Biljana Srbljanović: Dr Nestorović sate provodi govoreći o temama o kojima ne zna ništa

 Posvecujem svima onima koji obozavaju i slijepo slijede dr. Nestorovica, klovna i opasnog manipulatora! 

Tom je covjeku potrebno lijecenje i sudjenje, a vama koji ga obozavate i slijedite njegovo lupetanje potrebno je bar trijeznjenje !

************************

Nema se više šta novo reći o pomahnitalom zlu antivakcinaša i njihovoj aktivnoj, precizno organizovanoj, odlično finansiranoj kampanji u korist širenja epidemije kovida, razvaljivanja zdravstvenog, ali i ekonomskog sistema zemlje, od čijih posledica ćemo na kraju svi pocrkati, ali se ipak i ne može ćutati.

Racionalnim argumentom na magijsko mišljenje se ne može, ali se pitam, kako ljudima još nije jasno da ta propaganda u stvari i nije baš tako iracionalna, nisu baš u pitanju 'ludaci' (kako ih nekorektno nazivamo), naprotiv u pitanju su veoma racionalni, sposobni i uspešni uposlenici tog marketinškog projekta, koji nekontrolisano i nesmetano od svega ubiru veliku korist.

Najbolje od svih ide Nestoroviću, čoveku koji je živi primer kako slava, sujeta, egocentričnost, želja za poznatošću (koja posledično donosi ogroman profit), opijenost sopstvenim prisustvom u medijima, može da sroza čoveka. On je, verovatno, nekada bio uspešan lekar za dečije alergije. Kako smo poslednje godine saznali, uvek je bio sklon graničnim oblastima između nauke i bulažnjenja i već je imao sukobe i skandale (kada je, na primer, antihistaminikom hteo da leči multiplu sklerozu), ali tada nije bilo ovako lako dostupne publike ovako spremnih ovaca da budu šišane, pa je njegov domet ipak bio limitiran.

Svoj uspon u zvezde počeo je, svi znamo, gaženjem Hipokratove zakletve, kada je građane svesno slagao o prirodi virusa i opasnosti od svetske kataklizme. Kada zvezdani put počnete tako, nema se kuda dalje, no u dublje dno i on nam je to svim svojim bićem i dokazao. To srozavanje čoveka pred milionskim auditorijumom, nešto je što se retko viđa, čak i u razvijenijim društvima spektakla od ovog našeg. Njegovi Youtube nastupi naravno da donose zaradu opskurnim medijskim kućama kao što je Balkan info, preduzeću koje se, pod tim imenom ne može naći u APR registraciji, čiji se osnivač, vlasnik, kapital, čak ni adresa prijave pravnog lica, ne zna, ali to ipak nijednoj nadležnoj instituciji ne predstavlja smetnju.

Ovaj penzioner danima snima te svoje internet nastupe, u kojima više čak i nema govora o medicini, antivakserstvo se već podrazumeva, on sada, opijen svojom javnom personom, kao Narcis uranja u duboku vodu, sate provodi govoreći o temama o kojima ne zna bukvalno ništa, o kojima natuca neka imena i neke naslove, o kojima uglavnom greši najelementarnije podatke, a koje izgovara kao mahnit, bez ikakvog reda i konteksta, ta reka reči bez smisla, veze i značenja, samo je ovlašno povezane u iluziju logičkog mišljenja.

U svom poslednjem istupu, koji je, za manje od 24 sata imao više od sto hiljada gledalaca, ipak je prevazišao sebe. Govorio je bukvalno o svemu: o LSD-u kao leku (nije) o Timotiju Liriju kao naučniku (nije), papi koji pokazuje satanistički simbol (ne pokazuje), o Džonu Lenonu koga je ubila svetska zavera (nije), o sekti “Crna ruža” koja je odnosila mnogo života (nije postojala), o satanističkim ritualima kod bogatih elita (ne znam šta da kažem), o tome kako “ako voziš bicikl u Kanadi i staneš u parku da napumpaš gumu, uhapse te” (ne uhapse te), da je Indija kontinent (nije), da Bil Gejts čeka novo telo u koje će prepisati svoje moždane podatke (ne čeka), o tome kako propada prodaja mobilnih (ne propada), kako psihoterapija nije naučno dokazana (dokazana je), ali je dokazano da od dva do četiri odsto gena čoveka dolazi od vanzemaljaca (nije dokazano), kako nismo nastali od majmuna (jesmo), kako ima brod u Jadranu koji hvata zatvorenike za Gvantanamo (nema), kako su “memorijski moduli od 64 gigabajta dokazano deponovani u ćelije ljudskog organizma” (nisu deponovani), kako se svinjama u kliničkoj smrti, šest sati nakon nestanka moždanih talasa, presađuje mozak i one ožive (ne ožive), da je dinar bolja valuta od evra (nije) i kako je sve ovo već opisao Kjubrik, njegov omiljeni reditelj (nije opisao).

Ovo poslednje mi je posebno privuklo pažnju, s obzirom na to da evo, u medicinu se ne razumem, ali su studije filma domen moje akadamske ekspertize. I kada nam Nestorović ispriča kako je on sve gorenavedeno shvatio i sve razumeo, gledajući dva najveća filma njegovog omiljenog Kjubrika, “Apokalipsa sada” i “Lovac na jelene”, a njegov domaćin tupog pogleda klima glavom pred veličinom mitske ličnosti gosta, ja se unervozim. Kjubrik nije režirao “Apokalipsu” nego Kopola. Kjubrik nije režirao ni “Lovca” nego Majkl Ćimino. Nebitno, rekli biste. Pa nije baš. Ako ovako lupeta o nečemu ovako prostom, kako li lupeta o onome što i ne postoji. I pre svega, u čiju to korist?

(Radio Sarajevo)

Lucija Šarčević pjeva Crvenu jabuku│Supertalent 2021│Audicije

Angel Trajkovski: 7.ZOOM Sastanak kosarkaskih veterana KK"Borac

 

Dragi nasi,

u nedelju,19.septembra je bio nas 7.ZOOM Sastanak,na kojem su buli prisutni:Zelim Sejdinovic-Cek(Svedska),Drago Kopanja-Kop(Istra),Djoko Kaludjerovic-Sopen(USA,trenutno u Zadru),Branislav Majkic-Majk(Canada),Predrag Canak(Canada,trenutno BL),Sait Mustajbasic-Saco(Canada),Lazo Roljic-Zola(B.Luka),Blaz Kotarac-Koki(BGD) i Angel Trajkovski-Gele(USA).Termin Sastanka nije bio najpovoljniji,jer dosta njih su bili na odmorima,putovanjima i stvarno nisu mogli biti prisutni...

Nazalost,nas Sastanak je poceo minutom sutnje u cast nasih prijatelja,koji su preminuli prethodnih dana,neki su od njih bili nasi idoli,velike sportske licnosti...Boba Stanivukovic,bio kosarkas "Borca",pa poslije veliko rukometno ime,Jerolim Karadza,kosarkas,pa poslije u rukometu najbolji pivot svijeta i najvece sportsko ime B.Luke svih vremena,mnogima od nas idol u sportu i u zivotu...Duda Ivkovic,jedan od najvecih kosarkaskih trenera nase Juge,zatim Hamdo Frljak bivsi igrac "Borca" i uspjesan trener mnogih timova...Pocivajte u miru,dragi nasi... 

Znajuci da je sahrana Jerolima Karadze u Zagrebu,naredni dan, u ponedeljak,20.sept.,uspjeli smo da se polozi vijenac KK"Borac" BL na sahrani,gdje je posmrtni govor odrzao Abas Arslanagic...

Kao i prethodni nasi ZOOM Sastanci su poceli pojedinacnom pricom svakog od nas o svom zivotu u mjestima gdje zivimo,nezaobilazna je bila prokleta korona,ali vrlo brzo smo sve pretvorili u smjeh,sale,nase uobicajeno dobronamjerno zezanje...

Bilo je tu raznih potsjecanja na dogadjaje na kosarkaskom terenu, sa korza,sa mnogih nasih putovanja,potsjecanje na neke mladalacke ljubavi...Prici nikad kraja,premda smo skoro u svakodnevnoj vezi preko VIBER-a...

Da, ovi sastanci su jedno osjezenje za sve nas,premda cekamo,zapravo, nadamo se da cemo se 2022.godine ne samo vidjeti i cuti,nego se i prijateljski zagrliti...

Siguran sam da ce na nasem narednom ZOOM Sastanku biti znatno vise prisutnih,jer ce biti krajem godine kada smo skoro svi uglavnom kod kuce.

Pozdrav Vasim porodicama, pozdrav Vama!

                                                     Vas Angel

What's up - EXCELENTE COVER!!!

PORFIRIJE PODVOJENI: "U Zagrebu umiljato janje - u Crnoj Gori vuk naoštrenih zuba..."

Nedavno sam osjetio potrebu da izrazim svoju nadu nakon prvih nastupa i izjava patrijarha Porfilija. Dogadjanja u Crnoj Gori pokazuju i drugu patrijarhovu stranu. Naredni period na Balkanu otkrice stvarnu sliku patrijarha Partfilija jer, cinjenica je, politika je na  Balkanu pod velikim uticajem crkve, bilo koje...   

************************

Piše: ROBERT FRANK

Tiha srpska okupacija Crne Gore u Hrvatskoj prolazi nezamijećeno. Kao da se radi o nečem nebitnom i kao da se zbog istih ovakvih situacija 90-ih ovdje nije ratovalo. Osim predsjednika Zorana Milanovića koji je artikulirao svoje stavove o tome, ostali ni da zucnu. Kao i Europa koja oko ovog problema u potpunosti šuti. Ignorira politiku „srpskog sveta“, izvorišta još jedne u nizu beogradskih destabilizacija trusnog Balkana u kojem je mir kao trajna vrijednost postavljen na fragilnim temeljima i na trusnom području. Opterećena internim neslaganjima, krajnje dezorijentirana po pitanju svoje pozicije naspram ostalih velesila koje na indopacifičkom prostoru otvaraju novo krizno žarište i potencijalni (pred)nuklearni sukob, Europa i njena unija uobičajeno kasne naspram onoga što se događa u njenom dvorištu. Povijest je pokazala: dok EU nešto primijeti, već će se zaratiti.

Ključni akter novog-starog sukoba je, očekivano, predvidivo i neminovno opet - Srbija. Današnja vlast na čelu s Aleksandrom Vučićem je ranjena zvijer koja se samo novim plijenom može održati na životu. Meta je Crna Gora, koliko površinom i brojem stanovnika mala, toliko geostrateškim položajem važna. Preko nje se vodi proxi rat, pozadina je u svojoj suštini američko-ruska. Po toj jadranskoj državi golemog potencijala, ali i demokratskog deficita, stanovništva podijeljenog na proeuropske Crnogorce i prosrpske Srbe, porazmješteni su špijuni koji samo čekaju znak za aktiviranje, stvaranje programiranog kaosa uvezenog, naravno, iz Srbije u koju ga je izvezla, naravno, (ne)službena Moskva.

Step by step, odmjerenim ritmom, uz zvuke ratnih truba i huškačkih javnih istupa, po unaprijed određenom scenariju motiviranom nekim od brojnih srpskih mitova o toj navodnoj velesili koja pobjeđuje u ratu, a gubi u miru, Vučićeva politička čizma gazi sve do duše Crne Gore - Cetinja.

Crna Gora, koja s jedne strane želi biti moderna, tolerantna i građanska, ugrožena je na doslovnoj i simboličnoj razini. Zavaljana je u živo blato koje je vuče na dno, tamo gdje je u Hadovom podzemnom svijetu čeka konačni obračun s velikosrpskom hegemonističkom politikom u čijem je ostvarenju, kao i mnogo puta u novijoj povijesti, aktivno sudjelovala Srpska pravoslavna crkva.

Neposredan casus belli je nedavno ustoličenje Joanikija za mitropolita SPC-a u Crnoj Gori. Helikopterskim desantom na Cetinje, diverzantskom akcijom koja kao prizor potpune groteske i ludila podsjeća na lošu scenu iz nekog od filmova o Rambu, Srbija je (polu)nasilnim i provokativnim ustoličenjem Joanikija udarila u samo srce crnogorstva. Oduzela je Crnogorcima čojstvo, pravo na tradiciju, povijesni značaj Cetinja.

U službu takve srpske politike stavio se patrijarh srpski Porfirije, donedavni stanovnik Zagreba, kažu oni koji su ga znali simpatičan, pristojan, razuman, progresivan. U našem dvorištu umiljato janje, u susjednom vuk naoštrenih zubi. U istom čovjeku dvije suprotnosti: prvo, prijateljstvo kojim je obasipao Hrvatsku i Hrvate predstavljajući se čovjekom kakvog samo možemo poželjeti, drugo i nasuprot tome, aktivnosti kojima sudjeluje u suludoj pripremi velikosrpske agresije na Crnu Goru, za što predsjednik Aleksandar Vučić samo traži pravi, provedivi i efikasni model realizacije.

Tko je pravi Porfirije? 

Tko je u svemu tome pravi Porfirije? Porfirije podvojeni? Onaj mirotvorni, čovjek evanđelja koji kaže „Hrvatska i ja volimo se javno“? Ili se radi o (pred)ratnom patrijarhu spremnom sa Srpskom pravoslavnom crkvom kao predvodnicom slavodobitno umarširati u Podgoricu, nakon što je već ustoličenjem mitropolita Joanikija osvojeno procrnogorsko Cetinje?

Može li patrijarh Porfirije u jednom dijelu nesretnog Balkana, ovog našeg, prvenstveno oko Zagreba, biti dobar čovjek, produhovljen, ekumenist, osoba pomirenja, uvažavanja i tolerancije kojoj će se klanjati hrvatska lijeva intelektualna elita, ali ne i samo ona jer mu se klanjalo i s desnice, dok je istodobno, u susjednoj Crnoj Gori, (ne)posredni provoditelj nacionalističke politike koja će vjernike umjesto približavanja oltaru odvesti u vojne rovove, gdje će im se umjesto križa u ruke tutnuti puška?

Pravo je pitanje jesu li svi koji su u Hrvatskoj prakticirali neformalna, opuštajuća i intelektualna druženja s glorificiranim patrijarhom Porfirijem nasjeli njegovoj blagotvornoj retorici i slatkorječivosti kojom je izgovarao sve što se ovdje željelo čuti, ali je to u suštini možda bila jedna velika laž, obmana, predstava za naivne političke strukture koje su mu naivno povjerovale?

Patrijarh Porfirije je čovjek u službi SPC-a kao dijela „srpskog sveta“, još jednog velikosrpskog projekta, čijim se inače provedbama, a nedavna je povijest to pokazala, razmještaju narodi, uništavaju gradovi i pune groblja.

e li čovjek koji je, eto, bio dobar prema nama, a loš prema onima do nas, biti dobar čovjek? Može li Hrvatska zanemariti i ignorirati Porfirijevu negativnu ulogu u Crnoj Gori samo zato što je ovdje izrekao neke dobre stvari, u koje sada, u kontekstu recentnih zbivanja, svatko pametan ima pravo posumnjati? Može li mu se u Hrvatskoj, zato što je šarmirao lijevo-intelektualnu elitu, umanjiti odgovornost za ono što propagira oko Crne Gore kojoj se odriče državnost, a Crnogorcima nacionalnost?

Porfirijevi zagrebački kružoci

U svemu tome čini se da aktualna srpska vlast koju predvodi Levijatan Vučić patrijarha Porfirija nije ni iskoristila ni (zlo)upotrijebila. Nisu ga njegovi uvukli u bitku u kojoj nije želio ratovati. Nisu ga opili srpskim nacionalizmom kad on već teče njegovim venama. Našu je lijevu intelektualnu elitu obmanuo, odradio, zaveo. Poigrao se s njom. Kao da su zaboravili što je taj pjevač četničkih pjesama otpjevao. Podsjetimo: „Što se ono na Dinari sjaji, Đujićeve kokarde na glavi; Sa Dinare svanuće sloboda, doneće je Momčilo vojvoda“. Već nakon tog saznanja o veličanju četničkog ratnog zločinca, za što nema ni trunke opravdanja, Porfirija je trebalo društveno izolirati, od njega se u Hrvatskoj trebalo distancirati. No takva je reakcija izostala. Porfirije je unatoč tome dulje vrijeme okupljao zagrebačke intelektualce koji bi s pravom osudili bilo kojeg katoličkog svećenika s ustaškom pjesmom u ustima, no ostaje pitanje zašto su njemu prešli preko pjevanja četničkih pjesama.

Osim toga, kako je moguće da je usred Hrvatske ustaška pjesma opravdano neprihvatljiva, dok se četničku na Porfirijevim kružocima, kako se neformalno označavalo njegovo okupljanje i druženje s ovdašnjim intelektualcima, očito smatralo bezazlenom. Čudni dvostruki kriteriji koje je teško protumačiti bilo kako drugačije nego totalnom glupošću onih koji su morali reagirati, ali to nisu. Jedno je, međutim, u svemu tome kristalno jasno – kao da je prošao još i neku drugu obuku osim one službene na Bogoslovnom fakultetu u Beogradu, Porfirije je sa srpske strane savršeno odradio svoj posao: rečenica da je na tim okupljanjima - na kojima je bio jedan bivši predsjednik Hrvatske, neki filozofi, utjecajni, cijenjeni povjesničari, novinari, liječnici i znanstvenici - on sjedio sa strane, krajnje nenametljivo u ulozi neprimjetnog domaćina i pažljivog slušača pametnim bi ljudima signalizirala još ponešto…

( Glas Istre)

In memoriam Kemal Kurspahić 1946 – 2021.

 Piše: Fikret TUFEK

Malo je novinara iz BiH i bivše Jugoslavije s takvim pedigreom, ali malo je i ljudeskara kakav je bio Kemo. Rođen je u Mrkonjić Gradu, osnovnu školu i gimnaziju pohađao u Sanskom Mostu, gdje smo zajedno djetinjstvo i mladost proveli, kasnije porodično vezani, kumovi djeci bili i mnogo toga zajedno dijelili: prvu bračnu noć Kemal je sa svojom Vesnom Praštalo proveo u garsonjeri na Novom Beogradu, u kojoj smo, na istom kauču, zajedno s njima spavali ja i moja supruga Emira.

Da li je slučajnost ili sudbina to što je Kemo, kako smo ga u mladosti zvali, rođen u Mrkonjić Gradu, gdje je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, rastao u Sanskom Mostu, gdje je održano Drugo zasjedanje tog prvog bh. zakonodavnog tijela, na kojem su udareni temelji partizanske demokratije, što je vjerovatno uticalo da je Kurspahić bio veliki pristalica bratstva i jedinstva, ali ne samo parolaški. Tada to nije bila samo parola, mi smo zaista u Sanskom Mostu živili zajedno, Kemo je oženio Vesnu koja je također bila iz mješovitog braka, ali i sve naše društvo iz djetinjstva i mladosti bilo je mješovito, izmiješano nacionalno, što je bila i najveća vrijednost. Kemini prvi dopisnički novinarski članci su iz 1962. iz gimnazijskih klupa, baš iz Sanskog Mosta, kasnije iz Beograda 1969, sve za „Oslobođenje“, gdje je bio 1969. i odgovorni urednik „Studenta“, da bi kasnije i profesionalno bio vezan za naš najveći list „Oslobođenje“, čiji je bio i glavni i odgovorni urednik u najtežim danima.

Često sam se družio s Kemom u Sani, Beogradu i Sarajevu, prijateljstvo je bilo jako i sa Brankom Tomićem, Drvarčanin s partizanskom novinarskom dušom, koji je ostao raditi u Oslobođenju sve do pred sam kraj agresije na BiH. Nije se Kurspahić slučajno početkom agresije obratio javnim pismom Sanjaninu Radovanu Krejiću, sada već pokojnom, pišući kako bi ga bilo sramota biti nacionalista i zbog Krejića, te da ne misle svi Srbi da BiH nije njihova domovina..! Kemo nije ni mogao biti drukčiji, on je čisti „proizvod“ generacije 50-tih, koja je nosila Jugoslaviju u srcu, sve dok nije postala plijen nacionalista i fašista i u rukama JNA, koja se obrukala, a Kemo ostao antifšista u duši.

Na blog mog radnog kolege iz Radio-Banjaluke, Predraga Čanka, iz prijedrorske partizanske čehre, prognanik u Kanadi, koji u svom blogu „Parkić“ piše 27.6.2012. veoma interesantnu kolumnu posvećenu novinarčini, pod naslovom: „Kemal Kusrphić: Heroj ili diktator“ (piše o Titu).

„Ovaj tekst Kemala Kurspahića obajvljujem iz više razloga. Piše ga cijenjeni novinar i urednik, Krajišnik, koga sam upoznao pred sam početak rata devedesetih. Slučajno sam se našao u Sarajevu ispred zgrade Vlade baš tog dana kada je Oslobođenje, čiji je Glavni i odgovorni urednik tada bio Kemal, organizovalo miting protiv nadolazećeg rata. Nikada neću zaboraviti taj dan u Sarajevu kada smo Fikret Tufek, tada direktor Radio Banjaluke, i ja prvo išli u TV Sarajevo, gdje smo se po prvi put susreli sa specijalcima koji su potpuno „okupirali“ ili čuvali ovu instituciju, zatim u Vladu BiH kod ministra  informisanja BiH, V. Ostojića, koji nam kroz prozor svoje kancelarije pokazuje prostor ispred zgrade Vlade gdje se okuplja masa ljudi i kaže da se oni okupljaju da bi njega rušili. Na kraju Fikret, Kemalov školski drug iz Sanskog Mosta, dogovara naš susret s njim, ali ne u njegovoj kancelariji  jer je već kasno, već baš na tom skupu koji nam je minutu ranije pokazivao Ostojić, na improvizovanoj bini sa koje će se i Kemal obratiti okupljenoj masi ljudi“ (Piše Predrag Čanak u svom blogu, 27. 6. 20212. na linku: Kemal Kurspahić: Heroj ili diktator)

Kemo je tokom agresije na BiH bio jedan od najvećih zagovarača multiteničke BiH o kakvoj je glas pronio ne samo u SAD već cijelom svijetu, za to je s pravom dobio najprestižnije svjetske nagrade.

Kemo ima i divnu porodicu: supruga Vesna i sinovi Tarik i Mirza, svaki ima po dvoje djece, Keminih unučadi, za koje je živio, a koji će čuvati uspomene na divnog roditelja i nadasve čovjeka ljudinu!

Pamtićemo Kemu kao novinara velikana, doajena i barda, kakvih je malo bilo na ovome nepravednom svijetu! Zato ga svi žale i oplakuju. Kurspahićevim odlaskom svi smo mi izgubili, mnogo toga..!

SRĐAN PUHALO: Zamisli dijasporo

 

Realno, lakše vam je glasati na izborima nego svaki mjesec slati sadaku porodici, rodbini i prijateljima, a i ljepše ćete se osjećati kada na odmor dođete u Bosnu i Hercegovinu u vašim iznajmljenim autima, da spucate svoje plate zarađene teškim radom

Bio je to 22. avgusta ove godine kada je na mitingu SNSD-a na Kozari Milorad Dodik iznio svoju legendarnu opservaciju dijaspore…

“Mi smo oni koji vole svakog čovjeka, muškarca i ženu koji ovdje žive i koji hoće da žive ovdje bez obzira na one koji stalno govore da je na nekim drugim mjestima nešto kao malo bolje. A onda kada nam se vrate u iznajmljenim automobilima i za nekoliko dana spucaiju sve svoje plate da bi se pokazali kako su moćni, odlaze na teške poslove koje rade tamo negdje na zapadu i kažu da im je dobro, a nama je najbolje ovdje.”

Nakon toga “dijaspora” je odgovorila Miloradu Dodiku otvorenim pismima preko Facebooka, što je Dodika baš pogodilo.

I sve je ostalo na tome, a može biti potpuno drugačije.

Bio je to 22. avgusta ove godine kada je na mitingu SNSD-a na Kozari Milorad Dodik iznio svoju legendarnu opservaciju dijaspore…Realno, lakše vam je glasati na izborima nego svaki mjesec slati sadaku porodici, rodbini i prijateljima, a i ljepše ćete se osjećati kada na odmor dođete u Bosnu i Hercegovinu u vašim iznajmljenim autima, da spucate svoje plate zarađene teškim radom

“Mi smo oni koji vole svakog čovjeka, muškarca i ženu koji ovdje žive i koji hoće da žive ovdje bez obzira na one koji stalno govore da je na nekim drugim mjestima nešto kao malo bolje. A onda kada nam se vrate u iznajmljenim automobilima i za nekoliko dana spucaiju sve svoje plate da bi se pokazali kako su moćni, odlaze na teške poslove koje rade tamo negdje na zapadu i kažu da im je dobro, a nama je najbolje ovdje.”

Nakon toga “dijaspora” je odgovorila Miloradu Dodiku otvorenim pismima preko Facebooka, što je Dodika baš pogodilo.

I sve je ostalo na tome, a može biti potpuno drugačije.

Prema podacima Eurostata iz 2011. godine u Evropskoj uniji je živjelo nešto manje od milion ljudi iz Bosne i Hercegovine, tačnije oko 956.000, a od 2011. godine do danas taj broj se još više povećao.

Sada zamislite da svi oni iskoriste mogućnost i glasaju za neke nove političke partije i pojedince u Bosni i Hercegovini.

Zamislite da od tih 956.000 Bosanaca i Hercegovaca svaki treći glasa 2022. godine i zahvali se SNSD-u, SDA, HDZ BiH, SDS-u na tome što ih je otjerali iz zemlje, to vam je otprilike 300.000 glasova.

Na zadnjim opštima izborima 2018. godine SNSD je u Republici Srpskoj osvojio 213.665 glasova, SDA je osvojila 275.728 glasova, a HDZ BiH sa svojim pačićima 118.375 glasova.

Da li vam je sada jasno kolika je moć dijaspore?

Zamislite da na izbore izađe 300.000 ljudi kojim posao ne zavisi od toga za koga će glasati, koji svoj glas neće prodati za 50 KM ili paket ulja, šećera i sl., kojima popovi, hodže i fratri neće dobronamjerno sugerisati da glasaju za svoje, pa makar bili i najgori.

Zamislite da na te izbore izađu ljudi koji se ne plaše novog rata i kojima smatra smrad etničkih torova.

Zamislite da 300 000 ljutih stanovnika Bosne i Hercegovine glasaju protiv onih zbog kojih su ih otjerali.

Da li ste svjesni u kakvom bi se problemu našli Dodik, Izetbegović i Čović kada bi morali da dijele vlast sa nekim koga nisu planirali i sa kim se ne mogu dogovoriti.

Zamislite parlemente i vlade u kojima sjede neki novi Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali koji žele da rješavaju naše probleme, da se dogovaraju, poštuju zakone i institucije. Zamislite Srbe, Hrvate, Bošnjake i Ostale koji ne prijete ratom, ukidanjem Republike Srpske, raspadom Bosne i Hercegovine, koji poštuju i ne komentarišu presude sudova, koji puštaju javne servise da to i budu.

Zamisli dijasporo kako bi se sve preokrenulo u Bosni i Hercegovini, barem na četiri godine.

Vaš izlazak na izbore 2022. godine je jedini ispravni odgovor svim dodicima u zemlji, umjesto što pišete otvorena pisma i fejsbučite.

Ne sugerišem vam za koga ćete glasati, samo izađite i glasajte protiv ovih sada na vlasti.

Realno, lakše vam je glasati na izborima nego svaki mjesec slati sadaku porodici, rodbini i prijateljima, a i ljepše ćete se osjećati kada na odmor dođete u Bosnu i Hercegovinu u vašim iznajmljenim autima, da spucate svoje plate zarađene teškim radom.

Pomozi dijasporo, mi domaći nismo kadri da se otrgnemo.

(Fokus)

VJEKOSLAV PERICA: Balkanizacija američkog muzeja košarke

 

                                    Foto: Ivana Tutunović Karić

Nacionalizam kontaminira ljude i sukobljava zajednice. Balkanski nacionalizmi uz to balkaniziraju, to jest kidaju, trgaju i komadaju sve živo do kompletne destrukcije. Destruktivni i otrovni nacionalizam u akciji gledamo svaki dan na svim područjima društvenog i ljudskog života, od državne politike i religijskih manifestacija do kulturnih prezentacija. Ovih dana iskazao se u domeni sporta gdje je već afirmiran kao destruktivna, manipulativna i zaglupljujuća sila. Uspio je tako diskreditirati jedno od najvećih dostignuća svjetski prestižne košarke s ovih prostora. U ovom najnovijem slučaju radi se o selekciji i inauguraciju u američku Baskteball Hall od Fame Tonija Kukoča, jednog od najboljih europskih i svjetskih košarkaša svih vremena.

Košarkaška Aula slave ili punim imenom The Naismith Memorial Basketball Hall of Fame, smještena u Springfieldu u Massachusettsu, gradu u kojem se rodila košarka, jedan je od najpoznatijih muzeja sporta na svijetu. Dom je više od 400 do sad primljenih slavodobitnika, sportskih „besmrtnika“, košarkaških genija, najboljih među najboljima, u ovoj globalno superpopularnoj sportskoj igri. Proteže se na 40.000 četvornih metara, a oko 200.000 ljudi svake godine posjeti ovaj muzej koji je najpoznatiji po svojim godišnjim ceremonijama primanja novih članova. Radi se o muzeju iz povijesti košarke i učionici za povijest sporta i društva u vremenu od kraja 19. vijeka kad je James Naismith na toj lokaciji izmislio košarku, pa do danas.

Muzeji ne bi smjeli pogrešno prezentirati činjenice. Pogotovo ne tako ugledan američki i svjetski muzej kao The Naismith Memorial Basketball Hall of Fame. Ali kad ima posla s Balkancima, a mora, jer su baš s ovih naših prostora devetorica nagrađenih i to u periodu od 1991. do danas od kad na Balkanu vladaju rat, nacionalizam i sistematska proizvodnja laži o historiji ovdašnjih naroda – onda će se i tako ugledna svjetska institucija naći u službi propagande i sukoba balkanskih etničkih nacionalizama.

Toni Kukoč svečano je inauguriran u Basketball Hall of Fame 11.9.2021. i bio je u fokusu medija u Americi, svijetu, Hrvatskoj i okolici nekoliko dana. Hrvatski su mediji, osim što su senzacionalistički i provincijski pretjerivali i bahatili se, također lagali, iskrivljavali prošlost, dezinformirali napaćeni narod i manipulirali njime. Podsjetili su na srbijanske tabloide iz 2018. kad je u Hall of Fame primljen Vlade Divac a beogradski mediji objavili: „Izjednačili smo se s Hrvatima, 4-4!“ Zaboravili su da i Divac i Kukoč slavu i uspjeh duguju onom vremenu kad su igrali zajedno za reprezentaciju SFRJ i zato što su igrali zajedno. Jer razdvojeni i balkanizirani postigli su manje nego u zlatno doba Jugoslavije. Napose je hrvatska košarka propala, dotaknula dno dna, a nedavno se i srpska počela po svijetu sramotiti.

I u Hrvatskoj se slava jugoslavenske košarke zataškava. Ovih je dana bezbroj puta ponovljeno da je Kukoč peti Hrvat u američkoj Basketball Hall of Fame i da samo SAD imaju više predstavnika od Hrvatske. To nije istina, iz dva razloga. Prvo, pet predstavnika ima i SSSR. Drugo, nije istina ni da ovih 5 Hrvata predstavljaju Hrvatsku. Ovdje se radi o muzeju, dakle o prošlosti i o slavom ovjenčanim košarkašima nagrađenim za njihova prošla slavna djela i dostignuća. Istina je dakle, da najviše predstavaka u The Naismith Memorial Basketball Hall of Fame nakon SAD ima SFRJ, (Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, 1945-1991). Ova država, naime, njezina košarkaška škola i državna reprezentacija, zaslužuju kutak u ovom svjetskom muzeju i treba lobirati u tom smislu upravu Naismithovog muzeja.

SFRJ u ovom američkom i svjetskom muzeju košarke ima devet (9) predstavnika. To su Bora Stanković, Krešimir Ćosić, Dražen Petrović, Aleksandar Nikolić, Dražen Dalipagić, Mirko Novosel, Dino Rađa, Vlade Divac i Toni Kukoč. Narednih godina biti će ih još više. Naime, greškom i nepažnjom menadžmenta Hall of Fame, kao i zbog neznanja, lobiranja ali i veza i intriga, preskočeno je nekoliko velikana i treba lobirati za njihov što skoriji prijem jer zaslužuju ovu najveću čast. Prvi je svakako, trener Ranko Žeravica, jedan od utemeljitelja jugoslavenske škole košarke i osvajač prve zlatne medalje sa Svjetskog prvenstva 1970, suosnivač škole košarke i sistema košarkaškog razvoja baziranog na državnoj reprezentaciji, kojoj sva ova devetorica duguju to što su postigli. Zatim, Mirza Delibašić, koji je osvojio sve što se s reprezentacijom SFRJ 1970-ih i 1980-ih moglo osvojiti, ali i dvije klupske titule europskog prvaka sa sarajevskom „Bosnom“ i Madridskim „Realom“. Mirza je i ratni heroj, ostao je uz branitelje Sarajeva i podizao moral ljudima pod opsadom iako je u izravnom radio prijenosu bio pozvan da emigrira u Španjolsku. Tu su i mnogi drugi, svi iz jugoslavenske škole košarke, koji zaslužuju članstvo u Hall od Fame koliko i devetorica nagrađenih. Na primjer, Predrag Stojaković, trener Dušan Ivković, Dragan Kićanović, Zoran Slavnić, dva puta nominirani Josip Đerđa, trener Bogdan Tanjević i još mnogi drugi. Svi su oni kao i ova devetorica slavnih, produkti SFRJ i jugoslavenske škole košarke. Svi bi se oni u prigodnim govorima pred svjetskim medijima i američkom javnošću imali ovoj zemlji zahvaliti, baš takvoj kakva je bila, jer bez nje ne bi postigli ni slavu ni ogromno materijalno bogatstvo koje su zaradili.

Ali SFRJ se danas prešućuje, spominje samo negativno ili tek privatno, nitko se ne usuđuje javno „glorificirati totalitarne režime“, kako glasi politički korektna fraza nacionalističke propagande. Tako je u danima euforije u Hrvatskoj povodom inauguracije u Hall of Fame Tonija Kukoča, jedan tiražni hrvatski dnevni list objavio kviz za čitatelje „sve što trebate znati o košarkaškim trofejima Tonija Kukoča“. Sve je u tom kvizu, i tri europske titule s Jugoplastikom-Pop 84, ali se ne kaže koju je državu taj klub na međunarodnoj sceni predstavljao. Tu je i jedna jedina medalja s reprezentacijom Hrvatske, tu su i tri titule iz američke NBA lige i jedna europska klupska, tu se spominju i Brazil, Čile, Argentina, moguće da ima nešto i o Afganistanu i Kataru, sve samo ne one tone zlata i srebra koje je Toni osvojio s raznim selekcijama SFRJ. Kukoč je, kao i ostali iz Basketball Hall of Fame i ostalih područja svjetske afirmacije koji je postiglo na tisuće pojedinca s ovih prostora, dio ljudskog kapitala SFRJ. Taj je ljudski kapital stvoren ne samo talentom nego i investicijom te zemlje i njezinog sistema u društveni razvoj, modernizaciju, edukaciju i prije svega u ljude kao najveće društveno bogatstvo. Post-jugoslavenske države uspjele su uništiti dostignuća SFRJ i rastjerati milijune ljudi u inozemstvo. Sad prebrojavaju i dijele žive i mrtve po vjeri, naciji i porijeklu i svojataju nezarađeno.

U zadnjih 30 godina na ovim su prostorima nastale i djeluju neugledne, diskreditirane i međusobno posvađane državice. Svjesne inferiornosti ne samo spram SFRJ nego i svakoga u civiliziranom svijetu, pokušavaju si dati važnosti konstrukcijom ponosa bez pokrića i svojatanjima zasluga u svijetu afirmiranih pojedinaca čijim porijeklom i plodovima truda i talenta manipuliraju i ne pitajući ih za dozvolu.

Peščanik.net, 13.09.2021.

Vladislav Bodnaruk - Toba: 46. dio Noc Stave i Uzasa

Odjednom nestade svjetla u kuci. Neko tiho pisnu a svi ostali zavriskase od straha.

Iz nekog razloga u tami se i svi zvukovi podobro pojacaju!

Valjda zato sto isprepadani nacule usi iz sve snage!?Neko cuje i sto se ne cuje!

Ali stenjanje se nedvojbeno culo sve jace i jace!

A zatim i zvuk, k'o kad neko vuce vrecu krompira po nekom soderu ili kakvom sljunku po dvoristu.

Ukucani svi sledjeni od straha, razrogacenih ociju, pilje odozgo niz basamake, ka ulaznim vratima u kucu! Kroz nevelik procijep izmedju vrata i poda, tankom linijom, provlaci se Mjesec, svojom plavicastom svijetloscu. 

Eto, jabajiga, jedino je to, ta svjetlost u ovom opisu malo smirivala! K'o davala malo nade ukucanima ... dok se ne desi nesto gore! 

"Ajd' ti Coro proviri ko to tapa po avliji!" drhtavim jedva cujnim glasom prozbori Hadzija Hasan, gledajuci u Starog.

"Aj ti evo ti i ovaj moj scap ... ako ti zatreba kak'a pomoc, ti udri sa njime, slobodno!" dodade. 

"Sto da ja virim na tvoja vrata, aj' ti ... tvoja je kuca! A i scap, udri ti, kol'o hoces!" brani se Stari.

"Is'o bi ja, sto da ne al' sta ako ti polimim stap, bit ce belaj!" 

"Al' ti si bio u sumi u Partizanima! Ti si hrabar!" 

"Jesi li ti normalan covjek Hadzija, kakvim Partizanima, kakvoj sumi!" stenje Stari pa jedva cujno prosapta: "Ja sam gradsko dijete mi ne idemo u Partizane, mi smo pritajeni ilegalci a po potrebama i u Gradovima, mi bacamo letke i tako to,  a sto se tice sume ... men' se nekako priroda uvijek ... gadila!" 

Ponovo nijema tisina! 

A sto je tisina tisa, strah je veci! Zarazan je! Valjda zato!? Safato ih sve nesto pa po njima gmizi, niz ledja pa ka vratu, struze im do glava ... tako da im se svima kosa nekako nadigla, k'o nakostrijesila! Svi k'o mali jezevi tj. jezici! 

"Ljudi ko bi to mog'o biti? Da nisu ponovo nagarili Srbo-cetnici?" sapnu Hadzija. 

"A joj, lako cemo za te Srbe, - cetnike a da nisu ... Turci udarili ponovo?" oglasi se Stari. 

"A joj, lako cemo za Srbe-cetnike i Turke al' da nisu ponovo Bugari, ljuuudi moji!? Samo da nisu Bugari, velim vam! Ako su Bugari, bratko, najebali smo ... ode nam glava!" sapce sebi u njedra Harambasa. 

"Zeno moja draga, ti znas sve," poslednjom snagom, obrati se Hadzija svojoj zeni, "sta kaze nas dragi Alah u Kuranu o ovome? Ima li nam spasa!?" 

" فَأَوْجَسَ مِنْهُمْ خِيفَةً ۖ قَالُوا۟ لَا تَخَفْ ۖ وَبَشَّرُوهُ بِغُلَٰمٍ عَلِيمٍ !" sapnu zena. 

"Haa!? De, bolan zeno pusti sad taj tvoj arapski, reci ti nama na nasem da te i ovi dobri ljudi razumiju!" sapnu Hadzija. 

"Kaze, u 46-om ajetu sure Ta-Ha: "Ja sam sa vama, Ja sve cujem i vidim!" eto, to kaze!"

"Jeboga ti, znam i ja da On sve cuje i sve vidi, cujemo i mi, al' mi nista ne vidimo! A kaze li, On oce li nam dati kakve pomoci!?" nervozan je Hadzija. 

"Kaze: "O vjernici, trazite sebi pomoci u strpljivosti i obavljanju molitve!" sapce zena.

"Bil ti ovo rekla i na arapskom ... il' razm'jes i 'vako!?" sanu opet Hanuma. 

Svi sute! 

"Razum'jem ... i 'vako! Ne treba na arapskom!" utiho Hasan. 

"Znaci, najebali smo ... nema nam pomoci!" sapnu Stari. 

Gledaju niz basamake u plavicastu svijetlost koja se provlaci ispod vanjskih vrata. 

"Ma, ljudi k'onda se neka sjena promaknu dole pod vratima. Eno jopet!!! A joooj!!!" piska Harambasa. "Bugari su, garant!" 

U tom casu potamni i preostali svijetli dio pod vratima, izgubi se taj tracak nade pod vratima a nesto strasno puhnu k'o da je izduvo nekakav kovacki mjeh. Sekund zatim, nestade svake svjetlosti iz vana a onaj kovacki mjeh puhnu jos i jace! Duvanje se nastavi, naizmjenicno al' zestoko! Ispuhne se zestoko, pa se onda upuhne ... sto je obrnuto od ispuhne! Ako ima tako? 

Harambasa se privuk'o do Starog! Stisli se! Ovaj uz njega a onaj uz njega! Tresu se od straha obadvojica! 

"De bolan Coro," zapiska Hadzija Hasan, "pusti mi ruku, sta si mi nokte zab'o pravo u meso!?" pokusava se odbraniti Hadzija od Staroga! 

Prvo, vrlo tiho a zatim sve razgovijetnije dalo se naslutiti da ipak neko iz vana supa vrata! 

Nakon toga, zacu se prigusena buka, k'o kad neko lupa po vratima, mekim dijelom sake. Dum, dum ... puf! Pa priguseni, jedva cujan glas promuklo izusti: "Frannciii, Frannciii, bolan!!!" 

"Ko je ovde Franci, sunce vam poljubim?" opet drhtavo prostenja Hadzija blehajuci malo u Staroga, malo u Harambasu. 

"Ne znamo, mi nismo!" u glas jedva nekako prosaptase Stari i Harambasa. 

Zatim se crna zeljezna kvaka, poce pomjerati. A sve skripiii! Fuj! 

Ni Piscu nije srce na mjestu! Sve gleda oko sebe i osvrce se,  ima li koga u blizini!

Jebote, kad bi mi sad neko iz ledja vikn'o "Bah", ja bi pao sa stolice! 

A kvaka, to zardjalo od vajkada! Pa skripi ... starinski! (Ako to moze!?) 

"Hanumice, bolan ... zakljuca li ti kucu?" vrisnu Hadzija Hasan. 

"Ne ja ... ti si zadnji us'o!" rece zena takodjer, drhtavim glasom. 

"Bil' ti i ovo rekla na arapskom ...?" 

"Cuj, tebe bene ... sta na arapskom ... ako ovo ikad prodje, Hanumice, ja ima da te izdegeljecim k'o vola u kupusu, ma ja cu te ovim svojim rukama, udavit' garant ... ne pita se, ko je zadnji us'o, nego ciji je pos'o da brine o kuci!" stenje Hasan. 

Kvaka na vratima skljocnu a pod silnim teretom oslonjenim na njih, vrata, se uz tresak  otvorise. U stoku vrata, stajalo je nesto ogromno, velikog kabastog tijela a sa cetiri noge! Jebote!

Glavom je to nesto, dodirivalo stok od vrata! 

Mjesec svojom plavicastom svjetloscu oslika samo obrise skoro potpuno crne nakaze. Ono sto je bilo na vrhu tog kabastog tijela, moglo se pretpostaviti da je velika cupava glavusa, jer se nekim cudom svjetlo mjeseca probojalo kroz te cupe tj. dlake, pa se imao utisak k'o da svijetli. 

Bice je tesko stenjalo, roptalo, sto se kroz onaj drveni hodnik, pa uz basamake, u kuci pojacavalo visestruko, sto je opet           isto sto i krkljalo, k'o da se gusi! 

Bilo je to strasno!

Ali ne toliko strasno k'o kad bice sa cetiri noge i velikom glavusom, poce u donjem dijelu tijela da se nekako valja, gega! K'o proguzava se!  

Ma ni to nije bilo toliko strasno, dok uz stenjanje, roptanje i krkljanje,  bice ne poce i da reziiii! 

Uzas jedan! 

Ma ni to nije bilo toliko strasno dok bice koje stenje, ropce i krklja i zastrasujuce bucno rezi i skrguce zubima ... ne mrdnu svojom Drugom vecom glavusom koja joj je bila smjestena ili nasadjena,  negdje sa strane a oko sredine tog kabastog tijela!  Dva ogromna sjajna oka k'o fildzani, streljaju lijevo - desno, uhvatila mjesec u sebe, pa reflektuju mjesecevu svjetlost, ko lampe na beciklu! 

A onda dodje najstrasnije! 

Uz jeziv hropac, donja glavusa poce da se trese, cupa i cupa ... sve dok joj oba oka ne izletise iz te glavuse te poletise ... pravac na pod!  I padose na nesto mekano!

I umjesto samo da bljohnu na pod kako se ocekivalo, culo se ono bup ili lup ili samo paf! Ali ...nekako mehkano, za one koji ne znaju sta je mekano! 

To mekano, prestravljeno arlauknu pa poskoci skoro metar u zrak, ma i toliko i u vis,  a zatim se i sa druge strane tijela desi ista scena, samo bez skakanja u zrak, pa ni u vis!

Bice gromoglasno razdrazeno zalaja! Lavez i rika nikako da prestanu! 

U tom casu, samo bljesnu pa se ugasi, te ponovo upali ... svjetlo na drvenoj banderi pred kucom! 

Zalajase i ukucani od silnog straha!!! 

Dodje svjetlo i u kucu! 

"Sta vam je koji kurac ... sto ste se usrali od straha i povaljali na guzice po podu? Ko da ste ponovo ugledali Nijemce kad po kucama skupljaju dobrovoljce za streljanje!?

Bil' mi neko pomog'o da unesemo ovu jadnu zenu u kucu? A i vas dvojica, m'rs odavle, ne lajte vise, usi mi probiste, jebivjetri jedni! Gon'te se!" rece umorno Majka. 

Sarplaninci, zvijeti k'o dva medjeda, se umirise! Legose na zemlju kod Merdze.

A Merdzo 770 K, skoro nov! 

U jednom momentu, pomislih: "  Boze mili 'oce se Tito obradovati kad primi Merdzu 770 K,  a on skoro nov! Ima da ga voza i dan i noc po avliji Bijelih Dvora a Jovanka sve za autom trci i moli li moli : "Stari daj i meni jedan krug." 

A Tito ne da! Tile izbacio ruku kroz prozor mase joj i vice istorijako Ne!: "Cekaj malo dok se motor malo zagrije!" 

Majka umorno, sva slomljena uleti u kucu! Skoro i da je pala na koljena ... ali to njoj nikad ne bi palo na pamet! 

To, na ta koljena! Ona je covjek druge vrste! 

"Jebote, skoro me zadavila! Slaba je jadna al' teska ko dzumle! Vid'te je, kol'ka je! 

 Veca od Hadzihafizbegoviceke! 

Obgrlila me oko vrata, pa je vucem na sebi jos od polovine puta! Onesvijestila se kad smo prelazili onaj vas viseci most sto se ljulja na sve strane!  A i ko ne bi!?! Sigurno se jadna usrala od straha!? A i psima nije bilo potaman! Bas me zanima koja je budala smislila viseci most na ljuljanje!? Zar nije mog'o da visi bez ljuljanja!? A i ti si Hadzija mor'o napraviti kucu bas uz sam Vrbas! Sto nisi sagradio dole dublje prema Aginom selu!?" 

Osjetivsi svjetlo na svom licu, mlada Zena dodje malo sebi te polako podignu glavu! 

A glava, svakom ko god gled'o ... pravo lijeeepa! Lijepaaa! 

U tom casu domacin Hasan, koji se cijelo vrijeme drzao rukom za srce, a disao otvorenih usta ne bi li hapio koju zeru zraka vise, ugledavsi iznenadnog gosta u svojoj kuci ... jos vise izbeci oci, htjede nesto reci, ali slaba vajda! Samo vrisnu, nemocno zakrklja pa i kriknu i iz onog sjedeceg polozaja izvrnu se u lezeci! 

Izvalio se  k'o mrtav! Samo mu oci ostale onako izbuljene! 

"Ljudi, ljudi, podignite ga da sjedi ... ugus'ce mi se jadan! Ima veliku jezicinu!  Letim ja po rahat lokum i casu vode! Ljudi, podignite ga da sjedi, ima veliku debelu jezicinu! " ponavlja vristeci jadna Hanuma. 

"Leti, ti leti i ponesi koji lokum i vode i nama dvijema! A ja cu mu izvuci tu jezicinu, da Hadzija ne pregrize to debelo govno!" dovikuje Majka. 

Rahat lokum je bas bio ... rahat! Cudo jedno kakvu snagu daje! Mora da je pun secera, il' nekih zescih vitamina!? 

"Jest rahat lokum rahat al' ja bi radje jednu rakijicu ... ma samo da izjednacim krvni pritisak! Razumje'ce moj dragi Alah!" dahnu Hadzija Hasan. 

"De ti draga Hanuma turni i nama po jednu, tu Hasanovu ... da se i mi izjednacimo! 

Pini i ti neku, nece dragi Alah rijec na tebe zbog toga! Ako je njemu dao da popije a vjerom mu zabranjeno,  onda mozes i ti ... i tebi je dato tako, k'o sto ti je i zabranjeno a to isto sto je njemu dato!!! Ama u svojoj si kuci Hanumice, pini bolan koju! Bi'ce ti dusi lakse!" rece Majka. 

Hanuma nasu i sebi a onda i u sebe jadna u neznanju i sasu, otrese! Sasu sve odjednom! Nakostrijesi se i najezi! 

Skiknu k'o pas, k'o kad ga postar nagazi po repu!  

"Fuj, fuj, ljak, izgorah jadna, fuj! Alahu dragi, nek si zabranio ova govna insanima! Ej valah ti!" 

Htjede i pljunuti ... al' ono gotovo ... otislo, skliznulo dje treba!

 

"De, bona sta fuj, nisi govno popila! Rakijica je melem za dusu, olaksa dusi bol, a pobije sve viruse! Rakijica ti je medicinska ... preventiva!" rece joj Majka. 

Obrazi porumenjeli a i jezik se razvez'o svima, prvo pomalo a onda sve vise! 

U svasta se zamet'nu razgovor! Ljudi poslije velikog nagutanog straha najvise vole pricati o ... opet o strahu!

 Tabirilo se o svemu! Uvijek sve mudro rijec na rijec, pa svi slusaju a po onom cuvenom receptu kad se nesto laze a da bude uvjerljivo! Zato te price pocinju ovako: "dos'o tako jedan co'jek iz daljine, od Bugojna ili sta li,  i pric'o, ovo ili ono!" 

"Ah, dragi Boze ...moze li to sve biti istina!" I sve tako! 

Tu se  Majka narocito proslavila, pricajuci kako joj je neki Ratkovic, sto je radio u drvarskoj Celulozi k'o nocni portir, u nekoj situaciji ... takvoj i takvoj,  a pred sam Rat pricao kako se u Drvaru pojavila tolika zmijuga da je pojela skoro sve krave. 

"Ljudi, ziva istina ... a to je vrlo, vrlo ...  los znak kad zmijuge pocnu jesti krave! Pametni ljudi su govorili : "bi'ce skoro Rata, a oni pametniji su govorili, kakvog Rata  ... uskoro ce propast Svijeta!"

 Ko ne vjeruje, eno zmijuge, cuvaju je u Zagrebu u Muzeju!" tvrdila je Majka. 

"Mislis valjda u zooloskom vrtu?" ispravlja je Stari. 

"Ma da, to ti je isto, na to mislim!" 

"Dobro ti velis Gospoja, tacno poslje ... izbio onaj Veliki Rat." komentarise Hadzija Hasan! "Tacno tako, tacno, k'o sto kazes!" 

Pa malo cugnu ... one, svoje ... tj. Hasanove! 

Svi u nekom strahu, ma sa nekim tajanstvenim povjerenjem a i postovanjem, gledaju, jedni u druge! Sute ... i dahcu! Cugnu, sta je ostalo! Pa opet dahcu, ko zedni psi nad bunarom! A ovaj ... dubok! 

"Ne misli se na taj Rat!" prenu ih Majka!  

"Ma, pametni ljudi tumace da taj Rat nije onaj najveci! Najveci ceka da se ovaj zaboravi pa za jedno pedeset ili kol'o, mozda osamdeset godina od ovoga Rata raspali isti onakav kakav je sravnio Svijet prije no smo mi nastali." 

"Aijjj, pa zar vi niste u tom Drvaru  imali kakvih ovaca!?" cudi se Harambasa. 

"Ovaca imali, vise no ljudi ... al' i ljudi bili k'o ovce ... a sto ti to sad mene pitas i prekidas u izlaganju!? Da me slucajno ne provjeravas!?" gleda ga Majka nepovjerljivo. 

"Ne provjeravam draga Kumo, samo mislim sto zmijugi ne dadoste da jede te ovce, lakse bi joj bilo i gutati ovce nego krave! A mozda bi i Rat bio onda manji!" pokusava Harambasa uhvatiti smisao price. 

"Aha, tu je finta! U starim knjigama stoji da se velika zmijuga stalno, ono nesto ...metafazmirava ... tj. pretvara u svasta neprepoznatljivo." 

"Mislis, Stara ... na metamorfozu ?" pita Stari. 

"Ma, ja na to mislim ... metafozmirava se! Nekada je on k'o visoki izborani izgladnjeli starac, nekad' k'o stari smezurani okrugli glavonja! I stalno mijenja ime a sve je jedan te isti! Samo gledaj koji je i ko ima para! On je taj! Oko para ti je sve!" prica Majka. 

"Kako ti mores reci da ce biti Rata poslje ovog Rata. Ovaj je bio najveci ... Svjetski! A rekli su da poslje njega nece biti vise Ratova a i vas Tito je rek'o k'o ovo prezivi ... jest' ce zlatnom kasikom!" pokusava da polemise Hadzija Hasan.

"Aha, bas ce jesti zlatnom kasikom! I sta kako, lako mogu reci, bi'ce jos Ratova - inace im ne bi davali brojeve, jel tako!? Prvi svjetski Rat, Drugi svjetski Rat ... e sad ide nastavak, treci, cetvrti i tako! Zato su im dali te brojeve da se Prvoborci ne zbune dje su ratovali!" 

"A joj pa sto ih odma' sada ne pofatamo i nabijemo na kolac, tog izboranog starca i smezuranog okruglog glavonju i gotova prica?" pita Hadzija Hasan. 

"E jebajiga, ti bi sad odma' na kolac ... pa nismo vise pod Turcima Hadzija!

A i nemore, stare knjige kazu da su oni sada jos mladi pa kad ostare i obogate se onda! Kad se ograde ogromnim imanjem i bogatstvom k'o nekim bedemom, sto je najvisa zastita casti, i ne moze im se prici! 

Jednom su bedemi u Amerikama a drugom su bedemi u Engleskama! 

Ljudi ce pogresno vjerovati da su bogati - casni! 

A niko se nece uplitati dublje u pricu, da iza svakog velikog bogatstva stoji ... veliki kriminal! 

A niko vam to nikad nece reci, osim onog Krleze ... sto je sam napis'o vise od pola ukupne rvatske knjizevnosti, samo ce on reci nesto tako! 

A Bedem i Cast ce postati ... isto! Sto nikako ... nije! 

Jer, u stara doba vremena, samo je Cast bila, Bedem ...! 

"Sto i jest'!" rece Hadzija. 

"Ma jah ... duga je to prica ljudi moji!" zakljuci Majka! 

"Joj Stara ... sto ti mozes srati!" uzdahnu Otac. 

"Sta ti Corooo, sta ti imas protiv njene price? Da s' ti ovo znao, ti bi nam' pric'o! Dobro velis Gospoja, bas mi je milo da i neki Vlah misli ponekad posteno!" skoro mudro priznade Hadzija Hasan. 

Na te rijeci Hanumica samo dodade: "للَّهُمَّ أَغْنِنِى بِالْعِلْمِ وَ زَيِّنِى بِالْحِلْمِ وَ أَكْرِمْنِى بِالتَّقْوَى وَ جَمِّلْنِِى بِالْعَافِيَةِ ." 

"Pravo velis ... zeno!' potvrdi Hadzija, Hanumici ... i jos klimnu glavom! 

Ovo gore receno od strane Hanumice se, naravno cita s desna u lijevo ... da ne bude neke zabune medju citaocima, pa procitaju naopako, a onda kazu da im to nema smisla! Naravno da nema, kad nesto naopako procitas! A nije ni svakom dato da tumaci! 

"Ti Gospoja pricas da je bilo Svijeta i vijeka odvazdan i prije nas muhamedanaca?!" radoznao je Hasan. 

"Ja cu skrati' pricu a i bolje ce te razum'it ... bilo je to ovako ... prije potopa a to sve dva'nest hiljada godina prije!" zapoce pricu Majka. 

"Dvan'set hiljada godina prije, majko draga ne's sada pricati svaku godinu po godinu!" prostenja Otac. 

"Skraticu, sta se usr'o!? Dekoncentrises me!"

 "O hajvana, co'jeka! Suti, bolan Coro!" dreknu Hadzija opet, pa ga htjede i klepnuti onim stapom po glavi al' stap se sam od sebe malo odmakeo pa se Hadziji nije dalo protezati, e da ga dohvati! 

"Eto, sad u inat, necu vise ni jedne! Ostanite da zivite u zabludi i vjecnom mraku! Bas me briga! 

Dodji ti meni sreco moja da ja tebe nesto pitam u povjerenju." obrati se  Majka netom osvjestenoj mladoj zeni. 

"Jel' to mene ti govoris?" prenu se zbunjena djevojka. 

"U tebe gledam u tebe govorim ... jelde!" 

"Aj, majko moja, vidi Coro sta si sad napravio ... prekinu mi pricu kad je bilo najsladje!" vice Hadzija. 

"Ma ne ljuti se dragi Domacine, laze sve i izmislja, a kad uzme rijec moze laprdati do ujutro a da na kraju nista ne kaze!" brani se Stari. 

"Nek' laze, kad je zanimljivo! Al' ja sad jadan ne znam sta je bilo na kraju!" objasnjava Hadzija. 

 

"Bilo mnogo manje svijeta na Svijetu. Evropa sva bila skoro nenaseljena, osim nesto na Balkanu pa gore prema danasnjoj Rusi i dole prema danasnjem Iranu. Nasoj braci! Azija je bila centar svih ljudskih radjanja. Tako je smislio Stvoritelj. 

Bog je Svijet smjestio na Balkan i tamo dje je Iran danas! I okolo!

Dao im Bog sve! Vodu, Livade, Stoku, za stoku, Pasnjake i tako!" 

"E svaka ti cast Gospoja! Drago mi da priznas da smo mi prvi na Svijet dosli i da ste i vi bili Muslimani ... prije no ste postali riddad tj. irtidad, tj. otpadnici tj. prelaznici tj. preletaci tj. ehli batil, tj. apostazi ... konverti! Aman, jadna, znas li da nema veceg grijeha od grijeha dje posten co'jek napusti svoju Vjeru!?" ustreptalo srce Hadziji od dragosti. 

"E tu si Hadzija u najvecem pravu - ali de bolan ne prekidaj me, vrati'cu se ja na to! I na Vjeru i na ... preletace!

Znaci Bog ljudima podario zivot i jos stosta al' oni gledaju o to sve, pa misljahu nije to sve od svega! 

A Sve od svega, naravno nije isto sto i sve-sve, jer i od Svega, i sve-sve  ... ima i vise i od Toga, tako oni misljahu! 

E, to ljudima treba ... pa da se  ... hapi! 

"Eto te vidis Hadzija u sta si se upustio! Vidis da laprdanju nema kraja!" ponovi Stari. 

"Usuti hajvanu jedan, ocu da cujem sta je bilo dalje!" bori se Hazdija Hasan za casnu istinu. 

"E, dosta vise od mene ni jedne o tome necete cuti! Ali jos jedno samo da kazem, doci ce vrijeme kada ce se jedan mudri islamski co'jek, nazovimo ga Seih Imran Hazar Hosein obratiti Pravoslavnima, te priznati samo tu vjeru kao bratsku!

Ima to sve u knjigama, samo vi Muslimani ne znate jer ne slusate Seiha Imran Hoseina! Eto! 

A bio i on Hazar, k'o svi nasi praoci! 

I sad nema vise price i da mi rijeci kljestima iz usta cupate!" i pravo se Majka, k'o ... naljuti. 

"Ja se taman jadna predala da obnovim malo svoja skolska znanja a ti me Franci prekidas i podjebavas! Nema vise price!" ljuto ce Majka. 

"Izvini, zeno, matereti ... sta rece, treba da obnovis, a koju ono rijec rece!? Nesto sam slabo cuo!" rece Stari.

 "O jesi zajebata, kad bi meni moja tako odbrusila, bogami bi dobila po labrnji da joj labrnja bruji do Bajrama! Zivota mi!" dodade i Hadzija svoju!

"A, 'ocu Gospoja, da znades ... potraziti nedje tog mudraca!" 

"Ako ti je stalo do cijele price, jednom cemo se naci na nekoj istoj frekvenciji, naravno, ako i dalje bude interesa, ja cu ti reci sve sto nigdje nisi mog'o cuti! A znanje je svima dostupno! Samo ga potrazi dje treba! Na nekom ... Sokocalu, sto bi rekli Tarabici! Sve ima sto se krilo od Naroda!  I ako i jedna moja bude mutna ili laz, sjeci me gdje god hoces! Ti sudi!

Garantujem, bit ces ispunjen ponosom a i mene ces vise gotiviti! Osvjetlat cu ti obraz Hasane!" rece Majka Hadziji. 

Poslije nije vise obracala paznju na ukucane i ko sta zvoca! 

Cula je samo Hanumicu kako bi ona mogla maznuti jos onu jednu rakijicu, samo da vidi da druga mozda i nije tako ljuta kao prva!

 Nasuse! 

Al' Hasan ... broji li broji! 

"Jebote, po svojoj vjeri mogo sam imat do tri zene u kuci, kako hocu! Koji bi ja hajvan bio da sam tome udovoljio! Ni s ovom jednom ne mogu izaci na kraj ... cuj da Ona proba jel prva rakijica bila ljuta!? Pa kakva ce biti, neg' ljuta ... sta tu ima da se proba, iz iste je flase!? Ljudima se mora vjerovati! Rakija je ljuta i ... gotovo!

Istina, ono ... druga casica je nekako tecnija!

Al' druga, trazi ... trecu! To ne valja, u tome je jeba ... odose mi zalihe u helac!" 

"Dodji da te pitam nesto." ponovi Majka djevojci.

Djevojka, lijeno, jedva struzuci nogama po podu, nevoljno pridje. Stoji pred Majkom a visoka k'o planina ili k'o ona Hadzihafizbegovicka!

Isto!

Gleda u Majku, sva isprepadana a sve ispod oka. A to je znacilo ... gleda opet iz visine. Posto je vel'ka!

Podize i namjesti seljacku, nekad bijelu, jutenu maramu na glavu i pokri one rascupane kose!

Bogu dragom hvala, tako pade i visinom za nekih trideset cantimetara. Sakri se rastrkana kosa pod maramu!

Crni cohani prsluk do struka, izvezen sarama, sve vuce nekako na zlatno a samo srednje drveno dugme sve pokupilo pa ... drzi. Ispod od, seljacke abe, bluza, vise kosulja ili kako bi se to moglo zvati, zakopcano dokle se moglo! Dalje nije bilo zakopcano, jer se nije ni moglo!  Crna ravna suknja bez i jedne falde, presjecena predivno izvezenom tkanicom svih boja, omotana oko tananog struka barem pet krugova a jedan joj se kraj te tkanice oteo niz bok, pa spustio do kraja suknje. S prednje strane, kao neki stit, od crne cohe pada debela pregaca ili kako sad to nazvati ... a sva izvezena nekakvim cvijecem, ruzama ili sta li. 

"Rode moj, nesto mi pade na pamet ... de ti malo sjedi pa da budemo iste visine, ovako se osjecam malo zapostavljeno." rece joj prijatnim glasom Majka. Pa se i siroko osmjehnu! To jos vise zbuni djevojku! 

Ipak, Djevojka sjede na nekakav Hadzijin tronozac. 

Drhtala je! Al' i tronozac bio ... harabatija. Svako bi na njemu, drht'o. Samo sto se ne prevagne!

 Nikom se nije moglo vjerovati, ali i kad' bi moralo, Djevojka bi sigurno povjerovala ovoj zeni bez ociju sa debelim staklima sto stoje tamo dje bi trebale biti te oci kod normalnih ljudi!

Nekako, ima ono nesto, ta zena, al' sad jebajiga u to vrijeme Ona nije imala adekvatnih izraza a ni jadna kakve skole ... nije znala ni sta je S od te skole,  pa se sad to i ne moze ni izraziti nekim pustim izrazom na svom licu!

 Zato su lica seljaka ... kamena! Ne zato sto nemaju osjecaja, nego nisu naucili kako to da odglume ... kao neki! 

A Kocicev kraj! Zmijanje! 

(Za one koji ne znaju Kocic je onaj Petar sto stoji u Banjaluci u Gradskom parku! E, taj crni ... sto rukom pokazuje! Jest' otaj!). 

Majka, ne bi li joj se priblizila, po drugi put je prihvati za ruku, Djevojka se po drugi put trznu, k'o ofurena!

 Vidi i Majka, nema sale ... ovo ... divlje! Nema diranja i razmijene razumijevanja, tim dodirivanjem i to! Ko kod nas! Mi se stalno ... pipamo i dodirujemo! 

"Kako ti je ime, sreco?" a ono nista, Ona suti!

Majka ponovi isto, mijenjajuci tempo, pa radosljed rijeci, te jos par puta a ono opet ... nista!

 "Vidis, mozda te se stidi!" rece Stari. 

"Aj, seres Coro, sto da se stidi ... uglavnom smo svi u mraku!" odapnu Hasan. 

"Da je naspamo sa rakijicom, ako je ista ostalo iza nas?" inventivan je Harambasa. 

"Ne more se co'jek nasuti ... nije flasa! I dao dragi Alah, da te stignu Bugari ... govno malo, ti bi nasip'o u djevojku! I sta bi nasip'o? Moju rakuju! Mars tamo!" mrmlja Hadzija. 

"Gospoja ja mislim da se ona boji tvojih dzozluka! Skini te "ocalne" i pitaj je nesto ponovo!" predlaze Hadzija. 

"Pa bez "ocalnih" sam ja gotovo slijepa, Hasane!" kaze Majka.

"U sta cu jadna gledat' onda ... kad ne vidim? Moze li se gledat', kad se ne vidi!?" 

"Moze se gledat' kad' se ne vidi .... de ti probaj i to a mi cemo te navoditi ... samo ne zvernjaj u plafon ... tamo nema nista!" bi zajednicki dogovor. 

"Uf, jeb'te se ... da probamo!" 

Majka skide djozluke, dioptrija minus dvanaest, a one teske k'o pepeljare, a zbog tih debelih stakala, naravno! Inace je sam okvir naocala bio od plastike pa se tezina mogla i zanemariti! ... pruzi ruku da dohvati Djevojcine ruke i kad napipa jednu, Majka joj spusti u ruku svoje djozluke ... i pusti joj ruke! Te rece joj: "Eto!"

Svi blehaju u njih dvije. 

"Eto!" ponovi Majka: "stavi ti ovo na svoje oci i vidi! Tako kako sad ti vidis, tako ja bez njih ne vidim." 

Djevojka namace samo jedno debelo stakalce na samo jedno oko, dok je drugo rukom zacepila, posto nije znala da skilji kao mi ... i nista ne rece! 

Vrlo palagano, sicajuci Majcinu ruku, njezno, vrati joj naocale. Naravno, nije imala objasnjenje za to jer tamo u njenom kraju nikad niko nije imao nesto tako slicno na glavi!

Ali ...nekako, razumjela je!

Tako i povjerenje otvori svoj put.

Sva sreca, Majka nije krenula pricu od prije onih dvanaesthiljada godina kad su stari Slaveni ... i tako! 

Bas se suzilo na najnuznije! 

Mozda da krene pricu od Balkanskih Ratova? Predomisli se i od toga odustade! 

Djevojka, kad osjeti povjerenje, pa i neku zastitu ... (o ljubavi se nije moglo ni pricati jer,  ko zna ima li gore u tim brdim, te ljubavi,) strovali se na Majku! Kako se na jadnu Majku strovali, tako je i prevrnu ... i osta na njoj ridajuci. A suze joj se mogu u lavor fatati! Tolike, bile!

Al' niko nije ... fato, nego receno samo zbog ilustracije, da se docara situacija! 

Hanumicu  jadnu to nesto stislo, pa odletila u tajne odaje da provjeri jel' u svim flasama rakije, ista stvar il' je pokvarenjak Hasan u neke dodav'o sto ne treba!  Tako se jadna testirajuci guc, 'vamo guc tamo ... zabavila do jutra, pa je nema sada vise u prici. Testira! 

Muskima to bilo dosadno gledati, te srceparajuce scene pa jos uz zenski plac, bas belaj! Otisli do Mercedesa 770 K, da tabire! A za suze, muski ne mare! A to i nije ni muski pos'o! 

Al' muski su se tu malo tu zajebali! 

Otisli paliti i gasiti auto! Da malo vjezbaju! Vratit ce se kad im dosadi! 

O tom, po tom!

 Jadna Majka se borila i rukama i nogama da se izvuce iz ovog hropca! Teska djevojka, k'o zamisli sad da na tebe legne Lepa Brena u ona doba dok je bila lepa ... zgazilo bi to svakoga jarane! K'o Valjak! Parni! 

Odjednom se jadna Majka jedva disuci, dosjeti da je stisne jos jace, pa i jace od jacega kol'ko se dalo ... a posto vise od toga nije ni moglo ona je u ocajanju, poljubi u celo!

Kako ova dobi taj poljubac, prevrnu se na stranu, pade s Majke, Majka dahnu a Djevojka se rukama uhvati za lice pa udri i deri u jos jaci plac! Sto bi rekli ... u gorake suze lije!

Naravno, suze nisu gorake, zna se da su slane, ali je ovo stilska figura iz narodnih pjesama ... a Djevojka je u ovoj situaciji bila Narod! Znaci ... moze ostati tako. 

Majka, oslobodjena stega ... poskoci na noge i vrisnu: "Sta ti je, sreco ... koji ti je "(onaj, vec spomenuti)" sto sad places!?"

Djevojka iz onog suzama mokrog polozaja, samo nemocno pruzi ruku ka Majci a Majka taman da je uhvati za tu ruku , zacuse se jezivi krikci iz dvorista! 

Jeza joj proleti tijelom! A poslije, naleti i onaj adrenalin kad covjek postaje nevidjeno hrabar ... poskoci k'o Lavica! 

Krikovi jaci od svih krikova sto je ikad cula, posto se sve to mnozilo sa tri, jedan krik od Staroga, jedan krik od Hrambase, jedan krik od Hadzije Hasana, pa k tome i zvjerski lavez! Pa opet ... krikovi! 

"Izvini, sreco, eto mene tebi odma' nazad, samo da ovo rijesimo! De mi dadni moje oci, ovaj ocalne, ovaj ono, to debelo sto ti je pod guzicom!" 

I dok je letila u dvoriste, slijedeci samo svjetlost iz pravca izlaznih vrata iz kuce, nikako u toj brzini da natakari ocalne ... i tak'a bez ocalnih izleti na prag kuce, stala rasirenih nogu samo vristi: "Ko te diro Franci!!!?" 

A supci se ne oglasavaju ... samo cvile ... cvile sve trojica! 

"Sta je bilo, pobogu ljudi!?" pita Majka racunajuci na odgovor. 

"Psi, Psi ,Psi! K'o Medjedi, k'o Medjedi!" sapcu sinhrono svi. 

Muskarci su inace kukavice! Svi isti! 

Prave P...e! 

A i ovo, red gore napisano bi se (da ne ponavljam) ...  moglo prodiskutovati! Mozda i malo ... prosiriti! I u visinu i u sirina, al' sad ...necemo!

Bas da ne bude stoposto ... prosto! 

Posto jadna Majka nije imala nikavu toljagu il' neki drugi alat pri ruci da se tuce, samo se presabra ... natakari ocalne na oci prekri svoje lijepo lice, sagleda sta je tu je!

 I da se ne zamaramo vise, dosta je straha bilo! Samo rece:

"M'rs ovamo obadvojica ... ovamo blize jos blize!" A sve ljuta i ona k'o pas, prsticem pokazuje prema sebi! Sarplaninci se usrali od straha pa sve puze li puze ka Majci a nekako im se bas i ne da!

Najradje bi nagulili nazad u Planinu ... medju vukove! 

"Blize,  blize!" 

I htjede Pse napucati nogom u guzicu ali nesto u njoj provali ljudsko, pa se samo malo sagnu, nije morala vise, posto su i psine bile solidne visine, sudarise se sve troje glavama, psinama glave dulpo vece od Majcine, a ona ih stisla, k'o nesto svoje ... a psine, jedva da disu od tog stiska i nekako im drago!

Pa dahcu!

Sve onim repinama masu po zemlji, pa podigli prasinu!

Stisli bi se i oni ali nemaju se s cime psi stiskati! 

"Ajte vi junaci sad komotno prodjite u kucu!" 

Posto su se svi muski i Stari i Harambasa i Hadzija od silnog straha povaljali na guzice kad su Psi zalajali, a bilo bas pravo i jebeno ... onol'ke psine, svako bi se usr'o od straha, ... prvi se prenu i na noge se ispravi Hadzija te veli: " Gospoja, dje u tebe nema straja od ovijeh medjeda?"

 "Od cega , moj dragi Hasane, mene je samo strah od tvog "straja"! 

Nama Vjera, ne brani da volimo i Pse, k'o sto vama brani! Psi vole nas ljude! Nisu Psi "zviri" k'o sto ti krmke nazivas. Psi su domaci ... k'o i mi!

Pa kontaj! Ko moze da ti kaze sta mozes da volis i sta moze da voli tebe!?

Ljubav kad se razmece ... ne da se ukrotiti!"

Sarplaninci legli uz noge Majke! 

Oni prestravljeni heroji, Otac, Harambasa i Domacin, k'o ... da sad opet ne pominjem onu zensku stvar ispod struka, uvukli se u Hasanovu kucu ... polako  sjeli a pomalo udaljeno. Just in case! 

"I nemojte se vise, mrdati, ni micat ni nista! Samo me dekoncentrisete! Ja ovoj Djevojci treba da saopstim da je vodimo u Banjaluku jer joj se za Miholjdan rodjena sestra udaje. Grehota je da joj nikoga nema od rodbine! I tisina sada!" 

Djevojka jos vise zbunjena nego je bila maloprije, rasirila oci, gleda u Majku i rece: 

"Ja nemam nikakve sestre. Sama sam u roditelja! I imamo joste samo ova dva Pasa! I joste smo imali desetak ovaca!" 

"Jel one sto su vam ovi Psi poklali!? Znam vidjela sam i sama sve krvavo oko kucerka, kolobe sta li vec?!" 

"Nijesi ti nista vidjala, nijesu to nasi Pasi poklali! Oni cuvaju nase ovce! Osli oni da fataju zecove sebi za jelo a spustili se kurjaci pred nasu kucu. Nikad to prije nijesu cinjeili prije Miholjdana!

Tek u zimu kad sve zamete. Kurjaci su to sve poklali dok pasa nije bilo da nas i nase ovce cuvaju!

Ja sam misljela kad si ti provalila u nasu kucu da su kurjaci dosli da nas pokolju! A moji koji danak prije, iznenada pali u neku vatru, pa se samo tresu na lezaju sve od neke vricice a ja im ni vode nijesam mogla dofatiti." 

"O, jadna ti nama, zato si toliko prepadnuta! Ne brini, s jutra ce vec stici neko do tvojih da ih izbavimo i izlijecimo! Ima u Banjaluci svakakvih ljekova i prasaka za sve bolestine! Ima i onaj Preludin za mrsavljenje! Svasta ima! Bit ce oni dobro! Taman da ih ugostimo za Sestrinu Udaju!" smjeska joj se Majka. 

"Ja tebe jednoc rekoh, Ja sam sama u Roditelja, nemam ja nikakvijeh sestara ni druge rodbine! Jednoc, davno je gore vise na Zmijanju u Planini bilo ceterestcet'ri kuce sto kolibe, nas Kocica a sade sve pusto, trulo i utonilo u zemlju, k'o i ona nasa sto si vidjala! Nidje zive duse! Samo zimi, Kurjaci i mi!" skruseno prica Djevojka. 

"O sto me ekstra obradova, sreco moja da si od Kocica. Da ti se Deda slucajno nije zvao Petar, jadna ti ne bila!?" kipti Majka od srece. 

"Nijesam ja od Pertovih, Petrovi su vise gore u Stricicima!?" 

"Al' ste ipak svi neki rod ... jelde!?" 

"Svi smo gore rod!" 

"I niste, oni da kazemo, kao naprim'er ... Muslimani!?" skilji Majka sa oba oka. 

"Ne do Bog, sta pricas, pomakni se s mjesta Gospoja, Kocici su popovske loze!" 

"Jest vala tacno, i Petrov je otac bio Monah u Gomionici ... tacno sam tako ucila u skoli!"

"Opet ti skolu spominjes!" cereka se Stari. 

"Spominjem, isla sam kol'ko sam isla i to znam a ti eto tebe sve skole zavrsio ... pa ost'o hablecina! Ne znas ni dje Manastir Gomionica! I sad suti!" dreknu Majka na Staroga. 

"A kako ti je ime Rode?"

 "Ja sam Kocic al' zovu me inace samo ... Jovana!" 

"Pa ja, a i kako bi bilo drugacije ... nego po Djedu. Petrov otac se zvao Jovan prije nego se zamonasio. Kad mu je Umrla zena na porodu sa najmladjim sinom Ilijom on ostavio kcerku Milicu i Starijeg Petra da ih cuvaju Baba Vida i Deda Stojan, a on otis'o u Gomionicu i zamonasio se. 

Kazu nije mog'o preboliti smrt zene Milke. Pravo nesto k'o onaj Romeo i mala Julija. 

Ma da te pitam, da ti nije slucajno Deda onaj najmladji Perin brat Ilija."

 "Ne znam!" 

"Joj sto bi to dobro bilo, to bi mi se super uklopilo u pricu! Znas ima jedan spomenik u Banjaluci u Gradskom parku, onako malo strasan a ona Hadzihafizbegovicka iz nekod straha nikad nije smjela proci pored njega. A vel'ka isto k'o ti! Mog'o bi ti biti Djed, mladji Perin brat Ilija, bas bi mog'o biti kad ti je ime Jovana jer Ilijin i Perin i Milicin Deda se zvao Jovan." tabiri vise k'o za sebe Majka. 

"O, joj ... 'oce ti se obradovati sestra Hadzihafizbegovicka kad joj banete na vjencanje! Ima s pika da je dekne, onaj ... infrotaktis!"

 "Mislis, Stara ... infarkt!" 

"Ma da to mislim ... to sam i rekla, sta se stalno pravis pametan Franci!? Sad si i doktor post'o!"

 "Opet ti Gospoja, ceras po svome! A sad i precera! Reko' ti nemam ja sestre a i da imam ne bi joj to nikad bilo ime ... to kako ti rece, ubij me ako bi ga ikad mogla i ponoviti! Dje su nama Srbima takva imena!?" 

"Imas, imas, samo ne znas! Napustila vas je prije no si se rodila. Reci ce ti oni tvoji kad se malo oporave. Kad ih dignemo iz mrtvih!" pa nastavi istim tonom:

"Uf, pa to me jos vise raduje kad saopstim onoj tvojoj sestri, kucki sto mi je pepeo otresala na glavusu dok sam joj falde uheftavala. A falde od mojih talijanskih zavjesa, bile skoro nove! A ona bas morala Kubu pripalindjat!

Bice to najveci upis zivi u Banjaluci, mora biti a i obecala sam joj veliko iznenajenje za Vjencanje.

Rusvaj zivi ... vidi ovo: Micun preko noci od Srbina post'o Musliman, ajd sad njemu je garant svejedno,  al' zena mu preko noci od Muslimanke postala Srpkinja. Sto bi rek'o ovaj Hadzija Hasan, Hadzihafizbegovicka se i da ne zna dala u riddad tj. irtidad a jadni Micun se konvertovo u Islam! Al', ajd' sada ... opet dobro, isti ih je u kuci broj i jednih i drugih ... samo da se malo naviknu! Joj, Raja ... sto je zivot upis jedan!" i valja se od smijeha Majka. 

"Izvini sto te prekidam Gospoja ..." ali Hadzija Hasan ne uspije zavrsiti recenicu!

Majka ga sustro prkinu rijecima:

"Ako pocinjes misao sa izvini ... onda bolje nista i da ne pitas! Gubi se dragocijeno vrijeme!" 

"Slusaj samo da kazem, ja sam mislio da je ona duh one nase Maserke. Zato sam se onol'ko prep'o! Ista je al' mladja i ljepsa!

Nesto se pitam, sta mislite Raja, bil' ona znala masirati, pa ako zna nek' ostane u nas! Kuca nije tijesna a i nama treba neko da nas sluzi? A ako i ne zna ... to ... masitati, nauci'ce ce ... nisu to neke nauke!" Rece Hadzija Hasan, a oci pune nade i starackog sjaja.

 "Ne laprdaj Hadzija, sto si uhvatio tudje mladosti da ti mijesi guzove, uhvatio si! Ova ide sa nama." rece Majka. 

"A ti Stari, da se vratimo na pocetak price kad sam ja jadna lupala na vratima ove kuce i stenjala za pomoc, Franci, Franci .... bas si se pokaz'o! Ja te zovem a ti nista! A ova legla po meni, onesvjestena! Skoro me ugusila!" 

"Nisam cuo, svega mi!" rece Stari, glumeci naivka. "Znas da bih prvi potrcao!" 

"Ahaaa, ti si znaci taj Franci a meni si slog'o kad sam pito ko je Franci a vas dva supka oba odma' u glas rekli:" Mi nismo Franci!". 

"Izvini domacine, men' se ucinilo da si pot'o ko je Branci. Krivo smo culi, obadvojica!"

Hadzija zamahnu stapom da nekog osine a oni se izmakeli! Pa nije ni osin'o! Samo zviznulo! 

Utom, nakratko samo, izviri iz tajnih odaja Hanuma, malo bolje sagleda djevojku. Al' joj se jadnoj ucini da je u hodu nesto nestabilna, pao joj pritisak ili sta li, pa se jadna uhvati sa stok od vrata tajnih odaja, te prije nego se opet skloni i do jutra ne pojavljuje, majcinski se obrati Djevojci: 

"Ne boj se nicega, djevojko! Zna ti ta Zena sve bolje od svih i o svemu i o nama zna bolje od nas!

Kad te sve zgazi i kad' ti se nesto novo nadje na putu probaj vjerovati da ce biti to bolje! Doci ce vakat, kada ce i nama zenam kasika u med upasti! ... Zivot je ponekad potezak, posebno nama zenama,  al' se uvijek nadje neki put! I za tebe je dragi Alah nas'o rjesenje!"

Pa joj onda uze obe ruke u svoje ruke i njezno ih stisnu pa i pomilova, pa onda opet! Onda se ponovo uhvati za stok od vrata ... valja zbog onog pritiska, ni sam jadna ne zna od cega! Cudo jedno! Nije takva nestabilna nikad bila! Al' nastavi: 

"Lijepa si mi i zdrava Rode, bit ce iz tebe dobrih i zdravih ljudi, Alahu Ekber! Dosli ovi dobri ljudi da te vode u bolji Svijet. A bolji Svijet, to ti je ono tamo ... dje se nije nama moglo dokuciti! Podji tim putem, ne osvrci se i ne obaziri na proslost ... proslost sama sa sobom samo necist vuce, oduta nam sve oko nas i smrdi ... ima pred tobom zivota! Ima Svjetla na tom putu! A sam zivot je kratka Carolija i ako pritisnes na pravo dugme, ima sanse da zivis! Ma koliko trajalo!

Idi zivi! Leti ... nadji sebe!" tiho, kako prilici hanumama, zavrsi pricu Hanumica. 

Zatim promrmlja sebi u njedra pa i nesto tiho na arapskom, ne bi li je i dragi Alah cuo!" 

"Alahu dragi, sto ovo bi? Ja odkako sam ozenit ovom zenom, sve skupa nije toliko rijeci rekla! Cudo jedno, dobro ti Gospoja rece, bice jos Ratova zato su im  dati brojevi, da se lakse snadjemo! Sad sam ja siguran bi'ce Rata!" rece Hadzija Hasan ... ali nekim takvim tonom da se nije moglo razluciti, jel' mu drago ili krivo sto mu Hanuma toliko odjednom naprica, pa sad ni sam ne bi znao kako mu je!? Il da se raduje il' i prepusti tom belaju pa sta bude!

  Stari kresnu auto, na nacin kako mu je Hadzija objasnio. Auto krehnu, k'o damjanov zelenko!

Psi poletise za njima k'o pratnja nekom drugu Predsedniku. Ne misli se na nasega, ne bi naseg da Psi prate. Ima Murija! A na Motorima! 

"Letite kuci obadvojica, vraticu se ja brzo!" vice Jovana iz limuzine a sva se jadna zabezeknula od straha dje zemlja pod njom leti a ona ne hoda na svojim nogama. 

"Ima rucka na vratima auta, dje se mogu spustiti prozori! Ako vam nestane vazduha u voznji!" dovikuje Hasan Starom!

 "Mogu se spustiti prozori? Ja cuda od auta!" raduju se putnici.

"Ne letite kroz Tijesno, ima krivina ... na svakoj krivini!"

"Fala Hadzi Hasane!' vicu svi iz auta.

 "Naleti i ti Krasni nas Hasane, sa Hanumicom u Banjaluku, na Vencanje nasih Kuma! Bice i janjetine za vas Muslimane, a i pecenog krompira! Pecenog krompir na ulju ... naravno! Halalll!" vice Majka. 

"Hocemo, hocemo ... naravno, naletit cemo bas da globamo janjce sa iste vatre dje ste pascetinu pekli! Fuj!

A joj mene hajvana, izgleda, se ja zajeba' gramaticki, cuj sta rekoh - ima krivina, na svakoj krivini! To ti je kad rakija laprda pa jadan ne stignem da smislim unaprijed!

 A mozda janjce ipak peku na odvojenoj vatri! Bjez' , nek peku ... ipak je rizik!" rece za sebe Hadzija Hasan. 

"A i ti volanis kros to Tijesno ko budala! K'o da vozis krompir! De malo sjasi sa te gas pedale!  Nije tijesno buseno za ovolike aute, nego za manje. Zato se tako guzamo!" buni se Majka.

Jovana i Harambasa stisli sake a oci im jedva otvorene. Ko bi pametan i smio gledati u one stjencuge i Vrbas!? 

"Jurim da se sto prije izvucemo odavde! Vidi lijevo stjencuge a dole ladan Vrbas, sav se uzguzo! Ne smijem ni pogledati na cestu! Volanim i sofiram po instinktu." 

" Kakvom crnom insktektu ...volani i sofiraj po cesti! Znas li ti sto se Tjesno zove tijesno a ne siroko, jelde ne mozes se sad sjetiti!?" galami i Majka, sva isprepadana. 

"Zato bolan i jurim da sto prije prodjemo kroz ovo!"

"Dobro juri onda ali, ipak ti malo sporije, valjamo se po autu k'o stoka, ali molim te ti otvori ... ove ... oci!"

 "A kako se ti ono zoves draga?" dosla Majka sebi a i cesta postala manje krivudava.

 "Pa rekla sam ti vec jednoc, mores upamtiti, jebogati! Jovana!"

"Cuj tebe, ma znam da se zoves Jovana ali ono drugo ime ... kako je ono!?" 

"Pa Kocic, Kocic, eto, zapamti ... povazdan isto vicem, Kocic!" 

"E to sam htjela da cujem jos jednom a ti me podari pa rece ... Kocic i to tri puta! Sad mi je lako zapamtiti, nego se brinem kako ce to Hadzihafizbegovicka moci da izgovori!"

 "Joj jesi ti navrla na tu Habdzkovicku!" 

"A jel' prvo tvrdo C a drugo meko C? Ne ljuti se, samo pitam!"

 "Sta, draga Gospoja, tvrdo a sta meko ... Kocic, Kocic, Kocic! Ajd' ti reci jednom da vidim jesi li zapamtila!" buni se po malo tvrdoglavo Jovana.

 "Evo da probam a ti pazi i slusaj, pa ako ne valja ti me ispravi! Kocic, Kocic, Kocic!"

pa udri opet u smijeh, bas onako od srca!

 "Eto, jeste bas tako! Kocic!" duri se Jovana! Tis' k'o biva tolk'o pametna a nemeres upamtiti moje drugo, ovo, ime!"

"Moguuu! Znaci ... Kocic! Siguran si?" upita Majka sva presrecna.

 "Nista ne brini, sa'cemo mi ubrzo u Banjaluku, pa cu ja kazan naloziti pa cemo te mi okupati! Bit ces ti nama zvijezda Banjaluke!" razvukla Majka usta u najblazeniji osmijeh.

"Ocemo li je i svi zajedno Kumo kupati? Mislim samo da pomognemo!" namiguje Harambasa na Staroga.

 "Mars, stoko! I ni jedne vise!"

 "Mene ne'es u taj kazan ubacivati!" prestravljeno rece Jovana.

 "Ma nije ti to taj kazan k'o u Ivice i Marice, kazan se kaze ono sto dje se lozi vatra u banji da se voda ugrije. Ti udjes u kadu a ima tus pa ti topla voda curi po glavi i okolo dje treba."

 "Sustavi ovu letrku namah! Vrati ti mene nazad! Sustavi, odo' sama pjeve nazad! Necu ja ni u kazan ni u vatru, ni u tu banju!" skoro kroz plac rece djevojka.

 "Ne trebas "pjeve", ma sali se moja zena sa tobom Jovana! Ona tako prica posto je iz slicnih Brda potekla, k'o i ti ... pa ne zna za ljepse reci! Sala, Jovana!" rece Stari u maniru Hemfri Bogarta.

 Uh, preleti se ja, kakvog crnog Hemfri Bogarta ... rece Stari u namiru onog brkice iz filma "Proljuljlo s vihorom" , kako se ono zvase? Ah, da ... Klarka Gejbla!

Tako sad' treba ... po novom! Kakav Hemfri i ostali!?

 Jovana se za trenutak umiri, ma samo sekundicu, pa nastavi: "Os ti mene sigurno cuvat' da me ova tvoja ne turne u oni kazan!"

 "Moja rijec ti zlata vrijedi! Hocu ja cu te cuvati! Moja si briga!" rece zadovoljan Stari.

 Mercedes 770K, skoro k'o nov, prede i melje ka Banjaluci.

 Vec se vide i prva svjetla u daljini, na obzoru.

 Kad su prolazili kroz Gornji Seher, Jovani se ote zestok uzdah: "Aj, majka, kol'ke su im kuce!"

 "Ono sto vidis, tamo u daljini, ono sto svojim svjetlima svijetli ... to se sjajem ponosi nasa Banjaluka!"

 Zvernja Jovana lijevo, desno pa nikako da se snadje! Samo izusti: "A joj, kol'ko ima lampi!"

 "Nije to nista, vidjet ces kad dodjemo u Grad! A da te pitam nesto, ali iskreno ... jesi li ti ikad gledala film "Prohujalo sa Vihorom?" razgalio se Stari.

 "Pravo da ti kazem, ne morem ti to reci jer ... ne znam ni sta si me to zadnje pit'o!"

"Ha, ha!" Majka se zadovoljno smjeska! Srce joj k'o lubenica!

 Vec se vidi kako u svojoj najljepsoj haljini sa crnim sesirom na glavi, zajedno sa Hadzihafizbegovickom kupuje cvijeca kod onih pod Titanikom pa vodi Hadzuhafizbegovicku kroz Park, pravac pred spomenik Petru Kocicu!

 "Ma nemoj me bolan Zoro vise s tim jebavati, znas da mi mrak na oci pa'ne samo kad ga vidim!" govori Hadzihafizbegovicka.

 "Ajde ne boj se jadna, samo da polozimo cvijece i begamo!

Ajde, sto si takva, uskoro se udajes, red je da polozimo cvijece!"

 "Sto jadna tu da ga polazemo i to bas pred Crnog Peru, ima i ona glava kod Narodnog Pozorista, onaj Maslesa, ajmo tamo!"

 "Ne mozemo tamo, nije ti Maslesa niko i nista!  Ovaj je tvoj!"

 "A? Ko moj!? Sta pricas Zoro!?"

 "Pa, Deda ti je! Tvoj Deka, Dedica!"