Ovaj moj drug Vjeko, potajni pisac moje biografije, me isprovocirao i sada je bolje da sam ispricam jedan detalj, koji sam bio potpuno zaboravio ali me on, prije nekoliko godina podsjetio na njega i evo, u svom komentaru, me ponovo podsjeca. Bolje da ja sve ispricam nego da to prepustim njemu. Poznavajuci njegovu bujnu mastu - ko zna na sta bi to njegovo prepricavanje izislo. A crtica iz biografije je u pitanju!!
Dakle, krajem osamdesetih, u okviru SOURa Cajavec, Slobodan Cvjetic osniva Medicinsku elektroniku. Sastavi ekipu od njemu poznatih ljudi iz Banjaluke: inzinjera, ekonomista, pravnika, ljekara... svih struka. Tri nove zgrade u centru Banjaluke, na pet minuta hoda od stana u kome smo zivjeli (ovo ce se kasnije pokazati bitnim detaljem za ovu pricu), blistaju. Sve novo, kravate na poslu obavezne, bijeli mantili, programi i planovi svjetski... Sve svjetsko i obecavajuce osim jedne bitne stvari koju sam shvatio tek nakon sto sam iz Radio Banjaluke presao u Medicinsku elektroniku: Cvjeticev stil upravljanja poslovima i ljudima nikako se nije slagao sa mojim shvatanjima odnosa medju odraslim i odgovornim ljudima! Kasno shvatim da ta divna sredina sastavljena od dobrih ljudi i strucnjaka - nije radna sredina za mene.
Da ne bude zabune, o Cvjeticu, zbog koga sam i dosao, a kasnije i napustio Medicinsku elektroniku, ne mislim nista lose. Sve sto je radio, a radio je 24 sata dnevno, on je radio iskreno vjerujuci da je to najbolje za kolektiv koji stvara. Medjutim, atmosfera straha, poltronstva i, rekao bih i kulta licnosti, koja je stvorena u toj firmi meni nikako nije odgovarala. I pored odlicnog i perspektivnog programa medjunarodne tehnicke saradnje sa jednom od najvecih svjetskih firmi Hewlett Packard na kome sam radio, razocaran, nakon nesto vise od dvije godine napustam Medicinsku elektroniku i vracam se u Radio Banjaluku. I sada mislim da je samo covjek Cvjeticeve energije u to doba mogao usmjeriti jugoslovenski fond za nerazvijene i tim sredstvima u centru Banjaluke izgraditi elektronsku firmu svjetskih potencijala. Sta se kasnije desavalo s njim i ljudima koji su radili u toj firmi, sta ja to prije dolaska nisam znao, tesko je opisati i objasniti u kratkom tekstu, a to nije predmet ove male crtice.
Elem, otprilike dvije godine dana nakon moga dolaska u Medicinsku elektroniku, jednog radnog dana, uz pomoc predsjednika Zbora radnika, Cvjetic hitno sazove sastanak cijelog kolektiva i objasni da je razlog sastanka razbijena solja u jednom od blistavo cistih WC-a. Cvjetic prvo predlozi da se onaj koji je to ucinio - javi i javno izvine kolektivu. Nakon sto se zlocinac, ni nakon predugih tri minute neprijatnog cutanja i cekanja, nije javio, Cvjetic predlozi, a njegovim prijedlozima se nije suprotstavljalo, da se svim zaposlenima od plate odbije srazmjeran iznos za nadoknadu troskova kupovine i montiranja nove WC solje. Na pitanje predsjednika Zbora radnika, ima li neko nesto da kaze, ne izdrzim, jer mi se sva ta situacija ucini vise nego cudnom i bizarnom, javim se i kazem kako ja nemam razlog da budem kaznjen. Na pitanje zasto, odgovorim da patim od hemoroida, da zbog njih biram firme u neposrednoj blizini svog stana da bih mogao stici kuci i koristiti kucni WC i osve ostalo potrebno za svakodnevno odrzavanje higijene heoroida (na srecu ova metoda se pokazala uspjesnom i vec godinama nemam taj problem - a mozda sam ga i tada izmislio samo da bih pruzio otpor bizarnom razlogu za skup radnika). Bijesan, ali i dalje pravican, Cvjetic odbrusi:"Njega skini sa spiska!" i zurno napusti sastanak.
Svi zaposleni se, odmah nakon toga, prikrivajuci smijeh, razidjose u prigusenom razgovoru.
Moja memorija je ovaj dogadjaj, kao i mnoge druge, sakrila negdje daleko u folder "Zaboravljeno" ali, na srecu, tu je Vjeko, moj drug i radni kolega iz Medicinske elektronike, cija memorija radi kao Singerica i koji me s vremena - na vrijeme podsjeti na neke zaboravljene dogadjaje.
Da ne zaboravim dodati da, nakon tog sastanka nikome nije odbijen dinar od plate. Bio je to, cini mi se, pocetak kraja moje karijere u Medicinskoj elektronici.
Vjeko, jel' ovako bilo?!
Pa i da nije bilo tako,mnogo je dobra prica
ReplyDeleteZasto mene pitas? Otkuda ja to da znam? A covjeka! I hemoroidi mu se uozbiljili, a vidi njega. Poceo autobiografiju da pise od 'izlaza'. Biljo i Sladjo ne dajte mu. Samo se u vas jos uzdam. Nego Pedja, pusti zajebanciju, kako si ih odrzavao. Ovi moji i dalje neozbiljni. Udjes u 'nuznu odaju', to znam i onda.....
ReplyDeleteCuj, dobra prica! Sta bi tek rekao da procitas price kroz podzemlje bloga - emailove. Mrak!
ReplyDeleteInace za zainteresovane pretplata je 10$ po meilu.
I Pedja je koliko se sjecam imao neku kasicu prasicu kroz broj otvaranja bloga. Jest da se usutio oko rezultata, al' izgleda da nije mala para. Kreci ofis - stan! Nije bilo za majstore ali za farbu izgleda se namakelo.
Pa rekoh da i ja nesto zaradim.
Vjeko moj, priznacu ti sada. Nakon tri razbijene solje u radnim kolektivima - k'o vodom odnijeti!
ReplyDeleteOtkud sad Tri!
ReplyDeleteUticaj cucavca Mirko Visnjic skole na razvaljenu solju medicinske elektronike je jedan.
Krizaj u radio Banjaluci, dva.
Treca mi hvali. Zar kod vas Srba sve mora biti na tri.
Biografe moj i druze, bolje je da se mi vratimo na emailove jer ovako kako se mi zezamo, koristeci aluzije na dogadjaje koji se nisu ni desili, a sve da bismo se zabavili, moze samo dovesti u zabludu one koji nas ne poznaju...
ReplyDelete