH?

BURSAĆ: Nije to zajednički cilj Dodika i Čovića. Njihov zajednički cilj je ostanak na vlasti.

KUKIĆ: Poznajem Dodika iz drugih vremena kada sam mu govorio: "Mile, smiri se", jer je bio vrlo žestok kritičar Miloševića, Karadžića i Mladića.To je bilo između 1996. i 2005. Ako on danas slavi Karadžića i Mladića i velikosrpsku politiku, onda on nema nikakav sistem vrijednosti. Jedino što ima - to je pragmatizam. Isto je i sa Draganom Čovićem, samo je njegova karijera išla drugačije. On je devedesetih godina bio jedan od jačih mostarskih ujdijevaca (UJDI - Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu) da bi danas došao dotle da priča o trećem entitetu. Niti on istinski želi treći entitet, niti Dodik istinski želi secesiju Republike Srpske.

(Most Radija Slobodna Evropa)

Čarls Simić: Ko je mogao da zamisli

Sa Čarlsom Simićem, američkim pjesnikom srpskog porijekla razgovarala je Tamara Lakić. Povod je bio nova Simićeva knjiga eseja i sjećanja ‘Tamo gde počinje zabava’ (prevod Vesna Roganović, izdavač Arhipelag, Beograd) ali je bilo riječi i o Americi:

U knjizi pleni izvrstan esej i putopis „Tamo dole, na Jugu". Da li taj esej o stanju američkog Juga, iz prve ruke, može biti objašnjenje nekih aktuelnih događaja u američkoj politici. Recimo, pobede Trampa?

- Jug je najreligiozniji i najkonzervativniji deo Sjedinjenih Američkih Država koji nikada nije preboleo poraz u Građanskom ratu niti se pomirio sa svojom dugom istorijom rasizma. Kada je stigla vest da je predsednik Kenedi ubijen u Dalasu 1963. godine, tamošnja školska deca su to pozdravljala. I mnogi odrasli su mrzeli predsednika zbog slanja trupa koje su trebalo da pomognu integraciju na škole i univerzitete. Naravno, većina belaca glasala je za Trampa, a crnaca za Hilari, u očekivanju da će on biti njihov šampion i da će vratiti crnce, hispanoamerikance i druge manjine tamo odakle su došli. Bez obzira na sve, kao što se može videti u mom eseju, postoje mnoge stvari koje volim na američkom Jugu.

Poslednjih godina redovno pišete blog za New York Review of Books. Vaše kritike savremenog društva i, pre svega, politike su vrlo oštre i nedvosmislene. Pronicljiv ste i aktivan posmatrač. Da li je, ipak, aktuelni tok događaja za Vas iznenađenje?

- Naravno da sam iznenađen. Uvek potcenjujemo podlost i glupost nekih od naših sugrađana. Ko je mogao da zamisli da će milioni američkih radnika videti kao spasioca neznalicu, patološkog narcisa koji prezire istinu, bogataša koji je pohlepan za još više bogatstva i lopova koji je prevario ili pokušao da prevari nebrojeno mnogo ljudi koji su radili za njega, ali to je ono što imamo u ovoj polarizovanoj zemlji s političkim sistemom je u poslednje vreme postao previše korumpiran da bi rešio bilo koji problem ove nacije.

Tamara Lakić
(Danas)

Zak Prever: Djeca kad se vole

Sjedim prije par dana u autu u centru Toronta i cekam. Cekam... I tako cekajuci ugledan na krovu ispred sebe golubove u ljubavnoj igri. Podsjetise me na Djecu kad se vole, Zaka Prevera.
*********************

Djeca kad se vole ljube stojeći 
Po kapijama noći 
Dok prolaznici ukazuju prstom na njih 
Ali djecu kad se vole 
Baš je briga dal ih ko vidi 
Jer tu su samo njihove sjenke 
Treperave u noći 
I koje izazivaju kod prolaznika 
Bijes prezir smijeh i zavist 
Djeca kad se vole nisu ovdje ni za koga 
Tada su dalje odavde nego što je noć 
I puno dalje nego što je dan 
Ona su 
U zasljepljujućoj svjetlosti prve ljubavi.

Nikola Bertolino: Ahimsa

Jednom davno, kao dečak, naišao sam u nekoj Nazorovoj pesmi na reč ahimsa. Zaintrigiran njenom neobičnošću, posegnuo sam za enciklopedijskim rečnikom da joj otkrijem značenje. Bio sam oduševljen što me je ta reč uvela u neke od tajni daleke i zagonetne Indije. Reč je govorila o nenasilju, a naročito, o nastojanju da se čuva i ne ugrožava bilo koji oblik života. Bilo mi je zabavno i smešno zamišljati đainističkog monaha kako pomno čisti ispred sebe put kojim se kreće, da ne bi slučajno zgazio nekog mrava ili drugo sićušno stvorenje. Da li taj čudnovati čovek - pitao sam se - i ne pokušava ubijati buve, ili komarce, koji ga bezdušno grizu? Ja sam tu gamad nemilice tamanio. Ubijao sam ih gde god su me nalazili i ma kako se zvali, uši ili vaške, čimavice ili stenice, pa i neke pauke koji su mi se činili otrovnima. Smatrao sam to samoodbranom. Ali gazio sam i gnječio i ona bića koja me nisu mučila ili bilo čime ugrožavala, već sam ih se gadio videći ih kao stvorenja mraka i truleži — stonoge, gusenice, gliste, žohare ili maštrapane, to jest bubašvabe. Bilo mi je jasno da se u perspektivi indijskih svetonazora ne bih mogao nadati oslobođenju od tereta ovozemaljske egzistencije, jer to nisam zasluživao.
No uprkos tome, smatrao sam sebe miroljubivim. Voleo sam životinje, naročito one bliske čoveku. To me ipak nije sprečavalo da u vreme dok sam s porodicom živeo na selu ponekad uradim ono za šta moja teta, kuvarica, nije imala snage ni volje — da zakoljem kokošku ili ćurku. Posle okrutnog čina, posmatrao sam telo obezglavljene ptice kako se trza i koprca na okrvavljenom tlu. Ćurkin vrat ponekad je bio tako tvrd da sam se morao namučiti pri višestrukim bezuspešnim pokušajima da ga prerežem. To je jednom ili dvaput imalo kao posledicu da neke od sledećih noći sanjam kako koljem pticu, koljem, koljem, i nikako ne mogu da je zakoljem, pa bih se budio gubeći dah, kao da me pritiska teret počinjenog zločina.
Ali umirivao sam sebe mišlju da sam samo obavljao povereni mi posao, potreban da bismo mogli preživeti.
Međutim, mnogo godina kasnije, kod jednog mog rođaka u kući na periferiji grada, ugledao sam predmet koji me je silno zainteresovao — vazdušnu pušku. Uzeo sam je, dugo je razgledao, i nisam mogao odoleti želji daje upotrebim. Izašao sam u baštu iza kuće i počeo tražiti metu po okolnim stablima. Ugledao sam je, nanišanio i opalio. Nisam verovao da ću pogoditi, ali pogodio sam, i zatim ugledao malu živu grudvu od mesa i perja kako pada kroz granje, da bi posle dva-tri trzaja krilima ostala na zemlji, nepomična.
Ubio sam vrapca.
Vrapci su mi uvek bili simpatične ptičice i bilo mi je zadooljstvo da ih posmatram kako skakuću po tlu tražeći nevidljiva zrna hrane, kako u krošnjama preleću s grane na granu, kako se, beskrajno uživajući, kupaju u prašini. Kad sam vidio tu ljupku pticu koju sam ja ubio, kad sam njeno još toplo telašce uzeo gledao ga na svom ispruženom dlanu kao da je na odru, upitao sam
se, zgrožen nad samim sobom — šta sam to učinio? Zašto? Ne zbog nekakve samoodbrane, ni zbog hrane, već jedino da bih ne razmišljajući zadovoljio jedan svoj trenutni besmisleni hir.
Bio je to trenutak kad sam se osetio ubicom.
Bio je to, takođe, trenutak koji sam doživeo kao opomenu — opomenu da nikad više ne uzmem u ruke nešto što može oduzeti život bilo kom živom stvoru. Ne samo životinji. Nego i čoveku.
Tek tada sam shvatio šta znači reč ahimsa.

Nikola Bertolino

Prije dva dana na Trampovoj inauguraciji.

Komentar suvisan 

Eldar Dizdarević: Kuhar i političar

Prije nekoliko dana zatekao sam se, prilično besposlen, pred TV-om. Najednom od TV kanala pažnju mi je privukla emisija američkog kuhara Anthonyja Bourdaina o Portugalu, odnosno o Lisabonu, te o kulinarskim tradicijama te zemlje. Bourdain je, inače, bivši kuhar, nekadašnji šef kuhinje jednog njujorškog restorana, koji se širom svijeta proslavio napisavši knjigu o kulinarstvu, a potom praveći i TV emisije ‘No Reservations’ i ‘The Layover’. Ukratko, u pomenutim emisijama on putuje svijetom i prenosi gledateljima kulinarske tradicije iz raznih metropola.
Bourdain je sjajno i veoma plastično opisao Lisabon. Baixa, Torre de Belem, fado muzika od koje vam se koža ježi, te na kraju, naravno, lisabonska i općenito portugalska kuhinja. No, ono što mi je privuklo pažnju u emisiji su razgovori koje je Bourdain vodio s lokalnim ljudima o Portugalu i EU.
U jednom trenutku jedan lokalni književnik mu objašnjava kako je EU smišljeno i planski razorila samo privredno tkivo Portugala. Kaže da su cijeli dijelovi zemlje, koji su nekada vrvjeli od poljoprivrednih proizvođača, sada prazni i napušteni zbog politike EU.
"Portugal ima jednu od najboljih klima na svijetu. Sunčano je, temperature umjerene, ima dovoljno padavina, a zemlja je plodna. Uzgajali smo ovdje masovno masline i paradajz, no, iz EU je odjednom počeo pristizati ogroman novac koji je bio uslovljen samo jednom stvari - da prestanemo uzgajati i izvoziti masline i paradajz. Jer drugi to rade, naprimjer Italijani i Španci. Nažalost, naši su političari poslušali EU i sada ogromne površine odlične obradive zemlje zjape prazne, napuštene", priča književnik.
Za vrijeme reklama na ovoj stanici prebacim na naš lokalni TV kanal, kad tamo neka emisija u kojoj jedan od ovdašnjih političkih lidera priča o BiH i EU: "Mi moramo iskoristiti šanse koje nam daje put ka EU, mi trebamo da se izborimo za EU tržište koje je veliko, bla.. bla... bla... mi moramo, bla.. bla... bla... mi trebamo, bla.. bla... bla...”
Vraćam se ponovo na kuharsku emisiju.
U jednom od lisabonskih restorana Bourdain s lokalnim šefom razgovara o ponudi jela. Portugal je pomorska zemlja, a u vodama oko Portugala nalazi se dosta riba, veoma dobrih, kvalitetnih i jestivih. No, u lisabonskim restoranima ovih dana se služi isključivo bakalar, riba koje zapravo u vodama oko Portugala uopšte nema.
Bourdain pita s razlogom. Konstatira: "Opet neki budalasti propis EU", a lokalni mu šef potvrdno klima glavom. Američki kuhar ne može da vjeruje. Objašnjava svojim gledateljima koje se sve ribe mogu naći u portugalskim vodama, a da se pri tome na trpezama nalazi bakalar koji se ko zna otkuda uvozi smrznut!
Potom Bourdain zaključuje. Kaže, kao prvo, nikako mu nije jasno zašto ljudi u zemljama članicama EU uopšte pristaju na takve budalaštine briselske birokratije. I drugo, nikako mu nije jasno kako EU još preživljava i postoji.
"U kojoj sam god zemlji članici EU bio - a bio sam u puno zemalja, od Italije, preko Španije do Njemačke - niko od lokalnih ljudi nema ništa lijepo reći za EU. Svi su protiv EU i svi su ogorčeni njihovim besmislenim propisima koji koče slobodnu trgovinu i razvoj. Zbog toga mi uopšte nije jasno kako se ta zajednica još održava na životu i kako opstaje", kaže Bourdain.
Opet ide set reklama pa prebacujem na bh. kanal. Tamo isto: "Mi moramo, bla.. bla... bla... mi trebamo, bla.. bla... bla... iskoristiti sav taj ogroman potencijal novca iz EU fondova bla.. bla... bla..."
Vraćam se opet na kulinarsku emisiju, tamo neko od lokalnih žitelja objašnjava Bourdainu kako je sav novac iz EU fondova u proteklim godinama došao samo kako bi ugušio lokalnu proizvodnju - poljoprivredu, ribarstvo i slično - pri čemu su, da cijela stvar bude još tragičnija, iznosi novca koji su povučeni iz EU fondova uvijek godinama bili manji od iznosa novca koji je Portugal morao uplatiti u budžete EU po osnovu članarine.
Opet prebacim na naš program: "Mi moramo, bla... bla... bla... zato europske integracije za nas nemaju alternativu, bla... bla... bla... mi trebamo, bla... bla... bla..."
Zbunjeno zaključujem. Bože, koliko je samo života, zdravog razuma, realnosti i shvatanja i primjenjivanja osnovnih ekonomskih pojmova sažeto u samo jednoj kulinarskoj emisiji američkog šefa nasuprot potpuno pogrešne percepcije, nerazumijevanja i totalne neinformiranosti nekog našeg bezličnog bla-bla političara. EU je razvalila daleko bogatije zemlje od BiH i ugušila nacionale ekonomije, doslovno satrla lokalnu proizvodnju nizom veoma smišljenih zlobnih direktiva samo za račun nekoliko povlaštenih nacija i naroda. A naši političari o tome ništa ne znaju. I samouvjereno nas vode na taj put bez alternative. Strašno. Zapravo, prestrašno.

Eldar Dizdarević

(Oslobodjenje)

Mario M.: Sličice iz Banjaluke

Novogodisnji koncert BL filharmonije - plakat

Novogodisnji koncert - prenos za prolaznike

napad na panj

napad na snijeg

Pobrdje

posljednja adresa Vlade Milosevica

prvi snijeg

snijeg i staklo

snijeg i zastave

snijeg u Rosuljama

Miljenko Jergović: Nikoletina Bursać

Tipični lik partizanskoga borca, puškomitraljesca, diva golubjeg srca, nastao po predlošcima proza Branka Ćopića. Znali su ga i oni koji ovoga pisca nikada nisu čitali, služio je, svih godina jugoslavenskog socijalizma, kao globalna metafora, a poslužit će, uglavnom neznalicama, i nakon što socijalizma više ne bude, uglavnom za diskvalifikaciju onih koji su s Nikoletinom Bursaćem dijelili i dijele pogled na svijet.

Stvarni Nikola Bursać, Ćopićev školski drug iz pučke škole u Hašanima, poginuo je 1943. na Sutjesci. Umjesto da ga preboli, pisac ga je poživio u liku Nikoletine Bursaća, koji dočekuje kraj rata, vraća se u rodno selo, dolazi majci u kuću da je izvijesti da Boga više nema. To je najpoznatija epizoda iz Nikoletinina života, koja živi i danas, uglavnom u pučkoj predaji, tako da već odavno nije u vezi ni sa Ćopićevom pričom ni s Nikoletininim likom.
Osim u “Doživljajima Nikoletine Bursaća”, objavljenim 1956, istoimeni junak pojavljuje se u romanu za odrasle “Ne tuguj bronzana stražo” te u prva dva nastavka pionirske trilogije “Orlovi rano lete” i “Slavno vojevanje”. Nikoletina je jedna od nekoliko opsesivnih Ćopićevih persona, koja ga je pratila kroz život i koja mu je jednako ulijevala hrabrost i tugu da se na kraju vine u ništa, skokom s Brankova mosta u Beogradu. Nikoletina ga je nadživio, ali tako da ostane neshvaćen od onih koji će ga nakon piščeve smrti spominjati.
Branko Ćopić nikada nije ismijavao, nikada se nije rugao drugima. Nema u njega smijeha za neprijatelje naroda, Crkvu i reakciju, okupatore i domaće izdajnike. Za takav smijeh on nije imao dara ili je vjerovao da on nije ni moguć. Riječ je o razlici između žanrova komedije i tragedije u našem i u Ćopićevom svijetu: tragedija ima biti posvećena stradanju drugih, dok je komedija posvećena našim slabostima, nedostacima, zaošijanostima.
U onoj slavnoj i nepročitanoj epizodi, u kojoj Nikoletina Bursać dolazi kući, i odmah s vrata materi govori da Boga nema, mater ga u čudu pita a od kada ga nema, na što joj sin odgovara da ga od večeras nema.
“Pa ko će nam onda dati dragu kišu, kad boga nema?”, pita majka Nikoletinu.
On joj odgovara da neće nitko, da nam kiša više i ne treba, jer kada dođe oslobođenje kiše neće ni trebati, nego će se njive orati ljudskim karakterom.
Slijedi dijalog sina i matere, uzdiže se i raste do mitskih razmjera i do najljepše i najsadržajnije teološke rasprave u povijesti naših književnosti. Riječ je, naravno, o satiri, a da bi satira bila uspjela, pisac mora stati na stranu slabijega, na onu stranu koja se od njega ne očekuje. Suprotno onome što se misli, što se već šezdesetak godina prenosi kao istina o Nikoletininom obračunu s Bogom, i što je danas dogma u glavama onih koji Ćopića nisu čitali, rasprava je to u korist Boga i vjere. Ili, tačnije rečeno, u korist onih čija je vjera toliko čvrsta da dopušta sumnju kao oblik vlastitog iskazivanja.
Ako više nema Boga, priznaje Nikoletina Bursać, onda više neće biti ni kiše. Jer njemu, prostodušnom ateistu, nezamislivo je da bi kiša mogla padati bez Boga. A kad više ne bude kiše – koje već od sutra neće biti, jer je večeras dohakano Bogu – ljudski će karakter biti sve što nam je dano. Umrijevši, nestavši, Bog je ljudima ostavio karakter. Beskarakterni će svijet na Zemlju navući sušu, glad, bolest i nevolju. I, naravno, neznanje. Bit će to kazna Božje za svijet bez Boga. Svjedoči Nikoletina Bursać.

Miljenko Jergović

Pošlo društvo u lov....

Rezervirali su dvokrevetne sobe, ali nitko nije htio dijeliti sobu s Perom, koji je užasno hrkao. 
Odlučili su da nije pošteno da jedan isti svo vrijeme bude s njim pa će se smjenjivati. 
Poslije prve noći uz Peru, jedan od njih je ustao sav razbarušen i s ogromnim podočnjacima. 
Ostali su zabrinuto pitali: Čovječe, što se dogodiilo? 
- Pero je toliko hrkao da sam cijelu noć prosjedio u krevetu i gledao. 
Sljedeće noći je drugi bio na redu. Ujutru isto – izgledao je strašno blijed, podbuhao, jedva se držao na nogama. 
Pitali su: Kako je bilo? Izgledaš grozno! 
- Bilo je nepodnošljivo. Pero struže kao pilana. Cijele noći sam ga samo gledao.
Slično su prošli i ostali. 
Onda je na red došao Mujo. 
Ujutru se pojavio odmoran i čio, uređen i odlično raspoložen. 
- Dobro jutro, družino! 
Nisu mogli vjerovati svojim očima. Pitali su: Kako sad to?
- Dakle, spremali smo se za spavanje. Prišao sam Peri, zagrlio ga, pipnuo mu stražnjicu uz nježan osmijeh i poljubio za laku noč. Poslije je cijele noći Pero sjedio i gledao mene.

Goran Šikić: Rađa se prva 'postnacionalna' država svijeta

Početkom 2017. godine Kanada bi mogla biti posljednja imigrantska zemlja, tvrdi Charles Foran, direktor Instituta za kanadsko državljanstvo.
Uvjerenje kanadske vlade (ali i većine tamošnjih stanovnika) u vrijednosti imigracije potvrđuju brojke: Kanada je u 2016. primila 300.000 pridošlica, uključujući 48.000 izbjeglica, i želi da oni postanu državljani (što oko 85 posto ljudi sa stalnim prebivalištem u Kanadi na koncu i postanu).
Zemlja na sjeveru sjevernoameričkog kontinenta otvorena je za ljude svih vrsta i vjera. Šire područje Toronta danas je po sastavu stanovnika najraznovrsniji grad na planetu, jer je polovica tamošnjeg stanovništva rođena izvan Kanade, a ni drugi gradovi poput Vancouvera, Calgaryja, Ottawe i Montreala u tome značajno ne zaostaju. Godišnji priliv imigranata broji oko jedan posto stanovništva Kanade (36 miliona).
Otvorenost Kanade prepoznaju mnogi izvan njenih granica. Američki predsjednik Barack Obama i slavni rock pjevač Bono prošle su godine izjavili kako "svijet treba više Kanade". U oktobru je Economist na svojoj naslovnici objavio sliku Kipa slobode s javorovim listom i hokejaškom palicom, uz naslov 'Sloboda seli na sjever: kanadski primjer svijetu'.

Da to nisu puste priče, svjedoči činjenica rušenja službenih imigracijskih web-stranica Kanade u noći kada je postalo jasno da je Trump osvojio izbore u SAD-u.
Dok je Kanada raširenih ruku primala imigrante, 2016. godinu u Europi obilježio je uspon šovinizma i nacionalizma, zatvaranje i ograđivanje granica, te širenje straha od izbjegličkog vala. U svom članku objavljenom u britanskom Guardianu, Charles Foran ističe da kanadska otvorenost nije izraz naivnosti. Postoje praktični razlozi zašto su vrata otvorena: počevši od 90-ih godina 20. stoljeća, mala stopa fertilnosti i starost stanovništva počeli su usporavati stopu nataliteta Kanade. No, zahvaljujući useljenicima, stanovništvo se povećalo za dvije trećine, a do 2030. očekuje se stopostotno povećanje.

Ekonomska korist očita je sama po sebi. I statistika pokazuje da raznolikost stanovništva potiče prosperitet, a ne da ga ugrožava, kako se neki pribojavaju.
Stavovi kanadskog premijera Justina Trudeaua otkrivaju filozofsko utemeljenje politike otvorenosti koju u današnjem svijetu mnogi doživljavaju začudnom ili neopreznom. Trudeau je u oktobru 2015. izjavio za New York Times Magazine kako bi Kanada mogla biti "prva postnacionalna država" i još dodao da u Kanadi nema bazičnog identiteta i mainstreama.
Europljanima ovakav način razmišljanja doista može zazvučati radikalno. No, Kanađani, s druge strane, ne razmišljaju na takav način. Mavis Gallant, jedna od najvećih kanadskih književnica, jednom je prilikom definirala Kanađanina kao "nekoga s logičnim razlogom da misli da bi mogao biti Kanađanin". Dakle, posve različit način razmišljanja od sablasti ideologije "krvi i tla" kojom se prečesto potpuno pogrešno definira nacionalni identitet na našim prostorima.
Postnacionalizam u Kanadi, međutim, ima dugu pretpovijest. Golemi zemljopisni prostori sjevernoameričkog kontinenta trebali su biti napučeni, i tu su zadaću ispunjavali raznovrsni ljudi. U intelektualnom smislu, radi se o projektu koji je star pola stoljeća, ali u praksi se počeo pojavljivati
dugo prije formalnog postanka kanadske države 1867. godine. I nakon osamostaljenja Kanada je gotovo cijelo stoljeće ostala u sjeni Britanskog carstva. Tek od 60-ih godina dobili su svoju himnu i zastavu, a tek 1982. otac današnjeg premijera, Pierre Trudeau, kao premijer proveo je ustavnu reformu, službeno uveo dvojezičnost i multikulturalizam kao službenu državnu politiku.

Dakako, teško da se jedna država može ponašati potpuno "postnacionalno", pa tako ni Kanada koja i dalje ima granice, putovnice i svoju vojsku. Pritom ima koristi od granice s SAD-om, koju ne mora posebno čuvati, a 75 posto trgovinske razmjene obavlja upravo sa svojim južnim susjedom. Uz takvo sigurno zaleđe, Kanađani imaju prostora upustiti se u eksperimente unaprijeđenja društva.
Ti reformistički potezi svejedno su ostavili otvoreno pitanje definiranja nacionalnog identiteta. Je li aktualni premijer Trudeau odlučio dovršiti očev posao na solomonski način? Charles Foran prisjeća se znakovite izjave velikog mislioca Marshalla McLuhana iz 1963. godine: "Kanada je jedina zemlja na svijetu koja zna kako živjeti bez identiteta".
McLuhanov zaključak o "dinamičnoj novoj koncepciji nacije" upravo se formira pred našim očima. Umjesto američkog koncepta "lonca za taljenje" (melting pot), Kanada bi doista mogla postati mjesto suživota mnogih vjera, povijesti i vizija budućnosti.
"Necjeloviti identitet", što su mnogi u prošlosti predbacivali Kanadi, postaje tako "višestruki identitet" s višestrukim prednostima. Najvažnija od svih je, dakako, napredak bez krvoprolića i odnos prema novome i drugačijem bez straha koji je zgrčio mnoge europske nacije.

Goran Šikić (Jutarnji.hr)

Sevdalinka - Đorđe Balašević

PIKINI AFORIZMI

Božo Marić PIKA

15.01.2013 – 15.01.2017.

***

Narod koji ima toliko spomenika

Zaslužuje bolju prošlost.

***

Glavne role igraju parole.

***

Druga strana medalje se obično pravi od neprobojnog čelika.

***

Promjene?

Do mene!

***

Govornici bi bili uvjerljiviji da govore iz stomaka.

***

Bio je potpuno odan

predstavničkom sistemu.

Kao poslanik, predstavljao je sam sebe.

***

Slobodan strelac?

Valjda – meta!

***

Doušnik je čovjek od riječi do riječi.

***

Mi smo mali, ali samozadovoljan narod.

Zadovoljavamo se malim.

***

Naša politička avangarda je učinila

takva djela

da se ni najhrabriji režiseri

ne usuđuju da ih prikažu na sceni.

***

Vlast se povampirila.

Stalno zahtijeva svježu krv.

Gregorijanski kalendar - modifikovani Julijanski kalendar

Vama koji danas slavite pocetak Nove 2017. godine zelim sretnu Novu godinu!

**************

Iz Vinkipedije:

Gregorijanski kalendar ili novi kalendar je najkorišćeniji kalendar na svetu. Kao modifikacija julijanskog kalendara, prvi ga je predložio kalabrijski doktor Alojzije Lili, a proglasio ga je 1582. godine papa Grgur XIII, po kome je dobio ime, putem papske bule Inter gravissimas^[1]. Njegove godine se broje od godine rođenja Isusa Hrista.

Gregorijanski kalendar je uveden pošto je prosečna godina u julijanskom kalendaru bila neznatno duža u odnosu na tropsku godinu, izazivajući da prolećna ravnodnevnica polako ide unazad u kalendarskoj godini, kao i lunarni kalendar koji se koristio za određivanje datuma Uskrsa.

Gregorijanski kalendar je rešio ove probleme izbacivanjem izvesnog broja dana, da bi se kalendar vratio u sinhronizaciju sa godišnjim dobima, odnosno, tropskom godinom, i malim skraćivanjem prosečnog broja dana u kalendarskoj godini, izbacivanjem tri julijanske prestupne godine svakih 400 godina.

Papska bula je sadržala sledeće odredbe:

1. Iz kalendara će se izostaviti 10 dana, tako da posle četvrtka 4. oktobra 1582. sledi petak 15. oktobar.
2. Prestupna je svaka godina deljiva sa 4, osim godina deljivih sa 100 kod kojih su prestupne samo one deljive sa 400.
3. Prestupna godina ima jedan dan više od proste koji se stavlja na kraju meseca februara.
4. Uskrs će se odsad izračunavati po novom pravilu, vezanom za novi kalendar.
5. Prvi dan u godini biće 1. januar.